Vjerovanje u Allaha, svjedočenje LA ILAHE ILLELLAH, temelj je našeg vjerovanja. Ukloniti smetnju s puta, grana je na stablu imanskom. Tih grana na stablu ima sedamdeset i nekoliko a prema rasporedu u djelu „Ogranci imana“, na trideset devetom mjestu je, halal ishrana. Sastavni dio vjerovanja svakog muslimana, je jesti i piti samo ono što je halal, a kloniti se svega što je zabranjeno. Pridržavati se ovog pravila znači upotpuniti svoje vjerovanje i doći do garancije da će nam ibadeti i dove biti primljeni. Govoriti o haram i halal stečenom imetku, potrebno je i aktuelno uvijek, a danas kada svjedočimo enormnom bogaćenju jednih i velikom broju onih koji nemaju priliku zaraditi ni za osnovne svoje potrebe, to na aktuelnosti još dobiva. To postaje neizbježna tema. Važno je opomenuti ljude da svako materijalno dobro je samo dunjalučka vrijednost koje će sigurno ostaviti. Naročito treba opomenuti da se ta dobra ne stiču nedozvoljenim putem jer tada i dobra djela koja činimo upitna postaju. Haram stečeno i dobro učinjeno djelo ne mogu zajedno. Muslim bilježi hadis: „Čovjek će zbog dugog putovanja biti neuredan, prašnjav i u takvom stanju će dići ruke moleći:'O, Gospodaru. O, Gospodaru'. A hrana, piće i odjeća su mu na haram način stečeni, pa kako da mu se dova primi“. Enes ibn Malik je Poslaniku rekao: „Poslaniče, traži od Allaha da budem od onih čija se dova prima“. Poslanik mu reče: „O Enese, zarađuj na pošten, halal način, bit će ti dova primljena. Zaista, čovjek kada pojede jedan haram zalogaj, dova mu se neće primiti četrdeset dana“. /Taberani/. Također se prenosi da postoji melek kod Bejtul-Makdisa koji svakog dana i svake noći govori: „Ko pojede nešto od harama, Allah od njega ne prima ni farzove ni sunnete“./Kebair/. Na dunjaluku ljudi teže uživanju. To uživanje dunjalučko, muslimanima nije zabranjeno ako se zabranjenog klone. Abdullah ibn Omer r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Dunjaluk je lijepo uživanje, pa ko ovdje nešto na halal način zaradi i potroši u ono što je dozvoljeno, Allah će ga nagraditi džennetom. A ko ovdje na haram način stiče i troši u ono što nije dozvoljeno, Allah će ga uvesti u kuću poniženja. Mnogo je onih koji raspolažu Allahovim imetkom na način kojim Allah nije zadovoljan i oni će na Sudnjem danu biti kažnjeni“./Bejheki/. Vjernik je obavezan voditi računa o tome kako zarađuje. U našem društvu, u nizu nepravdi je i ta, da jedni zarađuju mnogo i na više mjesta a drugi nikako i nigdje. Mnogo je obrazovanih mladih ljudi koji ne ostvaruju nikakvu dobit. Spriječeni su stupiti u brak i zasnovati porodicu. Sposobni su, pošteni i neiskvareni i kao takvi mogli bi biti društvu korisni kroz angažman u različitim komisijama i odborima u kojima se često ostvaruje mjesečna dobit veća od prosječne penzije. Time bi, one koji rade rasteretili dodatne obaveze a nezaposlenima pružili nadu. Poslanik kaže da nije musliman ko zaspi sit a komšija mu gladan. Razumijevajmo ovaj hadis na način da je iz perspektive naše vjere upitno da li je ispravno sticati dobit po više osnova, a komšija ni po jednom. Govorimo o komšiji koji je jednako školovan i osposobljen kao i onaj koji zauzima više pozicija u društvu. Poslanik kaže: „Ko ne bude vodio računa o tome kako zarađuje imetak, Allah dž.š., neće voditi računa o tome na koja će ga vrata u džehennem uvesti“./Kebair/. Društvo smo bez kriterija i s poremećenim vrijednostima. Divimo se dobročiniteljima koji su to, tuđim, našim, novcem svojih radnika. Može li se tuđim novcem sticati sevab? Sufjan Sevri kaže: „Ko podijeli sadaku od onoga što je haram, sliči onome koji pere odjeću mokraćom, a odjeća se može oprati samo vodom, grijeh se može očistiti samo halalom“./Kebair/. Dunjaluk koliko god trajao, proći će. Za ahiret se treba pripremati, svjestan da se tamo boravi vječno. Ta vječnost u koju sigurno putujemo, može biti užitak a može biti i patnja. Poslanik opominje: „Da neko od vas napuni usta prašinom bolje mu je nego da ih napuni haramom“./Kebair/. „Svako tijelo koje odraste na haramu, džehennemska vatra mu je najpreča“./Tirmizi/. Uzvišeni Bože, naš iman ojačaj, kako ne bi ruku ka tuđem pružali i kako ne bi u svoj stomak i kuću svoju haram unosili. Pomozi nam Svemoćni Bože da ono što nam ne pripada bude od nas daleko kako bismo mi bili blizu Tebi.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.03.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U ličnosti poslanika Muhammeda a.s. sjedinjeno je poslanstvo i liderstvo. Poslanstvo se s njim završilo. Lidera poslije sebe nije oporučio. Ostavio je ashabima, ummetu svom je ostavio, da vladara biraju sami. Legitimitet, vladar ima samo ako i podršku naroda ima. Ashabi su između više kandidata izabrali Ebu Bekra. Neke poslanikove postupke i neke riječi Kur'anske, čitali su kao išarete da Ebu Bekra za halifu biraju. Govorili su, ako je u mihrabu mijenjao Poslanika i ako je u Kur'anu spomenut kao jedan od dvojice, onda je moguće, čak poželjno, da ga za vladara izaberemo. Kada su ga izabrali, on r.a. traži najširu podršku. Traži mišljenje i podršku i onih koji nisu prisustvovali izboru. Ebu Bekr želi biti uvjeren da ima mandat naroda. Nije mu dovoljno to što su ga izabrali uglednici i starješine. Traži mišljenje svih, jer on je vladar svima. Poslanik je Ebu Bekru odgajatelj. Odgojio ga je tako da je njegov iman veći i jači od imana ummeta. Na jednu stranu stavite iman Ebu Bekrov, a na drugu ostalih ljudi. Pretegnut će Ebu Bekrov. Ovakav, poslanikovom rukom vođen, primjer je svima do dana sudnjega. On r.a. svoje imenovanje uvjetuje: „Pokoravajte mi se, dok se ja pokoravam Bogu“. On ne traži poslušnost i pokornost onda kad skrene s pravog puta. Nepokornost Bogu je ne biti savjestan na preuzetom poslu. Nepokornost Bogu je ne biti svjestan emaneta povjerenog. Nepokornost Bogu je zagaziti u grijeh kakav je korupcija, kakav je zapošljavanje bez jasnih kriterija a po podobnosti, političkoj ili rodbinskoj. Nepokornost Bogu je ne voditi brigu o potrebama ljudi, a brinuti se samo o sebi i sebi bliskim partijskim i interesnim prijateljima. Kad prestanem činiti ono što je dobro, kad iskoračim sa ispravne staze, kad budete svjedočili moju nepokornost Bogu, oduzmite mi mandat, poručio je Ebu Bekr svojim suvremenicima, a poruku šalje i svima do sudnjega dana. Narod ima pravo da povjeri mandat, a pravo mu je i da mandat oduzme. Vladar je zaposlenik naroda. Narod ga je izabrao kako bi obavljao dužnosti koje proizilaze iz povjerene mu službe. Kada su u toku Ebu Bekrove vladavine ljudi vidjeli da se on r.a. nastavio baviti svojim privatnim poslom kako bi zaradio za život i ne uzima od države plaću, primorali su ga da plaću prihvati, jednaku onoj koju ima prosječan musliman, ni imućan ni siromašan. Izdržavajući se sam, odbijajući plaću iz državne kase u slučaju Ebu Bekra, trpili su poslovi zajednice i države. Ebu Bekr nije dopustio da bude talac elite, plemstva i posebnih interesnih grupa. Rekao je: „Slabi među vama u mene je jak, dok mu ne osiguram ono što mu pripada. A jaki među vama u mene je slab, dok od njega ne uzmem ono što mu je dužnost dati“. Ove halifine riječi trebaju biti vodilja svakom kome smo emanet povjerili kako bismo svi živeći u pravdi i socijalnoj sigurnosti, živjeli dunjalučku sreću. Iz Ebu Bekrova primjera, i primjera pravednih halifa, vidimo da vladati bukvalno znači, narodu služiti. Biti na vlasti, znači ne uživati nikakve privilegije, već preuzeti odgovornost i istu do kraja nositi. Vladati, to nije put ka bogatstvu. To je put na kojem se služeći narodu stiče dobro koje će biti blagodat velika na Ahiretu. Pravedan vladar će u hlad kad drugog hlada ne bude bilo. Koliko je važno biti pravedan vladar, govori činjenica da je među sedam osoba, uživalaca tog posebnog ahiretskog hlada, prvi spomenut, upravo vladar pravedni. Vladati znači žrtvovati se za opće dobro. Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija i drugi naši prvaci nisu primorani funkcije se prihvatiti. To su učinili želeći služiti na Božijem putu. Niko ni danas nije natjeran biti ni načelnik, ni poslanik u parlamentu, ni premijer, ni ministar, ni... Svi se za to dobrovoljno jave i svesrdno za tu poziciju bore. Islam, vlast definira kao služenje općem dobru. Ko nije spreman kao musliman biti na vlasti, ko nije spreman biti na stazi Ebu Bekrovoj neka uopće ne kreće putem ka funkciji. Sebe će tako zaštiti od dunjalučke neugodnosti i ahiretske kazne, a društvo, zajednicu i ummet će zaštiti od nepravde i nereda. Nered i bezvlašće za muslimane nikad nisu opcija. Poslanika, ashabi nisu u kabur spustili prije nego su, halifu izabrali. Ne smije narod biti bez vođe, država bez vladara. Znati ko je za šta odgovoran je toliko važno da je prihvatljivije imati nepravedna vladara, vladara nasilnika, nego bezvlašće. Hazreti Alija je govorio: „Vladar nasilnik je bolji od anarhije“. Insistirati na pravednoj i odgovornoj vlasti, zahtjev je naše vjere i dužnost muslimanu. Insistirati na neredu i bezvlašću neprihvatljivo je za muslimana. Zahtijevati da vlast, vrati mandat a nemati način i ne znati put kako doći do druge legitimne vlasti, ne znati kako ostati u okvirima Ustava i zakona, avantura je na koju se muslimani ne odlučuju. Poslanik nije oporučio nasljednika, ali jeste ashabe podučio koliko je važno imati organiziranu i funkcionalnu državu. Uzvišeni Bože, pomozi nas u svakom hairli poslu. Amin! *Osnov za hutbu preuzet iz knjige „Čitanje muslimanskog uma“ autor Hasan Hathout, str. 78.79.
Gradska džamija Zavidovići.
28.02.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ibn Abbas r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Allah dž.š. otklanja i suzbija nesreće od moga ummeta radi onoga koji klanja, od onoga koji ne klanja. A kada bi svi napustili namaz, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. On suzbija nesreće od mog ummeta i radi onih koji daju zekat, od onih koji ne daju. Kada bi svi odustali od davanja zekata, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. Allah dž.š. otklanja i suzbija belaje i nesreće od mog ummeta radi onih koji poste, od onih koji ne poste. Kada bi svi napustili post, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. Allah dž.š. otklanja i suzbija belaje i nesreće od moga ummeta radi onih koji obavljaju hadždž, od onih koji ga ne obavljaju. Kada bi svi napustili obavljanje hadždža , Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. Allah dž.š. otklanja i suzbija od mog ummeta nesreće i belaje radi onih koji klanjaju džumu. Kada bi svi napustili džumu, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. A Uzvišeni Allah je rekao:'A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima'/Bekare,251/“. Šerh – usfuri Muhammed ibn Ebi Bekr/. Dunjaluk je poprište borbe dobra i zla. Ovdje žive ljudi koji objavu čuju i praktikuju je ali i oni koji su na nju gluhi. Tu su ljudi koji znaju da život nije samo dunjaluk, ali i oni koji su se potpuno dunjaluku posvetili, ne mare za ahiret. Allah dž.š., svom zemaljskom zastupniku, halifi, daje razum i objavu, kako bi na zemlji red vladao. Nikad neće biti potpuno iskorijenjeno zlo i grijeh, ali Allah dž.š. i Poslanik hoće da dobro bude osnova, a zlo izuzetak. Hoće da dobro dominira. Ako dobro bude naša preokupacija, svima će biti dobro. Allah dž.š., štiti društvo, zajednicu ljudi na zemlji, od nesreće, od elementarne nepogode, zemljotresa, poplave, požara, od bolesti i svakoga zla, zbog naše pokornosti Njemu. Ezan i namaz, zekat, post i hadždž sve su to brane koje nas od zla brane. Ljudima je, prema objavi, zadaća da živeći dunjaluk, ahiretu teže i da sve što rade, rade tako, da ne budu gubitnici, ni ovdje ni tamo, ni na dunjaluku ni na ahiretu. Dunjalučka dobra čovjek stiče jer mu trebaju. A kad stiče, to na način kojim je Stvoritelj zadovoljan čini. Kad stečeno troši, opet to čini tako da zadovoljstvo Stvoritelja stekne. Čovjeku na dunjaluku treba biti važno i šta ljudi oko njega, o njemu misle. Evo zašto, Enes r.a. pripovijeda: „Prošli smo pored jedne dženaze, pa su ljudi hvalili umrlu osobu. Poslanik reče: 'Obavezan je'. Potom smo prošli pokraj druge dženaze, a ashabi su o umrloj osobi govorili loše. Poslanik opet reče: 'Obavezan je'. Omer r.a. upita Poslanika: 'Šta je obavezan Allahov poslaniče'? Poslanik reče: 'Taj što ste ga hvalili obavezan mu je džennet, a taj što ste ga kudili, njemu je obavezan džehennem. Vi ste Allahovi svjedoci na zemlji'. Potom je Poslanik rekao: 'Kome vi posvjedočite dobrotu, pripada mu džennet. A kome vi posvjedočite da je loš, on pripada vatri. Vi ste Allahovi svjedoci na zemlji“./Buhari, Muslim/. Na svakom mjestu, ma gdje da radimo i ma gdje da se nalazimo, dobro trebamo činiti, tako ćemo sebi svjedoke ahiretske obezbijediti. Ulema, tumačeći ovaj hadis kaže da svjedoci čovjeku, da li je dobar ili loš, mogu biti samo pošteni i dobri ljudi. Svjedočenje loših i pokvarenih se ne uvažava. Onaj koji je loš, njemu ništa ne znači slagati i lažno svjedočiti. Zato gledaj namjesniče Božiji na zemlji da svugdje i uvijek dobro činiš i u pokornosti živiš i jednako tako gledaj s kim se družiš. Tvoj čin dobra, donosi dobro svima. Namaz tvoj štiti zajednicu od zla i nesreće, a tebe odgaja. Tvoj post je zajednici štit, a tebe odgaja. Tvoj zekat, od zajednice zlo i nesreću odgoni, a tebe čini svjesnim, da ono što je tvoje nije tvoje. Uči te da je tvoje ono što na Božiji put uložiš. Tvoj hadždž štiti zajednicu od zla i nesreće, a tebe prolaznošću opominje, oblačeći ti odjeću bez džepova. Podsjeća te na skup pred Gospodarom svjetova. Ma gdje da radiš i gdje god da se nalaziš, pokornost Allahu dž.š., djelima svojim svjedoči. Tu našu pokornost pred Gospodarom svjetova potvrdit će svjedoci, a oni, koji tu pokornost ovdje ne žive bit će provjereni pri susretu s Stvoriteljem svega. Esved ibn Seri'a prenosi da je Poslanik rekao: „Četvorica ljudi će se pravdati na Sudnjem danu: gluhonijem, starac koji je posenilio, luđak i čovjek koji je umro a nije susreo Poslanika. Gluhonijemi će reći:'Gospodaru, islam je došao a ja nisam ništa mogao čuti'. Luđak će reći: 'Gospodaru, kada je islam došao meni su se ismijavali i po putu me ponižavali'. Oronuli starac će reći:'Gospodaru, islam je došao a ja nisam bio u stanju da išta razumijem'. Čovjek koji je umro u vremenu između slanja dvojice poslanika će reći:'Gospodaru, meni nije došao poslanik'. Tada će Allah dž.š. od njih uzeti obavezu da će Mu biti pokorni. Poslat će im poslanika koji će im narediti da uđu u vatru iskušenja i provjere. Ko se pokori i uđe u tu vatru, ona će za njega biti spasonosna i blagoslovljena, a ko se ne pokori i naredbu Božiju odbije, bit će u pravu, džehennemsku, vatru bačen. Allah dž.š. će im reći:'Kad ste ovu naredbu odbili, tako biste i mog poslanika na dunjaluku lašcem smatrali“./Ahmed/. Razumni smo, i objavu čujemo. Poslanik je svojom praksom među nama. Nećemo moći pred Gospodarom svjetova ničim pravdati svoju nepokornost i nećemo moći izbjeći za svako djelo koje činimo odgovornost. I trun dobra i trun zla, sve će to pred nas biti izneseno, zato, namjesniče Božiji na zemlji, gdje god da si, ti pokornost Allahu dž.š. živi. Islam je pokornost i predanost Allahu dž.š. a mi smo muslimani. Ne doliči nama ni nepoštenje, ni prevara, ni korupcija, ni destrukcija, ni nepotizam, ni vandalizam. Ne doliči nama da svojim postupkom ikog ugrožavamo i ikog uznemiravamo. Nije nama svojstveno da ičiju imovinu ugrožavamo i uništavamo jer mi smo muslimani. Allah dž.š. kaže da smo mi: „HAJRE UMMETIN UHRIDŽET LINNAS“, Najbolji ummet, narod, koji je zemljom hodio. Uzvišeni Bože, pomozi nas u našoj pokornosti i podari nam snagu razuma da znamo razlučiti dobro od zla, krivo od pravog i prijatelja od neprijatelja. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
21.02.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Neki je čovjek došao Poslaniku i požalio se na neimaštinu. „Zadesila me oskudica“: reče on. Poslanik ga posla svojim suprugama da mu sadaku udijele, ali kod njih ne bješe ništa što bi mu mogle udijeliti. Poslanik se obrati ashabima pitajući: „Ima li neko, ko bi noćas ugostio ovog čovjeka“? Javi se ensarija Ebu Talha. Odvede čovjeka kući i reče ženi: „Ovo je Poslanikov gost, ničim ga nemoj omalovažiti“. „Tako mi Allaha imamo hrane samo za djecu“: reče ona. „Uspavaj ih, nahrani gosta, a mi ćemo večeras gladovati“. Tako je učinila. Ujutro je Ebu Talha klanjao sabah s Poslanikom. Nakon namaza Poslanik mu se obrati: „Allah je zadovoljan tobom i tvojom ženom“. Taj čin Ebu Talhe bio je povod objave ajeta: „I više vole drugima nego sebi, mada im je i samim potrebno“./ Hašr,9/, / Buharija,Tirmizi,Nesai/. Omer r.a. za sadaku kaže: „Dobra djela se međusobno utrkuju, a sadaka rekne:'Ja sam vas pretekla“. Sadaka je ispred drugih djela jer je ona potvrda čovjekovog vjerovanja. I njeno jezičko značenje označava dokaz i potvrdu imanske prisutnosti u našem srcu. Kad o sadaki govori, Poslanik kaže: „Sadaka je dokaz“. /Adžaibussadekat/. Da bi sadaka bila dokaz našeg vjerovanja i donijela nam korist ahiretsku, ona mora biti u skladu s riječju Božijom. O sadaki Allah dž.š. govori: „Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje i prigovor“./Bekare,263/. „Lijepo je kad javno dijelite milostinju, ali je za vas bolje ako je dajete siromasima kad niko ne vidi“:/Bekare,271/. „O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama“./Bekare,264/. Vjera nas uči, zahtijeva od nas, da s kućnog praga siromaha ne vratimo. Poslanik kaže: „Dajte prosjaku, makar izgorenu poparu“./Ihja-Gazali/. Nagrada za takav čin neće izostati. Tirmizi bilježi da je Poslanik rekao: „Ako musliman obuče siromaha, Allah će ga obući džennetskom odjećom. Ako nahrani siromaha, Allah će ga nahraniti džennetskim plodovima. Ako ga napoji, Allah će ga napojiti zapečaćenim džennetskim napitkom“./Tirmizi/. „Koje je djelo najdraže Allahu?, upitan je Poslanik. Odgovorio je : „Uzvišenom Allahu je drago da muslimanu doneseš radost, otkloniš mu brigu, ili ga riješiš duga. Da budem uz svog brata koji je u nevolji i potrebi, draže mi je nego da u ovoj mojoj džamiji provedem u itikafu mjesec dana“./ /Adžaibussadekat/. Iz izvora naše vjere spoznajemo da je sadaka izuzetno djelo. Donosi radost davatelju i olakšanje tražitelju. Također, iz izvora vjere učimo da sadaka nije samo novac. Ona je više od materijalne pomoći. Poslanik kaže: „Sadaka je i kad musliman stekne znanje, pa tom znanju podučava druge“./Ibn Madže/. Sadakom je obavezan svaki čovjek. Neka svako dijeli ono što posjeduje. „Lijepa riječ je sadaka“, kazuje Poslanik a bilježi Muslim. „Na svaki ljudski zglob, svaki dan kad se sunce pojavi, treba dati sadaku. Ako dvojicu pomiriš i pravedno između njih postupiš i to je sadaka. Svaki korak koji učiniš radi namaza, sadaka je“./Buhari,Muslim/. Ummet je u svojoj povijesti, živio i takva vremena u kojima nije imalo kome da se da zekat i sadaka. Ne biješe u tom društvu, kad mu vođa bijaše pravedni halifa Omer ibn Abdulaziz potrebnih, siromašnih... Tada se zekat usmjeravaše u znanje, u kulturu. Iz njega su finansirane knjige i druga dobra koja su svjedočila o izuzetnom napretku i stabilnosti muslimanskog društva i države. Mi danas ovdje, kao i veliki dio Pejgamberova ummeta, živimo u vremenu u kojem je armija ljudi nezaposlena, veliki je broj ugroženih, slobodno možemo reći, ljudi su gladni. Veliki broj je onih koji žive, kako se to kaže, ispod granice siromaštva. Mnogo je onih koji traže i ruku ka sadaki pružaju. Među njima ima onih koji su stvarno potrebni i na sadaku imaju pravo. Njihovo pravo je u našem imetku. Allah dž.š. im ga je u našem imetku odredio./Zarijat,19/. Mnogo je, međutim, onih koji sadaku traže i očekuju a na nju pravo nemaju. Kabis ibn Muharik el Halili je došao Poslaniku i zatražio pomoć za otkupninu a Poslanik mu reče: „Ostani ovdje, dok nam ne dođe kakva sadaka, pa ću narediti da se tebi dadne“. Zatim je rekao: „O Kabise, zaista, nije dozvoljeno iskati osim u tri slučaja: - Kad neko mora platiti otkupninu ili krvarinu, dozvoljeno mu je iskati toliko da prikupi za otplatu te obaveze. - Kad čovjek pretrpi štetu u svojem imetku, dopušteno je iskati toliko da može sanirati pretrpljenu štetu. - Kad čovjeka pogodi neimaština, takva da trojica razumnih ljudi iz njegova okruženja kažu: 'Ovaga je stvarno pritisnula neimaština'. Njemu je dozvoljeno iskati toliko da prikupi osnovna sredstva za život. Svako drugo iskanje, o Kabise, haram je i propast za čovjeka“./Muslim,Ahmed,Ebu Davud/ I na jednoj i na drugoj strani, potrebno je da svoje ponašanje uskladimo s onim što će Allahovom zadovoljstvu voditi. Imućni trebaju čuti i svjesni Poslanikove zakletve biti u kojoj kaže da neće niko otvoriti svoju ruku i dijeliti od svog imetka a da mu Allah dž.š. isti neće uvećati. Siromašni trebaju čuti i Poslanikove zakletve svjesni biti u kojoj veli da neće čovjek pružiti svoju ruku a sposoban je raditi i zaraditi, a da mu Allah neće siromaštvo povećati. Budimo svjesni svoje prolaznosti dunjalučke i nastojmo s onim što nam je dato Božije zadovoljstvo steći. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji će druge pomagati i čija će ruka uvijek biti gornja.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.02.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Rebiu-l-ewelu je kraj. U proteklim sedmicama smo slušali, mnogo smo slušali o Poslanikovu rođenju i porukama, tog za čovječanstvo izuzetnog događaja. Rebiu-l-ewel, međutim, nije samo mjesec mevluda, u njemu je, i to na isti dan, ponedjeljak, i istog datuma, dvanaestog njegovog dana, a godine šesto trideset druge, Poslanik na ahiret preselio. S Poslanikom je svjetlo došlo, ali s njegovim odlaskom s ovog svijeta, nije otišlo. Svjetlo koje je Poslanik donio je trajno. „Ako bi Poslanik umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili“./Ali-Imran,144./, pita Gospodar svjetova, a zatim konstatuje: „Onaj koji se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi“./Ali-Imran,144./. „Allah dž.š. će zahvalne sigurno nagraditi“./Ali-Imran, 144./, a zahvalni su oni koji stopama Poslanikovim krenu i čvrsto ostanu na toj stazi zahvalnosti, na stazi sreće i uspjeha. To je staza koju obasjava ono svjetlo koje je obasjalo daleki Šam kad je hazreti Amina rađala Miljenika. Na tom osvijetljenom, pravom putu, žive bogobojazni, a bogobojaznost je temelj našeg vjerovanja i vodi nas potvrdi istog, vodi nas dobročinstvu. Nakon Rebiu-l-ewela, mjeseca Poslanikova rođenja i smrti, ostaju nam oporuke Pejgamberove, a jedna od njih je, da se bogobojaznošću naoružamo i svjetlo koje je on donio širimo, živeći. Bogobojaznost, kao Poslanikov vasijjet, nama ostavljena, se najbolje iskazuje i svjedoči udaljavanjem od grijeha. Dobro bi bilo, bio bi to istinski izraz ljubavi prema Poslaniku, kad bi Rebiu-l-ewelskim porukama oplemenjeni, oni koji psuju, prestali, oni koji piju, prestali, oni koji ogovaraju, prestali, oni koji lažu, prestali, oni koji smutnju šire, prestali, oni koji tuđe bespravno uzimaju, prestali, oni koji se o drugima ne brinu, počeli se brinuti, oni koji svoje obaveze ne izvršavaju, počnu izvršavati... Staza koju nam Poslanik ostavlja osvijetljenu, takva će biti, ako mi budemo oni koji Kur'an uče i Stvoritelja ne zaboravljaju. Učenje Kur'ana i zikr su kako on s.a.v.s. kaže: „Svjetlo na dunjaluku i blago na ahiretu“. Poslanik je među ljudima bio, u Rebiu-l-ewelu došao i otišao, ali ono što je donio je stalno, trajno, nepromjenjivo. Obavezni smo Poslanika se sjećati i voljeti ga življenjem onoga što je donio, a donio je Kur'an, KITABUN VE HIKMETUN, knjigu i mudrost. Mudrost je vrlina vjernikova, vrlina odanih Poslanikovih sljedbenika jer odabiru živjeti ono što je za njih najbolje i odazivaju se onome što ih jedinom ispravnom putu vodi. „Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu“./Isra', 9./. Na toj, od Poslanika i ashaba mu, utabanoj stazi nema mjesta dangubi i dokolici. Nema mjesta besposličarenju. Poslanik oporučuje: „O Ebu Zerre, kloni se prevelikog i prečestog smijeha jer on umrtvljuje srce i odnosi nur sa lica“./Ibn Hiban i Hakim/. Odmah potom svima nama, svim sljedbenicima do dana Sudnjeg, preko Ebu Zerra poručuje: „Obavezujem vas džihadom, on je vrhunac odricanja mojih sljedbenika“./Ibn Hiban i Hakim/. Svi Poslanikovi sljedbenici su, džihadom obavezani, jer je, kako nas je on s.a.v.s. podučio, džihad svaki trud koji donosi dobro. Džihad je borba sa samim sobom, džihad je učenje i rad, džihad je roditeljima poslušnost, džihad je jednom riječju kazano, svaki korak kojeg čovjek učini na stazi koju nam Poslanik osvijetljenu ostavlja. U ovom, našem vremenu nažalost ima i takvih tumačenja džihada koja usmjeravaju brata protiv brata. Ima propagiranja džihada kojem je posljedica, prolivena krv nedužne djece i žena, civila, a to je vjera naša strogo zabranila. Stotine hiljada sirijske djece u izbjeglištvu ne može na stazu svog džihada, ne može u školu zbog rata u domovini ali i zbog nedostatka novca za finansiranje škola u izbjegličkim logorima. Kakvo svjetlo žive naša bogata braća koja su za novogodišnju noć u vatromet potrošili šest miliona dolara. Za nekoliko minuta je svih tih miliona nestalo osvjetljavajući nebo u najluđoj noći. To nije rebiu-l-ewelska svjetlost, to je lažno svjetlo. Teške optužbe će doći od te djece, i drugih ugroženih, onih koji su tu pokraj nas a u potrebi su, jer nam Poslanik u obavezu stavlja, oporučuje nam da siromašne ne zaboravimo i da nađemo vremena družiti se s njima i popričati o njihovoj muci i belaju. Morao bi ummet kojem je svjetlo došlo u mjesecu mevluda i tu na zemlji vječno ostalo, čuti vapaj gladnih, obespravljenih, nepismenih i svih kojima je uskraćeno osnovno ljudsko pravo, poput prava na obrazovanje, na liječenje, pravo na zavičaj... Šta ćemo reći našem voljenom Poslaniku kad nas bude pitao o našoj brizi za gladno sirijsko dijete? Kad nas bude pitao o ugnjetavanju afganistanske djevojčice koju udaju sa dvanaest godina? Kad nas bude pitao o djetetu našeg demobilisanog, nezaposlenog borca, koje je prekinulo ići u školu jer nema za kartu? Kad nas bude pitao za našu braću koji su penziju zaradili ali je ne primaju? Šta ćemo reći Poslaniku, čijeg imena su nam bila puna usta u mjesecu kojeg danas ispraćamo, što je komšija zaspao gladan a mi bacili hranu? Da bi imali s čim izaći pred Stvoritelja i svijetla obraza susresti voljenog Pejgambera, trebamo čuti Poslanikov savjet i isti živjeti: „Obazrite se na siromašne i ne divite se bogatim! Tako ćete znati cijeniti blagodati koje su vam date i biti ih svjesni“./Ibn Hiban i Hakim/. Poslanik je preselio. Svjetlo koje je donio u punom zamahu se širilo i uistinu, fizički stiglo u Šam, uistinu, ugasilo vatru u Perziji i uistinu srušilo Kisrine dvore. To se sve uistinu desilo jer je bilo nemoguće da se ta laž, oličena u mnogoboštvu, vatropoklonstvu i tiraniji, suprostavi istini. Poslanik od nas traži, da bez obzira na sve, uvijek istinu govorimo. Da govorimo istinu i onda kad nam ona gorak okus u ustima ostavlja. Gorak okus istine u našim ustima je bolji od nepravde, potlačenosti i siromaštva. „Istinu reci, makar gorka bila“, Poslanik poručuje svojim sljedbenicima. Sklonost i privrženost istini od tebe će napraviti onog koji će se kloniti istraživanja tuđih sramota i nedostataka jer će biti svjestan svojih. Neki je mudrac savjetovao: „Prije nego nešto o bratu svom ispričaš, to kroz tri sita prosij. Prvo je sito istine. Da li je to što želiš ispričati o drugom, istina. Drugo je sito dobrote. Da li je to što želiš ispričati o nekome dobro. Treće sito je sito korisnosti. Da li je to što želiš ispričati korisno. Ako nisi provjerio da li je to istina, i znaš da to što je učinio nije dobro i da pričanje o tome ne donosi korist, ne pričaj o tome“. Poslanik govori: „Ebu Zerre, zalud razum ako ne razmišljaš, zalud bogobojaznost ako se grijeha ne odričeš i zalud porijeklo ako lijepog ponašanja nemaš“./Ibn Hiban i Hakim/. Bio je ponedjeljak, dvanaesti Rebiu-l-ewel, petsto sedamdeset prve godine, i isti taj dan i datum šesto trideset i druge. U prvom je Poslanik rođen a u drugom s ovog svijeta preselio. Svjetlo koje je donio, tu je i vječno će biti. Da bi svjetlo u našim kućama i životima sijalo, okitimo se bogobojaznošću, učimo Kur'an i Allaha svjesni budimo uvijek. Slobodno vrijeme ispunimo činjenjem dobra. Budimo u stalnom pokretu na putu Istine, u stalnom džihadu. Blagodat koju živimo dijelimo sa drugima i čuvajmo naše bratstvo i slogu tako što ćemo ukazivati jedni drugima na mahane a ne istraživati ih. Uzvišeni Bože, ojačaj svjetlo vjere u našim životima. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
31.01.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Zar je mogao ko zamisliti da će rođenje kćerke biti jednako radostan događaj kao i dobitak sina? Zar je bilo moguće pojmiti da će u istom safu stajati Ebu Sufjan i oslobođeni rob Bilal? Zar je ko očekivao takve promjene koje će ženi omogućiti da bira bračnog druga i stekne pravo na imovinu i slobodu? Ko je mogao sanjati da će to, džahilijetsko društvo postati ambijent istine, vjere, pravde i da će razjedinjena i zaraćena plemena, ujediniti se? Došla je milost Božija. Došla je riječ koja je srca ljudi ujedinila. Okupila ih oko vjere u jednog Boga i oko vrijednosti koje donose sreću svima. I sin i kćerka su po toj milosti Božijoj jednaka radost roditeljima. Razlike među ljudima nema osim po bogobojaznosti. Allah više cijeni one koji više dobra čine, a ne cijeni ljude po pripadnosti plemenu i porodici. Žena je ravnopravna muškarcu i još ima određene povlastice. Načinjeno je pravedno društvo u kojem i halifa može biti poražena strana pred sudom. Pravda je ideal kojem se teži. Alija r.a. je na pijaci vidio svoj štit da se prodaje. Prodavao ga je jedan nemusliman. Alija r.a. zatraži od prodavca da mu štit vrati. Prodavac reče: „Pošto je štit u mojoj ruci, moj je“. Alija r.a. ga tuži. Došli su pred kadiju Šurejha i kadija upita: „Šta želite zapovijedniče pravovjernih“? „Štit koji je u ruci ovog čovjeka, moj je. Ja ga nisam prodao niti poklonio. Izgubio sam ga, i sada je u ruci ovog čovjeka“. Kadija upita prodavca: „Šta ti kažeš na ovo“? „Pošto je štit u mojoj ruci, moj je“. Kadija upita Aliju r.a.: „Imaš li dva svjedoka koji će potvrditi da je štit tvoj“? „Svjedoci su moj sin Hasan i moj oslobođeni rob“. „Ne može tako, svjedočenje sina ocu nije važeće“. Na ovaj način slučaj je okončan protiv Alije r.a.. Alija r.a. prihvatajući presudu obrati se prodavcu: „Uzmi štit“. Prodavac nakon ovog stava suda i Alijine reakcije reče: „Vođa muslimana dolazi sa mnom na sud. Sudija sudi protiv njega i on to prihvata. Vallahi ovo je tvoj štit. Pao je sa tvoje deve i ja sam ga uzeo. Vraćam ti ga i svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik“. Alija r.a. je novom muslimanu poklonio štit i jednoga konja. /Kenzul – umal/. Rebiul evvelska milost poklonjena svjetovima je donijela radost življenja i sreću svima. Ljudi su bez prisile i nagovaranja prihvatali stati na Poslanikov put i prihvatali ono što im on donosi, mir dunjalučki, sigurnost od nepravde, spas ahiretski, šefa'at i užitak kraj džennetskog vrela Havd. Uvijek je postojala opasnost da se ono što Poslanik donosi i živi, sruši, ugrozi. Na jedan takav pokušaj on s.a.v.s. ljutito reaguje i pred punom medinskom džamijom se zaklinje: „Tako mi Allaha, da moja kći Fatima ukrade, ja bih joj odsjekao ruku“. Nas, sljedbenike svoje upozorava na različite opasnosti koje vrebaju i koje nas, posrnemo li, mogu vratiti u džahilijetski ambijent, nereda i nepravde. Huzejfe el Jemani r.a. kaže: „Ljudi su zapitkivali Poslanika o dobru, a ja sam, bojeći se da me ne zadesi, pitao o zlu, rekavši:'Allahov poslaniče, mi smo bili u džahilijjetu i zlu, pa nas je Uzvišeni Allah počastio ovim dobrom. Hoće li poslije ovog dobra, biti kakvo zlo'? 'Hoće', odgovorio je on. 'A hoće li poslije tog zla biti kakvo dobro'?, upitao sam ponovo. 'Hoće', odgovorio je, dodavši:'Tada će biti dehan'. 'A šta je to dehan', upitao sam. 'To je skupina koja upućuje, ne obazirući se na moju uputu, neka će im djela biti dobra, a neka pokuđena'. ' A hoće li poslije tog dobra opet biti kakvo zlo', ponovo sam upitao. 'Hoće', odgovorio je.' Pozivači na vratima Džehennema. Ko im se bude odazvao, bacit će ga u njega'. 'Allahov poslaniče, opiši nam ih', rekao sam. 'Oni su iz naše sredine i govore našim jezikom', odgovori on. 'A šta mi naređuješ da činim ako me to zadesi'?, upitao sam ponovo. 'Drži se zajednice muslimana i njihovog vođe (imama)', odgovori on. 'A ako ne bude ni zajednice ni vođe'?, uptao sam. 'Drži se daleko od svih tih skupina, pa makar se zubima držao za korijen drveta i tako sve dok te ne zadesi smrt', odgovori on“./Buharija/. Ova snažna poruka koju od Poslanika prenosi Huzejfe kazuje nam, kako ostati na pravom putu, kako sačuvati vrijednosti u društvu i biti sretan u svojoj vjeri. Moramo upoznati zlo i grijeh kako bi se od njega čuvali i zaštitili. Važnost džemata je u ovoj poruci poslanikovoj snažno naglašena i potreba čuvanja našeg jedinstva. Jedinstvo se čuva, kazuje nam Poslanik, tako što se sluša riječ učenih ljudi, sluša se riječ Zajednice. Neuk čovjek, koliko god pobožan bio, teško može shvatiti težinu vremena i razotkriti puteve zla na koje treba upozoriti. Abdurrahman ibn Ebi Lejla kaže: „ Zapamtio sam u ovom Poslanikovom mesdžidu, sto devedeset ashaba Poslanikovih, i nijednom od njih nije postavljeno pitanje, a da nije poželio da drugi ashab odgovori na njega. A zatim se stvar preokrenula, kada su došli ljudi koji su se pozivali na znanje i učenost i koji su žurili da daju odgovor na pitanja, zbog kojih bi hazreti Omer r.a. pozvao sve učesnike Bedra da se posavjetuje s njima u vezi s tim pitanjima“. Poslaniče dragi, 1443 godine poslije tvoga rođenja i nakon briljantne tvoje misije i uspjeha, nakon što je islam uzdigao ljude i ponosnim ih učinio, mi danas, ummet tvoj, živimo u društvu u kojem se ljudi cijene po pripadnosti plemenu i porodici i po količini para koje posjeduju. To su važni elementi kad današnji sljedbenik tvoj, stane pred sud, a znamo da si ti rekao, da je jedan sahat pravde bolji od sedamdeset godina ibadeta. Mi danas Poslaniče, ostrašćeni svojim ličnim interesima i duboko usađenom mržnjom prema bratu muslimanu, krvarimo i međusobno se ubijamo u Siriji, Iraku, Pakistanu, Afganistanu.... Neki nas uče da je to džihad, a znamo da si rekao da kada se sukobe dvojica muslimana i ubica i ubijeni će u Džehennem. Mi danas Poslaniče, kad tvoj rođendan obilježavamo i tvog velikog djela se sjećamo o nevažnim pitanjima raspravljamo i svi ili gotovo svi znaju odgovor na sva pitanja. Ljudi kojima niko nije priznao status alima, znaju odgovoriti na svako pitanje a svojim odgovorima truju i zavode omladinu tvoga ummeta. Ummet, Poslaniče, grca u siromaštvu, neslozi, nepismenosti, sukobima, a sljedbenici tvoji na različitim medijima i mnogim mjestima, mesdžidima i džamijama, a ti si, uzgred spomenimo, takve mesdžide i džamije rušio jer su izvan sistema bili, tumače vjeru i na svako pitanje odgovoriti znaju. Pozivaju se na tvoj sunnet a ne klanjaju sunnet, slijede tvoju praksu a skrnave i razbijaju džemat. Mi danas, Poslaniče, dok naša djeca u Siriji ginu, dok su u Egiptu naša braća u ilegalu stjerana, dok se u Iraku na ulici od ruke brata svog svakodnevno može poginuti, dok ovdje u Bosni, djeca ummeta tvog ne mogu učiti svoj jezik i svoju, nacionalnu grupu predmeta, raspravljamo o muzici, o učenju na kaburu, o..., a imamo Zajednicu i učene ljude, alime koji su na ta pitanja davno odgovorili. U Buharijinom sahihu nam preko Huzejfe el Jemanija poručuješ da se Zajednice držimo i njenih učenih ljudi. Poručuješ nam da se svih stranaka i sljedbi klonimo jer je jedinstvo Zajednice i ummeta prvorazredni prioritet. Uzvišeni Bože, daj nam snagu da se podjelama suprostavimo i u mjesecu rođenja miljenika Tvog, čvrsto stanemo na stazu, Poslanika i ashaba mu r.a..Amin!

„Primjer onoga s čime sam od upute i znanja poslan je kao primjer kiše koja se na zemlju spusti. Ima predjela zemlje koji kišu upiju, pa ona bujnim biljem okiti se, a ima i predjela koji vodu zadržavaju, ne upiju je, pa se ljudi s njom služe, piju je i usjeve navodnjavaju. Ima i ogoljelih predjela, vodu ne upiju, ne niče iz njih ništa. Tako ima ljudi koji Allahovu vjeru razumiju i koriste se onim s čim sam poslan. Uče i druge podučavaju. Ima i onih koji na ono s čime sam poslan ne obraćaju pažnju, ne slijede uputu i ne usvajaju znanje s kojim sam došao“. /Muttefekun alejhi/ Čovjek je zemlja, i živi na zemlji. Njegovom staništu, zemlji, Allah dž.š. daje blagodat kiše, zahvaljujući kojoj, na njoj život buja i ukrasi razni. Tamo gdje kiša ne padne ili tamo gdje je zemlja ne upije, zemlja je neplodna, gola, ne zadivljuje, niti korist donosi. Poslanik poredi upućena i neupućena čovjeka sa plodnim i ne plodnim predjelima zemlje. Čovjeku s neba dolazi blagodat objave, blagodat riječi Božije, koja kad na plodno tlo, na bogobojazno srce padne, daje plod. Plod je čovjek koji zna i znanje živi. Plod je upućen čovjek koji živeći vjeru koristi drugima i tako prema Poslanikovoj riječi i kriterijima, sebe čini najboljim, jer su najbolji oni koji drugima koriste. Ima, kaže Poslanik, ljudi koji poput zemlje koja zadržava vodu a ne koristi je, posjeduju znanje a sami se njime ne koriste, ne žive ga. Oni su, kako je poredio Poslanik, poput svijeće koja drugima svijetli a sama gori. Mi imamo puno znanja o vjeri. Teško ćeš među nama naći nekog ko ne zna šta je haram a šta halal, ali naše znanje se teško pretače u djelo. Znanje bez djela je poput vode koju zemlja ne upije, zemlja se njome ne koristi. Ta voda padne i ispari. Među nama su i oni koji blagodat riječi Božije prihvataju. Oni su plodno tlo, pa ta riječ postane djelo, postane islam. Živjeti tu riječ je dvostruka korist. Korisna je onome koji je živi i drugima koji se tom skladnom životu dive i žele ga slijediti. Kao što na zemlji ima predjela koji niti vodu primaju niti zadržavaju, tako među ljudima ima onih koji niti čuju riječ Božiju niti žele šta znati o vjeri svojoj. U mjeseciu smo Rebiu-l-evvelu. U onom mjesecu u kojem je zemlji, svim svjetovima, došao Poslanik. Došao je čovjek čija je zadaća objavu primiti, nama prenijeti i istu živjeti kako bi nam bilo jasno da je ta riječ upućena čovjeku i da čovjek ima snagu i moć, tu riječ živjeti. Kao što zemlja zahvaljujući kiši, ukrasi se i divljenje izaziva, čovjek, objavi zahvaljujući, snaži i osposobljava se da mijenja sebe i svijet oko sebe. Tirmizi bilježi od Poslanika: „Kada je Allah stvorio zemlju, brdima i planinama ju je ojačao. Meleke začudi snaga i čvrstina zemlje pa rekoše:'Gospodaru, jesi li stvorio išta jače od zemlje'? Reče:'Jesam, željezo'. Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od željeza'? Reče:'Jesam, vatru'. Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od vatre'? Reče:'Jesam, vodu'. Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od vode'? Reče:'Jesam, vjetar'. Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od vjetra'? Reče:'Jesam, čovjeka, kad dijeli tako da lijeva ne zna šta daje desna“./Tirmizi/. Poslanik je izvor naše snage. On objavu donoseći nam, snaži nas i uči kako da mjesto u kojem živimo načinimo mjestom u kojem će dobra djela bujati i koje će biti ukrašeno dobročinstvom baš kao što plodna zemlja poslije kiše ukrašena bude. Čovjek je jači od zemlje, gvožđa, vatre, vode i vjetra ako je na zemlju spuštena riječ Božija dotaknula njegovo srce i usmjerila ga putem dobra. Obilježavamo Poslaniku rođendan i slušamo o njegovom životu i djelu. Jesmo li mi, dobro je upitati se, poput onih predjela zemlje na koje kiša pada ali iz nje ništa ne niče, već ona vodu zadržava i drugi se tom, za život neophodnom blagodati služe. Mi imamo znanje i uputu. Uputu i znanje ne živimo. Uputu ignorišemo a našim znanjem se koriste drugi. Mi jesmo čovjek i jesmo Poslanikovi sljedbenici, ali u nama nema snage da se suprostavimo neredu u društvu i državi. Kad bi naša srca bila plodno tlo za ono što Poslanik donosi, naša snaga bi prevazilazila snagu svih pohlepnika za vlašću, snagu svih korumpiranih i u mitu i korupciji ogrezlih ljudi, snagu svih koji našu omladinu truju, kako bolestima ovisnosti tako i onim sadržajima koji ih od tradicije i identiteta odvode, snagu svih nezasitih uzurpatora naših dobara... Enes ibn Malik r.a. prenosi od Poslanika: „Kada bude Kijametski dan, glasnik će povikati:'Gdje su licemjeri, a gdje su iskreni vjernici? Ustajte i pokažite vaša djela i primite nagradu od vašeg Gospodara', pa je Poslanik natavio:'Licemjeri od svojih djela neće imat ništa, osim tuge, kajanja i nesreće'. Zatim je Allahov poslanik rekao:'O sine Ademov, pokornost i odanost Allahu je spas', te dodao:'Ono čega se najviše bojim za svoj ummet jeste mali širk'. Ashabi upitaše:'Šta je mali širk'? Poslanik odgovori:'Licemjerstvo, na Sudnjem danu će Allah licemjerima reći:' Idite onome u čije ime ste svoje poslove radili, vidite hoćete li kod njih naći ikakvu nagradu?“/Muslim/ Sve dok nam je važnije da se svidimo Allahovom stvorenju a ne Stvoritelju, da se svidimo političkoj partiji i njenom predsjedniku. Sve dok nam je važnije da se dodvorimo, ne znam kome, bilo kome od stvorenja Božijih a da je to djelo u suprotnosti s onim što nas Poslaniku porepoznatljivim čini, nećemo imati snagu kojom ćemo se moći suprostaviti poplavi nereda i smutnje i vjetrovima koji otpuhuju našu budućnost. Čovjek je jak, može biti jači od vatre, ali se mora svjetlom vjere naoružati kako bi vatru mogao neutralisati. Svjetlo koje je u rođendanskom danu našeg Poslanika zasjalo, ugasilo je vatru u Perziji. Uzvišeni Bože, učini nas iskrenim vjernicima a time i snažnim da se neredu suprostavimo i u pokornosti Tebi živimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.01.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U ponedjeljak je 12. Rebiu-l-evvel. I 571. je bilo isto. Tog dana rođen je poslanik, Muhammed a.s., miljenik Božiji. Njegov dolazak, različiti događaji su nagovijestili. Isa a.s. čovječanstvu donosi radosnu vijest. I ime poslanika posljednjeg svojim sunarodnicima kazuje. Svi koji su objavu od Gospodara svjetova dobili znali su za njegov dolazak i poznavali ga kao što sinove svoje poznaju. U godini rođenja njegovog, Allah dž.š. je iz počasti prema tom iznimnom događaju Kabu od rušenja zaštitio. Sura Fil nam kazuje istinu o tom događaju iz godine slona. Rađanje Milosti svjetovima je obilježilo svjetlo koje Šam obasja, gašenje vatre koja božanstvo Perzijancima bijaše i rušenje dvora Kisrinih. Naš Poslanik, čiji rođendan u ponedjeljak obilježavamo je, kako on kazuje, zastave zahvale nosilac na danu Sudnjem i pod nju će svi koji istinu slijediše od Adema a.s. do kraja svijeta. On je šefaadžija. Njemu prvom će biti dopušteno da se za sljedbenike zauzme. On je prvi kojem će se vrata džennetska otvoriti i s njim će u taj prvi mah u džennet ući siromašni sljedbenici njegovi. On je najodabraniji od svih, od početka do kraja svijeta./Tirmizi/ Kad ovo Poslanik kazuje on poslije svake rečenice naglašava da se ne hvali, već istinu zbori. Od nas, Poslanik očekuje da svoj dunjalučki korak usmjerimo stazom koja zastavi zahvalnosti vodi, njegovom šefa'atu, i koja nas svrstava u skupinu koja će džennetske užitke kušati. Da bi na toj stazi sigurnim korakom hodili moramo Najodabranijeg sebi za uzora uzeti. A on s.a.v.s. je uzor svima. U svim fazama, periodima svog života Poslanik je uzoritog ponašanja. On je uzoriti dječak koji čuva stada po obroncima Mekke i koji donosi radost kako svome domu tako i domu dojilje Halime. On je uzoriti mladić koji odgovorno obavlja sve poslove. Vodi karavane dalekom Šamu i svojim poštenjem i privrženošću poslu postaje el Emin. Nije on s.a.v.s. bio povodljiv. Nije sa drugima u tom mekanskom društvu išao stazom džahilijjeta i štovao kipove. Nikad im nije nikakvo poštovanje iskazao. Zato je mogao biti tako odlučan na putu širenja istine. Uzoran je on muž, uzoran otac, uzoran djed. On je uzor okruženju i svojom pojavom, životom svojim, plijeni i osvaja ljude. To i jeste njegova zadaća, da ljudima pokaže ljepotu onoga što od Gospodara svjetova dolazi i da ih toj ljepoti pridobije. Zadaća mu je da živeći istinu pobijedi laž, da šireći svjetlo, rastjera tminu. Njega, u mukama kroz koje prolazi, ashabi, odani mu prijatelji, mole: „Prokuni mušrike! Nisam došao da proklinjem, poslan sam kao milost“. /Buhari i Muslim/. Kad o poslanikovom rođenju govorimo, vidjeli smo, spominje se i svjetlo i vatra. Svjetlo koje je obasjalo prostranstva Arabijskog poluotoka i vatru koja se pred pojavom tog svjetla ugasila. Svjetlo je simbol vjere, našeg islama je svjetlo simbol. Vatra je simbol stranputice, kazne, propasti... Kad poslanikov rođendan obilježavamo, od nas se očekuje da se svjetlu okrenemo i djelima dobrim snažno i daleko od vatre se udaljimo. Život na svjetlu, to je život s abdestom, to je život s namazom i postom. Sadaka je svjetlo. Svjetlo je sve ono što će kod drugih divljenje izazvati i u njima želju za istinom probuditi. Nije Poslanik došao da proklinje, da mrzi, da progoni, došao je da osvaja i plijeni ljudska srca. On je Milost svjetovima. On kaže: „Niko od vas neće istinski vjerovati dok mu ja ne budem draži od roditelja, djece i svega ostalog“./Buhari/. Dobro našim roditeljima, našoj djeci i svim ljudima dolazi iz naše istinske ljubavi prema Poslaniku. Zato nam ništa ne smije biti preče od Poslanika, odnosno njegovog puta, njegove riječi i upute kako bi bili dobri prema svima a s nama bio Allah zadovoljan. Ljubav prema Poslaniku će nas dovesti do spoznaje da je služiti rodiljima i biti im poslušan jednako džihadu. Ta ljubav će nas naučiti da je odgajati djecu čin kojim sebi otvaramo knjigu u koju se dobra djela pišu kad nas u kabur zatvore. Ljubav prema Poslaniku će nas dovesti do odgovora na pitanje, šta je vjera stvarno? Enes r.a. prenosi: „Muhammed a.s. je bio najljepšeg ahlaka, ponašanja“./Muttefekun alejhi/. Danas, kada nakon toliko godina poslije, obilježavamo rođendan Odabranog, ni na šta nije toliko važno skrenuti našu pažnju koliko na naše ponašanje, jer nije šala, Poslanik je rekao: „Vjera je ahlak, ponašanje“. Nismo mi tu, na dunjaluku, da bilo koga mrzimo. Mi smo ovdje da živeći našu vjeru svojim ponašanjem ljude osvajamo. Naša je zadaća da, kao što je Poslanik svojim djelima i životom osvojio Omera r.a., Amra bin Asa, Halid bin Velida, Sufjana, Hindu... da osvojimo ljude tako što će vidjeti našu sreću u islamu i njegovu veličinu kroz nas. Kad to vide i sami će poželjeti ući u kuću mira i stati pod Poslanikovu zastavu zahvalnosti i zaraditi njegov šefa'at. Kako može u srcima našim stanovati mržnja i podozrenje jednih prema drugima a Poslanik iskazuje poštovanje mrtvome jevreju, ustavši kad ga nose ukopati.Kako možeš nesposoban težiti, za vlašću i funkcijom žuditi, kad Poslanik svojim najdražim ashabima nije to davao i jasno im govorio, da nisu sposobni za to i da je to odgovornost velika. Kako možeš ići u školu, biti student i ne učiti kad onaj čiji rođendan u ponedjeljak obilježavamo, kaže da je to džihad i da je primjer učenog čovjeka na zemlji jednak primjeru zvijezde na nebu? Kako možeš doći na mevlud i o voljenom Poslaniku najljepše riječi slušati a s bratom muslimanom u svađi biti? Kako možeš na mevlud doći a u svom srcu samilost prema jetimu, siromahu i nevoljniku ne osjetiti? Zar je moguće obilježavati rođendan Allahovog poslanika i ništa pri sebi ne mijenjati? Nastaviti živjeti u nečistom gradu i selu, u neuređenoj avliji, u nesređenim međustranačkim odnosima i stalnim svađama, u nezasitoj pohlepi onih koji bi primjer skromnosti i žrtve trebali biti. Nećemo na osvijetljenoj stazi biti ako na nju djelima svojim ne stupimo. Nećemo se od vatre i kazne spasiti ceremonijalnom vjerom. Vjera je život, ona je praksa jer u njoj nema ništa nejasno i teško. Aiša r.a. kaže: „Poslanik kada bi govorio, govorio bi jasno. Razumio ga je svako ko ga je slušao“./Ebu Davud/. Uzvišeni Bože, pomozi nam da budemo od onih koji će jasnu Poslanikovu riječ pretočiti u djelo i biti primjer kojeg drugi žele slijediti. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.01.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi“./Ali Imran,195/. Ovo obećava Allah dž.š.. Niko za svoj rad neće ostati bez nagrade. Svako će za ono što je radio plaću primiti. Još ajeta ima u kojima Allah dž.š. obećava nagradu za trud i rad. „Divne li nagrade onima koji su se trudili“./Zumer,73./. „Ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti“./Kalem,3/. „Mi nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji su dobra djela činili“./Kehf,30/. Allah dž.š. svoje obećanje neće iznevjeriti i svako će i trun dobra vidjeti ali i trun zla će ga pratiti na Dan sudnji i s njim će se suočiti. Allah dž.š. je čovjeka stvorio, da na ovom svijetu Ahiretu teži i da ovaj svijet podvrgne budućem. Nijednog momenta Allah dž.š. ne traži od čovjeka da se dunjaluka i njegovih ukrasa i ljepota odrekne. Naprotiv, On Svemoćni kori one koji sebi uskraćuju, zabranjuju lijepe dozvoljene stvari. Da bi čovjek mogao sebi dunjaluka priuštiti i u njegovim blagodatima uživati, mora raditi i ostvariti neku dobit. Neku plaću mora zaraditi kako bi mogao imati ono što mu za dunjalučki život treba. I o toj oblasti našega života i čovjekovoj potrebi Allah dž.š. i Poslanik Njegov govore i upute nam daju. Tako proučivši izvore vjere naše znamo da je imati posao blagodat. Imam Ahmed bilježi Poslanikove riječi: „Najbolja zarada je zarada ruku tvojih“. Imati posao i sam sebi sticati za život i moći time porodicu izdržavati, čovjeka čini neovisnim i dostojanstvenim. Ponižen je čovjek koji mora ići od drugog tražiti, pa makar i u zajam. Država kojoj je zadaća da brine o potrebama svog stanovništva obavezna je i posao obezbijediti ljudima, odnosno načiniti ambijent u kojem bi se radna mjesta najlakše i najbrže otvarala, kako bi ljudi, države stanovnici, dostojanstveno živjeli od svoga rada. Da bi sistem i država funkcionisali, svako mora ponijeti svoj dio odgovornosti i ne pripisati sebi niti bilo kome ni jednu privilegiju koja čovjeku ne pripada. Radnik nosi odgovornost za ono što radi. O njegovoj odgovornosti govori Svevišnji: „Vi ćete doista odgovarati za ono što ste radili“./Nahl,93./. Poslanik o toj odgovornosti kaže: „Radnik je pastir, čuvar na poslu kojeg mu poslodavac povjeri i bit će pitan za to“./Muttefekun alejhi/. Poslanik također kaže: „Allah dž.š. kod radnika voli, da posao koji radi, temeljno radi“./Bejheki/. Poslodavac nosi odgovornost. O toj odgovornosti Poslanik kaže: „Svi ste pastiri i bit ćete pitani za svoje stado“./Muttefekun alejhi/. „Radnici su vaša braća, Allah dž.š. ih je vama povjerio“./Muttefekun alejhi/. Kao što smo vidjeli da nema dobrog djela koje Allah dž.š. neće na Ahiretu nagraditi, tako isto nema rada na ovom svijetu a da ne treba biti plaćen. Radnik mora imati plaću i to takvu da može s njom zadovoljiti osnovne potrebe sebe i svoje porodice. Čovjek, kao najodabranije stvorenje Božije, ne smije biti ponižen i tuđom krivicom doveden u stanje potrebe, u red za hranu u javnoj kuhinji. Oni koji su radnike, našu braću u taj red za hranu doveli, koji su ih doveli u situaciju da pruže ruku i traže milostinju da bi preživjeli, neka dobro razmisle o svom vječnom životu i susretu s Gospodarom svjetova. Pohlepnici su doveli našeg poštenog čovjeka u situaciju da mora ukrasti tovar drva i prodati da bi mu čeljad večerala a onda, naše neovisno sudstvo sudi tog nevoljnika kao kradljivca društvenih dobara. Allah dš.š. o pohlepnicima, nezasitim i bezkrupuloznim govori u ajetima sure Hud: „Oni koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove, Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći, tamo neće imati nikakve nagrade za ono šta su na Zemlji radili i biće uzaludno sve što su učinili“./Hud, 15,16./. Pravila naše vjere nalažu da se svakom plati spram veličine njegove žrtve i težine urađenog posla. Na Ahiretu će to biti pravo razdijeljeno i svako će dobiti plaću koju je zaradio. Allah dž.š. kaže: „Za sve će biti posebni stepeni, prema tome kako su radili, da ih nagradi ili kazni za djela njihova, nepravda im se neće učiniti“./Ah-Kaf,19/. Allah dž.š. nepravdu neće učiniti, a svakog nepravednika će kazniti. Nepravednik je svako ko izrabljuje radnika a malo ga plaća. Nepravednik je svako ko od radnika traži da radi deset, dvanaest i više sati za platu koja bi bila normalna da je radio osam. Nepravednik je svako ko ne obezbijedi adekvatne uslove za rad. U ovim zimskim danima poslodavac neće da zagrije trgovinu pa su trgovci obučeni kao da su na skijanju. Nek zamisli gdje će njegovo dijete sutra raditi i ko će mu biti gazda. Nek pomisli da i taj što se kod njega smrzava, čovjek je i nečije dijete. Nek čuje šta Poslanik kaže: „Ne opterećujte ih onim što ne mogu“./Muttefekun alejhi/. Naša vjera nalaže da ono što želimo sebi to želimo i drugima, da ono što ne bi sebi, ni drugima ne činimo. Poslanik nam naređuje da radniku damo i odmor, ima on to pravo. Evo kako to Poslanik veli: „Čovjek ima svoj hak, tijelo tvoje ima svoj hak, i žena tvoja ima u tebi svoj hak“. /Buhari/. Imati posao je blagodat. Poslovi koje ljudi rade su različiti jer su i ljudske sposobnosti i sklonosti različite. Nekom je Allah dž.š. dao afinitet za nešto, nekom za nešto drugo, i u tome je mudrost Stvoritelja, da ljude okrene jedne drugima, da se međusobno dopunjavaju i pomažu. Neki poslovi su lakši, neki teži. Neki su odgovorni, neki manje odgovorni. Ne postoji neodgovoran posao. Nekim ljudima je posao koji im je povjeren vrlo odgovoran. Upravljaju ljudima i novcem. Novac kojim upravljaju je tuđi, jer su firme kojima su na čelu državne, ili većinski državne. Postoji mogućnost zloupotrebe. Neki ljudi, a nije ih malo, zloupotrijebe položaj i tuđe, državno shvate kao svoje pa npr. našim zajedničkim a službenim, državnim autom s porodicom idu na more. Neki opet precijene svoj uloženi trud, smatraju se nezamjenjivim, pa sebi, a sve po zakonu, samo nije po moralu, odrede enormno visoke plaće. Dok oni takve plaće beru, radnici im i narod kojem pripadaju produžuju red u javnim kuhinjama čekajući s kanticom da bi im djeca jela. Dok oni takve plaće beru, studenti napuštaju studij jer babo im čeka već nekoliko godina da firma u kojoj je penziju zaradio, uplati ono što je zaradio u penzioni fond kako bi makar tu mizernu penziju mogao primati. Gdje smo stigli? Kako dalje? Šta nas čeka? Stigli smo da jedni, mala grupa kojima smo povjerili naše zajedničke, dunjalučke vrijednosti, i poslove, imaju, imaju toliko da je to ogromnoj većini ljudi nezamislivo. Dalje ovako ne može, jer ni u loncu javne kuhinje više graha nema pa je džaba ići stati u taj red. A šta nas čeka, čeka nas braćo da svi promijenimo svoj pristup našem zajedničkom dobru, posebno vi kojima je u tom našem zajedničkom dobru izuzetno dobro i da počnemo misliti o našoj djeci i našem opstanku. Uzvišeni Bože, pohlepne izliječi a nemoćne od pohlepnika zaštiti!Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
03.01.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Šeriat je zakon i skup pravila kojima je obuhvaćen cjelokupan čovjekov život. Sve sfere življenja, zakonom Božijim su obuhvaćene i objašnjene. Kroz taj zakon uređuje se čovjekov odnos prema Stvoritelju. Uređuju se odnosi u braku i porodici, međuljudski odnosi te oblast kaznenih odredbi, odnosno propisuju se sankcije za prijestup i grijeh. Prva oblast koju šeriat uređuje je ibadat. Često ovu riječ prevodimo kao bogoslužje a u suštini, po definiciji naše vjere, čitav čovjekov život, svaki njegov dunjalučki korak bi trebao biti u službi Svevišnjeg. Riječ ibadet je teško adekvatno prevesti ali se može objasniti. To je skup propisa koji uređuju čovjekov odnos sa Stvoriteljem i obuhvata trideset i tri šarta, uslova kako bi taj naš odnos sa Gospodarom bio upotpunjen. Da bi neko za sebe mogao reći da je musliman, mu'min, treba znati i mora živjeti te šarte vjere naše. Prvi među njima su Imanski. Ja vjerujem u Boga, meleke, poslanike, kitabe, Sudnji dan i sudbinu. Tako, ti šarti, koji bi u našem srcu i ubjeđenju trebali stanovati, glase. Ovu su temeljne istine naše vjere. Da bi se vjernikom zvao moraš svih šest jednako vjerovati. Ne dao Allah poricati bilo koji od spomenutih. Značilo bi to u kufr zagaziti, a to bi opet značilo ići stazom koja vječnoj patnji vodi. Svaki ovaj šart, ako je duboko ukorijenjen u našem srcu, rađa plodom i našu vjeru, vjerovanje naše, vidljivim čini. Čini nas okruženju prepoznatljivim po prakticiranju vjere kroz šarte Islamske. Kelime i šehadet svjedočimo a on je ključ našeg uspjeha na oba svijeta. Namaz klanjamo kako bi imali zaštitu od grijeha i razvrata ovdje i kako bi na Ahiretu spašeni bili. Postimo, post propisani, kako bi iman jačali i na više žrtve na putu Božijem bili spremni. Zekat dijelimo, želeći se očistiti, imetak svoj očistiti i sigurnim ga od propasti učiniti. Hadždž je obaveza imućnog muslimana i privilegija jer to što hadždž nudi ne može se nigdje kupiti, nigdje naći, osim na mjestu s kojeg je Ibrahim pejgamber poziv uputio i na kojem je Muhammed a.s. ashabe propisima hadždža učio. Svaki musliman ove šarte shodno svojim zdravstvenim i imovinskim mogućnostima treba da živi. Ove prve, Imanske, u sebi doživljava, a Islamske živi, prakticira i tako svoje vjerovanje manifestira. Allah dž.š. je čovjeku propisao, naredio, čistoću u svemu. On objavom naređuje da se prije nego što pred Njega stanemo, okrenuvši se prema Kibli, operemo, abdestimo. „O vjernici, kada hoćete da klanjate, lica svoja i ruke do iza lakata operite i dio glava svojih potarite i noge do iza članaka operite“./Maide,6./. Ovaj ajet, osim što abdest naređuje, on ga i objašnjava, te nam u detalje kazuje šta oprati, kako abdest uzeti. Mi u ovom ajetu nalazimo ono što u mektebskoj i fikhskoj literaturi nazivamo, abdeski šarti. Nalazimo ono što je uslov za ispravnost abdesta. Oprati lice, ruke, mesh glave učiniti i noge do članaka oprati, to su abdeski šarti ili farzovi. Bez ove četiri radnje, abdesta nema. Kad imamo malo vode ograničit ćemo abdest na ovo što se oprati mora, a kad nam je vode dovoljno i sunnet Pejgambera našeg ćemo slijediti, te abdest sa svim onim radnjama koje smo kao mektebski polaznici naučili upotpuniti. U istom ajetu u kojem Svevišnji naređuje da abdestimo prije namaza, naređuje nam i slijedeće: „A ako ste džunubi, onda se okupajte“./Maide,6./ Ovaj dio ajeta je negdje preveden i riječima „Ako ste nečisti“, izbjegava se riječ džunub, iako ona podrazumijeva sasvim posebnu, specifičnu nečistoću zbog koje je kupanje farz. To je nečistoća koja nastupa usljed spolnog odnosa ili poslije polucije na bilo koji način da je do nje došlo, te poslije redovnog mjesečnog pranja žene, odnosno hajza i nifasa. Danas je, nažalost, mnogo naše omladine, pa i starijih džematlija, koji u neznanju griješe. Neki ne znaju da se moraju kupati u spomentim situacijama, a mnogo je onih koji se ne znaju ispravno okupati. Uzaludno je kupanje ako se farzovi gusula ne upotpune. Zato ovdje želim da se podsjetimo i naučimo i gusulske šarte. Tri ih je samo, pa ih je lahko zapamtiti i poslije ovog današnjeg časa vjeronauke održanog s ovog minbera, nema opravdanja za neupotpunjen propis gusula. Šarti su; usta i grlo isprati, nos isprati i cijelo tijelo oprati da nigdje suho ne ostane. Kad govorimo o tijelu cijelom, ulema naša naglašava da to podrazumijeva da voda dopre do svakog njegovog dijela pa i pod prsten ako ga nosiš. Pomjeri prsten kako bi i taj dio tijela bio gusulom upotpunjen. Ovako okupan muškarac i žena, musliman i muslimanka, spremni su stati na kožicu, na sedžadu i Gospodaru svome na sedždu panuti. Islam nečistoću ne prihvata. Ne ostavlja prostor ni mogućnost da nečist hodaš pa u izuzetnim situacijama propisuje tejemum. To je simbolično čišćenje zemljom. To nije čišćenje u fizičkom smislu. To je u svijesti našoj postavljanje granice između nečistog i čistog našeg stanja, između nedostojnog da pred Boga stane i dostojnog da Allahu dž.š. na blagodatima zahvaljuje. Tejemum je čišćenje zemljom simbolično, fiktivno. On je u suštini čovjekovo vraćanje na kolosijek vjere. Vraćanje Boga u svijest našu, a sebe u okrilje Njegovih propisa. Šarti su mu; nijjet, potiranje rukama lica nakon što smo njima dotakli predmet od zemlje, te potiranje na isti način desne i lijeve ruke. To su tejemumu farzi. To svaki musliman treba znati, i treba znati da tejemum prestaje važiti kad se otkloni razlog njegovog uzimanja, a razlog može biti nedostatak vode ili čovjekova bolest koja ga ograničava u korištenju vode. Namaz je temelj naše vjere. Tako Poslanik govori, a da bi taj temelj bio zdrav, čvrst, stamen, mora biti propisno urađen. Namaz, kao temelj naše vjere ima svoje uslove, šarte. Očistiti tijelo,odijelo i mjesto. Očistiti od fizičke nečistoće. Obzirom da sljedeći uslov, odnosno šart insistira na čistoći tijela, ovaj se odnosi prije svega na čistoću od harama. Nismo čisti klanjati ako je u nama haram kao što je alkohol, kao što je tuđe i krivo stečeno u našem zalogaju. Nismo ispunili uslov za ispravan namaz ako nam je odijelo nečisto. Poslanik je posebno upozoravao na čuvanje od mokraće ali i govorio da ako je jedan dirhem u cijeni našeg odijela haramom stečen, odijelo je nečisto za namaz. I mjesto na kojem se klanja mora biti čisto. Čisto fizički i čisto, u smislu da nije uzurpirani, tuđi posjed. Abdest uzeti, ako smo u potrebi okupati se, a ako smo u nuždi tejemumom ćemo do stanja čistoće doći, samo namaz nećemo ostaviti. Za namaz nema uzura. Ostaviti se ne smije nikad i nigdje. Ako se pak, opravdano izostavi, naklanjat će se ali se neće ostaviti. Biti pristojno i propisno ubučen. „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada na namaz hoćete, kada u džamiju idete“, Allah dž.š. naređuje. Namaz je stajanje pred Gospodarom svjetova, zato se treba pristojno obući i nagizdan u džamiju ići. Nije primjereno u pantolicama do koljena, malo ispod koljena, doći u džamiju. To je šeriatski ispravno, ali nije pristojno. Ispravno je ako nam je nužda, ako nemamo ništa drugo obući, inače treba na namaz ići pristojan. Ne možeš u institucije države u bermudama. Nije dopušteno jer nije pristojno, a hoćeš u džamiju. Opština, ministarstvo, konzulat i druge institucije su kuće ljudi. Ovoj ovdje je Allah dž.š. domaćin. Zar ćeš nepristojan pred Gospodara svih stvorenja. Da bi taj temeljni princip naše vjere bio ispravan, mora se obaviti na vrijeme. Jasna su nam namaska vremena a iščekivanje namaza je djelo koje poslanik Muhammed a.s. posebno ističe. Nije lijepo kasniti na namaz u džemat. Ima braće kojima je to postala navika, kao da im je uslov za namaz, zakasniti na namaz. Na namaz se može zakasniti, ali to se događa rijetko. Sa namazom se ne kasni ako ga kod kuće obavljamo. On se ne odgađa. Poslanik je govorio da je najbolje djelo, namaz u njegovo vrijeme. Da bi namaz bio ispravan treba se prema kibli okrenuti. To Uzvišeni naređuje. Naša tradicija je takva da su naši preci znali i kako kuću u odnosu na kiblu okrenuti, i kako krevet u odnosu na kiblu okrenuti, i kako zahod okrenuti u odnosu na kiblu. Kibla je muslimane uvijek orjentirala, ne samo u prostoru. Oni koji žele biti orjentirani, znati pravac i imati cilj u životu, neka se kroz namaz kibli okreću, pa će ih namaz pravom putu usmjeriti. Pred sami namaz nijjet treba učiniti. Odlučiti da ćemo i koji ćemo namaz klanjati. Nijjet, istina je, stanuje u srcu, ali ga mi i jezikom zborimo i jasno naglasimo da klanjamo; fedžr,zuhr,asr,magrib,iša', džuma, idil fitr, idil adha... Stoljećima nijjet srcem i jezikom donosimo čuvajući tako svaki šart temelja naše vjere i neka tako i ostane. Danas, međutim, u našim safovima su i ljudi koji nijjet ne uče, ne donose ga, samo dignu ruke i zaplove u namaz. Zar nije ljepše reći; Odlučih Allaha radi klanjati sabahski farz u vremenu njegovom prema kibli okrećući se, Allahu ekber. Ljepše je, pa nek priča ko šta hoće i nek o ovome polemiše ko hoće ali ne samnom i sa nama koji već više od pet stoljeća ispravno klanjamo i vjeru u ovoj brdovitoj i na granici istoka i zapada zemlji, čuvamo. Nijjet se kruniše tekbirom početnim, Allahu ekber, a namaz se upotpuni šartima, ruknima, farzovima svojim;kijamom,kiraetom,rukuom,sedždom i sjedenjem posljednjim. Od amentu billahi do esselamu alejkum ve rahmetullahi, trideset i tri je šarta. Musliman ih treba znati i mora živjeti. Nekada, a to davno nije bilo, nije se moglo stupiti u brak dok kadija ili hodža ne ispita šarte. Kako ćeš u brak ako ne znaš, šta je abdest, gusul i tejemum? Kako ćeš u život ako ne znaš imanske i islamske šarte? Kako ćeš na Ahiret ako ne znaš namaske šarte i ne klanjaš? Uzvišeni Bože, pomozi svakom muslimanu da šarte Dina svoga nauči i živi.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.12.2013.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.