Za Redžeb se kaže da je Allahov mjesec. Za Ša'ban da je mjesec Allahovog poslanika, a za Ramazan da je mjesec ummeta Poslanikova a.s.. Mjesec Ša'ban je smješten između mjeseca Mi'radža (Redžeba), i mjeseca početka Objave (Ramazana). U Ša'banu je Allah dž.š., druge hidžretske godine naredio post, treći islamski šart. U nedjelju je pola mjeseca Ša'bana, tad je njegova petnaesta noć, mubarek Lejletu-l-Berat. Riječ berat jezički znači oslobađanje od neke nevolje, teškoće, belaja. Poslanik kaže: „Zaista Allah dž.š. petnaestu noć Ša'bana spušta i približava Svoju milost i oprašta grijehe. Allah dž.š. te noći magfiret čini i oprašta sve grijehe osim širka, sihira, notornim alkoholičarima i ljudima ustrajnim u bludu“./Hakim/. Poslanik Muhammed a.s. se u Ša'banu povlačio u pećinu Hira, ibadetio, te razmišljao o smislu života i tražio odgovore na pitanja kao što su; odakle smo, zašto smo i kuda ćemo? Pred dolazak mubarek petnaeste noći Ša'bana podsjećamo sebe da ćemo svi kad sa Gospodarom našim se susretnemo, knjigu naših djela dobiti. Neće knjiga svima sa iste strane biti data. Spašeni će, kako nas Objava uči, biti oni koji knjigu u desnu ruku prime, a oni koji će džehennem nastaniti knjigu će u lijevu ruku dobiti. Krivom stazom i za nemoralnim i griješnim vođom ide onaj u čijoj je knjizi loših djela više. Takvima, Uzvišeni poručuje da će svoje vođe proklinjati i na Kijametu ih se odricati. „A poslije na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati“./Ankebut,25/. Ibn Abbas r.a. kaže: „Čitao sam ajet: „Evo vam, čitajte knjigu moju“./Hakkah,19/, i nisam znao kome će te riječi biti upućene sve dok Ka'b nije došao Omeru r.a. a mi sjedili kod njega. Ka'b je rekao: „Allah dž.š. će na Kijametskom danu proživjeti stvorenja u jednoj prostranoj dolini u kojoj će ih moći dovikati glasnik i moći će ih obuhvatiti pogledom. Tada će svaki narod biti prozvan po svojim vođama, onima koji su ih podučavali uputi ili vodili na stranputicu. Prvo će biti prozvan onaj koji je pozivao Pravom putu. On će istupiti i bit će mu data knjiga njegovih djela u desnu ruku. Sva njegova dobra djela bit će predstavljena i ostalim ljudima i oni će je čitati, te će govoriti: „Blago li se njemu, koliko samo dobra on ima“. Bit će mu dana kruna od svjetla koja će zaslijepljivati one koji je budu gledali. Reći će mu se: „Idi svojim sljedbenicima i obraduj ih viješću da svakog od njih čeka ono što si ti dobio“. Kad bude prozvan onaj koji je pozivao zabludi, knjiga djela će mu biti data u lijevu ruku. Njegova hrđava djela, njegovi grijesi, bit će pokazani svim ostalim ljudima i oni će ih čitati, pa će reći: „Teško li se njemu, koliko je zla učinio. Lice će mu nakon toga potamnjeti kao mrkla noć, stavit će mu se užarena kruna na glavu iz koje će izvijati dim i bit će mu rečeno: „Idi svojim sljedbenicima i obraduj ih viješću da svakog od njih čeka isto što je tebe zadesilo“. Kada im se okrene, svi iz doline će govoriti, Allahu moj, nemoj ovoga učiniti našim, ne dovodi ga među nas. Proklinjat će ga svaka skupina pokraj koje prođe i odricati ga se“./Tenbihul gafilin/. Allah dž.š. nam je poslao vođu, pa iako ga nismo sreli i upoznali, znamo put kojim treba ići, jer je on s.a.v.s. ostavio jasan putokaz i uputu. „Ostavljam vam dvije stvari, kojih ako se budete držali, nećete zalutati, Kur'an i sunnet“./Muslim/. U mjesecu prije Ša'bana bio je Mi'radž, a na Mi'radžu je naređen namaz. Naređen je da nas od grijeha i razvrata čuva, da nam ne da da s pravog puta skrenemo i da nas vodi onome svjetlu koje će nam osvjetljavati put do one krune koja će vođi našem na Danu suda na glavi sijati i od nje nam oči zaslijepljivati. Taj naš vođa, vođa je čovječanstvu do kraja svijeta. On nas svako jutro budi na sabah. Podstiče nas da u svakom danu naučimo nešto novo i uradimo nešto korisno. Od nas traži da se za smrt i odlazak s ovog svijeta ozbiljno pripremamo. Kazuje nam kako da se harama čuvamo i kako da svakim našim gestom budemo u akciji čiji je rezultat da je Allahova riječ gornja. Kad je Allah dž.š. stvorio čovjeka, čovjeku se neposlušnik Allahu, ponudio biti vođa. Šejtan, Allah ga prokleo, nudi se da nas kroz život vodi i na tom putu nam grijeh, razvrat i ružne stvari uljepšava. Zove nas prijestupu svake vrste. Na uho nam šapće da je klanjati teret i stalno nas ubjeđuje da za pokajanje, tewbu i činjenje dobra ima vremena. Okreće nas jedne protiv drugih, udara na brak i porodicu a djecu nam alkoholu i drugim velikim grijesima i teškim porocima vuče. A kad mu kruna užarena na glavu bude stavljena, tad će svako moliti da taj prokletnik ne ide prema nama, nadat će se svako da on nije njegov vođa. Ko bi takvog na Danu konačnog suda za svog predvodnika volio imati? U noći Berat, a berat znači oslobađanje, Allah dž.š. nam nudi da se grijeha oslobodimo i iz obilja Svoje milosti nudi nam oprost. Pokajmo se, grijeha se oslobodimo i takvi čisti za Poslanikom krenimo. Uzvišeni Bože, pomozi nam da tewbom iskrenom grijeha se očistimo i na Sudnjem danu ne budemo od onih koji će se vođe svoga odricati. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
21.06.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š. je svijet uredio tako da u njemu vlada red, ravnoteža, sklad… U tom svijetu dobro je osnova a zlo izuzetak. U prirodi se događaju pojave koje ljudi zovu neprirodnim, vanrednim, nepogodom pa čak i katastrofom. Ovih dana gledamo velike poplave u Podunavskim zemljama Evrope. I druge rijeke u nekim evropskim zemljama su izvan korita. Ne treba, međutim, smetnuti s uma da te rijeke većinu vremena, veći broj dana u godini, godina u deceniji, teku normalno. Neprirodno nas podsjeti na Božiju snagu, na našu nemoć, podsjeti nas na normalno i prirodno. Kao i u prirodi, i u društvu Allah dž.š. je postavio, objavio takve zakone koji uspostavljaju red, sklad, harmoniju, ravnotežu… Društvo, kakvo Allah dž.š. Svojim propisima uređuje je idealno društvo. Ono nije samo puki ideal, na zemlji je već postojalo. Živio ga je Poslanik i ashabi, a njegova pravila su ispisana u Medinskoj povelji, prvom ustavu Islamske države. Red u društvu se također naruši. Čovjek ga naruši i može dovesti društvo do takve granice poremećaja da normalne stvari i pojave budu čudo i da se čudimo onome što bi trebalo biti svima nama svakodnevnica. Naše, bosansko društvo je upravo takvo. Mi se danas čudimo normalnim stvarima. Endemska je pojava poštenje, povjerenje, iskrenost, bratski odnos, saradnja itd. . Mi se divimo onima koji su roditeljima poslušni kao da to nije zadaća svih. Zadivljeni smo ako moralnog mladića i djevojku sretnemo kao da takav ne bi trebao biti svaki mladić i svaka djevojka. Čovjek je međutim te odnose i vrijednosti u društvu poremetio i načinio ga takvim da je u njemu danas, zlo osnova a dobro izuzetak. Izuzetak je da neko bude primljen na posao bez intervencije. Izuzetak je da neko bude primljen na operaciju ili ozbiljniji pregled a da to ne mora dodatno platiti. Izuzetak je da zaručnici stupaju u brak a da nisu imali tzv. predbračno iskustvo. Izuzetak je da je braća, rođena braća lijepo žive i sarađuju. Izuzetak je da neko od nas obilazi redovno familiju i bdije nad rodbinskim vezama. Izuzetak je da je neko spreman raditi u hajr npr. pokositi mezarje u svom džematu i sl.. Izuzetak je uspješna privatizacija jer je većina firmi propala a radnici zbunjeno gledaju u nebo. Kad je dobro izuzetak, a zlo, grijeh i nemoral zavlada društvom, a u našem je tako, tad znamo da je nepravda postala zakon i moramo znati da je otpor toj nepravdi dužnost. Nepravda je da za nerad članovi silnih parlamenata i vijeća u našoj zemlji troše većinu nacionalnog dohotka naše zemlje a radnici stenju bez plaća i doprinosa, a penzioneri bez osnovnih životnih namirnica i lijekova. Nepravda je da oni koji su na pozicijama u društvu i koji primaju velike plaće još su koristeći se svojim društvenim položajem, bolje reći zloupotrebljavajući ga, na mjesta gdje se iz budžeta plata prima zaposlili sinove, kćeri, supruge… Lista nepravdi je duga, a kad ta nepravda postane pravilo, tada je muslimanu otpor obaveza. Poslanik je rekao da je najveći džihad nepravednom vladaru reći istinu, tj. suprotstaviti se nepravdi. Vjerovali smo vam kad ste nam govorili da se želite žrtvovati za naše dobro, za dobro naše Zemlje i da vam je stalo do naše i sreće i budućnosti naše djece. Bili smo na vašim predizbornim skupovima i pažljivo slušali, te gromoglasnim aplauzom svako vaše obećanje pozdravljali, vjerujući da istinu zborite i nadajući se boljem sutra. Poslanik kaže da je jedna od osobina licemjera, munafika da obećaju pa ne ispune obećanje. Uzvišeni kaže da će licemjeri biti u najdubljim džehennemskim dubinama. Glas ovog naroda za pravdu ne shvatajte kao glas koji želi rušiti, već glas kojem je stalo da vi obećanje ispunite i pravom putu se vratite, kako bi i vi i mi spašeni bili. Nepravdu mi živimo zajedno. Ona je izražena u postotcima podjele naše zemlje. Ona se vidi u činjenici da povratnici nemaju prava koja im pripadaju npr, jezik svoj u školi imenom svojim ne mogu zvati. Tuđu historiju uče. Nepravda je kad postoje dvije škole pod jednim krovom. Nepravda u svim sferama života svakim danom postaje sve teža i sve veća. Naš prvi predsjednik je nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma rekao: „Ako nema povratka prognanih, nema ni Republike Srpske. U protivnom Dejtonski ugovor će prerasti iz male i podnošljive u veliku i nepodnošljivu nepravdu, a nepodnošljiva nepravda vodi u novi konflikt“./Alija Izetbegović/. Nepravda je ozakonjena, zato nam je otpor obaveza. Otuda je potrebno da svojim glasom podržimo one koji traže jedinstveno, bosansko rješenje za jedinstveni matični broj. Da podržimo koaliciju Prvi mart koja se bori da se teška nepravda prema prognanim ispravi i da se svi aktivo uključimo u pripremu popisa stanovništva, te svakog pripadnika našeg naroda podučimo da se kao Bošnjak deklariše, da jezikom Bosanskim govori i da je naša vjera Islam. Šutiti na učinjenu nepravdu nije muslimanu dopušteno, jer Poslanik nas uči, da kad loše djelo vidimo reagujemo. Da reagujemo tako da tu nepravdu otklonimo rukom, jezikom a ako ništa ne možemo srcem je prezirimo. Samo srcem prezirati je, kako Poslanik kaže najslabiji stepen vjere a iz iskustva znamo da takva reakcija gotovo nikakve rezultate ne daje. Zato, zapamtimo, ako se nepravda ozakoni, otpor je obaveza. Oduprimo se i podignimo svoj glas protiv nepravde i znajmo, da je nepravdi reći NE, džihad. Uzvišeni Bože, daj nam snage da u borbi za pravdu nikad ne posustanemo! Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.06.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U nizu svojstava kojima su poslanici opisani su i sidk, da su istinu govorili i ismet, da su bezgriješni bili. Poslanici su odabranici Gospodara svjetova sa jasnom zadaćom da Njegovu riječ prenesu i da ljude pravim putem povedu. Da bi to mogli, da bi te zadaće dostojni bili, nužno je posjedovanje spomenutih osobina. Nužno je da im se vjeruje, pa tako znamo da poslanici nikad, ni u šali nisu zaobilazili istinu, i nikad nisu radili ono što drugima zabranjuju, dakle, griješili nisu. Kad se Poslanik vratio sa Mi'radža, pričao je svoj doživljaj prisutnima u haremu Kabe, a mušrici su u nevjerici slušali i bili sigurni da to što govori nije istina. Obradovali su se takvoj poslanikovoj priči vjerujući da halucinira i da je s pameti skrenuo. Radosni zbog takvog zaključivanja, požurili su do Ebu Bekra da mu kažu da je u Poslanika razum pomućen, te priča da je doživio nemoguće. Ebu Bekr, međutim, nije dvojio. Poslanika je dobro znao, a znao je da su mu kao i ostalim poslanicima podarena svojstva sidk i ismet. Rekao je: „Ako je to Poslanik ispričao, onda je to istina“. Ebu Bekr ne sumnja da je on s.a.v.s. išao u toku jedne noći iz Mekke u Jerusalim a potom se uzdigao na nebesa, te se iste noći u Mekku vratio. Mi'radž nas podsjeća na jednu veliku istinu, a ona glasi, da Poslanik uvijek govori istinu i da Poslanikovim riječima treba vjerovati i iste živjeti. U mjesecu poslanikova Mi'radža, razmišljajući o mi'radžskim porukama, slobodni smo se upitati; vjerujemo li mi u ono što Poslanik govori? A govori: „Namaz je temelj vjere“. „Ko bude čuvao namaz,vodio računa o abdestu i na vrijeme klanjao, te na lijep način učini ruku i sedždu znajući da je takav namaz Allahov dž.š. hak, on će biti zabranjen džehennemskoj vatri“. /Ahmed/. Ebu Hurejre r.a. prenosi: „Ako neko od vas uzme abdest kako valja, zatim ode u džamiju nemajući nikakav drugi nijet osim da klanja, Allah dž.š. se toliko tome obraduje kao što se obraduje čovjek kad nađe izgubljenu stvar“./Ibn Huzejme/. Ovo su Poslanikove riječi, a on s.a.v.s. istinu govori. Šta nam stoji na putu da poput Ebu Bekra budemo es – sidik i bez dileme ono što Poslanik govori prihvatimo i živimo? Poslanik nam govori da znanje stičemo, da je to farz svakom muslimanu i muslimanki. Poredi nam vrijednost sticanja znanja sa dobrovoljnim namazom pa kaže da je bolje naučiti nešto nego klanjati hiljadu rekata nafile. Podstiče nas i da naučeno širimo, da druge podučavamo. Ebu Hurejre r.a. prenosi od Poslanika: „Onaj ko ima znanje a ne prenosi ga na druge sliči na onoga koji gomila blago i ne dijeli ga“./Tergib/. Ovo su istinite riječi Poslanikove, ali ne zatvarajmo uši i čujmo i ovu istinu koju Poslanik zbori i po njoj postupajmo. Od Abdullaha ibn Amra se prenosi da je Poslanik rekao: „Koliko je onih koji imaju znanje o vjeri, ali vjeru ne razumiju, onih kojima znanje ne koristi, već im štetu donosi. Učite Kur'an, on će vas štititi od onoga što je zabranjeno, jer ako te Kur'an ne zaštiti, ti ga iskreno i ne učiš“./Medžme-u-Zevaid/. Poslanik, o čovječe, a on s.a.v.s. ne govori po hiru svome, on je ismet , bezgriješan, od tebe traži da ne tumačiš ono što ne razumiješ. Ako si naučio neki ajet, pročitao ga, nisi naučio povod njegove objave. Ne znaš, da li ga neki drugi ajet tumači ili derogira. Ne znaš, šta je Poslanik rekao tumačeći ga, i nisi čitao nijedan klasični tefsir tog ajeta. Problem danas ummet ima zbog površnih, proizvoljnih, neutemeljenih tumačenja naše vjere. Neprijatelji, mušrici se raduju takvom pogrešnom tumačenju jer ono nas i vjeru našu kompromituje. Vjeruješ li da Poslanik govori istinu? Ako vjeruješ možeš se uzdići na deredžu siddika na kojoj je Ebu Bekr, ali moraš ostaviti onaj posao koji ne znaš i prihvatiti se raditi, za dobrobit ummeta onaj koji znaš. Šta nam osim naše ljenosti stoji na putu da stičemo znanje i šta nas sprečava da prestanemo tumačiti nejasne ajete naše Knjige, da prestanemo o našoj vjeri pričati ono što ona nije. Evo recite, ko je korisniji ummetu? Onaj ko po cijeli dan provodi u džamiji tumačeći teške teme kao što su džihad, mezhebska razilaženja i sl. ili onaj naš brat koji naporno radi na svojoj njivi ili je otišao u Hercegovinu, Hrvatsku ili gdje već, da zaradi i svoju porodicu obezbijedi. Poslanik bi sigurno glasao za ovog drugog. Vjerujemo li mi Poslaniku kad kaže da je brak pola vjere? Kad kaže, da nećemo biti pravi vjernici dok drugom ne budemo željeli što i samome sebi. Kad kaže, da ne smijemo zaspati siti ako je komšija gladan. Kad kaže, da je džennet pod majčinim nogama. Kad nas uči da je imetak sinov istovremeno i očev, a da očev nije istovremeno i sinov. Kad naređuje da obiđeš bolesnog a kao nagradu ćeš tamo naći Gospodara svjetova. Kad od nas traži da ne sličimo drugima, da se ni za kim ne povodimo već da čvrsto stojimo na temeljima naše vjere i gradimo svoj, vlastiti identitet. Kad kaže da je dunjaluk njiva ahireta. Kad kaže da je odgojeno dijete trajno dobro, itd.. Koliko smo ubijeđeni da su poslanikove riječi istina vidi se iz realnosti u kojoj se brakovi sve rjeđe sklapaju a nemoral razara naše društvo. Vidi se i po tome što se ne ponašamo bratski jedan prema drugome i ne želimo drugome što i sebi, već se radujemo zlu koje ga pogodi. Zatvorili smo se u svoje kuće i ko od nas misli kad legne da li mu je i komšija sit legao? Koliko smo sigurni da je poslanikova riječ istina vidi se po krizi identiteta u kojoj smo, jer sve češće, u svemu, od govora do načina oblačenja oponašamo druge. Dunjaluk nam je cilj i nismo baš sigurni, ne vjerujemo potpuno da je istina kad Uzvišeni kaže: „Onaj svijet je bolji i vječan je“./el-E'ala,17/. Mi'radž je Ebu Bekru podario časni nadimak es-sidik. Ni nama ništa ne stoji na putu da se istim nadimkom nakitimo ako shvatimo da je svaka Poslanikova riječ istina, te tu riječ kao uputu uzmemo i zarad naše sreće na oba svijeta živimo. Uzvišeni Bože, pomozi nam da razumijemo, da kad Poslanik govori, istinu slušamo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.06.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U djelu Zadu-l-me'ad Ibn Kajjim el Dževzi je kategoričan da su se Isra i Mi'radž Poslaniku dogodili u budnom stanju (bidžesedihi), a ne samo duhovno ili u snu. To je mišljenje većine islamskih učenjaka. Mustafa es-Sibai u djelu „Poslanikov životni put“, kaže: „Isra i Mi'radž desili su se u jednoj noći, pri punoj svijesti, duhovno i tjelesno“. Isto mišljenje zastupa i Ibn Kesir. To potvrđuje i prvi ajet sure Isra u kojem se spominje da je Allah dž.š., prenio svoga roba, koristeći riječ „abd“ a ona označava čovjeka u cijelosti, i dušu i tijelo. Također u suri Nedžm u kojoj se o Mi'radžu govori Uzvišeni kaže: „Pogled mu nije skrenuo“/Nedžm,17/. Spominje se riječ „besar“ a ona označava čovjekov fizički vid. Nije upotrijebljena riječ „besiret“, što je oznaka za unutarnje, duhovno gledanje. Da su se Isra i Mi'radž desili u snu, mušrici ne bi to negirali jer znaju da čovjek može sanjati da je otputovao u bilo koje mjesto. Oni su upravo negirali da je Poslanik u toku jedne noći prevalio toliku razdaljinu, otišao iz Mekke u Jerusalim, zatim na nebesa i vratio se u toku jedne noći. Poslanik je gore putovao tijelom i dušom, putovao je kao čovjek i što je od tamo donio, čovjeku je donio. To što je donio omogućava čovjeku u svakoj generaciji, do dana Sudnjega da Gospodaru svjetova pokuca na vrata, da Mu do prijestolja dođe, da Mi'radž svaki dan klanjajući čini. Ono što je Poslanik vidio važno nam je za razumijevanje vjere i važno nam je kako bi se još čvršće uhvatili Allahovog dž.š. užeta i još sigurnije koračali za Poslanikom čovječanstva. Uzdižući se na nebesa Poslanik je prolazio pored predhodnih poslanika i svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom, a pitanje koje su postavljali upućuje na to da su ga očekivali i svojim narodima nagovijestili. On s.a.v.s. je Poslanik svima, svim narodima i svim ljudima do Sudnjega dana. Obilježavajući dan njegovog Mi'radža, na nebesa uzdignuća, probudi u sebi ponos što pripadaš njegovom ummetu i živi njegov sunnet kako bi bio dostojan njegovog šefa'ata, a šefa'at mu je mi'radžski poklon. Sunnet poslanikov i put njegov, obilježavaju dvije važne poruke, dva važna proglasa koji glase: „Obveseljavaj a ne rastužuj i olakšaj a ne otežaj“. Vjera je radost i donosi olakšanje. Danas, međutim, često čujemo tumačenja naše vjere koja je opisuju kao nešto teško i gotovo nemoguće za živjeti. Od takve predstave islama ljudi bježe i imaju predrasude. Nije mi'radžska poruka da u Londonu i Parizu presrećeš i napadaš, ubijaš vojnika. Mi'radžska poruka je da u Londonu završiš Oxford a u Parizu Sorbonu i tako se boriš za afirmaciju islama, a protiv islamofobije. Poslanik je došao do Sidretu-l-muntehaa i vidio u stvarnom obliku Džibrila. Sidra je granica iza koje razum ne poima stvari. Iza te granice se nalaze odgovori koje ovdje ne nalazimo, npr. zašto dobar vjernik boluje i pati a griješnik lagodno živi i smrću lahkom umre? Pjesnik to ovako, na jednostavan način pojašnjava: Dva meleka smrti sreli se sred Kevna Gdje Lotos dijeli dva svijeta drevna „Kud si pošo“?:drugar upita drugara. „Da prolijem provodur s vrha crepuljara. U Halepu Fulan s grijehom jednim leži Džan mu puče da se žeticom osvježi Još jedan mu grijeh prije smrti sahne Prevrnuću kofu nek za njom uzdahne“. „A ti kud ćeš“?:istim ga pitanjem dočeka „Da donesem ribu iz mora daleka U Halepu umire Fulan s dobrom jednim A zulumćar teški! Zlo čineć osijedi. Hoću da mu život u slasti se svrši Da mu ono dobro ko travku osušim“. Vidio je Poslanik Bejtu-l-Ma'mur, nebesku ka'bu i na nju leđima naslonjenog Ibrahima a.s. U tu ka'bu svaki dan uđe sedamdeset hiljada meleka koji u njoj ibadete i više se ne vraćaju do Sudnjeg dana. Ibrahim a.s. je graditelj zemaljske, naše ka'be. On nam je orijentir, po naredbi Božijoj sagradio. Od onoga dana kad je Uzvišeni Poslanika i ummet mu prema Mekki usmjerio nema promjene pravca, nema drugog orjentira i nema izlaska iz te putanje do Dana Sudnjega. Kako mi nismo meleki, već ljudi, mi iz putanje ka ka'bi izaći možemo i leđa joj umjesto lice okrenuti. Ako to učinimo u propast idemo jer kad god je čovjek leđa onome što ka'ba simbolizira okrenuo u propast je išao. Mi'radžska poruka je jasna. O ljudi, ka'ba vam je na zemlji ono što je melekima na nebesima. Vaše uzdignuće, vaše jačanje, vaš napredak i prosperitet je moguć samo ako od ka'be krenete baš kao što je Poslanik na svoje uzdignuće iz Mesdžidu-l- harama krenuo. Poslanik je vidio Džennet i Džehennem. U Džennetu je, kako kaže, vidio dvorac pripremljen za Omera r.a. i čuo zveket njegovih nanula džennetskom kaldrmom. U Džehennemu je vidio nepravednike, tuđeg imetka izjelice, kamatare,one koji su preuzeli emanete a nisu ih sposobni nositi ni ispuniti,itd.. Omeru je dvorac u Džennetu sagradila njegova pravednost, njegova odlučnost da Allahova riječ bude gornja i da svi ljudi bez obzira na društveni status budu jednaki pred zakonom. Omeru je dvorac u Džennetu sagradila njegova odgovornost. Imao je običaj reći, kriv sam ja kao predsjedik države ako mazga u Šamu slomi nogu zbog lošeg puta. Omeru je dvorac u Džennetu sagradila njegova samilost i požrtvovnost jer on gladnoj porodici na kraju grada nosi večeru, brašno na svojim leđima. Njemu je hod džennetskom kaldrmom omogućila ona njegova svijeća koju pali kad radi svoj posao, ne želeći trošiti državno u privatne svrhe. Obiljžit ćemo Mi'radž. Važnije je da on i njegove poruke obilježe nas. Da mi tijelom i dušom, a to znači i riječju i djelom krenemo na svoj Mi'radž, na svoje uzdignuće i svoj uspon u vjeri. Poslaniku je na Mi'radžu naređen namaz, pet dnevnih. Sve naredbe Božije su Poslaniku došle, a on je bio na zemlji, i post i zekat i hadždž i …, a namaz mu je naređan u Allahovoj blizini, u podnožju Njegovog Arša. Može li se Allahu dž.š. približiti bez namaza? Može li se biti musliman bez sedžde? Može li se uspjeti ako se ne klanja? Ne može! Prvo što ćete biti pitani je namaz. Ako ne budete klanjali, nećete više ništa ni biti pitani. Obilježit ćemo Mi'radž, a ako mi ne budemo svakog dana išli na svoj Mi'radž, a on je u našoj sedždi, jer se u našoj vjeri uči da je namaz Mi'radž mu'mina, nećemo otvoriti džennetska vrata i nećemo dostojni biti Poslanikova šefa'ata. Poslanik je dušom i tijelom na nebesim bio. Od nas se traži da riječju i djelom, dušom i tijelom slijedimo Poslanika. Ne slijediš ga ako ti tijelo ruku ne čini, ako ti čelo na sedždu ne pada, ako ti korak ka džamiji nije usmjeren, ako ti ruka ne dijeli, ako ne služiš roditeljima, ako ne pomažeš bližnjem, ako se ne slažeš s komšijom… Da je Poslanikov Mi'radž bio samo san ne bi se Kurejšije, mušrici na to obazirali. Ako tvoj islam, tvoja vjera bude samo riječ, neće se na to Uzvišeni obazrijeti jer mi'radžska poruka je da se vjera djelom potvrđuje i živi. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da mi'radžske poruke razumijemo i da ih živimo kako bi s Omerom r.a. džennetskom kaldrmom hodali i u džennetskim ljepotama uživali. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
31.05.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U našoj, islamskoj tradiciji, postoje posebno važni datumi, mubarek dani i noći. Ovi datumi i posebni dani i noći nisu cilj niti suština i osnov naše vjere. Oni su podstrek nama, kako bi svoje vjerovanje, opominjući se tim danima i iz prošlosti događajima, ojačali, a vjeru kroz lijepo ponašanje živjeli. Doći na manifestaciju, prisustvovati otvorenju džamije, mevludu, obilježavanju mubarek noći Mi'radža ili Kadra je dobro djelo ali nije ono krajnje dobro kojem islam teži, a teži odgojenom čovjeku, teži vjeri u svakodnevnici u svim sferama ljudskog života. Nama ne nedostaje mevluda, predavanja i dersova, ne nedostaje onih koji će se žrtvovati pa otići na Ajvatovicu. Ne nedostaje ni onih koji će ostaviti sve kako bi za Lejletul Kadr bili u džamiji. Naš će čovjek rado sebi i djeci svojoj organizovati šeriatsko vjenčanje a svadbu provesti družeći se s haramom a ni u braku neće biti ni truna šeriata. Rado će zaklati kurban, akiku, svom djetetu ali će ga zaboraviti kad stasa u mekteb slati. Rado će svom roditelju dobre, najbolje nišane staviti pa i suprotno propisima naše vjere kabur urediti, želeći tako svoju ljubav prema ocu i majci iskazati a dok su bili živi nije u skladu sa zahtjevima vjere prostirao krila svoje milosti pred njima. Nama ne nedostaje ceremonija u vjeri, nama fali vjere u životu. Zato danas želim pitati; Gdje je nama vjera? Poslanik kaže da je najbolji vjernik i njemu najbliži onaj koji je lijepog ponašanja. On s.a.v.s. veli: „Najdraži od vas i najbliži meni na Sudnjem danu bit će onaj koji je najljepšeg ahlaka“./Tirmizi/. „Najomraženiji od vas i najudaljeniji od mene na Sudnjem danu bit će oni koji mnogo pričaju, galame u prazno i oni koji se ohole i uzdižu“./Tirmizi/. Da bi bili istinski, pravi vjernici, oni s kojima bi se naš Pejgamber ponosio, vjera nam treba biti u našem svakodnevnom ponašanju i življenju. To, da musliman klanja, nije krajnje dobro. To je vjerniku svakodnevna radnja, obaveza, krajnje dobro je lijepo ponašanje koje je namazu kruna. To, da musliman posti također nije krajnje dobro niti cilj. Post je put a ne kraj puta. To, da musliman od imetka dijeli, muslimanu je poruka da nije dobro samo sebi činiti dobro. Poslanik kaže: „Vjernici će lijepim ahlakom dosezati nagrade onih koji obavljaju dobrovoljne namaze i dobrovoljno poste“./Ebu Davud/. Ebu Umame r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Garantujem kuću u Džennetu onome ko ostavi raspravu, pa makar bio i u pravu. Garantujem kuću usred Dženneta onome ko se prođe laži pa makar i u šali. Garantujem kuću u vrhu Dženneta onome čiji ahlak bude lijep“./Ebu Davud/. Ebu Derda r.a. veli: „Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: „Na tasove vage na Sudnjem danu neće se staviti ništa teže od lijepog ponašanja“. /Tirmizi/. Na tasovima vage od namaza će teža biti iskrenost i povjerenje. Svi znamo da nam fali iskrenost i da je malo ljudi kojima možemo vjerovati. Zato želimo reći da sve te ceremonije i svi ti dersovi koje pravimo i kojima prisustvujemo, sve te večeri Kur'ana i svi ti mevludi neće svjedočiti našu vjeru na Ahiretu ako ne bude vjere u našem životu. Džennet, Poslanik garantuje onome ko ostavi ispraznu priču, ko ostavi bespotrebnu raspravu, ko ostavi laž a okiti se lijepim osobinama, lijepo se ponaša. Nije neobično i rijetko vidjeti da čovjek izađe iz džamije, sa namaza, a već u džamijskom haremu se krivo zaklinje, vara i koristi se spletkama kako bi ostvario neznatnu dunjalučku dobit. Gdje je tu vjera? Veza između vjerovanja i ponašanja za vjernika je neraskidiva. Allah dž.š. u Objavi često ponavlja da su vjernici oni koji vjeruju i dobra djela čine. Nije teško napuniti autobus, autobuse, naših očeva, majki i nana, koji putuju prisustvovati otvorenjima džamija, ovoj ili onoj svečanosti. To što čine jest dobro djelo ali neće svjedočiti našu vjeru. Dok oni ka ceremoniji usmjeravaju svoje interesovanje, njihove kćeri i unuke pune diskoteke i kafiće i oskudno obučene rade ono što bi se normalan čovjek stidio raditi. Konzumiraju ono što je strogo zabranjeno i odvodi u druge grijehe jer je majka svakom zlu. Na Sudnjem danu na tasovima vage će ponašanje najviše težiti, a kako smo se ponašali prema našoj djeci kad su ostala od vjere daleko i šejtanu u zagrljaju? Gdje je nama vjera? Nije vjera u ceremoniji, u porodici je vjera, u brizi o svom stadu je vjera. Nama fale ljudi koji će shvatiti islamsku poruku reda u društvu i insistirati na poštenju. Kakva je to vjera, odeš iz džamije sa namaza na posao i tamo se izvlačiš, nastojiš što manje uraditi? Pitaš li se, jedem li halal i čime djecu svoju hranim? Nama fale ljudi koji će shvatiti poruku islama kad insistira na pravednosti i zaštiti slabih. Gdje je nama vjera, kad je u pitanju naš odnos prema zajedničkom dobru i zajedničkoj nam, državnoj imovini? Iza neke vjerske ceremonije, sedmičnog ili godišnjeg namaza će se sklonuti onaj koji uzima od nas kad praveći put stavi tanji tampon, slabiji asfalt i onaj koji uzima od nas kad provodi tender u nekoj javnoj ustanovi ili državnom preduzeću te u njega ugradi i sebe. Na tasu vage na Ahiretu težinu ima i namaz ali lijepo ponašanje je teže jer ono je namazu kruna. Ponašanjem treba da pokažemo da smo vjernici a ne izvještačenom skrušenošću u namazu koju vlastitom korumpiranošću poništimo, koju poništimo ponašanjem koje nije islamsko, već je grijeh. Ashabi su govorili, da nisu napamet učili novi ajet dok prethodni ne ožive, ne uvedu u svoj život, dok on ne postane njihovo ponašanje. Biti hafiz, iznimna je čast i neizmjerna blagodat. Oni su odabranici našeg ummeta. Mi se hvalimo danas brojem hafiza ali trebamo se pitati gdje su ti od naše braće i sestara napamet naučeni ajeti, u našem životu? Gdje je riječ Božija, kad su gradovi i sela opustili jer su firme propale a njive zarasle? Gdje je nama ajet Kur'anski koji bi nas trebao naučiti razlučiti službeno od privatnog? Gdje je nama vjera ako je svedena na namaz, na Ramazan, na mevlud, na otvorenje džamije, na Ajvatovicu, na mubarek noći? Ako je na ovo svedena, onda znajmo da mi vjere nemamo, mi imamo samo vjerovanje ali ne i djelovanje. Mi smo samo islam primili ali on nije obuzeo srca naša i nije postao naš život. Mi bi svakom trebali biti prepoznatljivi po islamu, po ponašanju kojem islam uči. Islam je pismenost i kultura. Gdje je nama vjera i Božija naredba IKRE, kad u Srbiji svaki drugi stanovnik godišnje kupi jednu knjigu, u Hrvatskoj svaki a u BiH svaki jedanaesti. Mi bi po solidarnosti trebali biti prepoznati od drugih. Ti drugi bi se trebali diviti nama, našoj spremnosti da jedni drugima pomognemo. Sad dok ovo govorimo u Somaliji na desetine hiljada djece gladuje i gladno umire dok drugi dio ummeta, onaj u zemljama Zaliva ne zna više u šta da troši. Gdje je tu vjera i s čime se misli izaći pred Boga? Na spomenutim ceremonijama si u prvom redu. Ugledan si, sa zvanicama ručaš a radnici ti stenju bez plaće, nemaju pravo na liječenje i bez uplate penzionog osiguranja su. Gdje je tu vjera kad o tuđem haku ne vodiš računa? Ponovimo još jednom da je Poslanik rekao da je na tasu vage na danu Suda ponašanje, poštenje, briga o drugom, pravednost, solidarnost, lijepa riječ, komšijsko razumijevanje i međusobna pomoć, najteže. Namaz je temelj naše vjere, post također, zekat isto, hadždž isto. Oni su islamski šarti, tj. uslov su da bi se mi mogli u muslimane upisati, a da bismo se u džennetlije svrstali, znajmo, da je put do te odabrane družine naše ponašanje, naš ahlak, jer vjera je ahlak. Uzvišeni Bože, pomozi nam , da iščekujući Lejletu-r-Regaib – noć želja, ispunimo želju sebi i Pejgamberu budemo najbliži, tako što ćemo biti najljepšeg ponašanja . Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.05.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Mi, ummet Muhammedov a.s. u Tevratu smo opisani kao samilosni između sebe a prema neprijatelju odlučni. Ruku i sedždu činimo, Allahovom zadovoljstvu težeći. Sedžda nas je obilježila, pa nam na licu njeni tragovi stoje. Indžil nas opisuje kao biljku koja sjeme izbaci pa ono iz zemlje nikne, očvrsne, ojača, ispravi se na stabljici izazivajući divljenje sijača. Stvoritelj nas je na zemlji posijao i svakom narodu kojeg je na Dunjaluk poslao je Poslanika, onog koji će sjeme zaljevati i obrađivati ga, kako u korov ne bi zaraslo, dao. Poslanici su sljedbenike svoje samilosti učili i odlučnošću prema neprijatelju naoružali. Svi su imali obavezu namaza, pa su svi učili sljedbenike rukuu, sedždi, želeći ih obilježiti sedždom kako bi na Ahiretu bili jedni drugima prepoznatljivi. Sjeme koje su oni donoseći objavu sijali je plod davalo i iz ploda novo sjeme je u zemlju padalo kako bi novi izdanak niknuo. Sve dok su na tragu onog što su poslanici donijeli bili, ljudi su bili uspravni, dostojanstveni, divljenje su izazivali kako Sijača tako i onih koji su s njima živjeli. Ebu Hurejre r.a. je jednoga dana otišao na pijacu i povikao: „O ljudi, vi ste zauzeti trgovinom a u džamijama se dijeli nasljedstvo, zaostavština Poslanika Božijeg“. Ljudi ostaviše svoje poslove i pohitaše u džamiju ali tamo ne nađoše da se išta dijeli. Okrenuše se Ebu Hurejri i upitaše: „Ebu Hurejre, ne vidjesmo nikakvo nasljedstvo da se dijeli“? „A šta ste vidjeli“? „Vidjeli smo ljude kako spominju i veličaju Allaha i druge kako uče Kur'an“. „Pa to vam i jeste zaostavština Allahovog Poslanika“. Džamije, mjesta gdje se dijeli Poslanikova zaostavština, agresor je u proteklom ratu planski rušio. Srušio je njih šesto četrnaest a sedmog maja, devedeset treće, srušio je Ferhadiju banjalučku. Po tom datumu muslimani bosanski obilježavaju svake godine Dan džamija, kako bi se prisjetili i ne dopustili da u zaborav padne jedan takav zločin, kakav je atak na kuće Božije, ali i kako bi pouke uzimali i u budućnost sigurnije i odlučnije koračali. Da bi uspravni bili i divljenje drugih izazivali, u džamiju po Poslanikovu ostavštinu treba ići. Ostavština Poslanikova je džemat i zajedništvo. Razjedinjeni i podijeljeni nikog ne zadivljujemo, naprotiv, samilost, žaljenje, a od nekih i prezir doživljavamo, divljenje sigurno ne. U Danu džamija prisjetit ćemo se rušenja kuća Božijih i važnosti njihove u našim životima jer je i agresor znao da mi, ako ne živimo ostavštinu našeg Pejgambera, nikad ispravno i dostojanstveno nećemo zemljom hoditi, već podanici i sluge drugima ćemo biti. Ostavština Poslanikova je lijepo ponašanje, ahlak. Džamija nas uči lijepoj riječi i dobrom djelu. Lijepoj riječi koja je tako snažna da se poput grana moćnog stabla širi i plod daje i djelu dobrom koje je trajno. U džamiju idemo da od Poslanika omirazimo brigu o djeci i bdjenje nad njihovim odgojem. Da omirazimo pažnju prema roditeljima i poniznost im. Da omirazimo brigu o komšiji, bratu muslimanu i naučimo se dati svakom njegovo pravo. Ebu Hurejre nas zove da u džamiju požurimo kako bi od Poslanikove ostavštine uzeli, a nudi nam se čistoća duše, tijela i okoline. Tu, u džamiji uči se vjera, vjerovanje, namaz i drugi obredi, a oni su hrana duše naše i njen, od grijeha štit. Duša se namazom čisti, postom također. Imetak se čisti zekatom. Hadždž nam nudi bezgriješno stanje kao na dan rođenja. Požurimo uzeti te ostavštine među kojom je i abdest. On nas od fizičke nečistoće čisti, sapirući prljavštinu sa naših ruku, lica, glave i nogu, ali nas i od grijeha čisti jer od Poslanika učimo da sa kapanjem abdeskih kapi s našeg tijela i grijesi s nas padaju, sapiru se, čiste. Mi smo zrno koje je palo na zemlju, niklo i raste i da bi bilo čvrsto, uspravno i divljenja dostojno, džamija mora biti mjesto našeg ishodišta i utoka. Tu ćemo učiti da treba učiti i da je učenje, nauka put našem dostojanstvu i garant našem uspravnom hodu. Ne hodi uspravno, i ne divi se niko onome ko je u grijeh zagazio, svoj identitet izgubio i ko džamiju kao mjesto gdje se snaga toči koja biljci snagu daje da se odupre svim nasrtajima vjetra i drugih nepogoda, te uspravna ostane, zaobilazi. Porušene džamije se obnavljaju, mnoge su već obnovljene. Ferhadija je pri kraju. Obnova Aladže će ove godine započeti, a godina je u IZ-ci proglašena godinom njene obnove. Naša je zadaća sve te džamije obnoviti kako bi svim mahalama, selima i gradovima vratili osmijeh na lice i Bosnu simbolima njenim ponovo obilježili. Gradnjom i obnovom džamija, trebamo to znati, mi nećemo postati onakvi kako nas Tevrat i Indžil opisuje. Izgradnjom sebe u džamiji, mi ćemo biti samilosni između sebe, odlučni spram neprijatelja a ruku i sedžda će biti naša svakodnevnica. Naši odlasci u džamiju, sjeme koje se čovjek zove i ummetu Muhammedovu a.s. pripada će ojačati, očvrsnuti i uspravnim učiniti. Čovjek će postati sposoban da se odupre nasrtaju svakog neprijatelja i da bude dostojan divljenja Sijača ali i stvorenja, onih koja s nama prostor životni dijele. Iščekujući Dan džamija i ne dopuštajući da u zaborav padne taj silni zločin, podizanja ruke na kuću Božiju, mi istovremeno podsjećamo sebe na našu obavezu da džamije gradimo i održavamo. Održavati je znači u njoj biti i u nju ići da se mijenjaš a iz nje izlaziš spreman i sposoban da mijenjaš svijet. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji će u džamiju po Poslanikovu ostavštinu žuriti i uvijek uspravno i dostojanstveno zemljom hoditi. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.05.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Alija bin Ebi Talib je rekao: „Kada je objavljen ajet:Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu./Nasr/, Poslanik je bio bolestan. Nedugo poslije toga izašao je među ljude, u četvrtak, ispeo se na minber, a zatim sjeo. Lice mu je bilo požutjelo a oči ispunjene suzama. Pozvao je Bilala i naredio mu da poziva ljude po Medini jer Allahov Poslanik hoće nešto da im oporuči. Bilal je pozivao, i stari i mladi su se sakupili. Sva svoja vrata ostavili su otvorena, a njihova roba na tržnici, ostala je bez čuvara. I djevojke su izašle iz svojih odaja kako bi čule Poslanikov vasijjet. Džamija je postala tijesna da sve primi, pa je Poslanik ponavljao:'Napravite mjesta za one koji dolaze'. Ustao je, zaplakao, zahvalio se Allahu, donio salavat na prijašnje poslanike i na sebe a zatim rekao: „Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Poslanik poslije kojeg poslanika nema. Ljudi, znajte da sam iscrpljen i približilo se vrijeme mog odlaska sa Dunjaluka. Čeznem za susretom sa svojim Gospodarom. Kolika li je samo tuga zbog rastanka sa mojim ummetom?! Šta li će oni govoriti poslije mene? Allahu moj, spasi ih, spasi ih. Ljudi, poslušajte moju oporuku, upamtite je, čuvajte i neka oni koji su prisutni prenesu onima koji nisu s nama. Ovo vam je moja posljednja oporuka. Ljudi, Allah vam je u svojoj Knjizi pojasnio šta je halal a šta haram, šta treba da radite, a čega se treba kloniti. Ono što vam je dozvoljeno i smatrajte dozvoljenim a ono što vam je zabranjeno i vi zabranjujte. Vjerujte u ono što je manje jasno i radite po onome što je jasno. Uzimajte pouku iz primjera koji su u Kur'anu navedeni“. Onda je podigao glavu prema nebu i rekao: „Allahu moj, dostavio sam i budi mi svjedok“. „Ljudi, dobro se čuvajte prohtjeva koji vode u zabludu i koji su daleko od Allaha i Dženneta a blizu Džehennema. Dobro čuvajte džemat i budite čestiti. To vam je blizu Allaha i blizu Dženneta a daleko od Džehennema“. Onda je rekao: „Allahu moj, dostavio sam“. „Ljudi, tako vam Allaha, Allah neka vam bude na pameti kada se ophodite prema onima koji su u vašoj vlasti. Hranite ih onim što i sami jedete, odijevajte ih onako kako se i sami odijevate i nemojte ih zaduživati nečim što je iznad njihovih mogućnosti. I oni su meso i krv i stvorenja kao i vi sami. Znajte, onoga ko im bude nepravdu činio, ja ću dočekati kao protivnik na Danu Sudnjem, a Allah će presuditi. Tako vam Allaha, neka vam Allah bude na umi u odnosu prema vašim suprugama. Nemojte im nepravdu činiti, pa da vam budu uskraćena vaša dobra djela na Kijametskom danu. Jesam li dostavio? Ljudi, sebe i porodice čuvajte od vatre, podučavajte ih, odgajajte, jer su vam oni pomoćnici i emanet koji vam je povjeren. Jesam li dostavio? Ljudi, pokoravajte se onima koji su preuzeli na sebe poslove upravljanja i nemojte im se suprotstavljati, makar se radilo o sakatom robu Abesincu. Onaj ko se njima pokorava, taj se pokorava meni, a ko se pokorava meni, taj se pokorava Allahu. Ko njima odbije poslušnost, taj odbija poslušnost i meni, a ko meni odbija poslušnost, neposlušan je Allahu. Nemojte ustajati protiv njih i ne kršite svoje zavjete koje ste im dali sve dok su na pravom putu. Jesam li dostavio? Ljudi, obavezni ste voljeti moju porodicu. Obavezni ste voljeti svoje učene. Nemojte ih nipošto mrziti, zavidjeti im i kuditi ih. Onaj ko ih voli, mene voli, a ko mene voli, voli i Allaha. Onaj ko njih mrzi, taj mrzi i mene, a ko mene mrzi i Allaha mrzi. Jesam li dostavio? Ljudi, dobro vodite računa o dnevnim namazima, prethodno dobro vodeći računa o abdestu i vodite računa da u potpunosti obavljate ruku i sedždu. Ljudi, dajite zekat na svoj imetak, jer onaj koji ne daje zekat, taj nema namaza, a ko nema namaza nema ni vjere, ni posta, ni hadždža a ni džihada. Allahu moj da li sam dostavio? Ljudi, Allah je obaveznim hadždž učinio svakom onome ko za to ima mogućnosti, a ko to ne učini, neka umre kako hoće; kao židov ili kao kršćanin ili kao vatropoklonik. Jedino opravdanje mu je bolest koja bi ga onemogućila da obavi hadždž, ili nepravedan vladar. U protivom neće imati mog šefa'ata, niti će se napojiti sa moga izvora. Da li sam dostavio? Ljudi, Allah će vas na Kijametskom danu okupiti na jednoj ravnici, veličanstvenom mjestu. Tada će biti teško, na taj Dan neće koristiti ni imetak, ni potomstvo, osim onome ko Allahu dođe sa čistim srcem. Da li sam dostavio? Ljudi, čuvajte svoj jezik, oči učinite plačnim a srca poniznim. Svoja tijela izmorenim borbom protiv svojih neprijatelja. Svoje džamije izgradite i održavajte svojim prisustvom u njima, a vaša vjera neka bude čista i iskrena. Budite dobri prema braći vjernicima i nastojte da činite što više dobrih djela. Čuvajte svoja stidna mjesta, od imetka svog dijelite sadaku i ne budite zavidni pa da vam dobra djela nestanu. Nemojte se međusobno ogovarati, pa da propadnete. Jesam li dostavio? Ljudi, nastojte da što više robova oslobodite i radite dobra za Dan kada će vam biti potrebna i kada ćete biti u velikoj nevolji. Ne nanosite nepravdu jer će Allah parničiti s onim ko nepravdu čini i On će račun svoditi. Njemu ćete se vratiti, a On neće biti zadovoljan vašim grijesima. Ko od vas uradi neko dobro djelo, to je za njegovu korist, a ko uradi nešto hrđavo, to je uradio na svoju štetu. Tvoj Gospodar nikome neće nanijeti nepravdu. Bojte se Dana kada ćete se Allahu vratiti i kada će svakome biti isplaćeno i dato onako kako je zaslužio i nikome neće nepravda biti nanesena. Ljudi, ja idem svome Gospodaru. Iscrpljen sam i Allahu ostavljam vašu vjeru i vaše emanete. Neka je Allahov spas na vas, skupino mojih ashaba, i neka je spas na čitav moj ummet. Neka je Allahov spas na vas, Njegova milost i blagoslov“. Poslanik je završivši govor sišao sa minbera i otišao svojoj kući. Poslije toga nije više izlazio. Neka je salavat i selam na njega, njegovu porodicu, ashabe, sve one koji ga vole i čitav njegov ummet. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji će predano živjeti Poslanikov vasijjet. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.04.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Da je čovjek sklon odgađanju činjenja dobra i tewbe potvrđuje Uzvišeni kad kaže: „Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi“./Kijame,5/. Ibn Abbas r.a. tumačeći ovaj ajet kaže da se to odnosi na čovjeka koji stalno griješi, a pokajanje odgađa i govori:'Pokajat ću se'. To čini sve dok mu ne dođe smrtni sat, a smrt će ga zadesiti u najgorem stanju i umrijet će takav. Džerir bin Dahak prenosi od ibn Abbasa da je Poslanik rekao: „Propali su oni koji odgađaju“. Čovjek je obavezan da se kaje Allahu dž.š. u svakom momentu kako bi ga smrt zatekla kao pokajnika. Allah Uzvišeni prima tewbu jer kaže: „On prima pokajanje od robova Svojih i hrđave postupke prašta“/Šura,25/. Allah dž.š. prelazi preko loših djela čovjekovih ako se on pokaje, a pokajanje uključuje, čovjekovo osjećanje kajanja u srcu, traženje oprosta jezikom i donošenje odluke da se više neće ponoviti grijeh. Ibn Abbas r.a. veli da je Poslanik spomenuo kapiju tewbe, na što je Omer bin Hattab rekao: „Allahov Poslaniče, kakva je kapija tewbe“? Poslanik je odgovorio: „ Ta kapija je otvorena otkako je Allah stvorio stvorenja i bit će otvorena do dana uoči izlaska Sunca sa zapada. Nijedan od Allahovih robova se ne pokaje iskreno, a da njegova tewba ne prođe kroz tu kapiju“. Muaz bin Džebel slušajući to je uzviknuo je: „Za tebe bi žrtvovao i oca i majku Poslaniče! Šta je to iskrena tewba“? Poslanik mu odgovori: „Iskrena tewba je kada se griješnik pokaje za učinjenjo i ne vraća činjenju toga ponovo“. U hadiskim zbirkama od Zuhrija se bilježi da je Omer bin Hattab ušao Poslaniku plačući pa ga je Poslanik upitao: „Zašto plačeš“? On mu odgovori: „Poslaniče, na vratima je mladić koji plače i zbog koga mi se srce cijepa“. Poslanik reče: „Uvedite mi ga Omere“. Mladić je ušao plačući, a Poslanik ga upita: „Zbog čega plačeš“? On mu odgovori: „Allahov Poslaniče, rasplakali su me mnogi grijesi i bojim se da je Silni srdit na mene“. Poslanik ga upita: „Da li si Allahu pripisao druga“? „Nisam“. „Da li si nepravedno nekog ubio“? „Nisam“. „Allah će oprostiti tvoj grijeh, makar bio velik kolika su sedmera nebesa i sedam zemalja i sve postojane planine“. Mladić reče: „Allahov Poslaniče, moj grijeh je veći i teži od sedam nebesa, sedam zemalja i postojanih planina“. Poslanik ga upita: „A je li tvoj grijeh veći i teži od Arša“? „Moj grijeh je veći“. „A da li je tvoj grijeh veći od Allahove milosti i Njegovog magfireta“?. Mladić reče: „Allah je velik i veličanstveniji, veliki grijeh ne prašta niko osim Allah, koji puno prašta“. Poslanik reče: „Kaži mi koji je tvoj grijeh“? Mladić reče: „Stidim se da ti kažem, Allahov Poslaniče“. Poslanik reče: „Kaži mi tvoj grijeh“! Mladić reče: „Ja sam otkopavao mezarove i krao vrijednosti iz njih sedam godina. Tada je umrla jedna mlada ensarijka. Otkopao sam njen kabur i izvadio je iz njezinih ćefina. Odmakao sam se od kabura ali šejtan me nije napuštao i griješnim mislima je zaokupio mene. Vratio sam se do mrtve djevojke i obljubio je. Nisam se poslije toga puno odmakao od kabura a čuo sam glas: „Teško tebi, zar se nisi postidio Onoga Ko svodi račun na danu Suda. On će svakom presuditi, kome god je nepravda nanesena on će je izmiriti od onoga koji ju je nanio. Ostavio si me golu među mrtvima i nečistu pred Allahom“. Poslanik a.s. poskoči, držeći se za glavu i reče: „Griješniče, džehennemu si najpotrebniji. Izlazi od mene“! Mladić je izašao gorko se kajući Allahu. Tako u kajanju je proveo četrdeset dana i noći. Kada je prošla četrdeseta noć, podigao je glavu nebu i rekao: „Bože, Muhammedov, Ademov i Havvin, ako si mi oprostio pokaži to Muhammedu a.s. i njegovim ashabima. Ako nisi, na mene pošalji nebesku vatru i sprži me njome, a poštedi me ahiretske kazne“. Tada je Džibril došao Muhammedu a.s. i rekao: „ Muhammede, tvoj Gospodar te selami, On je Selam, od Njega je spas i Njemu se sve vraća“. Džibril je nastavio: „Allah Uzvišeni pita:'Da li si ti stvorio stvorenja?' 'Ne, nego je On taj koji je stvorio i mene i njih'. 'Da li im ti daješ opskrbu'? 'Allah je taj koji daje opskrbu i meni i njima'. 'Da li ti primaš njihovo pokajanje'? 'Allah je taj koji prima pokajanje i meni i njima'. Allah dž.š. kaže:'Oprosti Mom robu, jer sam mu i Ja oprostio'. Poslanik je pozvao mladića i obradovao ga viješću da mu je Allah primio njegovo pokajanje“. Poslanik Muhammed a.s. kaže da ajet koji najviše nade ljudima daje je ovaj: „O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će sigurno sve grijehe oprostiti, On doista, mnogo prašta i On je milostiv“./Zumer,53/. Allah dž.š. će oprostiti svakome ko tewbu učini iskreno, a njena iskrenost je u iskrenom kajanju srcem, zatim izricanju riječi pokajanja i definitivnom okretanju leđa grijehu za koji se kajemo. Ljudska priroda je takva da bi čovjek do kraja života griješio i tada se pokajao. Međutim, mudrošću Stvoritelja kraj nikome nije poznat pa je odgađati tewbu neodgovorno i za čovjeka kobno. Bez obzira koji si grijeh počinio, vrati se, pokaj se, Allah Uzvišeni te u okrilje svoje neizmjerne milosti rado prima i Svom neograničenom magfiretu zove. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših grijeha i pokajnicima iskrenim Tebi. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
19.04.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ata bin Saib prenosi da je Ja'la bin Murre rekao: „Sastali smo se sa jednom grupom hazreti Alijinih pristaša i prijatelja i rekli smo:'Bilo bi dobro da čuvamo vođu vjernika (halifu). On ima mnogo neprijatelja i nismo sigurni da oni neće pokušati da ga ubiju'. Dok su tako jednog dana stajali na vratima njegove kuće, on je izašao da klanja. Upitao nas je:'Šta vi tu radite'? Rekosmo:'Čuvamo te vođo vjernika, jer je mnogo onih koji ti pokazuju neprijateljstvo i bojimo se da bi mogli pokušati da te ubiju'. On reče:'Da li me čuvate od stanovnika nebesa ili od stanovnika zemlje'? Mi rekosmo:'Čuvamo te od stanovnika zemlje. Nemamo nikakav način da te sačuvamo od stanovnika nebesa'. On reče:'Onda znajte da se ništa na zemlji ne može dogoditi prije nego to Allah odredi na nebesima. Nema čovjeka koji nema dva meleka koji su zaduženi da ga brane i čuvaju od svakog zla, sve dok mu ne dođe ono što mu je određeno i dosuđeno. Kad mu dođe to, onda ga oni napuštaju i ostavljaju njegovoj sudbini“. Vjerovanje da sve što se događa i zbiva, biva Božijom voljom i određenjem, temelj je i jedna od šest istina naše vjere. Vjera nas uči da ono što nas zadesi nije nas moglo zaobići, a što nas zaobiđe nije nas moglo zadesiti. Poslanik kaže: „Kada bi se čovječanstvo sastalo da ti neku korist donesu ne mogu ti donijeti ništa osim ono što je Bog odredio. A kada bi se sastalo čovječanstvo da ti štetu nanesu ne mogu ništa osim ono što je Bog odredio. Pera su uzdignuta i stranice osušene“./Muslim/. Tim uzdignutim perima i na davno osušenim stranicama zapisan je dan našeg odlaska s ovog svijeta. Taj zapis o nama je nepromjenjiv i za nas nespoznatljiv. Takav, tjera nas da svaki dan mislimo na odlazak, da mislimo na dan kad će naši meleki čuvari biti opozvani. Prije nego budu opozvani, prije nego naredba Božija da nam duša napusti tijelo, s nebesa dođe na zemlju, učinimo sve kako bismo taj trenutak spremno dočekali i s obilnom opskrbom na Ahiret otputovali. Savjeti koje mudri Lukman daje svome sinu mogu nam pomoći. Lukman mu veli: „Sinko moj, hoću da te posavjetujem i da ti oporučim ono što će te kroz život voditi i stalno te budnim držati kako ne bi granicu prekoračio“. Od dunjaluka uzmi koliko ti je potrebno. Nikome nije zabranjeno da uživa u dunjalučkim blagodatima i jede ukusna jela. U opasnosti je onaj koji dunjaluk počne gomilati jer je ljudska priroda takva da ga se nikad zasititi ne može. Takav je sličan žednom čovjeku koji žeđ morskom vodom gasi, a žeđ se samo pojačava. Poslanik kaže: „Nemoj svoje srce vezivati za imetak, jer je imetak dnevna ponuda, danas je tvoj, a sutra tuđi. Nemoj se zamarati onim što nekome drugom pripada. Ako srce vežeš za imetak, onda ćeš škrtariti u Allahovim pravima u tom imetku, a u tebe će ući strah od siromaštva i bit ćeš pokoran šejtanu“. Gospodaru svome robuj onoliko koliko ti je potreban. Čovjek je, sinko moj, ovisan o Stvoritelju. Kad to shvati čovjek će zahvalan biti neizmjernom Darovatelju na svemu što mu daje, a daje mu više nego što možemo i zamisliti i izbrojati. Bez Stvoritelja svjetova život nije zamisliv jer, zašto ne pogledate vodu koju pijete da li je vi s neba spuštate ili Mi to činimo i zašto ne pogledate ono što sijete da li mu vi snagu dajete da iz zemlje nikne ili Mi to činimo. Za Ahiret radi onoliko koliko ćeš na njemu živjeti, a radi ono što će te ahiretskom uživanju odvesti. Abdullah ibn Omer veli da je Poslanik rekao: „Na dunjaluku budi kao stranac ili putnik. Sebe smatraj stanovnikom kabura“. Griješi onoliko koliko si sposoban podnositi Allahovo dž.š. kažnjavanje. Grijeh kojeg čovjek može činiti je dvojak. To može biti grijeh između čovjeka i Allaha i grijeh između čovjeka i drugih ljudi. Onome grijehu koji je između tebe i Stvoritelja tvog tewba je rješenje. Pokaj se i čvrsto odluči da se tom grijehu više ne vraćaš. Grijeh između čovjeka i čovjeka se može ispraviti samo tako da se onaj prema kojem smo pogriješili zadovolji i oprosti. Kad se odlučiš griješiti, tada sinko moj, veli Lukamn, nađi mjesto na kojem te ne vidi Allah ni Njegovi meleki. Takvog mjesta nema, kao što nema mogućnost niko odgoditi čas odlaska s ovog svijeta. Za taj čas se pripremaj kako ne bi žalio za proteklim životom i bio od onih koji će Stvoritelja moliti da ih ponovo na dunjaluk vrati kako bi sad dobra činili, a znaš da povratka nikome nema. Uzvišeni Bože učini nas svjesnim Tvoje odredbe i sposobnost nam daj da se za neizbježno pripremimo. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
12.04.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Vrlina je voljeti Gospodara svjetova, a istinski je posjeduje onaj koji se usteže od onog što je Gospodar zabranio. Neistinito je tvrditi da Allaha voliš a zabrana Njegovih se ne kloniš. Poslanikova je zadaća da nas od grijeha, od onog što je Allah dž.š. zabranio udalji. Pojašnjava nam: „Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru, na koju lete insekti, privučeni svjetlošću i padaju u vatru. Ja vas sprečavam da padnete u vatru džehennemsku a vi mi izmičete iz ruku“./Muslim/. Da mu iz ruku ne bi iskliznuli Poslanik nas poučava. Fedale bin Ubejd prenosi da je Poslanik rekao: „Hoćete li da vam kažem kakav je mu'min? To je onaj od koga su sigurni imetak i život ostalih ljudi. Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su pošteđeni ostali ljudi. Mudžahid je onaj ko se bori sa samim sobom kako bi bio u pokornosti Allahu, a muhadžir je onaj ko ostavi grijehe“. Aiša r.a. veli: „Poslanik me savjetovao, Aiša, dobro povedi računa da ne zanemariš grijehe jer Allah ima onog ko će ih zapisivati i istraživati“. Avam bin Havšeb veli: „Četiri stvari su gore od samoga grijeha: njegovo umanjivanje, samoobmanutost, radovanje i ustrajavanje“. Ustrajati u činjenju malih grijeha slično je, veli naša ulema, sakupljanju sitnih drva od kojih se upali velika vatra. Vrlina je voljeti Džennet, a istinski je posjeduje onaj ko razumije svoju dunjalučku prolaznost i ništavnost dunjaluka ukoliko nije u Ahiret uložen. Neistinito je tvrditi da Džennet voliš a ono što od njega udaljava činiš. Zemlja kojom hodimo, Dunjaluk na kojem uživamo nas svakodnevno opominje, žarko želeći ka Džennetu nas usmjeriti. U predaji se kaže da Zemlja svaki dan čovjeku kaže pet opomena, pet savjeta koji glase: čovječe, hodaš po meni a završićeš u meni, jedeš na meni i iz mene a bit ćeš pojeden u meni, raduješ se na meni a plakat ćeš u meni, griješiš hodajući po meni a bit ćeš kažnjen u mojoj utrobi. Čovjek koji dunjalučki život usklađuje sa riječju Bpžijom drag je i Dunjaluku i Ahiretu. Na oba svijeta je u Allahovom dž.š. zadovoljstvu. Usejjid bin Abdurahman veli: „Čuo sam da vjernik kad umre i kad ga ponesu govori:'Požurite sa mnom'. Kad ga stave u kabur zemlja mu se obrati:'Voljela sam te dok si po meni hodao, sad si mi još draži'. Kad nevjernik umre i kad ga ponesu on govori:'Vratite me'. Kad ga stave u kabur zemlja mu rekne:'Mrzila sam te dok si po meni hodao a sad si mi još mrži“. Vrlina je voljeti Poslanika, a istinski je posjeduje onaj ko Poslanika slijedi i njegov sunnet živi. Neistinito je tvrditi da Poslanika voliš a biti daleko od njegovog puta i ne živjeti njegova sunneta. Ibrahim ibn Edhem kaže da čovjek kad osvane treba zahvaliti na četiri stvari govoreći: „Hvala Allahu koji mi je podario uputu i učinio me vjernikom. Hvala Allahu koji me je učinio pripadnikom ummeta Muhammedovog a.s.. Hvala Allahu koji nije učinio da moja nafaka bude u nečijim drugim rukama osim u Njegovim i hvala Allahu koji je pokrio moje sramote“. Pripadati ummetu Muhammedovom a.s. ne znači nositi muslimansko ime, niti znači biti rođen u muslimanskoj porodici. Poslanika voli i njegovu ummetu pripada onaj ko njegov sunnet živi i putem kojim je on s.a.v.s. išao hodi. Ljubav prema Poslaniku se iskazuje slušanjem i izvršavanjem onog što nam on plemeniti govori i naređuje. Naređuje nam da širimo selam. Omladini našoj želio bih savjet uputiti da svoju pripadnost ummetu između ostalog i nazivanjem selama jedni drugima potvrđuju. Neka ne nastoje sličiti drugima. Vrijedno je samo ono što je original a muslimani se svugdje u svijetu prepoznaju po ezanu, po jedinstvu u obredima, po selamu… Nazvati selam znači bratu svom uputiti blagoslov, zato svoju vrlinu ljubavi prema Poslaniku potvrdimo tako što ćemo tuđe pozdrave koji su se u naš život i svakodnevnicu ugnijezdili zamijeniti selamom. Poslanika voljeti znači sa bratom muslimanom živjeti u ljubavi i slozi i međusobno se pomagati. Podsjetio bi nas da nas Poslanik uči da vjernik duže od tri dana sa vjernikom ne smije biti u svađi i sukobu. Kad nam kazuje kako da među sobom gradimo ljubav kaže nam: „Širite selam među sobom“. Svoju ljubav prema Poslaniku i pripadnost njegovu ummetu potvrdimo živeći njegov sunnet i upute. Ako si s bratom muslimanom u svađi, ne govorite, priđi mu sa selamom i prevaziđite razmirice jer šta god da je uzrok vašoj svađi, prolazno je. Mi se ne svađamo i ne sukobljavamo oko ahiretskih stvari već radi sitnih dunjalučkih i da opet naglasimo, prolaznih. Vrlina je težiti višem stepenu vjerovanja. Oholost tome stoji na putu. Neistinito je tvrditi da se u svom vjerovanju želiš na viši stepen uspeti a ne vidiš muku siromaha, napuštenog, nemoćnog i bolesnog brata muslimana i čovjeka uopće. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: „Nastojte da upoznate što više siromaha i da ih što više zadužite jer će oni imati vlast i uticaj. Kakvu vlast i uticaj će imati Poslaniče? On odgovori:'Kada bude Kijametski dan njima će se reći:'Pogledajte ko vas je nahranio, makar koricom kruha, napojio, makar čašom vode ili odjenuo makar jednim komadom odjeće. Uzmite ga za ruku i vodite u Džennet“. Ebu Lejs es-Semerkandi kaže da ko tvrdi da posjeduje četiri vrline a ne potvrđuje ih djelima, on ne govori istinu. Ko kaže da voli Gospodara a ne napušta ono što je On zabranio. Ko tvrdi da voli Džennet, a ne troši imetak u ono što ga Džennetu vodi. Ko tvrdi da voli Poslanika a ne slijedi njegov sunnet i ko tvrdi da želi u vjeri napredovati a ne primjećuje siromašnog i nemoćnog. Allaha volimo, Džennetu težimo, Poslanika volimo i da po vjeri našoj budemo prepoznati nastojmo. Da bi ove vrline bile istinske, našu ljubav prema Allahu, okrećući leđa haramu potvrdimo, želju za Džennetom, trošenjem dunjaluka u ono čime se Allahovo zadovoljstvo stiče, ispunjavajmo. Ljubav prema Poslaniku potvrdimo tako što će nam on s.a.v.s. biti uzor u svemu i svugdje, a želju da vjera bude naše obilježje ispunimo tako što ćemo činiti dobro, svjesni da je čin dobra sam po sebi nagrada a i da nagrada od Gospodara svjetova neće izostati. Uzvišeni Bože, pomozi nam da se ovim vrlinama okitimo i da ih istinski posjedujemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
05.04.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.