Gradska džamija Zavidovići

Na početku mjeseca Redžeba Poslanik bi molio: „Allahu, daj nam bereket u Redžebu i Ša'banu i poživi nas do Ramazana.“ U Redžebu smo, svetom mjesecu u kojem je krv proljevati zabranjeno. On je mjesec mira i blagostanja. Poslanik kaže da je to Allahov mjesec, a da je Ša'ban njegov, dok je Ramazan mjesec ummeta. Redžeb je omeđen s dvije mubarek noći, Regaibom i Mi'radžom. Regaib je noć želja a Mi'radž uzdignuća. Allah dž.š., svakom čovjeku omogućava da želju za visokim stepenom na ahiretu ispuni. Omugaćava svakom čovjeku da se uzdigne u društvo poslanika, šehida i dobrih Božijih robova. Da bi krenuo stazom vlastitog uzdignuća, čovjek mora biti vjernik. Za vjernike Allah, dž.š., kaže: „Ono što žele vjernici će postići.“/Al-Mu'minun,1./. U društvo na visoke stepene uzdignutih se korača namazom, i to ne bilo kakvim namazom, već ponizno obavljenim. Uzvišeni vjernike opisuje kao: „Oni koji namaz ponizno obavljaju.“/Al-Mu'minun,2./. Taberani bilježi od Enesa r.a. da je Poslanik rekao: „Ko klanja namaz na vrijeme i upotpuni njegov abdest, zatim upotpuni kijam, skrušeno obavi ruku i sedždu izaći će iz namaza a namaz će biti potpuno bijel i reći će: 'Allah te sačuvao kao što si ti mene čuvao.' A ko klanja izvan namaskog vremena i ne vodi računa o abdestu, skrušenosti, rukuu i sedždi njegov namaz će biti potpuno mračan. Izaći će pred Boga i reći: 'Allah te zapostavio kao što si ti mene zapostavio. Zatim će namaz biti smotan poput ljudske odjeće i njime će se udariti po njegovom licu.“ Ko se ne odazove na namaski poziv on ide u drugom pravcu, u džehennemsku provaliju. Poslanik kaže: „Zaista Allah ima meleka koji prilikom svakog namaza zove: 'O ljudi, ustanite zbog vatre koju ste sami sebi naložili pa je ugasite.“/Taberani/. U društvo na visoke stepene se korača kada se vjernik okrene sebi, svojim problemima. Osobina je vjernikova, kako Uzvišeni opisuje: „Ono što ih se ne tiče izbjegavaju.“/Al-Mu'minun,3./. U društvo, u džennetu nastanjenih čovjek ide kad je voljan drugima pomoći i nije mu stalo da otkriva tuđe propuste i mahane. Ne želi se naslađivati tuđom nevoljom i ne bavi se onim što ga se ne tiče. Poslanik kaže: „Blago onom ko je svjestan svojih nedostataka pa nema vremena baviti se tuđim.“/Tirmizi/. Otvorena ruka, kako Uzvišeni kaže: „gornja ruka“, ona koja dijeli, vodi čovjeka ispunjenju želje, vodi ga u džennetske perivoje, u društvo poslanicima, šehidima i dobrim Božijim robovima. Buharija i Muslim bilježe hadis od Ebu Hurejre u kojem Poslanik veli: „Nema dana a da na zemlju ne siđu dva meleka. Jedan moli:'Allahu povećaj onome ko dijeli', a drugi moli:'Uskrati onome ko škrtari.“ Adijj ibn Hatim prenosi od Poslanika: „Svaki će od vas doći pred Gospodara i s Njim bez posrednika razgovarati. Okrenut će se desno i vidjeti šta je pripremio, i lijevo će se okrenuti i vidjeti šta je pripremio a kad pogleda ispred sebe vidjet će vatru. Zaštitite se od vatre makar sa pola hurme.“/Muttefekun alejhi/. Staza ka onima na visoke stepene uzdignutim je staza čednosti, bračne vjernosti i čistoće. Vjernici su takvi. Svoja stidna mjesta pokrivaju i svoju potrebu na halal način zadovoljavaju. Oni koji izvan tog okvira traže „oni u zlu sasvim pretjeruju“: kaže Uzvišeni Bog./Al-Muminun,7/ Čovjek da bi ispunio svoju želju za životom u džennetu mora biti vjernik i to ne bilo kakav već onaj koji čuje, razumije i živi Božiju poruku. A Bog poručuje: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, to im je bolje jer Allah uistinu zna ono što oni rade.“/Nur,30./ Upitan je Poslanik koji je grijeh najteži kod Allaha'? rekao je: „Da Allahu nekoga ravnim smatraš a On te je stvorio, da ubiješ svoje dijete zbog straha od siromaštva i da učiniš blud.“/Muslim/ Bez odgovornosti prema preuzetim obavezama i emanetu kojeg nosimo nije moguće ostvariti želju i uzdignuti se do džennetskih ljepota u društvo odabranih. Vjernik treba biti a vjernik je opisan kao: „Onaj koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brine.“/AL-Mu'minun, 8./. Ebu Je'ala ibn Jesar kaže: „Čuo sam Poslanika da kaže: „Nema čovjeka koji je dobio povjerenje i preuzeo emanet brige o ljudima pa iznevjeri a da mu neće biti zabranjen džennet.“/Muttefekun alejhi/. Vjernici koji namaz ponizno obavljaju, koji se na svoj odgoj i vlastite propuste usredotoče, koji milostinju udjeljuju, koji su čedni i vjerni i preuzete obaveze i emanete ispravno i pouzdano ispunjavaju oni će džennet dosegnuti i u njemu vječno boraviti. Redžeb je Allahov mjesec. Iskoristimo njegovu posebnost i krenimo na put vlastitog uzdignuća okitivši se osobinama vjernika jer samo će vjernici postići ono što žele. Uzvišeni Bože, pomozi nam da budemo pravi vjernici i daj nam bereket u Redžebu i Ša'banu i poživi nas do Ramazana kako bi sebe dobrim djelima obogatili. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
25.05.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Prije narednog petka nastupit će mjesec Redžeb a time i noć Regaibska. Ona je prva noć uoči petka u tom mjesecu, mubarek je blagoslovljena. Noć je to dara obilnog u kojoj Uzvišeni čovječanstvu Poslanika posljednjeg poklanja. Nazvana je i noć začeća. Jezički riječ regaib je množina od imenice koja u našem jeziku se prevodi kao želja i obilan dar. Allah Uzvišeni čovječanstvu taj dar poklanja čija je vrijednost neprocjenjiva. Prihvatajući dar čovjek je u prilici ispuniti sve svoje dunjalučke želje, i ahiretsku također. Želja je mnogo. Svaki čovjek, bez izuzetka, želi miran život. Obilni dar koji je u ovoj noći ka čovječanstvu krenuo, čovjeku nudi baš to. Selam – mir u osnovi je imena naše vjere. Islam je čovjeku prirođen pa Uzvišeni i poziva sreći i miru kad poziva da lice usmjerimo vjeri prema kojoj je nas načinio. On Uzvišeni kaže: „Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri djelu Allahovu prema kojoj je On ljude načinio.“/Ar-Rum,30./. Da bi postigli mir i život dunjalučki ugodno proživjeli uspostavimo ravnotežu u nama samima. Namaz je put u ravnotežu, post je učvršćuje, zekat ravnotežu podupire. Želja za životom mirnim je ispunjiva. Obilni dar noći regaibske, poslanik Muhammed ljude vodi ispunjenju te želje kad ih poučava namazu, kad za post nagradu posebnu obećava, a podijeljeno, našim stvarnim, istinskim vlasništvom naziva. Čovjek svaki, bez izuzetka želi sretan brak. Obilni dar koji je u ovoj noći ka čovječanstvu krenuo, čovjeku nudi i to. Prvo, čovjeka podstiče da u brak stupa jer tako sunnet Pejgamberov slijedi i od grijeha se štiti, jer u braku je pola vjere sadržano. Da bi brak bio sretan a porodica društvu temelj, Poslanik nas uči kako birati bračnog druga. Govori nam: „Ženu udaju četiri stvari:ljepota, porijeklo, bogatstvo i odgoj (vjera). Opredijeli se za onu koja je najboljeg odgoja.“ Upozorava Poslanik da želja za sretnim brakom neće biti ispunjena ako se budemo ženili ili udavali radi bogatstva jer ko to bude činio, Poslanik veli: „Bog će mu povećati siromaštvo.“ Ako ženidbom ili udajom budemo težili ugledu, Allah, dž.š., će nas poniziti. Želju je moguće ispuniti samo idući stazom poslanikovom koji je obilni dar noći regaibske. Svaki čovjek, bez izuzetka želi odgojenu i hairli djecu. Obilni dar koji je u ovoj noći ka čovječanstvu krenuo, čovjeku kazuje put do cilja, do odgojene i hairli djece. Prvo, podstiče čovjeka da se na odgoj djece usredotoči, da mu to bude prioritet. Kaže: „Ne može čovjek ništa bolje djeci ostaviti od lijepog odgoja.“ On s.a.v.s., pokazuje nam šta činiti na tom putu. Kad se dijete rodi sedmi dan mu ezanom i ikametom Allahovo ime i poziv na spas u svijest utisnuti, a potom primjerom ličnim na dobro ga podsticati. Od sedme godine ga na namaz navikavati a od desete na namazu i insistirati. Ništa nije tako snažno da ga od grijeha i zla čuva kao namaz. Na sticanje znanja i konstatno učenje također djecu upućivati. Nije li naš Pejgamber angažujući zarobljenike Bedra kao učitelje muslimanskoj djeci pokazao da je školovanje djece u samom vrhu prioriteta. Da bi ispunili želju sebi i hairli djecu imali, bdijmo nad mektebom i školom a u kući primjerom ličnim pokazujmo životnost islama. Željeli bismo, zar ne, da naša omladina bude dobra, da bude savjesna i odgovorna i svojim angažmanom u društvu tu odgovornost pokaže. Dar regaibski koji u toj noći ka čovječanstvu krenu je mladima svoga vremena povjeravao odgovorne dužnosti. Alija hazreti u njegovu postelju je legao žrtvujući tako i svoj život ako treba za uspjeh islama. Nakon oprosnog hadždža na čelo vojske koja kreće ka Šamu – Siriji Poslanik postavlja mladog komandanta Usamu ibn Zejda. On je tada mlađi od dvadeset godina a pod njegovu zastavu staju najstariji i vrlo istaknuti muhadžiri i ensarije poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije r.a. i dr. . Pogledajte to omladino naša! Na vas čeka Poslanik i vapi za vašim angažmanom u društvu. Vapi za vašom odlučnošću da poput Alije r.a. stanete na branik Islama i Bosne i da poput Usame stanete na čelo stranaka, vlada i ministarstava te takvi sposobni i pošteni ponudite nam nadu u bolje sutra. Svima nama pomognete da ispunimo želju, a ona je život u društvu jednakih šansi i jednakosti svih pred zakonom. Noć regaibska, noć je dara obilnog. Dar obilni je poslanik Muhammed a.s.. Poslije njega poslanika nema, niti većeg dara čovječanstvu. Ta noć u kojoj je on čovječanstvu darovan je noć želja. Ispuniti spomenute i mnoge druge želje moguće je samo ako Poslanika slijedimo pa su zato u riječi regaib dva značenja, dar obilni i želja. Uzvišeni Bože, molimo Te, da nas usmjeriš stazom kojom je Poslanik hodio, jer samo na njoj moguće je želje ispuniti i samo ona vodi džennetu, vječnom ahiretskom užitku. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
18.05.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Pred svakim čovjekom su dva puta na dunjaluku, a na ahiretu su dva mjesta gdje se ti putevi završavaju. Putevi su Pravi i stranputica, mjesta Džennet i Džehenem. Pravi put s prepreka je puno, stranputica- to je lakši put, put bezbrižnosti, užitka, strasti. Međutim, put s preprekama vodi užitku vječnom, stranputica gubitku na oba svijeta. Ebu Hurejre r.a prenosi da je Poslanik rekao: „Kada je Uzvišeni Bog stvorio Džennet poslao je Džibrila da vidi kako Džennet izgleda. Kad Džibril vidje reče: E moj Gospodaru tako mi Tvoje veličine niko ko bude čuo, samo čuo za Džennet neće biti a da neće željeti u njega ući a onda mu Uzvišeni Bog pokaza prepreke na putu do Dženneta pa Džibril reče: Gospodaru bojim se da niko u Džennet neće ući. A kad Uzvišeni stvori Džehenem posla Džibrila da vidi kako Džehenem izgleda, kad ga vidje reče: Tako mi tvoje slave i veličine Gospodaru ko samo bude čuo za Džehenem nastojat će od njega daleko biti, ali kada mu Bog pokaza put koji vodi do Džehenema poboja se. Strah me je Gospodaru da će svi ljudi u Džehenemu završiti“. Put do Dženneta osvijetljen je nurom Božijim. Propisi, obredi od Gospodara ljudima naređeni svjetlo su njegovo. Da ne zaluta u tamu nevjerstva i pustoš grijeha čovjeku ne daju. Jedan je beduin došao poslaniku i rekao: Poslaniče reci mi koje je to djelo koje budem li ga činio ući ću u Džennet. Poslanik kaže: „Obožavaj samo Allaha dž.š., nikad ni u čemu Mu nikoga ravnim ne smatraj, klanjaj namaz, daji zekat i posti ramazan“. Tako mi Boga-reče beduin-ništa neću na ovo dadati niti oduzeti a Poslanik reče: „Ako želite vidjeti sretnika koji će u Džennet ući, u ovog beduina gledajte“. Ubadet ibn Samit r.a. veli: „Bio sam kad je poslanik Muhamed a.s. grupi ashaba rekao: „Obećajte mi da nećete Allahu nikoga ravnim smatrati, da nećete krasti, da nećete bludničiti, da nećete svoju djecu ubijati, da nećete nikog krivo optuživati, da nećete klevetati i da ćete u granicama svojih mogućnosti za dobro se boriti. Ako mi obećate i obećanje ispunite Allah dž.š. će vas nagraditi, a ako obećanje ne ispunite još na ovom svijetu će vas kazniti“. Put do Dženneta preprekama je ispriječan. Da bi čovjek stigao u Džennet mora prepreke savladati. Vjernik će prepreke savladati jer vjera je njegovo najjače oružje. Širk je prepreka. Božiji poslanik se za nas najviše bojao maloga širka, a to je njegov strah da ćemo djela činiti radi ljudi a ne radi Boga. Bilo ga je strah da ćemo činiti dobro, da bi nas neko vidio. S tim motivom učinjeno djelo nije stvarno dobro i kao što je širk prepreka na putu za Džennet, djelo s tim motivom učinjeno prepreka je na putu našeg ovosvjetskog napretka također. Zamislimo da sve što činimo, radi Božijeg zadovoljstva to radimo svjesni da nagrada neće izostati. Takvim ljudima ni dunjalučki napredak ni ahiretska nagrada izostali ne bi. Namaz se nalazi na putu ka Džennetu, a namaz će pomoći da mi oholost u sebi porazimo jer ko Gospodaru pada na sedždu zna da nikome nije gospodar i k tomu još namaz će pomoći čovjeku da ga Poslanik na ahiretu prepozna i sa sobom povede. Poslanik veli: „Uistinu ću moj ummet prepoznati na ahiretu među narodima“. „Kako ćeš poslaniče prepoznati ummet svoj?“, upitaše ashabi, a Poslanik reče: „Knjigu će dijela nositi u desnoj ruci“, a to znači djela će činiti u ime Boga, „imat će tragove od sedžde na licu, i svjetlo će ispred sebe imati koje će slijediti“. Pohlepa je prepreka na putu za Džennet. Poslanik se za nas bojao pohlepe. Govorio nam je: „Nije me strah da ćete otići u kufr-nevjerstvo ali se bojim da ćete se u dunjaluk zaljubiti i tako zalutati“. Ko daje zekat i dijeli iz svoga imetka on svjetlo slijedi, osvijetljenom stazom ide i tom stazom će u Allahovim nurom osvijetljeno mjesto na Ahiretu doći. Ali kad je Uzvišeni Džibrilu pokazao put koji vodi u Džehenem na njemu on vidje mnogo šta, što čovjeka na dunjaluku privlači a jednim imenom se sve to zove- grijeh. Kao što je put do Dženneta preprekama ispriječan, put do Džehenema je prohodan i vrlo privlačan jer je svaki grijeh u svojoj vanjštini lijep. Šejtan je u obavezu uzeo da nam ružne stvari uljepšava. Put do uspjeha je trnovit, težak. Postići uspjeh na dunjaluku znači ići tim trnovitim putem, a uspjeti i biti od onih koji će knjigu djela u desnu ruku uzeti i koji će ispred sebe svjetlo imati na ahiretu, znači biti u stalnoj borbi sa šejtanom . Ovih dana hiljade naše djece su maturanti. Pred njima stoje dva puta: pravi i stranputica. Pravi put – to je put vjere, nauke, rada, truda, borbe, odricanja, a stranputica, na nju je Poslanik ukazao kad je ashabima rekao: obećajte mi da nećete krasti, lagati, bludničiti. I sad pozvao bih svu tu našu omladinu da sebe zamisle kako stoje pred Poslanikom a on im se obraća: Obećajte mi da ćete vjerovati, da ćete učiti, da ćete biti svjesni da pripadate narodu koji ima iskustvo genocida, da nećete na maturskoj zabavi niti ikad u životu piti, bludničiti, da nećete činiti ništa što razdor u društvo unosi, da ćete u granicima svojih mogućnosti uvijek biti na strani dobra i za dobro se boriti. Ako obećate i obećanje ispunite Allah dž.š. će vas nagraditi i uspjeh vam na oba svijeta podariti a ako obećanje ne ispunite na ovom svijetu ćete u tami grijeha i muci siromaštva živjeti a na Ahiretu kaznu iskusiti. Uzvišeni Bože, pomozi našoj mladosti da odlučno pred Poslanika stane, obeća mu da će pravim putem hoditi i pomozi im da na tom putu budu ustrajni. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
11.05.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Muslimani su odmah s početkom objave imali džamiju, mjesto okupljanja. Bila je to Erkamova kuća. Čim im se pružila prilika da grade, odmah su džamiju gradili. To su čineći hidžru uradili u Kubau nadomak Medini. U Medini su gradili Poslanikovu džamiju i gdje god je bilo potrebno nicale su džamije jer musliman ne može živjeti bez nje. Ne treba smetnuti s uma ni da je Poslanik lično naredio rušenje jedne džamije koju je Allah nazvao „Mesdžidun dirar“ džamija razdora, jer joj cilj nije bio jačati, već džemat razbiti. Ovim činom Poslanik je jasno poručio da džamija kao zgrada, kao zidovi, krov i enterijer nije svetost, nije ono što muslimani grade. Oni kad grade džamiju, grade mjesto u kojem će graditi sebe, jačati svoj džemat i zajedništvo. Džamija je mjesto u koje musliman ulazi da mijenja sebe a iz nje izlazi da mijenja svijet. Koliko je džamija muslimanima važna zna i neprijatelj, agresor na našu zemlju pa je u periodu od '92-'95 porušio 614 džamija a kad se tome dodaju mesdžidi, tekije i drugi vjerski objekti cifra prelazi hiljadu. Sedmog maja srušio je i banjalučku Ferhadiju. Nju i mnoge druge srušio je tako da im je potpuno trag zameo i na njihovim temeljima napravio park ili parking prostor jer mu je bio cilj da muslimani tu više ne žive, a muslimani ne žive gdje nema džamije. Tome nas je naučio Poslanik pa je odmah čim je imao priliku gradio džamiju. Naši hrabri povratnici slijedeći Poslanika postupaju isto i iznimno se žrtvuju gradeći uporedo sa svojim i Božije kuće. Tako su brojne porušene, ponovo na ponos svih nas iznikle a Ferhadija svaki dan stasava i odrasta zajedno sa našim nacionalnim i vjerskim odrastanjem i sviješću da moramo biti jaki kako bi sami džamije mogli štititi jer smo naučili da ih niko drugi zaštititi neće. Da bi osnažili, moramo znati šta je nama džamija i ići u nju kako bi sebe mijenjali jer mijenjanje sebe je nužni preduslov za mijenjanje svijeta oko sebe. Džamija je nama mjesto okupljanja. Tu se zbližavamo, gradimo džemat, svjesni da je nad džematom milost Božija a da bez džemata prijeti nam nestanak. Poslanik nas upozorava riječima koje Muaz ibn Džebel prenosi: „Šejtan je čovjeku poput vuka koji vreba ovcu, a vuk uvijek dohvati onu koja se od stada odvojila“. Još nas je on s.a.v.s. upozorio: „Nemojte strančariti, držite se džemata. Uvijek budite na onoj strani gdje je većinsko mišljenje muslimana, držite se džamije“. Poslanik je naredio da se sruši džamija koja razdvaja. Zato danas devetnaest godina poslije rušenja Ferhadije učimo da ne treba dopustiti neplansku i po bilo čijem hiru gradnju džamija kojima se usitnjavaju džemati i sije razdor. Poslanik nam je pokazao da je džemat važniji od džamije. Džamija nas okuplja i objedinjuje. Svaki musliman džamijski jezik razumije. Ezan, namaz, selam njen je jezik koji muslimane ujedinjuje u ummet. Taj jezik je čvrsta veza svim muslimanima jer ga bez obzira na političku i bilo koju drugu opredijeljenost razumiju. Džamija je, kao ideja dovoljno velika da primi sve, jer je ona uvijek bila i takva mora biti, apolitična. Ne pripada ni jednoj političkoj partiji niti pravcu a svi pripadaju njoj. Kao što smo zajedno u džamijskim safovima, a u njih dolazimo da se mijenjamo, i učimo zajedništvu iz njih izlazimo svjesni važnosti zajedništva pa se u životu zajedno kao u safovima džamijskim borimo za bolje, ljepše pravednije sutra. Džamija je mekteb, u njoj se naša djeca, te mlade voćke kaleme i odgajaju kako bi mogli biti njen džemat i kako bi stasali u odgovorne članove društva i zajednice. Džamija je naš univerzitet, riječ džamija u arapskom jeziku to i znači. Na taj univerzitet su dolazili ashabi poslanikovi i odgojoli se u generaciju koju je Allah nazvao ESSABIKUNE SSABIKUN, prvi i uvijek prvi. Poslanikova džamija nije bila raskošna. Skromna je bila, zidovi od ćerpića a krov od palmina lišća, ali su iz nje izlazili ljudi koji su svjetlo vjere odnijeli na sve kontinente planete Zemlje. To što je srušena Ferhadija i 614 naših džamija nije nikakav uspjeh zločinaca sve dok smo svjesni važnosti džamije i dok ona živi u našim srcima. Dok se u našim kućama pali svjetlo na sabah, pet puta dnevno razmotava sedžada, sve dok u haremu džamijskom i njenom mektebu čuje se graja djece, džamija je živa. Rušenje tih naših džamija, agresor to nije znao, je bilo istovremeno građenje njihovo u našim srcima. Džamiju ne može porušiti neprijatelj, zalim agresor. Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude sedžade u kući, kad ne bude iftara i sehura, kad mektebi opuste a mi se počnemo dičiti visinom munare i džamijskom ljepotom, džamija je srušena, ali ne rukama agresora već našim nemarom, rukama našeg zaborava i zablude. U povodu dana džamija smatram potrebnim podsjetiti nas na ispravan odnos muslimana prema džamiji i podsjetiti nas da je džamija kuća Božija pa Uzvišeni zahtijeva da se u kuću njegovu dolazi uredno i da se u njoj ponaša onako kako se njen hak neće povrijediti. Allah, dž.š., naređuje: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da namaz obavite“./Al-A'raf,31./ U džamiju se musliman lijepo obuče, namiriše i uredi jer u Allahovu kuću ide pa po poslanikovom uputstvu u nju ulazi dovom: „ALLAHUMME –FTAH LII EBVABE RAHMETIKE“, Gospogaru moj otvori mi vrata Tvoje milosti, a iz nje izlazi učeći : „ALLAHUMME INNII ES ELUKE MIN FADLIKE“, Gospodaru moj podari mi iz neizmjerne Tvoje dobrote. Hak je džamije da je poselamiš a selam joj je Tehijjetul mesdžid. Poslanik kaže: „Kada neko od vas uđe u džamiju neka klanja dva rekata prije nego sjedne“./Muttefekun alejhi/. Poslanik je zabranio da u džamiji na bilo koji način nekog uznemiravamo pa je rekao: „Ko od vas jede crveni ili bijeli luk neka ne ide u džemat“./Muttefekun alejhi/. U džamiji nema bespotrebne priče i bilo čega što bi povrijedilo, nećemo reći njenu svetost, ali hoćemo reći kućni red i džamijski hak. Ebu Davud bilježi da je Poslanik rekao: „U džamiji je zabranjena kupoprodaja i da se u njoj neprimjereno priča, u raspravi podiže glas i sl.“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da naše srce bude vezano za džamiju kako bi za nagradu Tvoj hlad na danu Sudnjem zaslužili.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
04.05.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Imam Gazali bilježi od Jezida el Rekašija da je pripovijedao: „Bijaše u Jevreja jedan vladar. I baš kad je zasjeo na prijestolje ugleda nekog čovjeka kako ulazi na vrata njegove kuće. Čovjek bijaše čudan i strašna izgleda. Vladar se prestraši te mu žurno priđe i upita: 'Ko si ti, o čovječe i ko ti dozvoli da uđeš u moju kuću'?. Na to ovaj čudni čovjek odvrati:'Dozvolio mi je istinski Gospodar kuće. Ja sam onaj koga vratar ne može zaustaviti, od koga se niko ne može sakriti, kojem nije potrebna dozvola da stupi pred kraljeve, mene silnici ne mogu zastrašiti niti od mene pobjeći'. I kad kralj ču ove riječi namršti se i obuze ga strah. 'Ti si melek smrti'?! 'Da, doista'!, reče čovjek. 'Zaklinjem te Bogom, daj produži mi samo jedan dan kako bih se pokajao za grijehe i od Gospodara oprost zatražio i kako bih imetak razdijelio, kako ne bih za njega tegobnu patnju ispaštao'!: zavapi vladar. 'Ne'! Kako bih ti mogao produljiti život kad su dani tvoga života prošli a zapisani čas smrti ti se približio', odvrati melek smrti. 'E, daj mi onda makar jedan sat'!: zamoli vladar. 'I sati tvoga života su istekli a kad su prolazili bio si nemaran. I tako, ti si svo svoje vrijeme potrošio, ostao ti je samo još jedan dah', reče melek smrti. 'Ko će biti sa mnom kad me ponesu u mezar?': upita vladar. 'Niko drugi osim tvojih djela', reče melek. 'Ali, ja nikad ne učinih nikakva dobra', reče vladar. 'Onda nema sumnje da je tvoje boravište vatra i da će se na tebe Božija srdžba prosuti', reče melek.“ Jedino blago čovjekovo bit će dobra djela. Ma kakvo blago ovdje posjedovao i ma na kakvom položaju bio ništa od toga neće biti važno. To zna i jedan od vlasnika bašče o kojem Uzvišeni govori u suri Kehf. Vlasnik druge bašče misli da će njegovo dunjalučko uživanje beskrajno trajati, pa je na zahvalnost i pokornost Svevišnjem zaboravio, a činjenje dobra potpuno zanemario. U kategorizaciji djela u šerijatu postoje djela koja su stroga obevaze, farz, postoje i ona koja su manja obaveza, vadžib, zatim djela koja su Poslanikova praksa, sunnet, a u nizu kategoriziranih djela postoje i djela koja se nazivaju mubah. A mubah se definira kao djelo koje nije ni naređeno ni zabranjeno. U mektebskoj literaturi (Ilmihalu) primjer za to djelo se navodi, da je svakom ostavljeno na volju kako će slobodno vrijeme provesti. Hoće li spavati, šetati, čitati, itd. Sami odlučujemo kako ćemo slobodno vrijeme provesti. Pred nama su dani takvog vremena, slobodni dani, dani praznika. Nećemo pogriješiti ako u tim danima, na od Boga dozvoljen način, sebi odmor priuštimo. U nas je uobičajeno da predstojeće praznike, ako vremenske prilike dopuštaju, u prirodi ljudi provode. Allah dž.š. više sura u Kur'anu započinje ajetom: „Allaha slavi ono što je na nebesima i ono što je na zemlji“ (Saff, 1). Kad želeći se odmoriti od svakodnevnih obaveza i sve češćih stresnih situacija uđemo u bašče bosanske, kad budemo šetali divnim predjelima zavičaja ne zaboravimo da sve oko nas Allaha slavi i ne pomislimo da ta priroda pripada nama, da smo njeni vlasnici, već znajmo da smo i mi dio nje. Da većina nas nije svjesna kur'anskog ajeta i činjenice da životni prostor s drugim životima dijelimo govore prizori koje iza sebe na izletištima ostavimo. Sve te bašče u koje slobodno zalazimo da slobodne dane provodimo poslije nas izgledaju očajno. Mnogo je onih koje smo u tespihu prekinuli. Hrpe smeća i nered i kad bi biljke nama razumljivim jezikom mogle govoriti požalile bi se na naš odnos prema njima. Tako ono što nije grijeh, a nije grijeh u prirodi provesti bilo koji slobodni dan okončamo grijehom jer naša vjera jasno uči da je grijeh zagaditi okolinu, onečistiti vodu i u tespihu Allahova stvorenja prekidati. Naše bašče, izletišta, umjesto da se raduju svojim baščovanima one strahuju od našeg ulaska u njih. Osim neislamskog odnosa prema okolini, našem čovjeku je uobičajeno da prvomajske praznike uz alkohol provodi te ne uništava samo okolinu već i sebe samog. Alkohol je takav grijeh da ne postoji nikakva situacija u kojoj bi bio dozvoljen. Za neke grijehe postoje izuzetne situacije, kad nužda zakon mijenja, pa zabranjeno postane u nekoj mjeri dopušteno. Alkohol nije takav. Poslanik je rekao da u njemu ni lijeka nema te da se ni u najmanjim količinama ne smije konzumirati jer je on majka svakome zlu. Čovjek slobodno bira kako će u slobodnim od radnih obaveza danima odmarati, ali nikad ne smije odabrati grijeh. Grijeh nezahvalnosti i umišljenosti u kojeg je zagazio onaj vlasnik bašče iz sure Kehf bio je uzrok propasti i bašče i njega. Tek kad mu bašča propade on spozna da nije vlasnik prirodi već njen dio. Bog Uzvišeni nam ovu priču o zahvalnom i nezahvalnom baščovanu kazuje kako bismo na vrijeme spoznali i u dunjalučkim blagodatima uživali. Na sreću još nije kasno da se o prirodi, o našim bistrim izvorima i divnim izletištima, okolini uopće, odgovorno brinemo. Sebe smo dužni uvijek daleko od zla, a pogotovo od onog koje je zlu majka, daleko držati kako bismo na ovom svijetu bili sretni a na ahiretu ne bili žedni. Kao muslimani, izlazeći u prirodu i posmatrajući Allahovo stvaranje, vjeru ćemo svoju jačati i na taj način i tjelesno i duhovno se odmoriti i za životne izazove dodatno osposobiti. Nije grijeh u bilo kojem danu pa ni u prvom maju otići u prirodu ali je uvijek grijeh uništavati okolinu i uništavati sebe. Uzvišeni Bože pomozi nam da vjeru razumijemo i da je uvijek i svugdje živimo.
Gradska džamija Zavidovići.
27.04.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š. kaže: „Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi prema boljem što su činili“ (Nahl, 97). Ovo je obećanje Uzvišenog svakom ko radi dobro, a taj rad bude suglasan Kitabu i sunetu Poslanikovom, bio muškarac ili žena, a srce mu je vjerom ispunjeno. Takav će proživjeti lijep život na dunjaluku i dobit će nagradu najljepšu na ahiretu. Lijep i ugodan život obuhvata sve blagodati koje napajaju naša srca na dunjaluku i koja se vesele ahiretu. Imam Ahmed bilježi od Abdullaha ibn Omera, r.a. koji kaže da je Poslanik rekao: „Ugodan i lijep život ima onaj koji se pokorio, koji ima nafake koliko mu je dovoljno za osnovne potrebe i zadovoljan je onim što mu je Allah dž.š.dao“. Muslim bilježi od Enes ibn Malika da je Poslanik rekao: „Zaista Allah neće učiniti nikakvu nepravdu iskrenom vjerniku za dobra djela, dajući mu dobra na dunjaluku i nagrađujući ga za dobra na ahiretu. A što se tiče nevjernika, oni će za svoja dobra djela biti nahranjeni na dunjaluku, ali kad dođu na ahiret, neće imati nijedno dobro djelo za koje bi mu se dalo neko dobro“. Lijep život na dunjaluku kojeg vjera nudi je život bez grijeha. Sa stajališta IMANA, grijeh je nevjerovanje u Allaha, poricanje Njegovih svojstava i imena, nevjerovanje da je On sudac i ravnatelj svjetovima, Gospodar života i smrti, izvor nafake, te da je svakom biću odredio lik, svrhu i smisao postojanja. Kako imati lijep život, a ne znati odgovoriti ko je Stvoritelj, ko upravlja i kome se sve vraća? Kako imat lijep život a biti stalno nezadovoljan nafakom zbog nevjerovanja da joj je Obskrbitelj izvor? Nema ljepote u životu ni onaj koji smisao traži izvan vjere jer smisla izvan nje nema. Sa stajališta ISLAMA- predanosti, grijeh je nevjerovanje i nepriznavanje tevhida kroz kelime-i-šehadet, neprakticiranje namaza, posta, zekata, odbijanje da se iz imetka izdvaja obavezno i neprakticiranje hadždža. Život u neravnoteži nije lijep, a vjera obredima svojim nudi i uspostavlja ravnotežu u čovjeku i njegovom životu. Život bez namaza, posta, zekata…je težak život jer je to život unutarnje praznine i stalnog nezadovoljstva. Ko bude činio dobro, a prvo na redu dobro koje treba činiti su obredi, imat će lijep život na oba svijeta. Sa stajališta AHLAKA, grijeh su unutarnji grijesi prema ljudima i prema sebi koje Gazali imenuje kao bolesti duše i srca. Ti unutarnji grijesi za koje ne slijedi sankcija na dunjaluku a koji će na ahiretu biti kažnjeni, čovjeku donose težak život jer kakav je to život kad je pritisnut zavidnošću, ohološću, škrtošću, egoizmom, potvorom, smutnjom, sumnjičenjem, ogovaranjem itd. Lijepo je živjeti neopterećen tuđim uspjehom, ne biti umišljen i smatrati se vrijednijim od drugih. Darežljivost uljepšava život. Pokrivati tuđe sramote i nedostatke znači zarađivati sebi ljepotu ahireskog življenja. Ko bude činio dobro, a lijepa riječ je dobro, imat će lijep život. Vjera nas takvom životu vodi. Sa stajališta ŠERIJATA, grijeh je prekoračenje Allahovih granica i ne slijeđenje Poslanika Njegovog. Može li neko ko ne poštuje granice tvrditi da lijepo živi? Brak je granica a blud djelo kojim se granica prekorači i ka nesreći hodi. Brak je od Boga propisana veza među insanima a blud je veza među spolnim organima koju je Allah dž.š. strogo zabranio jer se tim djelom negira čovjek. Može li neko ko se s alkoholom druži tvrditi da ima lijep život? On je majka svih zala pa nikakvo dobro u njemu nema i nikakvu ljepotu u život ne unosi. Posljedice druženja s alkoholom su: gubljenje imana jer Poslanik veli: „Ko pije alkohol svjetlo imana izaći će iz njegova srca“. Namaz mu neće biti primljen. Poslanik veli:“Onome ko pije alkohol 40 dana namaz neće biti primljen“. Ne prima mu se dova. Poslanik veli: „Onome ko uzme u ruku alkohol s namjerom da ga pije neće biti primljena dova kod Allaha“. Slijedi mu kazna i ovdje i tamo jer na dunjaluku je propisana za to kazna a na ahiretu će kako poslanik kaže doći žedan na sudnji dan. Alkoholičaru je zabranjen džennet. Poslanik kaže: „Četvorici ljudi neće biti dozvoljen ulazak u džennet: alkoholičaru, kamataru, onome ko prisvaja tuđu imovinu i neposlušniku prema roditeljima“. Poslanik je upozoravao na opasnost od ovoga zla i tako što je rekao: „Ne plašim se za svoje sljedbenike da ih može zadesiti veća nesreća od zla koje im mogu nanijeti žene i alkohol“. Ko bude činio dobra djela imat će lijep život na dunjaluku i još ljepši na ahiretu. Alkohol ne donosi nikakvu ljepotu ni ugodu ni na jednom svijetu. Može li neko ko se sa drogom druži i u ovisnost srlja imati lijep život. On ima samo košmar i patnju. Vjera nas uzvišena uči da sve što je štetno po čovjekovo zdravlje i život strogo je zabranjeno. Droga je zlo, porok, a vjera i objava lijek su za čovjeka. Kad naiđeš na izazov i problem u životu traži rješenje a ne od problema bježanje. Nema ljepote življenja u nijednom grijehu a pogotovo ne u onom koji uništava i naš dunjaluk i naš ahiret. Sreća na oba svijeta stanuje u dobrim djelima. Može li neko ko živi u stalnom strahu da će biti otkriven da je prisvojio tuđe, da je ukrao imati lijep život. U poštenju je lijep život a u nepoštenju patnja i stalni strah. Allah dž.š. postavio je granice i onaj ko bude unutar njih živio i dobra djela činio imat će lijep život na ovom i nagradu na onom svijetu. Svako prekoračenje granice oduzima od naše dunjalučke ugode i udaljava nas od bašči džennetskih. Svaki grijeh nesreća je za nas, zato ne činimo ništa što će oduzeti ljepotu iz našeg života. Uzvišeni Bože pomozi nam da budemo od onih koji će ljepotu života uživati na oba svijeta. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
13.04.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Kur'anski komentatori, mufesiri bilježe da je u vrijeme objave sjedila skupina jevreja, kršćana i muslimana. Svi su od njih govorili, da će oni, za razliku od drugih ući u džennet. Jevreji su rekli: „Mi smo sljedbenici Musaa, a.s., kojeg je Bog odabrao poslanstvom i s kojim je razgovarao“. Kršćani su govorili: „Mi slijedimo Isaa, a.s., koji je ruhullah i Njegova riječ“. Muslimani su tvrdili: „Mi slijedimo Muhammeda, a.s., pečata vjerovjesnika, i mi smo najbolji ummet koji se ikada pojavio među ljudima“. Tada su objavljena dva ajeta, kao jasna i konačna presuda ljudima u kojima Uzvišeni kaže: „To neće biti ni po vašim željama, ni po željama sljedbenika knjige. Onaj koji radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći mimo Allaha ni zaštitnika ni pomagača. A onaj koji čini dobra djela bio muškarac ili žena, a vjernik je takvi će ući u džennet i neće im se učiniti nepravde ni koliko trun“./en-Nisa,123,124./ Nije dovoljan šehadet, pripadnost, pozivanje na pobožnost i djela svojih predaka ili pripadanje određenoj grupi pa da se pred tobom vrata dženneta sama od sebe otvore. Takvo poimanje nije ništa drugo do pusta želja. Kur'an nas uči da je čvrsto vjerovanje i dobročinstvo osnova bez koje se ne može pomišljati na spas i uspjeh. Allah, dž.š., kaže: „Oni govore:' Niko neće ući u džennet osim onoga ko bude jevrej ili kršćanin. To su puste želje njihove! Reci:' Dajte dokaz ako istinu govorite! A nije tako! Onome ko se čitavim svojim bićem preda Allahu i uz to je dobročinitelj pripada nagrada kog Gospodara njegova. Takvi se neće ničega bojati niti će za bilo čime tugovati“./Bekare,111,112./ Vjernik zna da sreća i ugoda na ahiretu i uspjeh na ovome svijetu počivaju na djelima. Džennet ne pripada ljenčinama i neradnicima, već onima koji se ozbiljno trude i nastoje svojim djelom biti predani i ono što rade, rade s čistom namjerom i na najbolji način. Muslim bilježi hadis u kojem se veli da je Uzvišeni u svemu propisao ihsan (dobročinstvo), a to znači da ono što se radi, radi se na najbolji način. Kad Džibril pita Poslanika: „Šta je ihsan? On veli: „Da vjeruješ Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi“./Muttefekun alejhi/ Osjećaj ihsana ne odnosi se samo na ibadete, vjernik svaki posao izvršava i radi svjestan da postoji Onaj koji sve motri i pred kojim će svi odgovarati. Poslanik Muhammed, a.s., je vjernike poučavajući rekao: „Zaista Allah voli da, kad nešto radite, to uradite ozbiljno, na najbolji način“./Taberani/. Islam ne traži samo da radimo dobra djela, već istovremeno traži da to što radimo, bilo na njivi, kancelariji, u fabrici, u džamiji, na funkciji…, radimo odgovorno i ozbiljno svjesni odgovornosti za svaki naš korak. Allah, dž.š., nas na to i ovim ajetom podstiče: „ Što god ti važno činio i što god iz Kur'ana učio i kakav god vi radili posao, Mi smo nad vama svjedoci dok god se zanimate time“./Junus,61./. Poslanik Muhammed, a.s., komentarišući drugi ajet sure Mulk u kojem se veli: „Onaj koji daje život i smrt da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati“, kaže: „Koji će od vas ljepša djela činiti, više se Allaha bojati, bolje se harama čuvati i biti brži u pokornosti Uzvišenom Bogu“. Iz ovog tumačenja proizilazi pouka da vjernik uvijek nastoji poslove poboljšati, uljepšati i da je on na tragu onoga što se danas naziva cjeloživotno učenje. Vjernik nastoji da mu je svaki namaz bolji od prethodnog, dan puniji od prošlog, jednostavno, nastoji biti bolji mu'min i čovjek te bolji stručnjak u svom poslu. Nastojeći svaki posao raditi krajnje ozbiljno, vjernik vodi računa o dvije stvari. Da tim poslom zadovolji svoga Gospodara koji sve promatra i da nikog ne ošteti i ne povrijedi svojim djelovanjem. Ihlas i emanet principi su koje vjernik uvijek i svugdje poštuje. Iskrenost i povjerenje vjerniku su vodič i njegova granica. Samo djelima vjernik može imati rezultat na oba svijeta. Ozbiljnim djelom koje čini iskreno i odgovorno, postiže uspjeh. Porijeklo i pripadnost neće mu pomoći, ni pozivanje na slavnu prošlost, ništa osim iskreno djelo. Potvrda tome je i predaja koju bilježi Bejheki u djelu Šuabu-l-iman u kojoj se kaže: „Došao neki čovjek ebu Hazimu,r.a., i upitao ga:'Šta je to zahvala očiju?' Ebu Hazim mu odgovori: 'Njihova zahvala je da ako sa njima vidiš neko dobro obznaniš ga, a ako vidiš neko zlo, pokriješ ga'. Čovjek nastavi: 'A šta je zahvala ušiju?' 'Ako sa njima čuješ kakvo dobro obznaniš ga, a ako čuješ kakvo zlo, sakriješ ga': reče ebu Hazim. 'A šta je to zahvala ruku?':upita čovjek. 'Da s njima ne dohvataš i ne uzimaš ono što im ne pripada, ali da ih podstičeš da rade ono što je dobro i Allahovom zadovoljstvu vodi', reče ebu Hazim. 'A šta je to zahvala stomaka?' Ebu Hazim odgovori: „Da njegov donji dio bude napunjen hranom, a grudi da budu znanjem napunjene“. Zatim ebu Hazim nastavi savjetujući govoriti: 'Ako ovako budeš zahvaljivao, bit ćeš Allahov zahvalni rob. Onaj koji zahvaljuje samo jezikom, a ne zahvaljuje svim svojim organima, tj. ne iskazuje zahvalnost djelom, je kao čovjek koji ima lijepu odjeću ali je ne želi obući, te tako nema koristi od nje kada nastupi velika vrućina, ili padne snijeg, ili kiša i zavlada hladnoća“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da naša zahvala Tebi bude iskazana djelom kojem je iskrenost temelj a ozbiljnost kruna. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.04.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Džehennemski stanovnici će stanovnike Dženneta dozivati i da im vode daju moliti. Kada Allah, dž.š., o stanju stanovnika džehennemskih govori kaže: „Ni umrijeti, ni živjeti u vatri neće“./Al-A'la,13./. U bezvodnim područjima nema života. Ako se u prošlost osvrnemo vidjet ćemo da su se naselja formirala i civilizacije nastajale pokraj vode, u riječnim dolinama i na morskim obalama. Mekanska dolina je u predzemzemskom vremenu opisana kao „dolina u kojoj plodova nema“, jer bezvodna je bila. U suri el-Enbija, Allah,dž.š., nam govori da je sve živo od vode stvorio a s obzirom da je osnovni element svega živog voda i da su dvije trećine zemljine površine voda, Uzvišeni u suri Hud kaže da je Njegov prijesto iznad vode. Kao što je svakom stvorenju On Stvoritelj, u suri Mulk nas podsjeća da bez Njegove odluke ni vodu ne možemo imati, pa veli: „Reci, šta mislite ako vam vode presuše, ko će vam tekuću vodu dati“./Mulk,30./. Bez vode se živjeti ne može. Ništa bez vode ne može živjeti, a musliman bez vode ne može vjeru prakticirati. Abdest i gusul osim što su i sami obred, oni su uslov za obrede. Islam kao sveobuhvatna vjera, vjera koja sve životne sfere uređuje propisima, i čovjekov odnos prema vodi uređuje. Drugi izvor naše vjere posebno se time bavi. Poslanik insistira na štednji vode, njenoj zaštiti i dostupnosti vode svima. On kaže: „Ko uskrati vodu putniku, Allah će mu je uskratiti na Ahiretu“./Ahmed/ Danas je voda na zemlji ugrožena. Čovjek ju je svojim djelovanjem zagadio. Pohlepa ljudska, čovjeka je na rub propasti dovela. Da bi se čovjek osvijestio, o važnosti vode razmislio, da bi pažnju svoju ka ugroženosti tog najvažnijeg resursa, te blagodati neizmjerne usmjerio, Ujedinjene Nacije su hiljadu devetsto devedeset treće godine dvadeset drugi mart Svjetskim danom voda proglasile. Danas i svakog dana u godini u svijetu, tri hiljade i osam stotina djece umre zbog nedostatka vode. Jedna milijarda i stotinu miliona ljudi nema pristup pitkoj vodi, a čak dvije milijarde i četiri stotine miliona živi bez osnovnih sanitarnih uslova. Svjetskim danom voda, svjetska organizacija želi skrenuti pažnju na ugroženost čovjeka od čovjeka. Istovremeno treba se pitati, šta je poslije obilježavanja tog dana drugačije? Allah, dž.š., kaže: „Što vam Poslanik naredi činite a što vam zabrani ostavite“./ el-Hašr,7./. Kao muslimani obavezni smo slušati Poslanika kad nas uči da vodu prekomjerno ne trošimo, da je ne zagađujemo te da je svima dostupnom učinimo. Taj naš odnos prema vodi kao najvažnijem resursu za čovjeka mora biti prepoznatljiv, ISLAMSKI. Da li je tako? Ima primjera u našim selima da ne damo preko naše njive iskopati kanal kako bi voda i komšiji dostupna bila. Da ne govorimo o različitim načinima kojima zagađujemo vode u našem zavičaju. Nije davno bilo, još su živi ljudi koji to svjedočiti mogu, da su iz rijeke Bosne koscima vodu za piće donosili. Ko ju je zagadio? Moramo znati da je vodu zagaditi grijeh. Kako god islam želi da na Dunjaluku živimo ugodno i sretno, želi i da na Ahiretu budemo spašeni i da se nastanimo u onom mjestu u kojem su rijeke i izvori, u kojem je život, jer ima vode. To mjesto je Džennet. Voda nam gasi žeđ, s njom čistimo tijelo ali sa njom i grijehe sapiremo. Abdullah es-Senabihi prenosi da je Poslanik rekao: „Kada se vjernik abdesti pa ispere usta on iz njih i grijeh ispere, a kad lice umije s lica grijesi budu saprani. Kad ruke do laktova opere s njih grijehe opere, a kad mesh po glavi učini s njim grijesi spanu. Kad opere noge i s njih grijehe sapere, a njegov odlazak u džamiju i namaz donesu mu dodatnu nagradu“./Nesai/ Vodu kao muslimani ćemo ovdje štititi, ona će nas od grijeha čistiti i na mjesto bogato vodom na Ahiretu dovesti. Allah, dž.š., u hadisi kudsiji zapovijeda: „O dunjaluče, služi onome ko Meni služi, a podčini onoga ko tebi služi“./Minhadžu – s-salihin/. Resursi zemaljski dati su čovjeku, sve je kako kaže Uzvišeni podčinjeno čovjeku i sve dok je čovjek Allahu podčinjen koristiće se dobrima zemaljskim među kojima je voda iz koje je sve živo izvedeno i bez koje života nema. Podčinjen, Bogu pokoran, je onaj koji sluša Božije i Poslanikove zapovijedi i zabrane a Poslanik je zabranio zagađivanje vode, rekao je: „Ne vršite nuždu u stajaću vodu“. U želji da što više stekne, a poimajući Dunjaluk kao cilj, čovjek uništava svoje stanište i oduzima svojoj djeci budućnost. Allahu je podčinjen onaj koji klanja, posti, dijeli, od čijeg jezika i ruku su mirni drugi, koji ne zaspi sit ako mu je komšija gladan. Podčinjen je Allahu i onaj koji vodu ne zagađuje i koji je svjestan njene važnosti za život na Dunjaluku i koji zna da na Ahiretu istinski je život samo na onom mjestu koje je vodom bogato. Na svjetski dan voda kao muslimani podsjećamo se da islam od nas zahtijeva da vodu čuvamo, štedimo i budemo svjesni da ni ovdje ni tamo bez vode života nema. Uzvišeni Bože, pomozi nam da vodom koju si nam dao saperemo grijehe, kako bi sa izvora džennetskih vodu pili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
30.03.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Zemlja oživljava. Prvi znakovi proljeća su vidljivi. Ona će se opet ukrasiti i ljude izgledom svojim zadiviti. Allah, dž.š., tim prizorima, smjenama godišnjih doba, oživljavanjem i umiranjem onoga što oko sebe vidimo opominje ljude i podstiče ih da razmisle i iskoriste život prije smrti. On Uzvišeni kaže: „Život na ovom svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojom se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničega nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli“./Junus, 24./ I Poslanik onim što je oko nas, što nikako ne možemo ne vidjeti opominje nas i na ništavnost dunjaluka i prolaznost dunjalučkog života ukazuje. On s.a.v.s., veli: „Primjer mene i onog s čim sam poslan je kao primjer kiše koja na Zemlju pane. Pa ima predjela zemlje koji kišu upiju i iz njih raznovrsno bilje iznikne. Ima i mjesta gdje se voda sakupi pa je ljudi piju. Ima i ogoljelih predjela koji kišu ne upiju i iz kojih ništa ne niče. To je primjer ljudi koji se koriste onim što sam donio i oni koji to ne vide i uputu od Allaha ne prihvataju“. /Muttefekun alejhi/. Inspirisan ajetima kur'anskim i hadisima poslanikovim na temu dunjalučke prolaznosti pjesnik sriče stihove: „Ti pogledaj proljeće i pogledaj jesen Dva se vjetra kano dan i noć smijene Vjetar života puhne zelen nam donese S vjetrom smrti opada list uđe stud u vene“. Hazreti Alija, r.a., sa grupom prijatelja je pokraj mezarja Bekia u Medini naišao i rekao: „Esselamu alejkum o stanovnici kabura. Hoćete li da vam prenesem naše vijesti? Vaše kuće su nastanjene, vaše žene se poudale a muževi poženili. Vaš imetak je podijeljen. Ovo su naše vijesti, a koje su vaše vijesti?“. Okrenu se Alija prema prijateljima pa reče: „Tako mi Allaha da ih možemo čuti, čuli bi da govore:' Opskrbite se, a najbolja opskrba je takwaluk“. Čovjek je takav da ga želja za dunjalukom obuzima sve dok mezar ne naseli. Uzvišeni kaže da to nije dobro i da ćemo saznati sigurno i da ćemo saznati pouzdano i da ćemo za ugodan dunjalučki život biti pitani sigurno. To što će ljudi u mezaru saznati, a svi će u mezaru istinu saznati, vjernici kroz objavu i primjere koje Uzvišeni navodi te kroz hadise poslanikove nauče ovdje. Osim iz objave, vjernici znakove čitaju i iz prirode. Dolazak proljeća i bujanje bilja vjernicima je dokaz da će biti proživljeni kao što im je sasušeno bilje slika koja ih na odlazak s ovog svijeta podsjeća i opominje. I kad kraj kaburova i mezaristana nailazi vjernik čita znakove i čuje opomenu. Čuje stanovnike njihove kako mu govore da se opskrbi i za život u vječnosti pripremi. Kelime i šehadet je opskrba. Kad Poslanik govori o ograncima imana kaže da je LA ILAHE ILLELLAH najbolji. Znamo i za hadis u kojem se obećava onome ko iskreno Božije jedinstvo svjedoči da će ući u Džennet. Namaz je opskrba. On je temelj vjere, ugovor između čovjeka i Stvoritelja. On je naše prvo pitanje na Ahiretu. Namaz je kako nas to uči Poslanik ključ dženneta. Post je opskrba. On je djelo koje Uzvišeni posebno nagrađuje. Postače će na posebna vrata u džennet uvesti. Radovat će se postač svome postu na ahiretu kao što se iftaru raduje na dunjaluku, i još više. Sadaka je opskrba. Na dunjaluku nas od zla štiti a na ahiretu od vatre. Poslanik podstiče nas na sadaku znajući za njenu vrijednost pa nam veli da dijelimo makar pola hurme. Ne smijemo zaboraviti našu obavezu da jedni druge pomažemo i podupiremo. Hadždž je opskrba. Ko ima imetka i zdrav je neka se obavezno za svoj put u vječnost opskrbi hadždžom jer za hadždž nema druge nagrade osim džennet. Poslušnost roditeljima je opskrba. Džennet je pod majčinim nogama, a Poslanik opominje da je proklet onaj kod koga roditelji starost dožive a on kod njih ne zaradi džennet, propusti se opskrbiti za vječnost. Komšijska sloga i pomaganje je opskrba. Džibril je toliko Poslaniku govorio o važnosti komšije da je pomišljao da će se naslijeđivati. Odgoj djece je opskrba za kabur i ahiret. Odgojena djeca će na mezar doći i fatihom nas obradovati. U namazu će, a i izvan njega dovu roditeljima činiti i tako im trajno dobro biti. Opskrbite se za ahiret tako što ćete djecu u mekteb slati i nad njihovim vjerskim odgojem bdjeti. Enes, r.a., prenosi: „Umrla je žena koja je brala trunje po džamiji. Poslanik joj je klanjao dženazu i rekao:' Vidio sam je u džennetu zato što je brala trunje po džamiji“. Djelo koje je posebno važna opskrba za ahiret je rad za opće dobro. Rad u ime Allaha, dž.š., a za dobro svih i bolju budućnost. Proljeće je i ono nam svojom pojavom pokazuje kako Allah mrtvo oživljava i nas na proživljenje podsjeća i na odgovornost opominje. Za kabur, za ahiret opskrbljujemo se i kad iz džamije izađemo i po našim mahalama, ulicama, selima… raziđemo i iste za dobro svih nas od smeća očistimo, nezaboravljajući da Poslanik veli da nam je zemlja učinjena džamijom i čistećom. Oživljavanje bilja, proljeće dakle, moglo bi biti nama poticaj da u sebi oživimo spremnost da se opće dobro žrtvujemo i da ne očukujemo da sve što uradimo na dunjaluku naplatimo. Džamija u kojoj je spomenuta žena brala trunje je naša zajednička. Put u selu također je naš zajednički. Potok koji kroz njeg protiče, rijeka pokraj koje hodaš naša je zajednička. Popravljajući put, čisteći potok i rijeku opskrbljuješ se za ahiret. Nas iz Evrope dolaze učiti i podsticati na dobrovoljni rad u društvu. Šta je radila ona žena u džamiji? Radila je dobrovoljno i za ahiret zarađivala. Musliman ima dva razloga da za opće dobro radi, na dobrovoljni rad u svojoj zajednici opredijeli. Uljepšaće svoj dunjalučki život i kvalitetno se opskrbiti za ahiret. Molimo te Uzvišeni Bože da oživljavanje bilja koje ćemo gledati bude poticaj nama da oživimo spremnost da se za zajedničko nam dobro uvijek i svugdje žrtvujemo! Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
16.03.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Proučivši ono što Kur'an i hadis govore o namazu i klanjaču ulema je nabrojala devet blagodati namaza. One su: -klanjač će zavoljeti Allaha dž.š. -Allah će mu podariti zdravlje -čuvat će ga meleki -imat će berićet u kući -lice će mu nurom sijati -bit će samilostan -brzo će preko Sirat ćuprije preći -bit će sačuvan od Džehennema -i bit će na Sudnjem danu u grupi odabranih koja neće strahovati, niti u neizvjesnosti biti. Klanjač voli Allaha. Njemu na sedždu pada i samo se pred Njim klanja. Radi Allaha iz tople postelje se budi da Mu sabah namazom za novi dan zahvali, a cijeli dan nad namazom bdije i tako Božiju ljubav zaslužuje jer ga namaz od zla i grijeha odvraća. Namaz je uzvišeni način iskazivanja pokornosti Bogu a pokornost se iskazuje i izvršavanjem drugih naredbi Božijih, a posebno ostavljanjem grijeha. Namaz je brana od grijeha i potvrda ljubavi prema Bogu jer kad nekoga voliš povrijediti ga ne želiš. Klanjač voli Allaha i tu ljubav ne griješenjem potvrđuje, a namaz ga od grijeha odvraća. Klanjaču će Allah dž.š. podariti zdravlje. Zdravlje ne podrazumjeva samo fizičko, odnosno zdravlje tijela. Čovjek je i tijelo i duša. Ljudi medicinske struke su detaljno obradili medicinske aspekte abdesta i namaza. Ti položaji tijela u namazu nisu slučajni. Džibril je podučio Poslanika tome što znači da je to objava. Allah nam to određuje, a sve što On određuje dobro je za nas. Zdravlje duše, psihičko zdravlje je čovjeku važno. Bez ravnoteže između tijela i duše čovjek nije zdrav. Namaz uspostavlja ravnotežu. On je terapija koja nam zdravlje duše, psihičko zdravlje osigurava jer je zdrava duša preduslov za zdravo tijelo. Onaj koji čuva i održava zdravlje duše ne narušava haramima zdravlje tijela. Haram i namaz su nespojivi, pa je klanjaču kroz namaz podareno zdravlje. Klanjača čuvaju meleki. Sa svakim su meleki pisari. „Kiramen katibine je' alemune ma tef'alun“- „Plemeniti pisari znaju šta vi radite“. /Infitar 11,12/. S klanjačem su meleki čuvari. Kao što čovjek čuva namaz meleki, čuvaju njega od zla i nesreće. „Ve inne 'alejkum le hafiziin“- „A nad vama bdiju čuvari“ /Infitar, 10/. Kad klanjamo meleki nam društvo prave, oni su naš džemaat. Kad si klanjač melek ti je čuvar. Stani na namaz, meleki će s tobom. Ustraj u namazu, meleki su ti podrška. Klanjač ima u kući berićet. Vjernici znaju da bogatstvo nije u bogatstvu imetka, iako i bogatstvo imetka vjerniku treba, nije mu zabranjeno. Zabranjeno mu je biti zaljubljen u imetak i robovati mu. Vjernik zna da je bogatstvo u bogatstvu duše, kako to Poslanik veli da je bogatstvo u zadovoljstvu. Džaba sva bogatstva ako je duša prazna, ako se ne zna smisao života, ako se luta po tmini i bezuspješno traga za svjetlom. Hazreti Omer, r.a., je rekao: „Ovosvjetska moć se postiže imetkom a onosvjetska dobrim djelima“. Vjernik ima pravo na obje moći. Može i treba biti moćan na dunjaluku i nikad ne zaboraviti da dunjaluk ima smisla samo ako se s njim i na njemu zarađuje ahiret. Klanjač se namazom svakodnevno jača da ide dunjalučkom stazom dostojanstveno i sigurno korača u kuću sreće na ahiretu. Klanjaču lice nurom sija. Poslanik nas uči da abdest ne pere samo fizičku prljavštinu sa tijela. Abdest nas i od grijeha čisti. Svaka kap abdeske vode koja pane sa tijela našeg s njom i grijesi s nas kapaju. Grijesi nas zacrnjuju, zacrnjuju našu dušu a lice i oči su slika naše duše. Kad duša nurom sija, a sija ona koja se svjetlom Gospodara svjetova osvjetljava, tad i lice nurli je. Klanjač pet puta dnevno svjetlo traži, svjetlu se okreće, sa Svjetlom razgovara i logično je da takav svojom pojavom plijeni, osvaja, da lice mu nurom sija. Klanjač je samilostan. Na svako rekatu on se utječe Milostivom, Svemilosnom. Zahvaljuje Er-Rahmanu Er-Rahimu. Utječe Mu se. Klanjač teži Allahovoj milosti svjestan da se nikako ne može Allahu na blagodatima odužiti te svim svojim angažmanom teži milost Allahovu zadobiti. Poslanik kaže: „In terham turham“- „Ako budete milostivi Allah će se vama smilovati“. Klanjač je samilostan prema životima koji ga okružuju. Vjera nas naša uči da je sve oko nas naseljeno. Samilostan je prema biljci, ni nju, ni stanište njeno ne ugrožava. Ovdje bih zastao i upitao nas, jesmo li takvi? Vidimo li kako izgleda naše okruženje nakon što je iskopnila sniježna bjelina? Otkrivena je naša sramota, smeće koje smo svuda pobacali. Kao što je ono sad postalo vidljivo, na Sudnjem danu će biti vidljivo ko ga je bacio jer će se sve u tom danu objelodaniti i tada ćemo se naših grijeha stiditi. Namaz neka utiče na nas da istinski iskazujemo pažnju i samilost prema svim životima koji s nama životni prostor dijele. Klanjač je samilostan prema svima i svemu što samilost potrebuje jer je i sam svjestan svoje nemoći naspram Gospodarove veličine. Njemu, Uzvišenom svaki dan kliče „Allahu ekber“- Allah je najveći. Klanjač će brzo i bezbjedno preko Sirat ćuprije preći. Što se više opteretimo dobrim djelima to će nam noge lakše ka dženetskim vratima koračati. Djelo koje je u tom našem koferu za ahiret najvažnije je namaz. Za njega ćemo prvo biti pitani. Ako si s ljubavlju prema Svemoćnom iz tople postelje ustajao radi sabaha i svaki dan nad namazom bdio kao munja ćeš preko Sirat ćuprije i na sigurno mjesto ćeš se smjestiti. Ko ovdje namazom na sigurno od grijeha bježi i neravnotežu između tijela i duše liječi na ahiretu će brzo na sigurno mjesto doći. Džennet je njegovo boravište. Klanjač će biti sačuvan od Džehenema. Poslanik kaže: „Ključ Dženneta je namaz a ključ namaza je čistoća“. /Musned Ahmed/. Alija, r.a., prenosi: „Posljednje riječi Allahovog poslanika su bile: „Namaz! Namaz! Bojte se Allaha pazeći svoje potčinjene“. /Ebu Davud/. Ko želi zaštitu od vatre svaki dan će abdestom i namazom vatru gasiti i ključ za Džennet brusiti i sebe sljedbenikom Poslanikovim kojeg će on po tragovima abdesta i namaza prepoznati, učiniti. Klanjač će biti na Sudnjem danu u grupi koja neće strahovati niti u niezvjesnosti biti. Od Ubadet ibn Samita se prenosi kako je čuo Poslanika da kaže: „Moćni i Uzvišeni Allah je pet namaza učinio obaveznim mome ummetu, pa svako od mog ummeta ko lijepo uzme abdest i klanja svaki namaz na vrijeme i skrušeno ga obavi, Allah se obavezao da će takvoj osobi oprostiti grijehe, a ko ovo ne ispunjava Allah se prema njemu ništa ne obavezuje“. /Ebu Davud/. Uzvišeni Bože pomozi nam da u neizvjesnosti ne budemo kad se s Tobom susretnemo! Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
09.03.2012.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.