Prije današnje džume obilježili smo Hidžru. Prije iduće džume obilježit ćemo Ašuru. Ovaj petak se smjestio između dva izuzetno važna događaja, koji svaki na svoj način šalje, izuzetne, važne, za svako vrijeme i sve generacije, neprevaziđene poruke. Kako nam prenosi Ibn Abbas, a bilježi Buharija: „Poslanik je u Medini zatekao sinove Israilove kako dan Ašure poste, pa ih je upitao:' Zašto'? Rekli su: 'Ovo je poseban dan u kojem je spašen Musa a.s., i narod Jevrejski od njihova neprijatelja pa ga je Musa a.s., postio'. Poslanik je rekao:' Meni je Musa bliži nego vama', pa ga je i Muhammed a.s., postio i nama preporučio isto“. Kao što su sinovi Israilovi živjeli u Egiptu bez zaštite, ugroženi i obespravljeni, bez institucija koje bi im sigurnost pružile, tako su i muslimani u Mekki bili progonjeni, mučeni, nezaštićeni. Hidžra u Medinu će im pružiti zaštitu jer s hidžretom započinje organiziranje muslimana u zajednicu koja se, država zove. Ali, da bi se država napravila, da bi stabilna bila, da bi bila sposobna pružiti zaštitu slabim, osigurati ista prava svima, Poslanik traži od ashaba da se okupe oko zajedničkih vrijednosti i da se na poštivanje tih vrijednosti obavežu. Ubadet ibn Samit kaže: „Poslanik je od nas tražio da se zakunemo na; pokornost i poslušnost, na nesebičnost, da se obavežemo da nećemo tuđe prisvajati, da se zakunemo da ćemo uvijek istinu govoriti, da se obavežemo da braneći svoju vjeru ničijeg prijekora se nećemo plašiti i da ćemo štititi Poslanika i Islam od svega od čega štitimo svoje porodice i da ćemo to činiti s istom predanošću s kojom štitimo sebe i porodice“. Da su sinovi Israilovi mogli opstati bez države ne bi se odlučili na tako težak, iscrpljujući put, koji će zbog njihovog kolebanja, do obećane zemlje četrdeset godina trajati. Bio je to put pun neizvjesnosti, ali s jasnim ciljem. Da su ashabi i Poslanik mogli opstati u Mekki, a Mekku je Poslanik volio više od svih drugih mjesta na zemlji, da su mogli živjeti slobodno i vjeru u pununi njenoj, ne bi se odlučili na tako iscrpljujući put hidžre. Bio je to put pun neizvjesnosti, ali s jasnim ciljem. Ovaj naš narod je u svom zemaljskom trajanju iskusio sve. Iskusio je i vrijeme u kojem je zahvaljujući jakoj državi živio sigurno i slobodno, i vrijeme u kojem je tlačen služio okupatoru, i vrijeme kad mu je oduzeto i ime i jezik. Ovaj naš narod pamti i hidžre ka novoosnovanim naseljima koja su se nekad Azizija zvala, i hidžre u krajeve daleke. Ovaj naš narod više ne želi takve hidžre. Ne želi napuštati svoj dom i domovinu jer zna da svi koji su otišli duboku su za zavičajem veremili i teško, ustvari nikad iz svog sjećanja, iz bića svog nisu izbrisali Bosnu. Ovaj naš narod ne želi biti izveden iz Bosne, on želi biti poveden u sigurnost i sreću, želi biti poveden u obećanu zemlju Bosnu. Ovih dana svjedočimo borbi u našem narodu i našoj zemlji između političkih subjekata i pojedinaca koji sebe nude nama da nam svojim znanjem i sposobnošću obezbijede slobodu, zaštitu, jednom riječju da nam svima obezbijede sigurnu kuću u kojoj ćemo mi i djeca naša biti svoji na svome. Svi se, svi bez izuzetka zalažu za poštenu državu, za pravednu državu, za više socijalne sigurnosti, za više ekonomske stabilnosti, za više radnih mjesta, za bolje škole, za opremljenije bolnice.... Istina je da našoj državi treba sve ono što se u ovim borbama između političkih subjekata za naše povjerenje, nudi. Istina je da to slušamo svake dvije godine jer se borba za naše povjerenje svake dvije godine događa. Događaju se i promjene, ali ne nama, ne ljudima. Promjene se događaju onima koji budu izabrani, samo njima. A promjena je potrebna svima, svi mi vapimo za boljim. Je li moguća promjena? Jeste!!! Moguća je samo ako se svi okupimo oko zajedničkih vrijednosti i na poštivanje i življenje tih vrijednosti se zakunemo. Poslušnost i pokornost Bogu. Da bi mogao služiti drugom moraš biti duboko uvjeren da je to misija, to nije posao. Ljudi koji preuzimaju odgovornost za druge, oni tu odgovornost ne preuzimaju od sedam do petnaest, već stalno. Oni tu odgovornost žive. A bez vjere u Boga, u Budući svijet, u nagradu nedunjalučku, ko je spreman podnijeti žrtvu, i ko je spreman ako nema vjere štititi zajedničko dobro i od sebe. Vrijednost oko koje nam se svima okupiti zarad sigurnosti naše, zarad budućnosti naše djece je poštenje. Trebamo se zakleti da tuđe prisvajati nećemo, da nećemo prisvajati ni tuđu imovinu ni tuđi hak. Svi mi imamo priliku biti muhadžiri, svi možemo učiniti nešto što će nas na sigurno ka slobodi povesti. Trebamo se posvetiti poštenom radu, privređivanju i krajnje poštenom odnosu prema tuđem. Vjernik nikad ne čini drugome što ne bi da drugi čini njemu. Vjernik nikad tuđoj stvari ne čini ono što ne bi želio da drugi čini njegovim dobrima. Ko god je imao priliku putovati bogatim zemljama zapada mogao je vidjeti da nema parčeta neobrađene zemlje. U kakvoj sigurnosti može živjeti narod čije su njive zapuštene a hambari prazni? Oni koji s Poslanikom žele koračati u sigurnost i slobodu, obavezuju se da će uvijek, samo istinu govoriti. Kako može u sigurnost koračati narod čiji predstavnici, istaknuti članovi političkih stranaka, koji se za naše povjerenje bore, o nepravilnostima unutar tih partija počnu pričati tek kad ih na listu ne stave tek kad ne ostvare svoj lični cilj i interes. Koliko trenutno ima onih koji nam nude i poštenu i pravednu državu i za nepostojanje takve optužuju one s kojima su do juče dijelili i ime i ideje. Kako im vjerovati? Da bi se sigurnosti domogli, da bi nam država mogla slobodu podariti, nužno je da svi uvijek istinu, i samo istinu govorimo, jer vjernik samo ne može biti lažac. Čijeg prijekora se trebaju plašiti oni koji promoviraju univerzalne vrijednosti? Muhammed a.s., je posljednji i čovječanstvu poslan. Kur'an je konačna Objava. Ne može nešto biti islamsko a da nije dobro za svakog čovjeka na zemlji. Kur'an je poslan čovječanstvu, Muhammed a.s., je poslan čovječanstvu. Na nam je obaveza da o vrijednostima Islam bez straha govorimo i da drugima te vrijednosti prezentujemo. Kako je najbolji jezik vjere djelo, trebali bismo bez straha od ičijeg prigovora živjeti vrijednosti naše, odnosno svim ljudima objavljene vjere. Da bi sebe ka sigurnosti poveli, da bi izgradili državu koja će biti kadra štititi našu slobodu, potrebno je da djelima pokažemo ljubav prema domovini, svjesni da je ta ljubav potvrda našeg imana. Ovih dana se sjećamo velikih i značajnih pobjeda u našoj borbi za sigurnost i slobodu. Sjećamo se i ljudi koji su bili spremni u odbrani vjere i domovine dati sve ono što bi dali u odbranu svoje porodice i svoje kuće. Poslanik od onih s kojima ima namjeru praviti državu traži da se zakunu da će njega i Islam braniti istom odlučnošću kojom brane svoju djecu i porodicu. Kada su rekli da hoće, kada su se na to zakleli, Poslanik je znao da će s takvima sigurno izgraditi medinsku državu koja će im sigurnost i slobodu podariti. Zamislite braćo, kada bismo svi mi prema našoj zemlji, njenim dobrima i bogatstvima se odnosili kao prema svom vlastitom? Kad se budemo spremni zakleti da ćemo takvi biti, bit ćemo i sigurni i slobodni. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.09.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Iz Objave znamo da čovjek od prvih koraka učinjenih zemljom ima obavezu kurbanom se približiti Stvoritelju. Allah dž.š., kazuje nam: „I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kod jednog je bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao:“Sigurno ću te ubiti“! „Allah prima samo od onih koji su bogobojazni“, reče onaj“./Maide,27./. Ibrahim a.s., je klao kurban i svojom spremnošću na žrtvu postigao deredžu Allahovog dž.š., prijatelja. Allah dž.š., je, kako On Uzvišeni u Kur'anu kaže, Ibrahima a.s., za prijatelja uzeo a Ibrahim a.s., je Gospodara svjetova molio. „Gospodaru moj daruj mi porod čestit. I Mi ga obradovasmo dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: „O sinko moj, u snu sam vidio da trebam da te zakoljem, pa šta ti misliš“? „O oče moj“, reče, „onako kako ti se naređuje postupi, vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati“./Saffat, 100-102/. Svi poslanici, i svi ummeti, svi narodi imali su obavezu, kurban klati. Allah dž.š., kaže: „Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje“./Hadž,34./. I kako su prvi ljudi na zemlji kurban klali, takvu obavezu imaju svi ljudi, jer Allah dž.š., preko Poslanika, poslanog čovječanstvu naređuje: „Mi smo ti uistinu mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će bez pomena ostati“./Kevser, 1-3/. U svakom je djelu najvažniji nijjet. Habilov kurban bio je primljen zbog čistog, iskrenog nijjeta. Ibrahim a.s., nije ni žrtvovao ono što je Allah dž.š., od njega tražio. On je pozivom na žrtvu bio samo iskušan. Allah dž.š., o tome govori: „I kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: „O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao, a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, to je zaista bilo pravo iskušenje, i kurbanom velikim ga iskupismo“./Saffat, 103-107/. Da je nijjet važniji od djela pokazuje upravo Ibrahimov a.s., primjer jer je zbog njegove iskrene spremnosti na žrtvu, postao Allahov dž.š., prijatelj. I nas Allah dž.š., uči da u našim kurbanima nije važna količina mesa već iskrenost nijjeta. Kaže nam Uzvišeni: „Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša“:/Hadž, 37./. Allah dž.š., traži od ljudi da budu spremni na žrtvu, ta žrtva treba biti iskrena kao što bijaše iskrena Habilova, kao što bijaše iskrena Ibrahimova a.s.. Allah dž.š., je primio iskreno učinjeno djelo a svako takvo djelo približava čovjeka Bogu. Jedan Ademov sin žrtvovao je ovna, drugi klasje svoje pšenice. Ne problematizira se šta su kao žrtvu prinijeli već s kakvim nijjetom su to činili. Ibrahim a.s., nije ni žrtvovao Ismaila, ali je bez sumnje čvrsto odlučio da Allaha dž.š., radi, to učini, „pa ga je Allah zamijenio velikim kurbanom“. Muhammed a.s., podstiče ljude da čine dobro a u danima bajrama kojeg iščekujemo nema važnijeg i većeg dobra od klanja kurbana. Buharija i Muslim bilježe od Enesa r.a.,: „Nakon što smo klanjali bajram namaz, Poslaniku su dovedena dva velika rogata ovna, donio je tekbir i žrtvovao ih. Zejd ga upita: 'Šta su ovi kurbani?' a Poslanik mu reče:'To je sunnet našeg oca Ibrahima a.s.', a Zejd opet upita:'A šta mi od toga imamo?' Poslanik reče: 'Na svaku dlaku tvoga kurbana imaš sevap'.“ Poslanik Muhammed a.s., je također rekao: „Nema ljudskog djela važnijeg u danima kurban bajrama koje je draže Allahu dž.š. od klanja kurbana“. Poslanik također kaže: „Ni u šta nisi novac bolje uložio od onog što se zakolje u danima kurban bajrama“. Nagrada za kurban je izuzetna. Muhammed a.s., kaže: „Allah dž.š., prima krv vašeg kurbana prije nego ona padne na zemlju a sa kapanjem prvih kapi krvi Allah dž.š., onome koji kurban kolje oprašta grijehe“. Poslanik također kaže: „Ko sa čistim nijjetom i težeći zadovoljstvu Božijem zakolje kurban, računajući na Allahovu dž.š., nagradu, kurban će mu biti zastor od vatre“. Do kurban bajrama ostalo je manje od mjesec dana. To je ipak dovoljno vremena da ukoliko se kolebamo, hoćemo li ili ne, Allaha dž.š., radi, prinijeti žrtvu, da kolebanje savladamo i čvrsto i iskreno odlučimo učiniti ono što su činili sinovi Ademovi, što je činio Ibrahim a.s., što je činio i nama naredio Muhammed a.s.. Mi iz kurbana učimo da nas on osim približavanja Stvoritelju i međusobno zbližava. Kurbansko meso po propisima pripada porodici, rodbini i komšijama, i siromasima. Odvajajući prvu trećinu porodici učimo koliko je ista važna i gdje se nalazi u našim prioritetima. Dijeleći drugu rodbini i komšijama podsjećamo sebe na vjerničku obavezu održavanja i rodbinskih i komšijskih veza. Dijeleći jednu kurbansku trećinu siromasima ispunjavamo obavezu da svi ljudi u danima bajrama osjete radost, da osjete vjerničku brigu za drugog koja mora biti trajna, neprekidna. Kao što nas kurbani od vatre štite tako nas i sadaka, štiti od vatre. Molimo Uzvišenog Boga da svaku našu žrtvu ukabuli a kurbane naše učini sigurnom jahalicom za nas preko Sirat ćuprije. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.07.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Zar kad poumiremo i kosti i zemlja postanemo,zar ćemo mi,zaista biti oživljeni, i naši preci davni? Reci:“Da, a bićete i poniženi!“ to će biti samo glas jedan, i svi će odjednom progledati, i reći:“Teško nama ovo je Sudnji dan!“ Da, ovo je Dan strašnog suda u koji vi niste vjerovali! Sakupite nevjernike i one koji su se s njima družili i one kojima su se klanjali, mimo Allaha i pokažite im put koji u Džehennem vodi, i zaustavite ih, oni će biti pitani“. /As-safat, 16-24/. Nevjernici ne vjeruju ni u Allaha ni u Sudnji dan. Bit će bolno otriježnjenje, teška spoznaja kad nakon tog jednog glasa,nakon što melek u sur puhne, odjednom progledaju i uvjere se da su zaustavljeni kako bi odgovarali i kako bi im bilo presuđeno. Vjernici su drukčiji, oni vjeruju, za odgovornost pred Sveznajućim, znaju, i za nju se u svakom trenu svoga života pripremaju. Svi će ljudi pitani biti, svi će radi odgovornosti biti zaustavljeni. Abdullah ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik rekao:“Neće se sin Ademov pomaknuti ispred Gospodara dok ne odgovori na četiri pitanja: o životu, kako ga je proživio, o mladosti, u šta ju je potrošio, o imetku, kako ga je sticao i u šta trošio i da li je radio po onome što je znao“./Tirmizi/. Od svih faza ljudskog života, dunjalučka je najvažnija. Ovdje se odlučuje kakav će kabur u koji ću se nastaniti,biti. Ovdje se odlučuje u koje boravište u vječnosti ću se smjestiti, a odlučuje svako za sebe jer sami biramo put. Samo oni koji nisu sposobni sami izabrati put odgovornosti su oslobođeni. „Trojici se“, veli Poslanik, „djela ne pišu, maloljetnom, nepametnom i onome koji spava dok se ne probudi“. Odgovor na pitanje, „život, kako si ga proveo“, morat ćemo dat svi. Zato je važno da u životu svjesni odgovornosti,odgovorno se ponašamo. Ta odgovornost podrazumijeva našu svijest da je dunjalučka prilika svima data jednom, da vrijeme, šta god mi radili, teče, da svako djelo i svaka riječ naša, bilježe se. Vjernikov život treba biti obilježen,protkan,pobožnošću a pobožnost je između ostalog, da svaki posao, svaku obavezu preuzetu izvršavamo savjesno. Nije pobožnost kad u općinskoj ili nekoj drugoj kancelariji, u vremenu radnom, čitaš Kur'an. Pobožan si kad odgovorno radiš svoj posao. Nije pobožnost da u radnom vremenu klanjaš nafile. Tebi je rad farz i tvoja pobožnost je u predanosti poslu i savjesnom izvršavanju svojih obaveza. „Kako si život proveo?“, pitat će Stvoritelj. Ti možda misliš da ćeš Stvoritelju udovoljiti kad kažeš, koristio sam svaki tren za zikr, za ibadet, a tvoj zikr, tvoj ibadet je kad si odgovoran radnik i kad sebe opisuješ onim svojstvom koje Poslanik vjernicima dodjeljuje. On s.a.v.s., kaže: „Allah dž.š.,voli da svaki posao radite najbolje što znate“. Od svih faza dunjalučkog života, mladost je najvažnija. Eto, s pitanjem:“Mladost, u šta si je potrošio?, suočit ćemo se. Mladost čovjeku je kao proljeće prirodi. Proljeće svim stvorenjima Božijim donese priliku da bezbijedno prežive zimu. Mladost nudi svakom čovjeku da sigurnim korakom kroz život hodi. „Nauka u mladosti kao urez u kamenu“, kaže poslovica. „Kome ne vri mozak ljeti, neće mu vriti lonac zimi“, kaže poslovica. Ove mudrosti su iskustvo ljudsko, a znamo i da nas Poslanik podstiče da: „Iskoristimo mladost prije starosti“, i znamo da nam on s.a.v.s., pojašnjava da je: „Allahu na Dunjaluku najdraže vidjeti mladića i djevojku koji su Mu pokorni“. Pokornost Bogu ne može biti svedena i ne iskazuje se samo obredom i u džamiji. Pokornost se živi, ona nije dio našega dana, ona ispunjava svaki tren u našem danu. Danas je nužno mladima što više govoriti i što snažnije i jasnije ih podsticati na brak kao izuzetan oblik pokornosti Stvoritelju i najbolji način da se vjera uistinu živi. Omladino, ja vjerujem da volite Poslanika, on vas bez sumnje voli i iz te ljubavi prema vama poručuje vam: „O omladino, ko od vas ispunjava materijalne preduslove za brak, neka se ženi!“ O nafaki svih stvorenja brine Opskrbitelj. „Nema živog bića na zemlji a da mu On nafaku ne daje“./Hud,6/. S čovjekom je situacija nešto složenija. Čovjek je, kako primjećuju filozofi, „osuđen na pečeno“, a to znači da njegova hrana nije već zgotovljena kao što je stvorenjima drugim. Čovjek mora raditi da bi do nafake došao. Taj njegov rad mora biti u okvirima halala. „Imetak, kako si ga stekao i u šta trošio?“, eto, i to pitanje će te čekati, kad nas iz kaburskog sna probudi taj jedan glas. Vjernik stiče halal i u halal troši. To je jednostavno vjernikovo obilježje. S obzirom da je ovo vjerničko svojstvo, niko od vjernika ne strahuje, jer on nikome i stvari ničijoj neće nanijeti štetu niti je oskrnaviti. Vjernik je svakome radost jer u njegovom prisustvu, u njegovoj blizini, svi su sigurni. Vjernik ne prisvaja tuđe, ne krade, on ne ugrožava ni biljku,eto, treba znati da je bespravna sječa haram. Vjernik ne ugrožava ni životinju. Allah dž.š., nam je dozvolio lov i na kopnu i na moru, ali krivolov je haram. Životinja i u gori i u vodi treba od vjernika biti sigurna. Čovjek je biće koje uči. Od prvog svog dunjalučkog dana uči. Stvoritelj ga obavezuje da nauči razliku između dobra i zla, da nauči živjeti vjeru. S obzirom da je učenje uslov za naš uspjeh, ono se u izvorima vjere izuzetnim dobrim djelom smatra. Učiti, to je džihad,učiti to je hod stazom koja Džennetu vodi. Kad učiš meleki, i sva stvorenja Božija, blagosivljaju te. Ali ne uči se radi titule, ne uči se radi učenja samog, ne uči se radi dunjalučkog ugleda i zarade. Uči se kako bi se naučeno živjelo. „Da li si radio ono što si znao?“, eto, i to pitanje će nas čekati. Ne treba ovo pitanje ograničiti samo na znanje o obredu, o vjeri. Bio si dobar inžinjer, a loš političar. Zašto nisi radio ono što si znao? Bio si dobar učitelj, a loš direktor. Zašto nisi radio ono što si znao?... Cijenjena braćo, da svi više razmišljamo o odgovornosti, sigurno bi odgovornije radili i svim obavezama odgovornije pristupali. Kada bi nam svaki dan na um pao ajet u kojem Bog naređuje: „Zaustavite ih, oni će biti pitani“./As-safat,24./, manje bismo se pobožnošću razmetali, a više istinski pobožni bili. Uzvišeni Bože, pomozi nas! Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
13.07.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Među sedam velikih grijeha ubraja se i napuštanje bojnog polja. Grijeh je golem, kaže Poslanik, neprijateju okrenuti leđa i pobjeći. Mi, mnogi nismo svjesni veličine žrtve i grandioznosti njihovom žrtvom postignutog. Nismo svjesni, ili nismo to u dovoljnoj mjeri. Ostali smo u svojim domovima, na svojim ognjištima, na svojim njivama, zahvaljujući žrtvi naših šehida i hrabrih boraca koji se nisu povlačili s položaja i nisu neprijatelju okrenuli leđa. Njihovoj žrtvi zahvaljujući, mi imamo pasoš, imamo državu, nacionalni i vjerski identitet odbranjen, imamo slobodu, zastavu koja se vihori ispred Ujedinjenih nacija. Zahvaljujući njima koji su postigli šehadet, a nisu mrtvi, živi su, ali mi to ne osjećamo, i sumnje nema u Džennetu su, mi imamo priliku, draga omladino, ići u školu, imamo priliku studirati, zasnivamo porodice, zapošljavamo se, imamo priliku politički se organizirati i za vrijednosti za koje su se oni borili, borbu nastaviti. Ljudi koji su vidjeli dalje i bili svjesni važnosti sjećanja na tu žrtvu i te naše najbolje sinove i kćeri su ustanovili dan koji je svake godine drugog dana ramazanskog bajrama kao Dan šehida. Ljudi koji su to ustanovili, vjerovali su i očekivali da ćemo mi koji uživamo u plodovima njihove, šehidske, žrtve biti svjesni njihovog djela i u tom danu, Danu šehida, masovno se okupiti oko spomenika njima u čast podignutih i oko, na njihovim mezarima, postavljenih bijelih nišana. Mi tamo trebamo ići, ne zbog potrebe naših šehida. Oni prema obećanju Milostivog Gospodara imaju sve i „radosni su zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao“.(Ali Imran, 170.). Mi tamo, tim spomenicima šehidskim i nišanima bijelim trebamo ići da sebe preispitujemo, da sebe opominjemo i da se ako smo zaslužili i prekorimo. Kako god se oni u borbi za slobodu i dostojanstvo nisu povlačili, niti neprijatelju leđa okrenuli, nama je zadaća isto. Dužni smo bezkompromisno se boriti za pravedno, socijalno uravnoteženo društvo, za društvo koje pruža svima jednake šanse i u kojem su svi pred zakonom jednaki. Drugog dana bajrama kad smo trebali masovno biti sa šehidima, onom istom masovnošću kojom smo pohodili bajram namaz, pa i u većem broju jer su i naše sestre trebale sa šehidima biti, nažalost bilo nas je sasvim malo. Bilo nas je na svim mjestima okupljanja u čast naših šehida, toliko malo da se postavlja pitanje smisla postojanja tog dana posvećenog njima. Svaki dan, ustvari svaki tren moje budnosti, progoni me pitanje, zašto??? Jesmo li mi zaboravili da su naša braća i sestre u temelje naše slobode u neprocjenjivu blagodat da živimo u svojim kućama, da smo ostali na svojim ognjištima, ugradili svoje živote? Jesmo li mi zaboravili da su oni za naš pasoš, za našu zemlju, za našu školu, za našu fabriku, odvojili sebe od svojih porodica zauvijek na Dunjaluku, a mi nismo sposobni odvojiti jedan sahat vremena i pokazati i sebi i drugima da nismo, niti ćemo okrenuti leđa ni njima, ni vrijednostima koje su rezultat njihove žrtve i da pokažemo da nećemo nikad posustati u borbi za budućnost, njihove i naše djece. Može biti i da nas je stid otići i susresti se sa tim živim, vječno živim ljudima, šehidima, jer smo nedostojni njihove žrtve. Prilikom širenja Istine u Perziju bili su i pripadnici plemena Benu Bekr. Kad god bi neprijatelj napadao, činio je to upravo na onom dijelu gdje je borbene položaje držalo to pleme i svaki put bi probili linije odbrane. Vojskovođa Mesenna ibn Haris je tim vojnicima poslao kratku i jasnu poruku: „Od Musenne ibn Harisa, plemenu Benu Bekr – Ne sramotite muslimane“. Iz temelja se njihov odnos prema borbi promijenio. Historičari bilježe da je pobjeda došla s te strane, sa strane gdje položaje držaše vojnici, pripadnici plemena Benu Bekr. Sutradan, trećeg dana bajrama, nakon našeg kolektivnog poraza kod šehidskih spomenika i pokraj njihovih nišana, stiže nam jasna i nedvosmislena poruka od naše vječno žive braće i sestara, od šehida: „Zar nas osramotiste???“. Sramotite Islam i nas vašim moralnim padom. Pustili ste da u društvo u kojem našoj žrtvi zahvaljujući, slobodno živite prodre svakovrsni porok i grijeh. Okrenuli ste leđa neprijatelju, šejtanu i budućnost naše djece postade upitna a time i budućnost države u čije temelje ugradismo sebe. Sramotite Islam i nas vašim odnosom prema svetosti koja se zove Domovina, a znate, Poslanik nas je to naučio, da je ljubav prema Domovini sastavni dio vjerovanja. Sramotite Islam i nas vašim nejedinstvom, podijeljenošću i vašom nesposobnošću da našoj djeci omogućite živjeti u kućama koje smo mi odbranili, na ognjištima za koja smo se mi žrtvovali i da rade na njivama u slobodi koju smo vam mi podarili. Kako da se uzdamo u vas i vašu spremnost na žrtvu kad vas ne biješe u Danu šehida kod naših nišana, a morali ste biti, i vi i vaša djeca? Vaša djeca ne znaju ništa o našoj borbi, o tome u školi ne uče. Zamislite, upitajte se da mi i naša preživjela braća, hrabri borci, nismo jednog jutra otišli na položaje. Zamislite da smo iste napustili i neprijatelju leđa okrenuli. Smijete li to zamisliti? Ne smijete, jer tada ne bi bilo ni naših ognjišta, ni naših kuća, ni naših džamija, ni naših fabrika, ni naših škola,... Pitajte se hoće li biti naše Domovine, i naše slobode, i našeg pasoša, i zastave naše pred Ujedinjenim nacijama, ako se vi tako odnosite prema vrijednostima za koje smo se mi borili i u trci za prolaznim zanemarite borbu za ono što je univerzalno i vječno? Uzvišeni Bože, pomozi nam i učini nas svjesnim veličine šehidske žrtve. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.06.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Kazivanja o prijašnjim narodima i poslanicima postoje kako bi čovjek iz njih pouku crpio. Ta kazivanja o narodima drevnim nisu samo zabilješke iz historije, nisu to samo informacije o njihovom postojanju. „LEKAD KANE FI KASASIHIM 'IBRETUN LI ULIL EL BAB“. „U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni“./Jusuf,111./ O sljedbenicima Knjige Allah dž.š., kaže: „A da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih“./Maide,66/. Allah dž.š., prema čovjeku ima zahtjeve, i to radi čovjekove sreće i napretka. Njemu Uzvišenom, što god mi radili, niti će šta slava i snaga biti veća, niti manja. Ako budemo vjerovali ono što nam se objavljuje, Bogu ništa ne stoji na putu da nam iz obilja svoga dadne. Ako bi mi istinski vjerovali u Objavu, imali bi obilje i iznad sebe a i iz zemlje bi ono bujalo. I pred Ramazan, i u njegovoj trećini, RAHMET, pogodilo nas je nevrijeme koje je i ono što je iznad nas, i što je pod nogama našim, uništilo. Da bi sebe kritike i preispitivanja spasili to nevrijeme, klimatskim promjenama objašnjavamo, a pouzdano znamo da bez Božije naredbe ni list sa stabla ne spane. Zašto je Allah sljedbenicima Knjige uskratio obilje blagodati koje dolazi i sa grane i iz zemlje? Zato što: „Ružno je ono što većina njih radi“./ Maide, 66:/ Danas je deseti Ramazan, ulazimo u desetodnevni Božiji MAGFIRET. Da bi nam Allah oprostio nije dovoljno samo reći ESTAGFIRULLAH, nužno je, ako nam je do oprosta stalo, promijeniti se i grijeh koji želimo iz knjige naših djela izbrisati, više tamo ne upisivati. Bog Uzvišeni je, tako u predaji stoji, Musau a.s., rekao: „O Musa, traži od mene šta želiš jer Moje riznice su pune i nikad se ne prazne“. Božija ruka nije stisnuta, ne , obje ruke Njegove su otvorene. On udjeljuje koliko hoće. „BEL JEDAHU MEBSUTATANI, JUNFIKU KEJFE JEŠAA“./Maide,64./ Izvoli čovječe iz Mojih otvorenih ruku, iz Mojih nikad praznjivih riznica, uzmi, zasluži, dat ću ti. Prenosi se da su Ibrahim ibn Edhema pitali da protumači riječi Božije: „Zovite Me, odazvat ću vam se“. Kažu: „Mi molimo, ali nam se Allah ne odaziva, naše su dove odbijene“. Na to im Ibrahim reče: „Srca su vam zamrla, vi sljedećih deset stvari znate, ali vas znanje ne pokreće, vi to što znate ne živite: - Vi ste spoznali Allaha, ali ne izvršavate dužnosti prema Njemu. - Čitate Allahovu Knjigu, ali ne radite po njenim uputama. - Trvrdite da vam je šejtan neprijatelj, a prijateljujete s njim. - Gvorite da volite Poslanika, a napustili ste njegov put. - Tvrdite da volite Džennet, a ne činite djela koja njemu vode. - Tvrdite da strahujete od vatre , a ne odustajete od grijeha. - Znate da je smrt istina, a ne pripremate se za nju. - Zabavili ste se nedostatcima drugih, a svoje ne propitujete. - Jedete nafaku koju vam Allah daje, a niste Mu zahvalni i - Ukopajete vaše mrtve, ali iz toga pouku ne uzimate“. O narodu Hudovu, Adu, Allah nam kazuje i iz kazivanja saznajemo da su vjetrom ledenim uništeni. Da li su to bile klimatske promjene ili zaslužena kazna Božija??? O narodu Salihovu, Semudu, Allah nam kazuje i saznajemo da su strašnim glasom uništeni. Da li to bijahu klimatske promjene ili zaslužena kazna Božija??? O narodu Lutovu, Allah nam kazuje, kaže da su u zlu svaku granicu prelazili i zbog toga ih pogodi strašna kiša od grumenja skamenjene gline. Allah učini da ono što je gore bude dole. Da li je to bila klimatska promjena ili zaslužena kazna Božija??? Allaha smo mi, braćo spoznali, ali kad On Uzvišeni govori, mi se ponašamo kao da nama ne govori. On nama naređuje da klanjamo, od nas traži da postimo, nama zapovijeda da zekat dajemo... Mi Kur'an čitamo, evo u Ramazanu svaki dan, i to organizovano, ali do naših srca ne dopiru njegove poruke. Pročitat ćemo da smo braća ali ta poruka neće doći do nas. Pročitat ćemo da se trebamo u dobru natjecati ali ta poruka ne dodiruje naša srca. Pročitat ćemo da se trebamo u dobru pomagati ali i ta poruka kao da je upućena drugima... Mi znamo šta je šejtanu cilj. Našim ponašanjem mi mu dolazak do cilja olakšavamo. On, neka je na njega prokletstvo Božije, želi našu propast a mi mu srljajući u grijeh želju ispunjavamo. Znamo mi šta je i Džennet i Džehennem, ali nismo revnosni na putu dobra i uprkos jasnom opisu Džehennema, od grijeha ne odustajemo. Svi odlično znamo da grijeh vodi u vatru, pa ipak ??? Ne sumnjamo mi u dolazak smrti, i uprkos toj pouzdanoj spoznaji, nije nam prioritet da se za susret s Gospodarom našim pripremamo... Moramo se braćo pitati, zašto nam je led uništio plodove na grani i u zemlji? „A da se oni pridržavaju onoga što im objavljujemo, imali bi šta da jedu i od onoga iznad njih, i od onoga što je ispod nogu njihovih“. U ovom ajetu koji nam o sljedbenicima knjige govori, odgovor nalazimo. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da se u trećini ramazanskoj u kojoj je obilje MAGFIRETA Tvog, od grijeha oslobodimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
25.05.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š., je stvorio cijeli svijet od iste vode i gline a ljudi ga podijelili granicama. Allah dž.š., je stvorio čisto gvožđe a ljudi od njega napravili sablju, strijelu i pušku. Napravio je čovjek sjekiru za drvo u bašči i kavez za pticu pjevicu. Allah dš.š., je stvorio noć, a čovjek napravio lampu, stvorio je pustinju, a čovjek napravio bašče, aleje i parkove. Čovjek od stijene napravi ogledalo, a otrov pretvara u slatko piće. „Namjesnika ću svog na Zemlji stvoriti“, veli Gospodar svjetova. „Zar onoga koji će nered činiti i krv proljevati, stvorit ćeš“?, upitaše meleki. „Ja znam ono što vi ne znate“, saopšti im Allah. Allah Uzvišeni zna da čovjek može, ako Uputu koju mu šalje bude slijedio i živio, biti dobar, biti koristan, biti onaj koji na Zemlji ravnotežu čuva i red uspostavlja. Postoje događaji i mubarek dani i noći koji čovjeka snažno opomenu i da se ka dobru usmjeri, podstaknu. Takva je i mubarek, petnaesta noć Ša'bana, noć beratska. Te, beratske noći, koja je u ponedjeljak, Allah dž.š., prima ili odbija djela ljudska. Poslanik je praktikovao postiti taj dan kako bi mu dobra djela bila primljena. Učio nas je da se postaču dova i djela dobra ne odbijaju pa je zbog toga u tom danu želio biti postač. U predajama se još veli da u toj, beratskoj noći, Allah dž.š., izdvoji i melekima saopšti imena onih ljudi koji će u narednoj godini ovaj svijet napustiti. U ponedjeljak će melekima biti poznato, ko od nas neće dočekati mjesec Ša'ban naredne godine, i te noći će Gospodar svjetova, a On zna i šta tajimo i šta javno činimo, zna svaki naš nijet, odlučiti koje će djelo biti primljeno a koje odbijeno, koji će grijesi biti oprošteni, a koji da se na Ahiretu naravnaju biti, ostavljeni. Allah dž.š., kaže da ima ljudi koji govore: „Vjerujemo u Allaha i onaj svijet, a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu. Kad im se kaže: „Ne remetite red na Zemlji – odgovaraju – mi samo red uspostavljamo“. A oni uistinu samo nered siju“./Bekare 8-12/. Vjernik koji iskreno i čvrsto vjeruje u Allaha i Sudnji dan, od grijeha bježi, svakim svojim korakom i gestom svakim želi biti koristan i teži Allahovom zadovoljstvu. Evo primjer: „Prenosi se da je čovjek po imenu Ubejd ibn Ubejd bio poznat po bogobojaznosti i dobru. U njegovoj blizini živjela je žena izuzetne ljepote. Jednog se dana pogledala u ogledalo i rekla:'Ko može odoljeti ovoj ljepoti'? Čuvši je njen muž, reče joj:'Toj ljepoti može odoljeti Ubejd ibn Ubejd'. Zatražila je dozvolu od muža da ode do Ubejda i da ga iskuša. Došla je kod njega i postavljajući mu pitanja pomalo se pred njim otkrivala. Kako se ona otkrivala, Ubejd se od nje okretao. Kad je vidio šta je njena namjera, rekao joj je:'Postavit ću ti pitanje, ako mi iskreno odgovoriš, dobit ćeš ono što tražiš'. Rekla je:'Pitaj šta hoćeš, tako mi Allaha, iskreno ću ti odgovoriti'. 'Ako bi ti došao melek smrti u trenutku dok griješiš, da li bi te to obradovalo'? Odgovorila je:'Ne'.'Ako bi ti bila postavljena Sirat ćuprija, sa jedne na drugu stranu Džehennema i ljudi prilazili preko nje, da li bi željela da zbog grijeha na koji me nagovaraš budeš bačena u vatru'? Odgovorila je:'Ne'. 'Da li bi te obradovalo to što si učinila taj grijeh kad staneš pred Gospodara i budeš odgovarala za svoja djela'? Odgovorila je:'Ne'. Reče joj Ubejd:'Zar ti ovo nije dovoljno'? Ona mu odgovori:'Da, tako mi Allaha, sigurno ću se pokajati'. Ostatak života je živjela pobožno i skrušeno“. Na tebi je, o razumom obdareni da odabereš put na kojem ćeš od pustinje praviti bašče, aleje i parkove. Ko bi to od nas volio završiti u džehennemskoj pustoši iz koje će one u baščama nastanjene dovikivati da mu vode dadnu. Ko bi to od nas volio da mu melek smrti dođe i u kladionici ga zatekne? Svi koji tamo idu bez sumnje uglas kliču, ne, ne bismo voljeli, a svi znaju da ne mogu znati kad će melek smrti doći i u kakvom stanju ih zateći. Ko bi to od nas volio da mu melek smrti dođe a on pijan? Svi koji se s tim haramom druže uglas kliču, ne, ne bismo voljeli da nečisti pred Gospodara našeg idemo, a svi znaju da ne mogu znati kad će s ovog svijeta ići. Ko bi to od nas volio da mu melek smrti dođe a on uzima ono što mu ne pripada? Uzima novac da nekoga zaposli, ne u svojoj, već u našoj zajedničkoj firmi ili ustanovi, ili uzima novac kako bi nekome dodijelio posao, kojeg ne plaća svojim već našim novcem. Ne znaš brate i sestro kad ćeš se s melekom Azrailom susresti a svi koji se korupcijom i mitom bave uglas kliču da ne bi u tom trenu, trenu kad haram djelo čine voljeli Gospodara svjetova susresti. Ko bi to od nas volio da mu melek smrti dođe a on lažima svojim obmanjuje ljude? Ne znaš, ne možeš ni znati, hoće li te Allah dž.š., ovogodišnje beratske noći iz spiska živih izbrisati. Ko bi to od nas volio da ga melek smrti zijareti dok on krade? Ne znam jesu li ljudima koji su krali državno, naše zajedničko, ikad na um pali Sirat ćuprija i stajanje pred Gospodarom svjetova? Ne može niko znati kada će melek smrti po njega doći. U tome je izuzetna mudrost Božija. To da ne znamo koga sutra biti neće, snažno nas podstiče da se neprekidno borimo na putu dobra i da nipošto ne budemo oni koji na Zemlji nered čine i ravnotežu narušavaju. Ko zna koga sutra biti neće? Možeš život podareni ti propisima vjere urediti, možeš vrijeme podareno ti iskoristiti, a možeš i čineći haram i prkoseći Bogu, provesti ga. Iskoristi vrijeme, život ispuni dobročinstvom i to sad i odmah jer, ko zna koga sutra biti neće? Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.04.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ebu Derda r.a., kaže: „Tri stvari me nasmijavaju, a tri rasplakuju. Nasmijava me čovjek koji se nada dugom životu i odgađa činjenje dobra, a smrt za njim svuda traga. Nasmijava me čovjek koji je nemaran spram obaveza, a zna da neće biti zanemaren. Nasmijava me i onaj koji je bezbrižan, a ne zna da li je Stvoritelj s njim zadovoljan. Rasplakuje me spoznaja da svakog trena može doći kraj, a ja nespreman za susret s Gospodarom. Rasplakuje me spoznaja da bolešću ili nekim drugim uzrokom mogu biti onemogućen da činim dobro i rasplakuje me pomisao na dan kada ćemo čekati odluku o našem vješnom boravištu“. Čovjeka u odnosu na druga stvorenja razum čini osobenim. Vjernika u odnosu na druge, posebnim čini to što o ajetima i znakovima razmišlja i pouku crpi. Allah dž.š., nas, da razmišljamo obavezuje. „Knjiga koju ti objavljujemo, blagoslovljena je, da bi o riječima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili“. /Sad,29./. Hasan el Basri ovaj ajet pojašnjava: „Tako mi Allaha, nije čitanje Kur'ana i njegovo čuvanje samo nastojanje da se njegova slova tačno izgovore, a ne vodi računa o granicama koje je postavio. Vi govorite: čitav Kur'an sam pročitao i nijedno slovo nisam izostavio. Ko to govori, a nakon čitanja objavljeno ne živi, laže. Ako se čovjek zadrži samo na riječi, ako nema djela, on je tako mi Boga čitav Kur'an zanemario. Kako razumijevate, pita Hasan el Basri, kur'anski ajet: „Mi ćemo tebi teške riječi objavljivati“./Muzemmil,5./, kako ga razumijevate ako ne shvatate da to znači da ćemo vam objavljivati riječi koje će od vas tražiti trud, žrtvu, koje će vam kad kad uzrokovati teškoću. Kako razumijevate ajet: „Kada ti Kur'an čitamo, ti čitanje njegovo slijedi“./Kijameh, 18./, čime slijedi? Ti čitanje njegovo slijedi, djelom, čini ono što Kur'an traži, a ostavi ono što zabranjuje.“ Neka se nad svojim stanjem rasplače svaki onaj koji činjenje dobrih djela odgađa za sutra, za neko bolje, buduće vrijeme i neka duboko razmisli o ajetima kojima nas Allah dž.š., opominje i u njima nam kaže da će nas smrt stići ma gdje da smo, da nam je u životu jedino izvijesno da ćemo umrijeti i da smrt ne možemo ni odgoditi ni ubrzati. Neka se nad svojim stanjem rasplače svaki onaj koji je prema preuzetim obavezama nemaran, neodgovoran i neka duboko razmisli o ajetima u kojima nam Allah d.š. govori da se nećemo moći opravdati za ono što nismo uradili a bili smo dužni i mogli smo i u kojima nam prijeti da ćemo za svaku neispunjenu a preuzetu obavezu biti odgovorni i zbog neodgovornosti ispaštati. Ničiji propust neće pri susretu s Knjigom naših djela biti zanemaren. Neka se nad svojim stanjem rasplače svaki onaj koji, iako siguran da će umrijeti i uvjeren da smrt nije kraj, ne nastoji svojim življenjem dunjalučke dionice svoga života postići Allahovo zadovoljstvo i neka duboko razmisli o ajetima u kojima Allah dž.š., jasno razlučuje s kim jest a s kim nije zadovoljan, razlučuje šta voli a šta ne voli i radi naše sreće i uspjeha podstiče nas da radimo ono što On voli i idemo putem koji Njegovom zadovoljstvu vodi. Svi se trebamo duboko zabrinuti, neću reći rasplakati, kada vidimo u kakvom je stanju danas naša muslimanska porodica. Trka za dunjalukom, pohlepa i potreba da se natječemo u količini dunjalučkih dobara sa drugima, našu je porodicu dovelo na rub opstanka. Sve će, cijenjeni brate, proći. Prestaćeš biti to što si sad, šta god da si, ali upamti da si trajno i zauvijek roditelj. Mnogi tek kad prestanu biti ono što jesu (direktor, načelnik, ministar, poslanik, radnik, poslodavac...) shvate da su sve izgubili jer su u trci za bogatstvom, zapostavili djecu, izgubili porodicu. Sad kad su stari, treba im samo porodica, a nje nema. Zato duboko i krajnje ozbiljno razmislimo o ajetu: „Vi niste bili prisutni kada je Jakubu a.s., smrtni čas došao i kada je djecu svoju upitao:'Kome ćete se poslije mene klanjati'? 'Klanjaćemo se': odgovorili su, 'Bogu tvome i predaka tvojih, Ibrahima, Ismaila i Ishaka, Bogu jednom, i mi se Njemu pokoravamo'“./Bekare,133/. Svi se duboko trebamo zabrinuti, neću reći rasplakati, nad stanjem u kojem je naša omladina. Porok i grijeh ih vreba sa svake strane. Nudi im se sve, samo da od Pravog puta budu daleko. Afirmišu im se stvari koje nisu vrijednost, kao što je zabava, kocka, slobodan predbračni odnos... Za zabrinuti je ( za plakanje je) činjenica da danas niko, ili skoro niko, u našem društvu tim mladim ljudima ne nudi ništa osim kurseva njemačkog ili nekog drugog stranog jezika. Svi bi trebali duboko razmisliti o ajetu: „Čuvajte sebe i svoje porodice od vatre“./Tahrim,6/. To što si svoju djecu zaposlio koristeći se svojim novcem i položajem, jesi ih sačuvao od siromaštva ovdje i od odlaska iz Domovine, ali razmisli, da li si ih od vatre sačuvao ako jedu tuđi hak jer bolji od njega, od tog tvog djeteta, pri zapošljavanju otpadoše jer ih nemaše ko „progurati“. Svi bi se trebali duboko zabrinuti, neću reći rasplakati, nad stanjem u kojem je naše društvo, u kakvom je naš Bošnjački narod, podijeljen, dezorjentisan, posvađan. Svi bi trebali, a posebno predvodnici naši razmisliti o ovom ajetu: „Ja se bojim, kaže Harun bratu svome Musau, da ne kažeš razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi ono što sam ti rekao, uradio“/Ta-ha,94./. Bog odlučuje o našem vječnom boravištu, a mi biramo put do tog boravišta. Uzvišeni Bože, pomozi nam da budemo na putu koji vodi vječnom užitku – Džennetu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
20.04.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Adijj sin Hatimov, bijaše na strani onih koji su se suprostavljali Poslaniku. Nezadovoljan razvojem situacije u Medini odlučio je otići u daleki Šam, a tamo bijaše bizantijska, kršćanska vlast. I gle čuda, ni tamo ne nađe mir i zadovoljstvo, pa se odluči vratiti u Medinu. O svom susretu s Poslanikom kazuje: „Odlučio sam se vratiti i vidjeti, ako je Muhammed lažac ili kralj, neće to moći od mene sakriti, a ako je iskren, slijedit ću ga kao što ga drugi slijede. I kad stigoh u Medinu, pronađoh Poslanika, nazvah mu selam, a on s.a.v.s., me upita: „Ko si ti?“ „Adijj sin Hatimov“, rekoh. On me povede u svoju sobu, a na putu do nje zaustavi ga jedna krhka, slabašna starica s kojom je on dugo ostao u razgovoru o nekom njenom problemu. Rekoh: „Tako mi Allaha, ovo nije postupak kralja“. A kad uđosmo u sobu, on mi dade kožni jastuk natrpan palminim lišćem da na njega sjednem, a on sjede na tle, i opet zaključih da ovako kralj ne postupa. Potom mi Poslanik reče: „Šta tebe, o Adijj, spriječava da uđeš u Islam? Možda to što vidiš da muslimani žive u oskudici a njihovi neprijatelji u izobilju, ali upamti, brzo će se to promijeniti. Vidjet ćeš u muslimana mnogo imetka, niko ga neće htjeti. Možda te spriječava to što vidiš da su muslimani slabi i nezaštićeni, u odnosu na neprijatelja malobrojni, ali i to će se brzo promijeniti. Žena će iz Iraka na devi ubrzo bezbijedno hodočastiti Kabu. A možda tvoj ulazak u Islam spriječava činjenica da danas vlast ne pripada muslimanima, već drugima, ali i to će se promijeniti, brzo će dvori bijeli u Babilonu biti za njih otvoreni“. Kad to čudoh odlučih se promijeniti, odlučih ući u Islam i svoj život prema propisima njegovim urediti“. Mnogi je čovjek danas otišao u neki svoj Šam želeći mir i spokoj naći. U potragu za imetkom odoše neki, pa ipak ne nađoše zadovoljstvo. Neki slijepo slijede modu i nove trendove kako bi se usrećili, pa ipak sreću ne nađoše. Neki su otišli u posve tuđi, Islamu stran, obrazac života kako bi duši smiraj našli. Ipak, duboko u duši osjećaju nemir, a mir, sreća i zadovoljstvo, sve je to tu, sasvim blizu tebe. Kada bi načinio samo korak mogao bi sve to otkriti i sve to sebi priskrbiti. Nisu muslimani ni onda kad je Adijj tražio istinu, niti bilo kada u povijesti bili u oskudici zato što su muslimani niti zato što im je to neko nametnuo. Tada su bili slabi i siromašni jer to bijahu njihovi počeci, muslimana bijaše malo. Danas su slabi i uprkos brojnosti i izuzetnim resursima kojima raspolažu, siromašni, jer pogrešno razumijevaju vjeru, spori su i lijeni, a korupcija i druge pošasti društvima muslimanskim haraju. Ali brzo će se to, veli Poslanik, promijeniti. Kako je znao? Znao je jer je znao zašto je došao. Došao je da mijenja ljude i znao je da će se oni promijeniti. Ebu Bekr se promijenio, Omer, Osman, Alija... evo Adijj se promijenio. Ti ljudi su načinili društvo u kojem se nije imao kome dati zekat, baš kao što je Poslanik i nagovijestio da će imetka biti mnogo i da ga niko neće htjeti. Nisu muslimani nesigurni i nisu njihovi životi ugroženi zato što su muslimani, niti zato što im je to neko kao nužnost nametnuo, već zato što su mnogo puta u povijesti snagu trošili na međusobne sukobe. Poslanik kaže da će se to promijeniti i da će ljudi iz krajeva dalekih bezbjedno hodočastiti Meku. To se dogodilo jer su se ljudi promijenili i postavši braća, osnažili. Jest vlast pripadala drugima, mušricima u Mekki i u Vizantiji i Perziji, ali brzo će dvori vizantijski i perzijski muslimanima biti otvoreni. Koliko brzo? Onoliko koliko se ljudi budu brzo mijenjali, koliko budu ispravno vjeru razumijevali i sebe propisima vjere odgajali. Hazreti Alija r.a., je rekao: „Islam je sagrađen na četiri stuba: jekinu – čvrstom ubjeđenju, adlu – pravednosti, saburu – strpljivosti i ustrajnosti i džihadu- nastojanju i trudu na Božijem putu. Pitajmo sebe, koliko čvrsto vjerujemo u ono što nam je objavljeno? Jekin, čvrsto ubjeđenje da je Kur'an istina, da je on riječ Božija, i da je sve u njemu rečeno, zbog našeg dobra rečeno, je osnovni uslov da promijenimo svoje stanje. Onaj koji ne vjeruje u istinitost Kur'ana, on je za njega obična knjiga koja ga ni na šta ne obavezuje. Mi vjerujemo da je Objava, da je Istina. Svaki put kad citiramo njegove dijelove kažemo: SADEKALLAHULAZIM –Istinu je rekao Allah Uzvišeni. Da li to i stvarno vjerujemo? Ako vjerujemo, logično je da to živimo. Vjerovati a glavu od Istine okretati, e to, donosi težak život kao posljedicu. Zar Allah dž.š., ne kaže da ko glavu od Istine okrene, teškim će životom živjeti i slijep na Ahiretu biti? Pitajmo sebe, koliko nam je pravda u životu i društvu važna? Divimo se društvima u kojima se pravedno postupa, a ništa ili skoro ništa ne činimo da i sami napravimo društvo na pravdi zasnovano. Možemo pojedinačno biti pobožni do krajnih granica, ali ako ne načinimo društvo u kojem se zakon poštuje i primjjenjuje, neće nam djeca živjeti ovdje. Otići će tražiti društvo u kojem su šanse jednake za sve, u kojem su svi pred zakonom isti, u kojem se lopovluk i krađa sankcionišu, u kojem se nikome zbog njegove pripadnosti nekoj političkoj opciji ili zbog bogatstva ili društvenog položaja, ne pogoduje. Stub na kojem Islam počiva je sabur –ustrajnost, neumoran rad na putu dobra a za bolje sutra. Vjerniku je sabur svojstvo. U Kur'anu piše da će saburom ukrašeni vjernici biti bez polaganja računa nagrađeni. Potrebna nam je svima promjena u nama. Ta promjena treba biti na tragu jasne proklamacije koja iz izvora naše vjere izvire, a glasi: Vjernik se nikad ne umara čineći dobro. Vjernik nikad ne odustaje činiti dobro. I u trenu nastupa dana Sudnjega, vjernik bi posadio voćku jer to čini radi nagrade, a ona neće izostati. Stub naše vjere je džihad. Džihad, to nije sveti rat, kako nam se često ta riječ zlonamjerno prevodi. Takav rat za muslimana ne postoji. Musliman je u ratu neprekidnom ali protiv šejtana, u stalnom je nastojanju da bude bolji i da svojim ponašanjem, a ne oružjem, osvaja, ne teritorije, ne zemlje, već ljude. Treba nam promjena nas samih i danas nam trebaju borci na Božijem putu koji će osvajati svjetske nagrade iz matematike, fizike, koji će osvajati Nobelove nagrade iz medicine, ekonomije, koji će osvajati nagrade za mir. Šta nas spriječava da budemo bolji? Ako su muslimani danas siromašni, pa to se može promijeniti. Ako su slabi i nezaštićeni, pa i to se može promijeniti. Ako vlast danas, ona koja upravlja svjetskim tokovima, ne uvažava muslimane, pa i to se može promijeniti. Da bi se promijenilo, moramo se mi promijeniti. Radom i trudom i ispravnim korištenjem resursa, možemo pobijediti siromaštvo. Jedinstvom ćemo se osnažiti i od tlačenja i progona zaštititi i postati nezaobilazan faktor pri odlučivanju o svim životnim pitanjima. Nema sumnje da žudimo za stabilnošću, sigurnošću, blagostanjem. Put je jedan i jasan, zove se PROMJENA- PROMJENA SEBE. Pomozi nas Bože Pravedni. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.04.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Znajte da je spas i mir na Mahšeru za one koji ovdje, sada, razmišljaju o tom Danu i koji se boje Allaha, za one koji se klonu nevjerstva i griješenja i koji daju prednost vječnom nad svijetom prolaznim. To su oni koji ne robuju prohtjevima i strastima svojim. Onaj ko blagodat života dunjalučkog potroši u nepravdi i zlu, ostat će praznih ruku i mnogo će se kajati. Danas ste, o ljudi, vi na mjestu vaših predhodnika, a sumnje nema, na vaše mjesto će doći neki drugi ljudi. Vi vidite da oni što su otišli, ne vraćaju se, i znate da ćete i sami biti naslijeđeni. Htjeli vi to ili ne, doći ćete pred posjednika svega, Allaha dž.š.. Svaki dan gledate kako ljudi odlaze, ispraćate ih, u kabur ih spuštate gdje ostaju potpuno sami. Koliko li su ta bića koja su gorčinu smrti kušali ovisna o milosti Božijoj, koliko li pouke nose za one koji pouku znaju uzeti. Krenuli su u svijet kojeg ne poznaju, rastali se od svojih voljenih, probudili se iz sna nemara, iz prolaznog života. Ali sada je kasno, oni više nemaju mogućnost za popravak. Živjeli su u blagodatima i ljepotama, a sada je crna i hladna zemlja njihov jastuk. Ne mogu se okoristiti imetkom koji su iza sebe ostavili. Sva njihova nadanja usmjerena su na dobra djela koja su učinili, pa čak i ona najmanja. Zar nećete uzeti pouku i o njihovom stanju razmisliti“. Ovo je, braćo, posljednji govor kojeg je halifa Omer ibn Abdulaziz održao, a na Ahiret je preselio u četrdesetoj godini života. Allah dž.š., opominjući nas i želeći nas dobru i putu pravom usmjeriti, podsjeća nas, da nas uopće nije bilo, kaže nam, da smo sada tu, govori nam, da nas opet neće biti i obećava, da ćemo opet proživljeni biti i ahiretsku vječnost nastaniti. Ovdje i sad, na Dunjaluku, imamo uputu i pravila. Ko bude slijedio uputu i živio, po od Boga datim, pravilima, neće pred Boga praznih ruku doći. U čovjekovoj je prirodi pohlepa, želja za Dunjalukom nas obuzima, ali kad kaburove nastanimo samo ćemo se u dobra djela moći pouzdati. Bit će nam svako dobro važno, makar kao zrno gorušice bilo malehno. Neki je halifa, vladar, došao učenom i pobožnom čovjeku i tražio savjet. Učeni pobožnjak mu reče: „O vladaru, pitat ću te nešto, želim da mi bez dvoličnosti odgovoriš“. „Odgovorit ću ti po istini“, reče vladar. „Šta ti je draže, zlato ili neprijatelj“?, upita pobožnjak. „Draže mi je zlato“, odgovori vladar. „Kako to da ćeš ostaviti iza sebe ono što voliš, a sa sobom ponijeti ono što ne voliš, naime neprijatelja, grijeh“?, upita pobožnjak. Zasuziše vladareve oči i on reče: „Divna li savjeta, u ovim riječima sadržani su svi savjeti i mudrosti“. Komentator Kur'ana Katade kaže: „Postoje tri vrste nepravde i zuluma. Postoji nasilje koje se počinitelju ne prašta, to je širk. Allah dž.š., kaže: „Zaista je mnogoboštvo nepravda velika“. /Lukman,13./. Drugi oblik nasilja je nasilje jednih nad drugima, kada ljudi tlače druge ljude. Ova nepravda, kaže Katade, ne može dugo potrajati. Treći oblik nasilja je ono koje se počiniocu oprosti, a to je kada čovjek sam sebi čini nasilje, ustrajavajući u grijehu, pa se povrati tewbom svome Gospodaru, Bog mu oprosti, te ga uvede u Džennet“. Allah dž.š., neće oprostiti širk i kufr. Nevjerovati u Allaha i nepriznavati Njegovu jednoću (tewhid), to je siguran put ka ahiretskoj propasti. Oni koji život dunjalučki provedu čineći nepravdu i zulum, koji drugima pravo oduzimaju i ljude tlače, i oni se nemaju čemu nadati jer će praznih ruku na mahšerskom danu ostati. Kada ljudi tlače druge ljude, to je grijeh koji ne prašta Allah, već trebaju, ako hoće, oprostiti, halaliti, ljudi. Različiti su oblici tlačenja slabih, nezaštićenih, unesrećenih u našem društvu. Nasilje je nad ljudima, kad za vlast i administraciju nisu isti ugledni i obični ljudi. Tlačeni su i učenici i studenti koji vrijedno rade, žrtvuju se i uče a pokraj njih na ispitima prolaze „nečiji“ bez žrtve i truda. Tlačeni su radnici koji i u prazničnim danima, posebno je to prisutno u trgovinama, rade i ne uživaju nikakvu zaštitu od države, a državi je zadaća zaštititi nemoćnog. Šta mislite, zašto mladi, a ne samo oni, idu iz ove zemlje??? Od dobra sigurno niko ne bježi. Tlačenje, veli Katade, ne može dugo trajati. On kad to kaže misli na historijski period a ne na kratki ljudski život. Allah dž.š., je EL GAFFAR, On prašta i svako ko se prema Njemu ogriješio, neka ne gubi nadu. Takav još ima priliku ne ostati praznih ruku na mahšerskom danu. Hidžra briše ono što je bilo prije nje, tako kaže Poslanik, a nama je rekao, da nam je hidžra, grijeh ostaviti. Nevjernici se ne brinu jer u odgovornost pred Bogom ne vjeruju. Griješnici prema Bogu, ako se brinu, spasit će se jer će ih briga za odgovornost, tewbi odvesti. Najveći problem imaju oni koji nepravdu i zulum čine ljudima jer ne znaju hoće li im ljudi oprostiti. Ko zna, hoće li ovi radnici što bez posla i cilja ulicama hodaju, oprostiti onima koji su ih upravljajući državnim firmama bez posla ostavili? Ko zna hoće li ovi građani halaliti onima koji su jednom općom nebrigom, ili bolje reći brigom samo o sebi i svom interesu doveli društvo do beznađa, do bezperspektivnosti? Ko zna hoće li ovi mladi ljudi sa pošteno stečenom fakultetskom diplomom halaliti onima koji su diplome stekli na drugačiji način i k tomu još s njima se zaposlili u državnu službu? Ko zna hoće li penzioneri halaliti onima koji ih dovedoše u situaciju da žive od 326 KM? Ko zna hoće li, a kabur čeka? Uzvišeni Bože pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
23.02.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Huzejfe r.a., je rekao: „Ja ne slavim i ne uzdižem nijednog od ljudi na vlasti, svejedno bili dobri ili bili zli. Čuo sam Poslanika da je rekao: „Na Danu sudnjem dovest će se vladari, i pravedni i zulumćari, pa će stajati na mostu zvanom Sirat. Bog će potom narediti Siratu da strese u vatru svakog onog između njih koji je bio nepravedan, koji je uzimao mito i koji je u sporu između dvojice, jednom pogodovao. Takvi će popadati sa Sirata u Džehennem, padat će u vatru sedamdeset godina, dok ne stignu do samog dna Džehennema“. Omer r.a., je imao običaj kazati: „Svakog jutra osvanem, a pola svijeta se na mene ljuti. Mora se ljutiti svako onaj kome je zakinuto njegovo pravo, jer u parničnom postupku ne možeš udovoljiti objema stranama. Ljudi su uglavnom svojeglavi i neznalice, pa propuštaju udovoljiti Bogu zarad udovoljenja ljudima“. A Muavija je od Aiše r.a., tražio kratak savjet pa mu ona reče: „Čula sam Poslanika da je rekao: „Ko udovolji Bogu i onda kad se svijet na njega ljuti, Bog će s takvim čovjekom biti zadovoljan, a učinit će i da svijet bude zadovoljan s takvim čovjekom“. Omer r.a., prošetao je medinskim krajolikom i susreo nekog čobana da čuva ovce. Upitao ga je, bi li mu prodao nekoliko ovaca? „Kako da ti prodam kad ovce nisu moje. Ne mogu ti prodati bez znanja vlasnika“, reče čoban. „Kako će vlasnik znati da si mi ih prodao, možeš mu reći da su uginule“, reče Omer r.a.. Čoban reče: „Dođi sebi, ja sam musliman, mogu prevariti vlasnika ovaca, ali nije moguće prevariti Allaha, Vlasnika svih nas, jer On Uzvišeni sve zna“. Kad Omer vidje ovakav iman i predanost zagrli čobana, podiže ruke i reče: „Moj Allahu, neka Ti je hvala, kad se nalazim na čelu ovakvom narodu“. Draga braćo, Bog Uzvišeni znade sve, Njegovo znanje obuhvaća svaku stvar i ne postoji ništa u najvišim sferama neba, niti imade išta u najnižim slojevima Zemlje, a da ga znanje Njegovo ne obuhvaća. Sve stvari se po Njegovom znanju očituju. Svojom voljom On ih stvara i Njegovom moći one bivstvuju. Bog Sveznajući znade broj pješčani zrnaca u pustinji, broj kišnih kaplji, broj lišća na drveću, znade skrivene misli. Njegovu je znanju očito kuda pušu vjetrovi i zrak kuda struji, baš kao i broj zvijezda na nebu. U prvim godinama mektebskog obrazovanja uče se svojstva Božija, a svojstva su Mu između ostalih: ILM – Bog sve zna, SEM' – Bog sve čuje i BESAR – Bog sve vidi. Allah dž.š., kaže: „Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova smjera, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice“:/Kaf,16./. Trebamo se braćo svi zapitati, znamo li mi, jesmo li svjesni, da Allah dž.š., sve zna. Zna naše misli i namjere. Zna za naša djela svejedno kakva su. Biti svjestan Božijeg sveznanja i u skladu s tom spoznajom postupati, sami je vrhunac imanske snage. Zar nije u vjeri našoj pravilo, da Allah dž.š., najviše cijeni ona dobra djela koja nisu natrunjena našom hvalom da smo ih učinili i za koje nam nije stalo da ljudi za njih znaju. Nema potrebe isticati da klanjamo. Allah dž.š., to zna, a ako to iskreno radimo bit će to očito na našem ponašanju. Nema potrebe isticati da dijelimo. Allah dž.š., i to zna, cijeni i posebnom će nagradom obradovati onoga koji dijeli bez želje za isticanjem. Nema potrebe da ističemo i vlastitom iskrenošću se hvalimo. Neka o našoj iskrenosti kazuju oni s kojima se susrećemo i radimo. Nema potrebe da se poštenjem hvalimo. Neka o poštenju našem kazuju oni koji s nama žive, neka nas oni drugima kao poštenog, iskrenog i vrijednog, ako smo takvi, preporučuju. Upitan šta je grijeh, Poslanik je rekao da je to ona radnja radi koje osjećaš tjeskobu u prsima i za koju ne želiš da ljudi saznaju. Sigurno je, da Allah sve zna, zna šta tajimo i šta javno iznosimo. Opominjemo one koji nam pogodujući sebi ili sebi bliskima uništiše preduzeća, koji nam zdravstvo na niske grane spustiše, a školstvo na posjedovanje diplome iza koje znanje ne stoji, dovedoše opominjemo one koji mito uzimaše i sad ga uzimaju kako bi zaposlili podobne a ne sposobne, opominjemo sve koji u prsima zbog djela koja čine tjeskobu osjećaju, da Allah Sveznajući, sve zna i da svima nama valja preko mosta koji se Sirat zove. Neki će preći i u vječni užitak se nastaniti, neke će Sirat stresti u vatru, u patnju vječnu u džehennemskim dubinama. Onaj pastir je mogao prodati ovce Omeru r.a., da ljudi ne znaju, ali on je u svom mektebu kojeg je pohađao naučio i u to čvrsto vjerovao, da Allah sve zna. „Gdje je Allah“, upitao je Omera ibn Hattaba. Allah dž.š., je braćo, svojim znanjem svugdje, zna šta nam duše smjeraju, zna naše namjere. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji pouzdano znaju i čvrsto vjeruju da Ti sve znaš. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
09.02.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.