Ramazan je prava prilika da se prenemo iz sna, opomenemo, na činjenje dobra podstaknemo. U ramazanu je čovjeku Objava dolazila, ne samo Kur'an. Iz izvora vjere saznajemo da su sve objave svoj tok u ovom mjesecu počinjale. Ovaj mjesec je vrijeme posebno, to je vrijeme kad se ljudske duše otvaraju i bivaju spremnije ajete kur'anske slušati i znakove Božije čitati. Iz ajeta objavljenih saznajemo da čovjek u svakom danu, ne samo ramazanskom, treba za milošću Božijom tragati i da je zasluži, truditi se. Vjernik ne bi smio pobožnost, pokornost, dobročinstvo odgađati, jer kad je edžel, ne zna. Ne bi smio odgađati dobro djelo jer ko može znati kad će melek smrti po dušu našu doći. Ne bi smio življenje vjere svoditi na samo neke dane kakvi su ramazanski. I ramazanskim danima, i svim drugim u životu našem, Uzvišeni se kune i opominje nas da je čovjek na gubitku ako nije neprekidno na strani istine, dobra i ustrajnosti. Snagom i ljepotom Ramazana nadahnuti i osnaženi, odlučno krenimo u okrilje milosti Božije i namaza se držimo, poruka posta svjesni budimo, iz imetaka naših dijelimo i svugdje nastojmo dobro djelo učiniti jer je to jedini put koji vodi na sigurno mjesto, u okrilje milosti Božije. Allah dž.š., će Svoju milost posebno dati, a to znači na Ahiretu dati, onima koji se grijeha klonu, koji zekat daju i ajete objavljene vjeruju. Grijeha se može kloniti samo onaj koga snaga imana, jačina vjere, od njih odvraća. U Ramazanu nam i jeste cilj bogobojaznost, vjerovanje ojačati, a to znači da se grijehu odupremo, osposobiti. Dijeliti od stečenog može samo onaj koji vjeruje da kad daje, sebi daje. Vjernik radosno dijeli od svoga imetka jer zna da ne daje drugome. Kao što je mnogo šta na Dunjaluku varka, tako je varka i to da kad nevoljniku dadnemo, prosjaka pomognemo, na Božijem putu uložimo, da mislimo da smo drugome dali. Ne, nismo, mi smo drugoga pomogli, u pomoć nevoljniku priskočili, opće dobro podržali, a sebi smo dali. Dijeleći mi sigurnim korakom u okrilje milosti Božije koračamo. Ajete objavljene vjeruje onaj u čijem srcu je vjera čvrsta, ubjeđenje jako, i koji zna da je te ajete, On Uzvišeni rekao. Prva ramazanska trećina je Rahmet-milost. Kakvom nas je milošću Gospodar počastio, pa smo vjernici, grijeh se borimo izbjeći, dijeleći se na putu Njegovom borimo, ajete vjerujemo i znakove čitamo. Neizmjerna je to milost a pogotovo ako postanemo svjesni, ako nas Ramazan u školi svojoj nauči da je u ustrajnosti uspjeh. Iz prve, ukoračujemo u drugu trećinu ramazansku, a ona je Magfiret-oprost. Koliko milost, toliko čovjek i oprost treba. Svaki je čovjek griješnik i svaki se treba tewbi okrenuti i oprost od Svemoćnog tražiti. Kao i u svemu i u ovom nam je Poslanik divan uzor. Govorio nam je : „O ljudi, pokajte se i oprost tražite! Ja se svaki dan Gospodaru svome i po stotinu puta kajem“/Muslim/. O čovječe, Allah Uzvišeni čeka tewbu tvoju i oprost ti obećava, ne oklijevaj jer On Uzvišeni kaže: „O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je milostiv“./Zummer,53/. Kako god onima koji se iskreno i na vrijeme pokaju obećava oprost, On Uzvišeni opominje da oprosta nema za one koji to u posljednjim trenucima životnim učinu. Kaže nam: „Uzaludno je kajanje onih koji grijehe čine a koji kad se nekom od njih smrt približi govori:'sad se zaista kajem', a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili“./Nisa,18/. Ova ramazanska trećina, prilika je za tewbu. Svedi račun sa sobom i pokaj se iskreno a ovi hadisi poslanikovi na to nas snažno podstiču. „Pokajnik za grijehe je kao onaj koji grijeha nema“./Taberani/. „Svaki je čovjek griješnik, a najbolji su oni koji se kaju“/Daremi/. „Allah dž.š. se više obraduje tewbi pokajnika nego što se vi obradujete kada nađete izgubljenu devu u pustinji“/Muttefekun alejhi/. Tewbom iskrenom, iz srca izrečenim istigfarom, obradujmo Gospodara našeg u ovoj, Njegovim oprostom ispunjenoj, ramazanskoj trećini, kako bi On Uzvišeni obradovao nas milošću Svojom kad se s Njim susretnemo. Koliko god da si, o čovječe, u grijeh zagazio, bez nade nisi. Zar ne kaže Svevišnji: „Ne gubite nadu u milost Božiju“. Nemoj, poslije ramazana napustiti mjesto sedžde i eto ti milosti Božije. Nemoj, poslije ramazana zaboraviti put ka džamiji i eto ti milosti Božije. Nemoj, poslije ramazana zaboraviti braću i sestre u nevolji i eto ti milosti Božije. Ne vraćaj se grijehu od kojeg te ramazan udaljio i eto ti milosti Božije. Znaš, da biti vjernik, biti dostojan milosti Božije znači vjerovati i ustrajan biti. Uzvišeni Bože, otvori nam vrata Svog oprosta i podari nam milost Tvoju neizmjernu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Ibn Abbas r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Džennet se uistinu ukrašava i dotjeruje zbog dolaska Ramazana. Kada nastupi prva njegova noć, ispod Allahovog prijestolja puhne povjetarac od kojeg zadrhti lišće drveća džennetskog i zaklepeću halke na njegovim kapijama. Od toga nastaje takav zvuk, kakav niko prije čuo nije. Pojave se hurije džennetske, poredaju po baščama džennetskim i govore:'Ima li zaručnika koji će biti prosci kod Allaha i oženiti se s nama? Ridvane, koja je ovo noć?'. On im se odazove govoreći:'Ovo je prva noć ramazanska'. Uzvišeni tad naredi:' Ridvane, otvori kapije džennetske postačima Muhammedovog ummeta.' Onda se obrati Džibrilu, naređujući:'Džibrile, spusti se na zemlju i u lance okuj šejtana kako ne bi mogao zavesti sljedbenike Mog miljenika Muhammeda a.s., i kako im ne bi kvario post'. Allah dž.š., svake noći ramazanske pita :'Ima li nekoga ko nešto traži, da mu to dam?. Ima li pokajnika, da im pokajanje primim'. Kad nastupi lejletul Kadr Allah dž.š., naredi Džibrilu da se s grupom meleka spusti na zemlju. Džibril ima šest stotina krila od kojih dva širi samo u noći Kadr. Tu noć ih raširi i pokrije s njima i istok i zapad. Džibril razašalje meleke na sve strane i oni svakog koga u ibadetu zateknu selame, rukuju se s njim i aminaju na njegove dove. To traje sve do izlaska sunca, a kad sunce izađe, Džibril poviče:'Meleki, polazak!' Meleki ga upitaju:'Šta je Allah uradio za vjernike Muhammedovog ummeta?' On im kaže:'Allah dž.š., je oprostio svima osim četverici.' Meleki upitaju:'Ko su oni?' Džibril im kaže:'Alkoholičar, neposlušnik i nezahvalnik roditeljima, onaj koji ne održava rodbinske veze i onaj koji s bratom muslimanom ne govori duže od tri dana'.(Tenbihul gafilin). Od Abdullaha ibn Mes'uda se prenosi da je Poslanik rekao: „Kada je Allah dž.š., stvorio Džennet, pozvao je Džibrila i rekao mu: 'Dođi i pogledaj šta sam stvorio za Moje odane robove'. Otišao je Džibril, Džennet obišao, te u njemu susreo hurije, djevojke očiju krupnih. Iznenađen njihovom ljepotom i nurom koji iz njih sija, pade na sedždu. One ga pozvaše:'O povjereniče Božiji, podigni glavu'. On podiže glavu, pogleda u njih pa reče:'Neka je hvaljen Onaj koji vas je stvrio'. One rekoše:'Znaš li ti radi koga smo mi stvorene?' 'Ne znam': reče. One rekoše:'Stvorene smo za onog koji više voli Allahovo zadovoljstvo nego svoje strasti i užitke“.(Tenbihul gafilin). Čovjeka je Allah u skladu najljepšem stvorio, a zatim u nizine, gdje strast i nagon caruju, spustio. Znamo da čovjek dvije mogućnosti ima, može se, ako se strastima i nagonima prepusti, ispod životinje spustiti, a može se ako ih pod kontrolu stavi iznad meleka uzdignuti. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nas nauči kako strast kontrolirati. Od zore do zalaska sunca postač težeći Allahovom zadovoljstvu svakog se užitka odriče, nagon kontrolira. To pokazuje da možemo ako imamo volju, ako odlučimo. Kako god se posteći uzdržavamo od potrebnog nam, od hrane i vode, jednako možemo kontrolirati i pohlepu. Kao što je u nas usađena potreba za hranom, u čovjeka je usađena i potreba za imetkom, pohlepan je. Zar ne kaže Poslanik da je čovjek takav da kada bi imao dolinu zlata, poželio bi i drugu? Vjernik postom naučen, upravlja svojim nagonima, ne dopušta da im robuje i pohlepan nije. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nas nauči da samo žrtvom i odricanjem postiže se Allahovo zadovoljstvo. Allah dž.š., je zadovoljan robom svojim koji radom, trudom, pošteno stiče, opskrbu zarađuje. Ko na nedozvoljen način do zalogaja, do opskrbe svoje dolazi on još dublje u nizine tone jer i od hajvana postaje gori. Nije hajvan kriv kad u tuđu njivu uđe, kriv je pastir, kriv je onaj koji je razumom i mogućnošću izbora počašćen. Čovjeka je Allah dž.š., razumom i slobodom počastio a potom ga postom obavezao kako bi mu pokazao da može krenuti stazom koja ga iznad meleka uzdiže. Jednostavno rečeno, ako u toku posta možeš savladati nagon za hranom i pokraj nje ravnodušno prolaziti, zar ne bi mogao jednako tako svjestan da je grijeh pokraj kladionice, ili bilo kojeg harama proći. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nam kroz svoj temeljni ibadet, post, pokaže da mi ako hoćemo, možemo kontrolirati sebe. Omogućeno nam je da kontrolišemo šta govorimo i da riječju nikog ne povrijedimo, da smutnju na zemlji ne širimo. Omogućeno nam je da pazimo šta jedemo kako ne bi u svoj stomak haram zalogaj unijeli, a on uništava naša dobra i od zadovoljstva Božijeg udaljava. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nam pokaže da možemo pravi izbor načiniti. Vidite, braćo, da će Allah dž.š., oprostiti u Ramazanu svima osim onima koji nisu spremni pobijediti sebe. Neće oprostiti alkoholičaru, ovisniku jer njega kroz život vodi nagon, za njega je Poslanik rekao da je kao idolopoklonik. Neće oprostiti neposlušniku roditeljima, jer kakvom dobru se nadati od čovjeka koji onima koji su najviše za njega uradili ne uzvraća dobročinstvom. Neće oprostiti onome koji rodbinske veze ne održava i s bratom muslimanom ne govori jer daje prednost svojim željama nad Allahovim zadovoljstvom. Kad je Džibril vidio hurije, zadivljen njihovom ljepotom, reče: „Hvaljen neka je Onaj koji vas je stvorio“. „A znaš li za koga smo stvorene? Za onog koji više voli Allahovo zadovoljstvo od svog nagona i želje“. Uzvišeni Bože, osnaži nas postom kako bi prohtjev svoj kontrolirali i Tvome zadovoljstvu koračali. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ovaj petak najavljuje dva vrlo značajna događaja. U nedjelju s akšam namazom počinje Ramazan, a u utorak, drugog ramazanskog dana, je Dan džamija. Ljudski um nije osposobljen pojmiti količinu blagodati i dobra koje nam Ramazan donosi. Poslanik je rekao: „Kada bi ljudi znali vrijednost Ramazana poželjeli bi da on traje cijelu godinu“. Ljudskom razumu je teško shvatiti da se ljubav prema svom iskazuje mržnjom prema tuđem i da se pripadnost svojoj, potvrđuje nipodaštavanjem tuđe vjere. Teško je shvatiti da je u ciljevima rata i rušenje džamija, bogomolja, bio cilj. Vjerničke duše se raduju Ramazanu jer donosi, kako rekoh, nemjerljivo dobro. On je mjesec posta, a post je izuzetan ibadet i djelo za koje nam nagrada zbog njene grandioznosti, nije ni saopštena, samo znamo da je posebna. Poslanik je rekao, da je Allah dž.š., rekao: „Svako djelo čovjekovo, pripada čovjeku, osim posta, post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem“. Posebna je nagrada jer je i djelo posebno, ono je svjedok čovjekove istinske vjere jer je skriveni ibadet i samo je Stvoritelju poznato da li rob Njegov ustrajava u odricanju od tjelesnog užitka od zore do zalaska sunca s namjerom da bogobojaznost ojača. Vjerničke duše se raduju Ramazanu jer im donosi dobro nemjerljivo. U Ramazanu jačamo strpljivost, vježbamo ustrajnost, a naša vjera je upravo to – ustrajavanje u činjenju dobra. Poslanik je savjetovao sljedbenike svoje kako da budu vjernici istinski, rekavši im: „Reci vjerujem i u tome ustraj“. Kako god posteći od zore do akšama ustrajavamo u odricanju od užitka svake vrste, a u tom odricanju, duhovno snažimo, tako kao vjernici trebamo u svakome danu u dobru ustrajavati i od grijeha se udaljavati jer je upravo to prava potvrda naše bogobojaznosti. Poslanik nam to potvrđuje kada kaže: „Kloni se harama, bit ćeš najpobožniji čovjek“. A šta nas bolje od posta, tom odricanju od grijeha uči? Vjerničke duše se Ramazanu raduju jer on donosi dobro neizmjerno. Ramazan je mjesec Kur'ana, a Kur'an je i Uputa, i Savjet i Lijek, u njemu je naša snaga, naš ponos, on, samo on, Kur'an, vodi jedinom ispravnom putu. U Ramazanu je započela njegova objava, u Ramazanu je Poslanaik s Džibrilom ponavljao i utvrđivao do tog Ramazana objavljeno. Nama svake godine dolazi neizmjerno dobro u Ramazanu oličeno da nas između ostalog podsjeti na važnost Kur'ana u našim životima, na njegovu važnost za naš život na oba svijeta. Ne smije naše druženje s Kur'anom u Ramazanu biti ograničeno samo na njegovo učenje i slušanje. Ramazan svojom posebnošću, svojim bereketom, treba otvoriti naša srca i umove naše, kako bismo kur'ansku poruku razumjeli, prihvatili i po njoj naše živote ravnali, sigurni da nam to svima donosi sreću i uspjeh. Vjerničke duše s nestrpljenjem iščekuju Ramazan jer on donosi blagodati i dobra neizmjerna. On je mjesec zajedništva, jačanja džemata. Prva njegova trećina je RAHMET, a taj Rahmet-milost Božija je kako Poslanik kaže- svakog trena nad i sa džematom, nad našim zajedništvom. Ovi ramazanski džemati, namaski, teravijski je najbrojniji, trebaju biti škola našeg zajedništva u svim sferama našega življenja. Naša okupljanja u džamijama jesu dobro i za to dobro slijedi nagrada, svaki korak do džamije je dobro djelo, i na svaki se briše jedan grijeh, ali taj džamijski džemat nije sam sebi cilj. Mi u džamiju, da džemat pravimo, dolazimo da bi se zbližili, zavoljeli i učvrstili naše safove kako bi bili snažni u svim životnim situacijama. Vjerničke duše se raduju Ramazanu jer im on donosi dobro neizmjerno. On je mjesec solidarnosti, međusobnog pomaganja, mjesec je to dijeljenja i čišćenja naših imetaka od tuđega haka. Naša je vjera sveobuhvatna pa nas, osim da čistimo tijelo, dušu, odijelo i mjesto, uči i da čistimo imetak. Sadaka u Ramazanu je više od obične sadake, jer nafila, neobavezno dobro djelo, učinjeno u Ramazanu se mjeri kod Allaha kao farz, a farz, zekat, dat u Ramazanu se mjeri kao sedamdeset farzova izvan Ramazana, i kako da se vjerničke duše Ramazanu ne raduju? Poslanik kaže: „Postač ima dvije radosti, raduje se iftaru i na Ahiretu će se radovati svome postu“. Vjerničke duše ne shvataju, razum im se blokira pred spoznajom da postoje ljudi koji su spremni srušiti kuću Božiju, i još gore od toga, to djelo smatrati Boguugodnim i time se ponositi. U agresiji na našu Domovinu srušeno je preko šest stotina džamija a ukupno preko hiljadu objekata u vlasništvu IZ-ce. Bio je to smišljen s predumišljajem izvršen čin. Nisu te naše džamije bile kolateralna šteta ratnih dejstava, već nažalost, cilj rata. Djelo je to koje je za rezultat trebalo imati potpuno uništenje svega što je drugačije od agresorskog. Da džamije nisu bile kolateralna šteta ratnih dejstava, već ratni cilj, potvrđuje činjenica da se sedmi maj kao Dan džamija uzima po rušenju Ferhadije u Banja Luci, a u Banja Luci nije uopće bilo ratnih dejstava. Naša snaga je u drugačijem odnosu prema vrijednostima. Mi, muslimani, ne dokazujemo ljubav prema svom tako što nipodaštavamo tuđe. Mi smo toliko sigurni u istinu onoga što slijedimo i živimo, da tu istinu niko i ništa ne može ugroziti. Snagom te istine, obnovili smo gotovo sve porušene džamije i druge objekte IZ-ce, a evo sutra otvaramo i obnovljenu Aladžu u Foči. Ne treba sumnjati, pobijedit ćemo jer smo drugačiji od njih. Budimo ponosni na sebe i nastupajući Ramazan iskoristimo da se još snažnije vežemo za džamiju i još predanije živimo ono čemu džamija uči. Uzvišeni Bože, primi naše ramazanske ibadete i u svakom hairli poslu nas pomozi. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Za sreću dunjalučku treba sasvim malo. Slobodan ne zna šta je nesloboda, pa slobodu ni cijeniti ne zna. Zdrav, ne razmišlja o zdravlju, bolest mu na um padne rijetko, a tek kad se razboli zdravlja svjestan postane. U bolesti postane svjestan Onoga koji bolest daje a rijetko se pita odakle zdravlje. Tek kad za preživjet nema, kad glad osjeti, postane čovjek svjestan bezvrijednosti mnogo čega za čim je u stanju sitosti žudio. Poslanik je došao da nas odgoji, a to znači i da nas, da zahvalni budemo nauči i da blagodati podarene nam, a za koje mislimo da se podrazumijevaju, cijenimo. On s.a.v.s., je rekao: „Ko je siguran u svojoj porodici, ko je zdrav u tijelu i ko posjeduje dovoljno da preživi, kao da posjeduje sva dobra ovog svijeta“./Tirmizi/. Uistinu, za čim žudi potlačeni, šta bi sve za zdravlje dao bolesni i šta vrijedi sve što nas okružuje ako glad utoliti ne možemo? U drugom hadisu Poslanik kaže: „Ko osvane zdrav i ima taj dan da jede, sretan je“./Tirmizi/. Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno da nama sreću donosi ono što jesmo, a ne ono što imamo. Objave je Allah dž.š., slao da bi ljudima pokazao upravo taj put ka dunjalučkoj sreći. Kur'an je konačna Objava, ljudima svim upućena, a ko se od ljudi slova kur'anskog bude držao postići će ono što želi. Svaka neravnoteža od sreće udaljava. Kad se zapostavi duhovno i na grijeh se navikne, sreća tu ne stanuje. Nije Kur'an zabranio dunjalučka dobra, niti ograničio njihovu količinu, sve dok su na halal način stečena i dok se u okvirima od Boga zadatim troše, koriste. Nesreća je u prekoračenju granice, pa nas Uzvišeni u suri El-En-am na deset grijeha koji nesreći i pojedinca i društvo vode, upozorava. „Reci:“Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo, ne približavajte se nevaljalštinama, bilo javno ili tajno, ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva- eto to vam On preporučuje da biste razmislili, i da se imetku siročeta ne približavate osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i kantaru ne mjerite- Mi nikoga preko njegovih mogućnosti ne zadužujemo, i kad govorite da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje da biste to na umu imali. I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od Puta Njegova – eto, to vam On naređuje da biste se grijeha klonili“./El-En-am, 151,152,153./. Jedan je Put na kojem se sretno živi, a s obzirom da čovjek u suštini vječno živi, seleći se iz kuće u kuću, ne posmatraj, o čovječe, sreću samo u granicama dunjalučkim. Da bi u svim kućama u kojima nam je živjeti, sretno živjeli, Uzvišeni nam naređuje, da vjerujemo i nikog da Mu ne pridružujemo. Vjerovanje temelj je sreći, jer je vjernik, kako kaže Poslanik uvijek zadovoljan. Kad ga dobro zadesi, zahvalan je a i kad ga nevolja snađe zadovoljan je, jer vjerovati znači i u određenje Božije vjerovati. Da bi u svim kućama u kojima nam je živjeti, živjeli sretno, da roditeljima dobro činimo, naređuje nam. U tome se nalazi sreća jer znamo, Poslanik tako kazuje, da se do zadovoljstva našega Gospodara preko roditeljskog zadovoljstva stiže. Zar je moguće biti sretan ako to i roditelji nisu, a njihova sreća dobrim dijelom je u tvom odnosu prema njima. U borbi za materijalna dobra, čovjek današnji sve više zapostavlja istinske, prave vrijednosti, oba svijeta vrijednosti. Da bi na oba svijeta sretno živjeli Uzvišeni nam zapovijeda: „Ne ubijajte djecu svoju zbog neimaštine“, a djeca su upravo to, oba svijeta sreća. U traganju za ličnom dunjalučkom srećom, ali prividnom, a prije bi to nazvali uživanjem nego srećom, čovjek današnji ne želi ni odgovornost ni obavezu a nažalost djecu upravo tako doživljava. Djeca su i dunjalučka i ahiretska sreća, vjernik to zna, i zato ne traga za srećom na stranputici. Umjesto da želeći ostvariti stvarnu sreću, čovjek traga za ravnotežom, i istu ostvari, on u neutaživoj potrazi za materijalnim dobrima u grijeh sve dublje tone, a grijeh ga, sigurno je to, od sreće udaljava. Allah dž.š., nam, sreće naše radi, zapovijeda: „Ne približavajte se nevaljalštinama (nemoralu), ni javno ni tajno“. Dobra djela, a ne grijeh, dobročinstvo, a ne griješenje prostranim čini naša prsa, sretnim nas čini. Grijeh nas guši, steže nesreću nam donosi, pa zato Uzvišeni zabranjuje: „Ne ubijajte čovjeka, osim kada to pravda zahtijeva“. Ne dijelimo pravdu mi, pojedinci, već sudovi, država, institucije. Kakvu i kome sreću donosi ubijanje nedužnih ljudi dok su u hramovima svojim u molitvi, dok su u šetnji, u kupovini...? I nemoćnoga zaštititi je sreća. Osjećate se sretnim zar ne, kad nekom pomognete? A kako se osjeća onaj koji od nemoćnog, slabog, nezaštićenog, uzme, otme, prisvoji? Ne žudite za onim što imaju oni koji su nepravedno i na nedozvoljen način stekli. Oni uprkos bogatstvu svome, sigurno sretni nisu. Da bi sreću živjeli u kućama svim u kojima nam je živjeti, Uzvišeni nas upozorava da ni do čega prevarom ne dolazimo. „Na litru i kantaru ne varajte“. Eto, to je Pravi put, to je sreći put. U mjesecima smo odabranim, sad smo u Ša'banu a vjerničke duše s nestrpljenjem čekaju Ramazan. Ima li išta da nas jače i snažnije vraća ravnoteži između tijela i duše, dunjaluka i ahireta i da nas jasnije uči da nam sreću donosi ono što jesmo, a ne ono što imamo, od Ramazana. Sreća je traženje unutrašnjeg zadovoljstva, a ne zadovoljavanje neutažive želje za spoljašnim stvarima. Gdje naći to unutrašnje zadovoljstvo? Uzvišeni nam zapovijeda: „I zavjet prema Allahu ispunjavajte“. Pitao nas je On još u Ezelu, nisam li ja vaš Gospodar? Rekli smo, jesi. Ispunimo zavjet i klonimo se onoga što nam Gospodar naš zabranjuje. Cilj svakog, pa i ramazanskog ibadeta je bogobojaznost, a ona je nužna kako bismo se od grijeha udaljili i sreću ostvarili. Bogobojazni su sretni. Nju, bogobojaznost u ovim odabranim mjesecima jačajmo, a u Ramazanu do krajnjih granica se njome naoružajmo jer Uzvišeni post i naređuje, bogobojaznosti radi. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.04.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Mi vjerujemo u Allaha dž.š., i vjerujemo da je stvorio meleke od nura, i znamo da su meleki bezgriješna i Gospodaru svome potpuno odana stvorenja. Vjerujemo da je Allah dž.š., slao Objave poslanicima svim, a da je preko posljednjeg poslanika Muhammeda a.s., čovječanstvu Kur'an objavio. Znamo, da Kur'an sadrži naredbe i zabrane, upute i savjete i da nas kroz kazivanja o predhodnim narodima i poslanicima opominje i ka pouci usmjerava. Vjerujemo da je Uzvišeni slao poslanike i da njima svima zadaća bijaše da narode kojima su poslani Istini pozovu, da ih Pravom putu usmjere, a posljednjem među njima zadaća je da Objavu konačnu dostavi i živeći je ljudima pokaže ljepotu vjere. On je s.a.v.s., uzor čovjeku do dunjalučkoga kraja. Vjerujemo da nas čeka neizbježni susret s Gospodarom svjetova i da ćemo svi na Sud konačni i pravedni doći i da će Svemoćni svakome presuditi ono što je zaslužio, i vjerujemo da je svako događanje u kosmosu Božija volja i određenje Njegovo. Među nabrojanim šartima imanskim, treći je, vjerovanje da Allah dž.š., Objavom govori čovjeku i da je Kur'an upravo ta riječ Božija upućena nama. Šta je Kur'an onome ko ne vjeruje? Na šta, ta riječ Božija obavezuje onoga ko ne vjeruje da je to Uzvišeni rekao? Onome koji ne vjeruje, Kur'an je obična knjiga, on ne osjeća ništa kad se ajeti iz njega uče, niti se smatra krivim, ništa ga u prsima ne steže, kad se pravila kur'anskih ne drži. Mi, braćo, vjerujemo, barem tako tvrdimo, da je Allah Objave slao, i vjerujemo, koliko puta u životu smo imanske šarte izgovorili, da je Kur'an konačna Božija riječ kojoj je cilj donijeti ljudima sreću dunjalučku i spas ahiretski. Današnjeg čovjeka, međutim, opsijeda nesigurnost i strah. Sve se više zatvara u sebe, otuđuje od porodice, džemata, zajednice, pa i od samoga sebe, zato nužno nam je pitati se; vjerujemo li mi stvarno, ili samo tek formalno recitujemo, šarte našeg vjerovanja, nabrajamo? U suri Kaf Allah dž.š., kaže: „Opomeni Kur'anom onoga koji se prijetnje Moje boji“. Kaf 45. Allah nam, nas radi, naređuje da klanjamo. Klanjajući ćemo snažiti svoju vjeru, iman ćemo jačati i odlučnije se grijehu oduprijeti. Bojiš li se prijetnje Božije, ti koji ne klanjaš? Ti, koji od Allahove Knjige glavu okrećeš, a prijeti ti ona da ćeš zbog toga ovdje teškim životom živjeti a na Ahiretu slijep biti, bojiš li se? Prijetnja je iz Kur'ana tebi, da kad te u vatru bace i za razlog tvog boravka u njoj upitaju, reći ćeš: „LEM NEKU, MINEL – MUSALLIN“, „NISAM KLANJAO“. Kur'an opominje , i to, na sto trideset mjesta da se klanjati mora ako se vjernikom želi biti. Allah nam, nas radi, naređuje da postimo. Postom ćemo vjeru jačati, iman snažiti i spremniji biti da se grijehu suprostavimo. Bojiš li se prijetnje Božije, ti koji ne postiš, a ne možeš to valjanim razlogom opravdati? Prijeti Kur'an, da ko od Allahove Knjige glavu okrene teškim će životom živjeti ovdje a na svijetu budućem će biti slijep. Ne treba Allahu, nama treba, taj izvanredni ibadet, post. Ima li išta da nas snažnije i jasnije uči ravnoteži između tijela i duše, Dunjaluka i Ahireta? Zamisli, možeš a nećeš. Zamisli, govoriš da vjeruješ, da je Kur'an Objava, a poruke njegove ne čuješ. Bog Uzvišeni kaže Poslaniku: „Opomeni Kur'anom onoga ko se prijetnje Moje boji“. Ali, šta je Kur'an onome ko ne vjeruje? Mi, kažemo da vjerujemo, zar ne? Allah nam, nas radi, naređuje da dijelimo i na taj način svjedočimo da je vjera, iman nam u srcu istinit. SADAKA, ta riječ u svojoj osnovi, u korijenu svom ima glagol SADEKA – reći istinu. Istinski vjeruje onaj ko je spreman od onoga što voli, što mu je drago, podijeliti. Ko je spreman ono za čim i sam žudi, dati drugom, osim onaj koji istinski vjeruje? Ima „vjernika“, nije malo takvih koji se vjernicima deklarišu a o naredbu Božiju, da imetak zekatom čiste i sebe sadakom štite, oglušuju. Prijeti Stvoritelj takvima da će im imetak njihov, takav neočišćen, propast biti. A Kur'an opominje one koji se prijetnje Božije boje. Sagradio neki kralj palaču pa je uljepšao, draguljima i dijamantima ukrasio, pa jednom pobožnom čovjeku koji bijaše kod njega reče: „Vidiš li ikakav nedostatak na ovoj palači, da ga otklonim?“ „Da, na njoj vidim mahanu“, kaza mu on, „ali ne možeš je otkloniti“. „Kako ne mogu, imam dovoljno novca“?, začudi se on, a čovjek mu reče: „Mahana ovoj kući jeste da u nju možeš ući, ali poslije toga nemaš garanciju da ćeš izaći, možeš i izaći, ali ne možeš biti siguran da ćeš se u nju vratiti“. Allah dž.š., nam, nas radi, vječnosti naše radi, zabranjuje grijeh i u Kur'anu prijeti kaznom. Mi govorimo, VE KUTUBIHI- u Objave vjerujemo, da je Kur'an Objava, mi vjerujemo, zar ne? Na stranicama kur'anskim mnogo je ajeta koji govore o dunjalučkoj prolaznosti, o njegovoj bezvrijednosti u odnosu na Ahiret, a on, taj bezvrijedni i prolazni dunjaluk, naša želja za prekomjernim užitkom na njemu u grijeh nas odvodi, a evo kako ga Poslanik ashabima, dakako i svima nama, prikazuje. Jedne prilike je Muhammed a.s., sa grupom ashaba naišao pored uginule ovce. Priđe joj i reče: „Ko od vas želi ovu ovcu za jedan dirhem“? Ashabi na to čudno pitanje kazaše: „Ne želimo je ni džaba, niti znamo šta bismo s njom radili“. Poslanik ponovo reče: „Da li biste voljeli da je vaša“? „Tako nam Allaha, ne znamo šta bi s njom radili nakon što je uginula“. Na to Poslanik reče: „Tako mi Allaha, doista je Dunjaluk bezvrijedniji kod Allaha od ove ovce kod vas“./ Muslim/ Da neko omalovažava Kur'an, da ga oskrnavi, mi bi se naravno tome usprotivili, demonstracijama ili na neki drugi način reagovali. Tako bismo željeli pokazati našu ljubav prema Bogu i našu odanost Njegovoj vjeri. A da mi braćo, živimo Kur'an, da se prijetnji u njemu upućenih nam bojimo, niko ne bi ni smio omalovažavati, Kur'an skrnaviti niti muslimane tlačiti. Skrnavilmo li ga mi, mi koji kažemo da ga vjerujemo a opomene i prijetnje njegove nismo čuli??? Evo šta Allah dž.š., kaže za one koji se prijetnje Njegove boje: „Koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu, njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni“ (Ez-Zumer,18). Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji Kur'ansku opomenu čuju i koji od prijetnje Tvoje strahuju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
12.04.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U toku jedne noći je prenesen iz Hrama časnog u Mekki u Hram daleki u Jerusalimu. Okolina mu bijaše blagoslovljena i znamenja mnoga bijahu mu pokazana. To je bilo dvadeset sedme noći redžebske, desete godine poslanstva. „Dat mi je Burak, a to bijaše životinja manja od magarca a od mazge veća koja brzinom pogleda korača“, opisuje Poslanik. Kad je u Hram daleki, u Aksa mesdžid stigao znamenje bijaše da ga svi prethodni poslanici u safove poredani čekaše i u mihrab prometnuše te za njim dva rekata namaza klanjaše. Ovo znamenje govori da je Allah dž.š., uvijek i svim poslanicima objavljivao istu, jednu vjeru a da je poslanstvo s Muhammedom a.s., zapečatio i da ko bude tražio drugi put osim onog kojim su poslanici išli a s posljednjom Objavom je upotpunjen i usavršen, neće imati koristi nikakve. Kad iz mesdžida Aksa izađe, znamenje bijaše da ga melek Džibril sačeka i ponudi mu da bira između mlijeka i vina. Poslanik veli: „Izabrao sam mlijeko“, a Džibril reče: „Izabrao si Islam“. Ovo znamenje kazuje da je vjera koju Allah dž.š., s Muhammedovim poslanstvom upotpunjuje i usavršava, ljudskoj prirodi prirođena, i da čovjeku daje i odgovor na pitanja sva i rješenja u situaciji svakoj. U mlijeku majčinom sadržano je sve djetetu potrebno, i hrana, i voda, i lijek, baš kao što je i u Islamu sadržano, objašnjeno, čovjeku ponuđeno sve. Prihvati li se tog savršenog Puta bit će sretan i spašen. Ko umjesto mlijeka, izabere vino, a ono u ovom znamenju Poslaniku pokazanom simbolizira stranputicu, propao je. S Džibrilom u društvu a na Buraku, Poslanik krenu na Mi'radž. Tu, u Aksa mesdžidu izborom između mlijeka i vina završi se Isra, putovanje noćno a započe Mi'radž, uzdignuće. Neprekidno je okolina njegova s.a.v.s., blagoslovljena i znamenja mu se otkrivaju. Sad mu se od znamenja pokazuje da ga na svakoj od sedam sfera nebeskih Poslanik neki dočekuje, selami ga i dobrodošlicu mu izražava. Svi poslanici znaju da će doći, što opet potvrđuje da su svi oni istom Putu zvali i da su znali da će Put konačno biti pokazan, osvijetljen čovječanstvu s onim poslanikom koji će Mi'radžom počašćen biti. Među poslanicima koji ga na prolasku kroz sfere nebeske pozdravljaju bijaše i Ibrahim a.s.. Poslanik ga je vidio naslonjenog na Bejtu – l – me'mur, a u tu kabu nebesku na koju je Ibrahim a.s., naslonjen svaki dan uđe 70 000 meleka i nikad više ne izlaze. Na nebesima Bejtu-l-me'mur, kaba melekima, a na zemlji Bejtun atik, kaba ljudima. Ko se prema njoj, kabi zemaljskoj, okrene spašen će biti, jer ko ne bude u kaburu znao, kibla gdje mu je, spasit se neće. Veliko znamenje pokazano mu je kad je Sidretu- l – munteha, granicu koju ni Džibril ne prekorači, prošao. Prošao je naš voljeni Poslanik, miljenik Božiji, granicu iza koje razum ne doseže i iza nje vidio što niko vidio nije. Vidio je Džennet i Džehennem, i kazivao nam da je u Džennetu vidio između ostalog dvorac Omerov r.a.. Isticanje, između viđenog, baš dvorac Omerov, znamenje je iz kojeg čitati trebamo. Time Poslanik naglašava važnost, ustvari nužnost, pravde u društvu da bi ono bilo stabilno, prosperitetno, uspješno. Kazao nam je Poslanik da je u Džehennemu vidio izjelice imetka jetimskog, one koji su prisvajali tuđe, koji su ogovarali i vrijeđali ljude, blud činili... Zastanimo tren na grijesima koje Poslanik vrativši se sa Mi'radža spominje i na njih ukazuje. Svi su oni, zar ne, za društvo opasni, uništavaju ga, ne daju mu naprijed, a Mi'radž je desete godine poslanstva bio, za dvije valja Poslaniku državu praviti, a ne može se ona s griješnicima graditi. Evo mi vidimo da ne može i zato se prije hidžre tako jasno ukazuje na kaznu koja čeka one koji postupcima svojim društvo iznutra uništavaju. Znamenje je izuzetno da je s Gospodarom svjetova naš Poslanik voljeni, razgovarao direktno. Džibrila nije bilo tu, ne bijaše mu dozvoljeno granicu Sidretu-l-munteha prekoračiti. U razgovoru tom, Uzvišeni, Poslaniku naredi, da nam naredi i poduči nas namazima dnevnim. Samo tad, u namazu samo, prilika je čovjeku da s Gospodarom razgovara i na mi'radž svoj kroči, a korist od tog razgovora je takva da se dunjalučkom mjerom procijenit ne može jer ko ne bude pet puta dnevno klanjao, s Allahom dž.š., razgovarao, neće znati na prvo postavljeno pitanje odgovoriti, a ako na to prvo ne odgovorimo, drugih pitanja neće ni biti. Namaz braćo, namaz, ne može musliman živjeti bez namaza a vjernikom se zvati, jer namaz je stub, temelj vjere Islama. Nema kuće bez temelja, nema kuće bez temelja, naša kuća je Islam a SALAT JE IMADUDDIN. Znamenje je da Uzvišeni na Mi'radžu Poslaniku objavljuje zadnja tri ajeta sure Bekare, i u njima između ostalog nam poručuje da nas neće teretiti za ono što nismo mogli i opominje nas da ćemo teško se opravdat što ne činimo ono što možemo. Ovaj Mi'radž nam dolazi da nam kaže; o sljedbenici Muhammedovi, pogledajte, kakvo vam je vaše stanje, a to, zato što ne činite ono što možete, oglušujete se o naredbe Božije, umjesto mlijeko birate vino i čekate rješenje umjesto da ga sami trudeći se postižete. Počast je izuzetna za Poslanika koji je čovječanstvu poslan bio i Isra i Mi'radž, a počast nad počastima je ono što mu Uzvišeni na Mi'radžu dade. Šefa'at mu dade, njemu miljeniku Svom omogući da se za svoje sljedbenike na Danu suda konačnoga zauzme, za oprost moli i pod zastavom zahvalnosti ih u Džennet povede. Uzvišeni Bože, učini nas dostojnim šefa'ata Poslanikovog. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.03.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Moja riznica je moj život. Kada se moj život završi nestat će moga kapitala i više neću moći zarađivati. Ovaj dan koji započinje je novi dan. Uzvišeni me počastio davši mi priliku da živim i danas. Da me je usmrtio, naravno, da bih poželio da me vrati na Dunjaluk kako bi činio dobra djela. Ti sada, o čovječe, ovo jutro zamisli da si umro, pa si vraćen samo na jedan dan. Zato se danas nikako ne približavaj grijesima i od nepokornosti bježi! Ni slučajno nemoj niti trenutak današnjega dana provesti uprazno!“ Ovako je imam Gazali razmišljao i svoje suvremenike opominjao. Zasigurno će čovjek koji ne iskoristi ono što mu je u riznici, a to je vrijeme dunjalučko podareno mu, gorko se kajati. O onima koji su pokornost i dobročinstvo odgađali za sutra, evo kako Uzvišeni govori: „Oni će u njemu jaukati: 'Gospodaru naš, izbavi nas, činit ćemo dobra djela, drugačija od onih koja smo činili'. A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebao razmisliti imao vremena da razmisli, a bio vam je došao i onaj koji opominje? Zato, iskusite patnju, nevjernicima nema pomoći“./Fatir, 36./. Na Dunjaluk svakodnevno dođe i sa njega ode na hiljade Ademovih sinova. Istinsko lice Dunjaluka je prolaznost i on, Dunjaluk, tako Uzvišeni kaže, postoji radi ispita koji nas sve čeka. „Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati“. /Mulk, 2/. Prvo je, kažu mufesiri, spomenuta smrt pa tek potom život, zato što je istinski život, ono što nastupa nakon smrti. U suri Ankebut, Uzvišeni to potvrđuje: „Život na ovom svijetu nije ništa do zabava i igra, a samo onaj svijet je život, kada bi samo oni znali“./Ankebut,64./. Kako ćemo živjeti taj istinski život, vječni ahiretski, određuje ovaj kratki, dunjalučki. Uspjet će oni koji su svjesni neprijatelja i koji im se uspješno odupiru. Dva su čovjekova neprijatelja, koja da bi uspio, mora nadvladati, to su šejtan i čovjekova strast, nagon, prohtjev. Dželaludin Rumi, čovjekovo tijelo i nagon poredi sa jahaćom životinjom, kaže: „Čovječe, popeo si se na jahalicu zvanu tijelo i krenuo si na put ka Ahiretu. Čvrsto uzmi uzde u svoje ruke i tako kroči ka Džennetu. Ako prepustiš da te nagon i strast vode, propast ćeš“. Čovjeka kroz život može voditi, srce, strast i razum. Pitali su Poslanika, ko je pametan a on, s.a.v.s., odgovorio: „Pametan je onaj ko vlada svojim nagonom i radi za ono što dolazi poslije smrti“. U mjesecu Redžebu smo, a Poslanik je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Ša'ban mjesec Božijeg Poslanika a Ramazan mjesec ummeta“. Poslanik je molio: „Gospodaru, blagoslovi nam Redžeb i Ša'ban i daj nam da dočekamo Ramazan“. Ovaj mjesec ima izuzetno mjesto među mjesecima, jedan je od svetih, a mufesiri kažu: „Nagrada za dobro djelo u ovom mjesecu učinjeno je znatno veća nego za dobro u drugom mjesecu urađeno, a razumije se i kazna za grijeh učinjen u ovom mjesecu je žešća“. Poslanika su pitali: „Zbog čega je Redžeb Allahov mjesec“? Poslanik je rekao: „To je zato što u ovom mjesecu Allah dž.š., mnogo prašta“. Pametan između nas je onaj koji vlada sobom i ne prekoračuje od Allaha dž.š., postavljene granice. Dešava se da čovjeku strast razum okuje i sputa, ali kao što postoji najpogodnije vrijeme za sjetvu, najpogodnije vrijeme za žetvu, tako postoji izuzetno vrijeme za tewbu, za promjenu sebe. Desilo mi se, pogriješio sam, šejtan, taj neprijatelj ogorčeni mi, zavede me pa popih alkohol, zavede me pa zanemarih svoje obaveze prema Bogu, zavede me pa me u kockarnicu i kladionicu odvede, zavede me .... U ovom mjesecu Allah dž.š., mnogo prašta. Svojim mjesecom je ovaj nazvao kako bi naglasio Svoju blizinu nama i spremnost Svoju da nam pruži novu priliku. Naš život, vrijeme podareno nam na Dunjaluku, je jedina riznica iz koje možemo uzeti za Ahiret. Ne odgađaj tewbu, ne odgađaj promjenu sebe, spasi se. Nema načina, o čovječe, da u riznicu zaviriš i vidiš koliko je dana još ostalo pa da se danas možeš opustiti i obaveze svoje zanemariti. Pametan između nas je onaj koji radi za ono što dolazi poslije smrti. „Ahiret je život stvarni“, opominje Uzvišeni. Ovaj mjesec Božiji što se Redžeb zove započeo je sa mubarek noći, lejletu-r-regaib, a to je noć želja i dove. Šta je vjernikova, čovjekova, želja? Spasiti se i na Dunjaluku sretno živjeti. Poslanik kaže da čovjek spava, i kad umre probudi se. Ovo bi se moglo razumjeti i na način da tek tada istinski shvati važnost vjerovanja i činjenja dobra. Kad vidi da ništa s njim ne putuje osim djela i da se tad može pouzdati samo u dobra, shvatit će konačno koliko je bilo važno iskreno vjerovati, klanjati, postiti, dijeliti, lijepo govoriti, voljeti, ne zaviditi, biti dobar roditeljima, s komšijama dobar biti... Redžeb je Allahov mjesec, a i mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Iskoristimo ovaj mjesec za tewbu jer u njemu Allah dž.š., mnogo prašta i za činjenje dobra iskoristimo svaki njegov dan jer se u ovom mjesecu dobra vrijednuju više. Od grijeha uvijek, a u ovom svetom mjesecu posebno bježimo, jer se i oni u ovim danima učinjeni, kažnjavaju žešće! Gospodaru, blagoslovi nam Redžeb i Ša'ban i daj nam da dočekamo Ramazan. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.03.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ahmed u Musnedu bilježi predaju u kojoj se kazuje, da kad se Adem pejgamberu približila smrt zaželio je jesti plodove džennetske. Sinovi su njegovi otišli da ih potraže, na tom putu susretoše ih meleki i upitaše: „Šta tražite“? Rekli su: „Otac naš je bolestan, zaželio je plodova džennetskih“. Meleki im rekoše: „Idite kući, vaš otac je već umro“. Adem a.s., u Džennetu je živio, njegove plodove kušao, boravio je u ambijentu u kojem ima sve, i više od toga. Na Zemlju je spušten nakon što je granicu koju je Uzvišeni postavio, prekoračio. Ovdje gdje je on iz Dženneta izveden, ovdje gdje čovjek živi, plodova džennetskih nema, ali ima put koji do njih vodi. Taj put, to je vjerovanje, bogobojaznost je to, a ona, bogobojaznost, najjasnije se očituje udaljavanjem od grijeha. Allah dž.š., kaže: „One koji su bogobojazni čekaju sobe, sve jedna iznad druge sagrađene, ispod kojih će rijeke teći, obećanje je Allahovo, a Allah obećanje neće prekršiti“.(Ez-Zumer,20.). Imam Ahmed od Ebu Hurejre bilježi da je Poslanik komentarišući ovaj ajet rekao: „Stanovnici Dženneta gledat će u Džennetu stanovnike soba kao što gledaju sjajne zvijezde na nebu, bit će različitih stepena. Rekli su, Allahov poslaniče, to u sobama su poslanici? A Poslanik reče:'Da, tako mi Onog u čijoj ruci je moj život, ali u njima su i ljudi koji su vjerovali u Allaha i istinitim smatrali poslanike“. Put do soba džennetskih, do njegovih plodova, u hadisu se tako kazuje, vodi kroz vjerovanje i slijeđenjem Poslanika. Ashabi poslanikovi kao i Adem pejgamber za plodovima džennetskim žude, o svojim postupcima razmišljaju i svoju dilemu Poslaniku kazuju: „Kad tebe vidimo i s tobom kad smo, srca nam se smekšaju i spremniji smo se žrtvovati za Ahiret, a kad od tebe odemo, Dunjaluku se okrenemo, djeci i ženama“. Poslanik reče: „Kada biste vi bili uvijek onakvi kakvi ste kad ste samnom, meleki bi se s vama rukovali i u kućama vašim bi vas posjećivali, a opet da ne griješite, Uzvišeni bi umjesto vas stvorio ljude koji griješe, da bi im opraštao“.(Ahmed). Vjernikova je želja, u Džennet se nastaniti, plodove njegove kušati, ali je ljudska priroda takva da i dunjalučke želi kušati. I jedni i drugi, i blagodati Dunjaluka i plodovi Dženneta, za čovjeka su stvoreni. U svom hodu dunjalučkom stazom, zbog prirode svoje i šejtana, koji ga zavodi, čovjek posrne, pogriješi, ali Allahova milost i magfiret su tu da čovjek ne izgubi nadu, da opet ustane i nastavi hod ka užitcima u vječnosti. Zna Allah dž.š., da će nam se grijeh desiti, zato On sebi propisuje Rahmet. „On je sebi propisao da bude milostiv“. (Al-An 'am,12.), a nas je tewbom, pokajanjem obavezao. „O vi koji vjerujete, pokajte se Allahu iskreno“.(TAhrim,8.) Žudeći Džennetu ashabi kažu: „ Poslaniče Božiji, opiši nam Džennet“? Poslanik reče: „Cigla od zlata, cigla od srebra, malter misk mirišljivi, šljunak biseri i drago kamenje a zemlja šafran. Ko uđe u njega, uživat će, neće očajavati, u njemu će boraviti vječno, odjeća mu se neće harati niti će ikad mladost njegova proći. Trojici Allah neće odbiti dovu; pravednom vladaru, postaču i mazlumu. Njihovu dovu nosi oblak pred kojim se sve kapije nebeske otvaraju a Allah dž.š. kaže: „Tako mi Moje veličine pomoći ću ti, pa makar i poslije nekog vremena“.(Ahmed). Ovo što Poslanik opisuje, za tim žudi Adem a.s., za tim žude ashabi, za tim žudi vjernik svaki. Plodova Dženneta na zemlji nema ali ovdje je put koji njima vodi. Na tom putu mora se proći kroz kapiju smrti. Prije nego nam se ta kapija otvori, iskoristimo svaki tren i čvrsto budimo na stazi koja vodi blagodatima Dženneta. Enes ibn Malik pripovijeda: „Sjedili smo s Poslanikom pa nam on reče: 'Sad će pored nas proći čovjek džennetlija'. Pojavio se jedan ensarija s čije brade padale su kapljice od abdesta a u ruci je držao nanule. Sljedećeg dana ponovi se isto a i treći dan Poslanik nam reče isto i opet naiđe isti čovjek. Abdullah ibn Amr tada krenu za ensarijom, sustiže ga i zamoli da kod njega boravi tri noći, što mu ensarija dopusti. Boraveći s njim Abdullah nije primijetio da on ustaje noću klanjati niti da druge dobrovoljne ibadete čini. Vidio je da kada bi išao u postelju i kada bi iz nje ustajao, Allaha dž.š., je spominjao. Primijetio je međutim, da taj ensarija ne govori ni o čemu osim o dobru. Nakon tri dana Abdullah mu reče: 'Poslanik nam je rekao da si ti džennetlija pa sam zbog toga proveo s tobom ovo vrijeme da vidim koja to djela činiš pa te Poslanik u Džennetu vidi'. Ensarija reče: 'Moja djela su ono što si vidio, ne činim ništa posebno, ali u mom srcu nema mržnje ni prema jednom muslimanu i nisam zavidan ni na čije dobro koje Uzvišeni nekome dadne'. Abdullah ibn Amr zaključi: 'To je ono što te je uzdiglo na takav stepen do kojeg mi nismo uspjeli dostići'“. Plodovi džennetski za kojim žudimo, dostižni su. Treba vjerovati, normalno, redovno, ibadete izvršavati, ali plodova džennetskih nema za onoga ko sebe ne odgoji, ko iz sebe zavidnost i mržnju ne izbaci. Poslanik nas uči da zavidnost uništava dobra djela pa tako, ako nam je u srcu zavidnost, poništit će nam namaz. Poslanik nas uči da nas ružna riječ može bankrotstvu odvesti, ogovaranjem opet uništavamo svoja dobra djela. Namaz, post, ibadeti, to se u životu vjernika podrazumijeva, ali na putu do plodova džennetskih traži se više. Poslanik kaže: „Od najljepših osobina vjernika je ostaviti ono što ga se ne tiče“. Kako si zaradio Džennet pita Abdullah, ensariju? Eto vidio si, klanjam propisano, bismilletom započinjem poslove, zahvaljujem Allahu na blagodatima, ali ključno mi je da ja brata muslimana ne mrzim, ne zavidim, naprotiv, radujem se svakom uspjehu svoga brata i ne bavim se onim što me se ne tiče. Iščekujemo Dan nezavisnosti Domovine nam. Tačno sedam dana nas dijeli od tog za nas i naš narod važnoga dana. Bit će to neradni dan, tako se on obilježava i slavi. Podstičem nas da razmislimo kako da tu nezavisnost naše Domovine osnažimo. Naša slabost je u isto vrijeme i slabost naše države. Kad mi nismo jaki i ona je u krizi. A naša slabost je u razjedinjenosti, u podozrenju jednih prema drugima, u zavidnosti, a siguran sam da nam je stalo i do plodova džennetskih i do naše Domovine. Za Dan nezavisnosti zemlji našoj poklonimo našu slogu i jedinstvo, našu radost bratovom uspjehu i našu opredijeljenost da se ne zamaramo tuđim, već da rješavamo svoje probleme. To je put, uči nas Poslanik na primjeru ensarije, džennetlije, ka sreći na oba svijeta. Uzvišeni Bože, pomozi nam da sigurnim korakom idemo stazom ka plodovima džennetskim. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
22.02.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š., kaže: „A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali. Mi ne vidimo s vama božanstva vaša koja ste Njemu ravnim smatrali, pokidane su veze među vama i nema vam onih koje ste posrednicima držali“. /Al-An'am, 94./ Od svih stvorenja Božijih, čovjek je jedini razumom, moći da razlučuje šta je dobro a šta grijeh, obdaren. Samo je čovjeku Allah dž.š., govorio i Uputu mu poslao kako bi ga lutanja i patnje, nesreće i propasti spasio. Kako je čovjek jedini razumom i slobodom počašćen, jedini će pred Gosdpodara svoga i svega stati i račun za život dunjalučki sviđati. Nema čovjekovom životu kraja. Iz dunjalučke kuće seli se u berzahsku a s ponovnim spajanjem duše i tijela u ahiretsku, i živjet će vječno, a suštinsko pitanje je, gdje?. Allah dž.š., kaže: „Eto tako, Mi tebi objavljujemo Kur'an na arapskom jeziku, da bi opominjao Mekku i one oko nje i upozorio na Dan kada će se sakupiti, u koji nema nikakve sumnje. Jedni će u Džennet, a drugi u Džehennem“. /Aš-Šura,7/. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Na Sudnjem danu će biti dovedena smrt na Sirat ćupriju i bit će kazano:'O džennetlije!' Oni će se odazvati strahujući da ne budu izvedeni iz svojih boravišta koja su nastanili. Zatim će biti kazano:'O džehenemlije!' Oni će se radosno odazvati, nadajući se da će izaći iz boravišta koja su nastanili. Nakon toga će i jednima i drugima biti rečeno:'Poznajete li ovo?' Odgovorit će:'Da, to je smrt'. Zatim će biti naređeno da se ona ubije. Nakon toga će objema skupinama biti kazano:'Vječno ćete ostati u boravištima koja ste nastanili i nikada više smrt u njima nećete okusiti'. /Ibn Madždže/. Eto, nema nikakve sumnje da će vjernici u Džennet a nevjernici u Džehennem. Slobodom i razumom obdaren čovjek kojem je Uputa i Poslanik poslani sam bira svoje vječno boravište. Svi ćemo pred Sudiju pravednog s onim što smo radili. U suri Nedžm Uzvišeni nas opominje: „I da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti“:/Nedžm, 39-41/. Hoće, vjernici će u Džennet. Svi koji su svjedočili Allahovo jedinstvo i Muhammedovo a.s., poslanstvo, koji su šehadet zborili, ući će u Džennet. Nema sumnje da bismo svi mi htjeli u Džennet odmah, a da bi u toj skupini bili, nužno je biti na stazi pravoj na putu dobročinstva se žrtvovati jer će odmah spašeni biti oni kojima na mizanu dobra djela pretegnu. Jasna je poruka Gospodara našeg: „Onaj u koga njegova dobra djela budu teška u ugodnom životu će živjeti, a onaj u koga njegova dobra djela budu lahka, boravište će mu bezdan biti“./Al-Kariah, 6-9/. Poslanik kaže da nas, Din naš uči kako do ugodnog vječnog boravišta da dođemo. Na tom putu treba neprekidno da preispitujemo, da bdijemo nad našim odnosom prema Gospodaru, prema Poslaniku, prema Kur'anu, da budemo svjesni naše odgovornosti ako nečim upravljamo i da znamo da je pitanje međuljudskih odnosa izuzetno važno i na vagi naših djela bit će presudno. „Vjera je savjet“, veli Poslanik. Rekosmo: „Kome Poslaniče“? A on reče, vama kako da se odnosite prema Allahu. Šehadetom smo svjedočili da je Jedan, da Njemu niko nije ravan, da On sve stvara, održava i rastvara, Njemu, samo Njemu, vjernik se pokorava, neprekidno i neizmjerno Mu zahvalnost izriče. Kad pred Gospodara dođemo, a doći ćemo pojedinačno, onakvi kakvi smo prvi put stvoreni, neće biti s nama niko. Neće biti onih koje su ljudi Allahu ravnim smatrali, sve će veze pokidane biti i nikakva posrednika tu nema. Vjernik koji želi Džennet odmah, žuri onome što Allah voli. Žuri učiniti dobro djelo samo radi Njegova zadovoljstva jer zna da je čovjekovo samo ono što sam uradi. „Vjera je savjet“, veli Poslanik. „Kome?“, upitasmo. On s.a.v.s., reče, vama kako da se odnosite prema Poslaniku. Volimo Poslanika, zar ne? Branimo ga od napada i nasrtaja, uzrujani smo kad se o njemu s.a.v.s., neistine i potvore iznose. Kad ga se karikaturom prikazuje, bijesni smo, ali vjera nas uči da se ljubav prema Poslaniku pokazuje slijedeći ga, ta ljubav se pokazuje živeći ono što nam je rekao, naredio, preporučio, šutnjom odobrio. Evo, svi znamo da nas je naučio da je čistoća pola vjere i da po čistoći i urednosti trebamo biti prepoznati. Pogledajte tu našu ljubav prema Poslaniku, kolika je i kakva je, kad vidimo obale naših rijeka nakon što su se poslije nabujalosti vratile normalnom toku. Rijeke su nam vratile ono što smo u njih bacili jer to ne pripada njima. Vjernik koji želi Džennet odmah, za Džennet se bori svugdje i neprekidno a ukloniti smetnju s puta, i to je borba za Džennet, a pred Gospodara ćemo samo s onim što smo sami uradili. „Vjera je savjet“, veli Poslanik. „Kome?“, upitaše ashabi. Poslanik reče, vama kako da se odnosite prema Kur'anu. Allah dž.š., nam kaže da samo Kur'an vodi ispravnom putu. Mi se nadamo Džennetu i to odmah a nažalost kad god nam ne odgovara kur'anska zapovijed, zaobići ćemo je i zarad kratkotrajne i neznatne dunjalučke koristi postupiti po svome. Uprkos jasnoj poruci da je Ahiret bolji i da je vječan, malo je nas koji ćemo od neizmjernih dunjalučkih blagodati nešto otkinuti i u vječni ahiretski užitak uložiti. Od sna otkinuti za namaz noćni, za sabah, od imetka otkinuti, za sadaku i za zekat koji će ga očistiti, od slobodnog vremena otkinuti za rad za opće dobro. Ne žurimo učiniti dobro iako znamo da će svako samo s onim što je uradio pred Gospodara. „Vjera je savjet“, veli Poslanik. Upitaše: „Kome?“, a Poslanik reče, vama kako da se odnosite prema predstavnicima, prema predvodnicima vašim, ali i njima kako da se odnose prema obavezi preuzetoj. Vjera nas uči da uvijek slijedimo ono što je dobro, da se oko dobra ujedinjujemo, da na ono što nije dobro ukazujemo, da se neredu, nepoštenju, nepravdi suprostavimo. Njima, tim našim predvodnicima, vjera govori da im je Allah dž.š., ukazao priliku da se ako žele u Džennet odmah pravednošću, poštenjem iskrenom i istinskom žrtvom za to bore. Samo je jedan hlad na Ahiretu, Allahov hlad i u njega mogu predvodnici naši koji se na ovom svijetu, na funkcijama svojim pravednošću i poštenjem ukrase a svi ćemo pred Gospodara samo s onim što smo sami uradili. „Vjera je savjet“, veli Poslanik. „Kome“? upitaše ashabi. Vama, da znate kako da se jedni prema drugima ophodite i slogu i zajedništvo gradite, reče Poslanik, i još nam reče: „Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Hoćete li da vas uputim na djelo koje budete li ga radili, voljet ćete se? Širite selam među sobom“. /Muslim/. „O ljudi, širite selam, održavajte rodbinske veze, hranite gladne, klanjajte noću dok drugi spavaju, ući ćete u Džennet sa selamom“. /Ibn Madždže/. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji će se Džennetu obradovati odmah. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.02.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Vjernik zna odakleje došao. Zna i kuda ide. Vjera nam odgovara i na treće egzistencijalno pitanje, zašto sam tu? Ovdje, na Dunjaluku smo da bi Allahu udovoljili, Njegovi smo namjesnici na zemlji, čovjek je halifa Božiji. Eto, taj čovjek koji bi trebao biti namjesnik Božiji, znaju to meleki, pa se njegovu dolasku i protive, bit će sklon neredu i smutnji. Zna Allah da ne mora biti tako, da čovjek može biti Allahu drag ako svoj život s riječju Božijom uskladi i sebe u granice koje Svevišnji postavlja, ogradi. Da bi dobar bio, Allahu rob mio, čovjek treba vjerovati, učiti, spoznavati, sebe odgajati, granice postavljene ne prekoračivati... Da bi se do istinskog namjesnika Božijeg uzdigao nužno je da kroz ibadete i razmišljanje o njihovu smislu, ubjeđenje jača, bogobojaznost snaži i na putu dobra neumorno ustrajava. S obzirom da vjernik zna odakle je došao i zna kuda ide, on svim svojim bićem nastoji Dunjaluk i sva njegova dobra, blagodati sve, staviti u funkciju sticanja Allahovog zadovoljstva jer mi ovdje i jesmo, ne da bi udovoljavali ljudima, ne da bi sebi udovoljavali,već da bi Gospodar naš s nama zadovoljan bio. Ako nam je do tog Allahovog zadovoljstva stalo, onda neka znamo da put koji tamo vodi je dobročinstvo. Ako smo se okrenuli grijehu, neredu, smutnji, nasilju, neodgovornosti, tada smo, u to nema sumnje, na putu koji Allahovoj srdžbi vodi. Događaji iz prošle sedmice, mislim na ubitstvo troje djece i samoubistvo oca im, te ubitstvo 77 godina stare žene, tjera nas da zastanemo i pitamo se; zašto se to događa, koliko je svako od nas u tim uznemirujućim događajima svojim činjenjem ili nečinjenjem, učestvovao? Svi ljudi u društvu su odgovorni za stanje u društvu. Ako nisi sposoban, ili nisi pozvan rješavati probleme društva,ne zaboravi da si obavezan učiniti sve da ne budeš društvu problem. Da ne budeš društvu problem,obrazuj se, odgajaj se, za vlastitu egzistenciju bori, budi koristan, osnuj porodicu i uvijek imaj na umu da niko, ni odabrani poslanici, nije Dunjaluk prošao bez iskušenja, izazova, padova ali uvijek za vjernika ima izlaz. Zar Allah dž.š., nije rekao: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći“./Talak,2./. Hajmo se braćo, nakon spomenutih i niza drugih nemilih događaja,smutnji,nereda, devijantnog ponašanja u našem društvu zapitati; u kakavom je stanju naša porodica? Porodica podrazumijeva roditelje i djecu. Doskora su joj članovi bili i djed i nana, nerijetko i pradjed i pranana i ... Naša porodica danas uglavnom ne izgleda tako, nje ustvari skoro da i nema. Oca, porodice glavu, nevolja je natjerala da ide daleko od svoga doma da bi djeci i sebi obezbijedio kruh i krov. Ko može zamijeniti autoritet oca? U kakavim mukama je majka koja uz sve majčinske obaveze mora igrati ulogu u koju se nikako ne može pretvoriti. Ona ne može biti otac. Porodica je prvo mjesto gdje se odgaja, stasava, vrijednostima uči. Ko je kriv što je taj otac, što je masa tih očeva daleko od svoje djece pa su odmah na početku svog stasavanja bez autoriteta stasavala? Svi oni koji su rastočili, uništili, velika i moćna preduzeća po Bosni su odgovorni što nam je porodica uništena a djeca za ispravan odgoj uskraćena. Hajmo braćo nakon što smo se navikli na sve te loše vijesti, jer nama nije iznenađenje da je obijena kuća, da je napadnut i opljačkan srednjoškolac, da je ubijena starica, da su zaklana djeca... hajmo se upitati u kakvom je stanju naše obrazovanje, škole naše i školstvo? Nema važnije djelatnosti u društvu od obrazovanja. Ko bi toga trebao biti svjesniji od nas koji se ponosimo činjenicom da nam je prva objava bila IKRE. Iako to svi znamo, svi znamo da od stanja u našem obrazovnom sistemu ovisi i kvalitet našega društva, znamo da je u obrazovanju naša budućnost, mi smo ipak svi ravnodušni nad činjenicom da nam je obrazovanje poniženo, obezvrijeđeno, uništeno, a ko ne ulaže u škole ulagat će u zatvore. Ko to od nas roditelja želi da mu sin ili kćerka budu učitelj, nastavnik, profesor? Ko to od nas želi da mu dijete svaka tri mjeseca sakuplja po dvadeset i više različitih dokumenata da bi se prijavilo na konkurs za jedan čas? Ko to želi da mu sin ili kćerka rade podcijenjen, a izuzetno težak i krajnje odgovoran posao? Niko ne želi kad je bolje u našem društvu biti stranački poslušnik i u nekom od parlamenata dizati ruku i za to primati nekoliko nastavničkih plaća. Samo da znamo, braćo, svi koji su dopronijeli da nam je obrazovanje u ovakvom stanju snose odgovornost za nered i nemile događaje u društvu. Hajmo braćo, nakon ovih nemilih događaja u našem društvu, upitati se u kakvom je stanju to naše društvo? Šta su vrijednosti kojima učimo mlade, šta su pravila koja poštujemo, šta su ciljevi kojima stremimo? Islamska zajednica je dio ovoga društva i sama snosi odgovornost za stanje u njemu ali ona nema ni resurse ni mogućnosti da sama odgovori na izazove. Mi se bespoštedeno borimo za svako dijete, za svakog mladića i djevojku, za čovjeka svakog. Nije nam lahko ali mi smo u misiji i ne odustajemo, iako se susrećemo sa nizom prepreka i problema. Jedan od njih je i činjenica da kad naše dijete koje nastojimo kroz džamiju odgojiti, dođe u džamiju, ono i ovdje vidi nered, vidi nejedinstvo, vidi razliku i ostane zbunjeno. Pita se u sebi, ko od ovih ovdje ispravno klanja, ko od njih ispravno razumije vjeru, ko je od ovih na stazi koja vodi Božijem zadovoljstvu? Pošto je nezrelo, a isticanja željno, želi biti primijećeno, ono prihvati ono što je drugačije u odnosu na vjekovnu tradiciju i tako nameću nam se nevažne, prežvakane teme koje to mlado biće odvode od suštine, od aktivizma, od korisnosti i sebi i drugima. A vi koji imate i resurse i mogućnost da u mlade ulažete, vi koji ste država, na općinskom ili višem nivou, evo recite, gdje je ta sportska dvorana u našem gradu gdje naša djeca mogu besplatno igrati lopte? Recite, gdje je to od stručnjaka, pedagoga, psihologa, osmišljen sadržaj za njihovo druženje? Evo, vi koje smo izabrali, recite koliko ste u budžetu za iduću godinu predvidjeli novca za npr; amatersko pozorište, za igraonice, za kupovinu novih knjiga, za otvaranje IT centra gdje bi oštroumna naša djeca učila programirati, koliko ste novca odvojili za izgradnju bazena kako bi naša djeca u skladu sa Poslanikovom preporukom naučila plivati... Kvalitet jednoga društva mjeri se po odnosu prema najslabijima. Evo braćo, izabrani dužnosnici, stranački prvaci da vas podsjetim da u našem gradu ima udruženje građana koje brine o djeci sa posebnim potrebama. Otiđite vidjeti gdje i u kako skučenom prostoru se oni i roditelji im bore sa životom. To je mali, ali zahvaljujući žrtvi tih žena koje tamo rade vrlo uredan i čist prostor. Nisam vidio u regulacionom planu da je predviđeno da im se sagradi prostor dostojan njihove žrtve i borbe. Jesmo li krivi za ubitstva, za krađe, za nasilje, za nered u društvu? Krivično nismo, sam izvršilac je krivično odgovoran, ali braćo, pred Bogom, pred našom djecom, pred poviješću, jesmo. Što prije to shvatimo, prije ćemo se vratiti putu koji vodi Allahovom zadovoljstvu. A zašto sam tu, pitam se? Ovdje sam na Dunjaluku da bi Allahu udovoljio, tako me vjera uči. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
21.12.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.