Mnogo je ajeta Kur'anskih koji završavaju porukom da je u njima pouka za razumom obdarene. Seid ibn Musejib kaže: „Omer r.a., Ubej bin Keab i Ebu Hurejre, otišli su kod Poslanika i upitali:'Allahov poslaniče, ko su najučeniji ljudi'? On odgovori:'Razumni'. Dalje upitaše:'Allahov poslaniče, ko su najpobožniji ljudi'? On reče:'Razumni'. Ponovo upitaše:'Allahov poslaniče, ko su najvrijedniji ljudi'? Poslanik odgovori:'Razumni'. Nakon ovog odgovora, oni postaviše pitanje:'Zar nije razuman onaj čiji je humanizam očit, koji je rječit, čija je ruka darežljiva i koji je ugledan'? Poslanik prouči ajet: „jer sve su to samo uživanja u životu na ovom svijetu, a Onaj svijet u Gospodara tvoga bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali i Njegovih zabrana se klonili“. /Zuhruf,35./. 'Razuman je onaj koji je bogobojazan, makar na dunjaluku bio nipodaštavan i niskog porijekla“./Tenbihul gafilin/. Izvršavati naređeno i kloniti se zabranjenog, to je bogobojaznost. To je takwa. Takvima Allah dž.š., obećava: „A onima koji su se Allaha bojali želje će se ostvariti“./Nebe,31./. Obećava također: „A oni koji su se Allaha bojali, oni će na sigurnom mjestu biti“./Duhan,51./. Želje će se ostvariti i na sigurno mjesto će doći, a to znači Džennet nastaniti, oni koji bogobojaznost pokažu, tako što jezik svoj od laži, besposlice i ogovaranja sačuvaju. Poslanik kaže: „Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, neka govori samo ono što je dobro ili neka šuti“./Muslim/. Bogobojazan je i postići će ono što želi, te sigurno mjesto nastaniti, i onaj koji o stomaku svom brine i u njega ništa od harama ne unosi, a od halala uzima onoliko koliko mu je potrebno, ne pretjeruje. Allah dž.š., nas upozorava da haram ne jedemo i ne pijemo, a Poslanik nas uči da se ne prejedamo i ni u čemu ne pretjerujemo. Govorio nam je da jednu trećinu stomaka hranom zauzmemo, jednu vodom a posljednju ostavimo praznom. Bogobojazan, obara pogled, boji se za svoj vid jer zna: „I sluh i vid i razum, za sve ćete biti pitani“./Isra,36./. Onaj ko želi da mu se želje ostvare i da na sigurno mjesto stigne u zabranjeno ne gleda, niti dunjaluk s požudom posmatra. Njegov pogled je uvijek s ciljem da iz viđenog pouku crpi. Allah dž.š., naređuje da zemljom putujemo i gledamo, posmatramo, te da iz viđenog i doživljenog, pouku uzmemo. Iz onoga što bi, zemljom hodajući vidjeli, mogli bi pouku, u sljedeću rečenicu sročiti. Kad su ljudi svjesni Gospodara i zahvalni Mu bili, živjeli su u miru i blagostanju. Kad su Gospodara zaboravili, a gospodarima se raznim klanjali, djelima svojim nezahvalnost izražavali i Allahu prkosili, tad su patili, uništavani su, a pokoljena kasnija su pozvana da se na tom primjeru uče i pouku uzmu. Bogobojazni znaju da će doći dan kad će usta naša zapečaćena biti, a ruke, noge, tijelo naše će o nama svjedočiti. Ko želi da mu se želja ispuni i na sigurno mjesto, a to znači u Džennet, dođe, ruku za haramom nek ne pruža. Ruka bogobojaznog marljivo radi da bi halal zalogaj ustima prinijela. Ruka bogobojaznog uvijek i svugdje nastoji biti na pomoći svima a posebno bratu svom. Bogobojazni nikad ne korača tamo gdje će na haram nagaziti. Nikad ne ide stazom koja vodi mjestu nesigurnom. Nesigurno je svako mjesto gdje meleki ne ulaze. Ne ulaze u kladionice, u kafiće, u diskoteke... Srce bogobojaznog je ljubavlju prema Allahu i stvorenjima Njegovim ispunjeno. U tom srcu nema mjesta mržnji i neprijateljstvu, nema mjesta zavisti. Oni koji žele, želju svoju ispuniti i na sigurno mjesto stići, srca su ispunili samilošću prema svim stvorenjima. U srcu im je ljubav prema čovjeku i bratu muslimanu. Njihova srca, kad im se ajeti uče zatrepere. U njima se iman povećava i bivaju spremniji na žrtvu a koraka su stamenijeg na putu istine. Kad se jezik zikrom zaposli, trbuh od harama zaštiti, pogled obori, ruke i noge od grijeha udalje, srce ljubavlju ispuni, tad se u pokornosti, iskrenost, ihlas dokuči i djela se isključivo u ime Allaha čine. Pitali su nekog mudrog čovjeka, koja mu je mudrost najdraža, a on odgovori: „Sedamdeset godina čitam i slušam i nisam naišao na ljepšu od ove:'Teškoća u pokornosti prestane, dok nagrada za pokornost, trajno ostane. Slast grijeha nestane, prođe, a kazna za grijeh, zapisana ostaje“. Ko je najučeniji? To nije onaj što se sa mnogo diploma kiti i godinama škole hvali a vjere nema. Iz ahiretske perspektive posmatranja, najučeniji je onaj koji je spoznao svoju prolaznost i o Gospodaru ovisnost. Ko je najpobožniji'? To nije onaj ko mnogo vremena provodi na sedždi i u zikru. To je onaj koji je razumio štetnost grijeha i klonio ga se. To je onaj koji je shvatio vrijednost dobra i posvetio mu se. Ko je najvrijedniji? To nije onaj ko je iz ugledne porodice, niti onaj što je na visoku položaju i s bogatstvom velikim. Vrijedni su kod Allaha, na Onom svijetu, oni koji su bogobojazni i čija se bogobojaznost u ponašanju njihovom očituje. Oni će želje ostvariti i na bezbjedno mjesto stići. Uzvišeni Bože, uvećaj iman u našim srcima i učvrsti nas na stazi istinske bogobojaznosti.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
18.04.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Vjerovjesnika su često pitali, koje je djelo najbolje? Jednom je na takvo pitanje odgovorio: „Namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima i borba na Božijem putu“. /Buharija/. Odmah iza obaveze pokornosti Stvoritelju slijedi pokornost i poslušnost roditeljima. Allah dž.š., kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite“./Isra,23./. Put ka Allahovom zadovoljstvu ide kroz roditeljsko zadovoljstvo. Ne dao Allah da svojim nemarnim odnosom i neposluhom prema roditeljima zaslužimo njihovu kletvu. Poslanik kaže: „Kletva roditeljska uzrokuje prekid porodične loze. Ona prekida porod. Ako je dijete neposlušno roditeljima, neće imati nasljednika. Ko zadovolji svoje roditelje, zadovoljio je i svoga Stvoritelja, a ko pak rasrdi roditelje, rasrdio je i Stvoritelja“./Tirmizi/. Odnos prema roditeljima je vododjelnica između Dženneta i Džehennema. Zejd bin Ali prenosi da je čuo od oca a on od Poslanika da je rekao: „Kada bi kod Allaha postojao blaži izraz nezadovoljstva i neposlušnosti roditeljima od uf, zabranio bi ga. Neposlušnik neka radi šta hoće, neće ući u Džennet. Poslušnik nek radi šta hoće, neće ući u vatru“./Hakim/. Naš odnos prema roditeljima danas, nije ni blizu onome što od nas zahtijeva vjera i s čime bi Gospodar naš bio zadovoljan. Koliko god da se žrtvujemo i poslušnost i pokornost na najljepši način manifestujemo, odužiti im se ne možemo. Abdullah ibn Omer r.a. je vidio čovjeka kako u tavafu oko Kabe nosi majku. Taj čovjek upita Ibn Omera: „Jesam li se na ovaj način odužio majci?“. Ibn Omer r.a. odgovori: „ Ne, nisi, čak ni za jedan udar koji majka u toku trudnoće osjeti. Ti si na taj način učinio dobro djelo prema majci i za to malo ćeš biti nagrađen mnogo“. Neki je čovjek došao Poslaniku i požalio se: „ Moj otac želi prisvojiti od mog imetka“. Poslanik mu reče: „I ti i tvoj imetak pripadate ocu“. /Tenbihul gafilin/. Iz izvora vjere naše prizilazi da su djeca roditelje obavezni hraniti i odijevati, a to, kako mufessiri kažu, prizilazi iz ajeta „I prema njima se na ovom svijetu velikodušno ponašaj“./Lukman,15/. Obavezni su služiti ih, odazvati im se na poziv, biti poslušan u svemu osim u grijehu i ogovaranju, s njima pričati blago, nipošto osoro i grubo, ne zvati ih imenom, voliti roditeljima ono što i sebi, a ne priželjkivati im ono što ne bi sebi, te moliti za njihov oprost kao što čini Nuh a.s., govoreći: „Gospodaru, oprosti meni i roditeljima mojim“./Nuh,28./. Poslušnost prema roditeljima nije okončana njihovom smrću. Neki je čovjek iz plemena Benu Seleme došao Poslaniku i rekao: „Roditelji su mi umrli. Postoji li nešto što je ostalo od mojih obaveza prema njima“? Poslanik reče: „Postoji, traži oprost za njih, podmiri njihove dugove, ukaži poštovanje njihovim prijateljima i održavaj vezu s onima s kojima se ne bi pazio da njih nije bilo“./Tenbihul gafilin/. Neposlušnost roditeljima, težak je grijeh, toliko težak da je na Dunjaluku kažnjiv. Ebu Bekrete r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Kazna za sve grijehe, po Allahovoj volji, odgađa se do Sudnjeg dana, osim neposlušnosti roditeljima čiju kaznu počinilac osjeti još na ovom svijetu“./Hakim/. Koliko je to težak grijeh kazuje nam i sljedeća predaja. Enes ibn Malik r.a., pripovijeda: „Mladić po imenu Alkame bijaše pobožan i darežljiv. Razboli se, pa kad mu se bolest pogoršala, njegova supruga je poručila Poslaniku da joj je muž plaho bolestan i da je na smrti. Poslanik je poslao Bilala, Aliju, Selmana i Amara kod Alkame da ga obiđu i vide njegovo stanje. Ušli su, sjeli i od njega zatražili da šehadet svjedoči. Nije mogao izgovoriti šehadet, pa su oni zaključili da će on na Ahiretu propasti. Poslali su Bilala Poslaniku, pa kad on Poslanika obavijesti o Alkami, Poslanik upita:'Da li on ima žive roditelje'? 'Otac mu je umro, a majka mu je živa', rekoše. Poslanik posla Bilala po njegovu majku, pa kad je došla, on s.a.v.s. je upita:' Hoćeš li mi reći istinu, ili će mi doći Objava da me obavijesti o tvom sinu'? Ona reče:'Klanjao je, postio, sadaku dijelio'. 'A šta je bilo između tebe i njega'? Upita Poslanik. Ona reče: 'Srdita sam na njega, davao je prednost supruzi u odnosu na mene. Njoj se pokoravao i njoj želje ispunjavao a mene zanemarivao'. Poslanik reče: 'Srdžba majčina ga sprečava da šehadet izgovori'. Poslanik naredi Bilalu da sakupe drva i spale Alkamu. Majka zavapi:'Allahov Poslaniče, zar plod moga srca da spališ na moje oči? Kako to da podnesem'? Poslanik reče: 'Allahova kazna je žešća i trajna je. Ako hoćeš da mu Allah oprosti, onda mu ti oprosti. Tako mi Onog koji upravlja životima, neće mu koristiti, ni namaz, ni post, ni sadaka sve dok si ti srdita na njega'. Ona podiže ruke i reče: 'Pozivam za svjedoka Allaha, tebe i sve prisutne da sam oprostila sinu'. Poslanik reče Bilalu:'Idi i pogledaj, da li Alkame sada može šehadet izgovoriti'!? Bilal je pred vratima Alkaminim čuo da on šehadet zbori. Rekao je:'Srdžba njegove majke ga sprečavala da šehadet izgovori, a njen oprost mu je to omogućio'. Toga dana je Alkame umro. Poslanik je na njegovoj dženazi rekao:'Muhadžiri i Ensarije, ko da prednost supruzi nad majkom, nad njim je Allahovo prokletstvo i neće se primiti od njega ni dobrovoljno ni obavezno djelo“. /Tenbihul gafilin/. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim da su roditelji naša vrata džennetska. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
11.04.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Farzovi, vadžibi i harami, Allahove dž.š. naredbe i zabrane, to su granice koje vjernik ne smije preći. Tim propisima omeđen je naš dunjalučki hod i djelovanje. Naše življenje na dunjaluku omeđeno je rađanjem i smrću. Rađanje i smrt nisu naš izbor niti naše volje produkt. Stvoreni smo bez nas. Allah dž.š., nas je stvorio kad je i kako je htio. Učinio je to bez nas. Neće nas spasiti bez nas. Naredbe i zabrane koje objavljuje i po Poslaniku šalje, šalje nam kako bismo se od svakog zla i nesreće udaljili. Kada bi upitao predislamske stanovnike Mekke, poluotoka Arabijskog, ko je stvorio Nebesa i Zemlju, rekli bi Allah. Oni su znali da On, Uzvišeni postoji. Vjerovali su da je Stvoritelj. Uprkos tom znanju i spoznaji, drugima su se klanjali. Činili su ono što vodi propasti i ovdje i tamo. Oni su vjerovali. Pa ipak im je došao Poslanik da ih izvede na svjetlo. Došao im je Poslanik da im pokaže put spasa. Došao im je Poslanik da ih nauči šta im je činiti i čega se kloniti kako bi spašeni bili. Danas, u nas, ima takvih mnogo. Vjeruju i svoju vjeru naglašavaju. Tu vjeru kojom se hvale, ne žive. Ona ne daje plod koji se dobra djela zove. Oni govore, ja sam vjernik u srcu. Oni tvrde, bolji sam vjernik od tebe koji džamiju posjećuješ, od tebe koji se na putu dobra zalažeš. Govore, vjera mi je u srcu i to je dovoljno. Zamislite, studenta ili učenika koji na ispitu preda čist, prazan papir i kaže, moje je znanje u glavi. Šta će se desiti takvome na ispitu? Znamo svi, past će. Znanje iz glave treba pretočiti na papir, treba ga pokazati. To znanje treba biti od znanijeg potvrđeno. Svi ka ispitu idemo. Šta će biti na ispitu s tobom, čija je vjera u srcu, a papir, knjiga dobrih djela koju na desnom ramenu ispisuje Kiramen Katibin, prazna? Past ćeš, jer vaga toga dana bit će tačna. Prevagnuće tvoja loša djela, a loše djelo je i kad ne izvršavaš dobro, a možeš. Ostaviti namaz je grijeh. Ostaviti post je grijeh... Vjera se tvoja iz srca nije pretočila na papir knjige tvojih djela. Njen tok do ušća, do listova knjige djela, je tvoje tijelo. Tok vjeri je tvoj život. Vjera u srcu je stvarna i živa, ako na dobro podstiče i od grijeha štiti. Allah dž.š., kaže: „A ko zlo djelo učini, takvima će lica u vatru gurnuta biti. Pa zar se vi za drugo kažnjavate osim za ono što ste radili“./En-Neml,90./. Kakva je vjera u srcu, ako te od grijeha ne udaljava, ne spašava te od poroka koji te u poniženje na dunjaluku vodi i ponor ahiretski gura? Allah dž.š., te stvorio bez tebe, ali da bi se spasio, sam moraš reći; ne alkoholu, ne drogi, ne kocki, ne bludu... Da bi se spasio, sam moraš reći; ne mržnji, ne zavidnosti, ne zluradosti... Da bi se spasio, sam moraš reći; ne ljenosti, ne škrtosti, ne laži, ne prevari... Allah dž.š., upozorava: „I bojte se dana u kojem ćete se Allahu vratiti, zatim će svakom čovjeku šta je uradio namiriti i ljudima nepravda neće nanesena biti“./Bekare,281./. U ovom ajetu se naglašava riječ rad. Svako će za ono što je radio dobiti plaću i neće biti nepravde pri isplati. Istinski vjernik radi ono što je Allah dž.š. naredio. Njegova ga vjera budi na namaz. Vjera ga ka džamiji vodi i ka Kibli okreće. Njegova ga vjera na sehur budi i iftarsku mu radost priređuje. Vjeri u srcu zahvaljujući, on se odriče i na putu svog moralnog zrijenja uzdiže. Njegova ga vjera podstiče da od imetka mu podarenog dijeli siromahu i nevoljniku. Kroz to djelo sebe spasu vodi. Vjera ga na dalek i iscrpljujući put hadždža usmjerava. Vjera ga čini poštenim, odgovornim, iskrenim... Allah dž.š., nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas. Kad knjigu djela dobiješ na ahiretu i kad ti bude naređeno da čitaš iz nje, ti koji se samo vjerom u srcu hvališ a djelima je ne potvrđuješ, vidjećeš papir prazan. A ko je došao praznog papira na ispit, ispit nije položio. Allah dž.š., je sjeme i zemlju stvorio. Učinio je to bez nas, ali za nas. Neće sjeme postati hrana naša, bez našeg rada. Neće sjeme niknuti ako ga mi u zemlju ne bacimo. Neće plod do hambara doći ako ga mi ne budemo obrađivali i nad njegovim rastom i zrijenjem bdjeli. Vjernici su, Allah dž.š., to često ponavlja: „Oni koji vjeruju i dobra djela čine“. Vjera bez djela, to je sjeme koje je ostalo bez pripremljene lijehe. To je sjeme koje je ostalo bez prilike da proklija i svojim cvatom ukrasi zemlju a plodom svojim donese korist svima. Tvrditi da si vjernik a vjeru djelima ne potvrditi, isprazna je priča, slična tvrdnji učenikovoj, da on znanje ima, ono je u glavi ali je ispit ostao nepoložen jer je papir ostao neispisan. Uzvišeni Bože, pomozi nam da listovi naše knjige dobrih djela budu ispisani potpuno. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
04.04.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Dunjalukom čovjek putuje. Sam bira stazu kojom će ići. Obje vode u vječnost. Jedna, ona prava, vodi u vječnost džennetskog užitka. Druga, ona kriva, odnosno stranputica, vodi patnji nesnosnoj, vatri vodi. Svaki punoljetan i pametan čovjek za svoja djela će odgovarati. Objava i razum mu pokazuju put koji vodi u skupinu od vatre spašenih. Poslanici su od vatre sigurni. Oni su Allahovi odabranici. U svojstvima svojim imaju i svojstvo Ismet, od grijeha čisti. Allah dž.š., kad ih spominje, On kaže: „I mir neka je na poslanike“./Saffat,181./. Allah dž.š., nas obavještava da je poslanike odabrao i odlikovao. „I doista smo Mi njih odlikovali, odlikom jednom, da im je uvijek bio na umu onaj svijet, i oni su zaista kod Nas od odabranih i dobrih ljudi“./Sad, 46-47./. Oni su najodabranija skupina. Imat će pravo zauzimati se za sljedbenike svoje, a to je pravo posebno, posljednjem među njima priznato. Od vatre su sigurni istinoljubivi Allahovi dž.š., robovi. Oni se smatraju nasljednicima poslanika. Istinoljubivost proizilazi iz vjere u Allaha i slijeđenja poslanikova puta. Allah dž.š., kaže: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove budu vjerovali, to su istinoljubivi“./Hadid,19./. Ebu Bekr je es Sidik, i svi koji se univerzalnih načela islama drže, toj skupini pripadaju. To su oni koji živeći islam, druge vjeri zovu, a Poslanik, Aliji r.a. kaže: „Da Allah, tvojim sebebom uputi jednog čovjeka, bolje ti je od svih dunjalučkih blagodati“. Vatri su nedostupni vladari pravedni. Poslanik kaže: „Pravedni vladari će biti na divanima od svjetlosti. To su oni koji su bili pravedni u svojoj vladavini, svojoj porodici i ostalima za koje su bili odgovorni“. Poslanik također kaže: „Najdraži Allahu dž.š., od stvorenja i onaj koji je Njemu najbliži na Sudnjem danu je pravedan vladar, a najmrži i Njemu najdalji na Danu suda je nepravedan vladar“. Pravedniku, salavat donose i za njega mole stanovnici Nebesa i Zemlje, a nepravednika svi proklinju. Vatri su na ahiretu nedostupni mudžahidi. To su oni koji nastojanjem svojim čuvaju vjeru i odvraćaju napade neprijatelja na nju. To su oni koji ulaze u trgovinu u kojoj nema gubitka. U toj trgovini dobit je iskazana ajetom: „Grijehe će vam oprostiti, i u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći uvesti i divne dvorove u vrtovima Adna, to će biti veliki uspjeh“. /Saf, 10./. Vatri je daleko, nedostupan joj je i onaj koji je u skupini onih koji udjeljuju i daju prednost drugima nad samim sobom. „Ko je taj ko će Allahu zajam s draga srca dati, pa će mu ga On još i mnogostruko vratiti, a njemu pripada i nagrada plemenita“./Hadid,11./. Zavidnost je grijeh. To je grijeh koji dobra djela uništava. Ovdje se pravi izuzetak i dopušta se zaviditi čovjeku koji posjeduje imetak pa ga troši na putu Istine. Poslovica kaže: „Kada učinite dobro djelo zaboravite ga, a kada se vama učini dobro djelo, ne zaboravljajte ga“. Izvršavati naredbe i kloniti se zabrana, znači koračati ka vječnom užitku i od vatre se zaštiti. Ovi ljudi ne dodaju ništa na naređeno, niti oduzimaju išta od zabranjenog. Ako grijeh počinu, pokaju se i čineći dobro brišu grijehe počinjene. Allah dž.š., kaže: „ A ti namaz klanjaj s početkom i krajem dana i s nadolaskom noći, dobra djela zaista nište ona hrđava“./Hud,114./. Poslanik je nabrajao šta je farz a šta haram pa je neki od slušalaca rekao: „Tako mi Allaha neću na ovo ništa dodavati, niti ću išta od ovoga oduzimati“. Poslanik reče: „Bit će spašen ako ispoštuje što je rekao“. Vatre džehennemske će se zaštititi i od patnje spasiti i oni koji su i dobra i loša djela činili, ali su njihova dobra brojnija i na vagi pretežnija. „Vaganje toga dana bit će istinito. Čija dobra djela budu teška, domoći će se uspjeha. A čija dobra djela budu lahka, takvi su sami sebe upropastili, jer oni u Naše ajete nisu vjerovali“./E'raf,8-9./. Huzejfe Abdullah ibn Mesud kaže: „Ljudi će na Sudnjem danu biti u tri skupine. Oni čija dobra djela, pa makar za jedno, pretegnu nad lošim, ući će u džennet. Oni čija loša djela nadjačaju nad dobrim, pa makar za jedno, ući će u džehennem. Oni čija i dobra i loša djela budu izjednačena, to su oni koji će biti na El-A'rafu, zidinama između dženneta i džehennema“. Džehennemske vatre se spasiti mogu i oni koji su prema sebi nepravdu učinili te se s velikim grijesima družili ali su se prije smrti iskreno pokajali. Allah dž.š., kaže: „O vi koji ste nepravdu prema sebi učinili, ne gubite nadu u Božiju milost. Allah dž.š., oprašta sve grijehe, On je onaj koji prašta i koji je milostiv“. /Zumer,53./. Prisile u vjeru nema. Objava nam pokazuje put. Razumom obdareni zna razlikovati pravi put od stranputice. Molimo Te Uzvišeni Bože, da nas na stazi činjenja dobra učvrstiš kako bi snažan štit od vatre stekli i u skupinu spašenih se svrstali. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
28.03.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Sveobuhvatna je vjera naša. Nema oblasti života koju Islam svojim propisima ne uređuje. Uređen je čovjekov odnos prema Stvoritelju i objašnjeno kako naći duševni mir. Uređeni su odnosi u braku i porodici. Objašnjeno je koja su prava i dužnosti supružnika i kakva je nagrada za poslušnost i poštivanje međusobno. Uređen je čovjekov odnos prema čovjeku. Definisani su društveni odnosi pa znamo propise o ugovoru, o kupoprodaji, o odnosu zaposlenika i poslodavaca itd.. Proljeće je klimatski i kalendarski nastupilo. Vrijeme je to u kojem se zemlja kiti, ukrašava i kad sve oko nas proživljenje svjedoči. Iz ajeta kur'anskih i znakova prirode, čovjeku je zadaća pouku crpiti, pa tako sada možemo gledati kako Stvoritelj oživljava. Nas će u času proživljenja iz zemlje izvesti, kao što bilju to čini sada. Čovjek će nakon proživljenja za postupke svoje odgovarati, a mnogo je načina da se za taj čas neizbježni pripremi i pred Gospodara svjetova dođe, dobrim djelima bogat. Kur'an, osim namaz, post, zekat, hadždž, naređuje i rad. Rad je u izvorima naše vjere uzdignut na nivo džihada. Kur'an u ajetima svojim spominje i masline i voće, spominje stabla dvadeset puta, spominje rastinje, pašnjake, bilje, luk, leću, žetvu, berbu, usjeve... Kur'an, pčelama, kravi i stoci posvećuje sure i tako nam kazuje da svojim slovom i riječju uređuje sve oblasti ljudskog djelovanja na zemlji. Poslanici, uzori čovjekovi, su zemlju obrađivali i stada stoke, krupne i sitne, čuvali. Allah dž.š. nam je blago veliko dao i u Zemlji blagodati neizmjernih nastanio. Površine plodne zemlje koje su nam date su tolike da s njih hraniti se mogu i drugi osim nas. Te površine su tolike, da osim što nas mogu hraniti, mogu nas i bogatim učiniti. Izvori vode su toliki i takvi da na svjetskom nivou ubrajamo se u zemlje koje su ovim nezamjenjivim resursom bogate. Allah dž.š. nam je dao da se godina ovdje, na četiri godišnja doba dijeli i tako nam omogućio da plodna zemlja, plodovima nas dariva. Naša Zemlja je bogata resursima, a Zemlja smo siromašnih ljudi. Da bi se stanje promijenilo i da bi ovaj čovjek ovdje, dostojanstveno živio, on mora promijeniti svoj odnos prema zemlji i mora promijeniti svoj odnos prema radu. Nije normalno da uvozimo hranu koju sami proizvesti možemo. Zar je normalno na svjetskoj pijaci hrane kupovati krompir, grah, pšenicu...? Zar je normalno da fabrika ulja u Brčkom devedeset posto potrebnog suncokreta uvozi, a naša zemlja pod ostrugom i papratkom? Zar je normalno da meso uvozimo iz Australije i Brazila, a naše štale prazne? Zar je normalno da kukuruz uvozimo iz Amerike a naši plugovi zahrđali? Zar je normalno da pijemo mlijeko iz Hrvatske, Srbije i drugih zemalja, a naši mladi žive u uvjerenju da je sramota znati pomusti kravu i da je nazadno živjeti na selu? Zar je normalno da pijemo vodu koja nam dolazi sa izvora iz Hrvatske i Slovenije, a naša, čista i zdrava, teče, eto tu pokraj nas? Pili su je naši djedovi, generacije koje u Bosni živješe i živješe i dugo i zdravo. Sad se nameće uvjerenje da je zdravo samo ono što je iz flaše. Mi smo zemlja bogata, a ljudi nam siromašni. Da bi se to promijenilo, moramo promijeniti sebe, svoje poimanje i razumijevanje životnih prioriteta i vratiti se onome što je stvarno vrijednost. Vrijednost je poraniti, jer je Poslanik govorio da je u jutarnjim satima berićet. Nema berićeta u druženju sa fejsbukom do kasno uveče a buditi se u predpodnevnim satima i doručkovati salamu i druge nezdrave namirnice. Gdje je naš zdravi kajmak, gdje je pekmez, gdje je...? Vrijednost je očistiti svoju njivu i plodnom je učiniti jer Poslanik kaže da ko oživi zemlju imat će za to nagradu. Trebamo se stiditi napuštenih njiva i zaraslih pašnjaka. Napuštajući plodnu zemlju i prostrane pašnjake i prepuštajući ih korovu, mi sebe u siromaštvo guramo a i od dobrih djela bježimo. Poslanik je govorio, da sijati usjev ili saditi voćku, znači imati i na Ahiretu nagradu. Šta god ko od tog, našom rukom u zemlju bačenog i posađenog, pojede, nama se sadakom piše. Poslanik kaže, da i ono što od tih plodova istruhne nama će kao sadaka, upisano biti. Braćo, omladino naša, klonimo se kafića i kafana, okanimo se besposlice i dangube! To je od Allaha dž.š. osuđeno. Nerad je grijeh. Omladino naša, nemojte ni vjeru pogrešno razumjeti i misliti da je dovoljno samo klanjati, zikriti i Kur'an učiti, te tako Džennet dosegnuti. Rad je ibadet, zato čim se namaz završi, ne ganjajte internetov signal, već tražite mjesto i način, kako i gdje da doprineseš Zajednici i Ummetu. Naša Zemlja, nije sposobna sada sve mlade ljude u struci za koju su se školovali zaposliti, ali nam ona nudi da sigurni budemo, da nećemo ruku pružiti da tražimo od drugih da jedemo. Plodna zemlja u našoj Zemlji omogućava nam da normalno živimo. Toliko dobra čeka na nas. Kada bi Sudnji dan nastupio, a ti u ruci kalem, sadnicu, biljku držao i htio posaditi, Allah dž.š. bi Sudnji dan odgodio, da se to dobro djelo obavi. Požurimo činjenju dobra! Zemlja naša na nas čeka. Uzvišeni Bože, pomozi nas i daj nam berićet u našoj zemlji. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
21.03.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Dvadest dvije godine nakon izglasavanja nezavisnosti domovine nam i devetnaest godina nakon što joj je Ustav u Dejtonu napisan i time rat zaustavljen, aktueliziram dva hadisa. Jedan bilježi Muslim, a drugi se nalazi u knjizi Šuabul iman. Abdullah ibn Amr ibn el As r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Kada osvojite Vizantiju i Perziju, kakvi ćete ljudi biti“? Abdurrahman reče: „Govorit ćemo ono što nam je Allah dž.š., naredio“. Poslanik reče: „Možda će biti drugačije. Vi ćete se natjecati u dunjalučkim užicima, zatim jedni drugima zavidjeti, pa jedni drugima okretati leđa. Međusobno ćete se mrziti i svađati se“./Muslim/. Poslaniku je došla grupa ashaba, bili su isrpljeni i oskudno obučeni. Poslanik im reče: „Možda ćete doživjeti vrijeme u kojem ćete oblačiti odjeću poput kabenskog platna i jelo će vam se servirati u velikim posudama“. Prisutni upitaše: „Poslaniče, je li nam danas bolje ili će nam tada biti bolje“? Poslanik reče: „Danas ste u boljoj situaciji, međusobno se volite, a tada ćete jedni druge mrziti i svađati se“./Šuabul iman/. Pravda i ljubav, to čovjeka čini sretnim. Zalud su sva bogatstva, ako je duša prazna i nezahvalnost dominantna. Poslanik kaže: „Nije bogatstvo u mnoštvu imetka i blaga, bogatstvo je u bogatstvu duše“./Buharija i Muslim/. Duše nam bijahu site, bogati smo bili u tim teškim vremenima. Oslanjali smo se jedni na druge, pouzdavali se u brata svog u stroju i rovu i dijeli kruha koru. Blagostanje i rasipništvo nije garancija dobroga stanja. Kakvo su bogatstvo živjeli ljudi kad su Perziju i Vizantiju osvojili?!. Poslanik se boji za njih tog bogatstva. Strah ga je pohlepe, zavidnosti, mržnje i svađe među njima. Abdullah ibn Abbas r.a. kaže: „Musa a.s., kada je razgovarao sa Gospodarom svjetova upitao je: 'Gospodaru, koji su ti robovi najdraži'? Allah dž.š., je odgovorio:'Oni koji Me najviše zikr čine'. Musa opet upita:'A ko je od Tvojih robova najpravedniji'? Allah dž.š., odgovori:'Onaj koji sudi sebi isto kao što sudi i ljudima'. Musa opet upita:'Ko je od Tvojih robova najbogatiji'? 'Onaj koji je zadovoljan onim što sam Mu dao“. /Šuabul iman/. Naši su ljudi skromni i ne traže puno da budu zadovoljni. Spremni su se žrtvovati da zarade i steknu još. Spremni su se boriti kako bi sebi i djeci svojoj obezbijedili ono osnovno i kako bi u dunjalučkoj kući normalno živjeli. Nezadovoljstvo više prizilazi iz nepravde i iščeznuća ljudskosti, insanijjeta iz nas. Nezadovoljstvo proizilazi iz urušavanja vrijednosti na kojima opstaje i počiva društvo. Da bi te vrijednosti spasio i da bi ljudi uživali u ljubavi i pravdi, da bi bili sretni i zadovoljni, Ebu Derda piše Selmanu Farisiju, piše bratu svom, nama piše pa započinje: „O moj brate, iskoristi zdravlje i slobodno vrijeme prije nego te zadesi belaj i iskušenje koje niko od ljudi neće moći od tebe odagnati. Brate moj, okoristi se dovom koju će za tebe činiti onaj kojeg je Allah dž.š., stavio na iskušenje“. Dijelimo, braćo, životni prostor sa ljudima koji teško žive. Iz izvora vjere znamo da se dova nevoljnika prima i svako ko takvog pomogne sebe u tekst njegove dove upisuje. Zamislimo koliko dova i blagoslova bi teklo sa usana obespravljenih i poniženih ljudi Bosne da je bilo odgovornosti i žrtve, pa da su spašene firme, sačuvana radna mjesta i da je među nama ostala ona sloga i ljubav koja bijaše kad se na referendum izlazilo i kad se život i prag svoj branilo. Pravde i ljubavi su žedni ovi ljudi. Više ljudi je u ovoj zemlji gladno pravde nego kruha. „Brate, budi blizak jetimu, pomiluj ga po glavi, budi milostiv prema njemu i nahrani ga onim što ti jedeš. To će ti omekšati srce i ostvarit će ti se želje“. Skrećem pažnju na poruku „nahrani ga onim što ti jedeš“. Da se u ljubavi i pravdi živjelo ispunile bi nam se želje a želja nam je stabilna, jaka, nezavisna zemlja. „Brate moj, čuvaj se sakupljanja onoga na čemu nećeš biti zahvalan. Čuo sam Poslanika da kaže: „Doći će vlasnik imetka koji je bio pokoran, a njegov će imetak ići ispred njega. Kad god posrne na Sirat ćupriji imetak će mu reći:'Idi dalje, ti si davao zekat i radio ono što je Allah propisao'. A doći će vlasnik imetka koji nije bio pokoran Allahu. Imetak će mu biti natovaren na leđa. Kad god posrne na Sirat ćupriji imetak će mu reći:'Teško tebi, nisi davao zekat i nisi činio ono što je Allah naredio'“. Hoće li te, brate moj, imetak pomagati na Ahiretu ili u provaliju gurati? To zavisi od toga kako si ga stekao i jesi li ga na stazi pokornosti Stvoritelju, trošio. „Brate moj, čujem da si sebi nabavio slugu, a ja sam čuo Poslanika da kaže: „Čovjek je blizu Allaha i Allah je blizu njega sve dok ga neko ne počne služiti, a kada ga počne neko služiti, polaganje računa mu je neizbježno“. „Mogao sam unajmiti slugu“, veli Ebu Derda, „i žena moja je to željela, ali sam odustao iz straha, kako ću pred Allaha“. Slugu i hizmet, braćo, treba bolesnik i nemoćni. Ne treba zdravom ni sluga ni hizmet, bez obzira na kojoj poziciji u društvu bio. U našoj, nezavisnoj zemlji, mnogo je novca potrošeno da se služi onima koji su zdravi i sposobni pa tako bijaše uskraćen hizmet onima koji za njim vape. Ljubav i pravda, to je sofra za koju žele sjesti ljudi Bosne. Pravda i ljubav, to je ono za čim žude ovi ljudi ovdje. Služimo, jedni drugima, pa ćemo, kad se s Gospodarom susretnemo hlad Njegov uživati. „Brate moj“,završava pismo Ebu Derda,“Bilo bi bolje da se pripremamo za susret s Gospodarom. Ne smijemo se zavaravati time što smo živjeli s Poslanikom. Mnogo je vremena prošlo od tada, a Allah zna šta mi radimo“./Šuabul iman/. Bilo bi nam svima bolje braćo, da se hadisa na početku citiranih sjetimo često. Upozoravaju nas da će nas pohlepa i borba za ovaj svijet odvesti u propast na oba svijeta. Kuda nas vodi borba i natjecanje za dunjalučke užitke? Kuda nas vodi zavidnost, mržnja i okretanje leđa jednih drugima? Kuda nas vodi svađa? Vodi nas, uprkos činjenici da smo nezavisnost izglasali, gubljenju iste i vodi nas gubitku rata, iako smo iz njega izašli, ako ništa, ono kao moralni pobjednici. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da poruke upućene ashabima, Perzije i Vizantije oslobodiocima, dođu do našeg srca i budu nam jasna opomena. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.03.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Vjerovanje u Allaha, svjedočenje LA ILAHE ILLELLAH, temelj je našeg vjerovanja. Ukloniti smetnju s puta, grana je na stablu imanskom. Tih grana na stablu ima sedamdeset i nekoliko a prema rasporedu u djelu „Ogranci imana“, na trideset devetom mjestu je, halal ishrana. Sastavni dio vjerovanja svakog muslimana, je jesti i piti samo ono što je halal, a kloniti se svega što je zabranjeno. Pridržavati se ovog pravila znači upotpuniti svoje vjerovanje i doći do garancije da će nam ibadeti i dove biti primljeni. Govoriti o haram i halal stečenom imetku, potrebno je i aktuelno uvijek, a danas kada svjedočimo enormnom bogaćenju jednih i velikom broju onih koji nemaju priliku zaraditi ni za osnovne svoje potrebe, to na aktuelnosti još dobiva. To postaje neizbježna tema. Važno je opomenuti ljude da svako materijalno dobro je samo dunjalučka vrijednost koje će sigurno ostaviti. Naročito treba opomenuti da se ta dobra ne stiču nedozvoljenim putem jer tada i dobra djela koja činimo upitna postaju. Haram stečeno i dobro učinjeno djelo ne mogu zajedno. Muslim bilježi hadis: „Čovjek će zbog dugog putovanja biti neuredan, prašnjav i u takvom stanju će dići ruke moleći:'O, Gospodaru. O, Gospodaru'. A hrana, piće i odjeća su mu na haram način stečeni, pa kako da mu se dova primi“. Enes ibn Malik je Poslaniku rekao: „Poslaniče, traži od Allaha da budem od onih čija se dova prima“. Poslanik mu reče: „O Enese, zarađuj na pošten, halal način, bit će ti dova primljena. Zaista, čovjek kada pojede jedan haram zalogaj, dova mu se neće primiti četrdeset dana“. /Taberani/. Također se prenosi da postoji melek kod Bejtul-Makdisa koji svakog dana i svake noći govori: „Ko pojede nešto od harama, Allah od njega ne prima ni farzove ni sunnete“./Kebair/. Na dunjaluku ljudi teže uživanju. To uživanje dunjalučko, muslimanima nije zabranjeno ako se zabranjenog klone. Abdullah ibn Omer r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Dunjaluk je lijepo uživanje, pa ko ovdje nešto na halal način zaradi i potroši u ono što je dozvoljeno, Allah će ga nagraditi džennetom. A ko ovdje na haram način stiče i troši u ono što nije dozvoljeno, Allah će ga uvesti u kuću poniženja. Mnogo je onih koji raspolažu Allahovim imetkom na način kojim Allah nije zadovoljan i oni će na Sudnjem danu biti kažnjeni“./Bejheki/. Vjernik je obavezan voditi računa o tome kako zarađuje. U našem društvu, u nizu nepravdi je i ta, da jedni zarađuju mnogo i na više mjesta a drugi nikako i nigdje. Mnogo je obrazovanih mladih ljudi koji ne ostvaruju nikakvu dobit. Spriječeni su stupiti u brak i zasnovati porodicu. Sposobni su, pošteni i neiskvareni i kao takvi mogli bi biti društvu korisni kroz angažman u različitim komisijama i odborima u kojima se često ostvaruje mjesečna dobit veća od prosječne penzije. Time bi, one koji rade rasteretili dodatne obaveze a nezaposlenima pružili nadu. Poslanik kaže da nije musliman ko zaspi sit a komšija mu gladan. Razumijevajmo ovaj hadis na način da je iz perspektive naše vjere upitno da li je ispravno sticati dobit po više osnova, a komšija ni po jednom. Govorimo o komšiji koji je jednako školovan i osposobljen kao i onaj koji zauzima više pozicija u društvu. Poslanik kaže: „Ko ne bude vodio računa o tome kako zarađuje imetak, Allah dž.š., neće voditi računa o tome na koja će ga vrata u džehennem uvesti“./Kebair/. Društvo smo bez kriterija i s poremećenim vrijednostima. Divimo se dobročiniteljima koji su to, tuđim, našim, novcem svojih radnika. Može li se tuđim novcem sticati sevab? Sufjan Sevri kaže: „Ko podijeli sadaku od onoga što je haram, sliči onome koji pere odjeću mokraćom, a odjeća se može oprati samo vodom, grijeh se može očistiti samo halalom“./Kebair/. Dunjaluk koliko god trajao, proći će. Za ahiret se treba pripremati, svjestan da se tamo boravi vječno. Ta vječnost u koju sigurno putujemo, može biti užitak a može biti i patnja. Poslanik opominje: „Da neko od vas napuni usta prašinom bolje mu je nego da ih napuni haramom“./Kebair/. „Svako tijelo koje odraste na haramu, džehennemska vatra mu je najpreča“./Tirmizi/. Uzvišeni Bože, naš iman ojačaj, kako ne bi ruku ka tuđem pružali i kako ne bi u svoj stomak i kuću svoju haram unosili. Pomozi nam Svemoćni Bože da ono što nam ne pripada bude od nas daleko kako bismo mi bili blizu Tebi.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.03.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U ličnosti poslanika Muhammeda a.s. sjedinjeno je poslanstvo i liderstvo. Poslanstvo se s njim završilo. Lidera poslije sebe nije oporučio. Ostavio je ashabima, ummetu svom je ostavio, da vladara biraju sami. Legitimitet, vladar ima samo ako i podršku naroda ima. Ashabi su između više kandidata izabrali Ebu Bekra. Neke poslanikove postupke i neke riječi Kur'anske, čitali su kao išarete da Ebu Bekra za halifu biraju. Govorili su, ako je u mihrabu mijenjao Poslanika i ako je u Kur'anu spomenut kao jedan od dvojice, onda je moguće, čak poželjno, da ga za vladara izaberemo. Kada su ga izabrali, on r.a. traži najširu podršku. Traži mišljenje i podršku i onih koji nisu prisustvovali izboru. Ebu Bekr želi biti uvjeren da ima mandat naroda. Nije mu dovoljno to što su ga izabrali uglednici i starješine. Traži mišljenje svih, jer on je vladar svima. Poslanik je Ebu Bekru odgajatelj. Odgojio ga je tako da je njegov iman veći i jači od imana ummeta. Na jednu stranu stavite iman Ebu Bekrov, a na drugu ostalih ljudi. Pretegnut će Ebu Bekrov. Ovakav, poslanikovom rukom vođen, primjer je svima do dana sudnjega. On r.a. svoje imenovanje uvjetuje: „Pokoravajte mi se, dok se ja pokoravam Bogu“. On ne traži poslušnost i pokornost onda kad skrene s pravog puta. Nepokornost Bogu je ne biti savjestan na preuzetom poslu. Nepokornost Bogu je ne biti svjestan emaneta povjerenog. Nepokornost Bogu je zagaziti u grijeh kakav je korupcija, kakav je zapošljavanje bez jasnih kriterija a po podobnosti, političkoj ili rodbinskoj. Nepokornost Bogu je ne voditi brigu o potrebama ljudi, a brinuti se samo o sebi i sebi bliskim partijskim i interesnim prijateljima. Kad prestanem činiti ono što je dobro, kad iskoračim sa ispravne staze, kad budete svjedočili moju nepokornost Bogu, oduzmite mi mandat, poručio je Ebu Bekr svojim suvremenicima, a poruku šalje i svima do sudnjega dana. Narod ima pravo da povjeri mandat, a pravo mu je i da mandat oduzme. Vladar je zaposlenik naroda. Narod ga je izabrao kako bi obavljao dužnosti koje proizilaze iz povjerene mu službe. Kada su u toku Ebu Bekrove vladavine ljudi vidjeli da se on r.a. nastavio baviti svojim privatnim poslom kako bi zaradio za život i ne uzima od države plaću, primorali su ga da plaću prihvati, jednaku onoj koju ima prosječan musliman, ni imućan ni siromašan. Izdržavajući se sam, odbijajući plaću iz državne kase u slučaju Ebu Bekra, trpili su poslovi zajednice i države. Ebu Bekr nije dopustio da bude talac elite, plemstva i posebnih interesnih grupa. Rekao je: „Slabi među vama u mene je jak, dok mu ne osiguram ono što mu pripada. A jaki među vama u mene je slab, dok od njega ne uzmem ono što mu je dužnost dati“. Ove halifine riječi trebaju biti vodilja svakom kome smo emanet povjerili kako bismo svi živeći u pravdi i socijalnoj sigurnosti, živjeli dunjalučku sreću. Iz Ebu Bekrova primjera, i primjera pravednih halifa, vidimo da vladati bukvalno znači, narodu služiti. Biti na vlasti, znači ne uživati nikakve privilegije, već preuzeti odgovornost i istu do kraja nositi. Vladati, to nije put ka bogatstvu. To je put na kojem se služeći narodu stiče dobro koje će biti blagodat velika na Ahiretu. Pravedan vladar će u hlad kad drugog hlada ne bude bilo. Koliko je važno biti pravedan vladar, govori činjenica da je među sedam osoba, uživalaca tog posebnog ahiretskog hlada, prvi spomenut, upravo vladar pravedni. Vladati znači žrtvovati se za opće dobro. Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija i drugi naši prvaci nisu primorani funkcije se prihvatiti. To su učinili želeći služiti na Božijem putu. Niko ni danas nije natjeran biti ni načelnik, ni poslanik u parlamentu, ni premijer, ni ministar, ni... Svi se za to dobrovoljno jave i svesrdno za tu poziciju bore. Islam, vlast definira kao služenje općem dobru. Ko nije spreman kao musliman biti na vlasti, ko nije spreman biti na stazi Ebu Bekrovoj neka uopće ne kreće putem ka funkciji. Sebe će tako zaštiti od dunjalučke neugodnosti i ahiretske kazne, a društvo, zajednicu i ummet će zaštiti od nepravde i nereda. Nered i bezvlašće za muslimane nikad nisu opcija. Poslanika, ashabi nisu u kabur spustili prije nego su, halifu izabrali. Ne smije narod biti bez vođe, država bez vladara. Znati ko je za šta odgovoran je toliko važno da je prihvatljivije imati nepravedna vladara, vladara nasilnika, nego bezvlašće. Hazreti Alija je govorio: „Vladar nasilnik je bolji od anarhije“. Insistirati na pravednoj i odgovornoj vlasti, zahtjev je naše vjere i dužnost muslimanu. Insistirati na neredu i bezvlašću neprihvatljivo je za muslimana. Zahtijevati da vlast, vrati mandat a nemati način i ne znati put kako doći do druge legitimne vlasti, ne znati kako ostati u okvirima Ustava i zakona, avantura je na koju se muslimani ne odlučuju. Poslanik nije oporučio nasljednika, ali jeste ashabe podučio koliko je važno imati organiziranu i funkcionalnu državu. Uzvišeni Bože, pomozi nas u svakom hairli poslu. Amin! *Osnov za hutbu preuzet iz knjige „Čitanje muslimanskog uma“ autor Hasan Hathout, str. 78.79.
Gradska džamija Zavidovići.
28.02.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ibn Abbas r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Allah dž.š. otklanja i suzbija nesreće od moga ummeta radi onoga koji klanja, od onoga koji ne klanja. A kada bi svi napustili namaz, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. On suzbija nesreće od mog ummeta i radi onih koji daju zekat, od onih koji ne daju. Kada bi svi odustali od davanja zekata, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. Allah dž.š. otklanja i suzbija belaje i nesreće od mog ummeta radi onih koji poste, od onih koji ne poste. Kada bi svi napustili post, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. Allah dž.š. otklanja i suzbija belaje i nesreće od moga ummeta radi onih koji obavljaju hadždž, od onih koji ga ne obavljaju. Kada bi svi napustili obavljanje hadždža , Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. Allah dž.š. otklanja i suzbija od mog ummeta nesreće i belaje radi onih koji klanjaju džumu. Kada bi svi napustili džumu, Allah dž.š. ih ne bi ni pogledao. A Uzvišeni Allah je rekao:'A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima'/Bekare,251/“. Šerh – usfuri Muhammed ibn Ebi Bekr/. Dunjaluk je poprište borbe dobra i zla. Ovdje žive ljudi koji objavu čuju i praktikuju je ali i oni koji su na nju gluhi. Tu su ljudi koji znaju da život nije samo dunjaluk, ali i oni koji su se potpuno dunjaluku posvetili, ne mare za ahiret. Allah dž.š., svom zemaljskom zastupniku, halifi, daje razum i objavu, kako bi na zemlji red vladao. Nikad neće biti potpuno iskorijenjeno zlo i grijeh, ali Allah dž.š. i Poslanik hoće da dobro bude osnova, a zlo izuzetak. Hoće da dobro dominira. Ako dobro bude naša preokupacija, svima će biti dobro. Allah dž.š., štiti društvo, zajednicu ljudi na zemlji, od nesreće, od elementarne nepogode, zemljotresa, poplave, požara, od bolesti i svakoga zla, zbog naše pokornosti Njemu. Ezan i namaz, zekat, post i hadždž sve su to brane koje nas od zla brane. Ljudima je, prema objavi, zadaća da živeći dunjaluk, ahiretu teže i da sve što rade, rade tako, da ne budu gubitnici, ni ovdje ni tamo, ni na dunjaluku ni na ahiretu. Dunjalučka dobra čovjek stiče jer mu trebaju. A kad stiče, to na način kojim je Stvoritelj zadovoljan čini. Kad stečeno troši, opet to čini tako da zadovoljstvo Stvoritelja stekne. Čovjeku na dunjaluku treba biti važno i šta ljudi oko njega, o njemu misle. Evo zašto, Enes r.a. pripovijeda: „Prošli smo pored jedne dženaze, pa su ljudi hvalili umrlu osobu. Poslanik reče: 'Obavezan je'. Potom smo prošli pokraj druge dženaze, a ashabi su o umrloj osobi govorili loše. Poslanik opet reče: 'Obavezan je'. Omer r.a. upita Poslanika: 'Šta je obavezan Allahov poslaniče'? Poslanik reče: 'Taj što ste ga hvalili obavezan mu je džennet, a taj što ste ga kudili, njemu je obavezan džehennem. Vi ste Allahovi svjedoci na zemlji'. Potom je Poslanik rekao: 'Kome vi posvjedočite dobrotu, pripada mu džennet. A kome vi posvjedočite da je loš, on pripada vatri. Vi ste Allahovi svjedoci na zemlji“./Buhari, Muslim/. Na svakom mjestu, ma gdje da radimo i ma gdje da se nalazimo, dobro trebamo činiti, tako ćemo sebi svjedoke ahiretske obezbijediti. Ulema, tumačeći ovaj hadis kaže da svjedoci čovjeku, da li je dobar ili loš, mogu biti samo pošteni i dobri ljudi. Svjedočenje loših i pokvarenih se ne uvažava. Onaj koji je loš, njemu ništa ne znači slagati i lažno svjedočiti. Zato gledaj namjesniče Božiji na zemlji da svugdje i uvijek dobro činiš i u pokornosti živiš i jednako tako gledaj s kim se družiš. Tvoj čin dobra, donosi dobro svima. Namaz tvoj štiti zajednicu od zla i nesreće, a tebe odgaja. Tvoj post je zajednici štit, a tebe odgaja. Tvoj zekat, od zajednice zlo i nesreću odgoni, a tebe čini svjesnim, da ono što je tvoje nije tvoje. Uči te da je tvoje ono što na Božiji put uložiš. Tvoj hadždž štiti zajednicu od zla i nesreće, a tebe prolaznošću opominje, oblačeći ti odjeću bez džepova. Podsjeća te na skup pred Gospodarom svjetova. Ma gdje da radiš i gdje god da se nalaziš, pokornost Allahu dž.š., djelima svojim svjedoči. Tu našu pokornost pred Gospodarom svjetova potvrdit će svjedoci, a oni, koji tu pokornost ovdje ne žive bit će provjereni pri susretu s Stvoriteljem svega. Esved ibn Seri'a prenosi da je Poslanik rekao: „Četvorica ljudi će se pravdati na Sudnjem danu: gluhonijem, starac koji je posenilio, luđak i čovjek koji je umro a nije susreo Poslanika. Gluhonijemi će reći:'Gospodaru, islam je došao a ja nisam ništa mogao čuti'. Luđak će reći: 'Gospodaru, kada je islam došao meni su se ismijavali i po putu me ponižavali'. Oronuli starac će reći:'Gospodaru, islam je došao a ja nisam bio u stanju da išta razumijem'. Čovjek koji je umro u vremenu između slanja dvojice poslanika će reći:'Gospodaru, meni nije došao poslanik'. Tada će Allah dž.š. od njih uzeti obavezu da će Mu biti pokorni. Poslat će im poslanika koji će im narediti da uđu u vatru iskušenja i provjere. Ko se pokori i uđe u tu vatru, ona će za njega biti spasonosna i blagoslovljena, a ko se ne pokori i naredbu Božiju odbije, bit će u pravu, džehennemsku, vatru bačen. Allah dž.š. će im reći:'Kad ste ovu naredbu odbili, tako biste i mog poslanika na dunjaluku lašcem smatrali“./Ahmed/. Razumni smo, i objavu čujemo. Poslanik je svojom praksom među nama. Nećemo moći pred Gospodarom svjetova ničim pravdati svoju nepokornost i nećemo moći izbjeći za svako djelo koje činimo odgovornost. I trun dobra i trun zla, sve će to pred nas biti izneseno, zato, namjesniče Božiji na zemlji, gdje god da si, ti pokornost Allahu dž.š. živi. Islam je pokornost i predanost Allahu dž.š. a mi smo muslimani. Ne doliči nama ni nepoštenje, ni prevara, ni korupcija, ni destrukcija, ni nepotizam, ni vandalizam. Ne doliči nama da svojim postupkom ikog ugrožavamo i ikog uznemiravamo. Nije nama svojstveno da ičiju imovinu ugrožavamo i uništavamo jer mi smo muslimani. Allah dž.š. kaže da smo mi: „HAJRE UMMETIN UHRIDŽET LINNAS“, Najbolji ummet, narod, koji je zemljom hodio. Uzvišeni Bože, pomozi nas u našoj pokornosti i podari nam snagu razuma da znamo razlučiti dobro od zla, krivo od pravog i prijatelja od neprijatelja. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
21.02.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Neki je čovjek došao Poslaniku i požalio se na neimaštinu. „Zadesila me oskudica“: reče on. Poslanik ga posla svojim suprugama da mu sadaku udijele, ali kod njih ne bješe ništa što bi mu mogle udijeliti. Poslanik se obrati ashabima pitajući: „Ima li neko, ko bi noćas ugostio ovog čovjeka“? Javi se ensarija Ebu Talha. Odvede čovjeka kući i reče ženi: „Ovo je Poslanikov gost, ničim ga nemoj omalovažiti“. „Tako mi Allaha imamo hrane samo za djecu“: reče ona. „Uspavaj ih, nahrani gosta, a mi ćemo večeras gladovati“. Tako je učinila. Ujutro je Ebu Talha klanjao sabah s Poslanikom. Nakon namaza Poslanik mu se obrati: „Allah je zadovoljan tobom i tvojom ženom“. Taj čin Ebu Talhe bio je povod objave ajeta: „I više vole drugima nego sebi, mada im je i samim potrebno“./ Hašr,9/, / Buharija,Tirmizi,Nesai/. Omer r.a. za sadaku kaže: „Dobra djela se međusobno utrkuju, a sadaka rekne:'Ja sam vas pretekla“. Sadaka je ispred drugih djela jer je ona potvrda čovjekovog vjerovanja. I njeno jezičko značenje označava dokaz i potvrdu imanske prisutnosti u našem srcu. Kad o sadaki govori, Poslanik kaže: „Sadaka je dokaz“. /Adžaibussadekat/. Da bi sadaka bila dokaz našeg vjerovanja i donijela nam korist ahiretsku, ona mora biti u skladu s riječju Božijom. O sadaki Allah dž.š. govori: „Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje i prigovor“./Bekare,263/. „Lijepo je kad javno dijelite milostinju, ali je za vas bolje ako je dajete siromasima kad niko ne vidi“:/Bekare,271/. „O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama“./Bekare,264/. Vjera nas uči, zahtijeva od nas, da s kućnog praga siromaha ne vratimo. Poslanik kaže: „Dajte prosjaku, makar izgorenu poparu“./Ihja-Gazali/. Nagrada za takav čin neće izostati. Tirmizi bilježi da je Poslanik rekao: „Ako musliman obuče siromaha, Allah će ga obući džennetskom odjećom. Ako nahrani siromaha, Allah će ga nahraniti džennetskim plodovima. Ako ga napoji, Allah će ga napojiti zapečaćenim džennetskim napitkom“./Tirmizi/. „Koje je djelo najdraže Allahu?, upitan je Poslanik. Odgovorio je : „Uzvišenom Allahu je drago da muslimanu doneseš radost, otkloniš mu brigu, ili ga riješiš duga. Da budem uz svog brata koji je u nevolji i potrebi, draže mi je nego da u ovoj mojoj džamiji provedem u itikafu mjesec dana“./ /Adžaibussadekat/. Iz izvora naše vjere spoznajemo da je sadaka izuzetno djelo. Donosi radost davatelju i olakšanje tražitelju. Također, iz izvora vjere učimo da sadaka nije samo novac. Ona je više od materijalne pomoći. Poslanik kaže: „Sadaka je i kad musliman stekne znanje, pa tom znanju podučava druge“./Ibn Madže/. Sadakom je obavezan svaki čovjek. Neka svako dijeli ono što posjeduje. „Lijepa riječ je sadaka“, kazuje Poslanik a bilježi Muslim. „Na svaki ljudski zglob, svaki dan kad se sunce pojavi, treba dati sadaku. Ako dvojicu pomiriš i pravedno između njih postupiš i to je sadaka. Svaki korak koji učiniš radi namaza, sadaka je“./Buhari,Muslim/. Ummet je u svojoj povijesti, živio i takva vremena u kojima nije imalo kome da se da zekat i sadaka. Ne biješe u tom društvu, kad mu vođa bijaše pravedni halifa Omer ibn Abdulaziz potrebnih, siromašnih... Tada se zekat usmjeravaše u znanje, u kulturu. Iz njega su finansirane knjige i druga dobra koja su svjedočila o izuzetnom napretku i stabilnosti muslimanskog društva i države. Mi danas ovdje, kao i veliki dio Pejgamberova ummeta, živimo u vremenu u kojem je armija ljudi nezaposlena, veliki je broj ugroženih, slobodno možemo reći, ljudi su gladni. Veliki broj je onih koji žive, kako se to kaže, ispod granice siromaštva. Mnogo je onih koji traže i ruku ka sadaki pružaju. Među njima ima onih koji su stvarno potrebni i na sadaku imaju pravo. Njihovo pravo je u našem imetku. Allah dž.š. im ga je u našem imetku odredio./Zarijat,19/. Mnogo je, međutim, onih koji sadaku traže i očekuju a na nju pravo nemaju. Kabis ibn Muharik el Halili je došao Poslaniku i zatražio pomoć za otkupninu a Poslanik mu reče: „Ostani ovdje, dok nam ne dođe kakva sadaka, pa ću narediti da se tebi dadne“. Zatim je rekao: „O Kabise, zaista, nije dozvoljeno iskati osim u tri slučaja: - Kad neko mora platiti otkupninu ili krvarinu, dozvoljeno mu je iskati toliko da prikupi za otplatu te obaveze. - Kad čovjek pretrpi štetu u svojem imetku, dopušteno je iskati toliko da može sanirati pretrpljenu štetu. - Kad čovjeka pogodi neimaština, takva da trojica razumnih ljudi iz njegova okruženja kažu: 'Ovaga je stvarno pritisnula neimaština'. Njemu je dozvoljeno iskati toliko da prikupi osnovna sredstva za život. Svako drugo iskanje, o Kabise, haram je i propast za čovjeka“./Muslim,Ahmed,Ebu Davud/ I na jednoj i na drugoj strani, potrebno je da svoje ponašanje uskladimo s onim što će Allahovom zadovoljstvu voditi. Imućni trebaju čuti i svjesni Poslanikove zakletve biti u kojoj kaže da neće niko otvoriti svoju ruku i dijeliti od svog imetka a da mu Allah dž.š. isti neće uvećati. Siromašni trebaju čuti i Poslanikove zakletve svjesni biti u kojoj veli da neće čovjek pružiti svoju ruku a sposoban je raditi i zaraditi, a da mu Allah neće siromaštvo povećati. Budimo svjesni svoje prolaznosti dunjalučke i nastojmo s onim što nam je dato Božije zadovoljstvo steći. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji će druge pomagati i čija će ruka uvijek biti gornja.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.02.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.