Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

01.04.2015.

VJERNIK SE STIDI GRIJEŠITI

U ljudskom tijelu ima jedan organ. Njegovo zdravlje, uslov je zdravlju tijela cijelog. Organ je srce, a zdrav je kad ga iman ispunjava. Zdravo je srce kad je spoznaje, šta je krivi a šta pravi put puno. Zdravo je kad bogobojaznošću isijava i ruku, nogu, oči, uši, tijelo naše od grijeha čuva. Grijeh je teret za čovjeka. Progoni ga i mira mu ne daje. Za društvo je grijeh opasan. Svaki grijeh je opasnost i zato je zapovijed da se svakog i čuvamo. Postoje, međutim, grijesi koji su teži, opasniji, koji jače i intenzivnije ugrožavaju društvo pa za njih postoji kazna i na ovom svijetu, osim one ahiretske. Zadaća je svakom vjerniku da se grijehu odupre, suprotstavi, da druge od grijeha odvraća jer zatvaranje očiju pred griješenjem vodi u opasnost i nas i druge. Sebe u opasnost vodimo, jer će nas na Ahiretu optuživati da nismo opominjali a i griješenje i griješnika gledali. Grijeh ugrožava sve, jer kad se grijeh namnoži, Allah dž.š., će kazniti sve. I oni koji su dobri, i oni će s lošima kaznu iskusiti. Poslanik poziva sve ljude da se zbog blagodati koje na raspolaganju imaju stide griješiti. Ibn Mesud r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Stidite se Allaha iskrenim stidom!“. Ashabi rekoše: „Poslaniče, mi se stidimo Allaha i neka je hvala Allahu na tome“. Poslanik reče: „Ne mislim na taj stid. Onaj ko se iskreno i na pravi način stidi Allaha, taj će čuvati svoju glavu i ono što njome shvata i prima i čuvaće svoj trbuh i voditi brigu šta u njega stavlja. Takvome je stalno na umu smrt i s dunjaluka odlazak. Ko hoće Ahiret, ostavit će dunjalučke ukrase, i ko to sve uradi, taj se Allaha stidi iskrenim i pravim stidom“./Ebu Davud/. Kao vjernike, stid nas treba biti da nam je društvo obolilo od grijeha koji su veliki i teški i na Dunjaluku kažnjivi. Neki su čak i smrtni grijesi. Kad bi šeriatskoj kazni počinioci bili izloženi, smrtnu presudu bi zaslužili. Nema nam sreće ni budućnosti bolje dok se ne obračunamo s tim grijesima. Dok se ne suprotstavimo, krađi, prevari, otimanju državne, naše zajedničke imovine. Dok se ne obračunamo sa korupcijom, mitom i nepotizmom, neće nam izaći sunce sreće, niti će naša djeca vidjeti svoju budućnost u zemlji djedova svojih. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da npr. u državnim bolnicama nema potrebnih aparata ni adekvatne usluge pacijentu a u privatnim ima. Iz državne bolnice nas na preglede šalju u privatne klinike, pa zar to ne bi mogli razumjeti kao dogovoreno, unosno, a za obična čovjeka neprihvatljivo, ponašanje. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da svi zajedno ne možemo kupiti potrebni aparat a jedan čovjek može. Stidimo li se pred Allahom dž.š., zbog činjenice da nismo svi isto tretirani kad u bolnicu dođemo? Neki su bolje tretirani a bolje im je samo zato što su bogatiji. Gdje je Ebu Bekr da nas podsjeti da je najslabiji u društvu, najjači kod njega. Muslimani smo i šta u našoj sredini, gdje žive muslimani, toliki broj kladionica radi? Je li nas stid pred Bogom i pred sobom, riječ Božiju čitati u kojoj se kocka šejtanskim poslom naziva i koja insistira da se toga klonimo ako spasu težimo, a tolike kladionice, ne samo u gradu, već i u selima našim se otvaraju. Možda država nema mehanizam da ih zatvori. Zatvorimo ih mi, mi vjernici, tako što ćemo kao muslimani, po Islamu živeći ne ići u njih, pa one neće imati kome raditi. Šta mi ostavljamo našoj djeci i šta im nudimo i za šta ih osposobljavamo? Ostavljamo im igre na sreću i kladionicu na svakom ćošku, svake gradske ulice. Grijeh koji je i na ovom svijetu kažnjiv je alkohol. Poslanik ga je majkom svakog zla imenovao. I događa nam se zlo svako zbog činjenice da je na svakom koraku i svima bez ograničenja, uprkos zakonskim odredbama, dostupan alkohol. Svaki dan slušamo vijesti da se na ulicama naših gradova iz vatrenog oružja puca, da ima ranjenih, a često i smrtno stradalih. Allah dž.š., je nedvosmisleno zabranio alkohol. „Klonite se toga ako želite biti spašeni“./Maide,90./, poručio nam je. Stidi li se musliman Stvoritelja svjetova imati u svojoj kući Kur'an, u svojoj mahali ili selu džamiju i ezan a u srcu nemati dovoljno imanske snage da se majci svakog zla suprotstavi? „Stidite se Allaha iskrenim stidom“, govori nam Poslanik a iskreni stid je onaj kad si svjestan podarenih ti blagodati pa se stidiš Allaha dž.š., postupati suprotno Njegovim odredbama. Stiditi se Allah treba svaki musliman u čijoj kući se nalazi svakog zla majka, u čijoj kući ima alkohol. Učini dobro za sebe, za svoju porodicu i društvo u cjelini i primjerom ashaba časnih, prolij, baci, iz kuće iznesi, iz života potpuno protjeraj, alkohol. Tako ćeš Allahovu naklonost zadobiti a sebe džennetskom napitku približiti. Poslanik kaže: „Stid je dio vjere, a vjernik je u Džennetu. Bestidnost je dio razvrata a razvratnik je u Džehennemu“./Tirmizi/. Od griješenja je pogubnije kad ljudi nemaju osjećaj da je nešto grijeh i da je to što čine suprotno propisu Božijem pa ih savjest ne progoni. Naše društvo boluje i od tako teške bolesti. Ta bolest se zove, grijeh bluda. Ljudi ga čine a da to čak grijehom i ne smatraju. Vjera nas uči da je svaki tjelesni, strašću motiviran kontakt između muškarca i žene grijeh, i to smrtni, osim u braku. Mi smo, istina je to, postali naviknuti da se naša djeca vodaju za ruke, da se grle, ljube a tek su se upoznali, tek ašikovati počeli. Ne čudi nas, ne iznenađuje i na osudu ne nailazi kad se nakon mjesec, dva, tri, uglavnom prije nego bi bilo normalno, nakon vjenčanja porađa. Sve je više u našem društvu tzv. nevjenčanih brakova i djece iz takvih bračnih zajednica. U 2013-oj godini u Federaciji rođeno je 1750 beba u vanbračnim zajednicama. Na području našeg Kantona takve djece je rođeno 276. Da ne bude zabune, nažalost, ovaj grijeh veliki, nije prisutan samo među mlađom populacijom. Za nepovjerovati je da i naši djedovi i nane u ovaj grijeh ukoračuju a pogubnije od toga je da to grijehom i ne smatraju i o tome posve normalno, pa i pred džamijom pričaju i time se hvale. Dužnost mi je s ovog mjesta upozoriti, reći, opomenuti. Grijeh je to što činite, klonite se toga! Znate, Poslanik je govorio da postoje ljudi koji čitav život rade dobra djela i tim dobrima se primaknu Džennetu koliko za jedan lakat a onda zbog grijeha određenog odu u Džehennem. Govorio je i o onima koji čitav život provedu u grijehu, primaknu se Džehennemu koliko za jedan lakat, a onda se pokaju i odu u Džennet. Naši ljudi, ostali bez bračnoga druga na ovaj ili onaj način, u nemogućnosti da se ožene ili udaju pribjegavaju ovom ružnom djelu, gaze u smrtni grijeh i izlažu se opasnosti da sve od svog života sruše, da nakon šezdeset, sedamdeset godina ustrajavanja u vjeri, strmoglave se u Džehennem. „Vjera je savjet“, kaže Poslanik. Kome? Nama, kako da se odnosimo prema Allahovoj i Poslanikovoj zapovijedi. Srce nam mora biti zdravo da bismo sretno živjeli i spašeni bili. Zdravo je, ako je spoznaje koliko je grijeh opasan, svjesno. Je li zdravo naše srce, jesu li nam srca zdrava, ako nam je društvo od spomenutih i brojnih drugih grijeha obolilo? Krenimo stazom ozdravljenja. Evo puta: „Kloni se harama bit ćeš najpobožniji čovjek“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da ozdravimo srca naša, kako bismo se iskreno stidili Tebe i grijeha se klonili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

24.03.2015.

MUSLIMAN NE PRIHVATA BEZNAĐE

Obavezan je musliman popravljati svoje i stanje zajednice u kojoj živi. Obavezan je to svoje stanje mijenjati na bolje gdje god je to moguće. Naša zemlja, društvo naše, vapi za takvom promjenom. U svim sferama života je mnogo problema i neuređenosti. Mnogo ljudi u našem društvu je na rubu siromaštva, bez ikakvih primanja i bez izgleda da će uskoro doći do zaposlenja. Naša zemlja spada u sami vrh po broju nezaposlenih. Musliman se nikad ne obeshrabruje, ne gubi nadu. Vjera ga uči da uvijek u granicama svojih mogućnosti a potom dovom, nastoji mijenjati okruženje i unapređivati svoj i život svoje zajednice. Vjernik ne pada u očaj. On zna da iz svake neugodne situacije i iz svakog problema ima izlaz, jer Allah dž.š., Gospodar svjetova, svega Gospodar, neće roba svog vjernog, odanog i marljivog ostaviti na cjedilu. Problemima nije okupirano samo naše društvo. Svakodnevno svjedočimo s kakvim se belajima, rekli bi nepremostivim i nerješivim, suočava ummet. Kako se riješiti tog zla koje sebe bez ikakva valjana argumenta naziva islamskom državom? Kako riješiti sukobe u mnogim muslimanskim zemljama, sukobe među muslimanima samim? Brine nas stanje u Siriji, Jemenu, Tunisu, Libiji, Egiptu... Mi smo, međutim, nemoćni da išta učinimo kako bi te od nas fizički i geografski daleke probleme rješavali. Kako smo nemoćni i bez ikakvih resursa koji bi nam bili alat u rješavanju tih problema dalekih, nismo ni dužni ih rješavati. Suosjećamo s braćom i sestrama i molimo Svevišnjeg da im podari vjere, razuma i snage da sve nesuglasice prevaziđu, ostvare mir i u miru žive kako bi svi zajedno mogli davno otvorenu ranu, Palestinu, zaliječiti i nastaviti sa narodima svijeta graditi mir i sretnu budućnost. Nemoć da rješavamo ove za ummet velike probleme, ne oslobađa nas obaveze da rješavamo one koje možemo, koji su tu među nama i koji će uključimo li se u njihovo rješavanje, promijeniti naše živote i učiniti bogatijom i stabilnijom našu zemlju. Allah dž.š., je nas ovdje na ovom parčetu zemlje koja se Bosna zove, počastio blagodatima neizmjernim. Sve nam je uslove dao da živimo sretno i zadovoljno i omogućio nam da živeći od svoga rada, živimo u dostojanstvu. Nije realno očekivati da će se u narednih nekoliko godina išta radikalno promijeniti po pitanju otvaranja novih radnih mjesta i zapošljavanja mladih. A život teče, ide, i ima svoje zakonitosti. Ti mladi ljudi imaju potrebe. Među njima, u samom vrhu prioriteta, je potreba za brakom i osnivanjem porodice. Svaki je musliman dužan u granicama svojih mogućnosti mijenjati svoje i stanje zajednice u kojoj živi. Uključimo se u tu promjenu, u ovim proljetnim danima kad zemlja oživljava i kad život oko nas voljom Božijom buja. Allah dž.š., s dolaskom proljeća mijenja lice zemlje. Sve će iz mrtvila ukoračiti u život, u razigranost i veselje. Čut ćemo cvrkut sretnih ptica što im se pruža prilika da opet obnove svoja gnijezda i opet budu roditelji. Vidjet ćemo bezbroj raznih cvjetova i šumu boja koji se oplođavaju i radost drugim stvorenjima Božijim poklanjaju. To nam treba biti poticaj da i sami iskoračimo iz stanja beznađa, apatije i stalnog kukanja. Izađimo iz beskonačnog čekanja da dođe neka nova vlast koja će riješiti sve naše probleme. Takva vlast neće nikad doći. Zaposlimo se na našim njivama, oživimo naša imanja. Pokrenimo se i mijenjajmo svoje stanje i svijet oko sebe. Pričali su nam naši stari da nisu htjeli napustiti zemlju svoju i otići raditi u firmu kad je ona ovdje potkraj devetnaestog vijeka otvorena. Živjeli su od zemlje. Obrađivali je radnom stokom. Bavili se poljoprivredom na težak, primitivan način, a živjeli ponosno, bili sretni i dobro živjeli. Ta ista zemlja koja je hranila, oblačila i izdržavala njih, a brojnije su im porodice bile, ista ta zemlja, govori nama: evo me, tu sam, i vas mogu i hoću hraniti, oblačiti i izdržavati. Priđite mi na najljepši način, motikom, plugom, kosom, vilama, grabljama, vrijednom rukom mi priđite. Izdašno ću vas nagraditi. Kao što sam hambare punila vašim očevima i djedovima i vama ću. Kao što njima koševi kukuruza bijahu puni, i vaše ću napuniti. Kao što sam hranila njihovo blago koje im je bilo plaća i prihoda izvor i vaše ću. Morate mi prići, obraditi me, vratiti mi se. Tužne su naše njive i livade, napuštene, ostavljene, zarasle, a mi dezorjentisani, izbezumljeni, od neizvjesne budućnosti prestravljeni. Strah nas je kako ćemo prezimiti, hoće li biti ikakvih primanja. Bosanska poslovica veli: „U kog ljeti mozak vri, zimi će mu lonac vrit“. Može ne biti primanja, može propasti penzioni fond, bankrotirati država, mogu propasti banke, ali nek ima u hambaru, nek nam koševi kukuruzom napunjeni stenju, nek nam tavani opet uzmiruhani orasima i suhim šljivama i karamutovima budu. Nek se opet miris suhog mesa iz pušnice iza kuće čuje. Nek opet iz podruma mirišu natrgane kaničke i druge za zimu pripremljene jabuke. Možemo li to? Možemo li učiniti išta da se naše stanje promijeni? Vjera nas uči da se musliman s beznađem ne miri. Kažu da treba popraviti kupovnu moć stanovništva. Kao rješenje nude nam potrošačke kredite i tako nas dublje u glib guraju. A tu potrošačku moć je moguće povećati tako što ćemo sebi, svako od nas, proizvesti hranu. Nećemo je kupovati pa će biti para za novu košulju, za novu peć, za nove cipele i eto nam i nove proizvodnje, eto privredi našoj oporavka. Mi braćo svake godine za hranu strancima, susjednim zemljama, dadnemo jednu milijardu eura, a naša zemlja plače, viče nas, zove i proklinje. Ako moramo kupiti benzin, ne moramo mlijeko. Ako moramo kupiti biber, ne moramo grah. Ako moramo kupiti kompjuter, ne moramo krompir. Ako moramo kupiti sahat, ne moramo luk. Ako moramo kupiti telefon, ne moramo šljive. Ako moramo uvesti auto, ne moramo meso, a zar nam nisu prazne štale a pune garaže? Kako bi bili sretni da smo sposobni riješiti nemile sukobe u Jemenu, Siriji, Libiji...? Ko bi od nas sretniji bio da možemo tu Palestinu učiniti sretnom i vratiti je njenom narodu. Nismo sposobni, pa nismo ni dužni. Možemo braćo sebi dostojanstvo vratiti. Učiniti sebe bogatim. Učiniti sebe o drugim neovisnim. Uzvišeni Bog će nas pitati, kako ti ono robe moj svaki dan satima stojiš na raskrsnici kod Fontane a njiva ti pusta? Kako ti ono brate i sestro satima sjediš na fejsbuku a vrtla nemaš? Kako ti ono brate i sestro liježeš kasno zbog serija televizijskih, spavaš do neka doba pred podne, a štale vam i kokošinjci prazni? Je li musliman obavezan mijenjati svoje stanje i stanje svoje zajednice na bolje? Jest, ako je svjestan obaveza koje iz izvora naše vjere proizilaze. Nagrada za svaki učinjeni korak na putu dobra neće izostati, ona ahiretska. Za svaku okalamljenu voćku, za svaku oživljenu parcelu, Poslanik obećava nagradu. Tako vjernik i ako izgubi dunjalučku dobit, ako godina izda, ako roda ne bude, neće mu propasti ahiretska nagrada. Vjernik je uvijek na dobitku. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših obaveza i naših mogućnosti i pomozi nas na putu dobra. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.03.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

18.03.2015.

JEZIK DJELA RAZUMIJU SVI

Šta je Islam? Odgovor na ovo pitanje naučili smo u mektebu. On glasi: Islam je vjera koju je Allah dž.š., preko poslanika Muhammeda a.s., objavio cijelom čovječanstvu. Iz odgovora uviđamo da je Islam posljednja i sveobuhvatna riječ Božija. Slanjem poslanika Muhammeda a.s., i objavljivanjem Kur'ana, Allah dž.š., je zapečatio i poslanstvo i objavu. Niti će više slati poslanika, niti išta više govoriti čovjeku. Svi predhodni poslanici i sve objave predhodne upućene su određenom prostoru, jednom narodu i vremenski su ograničene. Islamu ograničenja nema. Svim ljudima do dana Sudnjeg on je svjetlo i put koji vodi sreći i spasu. Poslanik ga je tačno i vjerno prenosio. Na Arefatu, na svom hadždžu oprosnom prisutne je upitao: „Jesam li vam prenio? Budite mi svjedoci“! Nije on samo ajete koje je od Gospodara dobivao sljedbenicima čitao i tako objavu prenosio. On je ajete živio. Pamtimo da je h. Aiša opisujući njegov život rekla: „Život mu je Kur'an“. Poslanik je dakle, Kur'an uživo. On je objavu živio, propise i pravila vjere u praksu pretakao. On je bio živi Islam. Ashabi su to bili također. Od njih smo čuli da su govorili: „Nikad nismo učili sljedeći objavljeni ajet dok prethodni nismo u praksu pretočili, dok taj ajet nije postao naš korak životni“. Tako je Poslanik i ashabi njegovi širili vjeru i ljepotu njenu drugima pokazivali. Osvajali su životima svojim komšije u Mekki, osvajali one koji poslom u njihov grad dolaziše. Životima svojim, vjerom u praksi osvojili su Medinu prije nego su u nju fizički stigli. Medinski stanovnici dolazili su vidjeti te divne ljude u Mekki koji se vole, pomažu, iskreni su i istinoljubivi, u jednog Boga vjeruju a mnoštvu kipova leđa okreću. Kad ih upoznaše, Islam primiše i u svoj ih grad pozvaše. Sve s njima podijeliše jer im oni neizmjerno dobro koje se Islam zove, ponašanjem svojim omiliše i put svjetla i istine pokazaše. Svakom je muslimanu zadaća ljepotu vjere svoje predstavljati drugima. Svakom je muslimanu misija širenje istine i kazivanje riječi Božije. Ta istina se zove Islam a riječ Božija, to je Kur'an. Riječ Islam znači mir, predanost, pokornost a riječ Kur'an, znači čitanje. Svaki je musliman u misiji širenja mira, življenja predanosti i pokornosti, u misiji je čitanja ajeta iz objave kojima se uređuje život ljudi i zajednice i razaznavanja znakova iz kojih se pouka crpi i opomena uzima. Ma gdje da si, u domovini ili od nje daleko, u muslimanskoj ili nekoj drugoj sredini, dužnost ti je širiti svjetlo vjere jezikom kojeg svi razumiju. Taj jezik se zove DJELO! Šta Islam nudi čovjeku i kud vodi čovječanstvo? Nudi mir, unutarnji mir i vodi miru, napretku i prosperitetu. Taj se mir unutarnji postiže obredom islamskim. Namazom prije svih. Musliman klanja, ali druge ne uznemirava nikad i nigdje. Šta znači preglasan ezan? Islamu ne treba takvo isticanje, ne koristi mu takvo nametanje. Koliko god glasan bio, ezan se čuje srcem a ne uhom. Vi znate da na namaz stignu i oni koji ezan fizički ne čuju. A znate da ima i onih koji ga fizički odlično čuju ali džamijski prag ne prekoračuju. Ne uznemiravaj nikog vjerom svojom, ezanom! Ponašanjem svojim koje si pod okriljem ezana učio, sticao i izgrađivao, osvajaj ljude. Skladna porodica i sretan brak, to je slika sljedbenika Poslanikova. Ovom današnjem čovjeku, društvu s kojim životni prostor dijelimo, to imamo ponuditi. Prenosimo li to okruženju živeći vjeru ili se naše islamsko djelovanje svelo na priču o islamskoj savršenosti a sami smo vrlo daleko od tog savršenog puta i takvi potpuno neuvjerljivi u prenošenju te poruke. Danas, kada uopće nije vijest da se brak raspao, kada se čudi dugovječnoj bračnoj zajednici, otvara se prostor nama da živeći Islam, živeći islamski brak i gradeći sretnu porodicu pokažemo ljepotu Islama. Imamo čime fascinirati ljude i kazivati o ljepoti riječi Božije. Učinimo to onim jezikom kojim je o Islamu govorio Poslanik i ashabi mu. Djelom, životom. Zar nije Poslanik rekao da je najbolji od nas onaj koji je najbolji prema svojoj ženi, i zar nije rekao da je imao pravo ikome narediti i pred kim sedždu osim pred Stvoriteljem, naredio bi ženi da je čini mužu. Krećući se između ova dva hadisa, pokažimo djelom kakva je muslimanska porodica i šta je muslimanima brak? Kad našem okruženju citiramo ajete i hadise, ne razumije nas. Jezik djela će razumjeti i rado nas pozvati sebi kako bi i njima prenijeli dobro univerzalne poruke Božije jer svi ljudi na svijetu žele dunjalučku sreću i spas ahiretski. Širi riječ Božiju marljivošću i poštenjem. Ko bi imao protiv da dijeli radni i životni prostor sa poštenim, iskrenim, marljivim i poslu predanim čovjekom? Svaki bi čovjek sebe blizu, takvog želio. Svemu tome Islam uči i od nas zahtijeva da te vrijednosti živimo i drugima ih, tim svima razumljivim jezikom zborimo. Šta je u Abesiniji kralj Negus i narod njegov imao protiv useljenika iz Mekke? Kad je vidio čemu uče i kako to čemu uče utiče na njihove živote prihvatio ih je jer bijaše oduševljen njihovim poimanjem života, njihovim načinom života i dopusti im da u njegovoj zemlji žive slobodno i sigurno i dokle god hoće. Oni nisu nikog vrijeđali. Svačije su ubjeđenje poštovali jer ih je Islam naučio da je Allah dž.š., čovjeku slobodu izbora dao i pustio mu da bira kojim će putem ići, kako će vjerovati, pa ako hoće može i nevjerovati, jer da je Allah htio svi bi ljudi jedne vjere bili. Oni nisu od tuđe pomoći živjeli. Nisu se u tuđi trud i znoj uzdali već su sami sebi zarađivali i porodice svoje izdržavali. Islam ih je naučio da je borba za egzistenciju vlastitu i porodice svoje, džihad. Islam se kao sveobuhvatna i konačna riječ Božija predstavlja drugima urednim i čistim životom bez naglašavanja marginalnih i nevažnih stvari a zanemarivanja važnih i suštinskih. Ebu Hurejre veli da je Poslanik rekao: „Vi ne možete ljude zadovoljiti svojim imetkom, ali potrudite se da ih pridobijete vašim prijatnim licem i lijepim ahlakom“. Nuvas bin Sed'an kaže: „Pitao sam Poslanika o dobročinstvu pa mi je rakao: „Dobročinstvo je lijepo ponašanje“. Ebu Hurejre r.a., prenosi od Poslanika: „Čovjekova čast je njegova vjera, a njegovo dostojanstvo je njegov ahlak“. Džabir r.a., veli: „Čuo sam Poslanika da je rekao: „Allah dž.š., je Ibrahima a.s., uzeo za prijatelja samo zato što je hranio gladnog, što je širio selam i što je klanjao kada su drugi ljudi spavali“. /Tenbihul gafilin/. Ibrahim je prijatelj Božiji postao, ne zbog svoje brade, ili duže ili kraće nogavice ili galabije, ne zbog beskonačne rasprave o novotariji i bid'atu, ne zbog toga što se vjerom razmetao i silom je želio nametnuti drugima? Ibrahim a.s., je prijatelj Božiji postao jer je kao musliman prijateljevao s čovjekom i pomagao čovjeka, siromaha i međ' ljudima širio selam i tako pokazivao ljepotu svoje vjere. Prijatelj Božiji je on postao jer je znao da je najbolje ono djelo kojim se čovjek ne hvali i koje čini isključivo Allaha radi. Prijatelj je on postao Božiji jer je znao da je poslije farz namaza najbolji onaj namaz koji se klanja u tajnosti svoga doma u samoći u gluha doba noći. Uvaženi brate, upamti, najbolji je onaj Islam o kojem ti ne pričaš, već drugi o tvom Islamu pričaju, diveći mu se. Taj Islam o kojem oni pričaju upoznao si ih s njim živeći neprolaznu, neprevaziđenu riječ Božiju. Kazivao si im o svom Islamu svim ljudima razumljivim jezikom. Uzvišeni Bože, učini nas dostojnim sljedbenicima Poslanikovim i istinskim prenosiocima uzvišene vjere. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
20.03.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

04.03.2015.

AHIRET JE ŽIVOT STVARNI

Dva su svijeta gdje čovjek obitava, Dunjaluk i Ahiret. Ahiretsko stanje se razlikuje od života ovdje. Na oba svijeta se živi ali ti životi nisu istovjetni. Dunjalučki život je podložan stalnim kretanjima i promjenama. Stvorenja Božija rastu i razvijaju se. Čovjek prolazi kroz faze životne: djetinstvo, mladost, zrelo doba, starost i potom umire. Ovdje, na Dunjaluku se jedino starost istovremeno i želi i mrzi. Mladi žele ostariti a stari, starost preziru jer znaju da poslije nje slijedi smrt. Dunjaluk je svijet odlaska a Ahiret vječnoga života. Na Dunjaluku smrt je izmiješana sa životom. Na Ahiretu nema smrti. Na ovom svijetu stvari mijenjaju oblik i stanje, živo postaje neživo a iz neživog Allah stvara živo. Naše tijelo koje je sad živo spadalo je u neživu tvar. Kad ga duša napusti opet će se vratiti neživom svijetu. Na Ahiretu je sve život. Tamo je svaka stvar živa. Onaj svijet je živo biće i na njemu je sve sami život. Naši organi na Ahiretu imat će svijest i govor. „Danas ćemo im usta začepiti, a njihove ruke će nam govoriti i njihove noge će nam svjedočiti o onome što su radili“./Jasin, 65./. Tamo je čak i vatra živa, ona osjeća i aktivna je. Kur'an kaže: „Na Dan kada upitamo Džehennem: „Jesi li se napunio?“, on će odgovoriti: „Ima li još!“ /Kaf,30./. Na ovom svijetu ništa ne možemo učiniti a da nas plodovi tog našeg rada ne dočekaju na Ahiretu. Na budućem svijetu nema zarađivanja. Tamo se objavljuju rezultati ispita. Ako bi neki student zatražio u vrijeme ispita da uči, reći će mu se da je vrijeme za učenje prošlo, te da je sada vrijeme za ocjenu. Hazreti Alija je rekao: „Danas je vrijeme rada a ne obračuna, dok će sutra biti vrijeme obračuna a ne rada“. Ljudsko tijelo, razum i snaga čovjeku podarena su oruđa za rad i treba ih iskoristiti prije nego budu oduzeta, prije nego se tijelo naše u tami kabura raspane. Kada rok prođe i duša ostavi tijelo, čovjek zabludjeli će reći: „Vratite me da uradim koje dobro djelo“./Mu'minun, 100./. Odgovor će biti negativan jer onako kako otpalu voćku nije moguće vratiti na granu tako nije moguće ni čovjeku na Dunjaluk nakon smrti opet doći. Na ovom svijetu smo zajednica. Upućeni smo jedni na druge. Dobro koje pojedinci čine i zajednici koristi kao i obrnuto. Zlo koje ljudi čine ugrožava društvo u cjelini. Život u društvu nameće obavezu da spriječavamo jedni druge u činjenju loših djela jer se rezultat tog lošeg djelovanja u društvu cijelom osjeti. Utjecaj grijeha kojeg pojedinac čini na zajednicu, Poslanik je objasnio na primjeru putnika koji buši brod a drugi putnici na brodu smatraju da se to njih ne tiče. Takav odnos prema grijehu i toleriranje istog u društvu odvelo ih je u smrt. Da su ga spriječili spasili bi i sebe i njega. Na Ahiretu je drugačije. Tamo niko neće koristiti plodove tuđeg rada niti će ispaštati za tuđe grijehe. Onaj svijet razdvaja dobre od loših, griješnike od dobročinitelja. Tamo će biti rečeno: „Odvojite se vi koji ste činili zlo!“./Jasin,59./. Na Ahiretu niko tuđe breme neće nositi. Svako će kušati nagradu ili kaznu spram onoga što je ovdje činio. Među onima koji su Džennet kao nagradu zaslužili vladat će bliskost koju Kur'an opisuje riječima: „Sjede na divanima, okrenuti jedni drugima“./Hidžr, 47./. Među griješnicima vladat će odbojnost i neprijateljstvo. Kur'an ga opisuje ovako: „Kada jedna skupina uniđe, ona će stati proklinjati onu za kojom su se u nevjerovanju povodili“./A'raf, 38./. Na Dunjaluku, vrlo često, na poziciji poštivanja i slave nalaze se ljudi koji posjeduju bogatstvo, vlast ili su iz ugledne porodice ili plemena. Njihova pozicija u društvu nije opravdana njihovom ličnom vrijednošću, već nekim vanjskim faktorom koji na Ahiretu neće značiti ništa. Ahiret ljude vrijednuje po onome šta su oni u sebi, po njihovoj vjeri, uvjerenju, ponašanju i djelu. Zli, nepokorni i moralno iskvareni ljudi koji su može biti na ovome svijetu od okruženja cijenjeni, na Ahiretu će biti dovedeni u ponižavajući položaj. Griješnici, tirani, oni koji su ovdje uživali visoke položaje a druge s podozrenjem gledali i one koji su moralno živjeli prezirali, bit će iznenađeni kada baš te koje su nižim i nevažnim smatrali ne ugledaju sa sobom u patnji i muci ahiretskoj. Allah dž.š., kaže: „Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali pitat će se i koje smo ismijavali, da nam se nisu iz vida izgubili?“/Sad, 62-63./. Ibn Abas r.a., prenosi: „Ebu Džehl će govoriti: 'Gdje je Bilal, gdje je Suhejb, gdje je Amar'? 'U najboljem dijelu Dženneta', odgovorit će mu se. Na Dunjaluku smo voljom Božijom. Stvorio nas je kad je htio. Vrijeme koje nam je za dunjalučko boravište odredio najbolje je za nas i dat će nam On Uzvišeni da s ovog svijeta odemo u trenutku najboljem za nas. Tako nas Poslanik uči i mi u to vjerujemo. Naša je obaveza da poklonjeno vrijeme, tijelo, razum i snagu iskoristimo i sve to u službu Ahireta stavimo. Allah dž.š., nam je dao likove. On je el-Musawir. Stvorio je čovjeka u najljepšem obliku. Mi nismo mogli uticati na to kako ćemo izgledati, koliko ćemo biti visoki, koje ćemo crte lica imati, koju boju kože, kose... Svojim djelima na Dunjaluku mi slikamo sebe ahiretskog. Utičemo na to kako ćemo na Ahiretu izgledati. U Muslimovoj hadiskoj zbirci stoji da je Abdullah ibn Omer od Poslanika prenio: „Ljudi će biti proživljeni prema svojim djelima“. To bi značilo da će naš fizički izgled kod proživljenja zavisiti od naše moralne izgrađenosti i stepena pokornosti Stvoritelju. Uzvišeni Bože, učvrsti nas na putu koji vodi onima koji okrenuti jedni drugima na divanima sjede. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.03.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

25.02.2015.

NE KONZUMIRAJ NE PROVJERENU HRANU!!!

U predaji stoji da je Isa a.s., rekao: „Puno je vrsta drveća, ali ne daje svako drvo ploda. Puno je učenih, ali nije svaki učeni podesan da bude odgajatelj i vođa. Puno je plodova, ali nisu svi jestivi, kao što je i puno nauke, ali nije svaka korisna“./Tenbihul gafilin/. Živimo u vremenu kad je čovjeku sve ili gotovo sve dostupno. Pritiskom na jedno dugme, ili kako se to danas u žargonu kaže jednim klikom čovjeku je dostupna svaka vrsta znanja. S interneta ljudi uče sve. Djeca naša više ne čitaju knjige, školske lektire ne čitaju. S interneta uzmu siže i tako postaju polupismena, odnosno ostaju nepismena, jer kako može biti pismen neko za koga drugi čita? S interneta ljudi uče o svojim bolestima. U život svoj unose lijekove koje niko nije provjerio, niko odobrio i ne poznaje one koji su svoja iskustva s bolesnicima podijelili, s milionima korisnika društvenih mreža. Na internetu naša djeca i omladina, a ne samo oni, današnji čovjek uopće, provodi mnogo vremena. Ovovremeni čovjek, ovisnik je o internetu. Tamo se druži, tamo ima prijatelje koje ne poznaje, tamo razgovara i dijeli svoje privatne i intimne stvari sa nepoznatim ljudima, s milionima njih. Tamo, taj naš čovjek postaje plijen različitih ideologija, kriminalaca, ljudi sa lošim namjerama... Tu se može u prividnoj sigurnosti vlastitog doma nastradati i upasti u mrežu kriminala, terorizma, pedofilije, čega sve ne? Ovih je dana čovječanstvo obilježilo dan sigurnosti interneta. Bijaše to povod da i sa ovog časnog mjesta posvetimo vrijeme tom fenomenu današnjice. Nije eksploziv zlo, ako se koristi u humane svrhe. Koliko snage ljudske se može uštediti ako se eksplozivom uklanjaju stijene i probijaju putevi i tuneli, ako se ruda u rudnicima kopa snagom eksploziva. Eksploziv je zlo kad dođe u ruke zlih ljudi. Koliko se ljudi može ubiti zloupotrebom tog plemenitog izuma? Da, istina je, eksploziv ubija, ali tek kad dođe u ruke čovjeku koji želi ubiti. Nije internet zlo. S koliko olakšanja danas se može komunicirati s dalekim ljudima, razmjenjivati mišljenja i ideje, upoznati svijet i druge upoznati sa sobom. Znati šta se ovog trenutka dešava u dalekim zemljama je moguće zahvaljujući blagodati izuma koji se internet zove. Internet je zlo kad se zloupotrijebi. Zloupotrebljavaju ga različite kategorije ljudi. Zavode djecu, šire nemoral, ruše porodicu i brakove, siju strah, šire dezinformacije, nude nemoralne sadržaje... Zbog svega toga svijet je bio primoran skrenuti pažnju na te opasnosti pa je ustanovio dan, svjetski dan sigurnosti interneta. Time žele ukazati na opasnosti koje vrebaju našu djecu i prijete da nam ih otmu. Osim ovih sadržaja koji udaraju na moral i obraz čovjeka na tim društvenim mrežama nude se i različite ideologije i pojavljuju razni emisari i daije koji objašnjavaju vjeru i pozivaju pravom putu. Čovjek kad želi učiti ono što mu je za život važno, on traži provjerenog učitelja. Vjera je sigurno za čovjeka važna, važna je ne samo za dunjalučki život, zbog vječnosti je važna. Od koga je učimo, nužno je postaviti pitanje danas kad živimo u džungli informatičke revolucije i kad su nam dostupni i nude nam se i znani i ne znani predavači i prodavači vjere. Nema tog među nama koji bi konzumirao hranu za koju zna da nije prošla nadležne i stručne preglede i da nije dobila certifikat da je zdrava i upotrebljiva. Na nivou svake države postoji agencija za kontrolu hrane. Ne može ući u državu hrana koja nije ispravna, koja bi ugrozila zdravlje i život ljudi i zbog toga smo izuzetno sretni i zadovoljni što postoje te kontrole i agencije državne koje se o nama brinu. Čovjek je tako stvoren da ne konzumira samao hranu za tijelo. Čovjek nije samo tijelo. Potrebna mu je i duhovna hrana. I dušu treba zadovoljiti, a to može samo vjerom. Nema drugog izvora s kojeg se duša može napojiti i nahraniti osim onog s kojeg je i sama došla. Na nivou naše države postoji institucija koja brine da ta hrana za dušu bude čista, upotrebljiva, da ne škodi ni pojedincu ni društvu. Ta institucija koja se Islamska zajednica zove, emanet joj je da brine da ljudima, pripadnicima svojim, nudi ono najbolje, da im nudi ono što im neće naškoditi niti će ih ikakvim opasnostima izložiti. Činjenica je da je na tim društvenim mrežama mnogo „učenjaka“ koji nisu certificirani od te naše vrhovne institucije da tumače vjeru i kao takvi, oni nered i smutnju među ljudima, muslimanima šire. Često te ljude uopće ne poznajemo. Niko od nas se nije s njima družio, nije ih susretao. Ne poznajemo ni njihove familije, ni njihovo porijeklo, ni njihove motive da se bave time čime se bave (da'awom). Nepoznatu učitelju ne bismo slali svoje dijete. Ne provjerenom matematičaru ne bismo plaćali časove instruktivne nastave. Čovjeku čija diploma nije od, u državi vrhovne institucije, verificirana ne bi povjerili da podučava. Znamo li mi, da li taj, kojeg preko društvenih mreža slušamo, prakticira to što nam kazuje? Da li nam kazuje ono što je sad i ovdje važno ili je pobrkao stvari pa metaforički rečeno, sadi šljive na Romaniji umjesto u Gradačcu a smokve na Majevici umjesto u Čapljini i Počitelju. Kazuje nam dakle ono što ovdje nije moguće primijeniti niti je to potrebno da bismo na ovim prostorima dobri muslimani bili. Hazreti Omer r.a., je pitao Abdullaha ibn Selama: „Koji su pravi učenjaci“? On mu je odgovorio: „Oni koji provode ono što znaju“. Muhammed a.s., je rekao: „Nemojte sjediti sa svakim učenim, osim ako vas odvraća od pet stvari i vodi vas peterome: ako vas odvraća od sumnje i vodi u nešto što je sigurno, ako vas iz oholosti vodi u poniznost i skromnost, ako vas iz neprijateljstva vodi u dobrohotnost, ako vas iz želje za pokazivanjem pred drugima vodi u iskrenost (ihlas) i ako vas iz želje za dunjalukom vodi ka odricanju od njega. /Tenbihul gafilin/. Uzvišeni Bože, zaštiti nas od smutljivaca i ljudi sumnjivih namjera. Razboritosti nam daj, da znamo razlučiti pravo od krivog i istinu od laži. Sačuvaj nas znanja koje ne donosi hajr. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

18.02.2015.

OMLADINO, ISLAM JE VIŠE OD DERSA I TRIBINE!

Proljeće je doba godišnje kad se sjeme baca u zemlju. To je vrijeme kad život buja, kad se sve budi i čovjeku nudi prilika da se za druga doba godišnja pripremi. Mladost je proljeće ljudskog života. Tad treba svaki trenutak iskoristiti i što više uraditi dobra kako bi preostala doba životna, pa i vječnost bili vrijeme ugodnog življenja. Poslanik nas podstiče, ustvari zapovijeda da iskoristimo mladost prije starosti. Mladić je bio Ibrahim a.s. kad se odlučio kipove skršiti i za pravu vjeru se boriti. „Čuli smo jednog mladića kako ih spominje, zove se Ibrahim“. (Enbija, 60) Jusuf a.s. je bio mladić kad se odlučno suprostavio pozivu na grijeh i uzviknuo: „Zatvor mi je draži od onoga na šta me one zovu“.(Jusuf,33.) Musa a.s. je bio mladić kad se faraonu suprostavio, kad je u odbranu svog naroda stao i kad je taj narod na sigurno poveo. A u suri Kehf, Allah dž.š. nam kazuje o skupini mladića, to su bili momci koji su vjerovali u Gospodara svoga, „a Mi smo im i povećali uputu“ (Kehf, 13). Ovo je priča o mladićima koji su bili vjernici, kad je vladar njihove zemlje vjernike ubijao. Pobjegli su i u pećinu se sklonili. Božijom voljom tu su zaspali a potjeri su izgledali mrtvi i tako ih zapravo Allah dž.š. spasi, zahvaljujući njihovoj čvrstoj vjeri. Muhamed a.s. je bio mladić kad je trgovačke karavane vodio u Šam i kad je El-Eminom prozvan. Tad ga u Mekki poštovaše i pozvaše ga da među plemenima presudi, ko će i kako Hadžerul esved u Kabu uzidati. Kad je došao Islam, Ebu Bekr je imao 37, Omer r.a. 27, Osman r.a. 34, Alija r.a. 10, Talha ibn Ubejdullah 14, Zubejr ibn Avam 16, Sa'd bin ebi Vekas 17, Seid ibn Zejd 15, Ebu Ubejde 17, Abdurahman ibn Auf 30 godina. Značajno je spomenuti da Poslanik pred smrt, Usamu bin Zejda, osamnaestogodišnjeg mladića postavlja na čelo vojske koju u Siriju šalje. Ibn Abbasu r.a., kao mladiću a preko njega omladini svoj i ljudima svim Poslanik poručuje: „Mladiću, naučit ću te nekoliko riječi pa ih upamti dobro. Čuvaj Allaha, čuvat će te. Čuvaj Allaha naći ćeš Ga na svojoj strani. Kad moliš, moli Allaha. Kad pomoć tražiš, traži od Allaha...“ (Tirmizi) Omladino naša draga, pogledajte sve te primjere koje nam Stvoritelj u Objavi donosi i sve te ljude iz prve generacije muslimana koji su mladost svoju Islamu i dobru u službu stavili. Mladost je proljeće života našeg i nipošto ne propustimo priliku da u tom plodnom dobu, duboko u sebe usadimo, zasijemo vjeru i spremnost na nesebičnu žrtvu kako bi služili dobru i bili na tragu ovih spomenutih poslanika. Nama su poslanici uzor, obrazac kako treba da se ponašamo a ashabi su s najodabranijim od njih vrijeme provodili i životom svojim pokazali da se idući putem kojem on, s.a.v.s. zove, uspijeva na oba svijeta. Dužnost je mladima upoznati vjeru i u granicama svojih mogućnosti je prakticirati. Obraćajući im se, ne kaže li Poslanik: „Čuvaj Allaha i On će tebe čuvati, čuvaj Allaha, naći ćeš Ga pred sobom“. Upoznati vjeru znači, upoznati njenu suštinu i širinu i nipošto ne pomisliti da vjera zahtjeva da se u sebe zatvoriš, iz društva povučeš, svoj život na džamiju ograničiš. Vjera ne dopušta ni da se njome razmećeš, da nakon što si ti džamijski prag prešao, druge na silu u džamiju tjeraš. Mudrost kaže: „Pobožnost je ne razmetati se pobožnošću“. Omladina muslimanska se okuplja u džamiji, ali se okuplja i u bibliotekama, pozorištima, sportskim terenima. Omladina naša služeći Islamu i želeći pomoći ummetu, okuplja se na fakultetima, na institutima, okuplja se oko humanitarnih organizacija i volontirajući u njima pomaže braću i sestre. Okuplja se na njivama i u svim akcijama kako bi jedni drugima pomogli. Okuplja se i da ukaže na nepravde i propuste u društvu. Omladina naša muslimanska, druži se s namazom ali i s knjigom i perom. Druži se u sportskim aktivnostima ali i zajedno rade i jedni drugima pomažu posijati, požeti, okopati... Dužnost je omladini našoj znati da pripada ummetu najboljem, iako to sada zbog iskušenja kroz koja prolazimo tako ne izgleda. Baš njihova okupljanja i u džamiji i u biblioteci i u pozorištu i na fakultetu i u Merhametu i u poslu, učinit će pa će ovaj ummet opet biti stvarno prvi i najbolji. Ummet to od vas očekuje, omladino naša. Ummet čeka na vas, ne da podižete demonstracije zbog karikatura i nasilju pribjegavate, već da svojim radom, trudom, učenjem i vjerom slikamo najljepšu sliku naše vjere i složno gradimo budućnost, sigurnu budućnost cijelome čovječanstvu. Omladino naša, djevojke i mladići, gdje spas tražite? S kim se družite i ko s vama radi? Od svih se očekuje da s mladima rade. Ja bih rekao da ponajprije mladi moraju raditi s mladima. S mladima se mora raditi u porodici, u školi, u džamiji. Politika i vlast mora raditi s mladima i omogućiti im sadržaje u društvu koji će ih činiti snažnijim i jačim na putu dobra. Islam podstiče na sport. Podstiče na obrazovanje i kulturu. Zato omladino naša, udružite se i okupljajte se da promovišete knjige, da organizirate skupove na kojima se ne uči samo vjera. Islam je više od dersa i tribine. Tih predavanja o vjeri je odveć previše. Trebaju nam predavanja o jeziku, o historiji, o Bosni, o zdravlju. Trebaju nam predavanja iz pedagogije, psihologije, filozofije...Sve je to Islam. Treba da se uključite i u političku borbu, da se strankama političkim primaknete, ne da bi se uhljebili jer je to poltronstvo, već da bi stvari u društvu mijenjali i budućnost sebi i djeci svojoj kreirali. Rad sa mladima nije samo u džamiji. Ustvari, ovi iz džamije trebaju otići onima koji još nisu džamijski prag prekoračili. Trebaju im otići, ne da ih grubo i nevješto džamiji zovu, već da se družeći s njima i učestvujući u njihovim aktivnostima i sadržajima, koji dakako nisu haram, ponašanjem svojim u džamiju dovedu, i da ono što džamija stvarno jeste iz džamijskog harema prošire. Ko treba raditi s mladima? Imami, da imami, ali i otac i mati, i brat i sestra i nastavnik i učitelj i profesori i stranke političke i poslanici narodni i načelnik i njegove službe i mjesne zajednice predsjednik. Svi, i mnogi ne nabrojani dužni su otvoriti sebe i sve resurse raspoložive mladima ponuditi, kako bi ovaj ummet opet bio ummet sreće, blagostanja, sigurnosti, a naša zemlja, bila stvarno naša. Koliko je imao Omer r.a. godina kad je Islam došao? Koliko godina bijaše Aliji r.a.? Mladost je najplodnije razdoblje života. Ne dopusti, djevojko i mladiću, da ti mladost u korov grijeha i poroka zaraste pa da njiva tvog života ostane pusta, a ummet uskraćen za tvoj doprinos njegovu napretku. Uzvišeni Bože, pomozi nas u svakom hairli poslu a našu omladinu na putu istine učvrsti. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
20.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

12.02.2015.

DUNJALUK MOŽEŠ ZAMJENITI DŽENNETOM ILI DŽEHENNEMOM

Džabir ibn Abdullah kaže: „Prisustvovao sam sijelu s Poslanikom kad je među nas došao čovjek svijetla lica, uredno počešljane kose, obučen u bijelo, nazvao je selam a zatim upitao: 'Allahov Poslaniče, šta je Dunjaluk?', Poslanik odgovori: 'Period ljudskog života koji prođe kao san, ljudi će poslije njega biti nagrađeni ili kažnjeni'. 'A šta je Ahiret'?, upita čovjek. Poslanik reče: 'Vječnost, jedna grupa ljudi će tamo biti u Džennetu, a jedna u Džehenemu.' Čovjek ponovo upita: 'Allahov Poslaniče, šta je Džennet?'. Poslanik reče: 'Zamjena za Dunjaluk onome ko ostavi Dunjaluk, vječni je užitak u njemu'. Čovjek upita opet: 'Allahov Poslaniče, a šta je Džehenem?'. 'Zamjena za Dunjaluk onome ko se u Dunjaluk zaljubi i njemu podredi', reče Poslanik. 'A koji su najbolji ljudi u tvom ummetu?', upita čovjek. 'Oni koji Dunjaluk žive pokoravajući se Allahu', reče Poslanik. 'A kako da se čovjek ponaša na Dunjaluku?', upita čovjek. 'Onako kako se ponaša onaj ko je izgubio karavanu i traži je'. 'A koliko je između Dunjaluka i Ahireta?'. Poslanik odgovori: 'Koliko između dva treptaja oka'. Poslanik je potom rekao: 'To je bio Džibril, došao je da vas poduči kako da se odnosite prema Dunjaluku i da vas podstakne da stremite Ahiretu“. (Tenbihul-gafilin) Hasan el Basri kaže: „Tragao sam za hutbom koju je Poslanik u posljednjim godinama svog života često držao, pa me uputiše jednom ensariji. Otišao sam kod njeg, bio je to Džabir ibn Abdullah. Upitao sam ga: 'Da li si ti čuo Poslanikovu hutbu koju je on, s.a.v.s. često držao?'. Odgovorio je: 'Jesam, čuo sam ga da je govorio: „Ljudi, Allah vam je dao putokaze pa ih slijedite. Odredio vam je cilj i opomenuo vas dunjalučkom prolaznošću pa se toga držite. Čovjek živi između dva straha, između prošlosti za koju ne zna kako će mu je Allah obračunati i između budućnosti u kojoj ne zna šta mu je Allah odredio. Neka se čovjek trudi da sam zarađuje za svoj život. Neka Dunjaluk iskoristi u ono što će mu koristiti poslije smrti. Svoju mladost neka iskoristi prije starosti a od Dunjaluka neka uzme ono što će mu koristiti na Ahiretu. Dunjaluk je stvoren za vas a vi ste stvoreni za Ahiret. Tako mi Onoga koji upravlja mojim životom, poslije smrti nema druge prilike, niti poslije Dunjaluka ima drugo boravište osim Džennet ili Džehenem.“ (Tenbihul-gafilin) Džibril je došao Poslaniku i pred ashabima ga pitao o Dunjaluku i Ahiretu, o Džennetu i Džehenemu, kako bi mi, sljedbenici njegovi znali kako da se odnosimo prema njima. Džibril i Poslanik kroz dijalog kazuju nam šta je za čovjeka najbolje i šta treba izabrati da bi Dunjaluk bio zamjenjen vječnim užitkom. Treba izabrati pokornost jer ona čovjeka vodi vječnom užitku. Treba shvatiti prolaznost i kratkoću ovog ovdje boravišta i treba biti spreman žrtvovati se na putu dobra. Treba stremiti Allahovom i Poslanikovom zadovoljstvu. Mi smo stvoreni za Ahiret. Ovdje smo da bi bili na ispit stavljeni. Ovdje smo da bi bilo bjelodano jasno kako se ponašamo kad nam se ukaže prilika da biramo, da biramo između dva puta, između dobra i zla, između pravde i nepravde, između poštenja i nepoštenja... Pred tim izborom, čovjek poklekne, savlada ga šejtan, obuzme ga Dunjaluk i zaboravi radi čega je ovdje. Uprkos jasnim putokazima iz Objave i divnim primjerima iz života naših velikana, mi i dalje funkcioniramo tako, da kad nam se nešto od dunjaluka nudi, mi bismo uzeli sve. U našem društvu postoje plaće od 5000 i mizerne penzije od 300 maraka. U našem društvu neki neradom stiču „bijeli hljeb“ a drugi nemaju ni za kakav hljeb. U našem društvu postoje porodice i familije iz kojih su svi zaposleni ali i one iz kojih niko ne radi. Ovi prvi nisu sposobniji od ovih drugih, samo su iskoristili svoj ili položaj sebi bliskog i ne poštujući proceduru ili istu prilagođavajući sebi iskoristili priliku. Zašto nam je Poslanik uzor? Između ostalog i zato što nikad nije zloupotrijebio svoj položaj, nikad nije uzeo sebi ono što mu ne pripada i nikad nije svoju djecu i familiju smatrao važnijim u odnosu na druge. Alija r.a. je jedne prilike sugovornike upitao: „Hoćete li da vam pripovijedam o Fatimi r.a., najdražoj i najvoljenijoj kćerki Poslanikovoj?“. „Hoćemo“, rekoše. „Fatima je često sama mljela žito, od čega je dobijala žuljeve na rukama. Nosila je vodu kući u mješini koja joj je ostavljala trag na ramenima. Čistila je kuću, uslijed čega je prljala svoju odjeću. Jedne prilike u Medinu je dovedeno dosta ratnih zarobljenika, pa joj rekoh: 'Otiđi Poslaniku i zamoli ga da ti da tog jednog zarobljenika kako bi nam bio ispomoć u kućnim poslovima'. Ona je otišla i zatekla mnogo ljudi oko Poslanika, kojima je on, s.a.v.s., nešto objašnjavao. Njena skromnost joj ne dopusti da se u njihovom prisustvu obrati Poslaniku, te se vrati kući. Sutradan Poslanik dođe njenoj kući i upita je: „Fatima, radi čega si juče dolazila?“. Ona se zastidjela i ništa Poslaniku ne reče. „Ja sam“, reče Alija r.a. rekao: „Poslaniče, Fatima je dobila žuljeve na rukama meljući žito, masnice na ramenima noseći vodu, stalno čisti kuću i radi druge poslove pa je mnogo umorna. Rekoh joj, stigli su ratni zarobljenici i savjetovah je da dođe kod tebe i zatraži jednog kako bi nam bio ispomoć.“ Fatima je tada dodala: „Alija i ja imamo samo jednu posteljinu, to je krzno od koze“. Poslanik na to reče: „Osaburi Fatima! I Musa a.s. i njegova žena su imali samo jednu posteljinu, to je bio Musaov ogrtač. Neka ti je Allah dž.š.stalno na umu, uvijek se boj Njega, uvijek budi u ibadetu i predano radi kućne poslove. Kad kreneš leći 33 puta prouči subhanallah, 33 puta elhamdulillah i toliko puta Allahu ekber. To će ti više pomoći nego zarobljenik kojeg bih ti poslao. Fatima r.a. je na to dodala: „Ja sam zadovoljna kada Allaha dž.š. i Njegovog Poslanika učinim zadovoljnim“. (Fedailul- eamal) Šta je Džennet? Boravište onome ko nije zloupotrijebio Dunjaluk. Šta je Džehenem? Boravište onome ko je od Dunjaluka uzeo sve a zanemario Ahiret, zanemario pravdu, poštenje, skromnost... Između dva treptaja oka malo je vremena. Ahiretska boravišta su nam svakim proživljenim trenutkom bliže. Zato je svakog trenutka aktuelno sebe pitati: šta sam izabrao? Kratkotrajni užitak i vječnu patnju ili žrtvu na Dunjaluku i vječni užitak u okrilju Božijeg zadovoljstva. Uzvišeni Bože učini, nas sposobnim da uvijek pri izboru izaberemo ono s čime si Ti zadovoljan. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
13.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

04.02.2015.

U DŽAMIJI JE OBRED, ISLAM JE NAPOLJU

Zabilježeno je da je Ebu Derda r.a., došao među stanovnike grada Himsa. Nakon što vidje šta ih je preokupiralo reče im: „Zar vas nije stid? Gradite kuće u kojima nećete stanovati, nadate se nečemu što nećete dočekati, sakupljate i gomilate nešto što nećete iskoristiti! Oni prije vas su gradili kule i utvrde, gomilali bogatstvo i nadali se nadaleko. Evo ih, njihova obitavališta su mezarovi, njihove nade su se ugasile a ono što su gomilali postalo je prašina“./Tenbihul gafilin/. Poslanik sljedbenike svoje upozorava: „Ne vežite srce za imetak, jer je on dnevna ponuda, danas je tvoj a sutra tuđi. Nemoj se zamarati onim što nekom drugom pripada. Ako srce vežeš za imetak škrtarit ćeš i nećeš Allahov hak iz njega izdvojiti, a u tebe će ući strah od siromaštva i bit ćeš pokoran šejtanu“./Ebu Davud/. Musliman treba dunjaluk. To je mjesto gdje se vječnost stiče. On je njiva koju živeći na njoj obrađujemo i sijemo. Ono što s te njive uzmemo i za svoju dunjalučku egzistenciju iskoristimo, neće nam koristiti kad odavdje odeme. Šta je čovjekovo? Ono što obučemo pa poderemo, ono što pojedemo pa kroz nas prođe, ono što gomilamo pa iza nas ostane? To su dunjalučke potrebe. Bez njih se ovdje živjeti ne može. Dunjalučki život ograničiti samo na to, neodgovorno je i daleko od onoga što je muslimanu zadaća i cilj. Dobro djelo mora biti vjernikov prioritet u svakoj prilici. Ne pomišljaj da je dolazak u džamiju i izvršavanje od Boga naređenog obreda dovoljno dobra. U džamiji je obred a Islam je napolju, u svakodnevnici. Musliman koji je svoju vjeru razumio i koji uspjehu stremi, on osim obreda: namaza, posta, zekata, hadždža, koji su neupitna obaveza onima koji su dužni i sposobni, svoj život uređuje ajetima Knjige objavljene, pa tako obavezno svoj govor čuva od ružne riječi od ogovaranja, shodno Božijoj naredbi: „I ne ogovarajte jedni druge“./Hudžurat,12./. Čuva se ružnog mišljenja o bratu muslimanu shodno riječima Uzvišenog: „Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh“./Hudžurat,12./. Poslanik upozorava: „Čuvajte se sumnjičenja, jer je to najlažniji govor“./Muslim/. Musliman na svom putu ka vječnosti ne želi nositi teret koji će ugroziti njegova dobra djela. Ne želi nikome biti dužan pa da pri susretu sa knjigom svojih djela bankrotira. Zato on na svom dunjalučkom putovanju nikoga ne uznemirava, ne ponižava i nikome se ne ruga, shodno riječima Uzvišenog: „Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama možda su one bolje od njih“:/Hudžurat, 11./. U džamiju smo došli da obred obavimo, ovaj današnji namaz džumanski, ali i da čujemo riječ Božiju po kojoj nam je život urediti obaveza. Ta riječ objavljena od nas traži da iskreni budemo: „I kad govorite da krivo ne govorite“./En-am,152/. Naše društvo, pogotovo u sferi političkog života, okupirano je od mnoštva ulizica i ljudi kojima riječ ne služi ni zašta osim da hvaleći ono što za hvale nije, vlastiti probitak dožive i dograbe se onog što im ne pripada i čemu dorasli nisu. Naš narod je govorio mudro kad je rekao: „Gdje ulizice napreduju, tu pametni propadaju“. Jedan od ključnih razloga stagnacije našeg društva u svim sferama je upravo bolest dodvoravanja i odsustvo ozbiljne, realne, osnovane kritike i kritičkog mišljenja. Ako bi danas nekog ko je na položaju nekom opomenuo, kritikovao, on bi se naljutio, zamjerio bi ti a zaboravlja da se Omer r.a., i drugi naši prvaci radovali kad bi im neko ukazao na propust, opomenuo ih, istinu im rekao. Ima Šafija je govorio: „Nikad nisam raspravljao sa nekim čovjekom a da nisam želio da istina, ono što je tačno, izađe iz njegovih usta“. Mi se kao sljedbenici istine konačne trebamo hitno osloboditi licemjera i ulizica jer, koga licemjer dvori, ne zna se koji je gori. Musliman je svjestan blagodati koje su mu darovane i zato nema visoko mišljenje o sebi. Svjestan je svoje ovisnosti o Bogu. Allah dž.š., kaže: „Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio“:/Hudžurat,17./. Omer r.a., je govorio: „Ono čega se najviše bojim za vas je da čovjek bude uobražen i zadivljen svojim mišljenjem“. Ebu Derda r.a., kaže: „Tri su znaka neznanja: zadivljenost sobom, mnoštvo govora o onome što te se ne tiče i odvraćanje drugih od onoga što sam činiš“. Alija r.a., je rekao: „Čovjekova uobraženost i zadivljenost samim sobom je dokaz čovjekove slabosti i pogrešnog prosuđivanja“. Zadivljenost naših muslimanskih prvaka diljem ummeta, sobom je ponajviše prisutna zbog činjenice da su oko sebe okupili ljude koji ih licemjerno dvore i veličaju i ni u čemu ih i nikad ne opominju niti im se u mišljenju suprostavljaju. Kaže se da je Aleksandar makedonski imao ministra koji mu je to dugo bio a nikad ga ni za šta nije opomenuo. Jednom mu Aleksandar reče: „Ili ti ništa loše kod mene nisi vidio, a to znači da nemaš moć rasuđivanja ili mi to ne želiš reći kako mi se ne bi zamjerio. U oba slučaja si u krivu i kao takav si mi beskoristan“. Oslobodimo se beskorisnih i opominjimo jedni druge, dobronamjerno kritikujmo i ukazujmo na propuste a sve radi naše vječnosti i obaveze proizašle iz objave. Objava ne traži od nas samo obred. Od nas se traži Islam, a Islam je napolju, obred je u džamiji. Musliman se ne oholi ni sa čim i nigdje. On je uvijek i sa svakim ponizan shodno riječima Stvoritelja: „Taj drugi svijet, dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine“./Kasas, 83./. Poslanik je krpio svoju odjeću, popravljao obuću, bio ashabima svojim u svemu i svugdje jednak. To smo o Poslaniku u mjesecu koji je iza nas učili i spominjali ga kao našeg uzora. Naš musliman danas, zakorači li samo jednu stepenicu iznad običnih ljudi na neki položaj, on očekuje da mu obuću iza njega sklanjaju i teško mu je papuče u policu ostaviti. U džamiji učimo, Islam je poniznost i skromnost, potrebno je to živjeti i sebe ovom dunjalučkom putanjom za Ahiret pripremati. Muhammed ibn Ka'b kaže: „Ako možeš primijeniti i nikad ne zanemariti tri stvari, potrudi se da tako bude: ne uzdiži se nad drugim ljudima, nemoj spletke nikome praviti i nemoj prekršiti dato obećanje i preuzetu obavezu“. Brate muslimanu, kad dunjalučku kuću gradiš, budi svjetan vječne kuće. Kad se dugu životu nadaš, budi svjestan njegove prolaznosti. Kad imetak gomilaš, budi svjestan da škrtica od tuđe kase ključeve čuva. U džamiju ne idemo samo radi obreda već da ajete Objave učimo kako bismo kad iz džamije izađemo Islam živjeli i ponosno, uzdignute glave sljedbenicima Poslanikovim se zvali. Uzvišeni Bože, pomozi nam da na Tvom putu uvijek budemo.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

28.01.2015.

BOGOBOJAZNOST SE U DJELU OČITUJE

Allah dž.š., naređuje da se bogobojaznošću naoružamo./Ali Imran,102./ Kaže nam da je bogobojaznost najbolja opskrba./Bekare,197./ Veli nam, da onaj koji se Allaha boji iz svake nevolje će izlaz naći i opskrbit će ga Stvoritelj odakle se i ne nada./Talak,2-3./. Bogobojaznim će se sve želje ostvariti. /Nebe, 31./. Onaj koji se Allaha bude bojao na sigurno mjesto će stići. /Duhan, 51./ Bogobojaznost ima svoje manifestacije. Ona kod vjernika treba biti vidljiva, kroz ponašanje njegovo se treba očitovati. Prva njena manifestacija je jezik. Bogobojazni svoj jezik usteže od laži, ogovaranja, besposlica. Bogobojazni jezik uposli zikrom, učenjem Kur'ana, prenošenjem znanja, kazivanjem o dobru. Allah dž.š., zloupotrebu jezika poredi s nečim izuzetno ružnim, jedenjem mesa svog umrlog brata. Zloupotreba jezika je opasnost i za pojedinca i za društvo. Počiniocu prijestupa, jezik uništava dobra djela, a ružna riječ, smutnja, ogovaranje, laž, besposlica, remeti odnose među ljudima, narušava zajeništvo i društvo uvodi u nesigurnost i nepovjerenje. Kad nam Allah dž.š., kaže da se Allaha bojimo, to tada podrazumijeva da On od nas traži da ne činimo što zabranjuje i zato neka jezik naš govoreći samo korisno i dobro bude potvrda i svjedok naše bogobojaznosti. Slika naše bogobojaznosti je i naš stomak. Bogobojazni u njega unosi samo ono što je halal i unosi onoliko koliko mu je potrebno. Allah dž.š., strogo zabranjuje da ono što jedemo i pijemo bude haram. Zabranjuje da to budu oni proizvodi koji su po sebi haram kao što je svinjsko meso, lešina, krv, alkohol, ali nas upozorava i to vrlo jasno da ne smije u nama i na nama biti ništa što je na haram način stečeno. Ne može bogobojaznost i haram zajedno. Ako si bogobojazan, a to znači svjestan Božijeg sveznanja, tada ne prisvajaš tuđe, ne kradeš, ne varaš, ne piješ, ne nastojiš steći ništa na nedozvoljen način. Ovdje imam potrebu, ne znam po koji put, naglasiti da je igra na sreću kocka i da je kladionica kocka. Koliko je vas koji s nestrpljenjem pokraj televizora čeka hoće li baš njegov listić na bingu ili lutriji biti izvučen? Bogobojazni to ne rade. Oni radom i trudom stiču da bi se hranili i u Allahovom zadovoljstvu živjeli. Bogobojazni dunjaluk ne gleda požudno i svoj pogled ne usmjerava ka zabranjenom. Bogobojaznost podrazumijeva da gledamo ono iz čega se pouka uzeti može. Allah dž.š., stalno naglašava da je u svemu oko nas pouka za razumom obdarene. Bogobojaznost ne zahtijeva da zatvorimo oči i iz svega se isključimo. Biti nezainteresiran za ono što se oko nas događa, to je neodgovornost. Bogobojaznost je da ne gledamo u ono što je haram a da iz svega što vidimo uzmemo pouku i protiv zla koje vidimo da se borimo. Ne kaže li Poslanik: „Ko vidi loše djelo neka ga ukloni...“. Bogobojazne ruke nastoje što više dobra učiniti jer znaju da je dobro djelo jedino bogatstvo kad u kabur stignemo i da će nas Allah dž.š., samo po dobru vrijednovati. „Najbolji od vas je onaj koji je najbogobojazniji“./Hudžurat,13./. Da bi bili među najboljima, bogobojaznost mora biti vidljiva, u djelo pretočena. Mora biti rukama našim manifestirana. Iman se sastoji, kako to Poslanik kaže od sedamdeset i nekoliko ogranaka, a ukloniti smetnju s puta je dio vjerovanja, potvrda bogobojaznosti. Bogobojazni, dakle, svugdje iza sebe ostavljaju urednost, sklad, ljepotu jer su svjesni da biti bogobojazan znači činiti dobro. Bogobojazni se ponašaju kao da Allaha vide, jer znaju da On njih uvijek vidi. Svakim korakom bogobojazni očituju svoj strah od Allaha. Strah ih je besposličariti jer znaju da vrijeme izmiče i da se neće vratiti nazad. Strah ih je svoj korak ne usmjeriti Sirati mustekimom, jer svaki korak učinjen drugim putem je grijeh. Bogobojazne noge ne propuštaju koračati ka dobru. Kad god su u prilici u džamiju idu da bi se Allahu približili i što više grijeha sa sebe saprali. Bogobojaznog je korak usmjeren ka brizi o porodici i roditeljima. Taj korak podrazumijeva borbu za dunjalučka dobra kako bi se obezbijedio dostojan život i od drugih ljudi bio neovisan. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku rodbine, jer je svjestan važnosti tog djela. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku bolesnika, jer zna da će tamo naći Stvoritelja. Korakom se manifestira bogobojaznost kad se ide bratu ili sestri na dženazu, kad se ide na zajedničku džematsku akciju, kad se ide pomoći unesrećenom bratu i komšiji. Bogobojazni stalno razgovara sa sobom. Preispituje se i nastoji svoje srce očistiti od svega što bogobojaznosti zauzima prostor. U bogobojaznom srcu nema mjesta neprijateljstvu ni prema kome osim prema šejtanu i njegovim pomagačima. U tom, bogobojaznošću obuzetom srcu nema mjesta mržnji, zavisti, zluradosti. To je srce ispunjeno samilosti prema svima, dobrotom kojom isijava i ljubavlju koja obuhvata sva stvorenja Božija. Srce koje čovjeka podstiče na ove negativnosti i koje ga muči zavidnošću i mržnjom, nije bogobojazno srce. Zato je potrebno da čovjek stalno razgovara sa sobom i nastoji sebe ubijediti u istine vjere, u Božiju odredbu i naći mir u vjeri koja se mir i zove. Ibadeti su manifestacija bogobojaznosti. To su posebno oni koji se ne mogu činiti radi nekog ili nečeg. Farz namazi su čovjekova obaveza svugdje i uvijek, a poslije tih farzova najbolji je onaj namaz koji je stvarna potvrda bogobojaznosti. To je namaz u tajnosti tvoga doma, u gluha doba noći kad se ni radi koga osim radi Stvoritelja ne abdesti i na kožicu ne staje. Poslanik je tako svoju bogobojaznost jačao i manifestirao. Nije to činio kroz razna okupljanja i manifestacije, kroz pretvaranja i pokazivanja pred narodom. Danas je skoro dvije milijarde muslimana. S kolikom su bogobojaznošću, pokazuje stanje u kojem smo i nemoć i ne znanje da odgovorimo na izazove pred kojim smo. Zato je danas legitimno upitati, koliko nas je bogobojaznih, jer bogobojaznima Allah dž.š., pokaže izlaz iz svake situacije. Izlaz iz našeg nezavidnog stanja i kao naroda i kao ummeta moramo tražiti u promjeni nas samih, u jačanju naše bogobojaznosti, koja, ako je istinska, mora biti u djelima vidljiva. Prava bogobojaznost se manifestira i jezikom i rukom i korakom i srcem i predanim ibadetom. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da budemo iskreno bogobojazni i da ne umiremo osim kao muslimani. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
30.01.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

21.01.2015.

O BLAGODATIMA PRIČAJ DJELOM

„O blagodatima Gospodara svoga kazuj“./Duha,11./, naredba je Božija. Najveća blagodat čovjeku i čovječanstvu data je Islam. Jasno nam je da ko traži drugi put, neće koristi od tog krivog puta imati. Znamo, da je Gospodar svjetova uvijek i svima ukazivao na isti put i objavljivao istu vjeru i da druga kod Njega nema mjesta. Oni koji tu vjeru slijede i posljednje se objave drže imaju obavezu ljepotu vjere i sreću življenja u njoj prenositi na druge i svima pokazivati ljepotu Islama. O blagodati podarenoj nam, obavezni smo drugima kazivati. To je posebno aktuelno danas kad se Evropom a i šire širi strah od nas, širi se strah od Islama ili kako se to danas kaže, širi se islamofobija. Obavezni smo pokazati drugima šta je ta vrhunska, od Gospodara svjetova podarena blagodat, donijela čovjeku i čime ga je počastila. Rekoh, obavezni smo pokazati, a to znači da naše kazivanje o blagodati neizmjernoj treba biti jezikom djela. Mi, kad druge ubjeđujemo u superiornost našega puta, govorimo im da je Islam sve riješio. Kazujemo da je u njemu odgovor na sva pitanja. Da je on savršeni sistem života. Da je to konačna riječ Božija i da bez njega čovjeku nema sreće. Dok to govorimo, na mnoge odgovore čekamo a pitanja se i dalje množe. Dok druge ubjeđujemo u superiornost islamskog života, ummet neuređeno živi. I iako trvdimo da bez Islama nema sreće dunjalučke, mi nikako tu sreću da uhvatimo. Treba prestati o Islamu pričati i druge a i sebe samo riječima ubjeđivati da je to jedino dobro. To dobro koje je Islam donio trebamo živjeti i na taj način neizmjernu blagodat podarenu nam ponuditi svima. Djelom kazivati o ljepoti naše vjere i pozivati pravome putu, to nam je zadaća. Življenjem Islama pokazati kakva je privilegija biti poslaniku Muhammedu sljedbenik i posljednje riječi Božije nosilac. Naše pričanje o Islamu koje se ne potvrđuje djelom, nikoga ni u šta ne ubjeđuje i nikome nije poziv na pravi put. Mi kazujemo o tome da je Islam svojim propisom sadake i zekata, vakufima riješio socijalna pitanja u društvu, a slušajte podatak koji kazuje o našem današnjem stanju. Od desetero siročadi na svijetu, devetero su muslimanska djeca. Koliko ajeta o zekatu smo pročitali i napamet ih naučili? Koliko o sadaki hadisa znamo i o njenoj vrijednosti smo obaviješteni? E, tih devetero muslimanske siročadi izaziva strah od Islama kod ljudi koji ne poznaju njegovu suštinu. Strah ih je da će ta, naša djeca i omladina doći u njihove zemlje i socijalne im fondove opteretiti i radna mjesta zauzeti. Braćo muslimani, koliko bogatsvo nam je Allah dž.š. dao a toliko fukare živi u našim redovima? Ne pričaj o ljepoti Islama! Tu ljepotu živi i vidjet ćeš kako se svijet oko tebe mijenja. Nećeš morati nigdje iz svoje zemlje ići, već će ti drugi dolaziti da put pravi upoznaju i njime krenu. Mi kazujemo o tome da je musliman muslimanu brat i da će u Džennet dva brata koji se vole Allaha radi. Kakva je to izvanredna blagodat, da ljude ideja, riječ, vjera toliko ujedini i približi da su od braće rođene bliži? Uprkos svim ajetima iz kojih čitamo o našem bratstvu i svim hadisima koji nas na bratske odnose podstiču, stvarnost naša je drugačija. Više je u historiji muslimana ubio musliman nego drugi. To je naše međusobno trvenje došlo do te granice da nikoga više ne uznemirava i nikoga ne iznenađuje vijest da nas dnevno na stotine gine. Obavezni smo pokazivati drugima blagodati Božije podarene nam. Namjerno rekoh, pokazivati, a ne kazivati jer mi uzalud citiramo Kur'an i hadis drugima a sami suprotno tim porukama živimo. Citirajmo ajete i hadise sebi a drugima djelom govorimo o ljepoti naše vjere i bratstvu koje ona gradi. Mi kazujemo o tome da Islam nauku afirmiše i na obrazovanju insistira. Podstiče nas da do Kine idemo kako bi nešto više i novo naučili. Mi u susretima s drugima hvalimo se da je Islam prva svoja slova i riječi posvetio nauci. Hadisima poslanikovim o obrazovanju i činjenici da je put obrazovanja, put ka Džennetu, mi svoj ponos na Islam potkrepljujemo a stvarnost nam je drukčija. U redovima ummeta Muhammedova a.s., neobrazovanih je mnogo i umjesto da se obrazovanju dužna pažnja posveti čini se suprotno. Nedavno su u nekim arapskim zemljama muftije i Vijeća za fetve odobrili da se mogu udavati djevojčice mlađe od petnaest godina. O kakvoj blagodati kazujemo kad ovim djevojčicama mogućnost na obrazovanje oduzima se i sprječava ih se da u blagodati vjere svoje uživaju. Mi smo kao nosioci zastave Islama i sljedbenici riječi Božije konačne, obavezni o blagodati Gospodara našeg, kazivati. To kazivanje ima smisla i na druge uticaja samo ako je jezik kojim te blagodati prenosimo i objašnjavamo, djelo. Mi se hvalimo, ponosimo i uzdižemo sebe Poslanikovom pravednošću, poštenjem, principijelnošću. Hvalimo se ashabima i ponosni smo na njihov odnos prema ljudima i stvarima. Tim kazivanjima želimo fascinirati druge i ubjeđujemo ih da je to jedini ispravni put. Mogli bi nam reći, zašto vi niste na tom putu? Gdje je vama Poslanikova pravednost? Gdje je vama njegovo i ashaba mu poštenje i samilost prema mladima, briga o starima i poštovanje prema učenima? Gdje je vama principijelnost da nikad i nigdje ne odstupate od onoga čemu pozivate, poput Poslanika vašeg, kojem ni sunce u desnoj ni mjesec u lijevoj ruci ne bi bili dovoljni da na krivi put skrene? Mi, odgovor imali ne bi, jer naše promovisanje pravoga puta svelo se na priču u koju često ni samo na žalost nismo ubijeđeni, jer da jesmo, bili bismo na tom, jedinom ispravnom putu. Mi bi o blagodati koju Gospodar šalje čovječanstvu kazivali tako da to naše kazivanje razumiju svi, bez obzira kojim jezikom govore, jer govor djela razumljiv je svima. Zbog toga što o vjeri našoj ne kazujemo djelom već riječju, a i sami smo od tih riječi daleko, došli smo u priliku da se uglas izvinjavamo za tuđa zla, za tuđe grijehe, za napad u Parizu i napade mnoge. To što uradi neki prijestupnik, tamam da se i Ahmed i Muhamed zove, ne obavezuje nas da se ikom izvinjavamo i Islam i muslimane pravdamo, jer niti je kriv Islam, niti muslimani. Islam je mir a muslimani protagonisti tog mira. Potrebno je da nađemo mir u našoj vjeri i da ono što je neizmjerna blagodat data nam, a sadržano je među koricama Mushafa, živimo i tako drugima ljepotu toga kazujemo. Poslanik je mogao uništiti sve one koji su ga napadali. Ne dođe li mu melek i reče mu da će brda nad Taifom sastaviti i napadače na njega uništiti samo ako to Poslanik poželi. Je li poželio? Ne, već je poželio da potomci Taifljana budu njegovi sljedbenici. I bili su jer su ih Poslanik i ashabi kazivanjem o blagodatima osvojili a kazivali su im djelom. Naše kazivanje vjere neka bude jezikom djela pa se nećemo morati ni pred kim pravdati, ni od koga strahovati i nikome za svoju pripadnost jedinom ispravnom putu izvinjavati. Djelom ćemo osvajati ljude i tako Božiju naredbu da o blagodati Gospodara našeg kazujemo, izvršiti. Pomozi nam Bože! Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
23.01.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
68903

Powered by Blogger.ba