Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

15.03.2017.

VJERNIK JE OGLEDALO VJERNIKU

Od Ibn Omera r.a., se prenosi da je Poslanik rekao: „Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu, niti ga izdaje, ko pomogne brata muslimana kad mu je potrebno, Allah će njega pomoći kad mu bude potrebno. Ko sakrije mahanu muslimanu, Allah će sakriti njegovu na Sudnjem danu“./Mutefekun alejhi/. Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga, niti ga na cjedilu ostavlja. Svaki musliman muslimanu je haram, haram mu je njegova čast, imetak i krv. Bogobojaznost je ovdje (pokazavši na prsa tri puta). Dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana“./Tirmizi/. Poslanik je rekao: „Svaki od vas je ogledalo svome bratu, pa ako primijeti na njemu nešto negativno, neka to otkloni od njega“./ Muslim/. Omer r.a., kaže: „Neka se Allah Uzvišeni smiluje onome ko mi ukaže na moje nedostatke i propuste“. Islam je selam, mir. Allah dž.š., nam naređuje da svi živimo u miru, a Poslanik da taj mir, selam, širimo među sobom kako bismo se voljeli. Islam je ljubav. Ko voli Allaha i Poslanika, pun je ljubavi i prema stvorenjima Božijim. Vjernici se vole u ime Boga i tako koračaju u hlad ahiretski. Islam je pomaganje međusobno. Allah nam naređuje da se u dobru i bogobojaznosti pomažemo. Poslanik nas uči da će Bog pomoći svakog ko pomogne brata svog. Islam je susretljivost. Ona krasi vjernika svakog jer svaki vjernik zna da je osmijeh i lijepa riječ sadaka. Islam je briga za drugog, za brata i sestru. Ta briga se brine neprekidno i između ostalog iskazuje i tako što jedni druge opominjemo, upozoravamo i od ružnih navika i loših djela udaljavamo. Allah dž.š., zabranjuje da se vjernici jedni drugima rugaju, da jedni druge kude i da se ružnim nadimcima nazivaju. To je, veli Gospodar svjetova, ružno. A oni koji se ne pokaju, sami sebi nepravdu čine. Da se ne bi među vjernicima stvaralo neprijateljstvo i da se ne bi jedni od drugih udaljavali, obavezuje nas Allah da kad vijest neku o bratu i sestri čujemo, da kad do nas neka potvora dođe, to obavezno provjerimo kako u neznanju ne bi nekom zlo učinili. A kada se dvije skupine vjernika sukobe, obavezni smo ih izmiriti, a ako jedna drugoj ipak učini nasilje, obavezni smo se boriti protiv nasilnika. „Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“./Hudžurat,10./. Gotovo svakodnevno slušamo i svjedočimo napadima međusobnim naše braće i podmetanjima jednih drugima. Pogotovo je to prisutno u onom segmentu životnom kojeg nazivamo politički, a ni druge sfere životne nisu na to imune. Ja ne znam, jesu li ti ljudi svjesni da oni rade posao od kojeg zavisi i naš i život naše djece i budućnost naše zemlje. Zadnjih dana su ti napadi toliko snažni da se mi obični ljudi teško snalazimo i pitamo se, kuda da se okrenemo. Ne bi mi bili zbunjeni kada bi se oni, ti naši gore, okrenuli jedni drugima i otklanjajući propuste i greške jedni drugih, radili za dobro svih nas. Omer r.a., je bio vladar, halifa, političar. Ukazivao je drugima na greške, na propuste i insistirao na poštivanju propisa i na istini. Istovremeno je bio sretan i milost Božiju molio za svakog ko njemu ukaže na propust i opomene ga. Ne treba ni našem, niti bilo kojem društvu koje napretku i uspjehu teži ni poltrona ni slijepih poslušnika. Dužni smo govoriti istinu. Dužni smo pojave i stvari u društvu nazivati pravim imenom. Da ne bi bili gubitnici i ovdje i na Ahiretu dužni smo jedni drugima ukazivati na propuste, dužni smo opominjati kad vidimo da brat ili sestra griješe. Nisi prijatelj nikome ako mu se dodvoravaš i neosnovano ga hvališ i uzdižeš. Naša politička scena, ustavari naše društvo u cjelini je bolesno jer je preplavljeno ovakvim ljudima koji zarad svoga mjesta i stolice nisu spremni ni opomenuti, ni ukazati, ni skrenuti pažnju, ni kritikovati, već znaju samo se dodvoravati. Ti si dragi brate ogledalo svome bratu. Primijetio si na njemu nešto negativno, primijetio si pri njemu nešto loše, vidio si da radi nešto što nanosi štetu i društvu i njemu, opomeni, upozori! Eto, vidiš brata svog da ne šalje djecu u mekteb. Razgovaraj s njim, utiči na njega. Govori mu o važnosti mekteba kako za njegovo dijete tako i za sve nas, za budućnost našu. Ti se ogledaš u bratu svom i sve što želiš sebi, i njemu želiš. Eto, imaš brata i komšiju koji neće da zna ni za džamiju ni za Zajednicu. Nije ispravno o tom čovjeku pričati u društvu, ogovarati ga. Ispravno je opomenuti ga, razgovarati s njim sa jasnom, dubokom i iskrenom željom i namjerom da bude kao i ti. On je ogledalo tvoje. Što želiš sebi i drugome želiš. U bratu svom vjernik vidi sve one osobine koje ima pri sebi i na koje je ponosan. Eto, imaš brata i komšiju koji neprekidno samo kuka i za svoje stanje i sve svoje neuspjehe, krivi druge. Znaš, a i on zna da nije tako. Znamo svi da uvijek treba krivca tražiti prvo u sebi. Kao što želiš uspjeh sebi, ogledajući se u bratu svom, ti i u njemu želiš vidjeti uspješna čovjeka. Razgovaraj s njim, opominji ga i nastoj mu otvoriti oči i na akciju ga pokrenuti. Milost Božiju Omer r.a., moli za svakog ko ga opomene i na propust mu ukaže. Eto, vidiš brata da posao koji mu je povjeren ne izvršava odgovorno. Aljkav je i samo mu je važno da radni dan što prije prođe. Ne vodi brigu, nije svjestan da to što dobije kao plaću treba biti halal, a nije halal ako su tu plaću na tvom poslu zaradili drugi. Eto, vidiš brata ili sestru koji zauzimaju važnu poziciju u društvu, vrše odgovornu funkciju a nisu na nivou zadatka. Zbog milosti Božije koju ćemo svi na Ahiretu trebati, opomeni, razgovaraj, upozori! Nije, ni islamski, ni ljudski pričati iza leđa, ogovarati. Vjernik je ogledalo vjerniku. Mi se ogledamo jedni u drugima. Zar nije Poslanik rekao: „Nećete biti potpuni vjernici sve dok bratu svom ne budete željeli što i samome sebi“. Zamislite braćo, da mi jedni drugima na ovaj način želimo dobro, u kakvom dobru bi mi živjeli? Mi danas ne bi slušali o maloljtničkoj delikvenciji, o nasilju u školi, u porodici... Da mi na ovaj način, gledajući sebe u drugom, a vjernik je ogledalo vjerniku, želimo jedni drugima dobro, mi danas ne bi slušali o propalim i uništenim preduzećima, o obespravljenim radnicima, o armiji mladih ljudi koji odoše sa svojih ognjišta. Da mi na ovaj način, opominjući jedni druge i otlanjajući jedni od drugih mahane i nedostatke, živimo, mi danas ne bi slušali o neuspjelim revizijama i ne bi gledali ponižene žrtve. Allah dž.š., kaže: „Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam osim Njega može pomoći? I samo neka se u Allaha pouzdaju vjernici“./Ali Imran,160./. Allahovu pomoć treba zaslužiti, treba je zaslužiti tako što ćemo biti ono što nam On naređuje da budemo. Da bi pobijedili, trebamo biti braća. Uzvišeni Bože, učvrsti bratsku ljubav među nama. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.03.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

08.03.2017.

VJERNIKU JE MILOST NA OBA SVIJETA

Allah dž.š., je Milostivi, Samilosni, Er-Rahman – Er-Rahim. Njegova milost je neizmjerna i sva stvorenja obuhvata. Ovdje, na Dunjaluku, ta milost Božija je podarena svima i svi se ljudi i stvorenja sva, blagodatima koriste. Sve jedno je, je li neko vjernik ili nije, sve jedno je, je li neko bogat ili nije, sve jedno je, je li muškarac ili žena, svima jednako sunce sija, svima jednako voda teče, svima jednako lijek pomogne, svima jednako svanjiva dan i noć dolazi da se u njoj odmore. Bog je Uzvišeni milost Svoju podijelio, pa će neizmjerna količina te milosti biti dijeljena na Ahiretu, ali na Ahiretu neće biti dijeljena svima. Allah dž.š., kaže: „Milost Moja obuhvaća sve, daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe u Tevratu i Indžilu zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti a ružna zabraniti, koji će ih tereta i teškoće koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili, postići ono što budu željeli“./Al-A'raf, 156-157./. Milost Božija na Ahiretu za vjernike je, a vjernici su opisani na početku sure „Vjernici“. „Oni će ono što žele postići“, kaže Uzvišeni. Da bi to postigli, „oni namaz ponizno obavljaju“. Ta poniznost koju vjernici u namazu doživljavaju, ne napušta ih sa predajom selama. Ona je njihovo svojstvo pa se kao takvi i u društvu prepoznaju. Ono što je u namazu poniznost „HUŠU'“, to je u ponašanju AHLAK. Zato Allah dž.š., u daljem redanju svojstava vjerničkih kaže da, „oni ono što ih se ne tiče izbjegavaju“. Vjernik smjerno i predano izvršava svoje obaveze, a kako kaže Poslanik: „Od najljepših osobina vjernikovih je da se ne bavi onim što ga se ne tiče“. Svi bismo trebali, jer svi žudimo za milošću Božijom na Ahiretu, raditi na sebi i ne čeprkati po tuđim životima, ne baviti se tuđim problemima, osim ako možemo pomoći nekom u nevolji. Poslanik kaže: „Blago onom ko je svjestan svojih, pa se nema vremena baviti tuđim problemima“. Vjernik koji je dostojan milosti Božije i koji je čvrsto na putu uspjeha je i, „onaj koji milostinju udjeljuje“. Ko je milostiv ovdje, Allah će biti milostiv prema njemu tamo, tako nas uči i na milosrđe podstiče Poslanik. Nije milosrđe samo osjetiti sažaljenje prema unesrećenima, prema potrebnom. Istinsko je milosrđe u granicama svojih mogućnosti pomoći, od podarenog udijeliti. Ova se osobina vjernička često u izvorima vjere ističe i na nju nas se podstiče je su ljudi u prirodi svojoj egoisti. Zar ne kaže Poslanik da kada bi čovjek imao dolinu zlata, poželio bi još jednu. Zato se od vjernika očekuje da radi na sebi i da sebe u razgovoru sa sobom ubjeđuje da neće na kraju dunjalučkog puta imati ništa od onoga što je sakupljao, čuvao i nije po propisima vjere čistio od tuđega prava. U imetku bogatih, pravo imaju siromašni, tako Allah kazuje, a oni koji su svjesni tog tuđeg u imetku svom i koji to daju onome kome pripada, sigurnim korakom kroče u okrilje milosti Božije koja je na Ahiretu samo vjernicima obećana. Vjernika krasi moral, on ne prelazi granice koje je Allah dž.š., postavio. Ko užitka traži izvan tih granica, on se od milosti Božije udaljava. Allah dž.š., kaže kad vjernika opisuje da on ne skrnavi brak. Za one koji to čine kaže da u zlu pretjeruju. I Allah dž.š., i Poslanik Njegov, podstiču ljude da red i ravnotežu na zemlji uspostavljaju i čuvaju. Jedan od važnih stubova toga reda i ravnoteže je brak. Poslanik apeluje na sve mladiće i djevojke koji ispunjavaju uslove da se u brak kao bedem koji će ih od šejtana štititi sklonu. Poslanik kaže: „O omladino, ko od vas ima uslove za brak neka u njega uđe odmah“. „Jer brak je pola vjere“. Milost Božija je na Dunjaluku svima dostupna, ali to je samo jedan postotak Njegove milosti. Ostala, ogromna količina te milosti je na Ahiretu, i to samo za vjernike rezervisana, a vjernici su u Kur'anu, u suri „Vjernici“ opisani, svojstvo im je da su od bluda daleko. Ljudima su na Dunjaluku povjerene obaveze. Jedna od velikih i važnih je vjera. Allah dž.š., opisujući vjernike kaže: „Oni o povjerenim emanetima i obavezama preuzetim brinu“. Taj emanet, da vjeru nosi i ravnotežu na zemlji čuva, nije prihvatio niko, a bilo je prije nas ponuđeno i brdima i planinama i zemlji. Čovjek je prihvatio. Ako emanet ispuni, obaveze na vrijeme izvrši, slijedi ga nagrada izuzetna, a to je ta milost Božija koja će se obilno na Ahiretu vjernicima davati. Allah dž.š., kaže da vjernici, „namaz na vrijeme obavljaju“. Kaže nam da vjernici bdiju nad svojim dužnostima i da u tome ustrajavaju. Namaz je temelj, pa ako su u tome predani i ustrajni, očekivati je da i druge dužnosti svoje izvršavaju i na vrijeme i ispravno. Ako se ovim osobinama okitimo, ako se poniznosti obilježimo i ono što nas se ne tiče izbjegavamo, i ako milosrđe pokažemo, i ako granice ne prekoračimo, i ako preuzete obaveze, emanete ispunjavamo, i ako se ustrajnošću ukrasimo, nema sumnje, milosti Božijoj dostojni ćemo biti, jer Allah dž.š., nakon nabrajanja ovih osobina vjerničkih kaže: „Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti i u njemu vječno boraviti“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da čvrsto na putu koji Tvojoj neizmjernoj milosti vodi, budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.03.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

01.03.2017.

VOLI DOMOVINU SLUŽEĆI JOJ

„Ljubav prema domovini, dio je vjerovanja“. Ovu izreku smo nebrojeno puta čuli. Iz nje proizilazi da se naše vjerovanje, iman naš, između ostalog potvrđuje iskazivanjem ljubavi prema rodnoj grudi, prema Bosni. Ako je ljubav prema domovini dio našeg verovanja, onda se ta ljubav, baš kao i vjera potvrđuje djelom. Allah dž.š., se obraća vjernicima: „O vjernici, zašto govorite ono što ne radite“./Saf,2./. Licemjerje je kad djela ne slijede riječi, kad jedno govorimo a suprotno radimo ili uopće ne radimo i djela ne potvrđuju naše izgovorene tvrdnje. Kakva je to vjera u srcu našem ako nas na djelo, na izvršavanje naših obaveza ne tjera? Vjerovanje je potpuno tek kad je djelima okrunjeno. Nema vjernika potpunog bez namaza, bez posta, bez zekata, bez hadždža, bez dobročinstva, bez želje da dobro djelo bude ono po čemu će on biti prepoznat. Svi mi, siguran sam, bez izuzetka volimo domovinu. Volimo zemlju u kojoj smo rođeni. To je prirodno stanje čovjekovo kao što je i vjerovanje. Ljubav prema domovini urođena je, u čovjeka duboko usađena. Islam je vjera prirođena ljudskoj prirodi, pa i o ovoj čovjekovoj osobini govori i izjednjačava je sa ljubavlju prema životu. Allah dž.š., obje ljubavi spominje zajedno. Evo gdje: „A da smo Mi njima naredili: „Poubijajte se“, ili : „Iselite se iz svog zavičaja“, malo ko bi to od njih učinio“. /Nisa,66./ Izuzetno je dobro djelo, žrtva je to neizmjerna, kad čovjek mora napustiti svoj dom i zavičaj radi očuvanja vjere. Ashabi su to učinili i za to im Allah obećava nagradu izuzetnu. „I siromašnim muhadžirima, koji su iz rodnog kraja svog protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su zaista pravi vjernici“. Poslanik je neizmjerno volio svoj zavičaj, domovinu svoju. Kad je iz Mekke protjeran, odlazeći okrenuo se prema njoj i rekao: „Tako mi Allaha, ti si mi najdraži dio zemlje. Da me tvoji stanovnici nisu istjerali iz tebe, nikada ne bi nastanio neki drugi dio“. Ta ljubav prema rodnoj grudi, prema svojoj njivi i kući, prema djedovini i očevini svojoj, ashabe je motivisala da vrijedno rade, da se bore, da se obrazuju, da jačaju, kako bi opet domu svome došli i domovinu svoju ponosnom učinili. Pokazali su nam svojim primjerom i da se vjerovanje, i da se ljubav prema domovini, djelima svjedoče. Mi volimo našu domovinu. Ona je kroz historiju prolazila različita i teška iskušenja, ali i slavu živjela. Osporavana od komšija i susjeda, carstvima velikim pripajana, dijeljena i ukidana, ali je čudom nekim i milošću Božijom uvijek opstajala i prkosila dušmanima svojim. Ovih dana, slavimo dvadeset petu godinu od njene nezavisnosti. To je prava prilika da sebe upitamo, volimo li mi Bosnu stvarno ili samo riječima? Našoj domovini trebaju ljudi. Mnoge sobe naše kuće koja se Bosna zove su prazne jer ih nema ko nastaniti. U domovini nam već desetljećima više ljudi umire nego se rađa. Vrlo malo se mladih na brak odlučuju i rijetko se čuje plač, smijeh i graja dječija u našim selima. Svjedočimo ljubav prema domovini tako što ćemo raditi za nju i njen napredak! Svjedočimo ljubav prema grudi rodnoj tako što ćemo je jačati brojnošću našom! Ljubav svjedočimo, afirmacijom i razvojem sela kako bi se domovina vratila na naše njive i livade. Nema jake domovine, slaba je kuća u kojoj čeljadi nema i čije su njive, livade, oranice i pašnjaci napušteni jer nema ko da radi na njima. Vi što nam domovinom upravljate, od općine do države, pogledajte tog običnog čovjeka bosanskog, osvrnite se na njega i pomozite mu da ljubi Bosnu na svom topraku, a ne da čezne za njom sa gradilišta susjednih i dalekih zemalja. Našoj domovini trebaju obrazovani ljudi. Muslimani smo i znamo da je Allah naredio da se obrazujemo. Znamo da je Poslanik odmah po dolasku u Medinu pristupio školovanju ashaba kako bi ih osposobio da se vrate u svoju domovinu, Mekku. Voliš domovinu, dječače i mladiću, djevojčice i djevojko, ako se obrazuješ i odgajaš. Školska klupa je mjesto gdje se djelom svjedoči ljubav prema domovini. Biblioteka je mjesto gdje se svjedoči ljubav prema domovini. Vi što nam domovinom upravljate, i vi pokažite ljubav prema domovini i afirmišite obrazovanje, a ne sticanje diploma. Šta nam vrijede sve te diplome sa tih nigdje poznatih i priznatih univerziteta, ako nema znanja. Draga naša djeco bosanska, bošnjačka, domovinu ljubiš ako ti je stalo da naučiš a ne da do diplome dođeš koja će te u hlad državne administracije smjestiti gdje ionako ima previše onih što niti znaju, niti hoće raditi. Našoj domovini trebaju političari, vođe koji će biti spremni žrtvovati se za dobro naše zemlje, za dobro naše djece, za budućnost našu. Domovina se ljubi služeći joj. Domovina se ljubi žrtvujući se za nju. A kakva je to žrtva za domovinu pitamo se danas kad dvadeset petu godišnjicu samostalnosti slavimo ako se naplaćuje, i to ne malo, za odvojeni život. Ko će šehidskoj djeci platiti za njihov odvojeni život od očeva? Ko će našem bosanskom čovjeku platiti za odvojeni život od porodice jer je primoran ići daleko od svoje kuće da bi zaradio? Ne pričajte nam vi iz vlasti ništa o ljubavi prema domovini, pokažite nam da je volite. Sigurni budite, narod kojem ste na čelo stali, voli zemlju svoju i čeka na vas da s narodom u isti saf stanete pa da i domovina konačno sretna bude. Našoj domovini treba pravda. Pokažimo ljubav prema njoj tako što ćemo one koji nepravdu čine prokazati i onemogućiti. Našoj domovini treba poštenje. Pokažimo ljubav prema njoj i izolujmo, oduzmimo pravo da o nama odlučuju, nepošteni, korumpirani, svi koji svojim prisustvom u državnim organima i njenim javnim preduzećima štetu joj nanose i ubijaju budućnost našu. Našoj domovini treba naša spremnost da se pomažemo i volimo. Pokažimo ljubav prema njoj i u svakom hairli poslu, u svakoj akciji korisnoj, budimo složni džemat. Ne dopustimo da nas oni koji vide samo svoj lični interes dijele i jedne od drugih udaljavaju, dijeleći nas na stranke i političke opcije u kući nam zajedničkoj. Zamislite da se braća u kući ne mogu dogovoriti da promijenu popucale crijepove na krovu. Našoj domovini treba ljubav koja je u djelo pretočena. Zato ćemo svaki dan kao vjernici sebe pitati, kako danas mogu biti koristan domovini, jer moja korisnost i služenje njoj, potvrda je vjere moje. Uzvišeni Bože, pomozi nam da spoznamo da se ne živi od domovine, već za nju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.03.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

15.02.2017.

KORISNOST KRASI VJERNIKA

Poslanik je ashabe pitao: „Koje drvo sliči vjerniku“? Ashabi su dugo razmišljali ali niko nije ponudio odgovor. Jedino je Abdullah ibn Omer r.a., znao odgovor ali ga je iz poštovanja prema starijima prešutio. Kada je Poslanik rekao: „To je palma“, Abdullah je rekao ocu: „Babo, ja sam znao odgovor“. „Zbog čega nisi odgovorio“?, upitao je Omer. Abdullah je odgovorio: „Stidio sam se starijih“. Omer na to reče: „Da si odgovorio, tako mi Allaha, bilo bi mi to draže od čitave Zemlje“./Taberani/. Zbog čega vjernik sliči palmi? Zbog toga što ona donosi samo dobro. Hurma kao njen plod koristi se u ishrani. Od njenih vlakana se prave užad a od grana se prave metle, te pletu korpe, a korijen i stablo se koristi kao građevinski materijal. Od ovog stabla se ništa ne baca, sve je, baš sve iskoristivo. Vjernik je svugdje i uvijek koristan. On čini samo dobro. Poslanik je za vjernika kazao: „Gdje god da se nađe od koristi je“. Ako nije takav onda mu je vjerovanje slabo. Vjernik dobro pazi da ne bude lišen tog dobra, dobar je prema sebi, dobar je prema porodici, u društvu je koristan. Dobro pazi da nikom ne nanese štetu, da ne uznemiri komšiju. Vjernik pazi da ništa ne oskrnavi kako ne bi izgubio svojstvo pravog vjernika. Omalovažiti bilo koga, oskrnaviti bilo šta, nije vjera. Onaj ko uznemirava ljude, bihuzuri komšije, nanosi štetu društvu, nije dobar vjernik. Vjernik je oličenje dobra i od koristi je svugdje. Da bi čovjek bio koristan, on to ne može ako se izoluje iz društva. Islam odbacuje izolaciju i izbjegavanje ljudi. Islam ne prihvata da te se ne tiče. Poslanik kaže: „Ko ne brine za opće stvari muslimana, ne pripada nama“. Također kaže: „Vjernik koji se miješa sa ljudima i bude strpljiv na njihove uvrede, bolji je od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne trpi njihove uvrede“. /Ibn Madže/. Ibn Abbas r.a., kaže: „Da obezbijedim jednoj porodici opskrbu za jedan mjesec, ili za jednu sedmicu, ili za manje od toga, za mene je bolje nego da drugi put obavim hadž“. Hazreti Alija r.a., kaže: „Ne znam da postoji veći nimet od toga da podmirim potrebu onoga koji mi dođe nadajući se da ću podmiriti njegovu potrebu ili da će mu posredstvom mene biti olakšan neki posao. Podmiriti potrebu brata muslimana za mene je bolje od cijelog Dunjaluka ispunjenog zlatom i srebrom“. Svoje sposobnosti, umne i fizičke, vrijeme svoje, vjernik stavlja u službu vjere, a vjera je život. Vjera je aktivizam u džematu, u Zajednici, u društvu. Vjernik se uključuje u svaki hairli posao, u svaku korisnu akciju. Vjernik ne štedi sebe kad je u pitanju dobro i dobrobit opća. Nedopustivo je, Islam to ne prihvata, da pametan i zdrav musliman dozvoli sebi da je ovisan o drugim ljudima i da pruža ruku i moli. Sjetit ćemo se kako je Poslanik postupio sa takvim kad je došao na njegova vrata. Kupio mu je sjekiru i zapovidio mu da sakuplja drva i prodaje ih i tako se učini neovisnim, u društvu poštovanim. Za nekoliko sedmica je ovaj čovjek bio u stanju druge pomoći. Poslaniku je bio iznimno zahvalan. Nedopustivo je, Islam to ne dopušta, da pametan i zdrav musliman svoju porodicu dovede u nezavidnu poziciju i neodgovornošću svojom prepusti je u ralje siromaštva. Siromaštvo je, kako to Poslanik pojašnjava, sasvim blizu kufra. Nije zamislivo, neopravdivo je da čovjek i pored tolikih blagodati koje je Allah dao, a dao nam je i njive i šume i izvore i klimu ugodnu, radom svojim ne obezbjeđuje osnovne životne potrebe. Nezamislivo je, muslimanu to ne priliči da se ne uključuje u džematske aktivnosti. Zdrav si i pametan, i vremena imaš a ne zanima te, ni, je li džamija i oko nje uređeno, ni, je li mezarje i vakufska njiva uređena. Ko je vjernik? Vjernik je onaj koji je koristan. Na žalost našu, sve je manje ljudi u našim džematima koji su spremni raditi za opće dobro. Sve je manje ljudi koji radi Božijeg zadovoljstva žele biti džematski aktivisti i hizmećari kuća Božijih. Nedopustivo je, Islamu je to strano, da se vjernika ne tiče, kako izgleda njegova ulica, mahala, selo. Kakav je vjernik? Koristan je svugdje i uvijek. Jesmo li mi vjernici pravi ako nas se ne tiče ni put, ni vodovod, ni rasvjeta, ni komšija? Ako se uključiš, ako staneš na čelo neke akcije, hoće te ljudi bihuzuriti. Vidi, i u Poslanikovo vrijeme su takve napadali, ali Poslanik kaže da su takvi bolji od onih koji ne rade ništa, već samo idu u džamiju, ibadete i govore kako ništa ne valja. Dželaludin Rumi je rekao: „Ne postoji potreba za ljudima koji će dijeliti savjete, potrebni su ljudi koji će biti primjer. Ima mnogo onih koji dijele fetve, ali je malo onih koji žive sa bogobojaznošću“. Svaki dan bogobojazni se pita, kako mogu danas biti koristan? Šta mogu učiniti danas da zaradim sebi za budući, a korist donesem drugima na ovom svijetu. Neće se ni jedan dan koji nam je poklonjen vratiti nazad. Ne čekaj druge da se pokrenu, ti pokreni sebe. Svi ćemo mi pojedinačno odgovarati, a može biti da ćeš primjerom svojim pokrenuti i druge. Svaki je ashab slijedeći Poslanika nastojao nešto uvakufiti. Vakufili su spram svojih mogućnosti. Oni koji nisu imali imetka, vakufili su vrijeme. Bili su svjesni da će za svaki dan, za svaki trenutak svoga života odgovarati. Mnogi od nas imamo vremena slobodnog na pretek. Budimo vakifi i mi, i umjesto u ispravnim razgovorima, umjesto u gledanju beskorisnih televizijskih programa, umjesto u nesvrsishodnom provođenju vremena na društvenim mrežama, uključimo se u život i budimo korisni, budimo vjernici pravi. Poslanik kaže: „Ko želi da preseli sa selametom i bude nastanjen usred Dženneta, neka se drži džemata. Koga raduju njegova dobra djela a rastužuju loša, taj je potpuni vjernik“. Sigurno je tuga, ne činiti ništa za dobrobit Zajednice i društva. Krenimo braćo po svoju dunjalučku radost i ahiretski selamet. Vjernik zna da kad ukloni smetnju s puta, time potvrđuje iman. Vjernik zna da kad pomaže drugog, zarađuje Allahovu pomoć. Vjernik zna da je Allahova milost na zajednici, na džematu, a džemat, nije samo ovaj skupljeni narod u džamiji. Džemat je i ujedinjeno selo da pomogne svog siromašnog komšiju. Džemat, to smo mi i naša sloga da mijenjamo društvo, da popravimo puteve, da mladima obezbijedimo alternativu nudeći im sadržaje koji će ih udaljiti od kafane i kladionice. Nema ništa, braćo, na palmi što nije korisno. Vjernik je sličan njoj. On nema trenutka za uzalud potrošit. Svugdje je i uvijek koristan. Mijenjajmo se braćo svi kako bismo vjeru istinsku, pravu živjeli. Nije ispravno kritikovati, napadati, svakakvim negativnim epitetima častiti čestite i poštene ljude koji su se uključili i koji nastoje unaprijediti naše selo, našu mahalu, naš džemat, Zajednicu, Državu. Mi dobrim smatramo one koji ništa ne rade, koji se ne uključuju, mi obično takve ne kritikujemo, a baš oni zaslužuju kritiku. Bolji su kod Allaha oni koji su društveno aktivni od onih koji su odlučili živjeti u izolaciji, to Poslanik kaže. Uzvišeni Bože, pomozi nam da shvatimo da biti koristan u društvu, vrijednije je od dobrovoljnog hadždža. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.02.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

08.02.2017.

POSLJEDICE GRIJEŠENJA

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Kada čovjek pogriješi, na njegovo srce se stavi tamna mrlja, pa ako se pokaje, odustane od grijeha i zamoli za oprost, oslobodi se njegovo srce i ono postane čisto. Ako se pak vrati griješenju, crnilo na srcu se povećava dok srce u potpunosti ne potamni. To je nečistoća srca koju je Allah dž.š., spomenuo kada kaže: „A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova“./Tirmizi/. Allah dž.š., kaže da je ljude i džine stvorio radi pokornosti, pobožnosti, predanosti Istini i Pravom putu. I jedni i drugi, i ljudi i džini imaju mogućnost da postupaju drugačije. Slobodni su, pa mogu izabrati nepokornost, laž i stranputicu. Ima ljudi kojima se posrnuće, grijeh desi u trenutcima slabosti. Šejtan ih prevari i na grijeh navede. Svjesni su prijestupa pa se brzo pokaju i vrate. Ovakvi su, Allahu dž.š., i dalje dragi jer Allah voli one koji se kaju i koji se čiste. Kad je grijeh u pitanju, uvijek treba razmišljati o njegovim posljedicama. Nisu svi grijesi jednako veliki i teški, jer nisu posljedice svih grijeha iste. Lahko je to razumjeti, npr. nije ista posljedica od jedenja svinjskog mesa i pijenja alkohola. Čovjeku grijeh nije dalek i stran jer je šejtan sasvim blizu nas. On je molio i molbi mu je udovoljeno da nas do Sudnjeg dana zavodi i obavezao se da će biti tu uz nas i napadati i s prijeda i s traga i s desna i s lijeva. Velik je izazov oduprijeti se tom prokletniku koji nam grijeh uljepšava i na njega nas nagovara. Da bi imali snažan motiv, volju jaku i odlučnost da se grijehu odupremo, pogledajmo šta nam sve ono što Allah dž.š., zabranjuje, donosi. Griješenjem izazivamo srdžbu Božiju. Poslanik Muhammed a.s., u hadisi kudsiji od Gospodara svjetova prenosi: „Ja sam Allah, nema drugog Boga osim Mene. Ako si Mi pokoran, Ja sam zadovoljan. Kada sam zadovoljan Ja dajem berićet, a Mom berićetu nema kraja. Ako si griješan, Ja se srdim, a kada sam srdit, Ja proklinjem. Moje prokletstvo doseže do sedmog koljena“./Ahmed/. Nekad se pitamo, zašto je ovog, tog i tog čovjeka, tako finog, pogodilo iskušenje. Evo odgovor čudosmo. Može biti da je neko sedam generacija ranije zaslužio tu kaznu, to iskušenje. Ova spoznaja je snažan motiv da se grijehu odupremo, jer kako to naš mudri narod upozorava, može se tvoj grijeh na potomstvu tvome vratiti. Griješenjem, udaljavamo sebe od dobrih robova Božijih, od vjernika. Hasan el Basri kaže: „Neka se svako od vas čuva da ga ne prokunu srca vjernička, a da on to i ne primijeti. On radi grijeh, a Allah u srca vjernička usađuje mržnju prema njemu“. Kada se od tebe dobri ljudi, vjernici predani, počnu udaljavati, ne analiziraj njih, već sebe. I ova spoznaja, da možemo usamljeni zbog grijeha ostati, treba nas snažno motivisati da od grijeha bježimo. Grijeh čovjeku umanjuje sposobnost za sticanjem znanja. Imam Šafija je rekao: „Požalio sam se učitelju da slabo pamtim. Preporučio mi je da se okanim grijeha. Rekao mi je da je znanje svjetlo, a Allahovo svjetlo ne obasjava put griješnom“. Neki je čovjek došao imamu Šafiji i rekao: „Imame, imam mnogo dugova“. Šafija mu odgovori: „Čini istigfar“. Zatim je došao drugi i rekao: „Imame, žena mi je nerotkinja“. Šafija mu reče: „Čini istigfar“. Došao je treći i rekao: „Imam puno grijeha“. Imam mu odgovori: „Čini istigfar“. Zatim su mu sva trojica rekli: „Zar ti nemaš drugi odgovor“? Tada im je on proučio ajete iz sure Nuh: „Tražite od Gospodara svoga oprost, jer On doista mnogo prašta. On će vam obilnu kišu slati. I pomoći vas, imanjima i sinovima i daće vam bašče i rijeke će vam dati“./Nuh, 10-12/. Neka svaki griješnik zna da grijeh umanjuje nafaku. Poslanik kaže: „Čovjekova nafaka se uskraćuje zbog grijeha koje čini“./Ahmed/. Grijeh odnosi nur sa lica i na njega nastanjuje tamu. Ibn Abbas kaže: „Grijesi donose crnilo na lice i tamu u srce, slabost tijelu, a ako bi čovjek veličao Allaha, On bi ga sačuvao od grijeha. „A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti“./Hadždž, 18./. Da bi bili osposobljeni da se grijehu odupremo, da se stečenih grijeha, istigfarom, tewbom, oslobodimo, potrebno je da iman jačamo, da se bogobojaznošću naoružamo, jer samo takvi ćemo imati snagu šejtanu okrenuti leđa i tog prokletnika učiniti tužnim. On je tužan kad mi odbijemo pogriješiti, a kad pogriješimo, nas u prsima steže i tuga i ljutnja i grižnja savjest nas obuzme. Da bismo izbjegli takvo stanje, poslušajmo naredbu Božiju: „O vjernici, Allaha se bojte iskreno, onako kako treba, i umirite samo kao muslimani“./Ali Imran,120./. Najbolji način i najsigurniji put do bedema koji će nas od grijeha štititi je ibadet. Svaki dan, onaj koji klanja sve rekate namaske, četrdeset puta moli: „Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo“./El-Fatiha,4/. Potrebno je braćo da tražimo pomoć od Svemoćnog da bi se oduprli grijehu. Potrebno je da se borimo svim snagama sa samim sobom, da smo stalno budni spram šejtana, da izbjegavamo loše društvo, da ne zaboravimo zahvaljivati Allahu na blagodatima i da neprekidno u zikru budemo. Učenje Kur'ana je također snažno oružje protiv grijeha i šejtana jer se tim djelom iman snaži i uvećava. Uzvišeni Bože, pomozi nas da svjesni posljedica griješenja budemo i od grijeha što više udaljimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.02.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

01.02.2017.

DOVA JE SRŽ IBADETA

Od Poslanika se prenosi da je Allah dž.š., rekao: „O ljudi, kada biste svi vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, na jednu poljanu stali i svi od Mene zatražili ono što vam treba, i kad bi Ja svima to dao, to ništa ne bi umanjilo od onoga što je kod Mene, ni koliko za koncem vode iz mora bude izvađeno“. Allah dž.š., je svemoćan, i sve je u vlasti Njegovoj. Riznice su Njegove pune i nikad se ne prazne. Od svih milosti, Njegova je najveća, a od svih stvorenja najveću počast je čovjeku dao. Osposobio nas je da mislimo i da radimo. Naredio nam da se trudimo i da u svakoj prilici i u svakom poslu učinimo sve što je u moći našoj. Ima okolnosti u kojima čovjek uloži sav svoj trud i potroši sve svoje mogućnosti, iscrpi sve resurse, ali ne postigne cilj. Allah dž.š., nas poziva da se oslanjamo na Njega i da Njegovu pomoć molimo. Kaže nam: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na paravom putu“./Bekare, 186./. On Uzvišeni od nas izričito traži da od Njega pomoć tražimo. „Zovite Me, odazvat ću vam se“./Mu'min,60./. Kolika je milost Božija svjedoči i slijedeći hadis. Poslanik je rekao: „Nema dana u kojem more ne zatraži dozvolu od Gospodara svjetova govoreći: „Gospodaru moj, dozvoli mi da potopim Ademove sinove. Jedu Tvoju opskrbu a obožavaju drugog“. Zemlja govori: „Gospodaru moj, dozvoli mi da progutam Ademove sinove. Jedu Tvoju opskrbu a obožavaju drugog“. Nebesa govore: „Gospodaru moj, dozvoli mi da padnem na Ademove sinove. Jedu Tvoju opskrbu a obožavaju drugog“. Uzvišeni Gospodar odgovara: „Ostavite ih, da ste ih vi stvorili, bili biste im i vi milostivi“. U ovoj bezgraničnoj milosti Božijoj ima mjesta za sve naše dove. Dova je vjernikovo snažno oružje ali i potvrda snažne vjere u Boga jer Poslanik kaže: „Dova je srž ibadeta“. Ništa nam, braćo, ne stoji na putu da u dovi često budemo jer Allah dž.š., voli da od Njega tražimo. Kad od Allaha dž.š., tražimo mi se Njemu približavamo a kad od ljudi tražimo oni se od nas udaljavaju. Da bi nas dova približila Stvoritelju potrebno je da čineći je budemo čvrsto uvjereni da će ista biti uslišana. Poslanik kaže: „Kada neko od vas bude učio dovu neka bude odlučan u traženju“./Buharija/. To znači, neka ne sumnja u svoju dovu, neka ne pomišlja i ne govori, Bože ako hoćeš uslišaj. Neka govori: „Gospodaru, odlučno tražim od Tebe, zaklinjem Te Tvojom veličinom, Tvojim magfiretom, rahmetom Tvojim, da mi dovu primiš“. Ne treba biti nestrpljiv i očekivati da dova bude odmah uslišana. Možda nešto što sada moliš dođe tek kroz nekoliko godina ili decenija. Allah dž.š., najbolje zna kad će ti, to što moliš najbolje doći. Ima ljudi koji očekujući da im dova bude odmah ispunjena, pa se to ne desi, odustanu od dove, razočaraju se. Zabilježeno je da je Ibrahim a.s., kada je ostavio Hadžeru i Ismaila u Mekki, ustvari tada još uvijek u besplodnoj pustinji, neprestano putem sve do Palestine molio: „Gospodaru, učini da srca ljudi čeznu za njima“. Abdullah ibn Omer je govorio: „Znam kada će mi biti uslišana dova“. Upitali su ga, kako, a on je rekao: „Kad srce bude skrušeno, kad tijelo zatreperi, a oči orose suzama, tada će mi dova biti primljena. Tada povećam učenje dova“. Ahmed ibn Hanbel je upitao: „Znate li, kada će vam dove biti uslišane“? Upitali su ga, kada, a on je odgovorio: „Šta mislite o čovjeku koji je na uzburkanom moru među talasima pao s lađe i jedino mu je ostala jedna daska na kojoj pluta. Umrijet će, tada počinje glasno dozivati: „Gospodaru, Gospodaru“. Ko bude molio Allaha skrušenošću koju ima ovaj čovjek u nevolji, dova će mu biti uslišana“. Čvrsto ubjeđenje i duboka skrušenost neće biti dovoljni da dova bude primljena. Njoj treba ishodište čisto. Treba da u i na činiocu dove nema nečistog, nema harama. Poslanik je spomenuo čovjeka, putnika, umornog, prašnjavog kako skrušeno podiže ruke ka nebu i govori: „Gospodaru moj“. Dova mu je, veli Poslanik odbijena jer mu hrana bijaše haram i odjeća mu bijaše haram, pa kako da mu dova bude primljena, pita se Poslanik. Ima ljudi i prilika u kojima se dova sigurno prima. Tako iz izvora vjere učimo da se ne odbija dova onog prema kome je nasilje učinjeno (mazluma), da se ne odbija dova roditeljska, dova musafira i postača, a Ebu Hurejre r.a., je podučavao djecu Kur'anu pa kada bi završili učenje, djeci je govorio: „Podignite ruke i zamolite Allaha:'Gospodaru oprosti grijehe Ebu Hurejri“. Činio je to jer su djeca bezgriješna a to znači da je toj dovi ishodište čisto. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim snage dove, i daj nam da budemo od onih čija se dova prima. Amin!.
Gradska džamija Zavidovići.
03.02.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

25.01.2017.

BORI SE ZA OGRTAČ DŽENNETSKI

Allah dž.š., kaže: „O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali odjeća bogobojaznosti (čestitosti), to je ono najbolje. To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili“./Al-A'raf,26./. Kad na ovaj svijet dolazimo, odjeće nemamo. Obuku nas odmah, jer nam ona treba da bi nas od studi i vrućine štitila, ali i da bi nam stidna mjesta pokrila. Allah dž.š., u ovom ajetu govori o tri vrste odjeće koju čovjek treba. Govori o odjeći nužnoj kojom ćemo stidna mjesta sakriti. Tom odjećom smo obavezni. Nije dopušteno čovjeku stidna mjesta pokazivati ni pred kim osim pred onim pred kojima je to Allah dozvolio. Kad u društvo hoćemo, a Allah dž.š., posebno naglašava, kad u džamiju krenemo, da obučemo raskošno odijelo. Zapovijeda nam da se tom prilikom lijepo obučemo, nagizdamo, a Poslanik nas savjetuje da se i namirišemo i da ne jedemo ništa što bi moglo biti uzrok uznemiravanja drugih u safu. Osim o odjeći kojoj je zadaća pokriti tijelo, Allah dž.š., govori i o onoj čija je zadaća zaštititi dušu, srce od neugodnosti. Ta se odjeća zove bogobojaznost (LIBASU TTAKWA). Kao što nas ova, od vune, lana, ili nečeg drugog satkana, štiti od vremenskih uticaja i pokriva stidna mjesta, odjeća bogobojaznosti nas štiti od grijeha. Kao što smo na Dunjaluk došli bez odjeće, isti takvi ćemo biti i proživljeni. Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik rekao: „Ljudi će na Sudnjem danu biti proživljeni goli, bosi i neosunećeni“. Aiša r.a., je upitala: „Zar ćemo biti proživljeni goli i gledati jedni druge“? Poslanik je odgovorio: „Aiša, stanje će biti toliko ozbiljno da nikome neće pasti na um da gleda u druge“. Kao što su nas, kad smo na Dunjaluk došli obukli, i tu na Mahšeru, tu pred Gospodarom svjetova, sada, ne ljudi, meleki će imati zadaću da nas odjenu, ako budemo ponijeli odjeće sa sobom. Poslanik kaže: „Pokazan mi je Sudnji dan. Vidio sam kako stojim i pokazani su mi ljudi, na sebi su imali košulje. Nekima su te košulje dosezale samo do grudi, nekima do bedrene kosti. Vidio sam Omera ibn Hattaba kako ide i košulja mu se vuče po zemlji. A znate li šta je ta košulja“?, upitao je Poslanik. „Šta Allahov Poslaniče“?, upitali su. „Vjera“, rekao je. Ova košulja je vjera i svako će biti odjeven shodno veličini svoje vjere na Dunjaluku. Zatim ću stati s desne strane Milostivog. To je mjesto na kojem će mi pozavidjeti i prvi i potonji, govorit će: „Blago tebi Poslaniče zbog mjesta na kojem se nalaziš“./Muslim/. Kada je Ibrahim a.s., sa suprugom Sarom stigao u Egipat rekao joj je: „Tako mi Allaha, osim mene i tebe na Zemlji više nema niti jednog vjernika“./Buharija/. Ibrahim a.s., je prolazio kroz teška iskušenja. Bio je bačen u vatru, ostavio sina i ženu Hadžeru u pustinji, dobio naredbu da žrtvuje sina. Gradio je Kabu usred pustinje, zapovijeđeno mu da pozove ljude na hadždž, više puta hidžru činio, otac ga zlostavljao a narod ga njegov pritiscima izlagao, ali on bijaše ustrajan na putu Božijem pa je tom ustrajnošću zaslužio da on sam bude nazvan ummetom i da ga Allah dž.š., sebi za prijatelja uzme. Ne iznenađuje onda što Poslanik kaže: „Prvo stvorenje koje će na Sudnjem danu biti obučeno je Ibrahim a.s.“. /Muslim/. Poslanik pojašnjava: „Uzvišeni Allah će reći: „O meleki, odjenite Moga prijatelja, odjenite Moga prijatelja“. Zatim će mu biti obučen džennetski ogrtač, a potom ću ja stati sa desne strane Arša i niko od stvorenja osim mene neće stati na to mjesto“./Tirmizi/. Nakon što Ibrahim a.s., bude odjeven i drugi ljudi će dobivati odjeću shodno djelima koja su činili. Bit će ljudi koji će kasno biti odjeveni, a bit će i onih koji će bez odjeće ostati. Cijenjeni brate, kad god odgodiš ili ne daj Bože propustiš namaz, ti odgađaš svoje odijevanje. Kad god se oglušiš o naredbu Božiju, kad god prekoračiš granicu i grijeh učiniš, ti odijevanje svoje odgađaš, a možda ga i potpuno nemogućim činiš. Allah dž.š., nam naređuje, da kao što težimo odjeći lijepoj koja će ukrasiti naš vanjski izgled, težimo i odjeći koja će nas oplemeniti. Ta odjeća se zove bogobojaznost, zove se vjera i njome oblačimo naše srce, dušu oblačimo, a onda ona pokazuje svoju ljepotu kroz naše djelo, kroz ponašanje naše. Cijenjeni brate, odjeću sebi ahiretsku šiješ kad ibadetiš, kad sadaku dijeliš, kad lijepu riječ uputiš, kad susretljivošću zračiš, kad u pomoć pritekneš, kad o zapovijedima Božijim brineš i na granicama koje je On Uzvišeni postavio, bdiješ. Uzvišeni Bože, pomozi nam da živeći Tvoju vjeru, džennetski ogrtač zaslužimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.01.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

18.01.2017.

ZNAŠ LI PUT???

Hud a.s., je poslan narodu Ad. Kur'ansko kazivanje o Hudu a.s., i narodu mu Ad, pouka je za one koji pameti imaju. Taj narod nije bio običan, bio je snažan i osor. Allah dž.š., kaže: „Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo“./Fedžr,6-8/. Šta znači, „kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo“? To znači da se na Zemlji nikada nije pojavila takva civilizacija. Ebu Derda r.a., nam također kazuje o narodu Ad: „Narod Ad koji je živio prije vas sakupljali su puno imetka, izgrađivali impozantne građevine, nada im je bila velika. Propalo je sve što su sakupljali, nastambe njihove su postale grobovi, a nade su im iščezle.“ Svojim ponašanjem, neposluhom Bogu i ustrajavanjem u nevjerovanju i grijehu, zaslužili su uništenje. Prvo ih je pogodio strašni glas. „I zasluženo ih je pogodio strašni glas, i Mi smo ih kao nanos riječni učinili“./Mu'minun,41./. Od tog stravičnog glasa su presušile rijeke, zgrade se porušile. Postali su poput bezvrijednog riječnog nanosa, ali nisu bili mrtvi. Takvi, iznureni ugledali su crni oblak kako im dolazi. Obradovali su se i rekli: „Ovaj nam oblak kišu donosi“./Ahkaf,24./. Ne donese taj oblak blagorodnu kišu. Allah dž.š., nam kazuje šta s oblakom dođe. „A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljene kao šuplja palmina stabla vidio, i vidiš li da je iko od njih ostao“./El Hakka, 6-8/. Buharija i Muslim bilježe: „Kada bi Poslanik ugledao oblak, promijenio bi se u licu, počeo bi izlaziti i ulaziti, a kada bi počela padati kiša, obradovao bi se. Aiša r.a., ga je upitala za razlog takvog ponašanja, a on je rekao: „Aiša, ko mi garantuje da nas neće pogoditi kazna koja je pogodila i narod Ad“? Nastambe naroda Ad postale su pustinjski predio. „I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili s njim spasili“./Ea'raf,72./. Hud i vjernici su se spasili jer su znali Put. Oni koji su bez te spoznaje ostali ništa im nije pomoglo to što su silno bogati i moćni bili. Čovjeku je svakom, Dunjaluk preploviti, njime prekoračati. Hodajući ovim bespućima dunjalučkim, može se zalutati. Ljude najčešće pohlepa ali i slijeđenje strasti i pohote odvede sa prave staze. Postojala su dvojica ljudi. Jedan je imao dovoljno opskrbe u pustinji i znao je put a drugi je imao i previše opskrbe ali nije znao put. Koji od ove dvojice bi ti želio biti? Allah dž.š., nam je pokazao Put, i naučio nas kako da se dunjalukom putujući, ponašamo. „I nastoj time što ti je Allah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio i ne čini nered po Zemlji jer Allah ne voli one koji nered čine“./Kasas, 77./. Jasno nam je iz ovog ajeta da je konačni, pa ako hoćete i jedini čovjekov cilj, ahiretsko uživanje. Do tog mjesta moramo preći put koji se zove Dunjaluk. Za putovanje nam treba opskrba. Allah dž.š., nas bez opskrbe ne ostavlja. Kaže nam: „Ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu“. Ima ljudi, vidjesmo, ima čak i naroda koji skrenu s puta i ono što je sredstvo, učinu ciljem, a cilj istinski, pravi, zanemare i nedostižnim ga učinu. Nije jači narod od Ada na zemlji živio. Palače i kuće su u brdima i stijenama klesali i ogromno bogatstvo imali, ali nisu željeli znati Put. Došao im je poslanik Hud da im Put pokaže, nisu mu se pokorili. Došao je nama Poslanik da nam Put pokaže. Tom Putu Poslanik nas i podstiče. Evo kaže nam: „Svaki će čovjek ući u Džennet osim onoga koji to odbije. A ko odbija ući u Džennet Poslaniče, upitaše ga. Ko mi se pokorava, ući će u Džennet, a ko mi pokornost odbija, on odbija ući u Džennet“. Znate, da je Poslanik susreo nekog muslimana oskudno obučenog pa ga upita: „Imaš li ti imetka“? „Imam“, reče čovjek. „Neka se blagodat imetka vidi na tebi“, reče Poslanaik. Poruka je to svima nama koja glasi, ne odričite se dunjalučkih ljepota i blagodati ali nipošto ne dozvolite da vas te ljepote i blagodati zavedu i s Puta odvedu. Put je vjera, a ona nas uči da trebamo biti u stalnoj brizi o sebi, o porodici, Zajednici kojoj pripadamo i državi u kojoj živimo. Mnogi je čovjek danas u bezglavoj trci za dunjalukom pa nema vremena za sebe i brigu o sebi. Na ispravnom si Putu kad znaš da si radi ibadeta stvoren. Moraš, o čovječe, naći vremena za ibadet jer koliko god da imaš dunjalučkih dobara ostat ćeš bez njih, a bit će ti vrijedno samo ono što se može sa sobom u kabur ponijeti. Mnogi je čovjek danas u bezglavoj trci za dunjalukom pa nema vremena za brigu o porodici, o djeci, zaboravlja da Gospodar zapovijeda: „Čuvajte sebe i porodice svoje od vatre“./Tahrim,6./. Na ispravnom si Putu, ne lutaš kad znaš da je najbolji tvoj trag na Dunjaluku kojeg možeš ostaviti, potomstvo pokorno Bogu. Jakub a.s., na smrtnome času sinove pita: „Šta ćete poslije mene vjerovati“? Nama su poslanici uzor. Mnogi čovjek danas u bezglavoj trci za dunjalukom, nema vremena za čovjeka, za brata, za komšiju. Hasan el Basri poslao nekoliko svojih prijatelja da pomognu nekom čovjeku. Reče im: „Naiđite pored Sabita el Benunija, neka i on ide s vama“. Kada su kod njega došli i pozvali ga, on im reče da ne može jer je u i'tikafu. Oni o tome obavijestiše Hasana, on ih ponovo posla njemu i reče im da mu kažu: „Zar ne znaš da je tvoj trud da pomogneš brata muslimana u nevolji, bolji nego da ideš dobrovoljno (nafile) na hadždž“. Na ispravnom si Putu, ne lutaš kada znaš i ponašaš se u skladu sa slijedećim Poslanikovim riječima: „Najbolje djelo nakon farzova je obradovati vjernika“. Mnogi čovjek danas u trci za dunjalučkim dobrima radi na štetu društva i države, a to znači da ruši vlastitu kuću i tako ruševnu, nesigurnu ostavlja svojoj djeci. Šta su narodu Ad, kad je odredba Božija došla, značila sva bogatstva, sve palače i sve kuće građene u brdima i klesane u stijenama. Dragi naši, vi kojima je uprava nad državom i njenom imovinom povjerena, upitajte se, šta će vam koristiti to što gomilate imetak koji se na haram način stiče, kad odredba Božija dođe? U tom trenu, susreta s Gospodarom više bi vam koristila dova nekog bolesnika čiji ste lijek odgovornim odnosom prema ljudima i državi, stavili na esencijalnu listu. U tom trenu, susreta s Gospodarom više bi vam koristila dova nekog siromaha čijem ste djetetu omogućili da se obrazuje i bude koristan Domovini i Ummetu. Allah dž.š., govori u hadisi kudsiji: „Čovječe, tako Mi Moje slave i veličine, ako budeš zadovoljan s onim što ti dam, odmornim ću učiniti tvoje tijelo i srce, a kod Mene ćeš biti upisan kao zahvalan i hvaljen rob. A ako ne budeš zadovoljan sa onim što ti dajem, tako Mi slave i veličine Moje, sručit ću na tebe dunjaluk, lutat ćeš po njemu kao zvijer u divljini, a od dunjaluka će ti opet doći samo ono što sam ti Ja odredio“. Uzvišeni Bože, daj nam opskrbe dovoljno, zadovoljstvo nam daj i na Putu pravom nas učvrsti. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
20.01.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

11.01.2017.

ISLAMU PRIMJEROM ZOVI

Ebu Hurejre r.a., priča: „Kod Poslanika je došao čovjek koji je živio izvan Medine a tek je primio Islam. Reče Poslaniku: „U velikoj sam potrebi, pomozi me“. Poslanik mu nešto dade a potom ga upita: „Jesam li ti učinio dovoljno dobročinstva“? „Ne, nisi mi učinio veliko dobročinstvo“, odgovori čovjek. Čuvši to, neki ashabi naljutiše se i htjedoše reagovati. Poslanik im dade znak da šute i ostanu mirni. Zatim, zovnu čovjeka u kuću i dade mu još nešto i reče: „Ti si od nas zatražio pomoć, mi smo ti nešto dali, potom si rekao da nisi zadovoljan. Da li si sada zadovoljan? Jesam li ti sada dovoljno dobročinstva učinio“? „ Da“, odgovori čovjek, a zatim dodade: „Neka te Allah nagradi, tebe, tvoju porodicu i pleme“. Poslanik mu reče: „Sada izađi i isto to reci pred mojim ashabima, kako bi iz njihovih prsa nestala netrpeljivost prema tebi“. Čovjek izađe i reče da je zadovoljan te ponovi ono što je rekao pred Poslanikom. Nakon toga, Allahov Poslanik reče: „Primjer mene i ovog čovjeka je kao primjer čovjeka koji je imao devu koja se prepala i pobjegla. Grupa ljudi je krenula da je uhvati, ali vidjevši ih deva se još više uplaši i još brže poče bježati. Vlasnik deve im reče:'Ostavite mene nasamo sa devom. Ja je poznajem, znam njen tabijat'. Uze snop trave i pruži prema devi. Deva vidjevši travu priđe vlasniku i pokori mu se. „Da sam se ja poveo za vama i da nisam spriječio vašu oštru kritiku, ovaj bi čovjek zbog vaše reakcije otišao u vatru“:/Bezar – Hajsemi/. U predaji o Ibrahimu a.s., se kaže: „Došao mu je neki čovjek a Ibrahim a.s., nije znao da je nevjernik. Ibrahim a.s., mu reče: „Uđi u kuću, budi moj gost“. Čovjek je sjeo, Ibrahim a.s., je zapalio vatru i otišao donijeti hranu. Kada se vratio vidio je čovjeka kako čini sedždu vatri. Rasrdi se Ibrahim a.s., i reče: „Tako mi Allaha, nećeš biti moj gost niti ćeš jesti kod mene“. Čovjek je otišao a Ibrahimu a.s., je došao Džibril i rekao: „Ibrahime, Uzvišeni ti poručuje: „Zar si se umorio za jedan sahat proveden s njim, a tvoj ga Gospodar podnosi šezdeset godina“? Tada Ibrahim a.s., požuri za onim čovjekom govoreći mu: „Vrati se, Gospodar moj me ukorio zbog tebe“. „Kako“? – upita čovjek. „Rekao mi je“ – reče Ibrahim – „da te ja nisam mogao trpjeti jedan sahat, a On te hrani šezdeset godina“. Tada čovjek reče: „Bog koji tako postupa zaslužuje obožavanje. Svjedočim da nema božanstva osim Allaha“. Poslanicima je zadaća, zato su poslani, odvraćati ljude od stranputice i od kazne ih spašavati. Ako su kad nehotice, a samo su tako mogli, u tom svom poslu napravili prijestup, bili su od Onoga koji ih šalje, ukoreni. Evo, čudosmo kako je Ibrahim a.s., ukoren bio, a znamo, u Kur'anu nalazimo, da je Allah dž.š., riječi prijekora uputio i Muhammedu a.s., kad se od slijepca okrenuo koji je za Istinom tragao. Poslanici su poslanima uzor. Muhammed a.s., je poslan svima, pa je uzor i svima i zauvijek. Mi koji slijedimo i Ibrahima i Muhammeda a.s., nemamo pravo nikoga odbaciti, nikome suditi, nikome leđa okrenuti. Nemamo pravo nikoga bez šanse za pronalaskom Pravog puta ostaviti. Tirmizi bilježi hadis čija poruka nas treba sve zabrinuti a posebno one koji sebi za pravo uzimaju da griješnike osuđuju. Poslanik kaže: „Ko omalovaži svoga brata zbog grijeha, brzo će doći vrijeme kada će njegov brat ostaviti taj grijeh, a on će ga raditi“. Nemoj razumjeti pogrešno! Nisi oslobođen obaveze da ukažeš na grijeh. Nisi oslobođen obaveze da brata svog posavjetuješ i na posljedice grijeha kojeg čini ukažeš. Nipošto nemaš pravo nikog, pa ni griješnika, bez obzira koliko je u neki grijeh zagazio, osuđivati, ponižavati... Nije rijetkost da mi o ljudima, o braći i sestrama, iznosimo svoj sud. Često čujemo, evo ga došao u džamiju, a znaš šta je do juče radio. Takav pristup je neprihvatljiv. To je ono što nam oba navedena primjera, i onaj Poslanika Muhammeda a.s., i čovjeka koji traži sadaku, i onaj Poslanika Ibrahima i čovjeka kojeg on od sofre odgoni, zabranjuju. Predaja nam jedna kazuje: „Kada je Adem a.s., okusio plodove zabranjene u Džennetu, počeo je plakati i kajati se. Allah dž.š., ga je pozvao: „Ademe, iskušavam te grijehom, jer volim pokazati Svoje blagodati, oprost, plemenitost i darežljivost. Ademe, nemoj se plašiti Mojih riječi. Izađi iz Dženneta. Za tebe sam ga stvorio, ali siđi na Zemlju. Bori se sa sobom radi Moje ljubavi i kada Me poželiš dođi i uvest ću te u Džennet. Ademe, grijeh zbog kojeg se skrušiš pred Nama, draži Nam je od tespiha kojeg ljudi čine. Ademe, da sam tebe i tvoje potomstvo zaštitio od grijeha, kome bi iskazivao Svoju plemenitost, milost i oprost? Ja primam pokajanje i Milostiv sam“. U hadisi kudsijji se kaže: „Čovječe, oprostit ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine, a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom zemljom grijeha i susreo Me bez trunke širka, obasuo bi te sa isto toliko milosti“. Ko je taj za koga nema mjesta u okrilju Allahove milosti i Njegovog oprosta? Ko to od nas ima pravo riječju svojom, gestom, podsmjehom ili nekim djelom pred bilo kime zatvarati vrata nade u vječni spas? Nepotrošiva i neprolazna blagodat nam je data. Islam se zove i obaveza nam je tu blagodat drugima ponuditi. Da ashabi zagalamiše na onog čovjeka koji tek što je bio primio Islam, on bi pomislio da je Islam krutost i osionost. Poslanik zna šta je Islam. Islam je darivanje. Islam je olakšavanje. Islam je pružiti pomoć i podsticati na dobro. Islam je utješiti. Islam je davati nadu. Islam je usrećiti. Musliman je onaj koji osvaja djelom i riječju i koji zna da je od Dunjaluka čitavog vrijednije da budeš sebeb da neko od ljudi bude spašen sa šejtanske staze. Musliman zna da je od Dunjaluka vrijednije ako on primjerom svojim u srcu nečijem razbukta ljubav prema Stvoritelju i Poslaniku Njegovu. Poslanik kaže: „Davud a.s., je molio, Allahu, molim Te za Tvoju ljubav, za ljubav onoga ko Tebe voli i za ljubav prema djelima koja me približavaju Tvojoj ljubavi. Gospodaru, daj da mi ljubav prema Tebi bude draža od mene, moje porodice i hladne vode“./Tirmizi/. Djelo koje Allah dž.š., sigurno voli je da primjerom pokazuješ ljepotu Allahove vjere i budeš uzrok da ljudi u okrilje milosti Božije hite i sreću i spas pronađu. Uzvišeni Bože, daj nam te vjerničke širine i osposobi nas da budemo oni koji zalutale, vlastitim primjerom Istini vode. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
13.01.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

04.01.2017.

DRŽAVA JE NAŠA KUĆA

Iako, kao i druge civilizacije, i mi imamo svoj, hidžretski kalendar, sve svakodnevne životne potrebe i aktivnosti usklađujemo i planiramo prema kalendaru čija je nova godina započela prije šest dana. Običaj je i praksa da se na kraju godine svodi račun i planira. Svodi se račun da se vidi šta je zarađeno, šta potrošeno, analizira se kako je potrošeno i utvrđuje šta je ostalo. Planira se kakvi će biti prihodi, šta su potrebe i hoće li se one iz prihoda moći zadovoljiti. Osim ovog planiranja na ekonomskom planu, vjernik, često, a preporuka je da to čini svakodnevno, svodi račun i sa sobom i preispituje svoj odnos prema Bogu, Njegovim zapovijedima. Ipak, ovo svođenje računa sa sobom u našoj je tradiciji više vezano za Ramazan, a to znači za naš, hidžretski, kalendar. S obzirom da se nalazimo na početku godine kada se zaključuju finansijski računi države i kada se pravi plan za narednu, odnosno naredne godine, a s obzirom da znamo da nam je Domovina zadužena i da ovaj naš narod može preživjeti samo ako se opet iznova zaduži, odlučio sam nas podsjetiti na neke drugačije prilike i vremena sretnija. U vrijeme halife Omera ibn Abdu-l-Aziza je u državnu blagajnu dolazilo imetka mnogo. Omer je rekao: „Trošite ga na sirotinju i miskine“.Službenici su mu dolazili i govorili: „Dali smo svakom siromahu i miskinu tako da ih više nema u državi. A imetka ima još“. Omer bi im tada govorio: „Opremite od tog novca vojsku“. Odgovori li bi mu: „Na svim granicama zemlje, vojska islama je snadbjevena“. Nakon toga im je rekao: „Ko je od muslimana dužan, izmirite mu dug“: „I pored svega toga, ostalo je još mnogo imetka“, govorili su mu. Omer im reče: „Ko se od mladića želi oženiti, dajte mu novca neka se oženi.“ „Odvojili smo budžet i za ženidbu neoženjenih, ali je imetka od zekata još puno ostalo“. Rekao im je: „Vidite, ako ima neko od sljedbenika Knjige, židov ili kršćanin, da je dužan, pa i njemu iz budžeta isplatite dug“. Nakon toga je izrekao svoju poznatu poruku: „Od ostatka tog imetka kupite žito i prospite ga po vrhovima brda neka i ptice jedu od dobra muslimana“. Kako se država dovede u ovakvu, stabilnu situaciju? Predanim radom, pomažući jedni druge i pravednom i odgovornom vlašću. Nema drugog puta, a s obzirom da je takva, stabilna država već postojala, postoje i danas, i naša može biti takva. Ko je bio Omer ibn Abdu-l-Aziz? Evo jedne zabilješke iz njegovog, i života njegove porodice pa ćemo saznati odgovor na ovo pitanje. On je imao tri kćerke i one dođoše ocu svom na Dan Arefata i rekoše mu: „Babo, sutra je bajram a nas žene i kćerke tvojih podanika i službenika kore i govore nam: „Vi ste kćeri halifine, a vidimo kako ste siromašno obučene“. Kćerke pred njim zaplakaše, a ocu im bi u srcu teško. Pozva svog rizničara, blagajnika i zapovijedi mu: „Daj mi moju plaću unaprijed“! Rizničar mu reče: „O vladare pravovjernih, zar uzimaš plaću iz državne kase unaprijed? Razmisli vladaru, hoćeš li ti uopće naredni mjesec živjeti pa da tu plaću zaradiš“? Halifa se zadivi blagajnikovoj primjedbi i reče: „Divno si to kazao. Bog te blagoslovio“. A potom reče svojim kćerima: „Stišajte svoje strasti, u Džennet niko neće ući bez poteškoća.“ Država je naša zajednička kuća. Čovjek bez kuće, a narod bez države ne može. Tu, našu zajedničku kuću dužni smo svi graditi, snažiti,čuvati. Jedan učenjak, Ibnu-l-Mukaffa se zvao, je kazao: „U nekom velikom carstvu, vladari su imali mnogo knjiga, toliko mnogo da su ih na slonovima prenosili. Ulema tog vremena je došla na ideju da ove knjige pojednostave i složili su se da sve te silne knjige svedu na četiri riječi, na četiri poruke. Prva je za vladare i glasi PRAVDA. Druga je za podanike i glasi POKORNOST. Treća poruka je za strast i pohotu i glasi USTEGNITE SE, a četvrta je za omladinu i glasi NE GLEDAJTE SAMO SEBE“. Koliko je pravednost važna, a koliko pravedan vladar cijenjen, govore sljedeće Poslanikove riječi: „Jedan sahat pravde je kod Boga bolji od sedamdeset godina ibadeta“, a kad govori o ljudima koji će biti u hladu na Sudnjem danu, na prvom mjestu je IMAMUN ADIL-pravedan vladar. Nema blagostanja bez pravde, bez pravne države. Naš veliki učenjak Ibn Tejmijje je govorio: „Allah dž.š. će podržati i pomoći pravednog vladara, nevjernika, a neće nepravednog, vjernika“. Analizirajmo svu historiju ljudskog roda i sva društva na zemlji i vidjet ćemo da su bila napredna samo kad su na pravdi i pravičnosti počivala. Kolika je važnost lojalnosti građana svojoj zemlji govore riječi Poslanikove: „Obavezni ste se pokoravati izabranom predstavniku, makar on bio abesinski rob“. Iz ovog hadisa zaključujemo da nema reda i napretka bez poštivanja zakona. Koja država, koje društvo može ići naprijed, ako većina njenog stanovništva, čim mu se ukaže prilika, ošteti državu. Kako može napredovati država u kojoj je moguće fiktivno se prijaviti da živiš npr. u Tešnju, i da svaki dan na posao putuješ npr. u Maglaj. Stvarno, istinski ne putuješ, živiš u mjestu gdje i radiš a uredno naplaćuješ trošak putovanja. To je samo jedan primjer kako se ruši vlastita kuća, a primjera je nažalost u našem društvu ovakvih puno. Iz knjiga silnih, ulema toga carstva je izvukla poruku treću, a glasi, IMSAKU ANI TTAAMI-ustegnuti se od hrane. Bijaše to poruka da čovjek nije samo tijelo već da on ima i potebe druge. Potrebno je da bude vjerom ispunjen i moralom oplemenjen. Pogledajte braćo, kud nas je dovelo ovo svođenje čovjeka na tijelo, na užitak. Na ivici smo propasti, jer svi ovi ratovi, svi sukobi i neprijateljstva su u funkciji želje bogatih, da bogatiji budu. Put do tog njihovog bezgraničnog užitka u bogatstvu je u prodaji oružja. Oni do svoje prividne sreće idu unesrećujući milione i tako sve vode u nesreću. Pohlepnik, onaj koji se strastima prepustio je kao ožednjeli čovjek koji pijući slanu morsku vodu nastoji ugasiti žeđ. Iako pije vodu žeđ mu s povećava. Četvrta poruka iz silnih knjiga izbrušena je mladima upućena, NE MISLITE SAMO NA SEBE! Vi ste snaga ove, vi ste snaga svake zemlje.Vaša su pleća čvrsta, mišići su vam jaki, umovi su vam bistri. Sve to stavite u službu snaženja zajedničke nam kuće. Ne prepuštajte se užitku, ne gubite dragocjeno vrijeme jer će te biti pitani, u šta ste mladost uložili. Kad se posvetite učenju, snažite nas, kad se odlučite volontirati, snažite nas, kad ne zaboravite brinuti o starijima, kad roditeljima služite, snažite društvo.Kad marljivo radite da imate za sebe i da nikom teret niste, snažite nas. Sad kad nam je ovaj kalendar po kojem svakodnevnicu svoju planiramo započeo brojati novih dvanaest mjeseci, svi smo zaželjeli da nama i domovini nam, bude bolje. Može biti bolje svima ako ove četiri poruke postanu naš program rada, naš životni put. Uzvišeni Bože, pomozi našim vlastima da budu pravedni, našem narodu pomozi da shvati da mu je država kuća. Svakom od nas daj snagu da se pohlepi odupremo a naše mlade uputi putem na kojem će biti naš i Ummetov ponos. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.01.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
172312

Powered by Blogger.ba