Abdullah ibn Mes'ud r.a. prenosi da je Poslanik često govorio: „Gospodaru, Ti koji si me lijepog stvorio, uljepšaj moje ponašanje“. Gospodar je u najljepšem skladu čovjeka stvorio. Izgled i sklad dobili smo bez truda, bez ikakva zalaganja, jednostavno rečeno, poklon je to od Milostivog. Ali, čovjek nije čovjek po tijelu, po izgledu, čovjek smo po ponašanju, po odgoju, po duši. Hasan el Basri nas na to podsjeća kada kaže: „Čovječe, upamti, sve što kod tebe vrijedi je duša. Kad ona izađe iz tijela ljudi se od tebe razbježe. Tijelo bez duše je nevažna i za okolinu škodljiva masa. Čovjek bez odgoja je društvu štetan, ljudi se ne žele družiti s njim. Kao što u neplodnim i bezvodnim područjima nema za bilje i životinje života, tako s neodgojenim, ljudi ne žele dijeliti životni prostor, ne žele ih u svojoj blizini. Abdullah ibn Mes'ud r.a. prenosi da je Poslanik upitao: „Hoćete li da vam kažem ko su ljudi koji će daleko od vatre biti? To je svaki od vas koji je pristupačan, suosjećajan i za saradnju lahak“. Biti pristupačan, to podrazumijeva ne uzdizati se nad drugima. Poslanik kaže: „Allah dž.š., je uistinu objavio da vi morate biti ljubazni, skrušeni i ponizni, a ne da se prema drugima oholite, nižim ih od sebe smatrate i nasilje prema njima činite“. U nizu bolesti koje nam društvo razaraju, oholost je jedna od njih. Ona se raširila društvom cijelim, a posebno obuhvatila neke njegove slojeve a ponajviše one koji se položaja visokih domogoše. Usrećile bi nas promjene ali ne na način da jedne ohole zamijene drugi oholi, već da se dogode promjene u ljudima kao jedine stvarne i istinske koje bi mijenjale naše stanje. Ovo što se od Poslanika prenosi može nas na te promjene podstaknuti. On s.a.v.s., upozorava: „Svako od vas ko želi da pred njim ljudi stoje nek se pripremi za mjesto u vatri“. Postoje na zemlji surovi i nepristupačni predjeli. Mi, može biti, nemamo snagu, nemamo mogućnost, takve predjele kultivisati, ali mi sigurno mogućni smo ako imamo volju, odgajati (kultivisati) sebe. Muhammed a.s., je često molio: „Gospodaru, Ti koji si me lijepim stvorio, uljepšaj mi ahlak“. Od muslimana se očekuje da bude suosjećajan, a to znači biti spreman pomoći braći i sestrama u muci i nevolji, to znači biti samilostan prema ljudima, prema svima i svemu s kojima životni prostor dijelimo. Suosjećajnost je osobina koja nas čini jakima, čini nas onima koji se međusobno podupiru kao cigle u zidu, suosjećajnost je put ka našoj zajedničkoj sreći. Stvarnost naša nam kazuje da je te suosjećajnosti među nama sasvim malo, jer je sve manje spremnosti da budemo jedni drugima pomoć i potpora. Koliko smo mi suosjećajni vjernici ako jedno naše selo, čitav jedan džemat, ne može zbrinuti jednoga siromaha. Zadaća je vjeri da nas mijenja, Poslanik je došao da kod ljudi moral usavrši, da nas odgoji. Ovim riječima nas na suosjećajnost podstiče: „Ko nahrani čovjeka ili ga žednog napoji sedam hendeka bit će daleko od Džehennema a između svakog, između ovih jaraka (hendeka), razdaljina je pet stotina godina hoda“. Poslanik također kaže: „Ko nahrani gladnog, Allah dž.š., uzima Sebi obavezu da tog dobročinitelja pomogne“. Abdullah ibn Amr prenosi: „Neki je čovjek prišao Poslaniku i upitao: „Koji je Islam najbolji“? Poslanik reče: „Najbolji Islam je kod onog koji nahrani gladnog i koji naziva selam i onom koga zna i onom koga ne zna“. Surova i nepristupačna područja, može biti, nemamo mogućnost kultivisati, ali mi imamo snagu, pitanje je samo želimo li, mijenjati sebe. Mi možemo, ako želimo u sebe ukorijeniti i zauvijek nastaniti tu suosjećajnost i iz onoga čime nas je Uzvišeni opskrbio pomagati one kojima je opskrba uskraćena. Čovjek nije stvoren da živi sam. Učili smo da je čovjek društveno, socijalno biće i kao takav treba biti spreman na saradnju i međusobno pomaganje jer je to najbolje od Islama. Ebu Hurejre r.a., veli: „Neki je čovjek došao Poslaniku i rekao:'Poslaniče, daj mi savjet, a Poslanik mu reče:'Ne ljuti se'. Čovjek opet Poslanika upita za savjet a on s.a.v.s., mu opet reče:'Ne ljuti se'. I treći put ga zamoli za savjet a Poslanik mu opet reče: 'Ne ljuti se', te nastavi:'Nije snaga u tome da neprijatelja oboriš na leđa, jak je onaj ko se u srdžbi savlada', a potom nam je Poslanik propisao lijek protiv srdžbe rekavši nam: „Srdžba je šejtanska, a šejtan je od vatre stvoren, vatra se gasi vodom, pa kad se naljutiš idi uzmi abdest“. Poslanik Muhammed a.s., je molio: „Gospodaru, Ti koji si me lijepog stvorio, uljepšaj moje ponašanje“. Molio je, daj mi snage da se izborim s negativnim u sebi i da se ukrasim onim što je dobro, onim što je lijepo i s čime ćeš Ti biti zadovoljan. Istina je da mi ne možemo kultivisati nepristupačne i surove predjele zemlje, istina je i da nismo za to ni odgovorni, ali mi možemo (kultivisati), odgojiti sebe za šta odgovorni jesmo. Ko se lijepim odgojem ukrasi čeka ga nagrada velika. Poslanik kaže: „Za lijepo ponašanje, za odgoj lijep, Gospodar svjetova daje nagradu istu kakvu daje postaču i onome koji noću u namazu bdije“. Uzvišeni Bože, Ti koji si nas lijepim stvorio, pomozi nam da uljepšamo naše ponašanje. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.01.2020.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Sastale se duše sretne Na džennetsko prvo sijelo Šiljte im takvaluk biješe A trpeza dobro djelo Posluga im lijepa aman Sve mladići, mladi vječno Sam Gospodar ih naziva Da su društvo plaho sretno Gospodar ih dočekao Na džennetskim kapijama Zadovoljne vi ste sa Mnom Zadovoljan i Ja s vama I ostat će sretne duše Zauvijek u džennetima Kraj edenskih rijeka mednih Hraniti se plodovima Kad se tijelo zemlji vrati I istruhnu svi ćefini Da Ashabul jemin budem Rabbi moju dovu primi“ Inspirisan riječju Božijom, pjesnik ovako vidi SRETNE, a u suri Al- Waqi'a Allah dž.š. o sretnima i nesretnima govori: „A oni sretni, ko su sretni, biće među lotosovim drvećem bez bodlji, i među bananama plodovima nanizanim, i u hladovini prostranoj, pored vode tekuće, i usred voća svakovrsnog kojeg će uvijek imati i koje neće zabranjeno biti, i na posteljama uzdignutim. Stvaranjem novim Mi ćemo hurije stvoriti i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim i godina istih za one sretne. Biće ih mnogo od naroda drevnih, a mnogo i od kasnijih. A oni nesretni, ko su nesretni? Oni će biti u vatri užarenoj i vodi ključaloj, i u sjeni dima čađavog, u kojoj neće biti svježine niti ikakve dobrine. Oni su prije toga raskošnim životom živjeli, i uporno teške grijehe činili, i govorili: 'Zar kad umremo i zemlja i kosti postanemo, zar ćemo zbilja oživljeni biti, zar i drevni naši preci'. Reci: 'I drevni i kasniji, u određeno vrijeme, jednog određenog dana biće sakupljeni. I tada ćete vi, o zabludjeli, koji poričete oživljenje sigurno s drveta zekkum jesti, i njime ćete trbuhe puniti, pa zatim na to vodu ključalu piti, poput kamila koje ne mogu žeđ ugasiti, to će na onom svijetu biti gošćenje njihovo. Mi vas stvaramo pa zašto ne povjerujete“. (Al Waqi'a 27-57) Sam čovjek bira u kojoj će skupini biti. Hoće li sa sretnima u džennetskim blagodatima i ljepotama živjeti ili će nesretan u Džehenemu boraviti. Svakom od nas je data prilika, ta prilika se zove život dunjalučki i neponovljiva je. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Životna dob mojih sljedbenika je između 60 i 70 godina i malo njih živi duže“. Među prilikama koje su neponovljive, koje se vratiti nazad ne mogu, je život protekli. Ne ponavlja se , ali se za svaki tren njegov odgovara. Opet Ebu Hurejre r.a. od Poslanika prenosi: „Oduzeta je isprika, pravdanje, onome ko doživi 60 godina a ne prepozna pravi put i ne krene njime“. Allah dž.š. je jasno razlučio krivi od pravog puta. Razumom obdarenom, nije problem uočiti razliku između tmine i svjetla, zna razliku između hlada i vrućine. Čovjek razlikuje čistu od zamućene vode, pitku od slane. Ima ljudi, kazuje Uzvišeni, koji uprkos vidu, ne vide, uprkos sluhu, ne čuju, uprkos razumu, ne razlučuju. Prožive čitav život i tek u bezizlazju, vide, čuju, spoznaju, ali tada biva kasno. Uzvišeni upozorava: „Uzaludno je kajanje onih koji griješe, a koji kad se nekome od njih približi smrt govore: 'Sad se zaista kajem', a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili“. (Nisa' 18) Nema isprike za onog koji čeka da onemoća, čeka smrt da se pokaje. Brojni su Poslanikovi hadisi koji nas podstiču na tewbu, podstiču nas da ostavimo grijeh i dobročinstvu pohrlimo. Poslanik kaže: „O ljudi, pokajte se Allahu, tražite oprosta“. On s.a.v.s. je u svemu ljudima uzor, pa i u tewbi. Govorio je: „Ja se uistinu Allahu dž.š.kajem i oprost tražim i po stotinu puta dnevno“. Podstiče nas Poslanik da svoj korak ka stranputici ne usmjeravamo, kaže: „Allah dž.š. se raduje tewbi svoga roba više nego što se čoban u pustinji obraduje kad pronađe izgubljenu devu“. „Allah dž.š. pruža svoje ruke noću da oprosti onima koji su griješili danju, i jednako tako pruža svoje ruke danju da oprosti onima koji su griješili noću, i tako će biti sve dok sunce ne izađe sa zapada“. Poslanik kaže: „Svaki čovjek griješi a najbolji su oni koji se kaju“. Takođe kaže: „Onaj koji se kaje je kao onaj koji grijeha nema“. Ovaj hadis, možda najbolje svjedoči spremnost Uzvišenog da oprosti. Jesmo li mi spremni pokajati se? Ne zakasni s tewbom jer će se svako tijelo zemlji vratiti i svi će ćefini istruhnuti. Neki će biti Ashabul jemin-sretni, a neki Ashabu šimal- nesretni. Danas sa džume idi zapitan- ko ću biti ja, sretnik ili nesretnik? Vidi ko si sad, griješnik ili dobročinitelj. Uzvišeni Bože pomozi nas. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
03.01.2020.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š., kaže: „Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti i nikome krivo učinjeno biti neće, a sve što dođe, makar kao trun malehno ili golemo bilo, Mi ćemo za njega kazniti ili nagraditi. Dovoljno vam je to što ćete pred Nama račun polagati“. /Enbija,47./. Po presudi pravednoj, Svemogući Bog neke će ljude u Džennet a neke u Džehennem uvesti. On Uzvišeni objašnjava: „A između njih bedem je, a na vrhovima njihovim ljudi koji će se svaki po obilježju svom poznati. Stanovnicima Dženneta će dovikivati SELAMUN ALEJKUM a još u njega nisu ušli, a jedva će čekati, a kada im pogled ka stanovnicima vatre usmjeri se, reći će, Gospodaru naš nemoj nas sa zlikovcima udružiti“./Al-A'raf, 46-47./ Ljudi sa bedema su, kako Ibn Kesir pojašnjava, oni koji ne mogu ući u Džennet zbog grijeha svojih a u Džehennem ne mogu zbog svoga dobročinstva, jednako im je teško breme loših djela i jednak broj ispisanih stranica dobrim djelima. I dok su još u stanju čekanja na bedemima između Dzenneta i Džehennema Milostivi će im se obratiti: „Idite, u Džennet uđite, opraštam vam“. Ibn Mes'ud pojašnjava: „Uzvišeni, veli on, njima će olakšati onu stranu na vagi na kojoj su grijesi, samo za trun jedan, pa će im dobra djela prevagnuti i tako će milošću Božijom u Džennet ući“. Uzvišeni nas poučava, da ko učini jedno dobro djelo piše mu se deset. A grijeh ko učini samo se on zapisuje, pa propao je onaj ko sakupi više onih djela koja se zapisuju po jedno od onih koja se pri zapisivanju množe sa deset. Čudan je čovjek i čudno on poima obaveze svoje. Kad je dijete, kaže dok postanem mladić, a kad postane mladić, kaže dok stasam, a kad stasa, kaže dok se oženi, a kad se oženi, kaže dok ostarim, a kad ostari i iza sebe se osvrne, njegov život biva već prošao, vjetrom vremena zameten. Ko ne može pojmiti život na ispravan način a taj ispravni način je da mi, vjernici trebamo život živjeti u svakom danu, u svim periodima našeg bitisanja, na način težnje ka Božijem zadovoljstvu, propao je. Poslanik kaže: „Nikad se sunce nije pojavilo a da zajedno s njim nisu na zemlju, među ljude, poslana dva meleka. Oni dozivaju robove Božije: „O ljudi, požurite Gospodaru svome. Ono što je malo a dovoljno, bolje je od onoga što je mnogo a na zaborav navodi“. A nikada sunce nije zašlo a da opet s njegove desne i lijeve strane nisu meleka dva, jedan od njih obraća se Gospodaru svjetova riječima: „Darežljivcu povećaj, umnoži imetak“, a drugi govori:“ Škrtom uskrati“. Poučava nas Poslanik da vrijeme podareno nam koristimo maksimalno. Kaže nam: „U svakome danu u kojem se sunce pojavi obavezni ste dijeliti sadaku“. Poslaniče Božiji, rekoše ashabi, kako da dijelimo kad imetka nemamo? On im reče: „U sadaku se ubraja i tekbir, i subhanallah je sadaka i elhamdulillah je sadaka, i naređivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka, skloniti granu ili kamen s puta je sadaka, pomoći slijepom i objasniti gluhonijemom, i pružiti pomoć onome ko je traži, i zaštititi slabog, i pružiti ruku nevoljnom, sve je to sadaka. Eto kako ćete u svakom danu dijeliti sadaku“. Po pravednoj presudi, Svemogućeg Boga, neki će ljudi u Džennet a neki u Džehennem. Poslanik kaže: „Dobročinitelji na Dunjaluku, bit će u dobru i na Ahiretu, a griješnici i nevaljalci na Dunjaluku u kazni će ahiretskoj boraviti“. Među nama, braćo, postoje oni koji će odmah ući u Džennet, i oni koji su griješenjem zaslužili da odmah uđu u Džehennem, a postoje i oni koji će biti na bedemima, neće im vaga privagnuti ni na jednu stranu, pa će im se Bog smilovati i u Džennet ih uvesti. Propali su oni koji u svom dunjalučkom životu sakupe više grijeha, sakupe više onih djela koja se u Knjigu našu zapisuju po jedno od onih koja se upisuju kao da ih je deset. Kako je uopće moguće sakupiti više grijeha nego dobrih djela ako se svako dobro množi sa deset a grijeh se zapisuje samo jedan? Evo kako, Muhammed a.s., opominje: „Ko u svoj stomak unese zalogaj haram hrane, četrdeset dana, neće mu Allah dž.š., primiti dobro djelo“. Vidite, braćo, kako je moguće u svakome danu više sakupiti onih djela koja se upisuju po jedno od onih koja se pišu kao da ih je deset. Grijeh nam uništava dobročinstvo. Koliko uopće mi danas vodimo brigu, na koji način stičemo i čime sebe i porodicu svoju hranimo? Nije dovoljno za vjernika da je nešto po zakonu, vjernik propituje i da li je to u skladu s vjerom, je li moralno? Po zakonu je npr. prijaviti boravište u Olovu, u Maglaju, u Hajderovićima, na Mahoju, a stvarno stanovati u Zavidovićima i od poslodavca, sve po zakonu, naplaćivati putni trošak. Je li to taj zalogaj harama koji ne dopušta da nam dobra djela budu uknjižena. Poslanik također kaže: „Zavidnost uništava dobra djela kao što vatra uništava drva“. Vjernik koji žudi za Džennetom raduje se uspjehu svačijem a posebno brata svoga, muslimana. Da bismo Džennetom obradovani odmah bili, uslov je da nam dobra djela pretegnu na vagi. Oslobodimo se zavidnosti kako ne bi uništavali naše dobročinstvo i sprječavali Plemenite pisare da ga u Knjigu našu upišu. Poslanik je jedne prilike ashabe pitao: „Znate li ko je najveći gubitnik? Pojasnio im je da je to onaj koji će prije nego dođe do vaganja njegovih djela svoja dobra morati podijeliti onima prema kojima se nije ponašao kao musliman, koje je ogovarao, vrijeđao... Sad se, braćo, osvrnimo na ova tri spomenuta načina koji nas od Dženneta udaljavaju i ako se malo bolje nad ovim spomenutim grijesima nadnesemo uočit ćemo da oni osim što unesrećuju pojedinca, razaraju i društvo. Prvi primjer govori o korupciji a drugi i treći o smutnji, neredu i neslozi među nama. Zadaća je vjeri našoj da odgajajući nas, i insistirajući da granice ne prelazimo, uredi društvo u kojem će ljudi sretno živjeti, i da nas stalno podstiče da težimo i borimo se za ahiretski spas. Oni koji su dobročinitelji ovdje, živjet će u dobru tamo, a oni koji su ovdje u grijehu ogrezli oni će biti u patnji ahiretskoj. Oni kojima vaga ne prevagne ni na jednu stranu, oni će jedno vrijeme na bedemima koji su između Dženneta i Džehennema biti i kada im pogled ka stanovnicima vatre usmjeri se, zavapit će: „Nemoj nas, Gospodaru, sa zlikovcima udružiti“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da budemo dobročinitelji ovdje kako bi u vječnom dobru bili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
20.12.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Sjedio je Poslanik sa ashabima zagledavši se u horizont, slušajući ono što mu se tajno i šapatom objavljuje. Pogleda u ashabe i reče: „Uskoro će nam se pridružiti čovjek koji će biti u Džennetu.“ Ashabi su nestrpljivo pogledali i iščekivali kad se pojavi Sa'd ibn ebi Vekas. Nakon toga Abdulah ibn Amr ibn As ga je neumorno zapitkivao, koja je to molitva, koje je to djelo, s kojim si postigao takvu nagradu? Sa'd im je rekao: „Ništa više od onoga što svi radimo i kako se svi molimo, s tim da ja nemam nijednu trunku prkosa i mržnje prema bratu muslimanu“. Allah dž.š.kaže: „Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“ (Hudžurat 10). Ebu Hurejre r.a.prenosi da je Poslanik rekao: „Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga niti ga na cjedilu ostavlja. Svakom je muslimanu haram skrnaviti čast brata muslimana, ugrožavati njegov imetak i život. Bogobojaznost je ovdje, pokazavši tri puta na svoja prsta, dosta je zla, grijeha, čovjeku da ponižava brata muslimana“ (Tirmizi). Put do Dženneta nije u pretjeranom ibadetu, u beskrajnoj molitvi i previše zikra. Biti musliman, to znači biti normalan čovjek. Normalan, razuman čovjek, vjernik, zahvaljuje Allahu na blagodatima izvršavanjem obaveza prema Njemu. Te obaveze prema Njemu, obred se zovu, ali vjernik zna da nije sva vjera obred. Vjera je praksa, ona je život, potvrđuje se djelom. Ne bi vjernik smio biti u sukobu sa sobom. U sukobu je sa sobom onaj koji klanja, posti, izvršava naredbe Božije koje se obredima zovu, a u svakodnevnici ne živi ono što se od njega kao muslimana očekuje. Od muslimana se očekuje da bude koristan, da dobro čini i preporučuje ga, da marljivo radi, privređuje i da svugdje i uvijek vjeru svjedoči djelom. Ebu Zerr r.a. kaže: „Moj prijatelj, Poslanik a.s. mi je savjetovao: 'Voli siromahe i zbliži se s njima“. Vjera nas uči da se ljudi ne cijene po onome šta imaju i na kakvom su položaju. Ljudi se isključivo cijene po onome šta čine. Uzvišeni kaže: „Najbolji između vas je onaj koji je najbogobojazniji“, a bogobojaznost se, to svi znamo, djelom očituje. Seid ibn Amr kaže: „Čuo sam Poslanika da je rekao: 'Na dan kada Allah okupi sve ljude, siromašni vjernici će biti počasna povorka“. Suhejb r.a. kaže: „Čuo sam Poslanika da je rekao: 'Najbolji među vama je onaj koji hrani druge ljude“. Poslanik je takođe rekao: „Najbolji između vas je onaj koji koristi ljudima, a najgori onaj koji štetu nanosi drugima“. Zadaća nam je neprekidno se pitati, kakav sam muslimanima, ljudima? Doživljavam li muslimana svojim bratom, bratom s kojim bi trebao dijeliti i radosti i tuge, s kojim bi trebao biti i u dobru i u nevolji, s kojim bi trebao biti čvrsto i u džamijskom safu i u svakom hairli poslu? Smije li musliman iznevjeriti muslimana? Čuli smo Poslanika da to musliman, muslimanu ne čini. Zar nije iznevjeravanje brata s kojim si u safu na džumi a onda kad iz tog safa izađeš, ne dozvoljavaš da kroz tvoju njivu prokopaju kanal kako bi položili kablove za telefon, za vodu, za ono što jednako treba i tebi i bratu tvome? Zar to nije okretanje leđa bratu, braći? Zadaća nam je neprekidno se propitivati, kakvi smo muslimanima, ljudima? Poslanik nas savjetuje, ustvari naređuje nam, da istinu govorimo uvijek, i kad je gorka da je govorimo. Mi obični ljudi, građani ne bi smjeli biti žrtve nadmudrivanja, laži i petljanja onih koje smo izabrali da o našim zajedničkim dobrima vode brigu. Oni, to je za očekivati, trebaju uvijek imati na umu one najslabije u društvu i neprekidno misliti o njihovim potrebama. Zar nije Poslanik rekao da je najbolji između nas onaj koji hrani druge, koji koristi drugima, a ti koji su te naše pomoći potrebni će na Ahiretu biti počasna skupina? Ako oni zbog tih nadmudrivanja, laži i petljanja, ako oni zbog želje da se onaj drugi, iz druge političke opcije pobjedi i ponizi, ako ta naša siromašna braća i sestre nemaju za hranu jer moraju previše izdvajati za komunalne usluge, smeće, vodu, kanalizaciju, onda se treba svako pitati, kakav sam muslimanima, ljudima? Sa'd ibn ebi Vekas je Džennet zaslužio tako što nije imao ni trunke prkosa i mržnje prema bratu muslimanu. Prkos, podozrenje pa i mržnja između političkih suparnika dovodi nas do očaja. Šta je briga siromaha ko je predsjedavajući vijeća, šta je njega briga ko je vijećnik, ko načelnik, ko direktor, njemu je osnovna briga sačuvati dostojanstvo i ne doći u situaciju da pruža ruku kako bi se prehranio. Mislimo na Ahiret, braćo!!! „Bogobojaznost je ovdje“, tri puta je Poslanik, kazavši to, pokazao na prsa, na srce. Nije bogobojaznost na sedždi samo, nije ona ni u postu samo, nije ona ni u hadždžu samo, ona je u srcu, a to znači svugdje je. Bogobojaznost se mora očitovati u svim našim poslovima i u situacijama svim. To je vjera. „Ne radim ništa posebno“, reče Sa'd ibn ebi Vekas, ali svakom muslimanu želim što i sebi, eto to je put koji me među džennetlije svrstao. Pomozi nas Uzvišeni Bože da bogobojaznost svjedočimo djelom. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
13.12.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

„Kunem se da ću ih na Tvom putu presretati, pa ću im i sprijeda i straga i zdesna i slijeva prilaziti i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalni biti“ (Al-A'raf 16,17), ovako se šejtan, prokletstvo Božije na njega, zakleo Svevišnjem. Enes Ibn Malik prenosi da je Poslanik rekao: „Tako mi Onoga u čijoj vlasti je moj život, mejjit čuje topot vaših koraka kad odlazite od njega, ostavljajući ga u kaburu. Ako je bio vjernik (praktični vjernik), namaz je kod njegove glave, zekat mu je s desne, a post s lijeve strane, dobročinstvo, pravičnost i čuvanje rodbinskih veza je kod nogu. Krene li kazna u njegov kabur ući, namaz će je spriječiti da dođe od glave, zekat i post neće dati da priđe sa strana, a dobra djela od nogu. Svjetlo će mu se u kabur nastaniti, džennetska vrata će mu se otvoriti i bit će mu rečeno: 'Vidi, šta ti je Gospodar tvoj pripremio“. Kada uživaš u blagodati vremena, a Bog se tim vremenom na raspolaganje nam datim, kune, znaj da je ono omeđeno sa pet namaskih. Zadaća je namazu da nas od grijeha odvraća i štiti. Ako nam je namaz ovdje brana pred grijehom, u kaburu će biti zaštita od kazne. Poslanik kaže: „Ko bude čuvao namaz, imat će svjetlo, dokaz i spas na Ahiretu“. Kada čuješ poziv na namaz, ezan kada čuješ, odazovi se radi svoje dunjalučke sreće i kaburskog i ahiretskog spasa i užitka. Kada uživaš u blagodati imetka, znaj da se ta blagodat čisti i čuva zekatom. Ko je zabranio da posjeduješ mnogo? Niko! Zekatu je zadaća da te čini svjesnim da ti ničemu vlasnik nisi i da u tvom imetku dio ima nevoljnik, siromah. Ovdje, te taj propis štiti od pohlepe a u kaburu od kazne. Ibn Abbas kaže: “Ljudi koji posjeduju imetak, koji su bogati, a ne dijele, kada im dođe čas smrti poželjet će da se smrt odgodi kako bi novu priliku dobili i dijelili“. Prisutni rekoše: „Mi smo čuli da će samo nevjernici tražiti da budu vraćeni kako bi se spasili“. Ibn Abbas je njima proučio ajet: „I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekome od vas smrt dođe pa da rekne: 'Gospodaru moj, de me još samo kratko vrijeme zadrži pa da milostinju udjeljujem i dobar budem“ (Munafikun 10). Da bi se u kaburu zaštitio, ovdje se od šejtana ogradi ogradom, bedemom dobročinstva, sadake, zekata. Sve što ti je Allah dao, dao ti je da ti bude sredstvo u tvojoj borbi za vječni spas. Post je zaštita i neće dati da nam kazna u kabur uđe s lijeve strane. Šejtan nam ovdje sa svih strana prilazi i na grijeh nas želi navesti, da kažnjeni budemo želja mu je. Milostivom je želja da se spasimo, pa nam je radi našeg spasa, sreće i uspjeha propisao post kako bi se postom naučili da ako imamo snažnu volju, ako smo odlučni koračati kaburu koji je bašča, moguće je grijeha se kloniti. Poslanik je rekao: „Post je štit“. Ako kazna, azab kaburski htjedne s one strane gdje su nam noge ući, spriječit će ga dobročinstvo, pravičnost i održavanje rodbinskih veza. Ako si nogom svojom na Dunjaluku stazom ispravnom hodio, tamo gdje se dobro djelo čini stizao, gdje se za pravdu bori išao i neumorno ka rodbini svojoj koračao, i noge tvoje, i ti bit ćete u kaburu sigurni. Šejtan ne želi da se spasimo pa nam dobro djelo teškim prikazuje, a ružno, grijeh uljepšava, strah nam od ljudi u srca nastanjuje kako bi od borbe za pravdu odustali a spriječava nas da mislimo da je preče bojati se Boga nego ljudi i teškim nam čini da rodbinu obilazimo i da se pomažemo. Šejtansko je djelo da nam predstavlja da nemamo vremena obići rodbinu, a imamo vremena satima u ovim dugim zimskim noćima dangubiti gledajući televizijske programe i internetske sadržaje. Da bi se u kaburu spasio i štit od kazne imao, dobročinstvom ovdje ogradu oko sebe podigni da ti šejtan prići ne može. I Dunjaluk i Ahiret, čovjeku pripadaju. Niko čovjeku ne zabranjuje blagodati ovosvjetske. U svemu što je halal čovjek može i treba uživati. Šejtan nas podstiče da griješeći do dunjalučkih dobara i položaja dolazimo. Nije lahko, ali zahvaljujući vjeri jeste moguće, oduprijeti mu se. Svijest, spoznaja, da nam u kaburu niko osim naša vjera i dobra djela neće biti prijatelj, snažan je podsticaj da se ovdje vjerom i propisima njenim od šejtana ogradimo, od grijeha zaštitimo kako bi se od kazne koja će već u prvim trenucima našeg useljenja u mezarsku kuću poći prema nama, zaštitili. Ne dajmo prokletniku da nam ni sa jedne strane priđe. Strana s koje nam najčešće želi prići je odgađanje i sumnja. Nagovara nas da dobročinstvo i tevbu odgađamo a ne znamo šta će biti i gdje ćemo biti sutra i ubacuje u srca naša sumnju i spram ljudi i spram Božijih obećanja. Zato nas Poslanik snažno upozorava: „Ostavi ono što te baca u sumnju i prihvati se onoga što te ne baca u sumnju, jer sumnja je tjeskoba a istina smirenje“ (Taberani). Uzvišeni Bože, učvrsti nas na istini kako bi smiraj kaburski postigli. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
06.12.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Rebiu-l-evel je prošao. U njemu smo nizom manifestacija obilježili rođendan Poslanikov. Obilježili smo rođendan najodabranijeg od svih ljudi, onoga koji je kao milost svjetovima poslan, onoga koji je došao da ljude izvede iz tmine na svjetlo, onoga kojeg je Uzvišeni odgajao, pa je njegov odgoj najljepši, onoga za kojeg Uzvišeni kaže da je: „Na najvišem stepenu morala“ (Kalem 4). Ashabi su i on s.a.v.s. živjeli Kur'an, živjeli ga od slova do slova, jer nisu naredni objavljeni ajet ni napamet učili dok prethodni nisu u živote svoje unijeli. Ono što je Poslanik živio, rekao, preporučio ili šutnjom odobrio, to je sunnet, i sve to nas, nas koji šehadet svjedočimo, obavezuje. Ako volimo Allaha, tada nužno slijedimo Poslanika, a posljedica toga je da će i Allah voljeti nas, grijehe nam oprostiti i na divno mjesto nas uvesti. Nema uspjeha ako se vjera, ako se njeni propisi i pravila selektivno prihvataju i djelimično žive. Takav pristup vjeri, rezultira poniženjem na ovom svijetu, a kaznom žestokom na Ahiretu. Poslanik nas je naučio, kako se klanja, rekavši nam da klanjamo kao što smo njega vidjeli da klanja. Naučio nas, kako da postimo. Naučio nas kako da dajemo zekat, pojasnivši nam da izdvajamo iz imetka jednu četvrtinu od jedne desetine istog. Naučio nas je i kako da obavimo hadž, rekavši nam da propise hadžske uzmemo od njega. Naučio nas je i da vjera nije samo obred i da nije jedini ibadet obred. Naučio nas da naša vjera ne uređuje samo odnos čovjeka sa Stvoriteljem već propisima precizno uređuje i odnose u društvu. Islam teži takvom društvu u kojem su sigurni ljudski životi, imetci, čast, u kojem je nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Poslanik je rekao: „Ko nas vara, ne pripada nama“, a to je rekao nakon što je na pijaci zatekao prodavca koji je pokvasio pšenicu kako bi ista na vagi bila teža. Musliman ne vara, ne čini ništa što ugrožava drugog i što dovodi u pitanje funkcionalnost društva i države. Zamislite, braćo, avionom kojim ćeš letiti upravlja čovjek koji ima diplomu ali ne i znanje? Zamislite, vozom kojim ćeš putovati upravlja mašinovođa koji ima diplomu ali ne i znanje? Zamislite, ljekar koji će vas operisati ima diplomu ali ne i znanje? Zamislite, nastavnik ili profesor koji će tvoje dijete podučavati i odgajati ima diplomu ali ne i znanje? Zamislite, sudija koji će sporove naše rješavati ima diplomu ali ne i znanje? Zamislite, inspektor koji će kontrolirati ispravnost hrane koja se uvozi u našu zemlju ima diplomu ali ne i znanje?.... Poslanik je rekao: „Traženje znanja, farz je, obaveza, svakog muslimana i muslimanke“. Nije rekao da je posjedovanje diplome obaveza, obaveza je znanje koje će biti potvrđeno istinitom, relevantnom i ispravnom diplomom. Svjedoci smo, braćo, da je u ovom mjesecu, u kojem smo Poslanika toliko spominjali, da nam je uzor tvrdili, da ga volimo govorili, da nam je do njegovog puta stalo isticali, baš u ovom mevludskom mjesecu je eskalirala, objelodanjena, afera lažnih diploma. Ahmed u Musnedu bilježi da je Poslanik rekao: „ O Ebu Zerre, traži utočište kod Allaha od ljudskih i džinskih šejtana“. Ebu Zerr reče: „Zar i među ljudima ima šejtana“? Poslanik reče: „Da“. Šejtan je od džina, od vatre je stvoren i ljude vatri zove, nesreći i propasti ih vodi. Odbio je biti pokoran Bogu i odlučio red na zemlji i u društvu remetiti. Kada se oni koji su ga slijedili susretnu s Istinom, sa Stvoriteljem i vide šta je posljedica njihovog hoda za šejtanom, pokušat će se spasiti, opet će se u šejtana da im pomogne pouzdati, a on će reći da nije nikoga primoravao, samo je zvao i ljudi su se odazvali i pogrešan put slijedili. Eto, Poslanik kaže da postoje i ljudi sa osobinama šejtanskim, koji kao i šejtan prividnu sreću drugima nude, a ustvari i njima i svima nama nude nesreću i propast. Na stranu što su oni koji su lažne diplome proizvodili, prodavali, sad osramoćeni, i trebaju biti kao što će i šejtan osramoćen biti, osramoćeni su i gubitnici su i oni koji su te lažne diplome sebi zarad dunjalučkog statusa i profita priskrbili. Nema načina da se ni jedni ni drugi, ni oni koji su ih zaveli, ni zavedeni od sramote spase, a našem društvu i državi predstoji dugi period oporavka uz beskompromisnu borbu za vrijednosti kojima nas je Poslanik učio. Jedna od temeljnih je poštenje. Neka nam iz rebiulevelskih, mevludskih, dana u ušima odzvanja Poslanikova poruka: „Ko nas vara ne pripada nama“. Uzvišeni Bože pomozi nas. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
29.11.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Allah dž.š. kaže: „Dobro koje ti se dogodi od Allaha je, a nesreća koja te zadesi, sam si je zaslužio“ (Nisa' 79). Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik rekao: „Zaista je Allah Uzvišeni dobar, ne prima osim dobro. I zaista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio i poslanicima, o poslanici, hranite se dozvoljenim jelima i radite dobra djela“. (Muslim). Allah dž.š. kaže: “ Reci, nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje mnoštvo onog što je zabranjeno“ (Maide 100). Imam Gazali u Makašefetu- l- kulubu bilježi od Ka'ba el Ahbara r.a. da je Benu Israil zadesila velika suša. Musa a.s. je nekoliko puta Uzvišenog molio za kišu ali kiše nije bilo. Allah dž.š.mu objavi: 'Zaista ti se neću odazvati, ni tebi, ni onima s tobom, jer među vama ima jedan koji mnogo ogovara.' Musa a.s.zamoli Milostivog: 'Gospodaru, ukaži mi na njega, pa da ga protjeram.' Gospodar svjetova mu odgovori: 'Musa, Ja vam zabranjujem ogovaranje a ti tražiš od Mene da ogovorim.' Svi su se poslije ovih riječi pokajali pa im je Allah podario kišu“. Grijesi su razlog što Allah dž.š.ljudima uskrati blagodati. Potvrdu tome nalazimo u hadisu kojeg bilježi Ahmed i Ibn Madže, u kojem se kaže: „Kako će vam biti kad budete pet grijeha činili? Utječem se Allahu od tih grijeha i molim Ga da i vas od njih zaštiti. Neće se pojaviti nemoral i ljudi mu se javno odati a da Allah neće dati bolest koja nije bila poznata ranije. Neće ljudi prestati davati zekat, a da im neće biti uskraćena kiša, i da nije milosti Božije prema životinjama nikad im pala ne bi. Neće se pojaviti prevara u društvu, a da isto neće biti prepušteno neodgovornoj i nepravednoj vlasti. Neće se suditi suprotno Božijoj volji i zakonu a da vašim bogatstvima neće upravljati vaš neprijatelj, i nećete okrenuti leđa Objavi, a da se među vas neće useliti sukob i neprijateljstvo“. I nemoral, i prevara, i nemarnost prema objavi, i selektivnost u izvršavanju Božijih naredbi..., i još grijeha mnogo u životu su nam, u svakodnevnici našoj. Kao vjernici, obavezni smo grijehu se suprostaviti, protiv njega se boriti radi našeg zajedničkog dobra. Huzejfe r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete vi naređivati dobro, a odvraćati od zla, ili će vam Allah poslati kaznu pa ćete Ga zvati, moliti, dovu činiti da vas zla kutariše, a On vam se neće odazvati“ (Tirmizi). Neki je čovjek, u istom djelu zapisuje Gazali, pješačio sedam stotina dana da bi došao do nekog mudraca, učenjaka i upitao ga: -Šta je teže od nebesa? Nepravda je od nebesa teža, rekao mu je. Dobro koje nam se dogodi od Allaha je. On je Uzvišeni u prirodi, u kosmosu, upostavio red i ravnotežu , nama naredio da red u društvu uspostavimo, a tog reda bez pravde, bez poštivanja zakona i prava svačijeg, nema. Ako nam je stalo da živimo u uređenom društvu, u društvu sretnih i zadovoljnih ljudi, put do toga je da se svi zauzimamo, za pravdu borimo. Pravedna društva su postojala, postoje i sad, nisu iluzija, nisu utopija. Hoće li naše biti sretno, od nas zavisi. -Šta je šire od zemlje?, pitao je. Istina je šira od zemlje, rekao je. Vjernici govore istinu. Allah voli istinoljubive. Treba, da bi se moglo mjenjati sebe i okruženje, znati i sebi istinu reći. Neka se niko od nas ne ustručava bilo gdje i bilo kad reći istinu. Istina o nama, samo ona, može biti uzrok promjene nas i društva nam. Neka niko od nas ne bježi od istine o sebi, ona će mu koristiti, da se mjenja podstaći ga. Nemojmo bježati od istine o nama i ne uljepšavajmo naše stanje kako bismo sebe za nedjelovanje opravdali. -Šta je beživotnije od pustinje?, pitao je. Srce nevjerničko, beživotnije je od pustinje, rekao je. Mi vjerujemo da putujemo u ono vrijeme i onaj ambijent kad će ljudi biti na vjernike i nevjernike, na dobročinitelje i griješnike podijeljeni. Vjernici i dobročinitelji, spasit će se, imat će život i to ugodan, a drugi će u ambijentu džehenemskom u kojem život nije, boraviti. Tu je patnja. -Šta je vrelije od vatre?, upitao je. Ustrajnost u griješenju i zavisnosti vrelije je od vatre, rekao je. Vatra uništava sve pred sobom. Iza nje ostaje pustoš. Kad na to tlo na kojem je vatra načinila štetu padne kiša, ono oživi, opet se raznovrsnim i raznobojnim rastinjem ukrasi. Za razliku od vatre, ono što zavist uništi, ne obnavlja se, ne vraća se, a rečeno je u hadisu: „Zavist uništava dobra djela...“. -Šta je hladnije od izvora?, upitao je. Odbiti pomoć potrebnom, od hladne izvorske vode hladnije je, rekao je. Vjernička srca su žarom, toplinom ljubavi prema bratu, prema čovjeku, obuzeta. Istina je da se danas u njih nastanila i sve ih više obuzima hladnoća, jer se sve više udaljavamo jedni od drugih i sve smo manje spremni jedni drugima biti potpora, oslonac, pružati pomoć. -Šta je bogatije od mora?, upitao je. Pobožno srce je od mora bogatije, rekao je. Kakvim sve bogatstvom obiluju mora, okeani? Ali, vidi, srce vjerničko u kojem ima mjesta za tuđu patnju, za tuđu potrebu, u kojem stanuje motiv da se žrtvuje za dobro drugih, koje zbog vjere u njega nastanjene, podstiče čovjeka na nesebičnost, na činjenje dobra bez pitanja ko će to platiti jer vjernik zna da je najbolja plaća kod Gospodara kojem pripada sve i na nebesima i na zemlji. Zar nije Poslanik rekao da bogatstvo nije u količini imetka već u bogatstvu, zadovoljstvu duše? -A šta je poniženije od siročeta?, upitao je. Onaj koji ogovara, on će poniženiji od siročeta biti, rekao je. Zbog ovog grijeha ne biješe kiše sinovima Israilovim. Svi bijahu poniženi jer im dove bijahu odbijene. Pokajaše se i poniženja oslobodiše. Zar je nemoguće da se i mi oslobodimo svih oblika poniženja i načinimo ovo mjesto koje Domovinom zovemo, mjestom sreće za našu djecu i unuke? Nije nemoguće. Treba htjeti a lakše nam je htjeti ako znamo da dobro koje uživamo od Allaha je a nesreće koje nas zadesiše od nasih su samih. Uzvišeni Bože pomozi nas. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
25.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Ibn Ebi Hatim prenosi da je Poslanik govorio ljudima: „Kada Allah dž.š.stanovnike Dženneta uvede u Džennet, a stanovnike Džehenema u Džehenem, upitat će: 'O stanovnici Dženneta, koliko ste vremena proveli na Dunjaluku?' 'Dan ili dio dana': reći će. On Uzvišeni će reći: 'Divno je to što ste stekli za tako kratko vrijeme, Moje zadovoljstvo, Moju milost i Moj Džennet, boravite u njemu vječno.' A potom će On Uzvišeni stanovnike Džehenema upitati: 'O stanovnici vatre, koliko ste vi vremena na Dunjaluku živjeli?' ' Dan ili dio dana': reći će. On Uzvišeni će reći: 'Ružno je to što ste stekli za tako kratko vrijeme, Moju vatru, Moj prezir, boravite u njoj vječno“. Allah dž.š.pita nas: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti“? (Mu'minun 115). Uzalud stvoreni nismo. Tu, na Dunjaluku, smo s jasno određenim ciljem, nedvosmisleno definisanom zadaćom. Knjigu imamo iz koje smo obavezni učiti i po čijim propisima trebamo živjeti. Knjiga je to koja jedinom ispravnom putu zove, a Onaj što je objavljuje je: „Onaj koji grijehe prašta, pokajanje prima, koji dobročinitelje obilato nagrađuje, griješnike i nevjernike žestoko kažnjava. Osim Njega drugog boga nema, Njemu se sve vraća“. (Mu'min 3). Jezid ibn el – Esam pripovjeda: „Bijaše neki čovjek iz Sirije koji je često dolazio Omeru r.a. Nakon određenog vremena dolaske je urijedio a potom potpuno prekinuo dolaziti. Halifa se kod svojih saradnika zainteresirao za njega, što ga nema, pitao je, a oni ga obavjestiše da se odao alkoholu. Omer r.a.napisa tom čovjeku pismo i u pismu ajet: „Allah je onaj koji oprašta grijehe i prima pokajanje, koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje, drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća“. (Mu'min 3). Reče svojim saradnicima: 'Molite Allaha za svog brata da se iskreno pokaje i da mu Allah oprosti.' Kad je čovjek u Siriji pismo primio i pročitao, neprekidno je ponavljao: „Allah je onaj koji prašta, prima pokajanje, žestoko kažnjava i obilno nagrađuje, nema boga osim Njega, Njemu se sve vraća“. Ajet je ponavljao dok se nije pokajao i alkoholu leđa okrenuo. Kad je Omer r.a.čuo za njegovo pokajanje i od grijeha udaljavanje, reče svojim suradnicima: 'Ovako postupajte prema bratu koji je posrnuo, uspravite ga, osnažite, ne budite šejtanov pomagač protiv njega, osuđujući ga“. Vjernici smo. „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju“ (Tevba 71). Mi smo , braćo, obavezni jedni druge opominjati, upozoravati, od grijeha odvraćati, na tevbu podsticati. Vjernicima je zadaća promovirati dobro i za njega se svugdje i uvijek zalagati, boriti. Vjernika između ostalog krasi i osobina ljubavi prema bratu, mu'minu, sestri mu'minki. Vjernik zna da kad nekog navede na dobro i samom mu se piše dobro. Zna da kad nekog od grijeha i zla udalji, time Božije zadovoljstvo stiče. Mnogo toga lošeg se u našem društvu namnožilo, a mi umjesto da se protiv toga lošeg, protiv toga što nas unazađuje i od Božije milosti udaljava, borimo, mi smo ili prema tome ravnodušni ili i sami u tome učestvujemo. Vrlo je raširena, gotovo u svakom našem razgovoru, prisutna praksa ogovaranja, prenošenje neprovjerenih informacija, a sve to je ustvari smutnje širenje. Zamislimo Omer r.a. nam piše pismo da se toga klonimo, jer ako se ne klonimo nikada u sretnom i stabilnom društvu nećemo živjeti, i u tom pismu nam on ajet šalje: „Allah oprašta, tevbu prima, kažnjava, nagrađuje“. Šta ti želiš da ti od ovoga od Allaha Uzvišenog dođe? Zamisli, zamisli, nećeš htjeti na sudnjem danu ocu, majci, sinu, kćerki..., dati ni trun dobra, bojeći se za sebe, a onome koga si ogovarao, koga ne voliš, ko ti je, može bit, neprijatelj, ćeš morati dati svoja dobra zbog toga što si ga ogovarao. Urazumi se, mu'mine?! Zadaća nam je opomenuti brata i moliti za njega, kao vjernicima zadaća nam je spriječavati ono što nas nesreći ovdje i propasti tamo vodi. Vrlo je među nama rašireno, u naše biće gotovo utisnuto, da zajedničko, državno nije ničije i da se prema tom dobru zajedničkom, toj imovini naše djece i unuka, može ponašati kako ko hoće. Mnogi koji su za nju odgovorni, prema imovini toj se ponašaju kako sigurno ne bi da je njihova privatna. Naša se vjera braćo, vjerovanje naše, naš iman, ogleda u tom odnosu prema zajedničkom. Evo npr., rad u državnoj službi je odnos prema zajedničkom. Vjernik je, ma gdje da radi, savjestan, odgovoran i stalo mu je da on i njegova porodica žive od halala, od pošteno zarađenog. Mnogo je šta u društvu našem, u lokalnoj nam zajednici, zapušteno, samo zato što odgovorni ne rade svoj posao. Naš narod ima mudrost koja glasi: „Na svijetu nema gore stvari, neg, svoj pos'o kad se zanemari“. Kvalitet jednoga društva se mjeri po njegovom odnosu prema najslabijima u njemu. Opomeni brata i moli za njega. Kao vjernici dužni smo se međusobno opominjati i zahtjevati da svako na svome poslu bude, poslu predan i prema istom odgovoran. Kao vjernici obavezni smo da jedni druge opominjemo za preuzeti emanet da smo pred Bogom odgovorni. Zamislimo, Omer r.a. nam je napisao pismo, vidio je u kakvom nam je stanju društvo i koliko smo neodgovorni prema zajedničkom dobru. U tom pismu citira nam ajet: „Allah prašta, prima pokajanje, kažnjava, i obilno nagrađuje“. Koji put biraš, šta od Allaha želiš?, to ćeš i imati. Koliko smo vremena na Dunjaluku bili, pitat će nas Uzvišeni. Kratko, kao da je bio dan ili samo njegov dio. A šta poslije? Kud u vječnost? Blago onima koji zasluže Džennet. Utječemo ti se Uzvišeni od vatre. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
18.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

„Dva su vaiza, jedan govori a drugi šuti. Vaiz koji govori je Kur'an a onaj koji šuti je smrt“, rekao je Poslanik. Svakodnevno smo u kontaktu i sa jednim i sa drugim. Razumom obdareni, obavezni smo čuti poruku, i onu koja nam glasno do ušiju dolazi kroz riječ Božiju, i onu koja nam do „ušiju“, posmatrajući pojave oko sebe, dolazi. Kur'an nas jasno i glasno upozorava i opominje da sve stvoreno ima početak i kraj, a zanimljivo je primjetiti da samo naš „kraj“, ustvari to nije, jer se taj naš „kraj“, naziva povratak. Svakodnevno ispraćanje s ovog svijeta naše braće i sestara, iako tišinom, glasno i jasno nas upozorava i opominje da je siguran i neizbježan trenutak i našeg odlaska, kad će i nas ispratiti. Vjerniku se ne bi smjelo desiti da ispraća umrle, braću, sestre, komšije, džematlije..., a da iz toga pouku ne uzme. Pouku uzima jer vjeruje da to nije nestanak, već preseljenje, a da se seleći odavdje ne nosi ništa dunjalučko. Ispraćamo tijelo. Izvoru njegovom ga vraćamo, zemlji. U kuću koja se kabur zove ga ostavljamo i ništa ni s kim, bez obzira šta je ovdje bio, ne nosimo tamo. Svako nosi samo svoja djela i vjeru svoju. Da bi život na Dunjaluku bio sretan, a društvo uređeno, nužno je da ljudi budu svjesni da nije samo ovo ovdje život, već da je ovo dio života koji se smrću ulijeva u našu vječnost. Da bi bili opomenuti, Poslanik nas podstiče da osim pri ispraćanju naših mrtvih, čestim posjećivanjem kabura dodatno se opomenemo i činimo sebe svjesnim naše prolaznosti kako bi sebi uvijek iznova nametali pitanje, šta je vrijednost istinska, šta je to što će me u vječnosti sretnim činiti? Posjećivanje kabura je korisno i za umrlog i za živog. Otuda je zabrana posjećivanja kaburima koja je u početku Islama bila aktuelna, stavljena van važnosti hadisom kojeg od Poslanika prenosi Burejde r.a. u kojem se kaže: „Bio sam Vam zabranio posjećivanje kabura, a sad ih posjećujte, jer to podsjeća na Ahiret“. (Muslim, Tirmizi) Ogromne su koristi onome koji zijareti mezarja, zbog toga što se podsjeti da će i sam leći u tu hladnu, vlažnu zemlju i crvima hrana biti. U brojnim predajama koje bilježi Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki, Hatim i drugi, podvlači se da se posjetom mezarima zadobija ogromna pouka, povećava dobro, podsjeća na Ahiret, izazivaju suze, a srca postaju osjetljivija. Od posjete mezaru i umrla osoba ima korist izuzetnu. To se, između ostalog, očituje i selamom koji se uputi umrloj osobi i dovom Allahu Uzvišenom, da joj oprosti grijehe i čuva je od azaba kaburskog. Pravilo je da kada posjećujemo kabure treba da se obratimo stanovnicima njihovim, jer oni nas čuju iako mi to ne primjećujemo. Aiša r.a. je pitala Poslanika, kako da se obrati mrtvima a on, s.a.v.s., je rekao: „ESSELAMU ALA EHLI DIJARI MINEL MU'MININE VEL MUSLIMINE. VE JERHAMULLAHU-L-MUSTAKDIMINE MINA VE–L- MUSTE'HIRIN VE INŠA' ALLAHU BIKUM LAHI KUN“. „Neka je selam – mir, na vjernike i muslimane, stanovnike ovih kuća (kabura). Neka se Allah smiluje onima koji su ranije umrli i koji će umrijeti. Mi ćemo se, ako Bog da, sigurno vama pridužiti“. Naša vjera ne slavi smrt, ona slavi život. Ona nas uči da mi ne ulažemo u smrt već uvijek i samo u život. Na temelju ovakve spoznaje nastala je poruka: „Ne pripremaj kabur za sebe, već sebe za kabur“. Ima ljudi koji nikako nemaju mezar, odnijela ih voda, sagorila vatra, pojela životinja..., ali to ne znači da su nestali. Tijelo je nestalo, kao što će i ono koje je u kaburu, nestati. Duša i ono što s nama putuje, ne nestaje. I kad odemo s ovog svijeta, opet to iz izvora vjere učimo, moguće je da nam i dalje dobra djela stižu. Nebrojeno puta smo čuli za hadis u kojem se govori o trajnom, neprekidnom dobru, o čovjeku koji ostavi neko hairli djelo: vakuf, zadužbinu, knjigu, dobro odgojeno dijete... Kad nam naše dijete čini dovu za nas, moli za oprost i milost, kad nam mezar zijareti i fatihu prouči, to je to dobro koje nam se i poslije smrti knjiži. Potrebno je, s obzirom da sve više uzima prostora u našem ponašanju prema mezarjima, naglasiti da nisi odgojio djecu u duhu vjere, ako ti na mezaru betoniraju, grade grobnicu, objekat, jer to osim štete i tebi i živima, ništa drugo ne donosi. To što ulažeš u mermer, u beton, u sve osim u obične nišane, je potpuni promašaj, a možemo slobodno reći, i grijeh. Ni tebi ni tvom rahmetli babi, ni majci ti rahmetli, ni djetetu tvom rahmetli, nikome, ko god da je u kaburu, ne donosi ništa. A da si taj novac pred dušu njegovu ili njenu podijelio, u hajr neki uložio, bila bi fajda velika i njima u Berzahu, u kaburu i nama na Dunjaluku. Ovako, kad obetoniraš mezar i platiš to nekoliko stotina ili hiljada maraka, nikakvu korist stanovnik ispod tog betona nema a nama je šteta jer otežava čistiti mezarje, usložnjava njegovo održavanje i nagrđuje njegov izgled. S tim mermerima i betonima naša mezarja izgledaju kao da su tuđa. Molim Boga da nas pomogne. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
04.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Dva su svijeta gdje čovjek obitava, Dunjaluk i Ahiret. Ahiretsko stanje se razlikuje od života ovdje. Na oba svijeta se živi ali ti životi nisu istovjetni. Dunjalučki život je podložan stalnim kretanjima i promjenama. Stvorenja Božija rastu i razvijaju se. Čovjek prolazi kroz faze životne: djetinstvo, mladost, zrelo doba, starost i potom umire. Ovdje, na Dunjaluku se jedino starost istovremeno i želi i mrzi. Mladi žele ostariti a stari, starost preziru jer znaju da poslije nje slijedi smrt. Dunjaluk je svijet odlaska a Ahiret vječnoga života. Na Dunjaluku smrt je izmiješana sa životom. Na Ahiretu nema smrti. Na ovom svijetu stvari mijenjaju oblik i stanje, živo postaje neživo a iz neživog Allah stvara živo. Naše tijelo koje je sad živo spadalo je u neživu tvar. Kad ga duša napusti opet će se vratiti neživom svijetu. Na Ahiretu je sve život. Tamo je svaka stvar živa. Onaj svijet je živo biće i na njemu je sve sami život. Naši organi na Ahiretu imat će svijest i govor. „Danas ćemo im usta začepiti, a njihove ruke će nam govoriti i njihove noge će nam svjedočiti o onome što su radili“./Jasin, 65./. Tamo je čak i vatra živa, ona osjeća i aktivna je. Kur'an kaže: „Na Dan kada upitamo Džehennem: „Jesi li se napunio?“, on će odgovoriti: „Ima li još!“ /Kaf,30./. Na ovom svijetu ništa ne možemo učiniti a da nas plodovi tog našeg rada ne dočekaju na Ahiretu. Na budućem svijetu nema zarađivanja. Tamo se objavljuju rezultati ispita. Ako bi neki student zatražio u vrijeme ispita da uči, reći će mu se da je vrijeme za učenje prošlo, te da je sada vrijeme za ocjenu. Hazreti Alija je rekao: „Danas je vrijeme rada a ne obračuna, dok će sutra biti vrijeme obračuna a ne rada“. Ljudsko tijelo, razum i snaga čovjeku podarena su oruđa za rad i treba ih iskoristiti prije nego budu oduzeta, prije nego se tijelo naše u tami kabura raspane. Kada rok prođe i duša ostavi tijelo, čovjek zabludjeli će reći: „Vratite me da uradim koje dobro djelo“./Mu'minun, 100./. Odgovor će biti negativan jer onako kako otpalu voćku nije moguće vratiti na granu tako nije moguće ni čovjeku na Dunjaluk nakon smrti opet doći. Na ovom svijetu smo zajednica. Upućeni smo jedni na druge. Dobro koje pojedinci čine i zajednici koristi kao i obrnuto. Zlo koje ljudi čine ugrožava društvo u cjelini. Život u društvu nameće obavezu da spriječavamo jedni druge u činjenju loših djela jer se rezultat tog lošeg djelovanja u društvu cijelom osjeti. Utjecaj grijeha kojeg pojedinac čini na zajednicu, Poslanik je objasnio na primjeru putnika koji buši brod a drugi putnici na brodu smatraju da se to njih ne tiče. Takav odnos prema grijehu i toleriranje istog u društvu odvelo ih je u smrt. Da su ga spriječili spasili bi i sebe i njega. Na Ahiretu je drugačije. Tamo niko neće koristiti plodove tuđeg rada niti će ispaštati za tuđe grijehe. Onaj svijet razdvaja dobre od loših, griješnike od dobročinitelja. Tamo će biti rečeno: „Odvojite se vi koji ste činili zlo!“./Jasin,59./. Na Ahiretu niko tuđe breme neće nositi. Svako će kušati nagradu ili kaznu spram onoga što je ovdje činio. Među onima koji su Džennet kao nagradu zaslužili vladat će bliskost koju Kur'an opisuje riječima: „Sjede na divanima, okrenuti jedni drugima“./Hidžr, 47./. Među griješnicima vladat će odbojnost i neprijateljstvo. Kur'an ga opisuje ovako: „Kada jedna skupina uniđe, ona će stati proklinjati onu za kojom su se u nevjerovanju povodili“./A'raf, 38./. Na Dunjaluku, vrlo često, na poziciji poštivanja i slave nalaze se ljudi koji posjeduju bogatstvo, vlast ili su iz ugledne porodice ili plemena. Njihova pozicija u društvu nije opravdana njihovom ličnom vrijednošću, već nekim vanjskim faktorom koji na Ahiretu neće značiti ništa. Ahiret ljude vrijednuje po onome šta su oni u sebi, po njihovoj vjeri, uvjerenju, ponašanju i djelu. Zli, nepokorni i moralno iskvareni ljudi koji su može biti na ovome svijetu od okruženja cijenjeni, na Ahiretu će biti dovedeni u ponižavajući položaj. Griješnici, tirani, oni koji su ovdje uživali visoke položaje a druge s podozrenjem gledali i one koji su moralno živjeli prezirali, bit će iznenađeni kada baš te koje su nižim i nevažnim smatrali ne ugledaju sa sobom u patnji i muci ahiretskoj. Allah dž.š., kaže: „Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali pitat će se i koje smo ismijavali, da nam se nisu iz vida izgubili?“/Sad, 62-63./. Ibn Abas r.a., prenosi: „Ebu Džehl će govoriti: 'Gdje je Bilal, gdje je Suhejb, gdje je Amar'? 'U najboljem dijelu Dženneta', odgovorit će mu se. Na Dunjaluku smo voljom Božijom. Stvorio nas je kad je htio. Vrijeme koje nam je za dunjalučko boravište odredio najbolje je za nas i dat će nam On Uzvišeni da s ovog svijeta odemo u trenutku najboljem za nas. Tako nas Poslanik uči i mi u to vjerujemo. Naša je obaveza da poklonjeno vrijeme, tijelo, razum i snagu iskoristimo i sve to u službu Ahireta stavimo. Allah dž.š., nam je dao likove. On je el-Musawir. Stvorio je čovjeka u najljepšem obliku. Mi nismo mogli uticati na to kako ćemo izgledati, koliko ćemo biti visoki, koje ćemo crte lica imati, koju boju kože, kose... Svojim djelima na Dunjaluku mi slikamo sebe ahiretskog. Utičemo na to kako ćemo na Ahiretu izgledati. U Muslimovoj hadiskoj zbirci stoji da je Abdullah ibn Omer od Poslanika prenio: „Ljudi će biti proživljeni prema svojim djelima“. To bi značilo da će naš fizički izgled kod proživljenja zavisiti od naše moralne izgrađenosti i stepena pokornosti Stvoritelju. Uzvišeni Bože, učvrsti nas na putu koji vodi onima koji okrenuti jedni drugima na divanima sjede. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.09.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<