Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

29.10.2014.

S KIM PRIJATELJUJEŠ?

Propisi naše vjere, donose red u čovjekov život. Smiraj duše se imanom postiže a poštivanjem granice između halala i harama, red se u životu uspostavlja. Neurednim životom živi onaj koji propise vjere krši. Kad čovjek ne klanja, on remeti red u svemiru jer iskače iz zakona Božijeg po kojem sve Allaha slavi. Kad uzima haram, on narušava red, jer tuđe svojim smatra i tako nered u svojoj duši i nered u društvu nastanjuje. Kad se u organizam unosi ono što je zabranjeno, čovjek opet neredu korača jer time, od Gospodara zabranjenim, razum svoj pomućuje i zdravlje uništava. Propisi naše vjere donose red u porodicu. Vjera nas uči šta su čije dužnosti i insistira na poštivanju međusobnom. Ako roditelji ne izvršavaju svoje dužnosti, nered je, a i ako djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, opet je nered. Nekom je učenjaku iz Semerkanda došao neki čovjek i požalio se: „Sin me udario i nanio mi povredu“. Učenjak se začudi: Subhanallah, zar sin da udari oca“? Čovjek odgovori: „Jeste, udario me i povrijedio“. „A da li si ga poučio ponašanju i dao mu znanje“? „Nisam“, odgovori čovjek. „Da li si ga poučio Kur'anu i propisima vjere“?, upita učenjak. „Nisam“, odgovori čovjek. Nered u ovoj porodici kao i u svakoj, nastao je zbog odsustva odgoja, znanja i poštivanja propisa vjere. Kroz hidžru koju smo proteklih dana obilježavali, vidjeli smo da propisi naše vjere uređuju društvo. Osnovna poruka je da je hidžra bila uvod i prvi korak uspostave društva u kojem će svi biti sretni, zadovoljni, u kojem će se poštivati propisi, i ti propisi će biti za sve jednaki a oni dolaze iz izvora vjere, od Allaha i Poslanika Njegova. Čovjeku je zadaća da propise vjere živi, afirmiše ih i tako usrećuje i sebe i druge. Ne poštivati te propise, prelaziti granicu između halala i harama, ili propise selektivno živjeti, to se zove nered, a nered, Islamu i muslimanima nije svojstven. Čovjeku je data sloboda, pa on može i blagodat datu mu u negativnost pretvoriti. Evo, kako mislilac i pjesnik Muhammed Ikbal o zloupotrebi blagodati podarenih govori u zamišljenom razgovoru između Boga i čovjeka: Ja sam stvorio cijeli svijet od iste vode i gline, A ti si stvorio Iran,Tataristan i Etiopiju, Ja iz zemlje dajem čisto gvožđe, A ti od njega praviš sablju, strijelu i pušku, Napravio si sjekiru za drvo u bašči I kafez za pticu pjevicu. Čovjek osim slobode ima i razum i Uputu, pa može koristeći se tom blagodati i istražujući, učeći i znanje stičući, olakšati i unaprijediti život na zemlji. Muhammed Ikbal u čovjekovom odgovoru Bogu, kazuje: Ti si stvorio noć, a ja sam napravio lampu Ti si stvorio glineno udubljenje, ja sam napravio pehar Ti si stvorio pustinje, planine i doline Ja sam napravio bašče, aleje i parkove Ja pravim ogledalo od stijene, A otrov pretvaram u slatko piće. Iz ovih Ikbalovih kazivanja vidimo, kako isto stvorenje Božije, namjesnik Njegov na zemlji, može biti uzrok reda i napretka, a može uzrokovati i nered i propast. Netom obilježena hidžra, poziva čovjeka da na zemlji uspostavlja red. Omogućeno je čovjeku da bude šejtanov i prijatelj i neprijatelj. Vehb ibn Munebbeh prenosi: „Allah dž.š., je naredio Iblisu da ode Poslaniku i da mu odgovori na sve što ga bude pitao. Poslanik ga je upitao: 'Prokletniče, ko su tvoji prijatelji?' Šejtan reče: 'Nepravedan vladar, oholi bogataš, trgovac varalica, alkoholičar, smutljivac, bludnik, onaj koji se koristi imetkom siročeta, onaj koji ne vodi brigu o namazu, onaj koji ne daje zekat i onaj koji ima dugoročnu nadu pa odgađa tewbu i činjenje dobrih djela'. 'Ko su ti neprijatelji'?, upitao je Poslanik. Prokletnik reče: 'Ti si mi prvi neprijatelj, potom pravedan vladar, ponizan bogataš, iskreni trgovac, skrušen učenjak, vjernik milostiva srca, pokajnik, onaj koji se kloni harama, onaj koji vodi računa o čistoći, onaj ko misli o sadaki, te onaj koji se lijepo ophodi sa ljudima i ljudima koristi'.(Tenbihul- gafilin). Pravila uspostavljena u Medini, s dolaskom Poslanika jasno su razdijelila prijatelje šejtanove od neprijatelja mu. Nepravdi nije bilo mjesta u medinskoj zajednici. I Fatimi Poslanikovoj bila bi odsječena ruka kad bi ukrala. Nije Poslanik, niti bilo ko iz njegove blizine imao bilo kakve privilegije u odnosu na druge. Nejednak odnos prema ljudima, uzrokuje nered. U našem društvu je upravo takva praksa uzrok neredu jer je nekima dopušteno što drugima nije, i to isključivo zbog statusa njegovog u društvu a to je takozvanom malom čovjeku nedostupno, nezamislivo... Hidžra uči da su svi pred zakonom isti i ona uspostavlja red. I Poslanik, a i nasljednici mu na položaju, halife, nisu marili, kako se ko zove, iz koje je porodice i plemena jer nikom nije bilo dopušteno da bude oholi bogataš koji će se oglušiti o svoje obaveze i uskratiti radnicima i društvu, državi ono što im pripada. Propisi, s hidžrom utemeljeni, donijeli su sigurnost malom, običnom čovjeku. Ti propisi su garantovali da će njegovo pravo biti zaštićeno i da će svako svoju obavezu morati ispuniti. Na čijoj smo mi strani, s kim prijateljujemo kad dopuštamo da tu u društvu, među nama žive ljudi koji su pošteno zaradili penziju a istu godinama ne primaju, jer oholi bogataši i nemarno društvo nije ispunilo svoju obavezu prema njima. Od čega taj čovjek živi, zanima li to nekoga? Kakvi smo to mi baštinici hidžre i njenih poruka kad sa šejtanom prijateljujemo? Poslanik nas je jasno podučio: „Ko nas vara, ne pripada nama“. Šejtanov je prijatelj onaj koji vara, a Poslanik posebno ističe, trgovca varalicu. Šetajući pijacom Poslanik je ukorio čovjeka koji prodaje okvašenu pšenicu kako bi bila teža i zabranio mu da to čini. Mi svaki dan svjedočimo afere u kojima se prevarom sticala velika dobit i ostvarivalo bogatstvo milionsko. Taj novac, hidžra i njene poruke su zahtijevale, trebalo je da bude utrošen u korist naroda. Hidžra uči da je briga o čovjeku na prvom mjestu i da se mora ustati protiv onih koji sa šejtanom prijateljuju i čovjekovo dostojanstvo gaze. U Medini su ashabi, sve što su alkohola imali u podrumima, prolili jer je došla naredba, došao je propis kojim se red u životu, porodici i društvu uspostavlja. Mi smo baštinici hidžre i poruka njenih. Pozivamo se na Poslanika i ashabe, ali naše riječi bivaju djelom našim demantovane. Šejtanu je prijatelj onaj ko s alkoholom druguje kao što mu je prijatelj i smutljivac i bludnik i izjelica jetimova imetka i za namaz nemarni i onaj koji u dug život uzdajući se, činjenje dobra odgađa. Hidžru smo obilježili. Bili bismo istinski baštinici njenih poruka kad bi propisi vjere uredili naše živote a poruke hidžre bile obilježje po kojem nas prepoznaju. Dok to ne bude, mi ćemo umjesto istinski sljedbenici Poslanika, pripadati skupini koja sa neprijateljem Poslanikovim i vjernika druguje. Uzvišeni Bože, pomizi nas da šejtanu nikad prijatelji ne budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
31.10.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

22.10.2014.

HIDŽROM SE MIJENJAJMO

Zadnji je dan mjeseca Zul-hidždžeta. Sa zalaskom sunca nastupit će Muharrem, a time i nova 1436.god.. Kad se u vrijeme Omerova hilafeta ukazala potreba uspostaviti kalendar, događaj hidžre je određen za početak istog. Ta činjenica ukazuje na važnost tog događaja i veličinu njegove poruke svim generacijama do Dana sudnjega. Hidžra je te, 622. godine značila spas za ashabe, Poslanika i riječ Božiju. Nije bilo moguće nastaviti živjeti u neprijateljskom okruženju Mekke i širiti svjetlo istine. Poslanik i ashabi su otišli i na tom novom mjestu, u Jesribu, svjetlo osnažili i za povratak Mekki se pripremali. Hidžra je donijela niz novina bez kojih je danas život muslimana nezamisliv. Koliko je važan džemat i džamija, učimo iz hidžre. Nije Poslanik ni završio svoje putovanje iz Mekke u Medinu a gradio je džamiju. U toku putovanja, u mjestu Kuba, džamiju je gradio, jer hidžra donosi nove okolnosti. Dolazi sloboda i nužnost gradnje zajednice a zajednice bez džamije nema. Iz ovog poslanikovog čina učimo da musliman, bez džamije ne živi. Gdje god da se nastani, čim uslove stekne, džamiju gradi, musliman. To zbog toga, da iz džamije neprekidno poruke hidžre prima i u njoj generacije koje slijede odgaja. Hidžra je donijela ezan. Prvi ezan je proučen na toj, novoj, Poslanikovoj, medinskoj džamiji. Od tada, ezan je u svaki kraj kugle zemaljske stigao i ljude zajedništvu i spasu pozivao. Teško je danas naći mjesto gdje se poziv ezana ne čuje. Čuti, a ne odazvati se, e to je hrabrost i Allahu dž.š., prkos. Samo je ono čemu ezan zove život, jer ezan, zove životu vječnom. Život bez ezana na Dunjaluku tj. živjeti ovdje, a ezanskom pozivu se ne odazvati, znači ka mjestu na kojem ni život ni smrt ne postoje koračati. Džumu je donijela hidžra. Tek poslije hidžre, Poslanik je s ashabima mogao džumu klanjati. Jedini trenutak u toku sedmice, kad je muslimanima zabranjeno raditi je džumanski sahat. „O vjernici, kada se petkom na džumu pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite, to vam je bolje neka znate“./Džuma, 9./. Džumi je zadaća da nas opominje, da nas kad skrenemo vrati, da nas budnim drži i da nam ne da poruke hidžre s uma smetnuti. Još nam džuma, kako kaže Poslanik, briše grijehe između petaka učinjene. Izostaviti tri džume bez opravdanja, to čovjeka izvodi iz okrilja milosti Božije. Srce mu nehajnim za ajete i znakove Božije čini. Hidžra je donijela bratimljenje među muslimanima, muhadžirima i ensarijama. To bratimljenje nije bilo deklarativno, već stvarno. Ogledalo se u podjeli svega što su ensarije posjedovale. Braći svojoj prognanoj davali su pola kuće, pola imetka, sve svoje stavljali im na raspolaganje sa željom da zajednica koju sada u slobodi grade uspije i bude jaka. Nesebičnosti njihovoj i žrtvi im zajedničkoj zahvaljujući, zajednica je i bila jaka i ostala primjer za vjekove koji slijede. Danas kada se hidžre Poslanikove i ashaba mu sjećamo i obilježavamo je, to činimo kroz dva hadisa koji nas usmjeravaju i kazuju nam gdje je hidžre poruka nama i kakvu pouku iz nje da crpimo. U jednom hadisu, Poslanik nas uči da poslije hidžre nema hidžre a u drugom nam kazuje da je danas muhadžir onaj koji grijeh ostavlja. Hazreti Aiša r.a. pojašnjava, kad je suvremenici o hidžri pitaju: „Muslimani su bili slabi i nemoćni da se brane pa su seliti morali, a danas, veli ona, ojačani smo i nemamo potrebe napuštati zavičaj da bi sačuvali vjeru“. Imamo obavezu braniti vjeru u zavičaju. Muslimani danas nisu malobrojni, a ni bez resursa nisu. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti pred Gospodarom svjetova što naša braća u Mijanmaru ne mogu živjeti u slobodi. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti što naša palestinska braća ne mogu u svojim kućama i avlijama vjeru živjeti i što u Aksa džamiji ne mogu normalno klanjati. Nema opravdanja i nećemo se moći pravdati ni pred Bogom ni pred historijom što naša djeca u Vrbanjcima, Novoj Kasabi i drugdje u Domovini nam ne mogu Bosanski jezik učiti i tradiciju svoju slobodno živjeti. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti što dopuštamo da terorizam i nasilje, budu u ime islama činjeni. Poslanikova država u Medini utemeljena, bila je islamska. Nikakvom zločinu nije niko svjedočio iz tog doba. Svi su u toj, u Medini, islamskoj državi, uživali u slobodi i normalno svoju vjeru ispovijedali jer islam se ne širi silom. Ovi što se sad, islamskom državom zovu, nek pročitaju medinsku povelju, prvi ustav, Poslanikovom rukom napisan i neka vide da nema mjesta nasilju, zlostavljanju, progonima i drugim gnusnim stvarima u ime islama. Muslimani su danas brojni, a nisu u stanju sebe zaštititi. Zašto? Ni jedan univerzitet iz svijeta islamskog nije na listi prvih pet stotina. To je prvorazredan paradoks jer u Knjizi koju u kućama imamo a mnogi među nama i u glavi, postoji naredba IKRE, a nauci, u toj Knjizi mnogi su redci posvećeni. Mi smo brojni, skoro nas je dvije milijarde a u svjetskim političkim razmjerama, mi subjekat nismo. Bilo bi normalno da iz hidžre naučimo da mora biti ummeta predstavnik u Vijeću sigurnosti. Naša se, međutim, muslimanska braća teško mogu dogovoriti ko bi nas predstavljao. Zaboravili smo na važnu, temeljnu poruku hidžre, bratimljenje. Mi smo brojni, i na žalost jedino se to danas vidi po tome što su naše žrtve najbrojnije, što svakodnevno velik broj muslimana gine. Hidžra ne poručuje to. Hidžre je poruka, gradite sigurnu zajednicu, zajednicu koja će vam garantovati sigurnost života, časti, imetka i porodice. Da bi do te sigurnosti stigli, nužno je, neophodno je, ovaj drugi hadis koji nam Poslanik kazuje čuti i naučiti. On glasi: „Muhadžir je onaj ko ostavi ono što je Allah zabranio“. Nema promjene dok se mi ne promijenimo. Moramo mijenjati svoj odnos prema Zajednici i Državi. Ovo je naša Zajednica i naša Država. Neće niko brinuti o njima ako im mi leđa okrenemo. Moramo mijenjati svoj odnos prema zemlji i radu. Ovo je naša zemlja, to su naše njive i livade i niko ih neće obraditi i od šikare i korova spasiti ako to mi ne učinimo. Moramo mijenjati odnos prema obrazovanju. Politika i institucije državne zadužene za tu oblast, moraju ozbiljno shvatiti važnost nauke i u nju ulagati. Ne može ići naprijed društvo u kojem obrazovanje nije prioritet, u kojem nastavnici i profesori nisu dovoljno cijenjeni i adekvatno plaćeni. Ne može naprijed društvo u kojem profesor nije motivisan da radi pa zajedno s učenicima, čas, listajući stranice i igrice u mobitelu provodi. Svi zaboravljamo: „Što ti danas slatko godi, sutra može bol da rodi, zato dobro smisli prije, kasno mislit fajde nije“. Moramo mijenjati svoj odnos prema vjeri. Vjera nije povremena aktivnost. Hidžra nas uči da je vjera život. Nećemo mi, niti će ummet naš krenuti naprijed sve dok ne shvatimo osnovnu poruku hidžre. Hidžra je nama povratak. Povratak vrijednostima i povratak tewbi - pokajanju. Moramo se, plodovima hidžre vratiti a vidjesmo, ti plodovi su: džamija, ezan, bratimljenje, škola, rad i disciplina, zakon jednak za sve, plod hidžre je uređena zajednica. Uzvišeni Bože pomozi nas da poruke hidžre budu nam putokaz. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
24.10.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

15.10.2014.

JESU LI NAM OBREDI PRIMLJENI?

U suri Bekare tematizirajući hadždž, Allah dž.š., opominje: „Kada završite obrede, opet spominjite Allaha, kao što predke svoje spominjete, i još više Ga spominjite“. /Bekare,200./. U našem ibadetskom kalendaru postoje dani u kojima postoje posebne obaveze. Takvi su dani bajrama. U tim danima postoji poseban ibadet, Bajram namaz. Znajući da u kategorizaciji djela u šeriatu ovaj posebni godišnji namaz ne spada u stroge obaveze, možemo zaključiti da je ovom namazu cilj džemat. Cilj mu je naše okupljanje. Cilj je da na bajram, okupljeni oko namaza bajramskog, svjedočimo naše jedinstvo, privrženost džematu, te da se podsjetimo na naše svakodnevne obaveze u vjeri. Te svakodnevne obaveze su stvarna, istinska vjera i oni koji su u svakodnevnici svojoj na Poslanikovu tragu, mu'mini su. Naša okupljanja oko bajrama i drugih u kalendaru nam zajedničkih datuma, nisu dovoljna da bi Allahovo zadovoljstvo postigli. Zadovoljstvu Božijem se korača tako što se s imenom Njegovim na počinak ide i svaki dan novi započinje a između buđenja i počinka, dan se borbom na Božijem putu ispuni. Mu'min je onaj ko Allahove naredbe živi i nastoji što više činiti dobro, te biti koristan drugima i zajednici. Abdullah ibn Amr ibn As prenosi: „Poslanik nam je govorio: „Ukazujte počast mojim ashabima i činite im dobro. Vjerujte u Allaha i potvrđujte moje poslanstvo. Vjerujte u istinitost onoga s čime sam od Allaha došao, slijedite to i prakticirajte. Poslije ashaba, najbolja je ona generacija koja dolazi poslije njih. Oni vjeruju u mene i slijede Allahovu naredbu, a nisu me vidjeli. Poslije njih će biti generacija koja ih slijedi i koji će vjerovati u mene. Poslije njih će doći naraštaji koji neće voditi brigu o namazu i slijedit će svoje prohtjeve. Oni će ostaviti ono što sam im naredio a slijedit će i prakticirati ono što sam im zabranio. Krnjit će vjeru svojim prohtjevima i željama i pokazivat će se ljudima svojim djelima. Zaklinjat će se, a da to od njih niko ne traži. Svjedočit će iako njihovo svjedočenje nikom ne treba. Kada im se nešto povjeri, oni će povjerenje izigrati. Govorit će i lagati, govorit će a riječi i djela im se neće slagati. Od njih će biti uzdignuto znanje i blagost, a zavladat će neznanje i nemoral. Nestat će stida između njih i povjerenja, a proširit će se laž, prevara, neposlušnost roditeljima, škrtost, pohlepa, zavist, zinaluk, loše ponašanje, hrđav komšiluk i ljudi će iz vjere izlijetati kao što izlijeće strelica odapeta iz luka. Smak svijeta će doći onda kada na zemlji budu najgori ljudi. Ako želite da nastanjujete Džennet i uživate njegovu blagodat, onda se čvrsto pridržavajte sunneta i budite u zajednici. Dobro se čuvajte novotarija jer je svaka novotarija zabluda. Ko ostavi pokornost, napusti zajednicu, zanemari Božije naredbe i bude radio suprotno Allahovim propisima, susrest će se sa Allahom koji će biti srdit na njega i koji će ga uvest u Džehennem“./Tenbihul gafilin/. Iz svakog ibadeta, obreda svakog, čovjek bi trebao izaći drugačiji, bolji. Iza svakog iskušenja, morao bi biti zreliji u vjeri i na Božijem putu čvršći. Okupiti se na bajram ili u velikom hadžskom džematu a živjeti u društvu u kojem postoji sve negativno u prethodnom hadisu nabrojano, znači i džamiju i mjesta hadžska imati za svjedoka protiv sebe. Dolazio si na mjesto, bio si na bajramu, gdje si opomenu mogao uzeti, gdje si svoj korak Pravom putu mogao usmjeriti a ostao si isti. Nama je, na žalost, bajramski namaz cilj a zaboravljamo da je taj godišnji namaz manje važan i manje obavezan od svakodnevnog sabaha. Cilj nam mora biti ahlak. Mora nam biti cilj da budemo mu'min, da budemo čovjek koji je moralom i marljivošću okićen i koji svojim ponašanjem plijeni i osvaja druge. Naša uvažena ulema kaže: „Ko bude činio četiri stvari, a ne bude baš zbog činjenja tih stvari bolji, to znači da njegov obred primljen nije. Ko bude u borbi na Božijem putu a poslije toga ne poveća činjenje dobra, znak je to da mu njegovo ratovanje, borba na Božijem putu nije primljena. Ko bude postio Ramazan a ne popravi se, znak je to da mu post nije primljen. Ko obavi hadždž a ne promijeni se, znak je to da mu hadždž nije primljen a ko se razboli, pa ozdravi a ne bude bolji, to je znak da mu grijesi nisu oprošteni“. Na kraju smo godine hidžretske. Iza nas je i Ramazan i hadždž i kurban i bajrama oba. Iza nas su mnoge ceremonije i okupljanja brojna. S nama u društvu i dalje živi, nepovjerenje, laž, prevara, neposlušnost, neodgovornost. S nama i dalje živi škrtost, pohlepa, zavidnost. Svjedočimo svakodnevno lošem ponašanju ljudi i komšiluku hrđavom. Ostavili smo ono što Poslanik naređuje, a prigrlili smo ono što nam zabranjuje. Prohtjevi i strast su nam vodič a djela dobra činimo samo kako bi se istakli među ljudima. Ni prisustvo bajramu, ni kurban, ni hadždž, ni Ramazan, ne mijenjaju nas. Jesu li nam obredi primljeni? Kad obrede završite, opet Allaha budite svjesni, a da bi Stvoritelja svjesni bili i od grijeha se udaljili, ne zaboravimo da je to moguće samo ako znamo da osim bajramskog postoje i drugi važniji namazi, dnevni. Ne smijemo smetnuti s uma da je vjeri cilj da gradimo društvo kakvo su najbolji između nas s Poslanikom gradili. Cilj vjere su ispunili ashabi, oni su i poslije obreda vjeru živjeli. Hasan el Basri kaže: „Čovjek mora znati četvero, djela koja čini dokaz su njemu u prilog. Iskreno oslanjanje na Allaha oslobađa ga ovisnosti o ljudima. Sabur upotpunjuje njegovo djelo jer u dobru ustrajava i samo iskrenošću i predanošću stiče nagradu od Stvoritelj“. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim sveobuhvatnosti naše vjere i daj da djela naša budu potvrda da Si nam obrede naše ukabulio. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.10.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

17.09.2014.

SLUŽITI NARODU JE ČAST I ODGOVORNOST

U prošli je petak započela kampanja, predizborna kampanja. Ona je borba za našu naklonost. To je borba za naše glasove. Svi žele da baš njima vjerujemo i baš u njihove ruke povjerimo državu da je vode i baš njih odaberemo da upravljaju zajedničkim dobrom i sredstvima, velikim novčanim sredstvima, koje mi, građani njima u ruke dajemo kako bi nam oni život olakšali. Približava se dan kada ćemo morati u moru obećanja prepoznati istinito i svoj glas nekome dati, nekome od ponuđenih nam na izbornim listama poklonit ćemo povjerenje. Dolaze izbori. Ova imenica, izbori, označava proces u kojem se bira, a ona može biti pročitana i kao imperativ glagola, boriti se. To bi značilo da birači biraju a izabrani se bore. Iz perspektive Islama posmatrano, i birati i boriti se, obaveza je. Kad je šesto trideset druge godine, Poslanik na Ahiret preselio, nije oporučio nasljednika. Ostavio je muslimanima obavezu i pravo da biraju i budu birani. Birali su po jednom, jedinom ispravnom kriteriju, sposobnosti i moralnosti. Izabrali su najboljeg, Ebu Bekra. Kad je bio izabran, Ebu Bekr je obavezao svoje suvremenike, braću i sestre, da prate njegov rad i opomenu ga ako pogriješi, a da ga smijene ako grešku ne prizna. Ovaj primjer čiji su akteri, Poslanik kao vječiti uzor, Ebu Bekr kao čovjek čiji je iman veći i teži od imana svih nas i ashabi koji su „prvi i uvijek prvi“, uči nas da smo obavezni birati i da smo obavezni to činiti po jedinom ispravnom kriteriju, a to je kriterij sposobnosti i moralnosti a da su izabrani obavezni slijediti jedan put i imati isti cilj. Put kojim su obavezni ići je put pravde a cilj je afirmacija i zaštita zajedničkog dobra. Ebu Hanife je govorio: „Kada bi ovaj svijet bio od zlata a Ahiret od srebra, odabrao bi budući zbog njegove vječnosti. Ostavio bih zlato jer je Dunjaluk prolazan“. Neki je čovjek upitao Poslanika: „Pouči me djelu koje će mi koristiti na oba svijeta?“. Poslanik je rekao: „Gledaj šta smeta ljudima i uklanjaj smetnje s puta“. Znamo, da kada Poslanik nabraja ogranke imana kaže da je jedan od njih, ukloniti smetnju s puta. Kao što Ebu Hanife naglašava razliku između Dunjaluka i Ahireta, navodeći primjer zlata i srebra, takva je, pa i još drastičnija razlika između djela učinjenih u ime Boga i onih čiji je cilj Dunjaluk samo. Gradovi i sela će u narednim danima biti izlijepljeni slikama muškaraca i žena i pažljivo sročenim parolama i porukama, kojima se ti, sa slika nude da nam služe i koji nam obećavaju da će uklanjati smetnje s puta, s puteva koji su pred nama, a često su zakrčeni i tako velikim preprekama zapriječeni da mogu proći samo odabrani. Može proći samo mali broj ljudi između nas, a to su oni koji su po nekom ljudskom kriteriju, važni. Evo šta je islamsko društvo i kakav je vladar musliman. Omer bin Abdulaziz bio je na Arefatu i dođoše mu tri maloljetne kćeri te ga zamoliše: „Babo, kupi nam nove haljine, sutra je bajram, da se i mi nakitimo i svečano obučemo.“ Pozva Omer svog rizničara i reče mu: „Isplati mi platu za naredni mjesec, kako bi ispunio želju mojim kćerima“. Blagajnik mu reče: „Kako da ti isplatim, a ne znaš hoćeš li je zaraditi. Ko zna, halifo, hoćeš li biti živ idućeg mjeseca?“. Omer reče kćerima: „Obuzdajte svoju strast, ne može se u Džennet bez odricanja“. Dunjaluk je prolazan svima. Kad je Poslanik umro, Allah dž.š., ashabima koji s nevjericom tu vijest primaju kazuje da je on s.a.v.s., samo Poslanik, da je on čovjek koji je imao zadaću prenijeti objavu čije odredbe i za njega jednako važe kao i za one kojima je prenosi. Sve na Dunjaluku je prolazno. Prođe djetinstvo, prođe mladost, zrelo doba prođe, ostari se, prođe život. Ostane samo čovjekov trag dunjalukom i čovjek na Ahiret ne nosi ni zlato ni srebro, ništa dunjalučko. Nosi samo ono što je dunjalukom hodeći i ovdje trag ostavljajući, radio. Funkcije i položaji za koje se na izborima borite i koje ćete našim glasovima dobiti, prolazni su također. Djelo koja će ti koristiti na oba svijeta je da snagom svoje funkcije, snagom svog položaja i svojom sposobnošću krčiš put, olakšavaš ljudima život, uklanjaš s puta prepreke kako bi ovi obični ljudi mogli normalno i dostojanstveno živjeti. Na putu koji bi nas trebao voditi normalnom životu, mnogo je prepreka. Jedna od njih ste na žalost vi, odnosno vaša svađa i nesloga međusobna. Ako nam obećavate olakšati život, učinite to odmah, tako što ćete spoznati da posvađana braća ne mogu graditi kuću. Sloga kuću gradi. Uklonite tu prepreku, tu veliku smetnju s puta koja se zove vaše međusobno neuvažavanje, nepoštivanje i složite se da je važnije omogućiti ljudima da normalno žive, jer svi se vi nudite da nam služite. Služite nam složno, mi vas preklinjemo da se radi nas ne svađate. Ne morate se svađati radi našeg dobra, jer u svađi nema nikome dobra. Mi vam jasno poručujemo, složite se radi zajedničkog nam dobra i budućnosti zajedničke. Na putu ka normalnom životu, mnogo nam prepreka stoji. Ako se bavite samo sobom, kad ćemo se baviti uklanjanjem prepreka? Čitamo sa plakata i iz mudro sročenih poruka da ste svi protiv korupcije. Čudno je to da su svi protiv korupcije i da su to u svim dosadašnjim izbornim kampanjama bili, a korupcija još živa. Zaključujemo da se svi bore protiv korupcije u tuđim redovima. Protiv smo korupcije među onima iz druge stranke, ne među našim. Naše je društvo korumpirano, a svi smo protiv te pošasti. Kako je to moguće? Moguće je tako što dopuštam da moji budu korumpirani a borim se protiv korupcije u tuđim redovima. Zaboravljamo da tu ne postoje naši i tuđi redovi već postoji naša zajednička propast. Nama koji ćemo dvanaestog oktobra glasati, bilo bi važno da se složite i budete protiv svih korumpiranih. Halifa je pitao mudraca: „Kakvo je stanje u društvu“? On mu reče: „Ti si slika stanja, ako si ti pravedan i dobar i stanje u društvu je dobro, ako si ti pokvaren i društvo je takvo“. Drugim riječima kazano i tvoj sin vladaru, halifo i predsjedniče, i pripadnik tvoje stranke može biti korumpiran. Ako želiš zdravo i napredno društvo, ne budi slijep na to. Takvi postupci novu prepreku na put stavljaju, siromaštvo. Koliko je mladih ljudi tu među nama koji bi se ženili, ali osnovnih uslova nemaju. Neko je za to odgovoran. Koliko je mladih tu među nama koji bi se školovali, ne mogu. Neko je za to odgovoran. Koliko je među nam braće i sestara, ponosnih i dostojanstvenih ljudi koji prte tešku muku besparice i neimaštine i koji brigu brinu za sutrašnju sofru i zato je neko odgovoran. Koliko je tu među nama očeva i majki koji apotekarskom vagom svoju penziju razvagivaju, kako bi je razvukli do iduće. I za to će neko odgovarati. Vaša borba za pozicije, za funkcije, nipošto ne smije biti borba za vaše dobro. To jest i mora biti borba za uklanjanje smetnji s puta kojim svi zajedno hodimo. To mora biti borba protiv siromaštva, ne protiv vašeg, već protiv siromaštva naroda. Ukloniti smetnju s puta je djelo koje koristi na oba svijeta. Ovdje koristi svima, a tamo, vama koji ste služeći nam, smetnju uklonili. Ebu Hanife kaže da je srebro bolje od zlata jer je vječno bolje od prolaznog. Proći će četiri godine a ostat će trag. Duboko se zamislite i stalno se pitajte, kakav ćemo trag ostaviti? Mudri arapski pjesnik kaže: „Svome narodu donosi propast onaj koji nije nikada posijao sjeme, nije položio ciglu niti izatkao odjeću, a koji je od politike napravio svoje zanimanje“./Halil Džubran/. Poslanik nam je uzor, halife pravedne primjer kojeg treba slijediti. Poslanik nas je učio da je obećanje dug, a funkcije odgovorne nije povjeravao slabim i nesposobnim. Ebu Bekr je od svih jednako naplaćivao zekat. Nije ga niko mogao podmititi i niko nije mogao iz te obaveze izuzet biti. Omer r.a., je jednom, državnom svijećom osvjetljavao kancelariju kad radi naš, a svojom, kad radi svoj posao. Znali su šta je odgovornost i obaveza i zato su ostavili trag koji se i danas vidi i koji će nesumnjivo do Sudnjeg dana vidljiv biti. Taj njihov trag je njihov zalog za vječni život. Slijedeći njihov primjer olakšavajte ljudima služeći im i prepreke s puta koji vodi ka boljem životu uklanjajte. Uzvišeni Bože, učini one koji nam se nude da nas vode i za naše dobro rade svjesnim odgovornosti i obaveze koju na sebe preuzimaju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
19.09.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

10.09.2014.

MEKTEBU U SUSRET

Imenica mekteb dolazi od glagola ketebe, pisati. Mekteb je mjesto gdje se uči pisati. To je mjesto gdje se opismenjava. Da je važno znati pisati svjedoči i zakletva Stvoritelja: „Tako mi pera i onoga što ono piše“./Kalem,1./. U našim sredinama, nije to davno bilo, mekteb je bio mjesto gdje se sticala opća pismenost. Promjenom društvenog poretka, mekteb je izgubio ulogu općeg a zadržao ulogu vjerske edukacije i obrazovanja. U mektebu su naši preci sticali opće obrazovanje, učili matematiku, zemljopis, historiju, jezik, ali promjenama u društvu on je tu ulogu općeg izgubio i reducirao se na podučavanje vjeri i vjerskim propisima i obredima. On, gubljenjem te svoje opće uloge nije ništa izgubio na važnosti u našim životima. Naprotiv, on je ostao nezamjenjiva stepenica i nužna karika u lancu na putu odgoja naše djece. Sutra je prvi dan nove mektebske godine. Sutra će u svim mektebima započeti upis na mektebsku nastavu. Od prvog dana poslaničke misije postoji mekteb. Poslanik je ashabe prvim harfovima objave i prvim propisima vjere podučavao u Erkamovoj kući. U Medini je Poslanik u mektebu angažirao i bedranske zarobljenike, gdje mekteb dobiva opću ulogu opismenjavanja, jer se tu, u Poslanikovoj džamiji osim vjerskim podučavalo i drugim znanostima. Mektebske polaznike su podučavali i ljudi koji nisu muslimani, jer znanje je, kako kaže Poslanik, izgubljena stvar vjernikova i on je uzme gdje god je nađe. U tom Poslanikovu mektebu stasala je generacija koja i danas s onim što je za čovjeka i historiju učinila, zadivljuje ljude. Nama, Poslanikovim sljedbenicima, obaveza je da izvršavajući prvu naredbu Božiju, djecu brižno i redovno spremamo u školu jer je traženje znanja za svakoga muslimana i muslimanku, farz. Jednako tako smo obavezni učiniti sve potrebno kako bi našu djecu odgojili, jer kako kaže Poslanik: „Ništa bolje ne možeš ostaviti djeci od lijepog odgoja“. Mekteb je mjesto gdje se odgaja. On je u tom procesu našeg stasavanja, nezamjenjiv. Danas se u školi djeca opismenjavaju a u mektebu odgajaju. Škola će ih voditi putem na kojem će postati stručni za neku životnu oblast, a mekteb će ih voditi stazom na kojoj će biti čovjek. Mekteb će ih naučiti da svaki dobar posao započnu Bismillom, te da se i ne započinju poslovi ispred kojih se Bismilla ne može proučiti. Učit će ih kojom rukom treba jesti, važnosti selama će ih naučiti. Naučit će kojom nogom se ulazi u kuću a kojom iz nje izlazi. Učit će da treba slušati i poštovati roditelje i starije. Mekteb će našim sinovima i kćerima pružiti znanje kako se lijepo a po propisu obući. Naučit će ih da mladić i djevojka po duhu i propisu naše vjere ne zabavljaju se, već ašikuju. Mekteb će u njima ukorijeniti i razviti pozitivne osobine. Kroz svoj hod mektebom, naučit će da musliman nije ni škrt ni rasipnik, da musliman nije lijen i da je rad ibadet. Mekteb će našu djecu učiti da je škola i školska zadaća vrlo važna i da se ta obaveza mora na vrijeme izvršavati jer će svako od nas biti pitan, kako je mladost proveo. Kroz mekteb će naša djeca steći prave, istinske prijatelje, a oni su vrlo važni u životu svakog pojedinca. Sutra će započeti mekteb. Prilika je to svakome od nas da spremi svoju djecu, unučad svoju, da odu na ono mjesto koje je još prvih dana svoje misije, Poslanik utemeljio. Tu u mektebu se uče propisi i obredi naše vjere. To je važno znati jer nam oni ne daju da posrnemo, čuvaju nas i omogućavaju nam da uspravno i dostojanstveno zemljom hodimo. Dijete treba naučiti kako se klanja i naviknuti ga da klanja, jer samo namaz je snažan i moćan da čovjeka od grijeha daleko drži. Kroz namaz se ostvaruje svakodnevni kontakt s Gospodarom, razgovara s Njim i biva se svjesno da nema mjesta gdje bi se od Njegova sveznanja pobjeglo. Ko od nas ne bi želio da mu dijete bude daleko od svakog poroka? Svako bi od nas želio hairli djecu. Postoji put do tog cilja. Treba tim putem krenuti i stalno na tom putu bdjeti. Mnogo je onih koji tim putem krenu, ali se brzo umore, odustanu. Djecu upišu u mekteb i sve se na tome završi. Upis u mekteb je samo prvi korak, redovnost pohađanja mektebske nastave je hod putem koji vodi do cilja, do hairli dijeta. U školi važi pravilo, ko izostane u toku jedne školske godine, jednu trećinu od ukupnog broja časova, ne može završiti razred, mora ga ponavljati. Tako je i s mektebom. Mora se biti redovan da bi ostvarili cilj. Cilj je naučiti harfove i znati čitati riječ Božiju. Svi ćemo se suočiti s pitanjem, ko bijaše tvoj imam? Odgovor treba biti da nam je imam bio Kur'an. Obaveza nam je zato učiniti sve da naša djeca nauče čitati Objavu i učiti Kur'an. Poslanik kaže: „Umrla osoba je poput utopljenika, čeka pomoć od oca, sina, brata...“. Ta pomoć koju umrla osoba vapi, to su dobra djela koja će činiti njegova djeca. Ta pomoć je Fatiha i Jasin proučeni na njegovu kaburu. Ta pomoć je namaz koje dijete njegovo klanja. Ta pomoć je sadržana u svakom dobrom djelu koje dijete njegovo čini. Utopljenik pruža ruku i traži spas. S tim utopljenikom, Poslanik poredi umrlu osobu. Pošalji dijete u mekteb i bdij nad njegovim obrazovanjem i odgojem kako bi sutra imao od koga čekati poklon i dobiti pomoć. Dijete koje je u mektebu okalemljeno će poput stasite voćke plod davati. Plod su dobra djela, a od tog ploda ćeš i ti, dragi oče, i ti majko draga koji već kabur nastanjujete koristi imati jer dobro odgojeno dijete, trajno je dobro. Poslanika su pitali, prestaje li obaveza poslušnosti djece prema roditeljima nakon njihove smrti? Poslanik je rekao da ne prestaje i da između ostalih obaveza je i tražiti oprost za roditelje. Naučiš li djecu kako se klanja i navikneš li ih na namaz, ona će svaki dan učiti: „RABBENAGFIR LII VE LI VALIDEJJE“. Tražit će oprost i slati ti hediju. Bit će tvoja vječna radost. Zato braćo, istim žarom i entuzijazmom s kojim smo u proteklim danima otpremali djecu u školu, učinimo i s mektebom i eto nam hajra na oba svijeta. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim važnosti mekteba i pomozi nas u svakom hairli poslu.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
12.09.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

03.09.2014.

AJETIMA SE NAORUŽAJ

Čovjek je počašćen sedždom meleka. Počast je ta čovjeku ukazana jer je on stvorenje Božije s mogućnošću izbora. Onaj koji izabere pravi put, pokornost ko izabere, te sedžde je dostojan. Iblis je odbio sedždu čovjeku učiniti, odbio se pokoriti Stvoritelju i zakleo se da će čovjeka presretati i sa svih strana mu prilaziti, a sve sa ciljem da što manji broj ljudi bude Allahu zahvalan i pokoran. Allah dž.š., nas upozorava na tu opasnost: „O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo“./Al-A'raf,27/. Allah dž.š., nam ukazuje da je šejtan neprijatelj čovjekov i da mu je cilj čovjeka zavesti i sebi ga u društvo džehennemsko pridobiti. Razumom obdaren čovjek bi trebao biti u stalnoj borbi protiv šejtana kako bi se krivog puta i patnje spasio. Osim šejtana, vjernika vreba još neprijatelja. Poslanik kaže: „Vjerniku prijeti i zasijeda ga pet neprijatelja; vjernik koji mu zavidi, munafik koji ga mrzi, neprijatelj koji se bori protiv njega i ubija ga, šejtan koji ga odvodi na stranputicu i strast-požuda koja ga zavodi“./Tenbihul gafilin/. Šejtan je čovjekov najveći neprijatelj. Na to ukazuje i Stvoritelj kada kaže: „Šejtan je uistinu vaš neprijatelj pa ga takvim i držite“. /Fatir,6./. On se koristi svim raspoloživim sredstvima i svim dostupnim metodama kako bi nas u mrežu grijeha upleo i s pravog puta odveo. Dolazi nam preko pohlepe i nezadovoljstva. Vjernik ga tu dočeka uvjerenjem da Allah dž.š., nafaku daje i razdjeljuje i na umu je vjerniku uvijek ajet: „A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiti ga odakle se i ne nada“./Talak, 2-3/. Dolazi kroz zaljubljenost u Dunjaluk i obmanjuje nas nadom u dug život. Vjernik ga tu dočeka strahom od iznenadne smrti i na umu mu je ajet: „I ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti, i ne zna čovjek šta će raditi sutra“./Lukman,34./. U čovjeku šejtan pobuđuje želju za luksuznim životom i uživanjem. Vjernik ga tu dočeka sviješću o prolaznosti svega, svih dunjalučkih uživanja i dobara i stalnom brigom o polaganju računa. Vjernik zna Kur'anski ajet: „Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada, znaće oni“./El-Hidžr,3./. Šejtan nastoji u čovjeku oživjeti i u njemu ukorijeniti samoopčinjenost i samodopadnost. Čovjek od šejtana zaveden, sebe počne uzdizati i hvaliti i nezamjenjivim se smatrati. Vjernik se šejtanu suprostavi sviješću, spoznajom o prolaznosti dunjalučkog života i istinom da su na Ahiretu dva mjesta za vječni boravak. U jednom će boraviti sretni a u drugom nesretni. Vjernik zna ajet: „A među njima bit će nesretnih i sretnih“./Hud,105./. Šejtan, ne samo da nas nagovara i podstiče da budemo sobom opčinjeni, već i da druge nipodaštavamo i braću svoju ne uvažavamo, nagovara nas. Vjernik zna kako se u ovoj prilici šejtanu suprostaviti. On zna da je svaki čovjek stvorenje Božije i da sud o ljudima nije u ljudima. Sud o svima nama je kod Gospodara našeg pa kako onda da druge nipodaštavamo i manje vrijednim smatramo kad Allah dž.š., kaže: „A snaga je u Allaha, i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju“./Munafikun,8/. Zavist je put kojim nas šejtan često želi povesti. Vjernik mu se suprostavi spoznajom da je Allah dž.š., blagodati i dobra među ljudima razdijelio i da je to pravično učinio. Allah dž.š., kaže : „Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu“:/Zuhruf, 32./. Šejtan nas pokušava i u širk gurnuti. Poslanik je govorio da se za sljedbenike svoje, malog širka plaši, a upitan šta je to mali širk rekao je: „To je kad djela činiš da bi se pred ljudima pokazao“. Kad čovjek čini djela da ih ljudi vide i teži ljudskoj pohvali, to je mali širk. Vjernik šejtana ovdje dočeka Ihlasom, potpunom predanošću i iskrenošću. Ajet koji vjerniku pomaže da se šejtanu odupre kad ga prokletnik nagovara da mu je važnije da se dopadne ljudima nego Stvoritelju je: „Ko želi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje“./Kehf,110/. Šejtan nas želi od pravog puta udaljiti, na škrtost nagovarajući nas i plašeći nas siromaštvom i neimaštinom. Vjernik mu se suprostavi nezainteresiranošću za ono što posjeduju ljudi, svjestan da je sve to, ma koliko ga bilo, prolazno i sve će to propasti i nestati. Ajet koji će vjernikovo ubjeđenje ojačati je: „Što je u vas prolazno je, a što je u Allaha vječno je“./Nahl,96./. Ohološću nas šejtan želi zaokupiti, hoće da se nad drugima uzdižemo i veličamo, a vjernik mu se suprostavi skromnošću i skrušenošću. Da bi šejtana savladao neka ti je uvijek na umu ajet: „Najbolji između vas je onaj koji se Allaha najviše boji“./Hudžurat,13./. Strah od Allaha, bogobojaznost se kroz namaz gradi i učvršćuje i zato je šejtanu prioritet od namaza nas udaljiti. U predaji se kaže: „Kada nastupi vrijeme namaza, Iblis naredi svojim vojnicima da se raziđu po svijetu i da ljude od namaza odvraćaju. Šejtan dođe čovjeku koji se odlučio klanjati i nastoji ga nečim zauzeti kako bi namaz odgodio. Ako to ne uspije, onda ga nagovara da u namazu požuri i ne upotpuni ruku', sedždu, učenje Kur'ana, tesbih i dove. Ako ni to ne uspije, onda nastoji da čovjekovu pažnju u namazu ka dunjalučkim stvarima usmjeri. Ako ni to ne uspije, Iblis naredi da se taj neuspješni njegov vojnik sveže i baci u more. Ako uspije u bilo čemu od spomenutog on ga počasti i nagradi“./Tenbihul gafilin/. Uzvišeni Bože, ojačaj nas na pravom putu i pomozi nam da se ajetima Knjige Tvoje naoružamo, kako bi se šejtanu uvijek i svugdje suprostavili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
05.09.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

27.08.2014.

ŠKOLSKOJ GODINI U SUSRET

Trojici se, kako kaže Poslanik, djela ne pišu. Nerazumnom dok ne opametni, maloljetnom dok ne postane punoljetan i onome koji spava dok se ne probudi. Svi ostali teško će se opravdati za nepokornost i neposluh. Kroz predaju nam dolazi da će bogataši govoriti :“ Moje bogatstvo me odvratilo od pokornosti Tebi“. Allah dž.š. će mu navesti primjer Sulejmana a.s., reći će :“Nisi bio bogatiji od Sulejmana a.s., ali njega bogatstvo nije odvratilo od robovanja Meni.“ Rob i zatvorenik će reći :“Bio sam rob u tuđem vlasništvu, pa me ropstvo spriječilo od robovanja Tebi“. Allah dž.š. će mu odgovoriti :“ Jusuf a.s. je bio rob i zatvorenik pa ga to nije spriječilo da robuje Meni.“ Siromasi će reći: „Naše siromaštvo i potrebe naše, spriječile su nas da robujem Tebi.“ Allah dž.š. će im reći:“ Da li je vama više trebalo ili Isau a.s.? A Isaa a.s. siromaštvo nije spriječilo da Mi robuje.“ Bolesnici će reći:“Bolest nas je spriječila pa Ti nismo pokorni i ne robujemo Ti.“ Allah dž.š. će im reći:“Je li vaša bolest bila teža od Ejjubove a.s., a njega bolest nije spriječila da Mi robuje.“ Niko neće imati opravdanje pred Allahom dž.š. na Danu sudnjem. Ljudi sebi ovdje, pred sobom i drugima, svoj nerad, nepokornost, neposluh, svoj grijeh žele opravdati kako bi savjest svoju umirili, a li kao što vidjesmo, tog opravdanja pred Gospodarom svjetova nema. Čovjek ovdje nađe razlog, da ne posti, opravda sebe da ne klanja, sebe ubijedi da ne treba dijeliti, nađe razlog zbog kojeg ne ide u džemat... I kad u školi i na fakultetu ne uspije, čovjek sebe opravdava tuđom krivicom, a sebe proglašava žrtvom i tako umiruje sebe samog. U toku godine iščekujemo i dobrodošlicu izražavamo različitim događajima. Dočekujemo Ramazan, radujemo se dragom gostu zbog blagodati koje nam donosi. Dočekujemo Bajrame i radujemo im se zbog njihove posebnosti u našoj tradiciji. Iščekujemo i radujemo se novoj Hidžretskoj godini zbog poruka koje nam donosi i pouka koje iz nje crpimo. Ovih dana iščekujemo i vjerujem da se radujemo, dolasku jednog značajnog i za sve nas posebno važnog dana i datuma. Datum je 1. Septembar a dan je početak školske godine. Ništa novo nećemo čuti kad kažemo da je posljednja objava započela naredbom uči i da je u izvorima naše vjere nauci posvećeno mnogo prostora a njeno sticanje svima nama učinjeno farzom. Tirmizi i Ahmed bilježe od Poslanika da je rekao:“ Dunjaluk se nudi četverici. Onome koji ima imetak i znanje. On zahvaljujući znanju, imetak troši u skladu sa propisima vjere. On će biti na uzvišenom mjestu jer je na pravom putu. Onome ko ima znanje ali nema imetak. On govori:“ Da imam imetak ponašao bi se s njim kao i ovaj prvi, trošio bi ga da steknem Božije zadovoljstvo. I on će biti na uzvišenom mjestu jer se djela prema nijjetu cijene. Onome ko ima imetak, ali nema znanje. On ne zna kako trošiti imetak a da Allah time bude zadovoljan. On imetak troši u dunjalučke, prolazne užitke i haram. On će biti kažnjen jer je na krivom putu. Onome ko nema ni imetatk ni znanje, on govori:“ Da mi je imetka pa da i ja u dunjaluku uživam.“ I on će biti kažnjen i otići će u propast.“ Poslanik Muhammed a.s. kaže, da je Sulejmanu a.s. ponuđeno da bira između znanja, bogatstva i vlasti. Izabrao je znanje pa je s njim zadobio i vlast i bogatstvo. Ovaj hadis nam jasno pokazuje koliko je važan događaj koji ovih dana iščekujemo. Kazuje nam koliko je važan naredni ponedjeljak i početak nove školske godine. Znanje će nam omogućiti, ako mu se okrenemo, da steknemo i bogatstvo i vlast. Znanje je put iz siromaštva u blagostanje. Znanje će nam omogućiti da silne neobrađene površine, obradimo i sami sebi hranu proizvodimo. Znanje će nam omogućiti da ne izvozimo sirovinu, već proizvod. Znanje će nam omogućiti energetsku neovisnost te nas učiniti izvoznikom energije iz obnovljivih izvora. Znanje će nam omogućiti da razumijemo politiku, budemo u njoj efikasni te kroz tu političku borbu, u Zemlji našoj zadobijemo vlast. Bez znanja, vlast nije moguće imati i nije moguće biti koristan sebi i drugima. Bez znanja i nauke mi ćemo uvijek biti potlačeni i sluge drugima. Zato je događaj koji iščekujemo, toliko važan. Važno je reći da nema i neće naći opravdanje onaj koji nauci ne pridaje važnost, koji svoje školske i studentske dane trati i vrijeme gubi a za neuspijeh okrivljuje druge. Za tvoju jedinicu u dnevniku i za tvoj pad na ispitu kriv si sam. Ne traži opravdanje za svoj neuspijeh u drugima. A da bi i na Ahiretu uspio, znaj da je put znanja, put koji vodi u Džennet. Ebu Derda r.a. prenosi da je Poslanik rekao:“ Ko krene putem sicanja znanja, Allah mu olakša put ka Džennetu. Meleki prostiru krila svoje milosti pred onoga koji znanje stiče, zadovoljni onim što čini. Za učena čovjeka oprost traže stanovnici nebesa i zemlje, čak i riba u vodi. Prednost učenog nad pobožnim je kao prednost moja nad jednim od vas.“ (Tirmizi) Poslanik također kaže:“ Ko izađe na put znanja, on je na Božijem putu, sve dok se ne vrati.“ (Tirmizi) Poslanik također kaže:“ Kada čovjek umre, djela mu prestaju, osim u tri slučaja, nastavlja trajati, trajna sadaka, nauka kojom se ljudi koriste i odgojeno dijete.“ (Muslim) I naš Dunjaluk i naš Ahiret naći ćemo ako krenemo stazom sticanja znanja, ako ostanemo na tragu prve Božije naredbe i ako budemo svjesni da nisu isti oni znaju i oni koji ne znaju. Uzvišeni Bože, pomozi sve one koji krenu putem sticanja znanja i koji su svjesni da je tinta učenih kod Tebe jednako vrijedna kao krv šehidska. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.08.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

20.08.2014.

KORACI DNEVNE ZAHVALNOSTI

Čovjek ne zna i nikad neće saznati s koliko je blagodati obdaren. Uzalud bi ih brojao, izbrojati ih uspio ne bi. U bezbroju blagodati koje su nam date postoje one kojih se zahvahujući Stvoritelju sjećati moramo i svjesni ih biti. Ko osvane obavezan se zahvaliti na četiri stvari. Obavezan je reći: „Hvala Allahu koji je moje srce svjetlom upute obasjao i učinio me vjernikom a nije me ostavio s onima koji su zalutali“. Zatim treba reći: „Hvala Allahu koji me je učinio pripadnikom Muhammedovog a.s. ummeta“. Zatim neka kaže: „Hvala Allahu koji je učinio da moja opskrba ne bude u rukama ljudi već da ju Stvoritelj daje“. I neka kaže: „Hvala Allahu koji pokriva moje sramote“. Najveća blagodat kojom je insan obdaren je iman. On je garancija čovjekovog spasa. U izvorima vjere nam stoji da ko kaže LA ILAHE ILLELLAH ući će u Džennet. Beskrajna hvala Onome koji nas je uputio jer da nam On uputu dao nije mi bi s zalutalima životom tumarali. Ummet Muhammedov a.s. je najbolja zajednica ljudi na zemlji jer je to zajednica koja dobro živi i naređuje a od zla odvraća i srednjim, pravim putem ide. Toj zajednici pripadati, znači imati privilegiju slijediti posljednju riječ Božiju i garanciju da ćemo šefaatom na Sudnjem danu pomognuti biti. Na opskrbi koju uživamo treba biti neizmjerno zahvalan. Opskrbu daruje i raspoređuje Opskrbitelj svega. Hvala Allahu da je tako i da naša nafaka nije u rukama ljudi. On Uzvišeni, ljudsku prirodu najbolje zna pa je Sebe učinio dijeliteljem opskrbe, jer čovjeka zna pohlepa i škrtost u nečovjeka pretvoriti. S koliko grijeha živimo koje samo Stvoritelj i mi znamo. Neizmjerna hvala Njemu Svevišnjem što naše sramote i grijehe pokriva i oprašta ih, jer da nije tako, ovaj svijet bi propao. Istinska i prava zahvalnost vjernikova je, zahvalnost djelom. Pred čovjekom svaki dan stoji obaveza Allaha veličati i spominjati Ga kad ustane jer s Njegovim imenom svaki se posao i svaki dan započinje. To je prvi korak s kojim čovjek započinje dan a koji je korak zahvale Stvoritelju koji naređuje: „I veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaneš“./Tur, 48./. Pred čovjekom je obaveza tijelo svoje pokriti, nužno one dijelove koji se avretom zovu. Allah dž.š., kaže da je odjeću nam dao da stidna mjesta pokrijemo ali i da se nakitimo, a nakititi se trebamo kad u džamiju idemo. „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da klanjate“./Araf, 31./. Nije prihvatljivo da se u džamiju dolazi u onoj odjeći u kojoj čovjek može samo u nuždi klanjati. U džamiju kad se hoće, treba se lijepo obući, namirisati, a nikako u dokoljenim pantolama i neuredan dolaziti. Korak zahvalnosti kojeg čovjek u svakom danu treba koračati je uzimanje abdesta. Abdest čisti tijelo ali i od grijeha nas čisti. Allah dž.š., naređuje: „O vjernici, kada hoćete klanjati, lica svoja operite i ruke do iza lakata i glave potarite i noge do članaka operite“./Maide, 6./. Čovjekova dnevna obaveza i nužni izraz zahvalnosti Stvoritelju je namaz u njegovo vrijeme, „jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju“./Nisa,103./. Namaz u vremenu njegovom neupitna je čovjekova dužnost. Sve se odgađa, osim neodgodivog, zbog namaza. Istina je, postoje olakšice kao što su musafirske i bolesničke ali ne može postojati olakšica da se na plaži morskoj zbog besposličarenja namazi spajaju. Spajaju se namazi, uzgred recimo da to u našem, Hanefijskom mezhebu i ne postoji, a u drugima je to moguće kad je čovjek posve siguran, ako to uopće može biti, da neće imati priliku klanjati ikindiju ili jaciju. Ljudi danas sebi tumačeći vjeru i pribjegavajući neopravdanim olakšicama od vjere prave karikaturu. Korak zahvalnosti kojeg čovjek dnevno treba činiti je uvjerenje da je Allahovo obećanje istinito kad kaže: „Nema nijednog živog bića a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj knjizi“./Hud,6./. Opskrbitelj je On, a put ka opskrbi krčimo sami. On daje da nikne a mi sijemo. On daje kišu a mi usjeve od korova branimo. Nema opskrbe i nafake čovjeku, tom razumom obdarenom stvorenju, tek tako. Radom i trudom se ka opsrbi ide. Rad i trud na Božijem putu su izraz zahvale Stvoritelju za neizmjerne blagodati koje nam dade. Ne može se ka grupi zahvalnih ići a preskočiti korak koji se zadovoljstvo zove. Vjernik je zadovoljan s onim što ima i u svemu se na Allaha oslanja. To je zahtjev Stvoriteljev: „Ti se pouzdaj u živog koji ne može umrijeti“./Furkan,58./, „A u Allaha se poudajte ako ste vjernici“./Maide, 23./. Zahvalnost Allahu dž.š., se iskazuje, ona se živi ustrajnim činjenjem dobrih djela. Ta ustrajnost se, saburom naziva. Allah dž.š., kaže: „O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite“:/Ali Imran, 200./. Nije zahvalan Allahu i blagodati podarene ne cijeni onaj koji se koristi onim što je haram. Vjernik u svakom smislu od harama želi biti daleko jer se ne može istovremeno koračati u oba smjera. Korača se, ili Allahovom dž.š. zadovoljstvu ili stranputicom. Svakodnevni korak zahvalnosti je život u granicama dozvoljenog. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših dnevnih obaveza i učini nas Tebi zahvalnim robovima. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
22.08.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

13.08.2014.

PROTIV NASILJA JE MUSLIMAN

Poslanik nas je obavezao da protiv nasilja uvijek budemo. U emanet nam je ostavio da i nasilnika i onoga kome se nasilje čini pomognemo. „Nasilnika ćete pomoći“: govorio je Poslanik: „tako što ćete ga od nasilja odvratiti, a onoga nad kim se nasilje čini ćete pomoći tako što ćete ga od nasilnika zaštititi“. Nasilje se u raznim oblicima među ljudima očituje. Nasilje je kad čovjek grijeh čini, pa je zadaća svih da na dobro upućujemo i od grijeha odvraćamo. Zadaća nam je upozoriti čovjeka kad griješi, a ako smo u stanju bolje je grijeh njegov i rukom spriječiti. Obavezni smo istinu vjere širiti i pravi put ljudima pokazivati i objašnjavati ga. Na pogubnost višeboštva i bezboštva ukazivati jer je to velik i težak oblik nasilja nad samim sobom. Allah dž.š., kaže: „Širk je nasilje golemo“./Lukman,13/. Obavezni smo odvraćati ljude od svega što ih u propast gura, ukazivati na pogubnost alkohola, droge, prostitucije jer sve je to nasilje koje ne uništava samo pojedinca, već društvu cijelom štetu nanosi. Pravda je ideal kojem Islam teži. Protiv nepravde se boriti zadaća je svakog muslimana jer nepravda društvo nasilničkim čini. U takvom društvu nije zaštićen slabi, on nasilje trpi pa je borba za pravdu prvorazredan džihad. Poslanik to od nas traži, traži od nas da spriječimo nasilje i zaštitimo mazluma, jer uspostava društva pravednog cilj je naše vjere. Nasilje se ne čini samo prema ljudima. Nasilan se može biti i prema drugim stvorenjima Božijim pa je obaveza svih nas da prema svim bićima odnosimo se humano i s dužnom pažnjom. Iz izvora vjere učimo da nam je sve na nebesima i zemlji podvrgnuto i na korištenje dato ali se time treba koristiti tako da ni prema kome i ni prema čemu ne budemo nasilni. Poslanik kaže: „Kad koljete na lijep način to činite a kad ubijate i to na lijep način činite“. Ove riječi poslanikove čovjeku poručuju da ne smije biti nasilan prema životinji ni divljoj ni domaćoj, da ne smije biti nasilan ni kad kolje ni kad po opskrbu u lov ide. Nasilju smo obavezni stati na put i kad se u obliku ugrožavanja naše okoline pojavi. Kad se zbog pohlepe i gramzivosti nekontrolisano siječe šuma, kad se zagađuju vode i izvori, kad se neodržavaju vodostaji. Neodgovorni ljudi koji upravljaju javnim dobrima su suodgovorni za pretrpljenu štetu od silnih voda koje se izliše jer niko od njih novac kojeg im mi građani za uređenje rijeka i obala dajemo ne troši u tu svrhu. Da je u granicama ljudskog poduzeto što je moguće, nesreće i zla bi bilo manje. Najgori oblik nasilja je kad čovjek ugrožava život drugog čovjeka, kad jedna grupa ili narod napada i želi uništiti drugu grupu ili narod. Allah dž.š., kaže da je to tako težak zločin i nasilje veliko jer kad ubiješ jednog čovjeka kao da si sve ljude poubijao. Mi smo u nedavnoj prošlosti kao narod bili izloženi nasilju, zulumu i zločinima velikim. Suočili smo se sa opasnošću nestanka i osjetili kako je to kad moćni svijet patnju nedužnih nijemo posmatra. Vidjeli smo kako taj svijet dopušta Srebrenicu, Tomašicu, Jakarinu kosu, Crvenu zemlju, dopušta da dio naše domovine nazivamo, Dolinom grobnica. Posljedice tog nasilja i danas živimo, trpimo jer nam domovinu tako unerediše da gotovo, pa ne može funkcionisati. Oni koji su to nasilje trebali spriječiti, ne učiniše to, i danas ništa ne čine da nas tog zla oslobode i omoguće nam da u svojoj kući rahat živmo i mrijemo. Više od šezdeset godina palestinski narod trpi nasilje. Svijet, čitav svijet na to nasilje uglavnom šuti, okreće glavu i ponaša se kao da se ništa ne događa. I više od toga, mazluma se, taj obespravljeni i iz domovine prognani narod optužuje za nasilje kad se pokušava boriti. Danas, čitav svijet čuje plač djece iz Gaze, čuje krik obespravljenog čovjeka kojem su svezane ruke i onemogućen je da se brani, a kad se s ono malo sredstava brani proglašava ga se krivim, agresorom se proglašava. Podsjetimo se, Poslanik je ummetu u obavezu stavio da se nasilju svake vrste suprostavi. Obavezao nas je da nasilnika pomognemo tako što ćemo ga onemogućiti da nasilje čini i obavezao nas da obespravljenog pomognemo tako što ćemo ga od nasilnika zaštititi. Svjedoci smo danas da ipak ponegdje savjest ljudska progovori, protiv zločina ustane. Čuje se i glas protiv zločina u Gazi. Ti glasovi dolaze sa ulica Wašingtona, Brisela, Pariza, Berlina... Postoje ljudi, istina malo ih je koji ukazuju na zlo i traže da se ono zaustavi. Čudno je, zaprepašćujuće je, porazno je da sa ulica Kaira, Amana, Tunisa, Kazablanke, Rijada, Medine i Mekke, Kuala Lumpura, Džakarte..., ne čujemo jednu riječ koja bi nas kao sljedbenike Poslanikove učinila prepoznatljivim, učinila borcima protiv nasilja. Ta tišina ummeta islamskog dok se zlo čini je porazna, sramotna je. Šta će reći Kuvajtski, Jordanski, Egipatski, Emiratski, Bahreinski, Marokanski musliman kad se suoči s pitanjem, jesi li bio uz brata svog u nevolji, a kao musliman trebao si? Reći će, promijenio sam program na televizoru, da zlo ne gledam, da ne gledam patnju djece, žena, civila, moje braće i sestara. Taj odgovor neće biti zaštita pred Gospodarom svjetova, i neće biti štit pred Džehennemom rasplamsanim. Još je veće zlo što se zlo i nasilje u ime Islama čini. Čine ga ljudi koji vjeru zloupotrebljavaju i pod plaštom islama, a za čiji interes i čije ciljeve, samo Allah zna, progone, ubijaju, pravo ljudima na dostojan život i sigurnost oduzimaju. Svjedoci smo već dugo, a ovih dana to kulminira, kulminira nasilje koje čini neko ko sebe islamskom državom zove. Kakva je to država islamska u kojoj nema mjesta za drugog, za drugačijeg, za drugo ubjeđenje za drugačiji pogled na svijet, za drugu vjeru? Islamska je ona država u kojoj svako ima mogućnost i pravo da vjeruje i slijedi put i pravac koji želi. Da je Allah htio svi bi ljudi na zemlji jedne vjere bili. Poslanik je u državi, kojoj je na čelu bio načinio mjesta svima, i Kršćanima i Jevrejima, a i sljedbenici Poslanikovi su isto činili. Omer r.a. je ušao u Jerusalim i nikog nije ugrozio, nikome pravo da vjeruje šta želi oduzeo nije. Nije želio obaviti namaz u crkvi iako je dozvolu crkvenih velikodostojnika imao jer bi ljudi mogli pomisliti da tako trebaju i oni činiti. U ime kojeg se islama mogu ubijati ljudi koji drugačije vjeruju ili koji ne vjeruju, kad je u temelju naše vjere pravilo „Nema prisile u vjeru“. To što se danas čini u Iraku, Siriji i drugdje, to se ne čini u ime Islama, već za interes neprijatelja Islama i humanosti, za interes malog broja ljudi koji su ogrezli u pohlepi i borbi za moć. Musliman je obavezan zaštititi životinju, biljku, čovjeka naravno. Obavezan je svugdje i uvijek ustati protiv nasilja. Obavezan je pomoći griješnika i nasilnika tako što će ga od nasilja udaljiti. Ugroženom je dužan pomoći da ugrožen ne bude. To je moguće, samo ako budemo muslimani stvarno a ne samo po izgledu i ne budu nas drugi kao muslimane prepoznavali samo po simbolima njegovim. Uzvišeni Bože, pomozi nas u borbi protiv svakog oblika nasilja i učini nas istinskim sljedbenicima Poslanikovim. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.08.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

30.07.2014.

NESREĆE I PORAZI NAŠIH SU POSTUPAKA DJELO

U Ramazanu smo obilježili datume pobjede i oslobađanja. Pobjeda bijaše 17. a oslobađanje 20. ramazanskog dana. Iz pobjede bedranske smo naučili mnogo. Spoznali smo da ona skupina koja je u vjeri čvrsto, koja Gospodara svjetova ima na svojoj strani, bez obzira na njenu brojnost, će pobijediti. Spoznali smo da su i muhadžiri i ensarije imali isti cilj i bili spremni žrtvovati se, a cilj bijaše da Allahova riječ bude gornja. Iako u karavani ne bijaše ensarijskog imetka spremni su se boriti sa braćom muhadžirima, a sloga rezultira pobjedom. Spoznali smo da Poslanik uvijek poštuje znanje i struku, pa mu ne bijaše teško promjeniti plan i pri rasporedu vojske na bojištu odustati od svoga mišljenja.

Iz događaja oslobađanja Mekke, naučili smo da vođu uspješnog, a Poslanik je to bio, krasi osobina praštanja. Neprijatelju, progonitelju, onima koji su ih mučili i ubijali, Poslanik je kad je imao snage kazniti ih, oprostio im. Oprostio im je jer mu cilj bijaše jaka zajednica, snažna država i širenje vječne istine-Islama.

Već nekoliko dana smo u mjesecu Ševvalu. Ako smo u Ramazanu slavili pobjedu i oslobađanje, u Ševvalu se sjećamo poraza. U ovom mjesecu, prema nekim izvorima šestog, a prema drugim, petnaestog njegovog dana, desila se bitka na Uhudu. Tu nadomak Medine, Poslanik i ashabi doživjeli su poraz. Iz tog događaja učimo da poraz dolazi zbog neposluha, zbog nepokornosti. Porazu su naši postupci uzrok. Da su ashabi od Poslanika raspoređeni ostali na brežuljku i štitili muslimane u boju, poraza ne bi bilo.

Zbog nepokornosti i kršenja pravila, te prekoračenja granica od Gospodara svjetova određenih, čovjek doživljava poraz i pogađa ga nesreća. Nakon što smo u Ramazanu, vjeri bili privrženi, i granice od Gospodara svjetova postavljene nismo prelazili, ne dopustimo šejtanu da nas zavede i da se sa dostignutih položaja povučemo i omogućimo prokletniku da slavi pobjedu. Dostignuto u ibadetu čuvajmo. Ne napuštajmo namaz, zikr, čuvajmo džemaat i budimo ustrajni u činjenju dobra kako bi Allahovu dž.š. milost i zadovoljstvo Njegovo zaslužili.

Ne samo kroz ibadet već kroz život čitav iskazujmo poslušnost i pokornost Allahu i Poslaniku, jer nepokornost je uzrok nesreći koja čovjeka zadesi. Poslanik je o nesrećama i belajima koje čovjeka zbog grijeha njegovih snađu govorio. Nagovijestio je da će sve one koji od propisa se udalje i granice prekorače nesreća pogoditi.

Ebu Hurejre prenosi: „Poslanik je rekao: „Zemljotresi, potonuća zemlje, izobličavanje lica, kamenje iz neba i slične druge nesreće će vam dolaziti, kada se privatna imovina od ljudi bude oduzimala“. Korupcija je oduzimanje od ljudi teškom mukom stečenog. Naše društvo u tom grijehu je ogrezlo, i zbog tog grijeha kušali smo kaznu.

„Nesreća će doći kada se emanet, funkcije u društvu, budu dijelile kao ratni plijen“. Baš tako se dijele. Ne pita se ko je sposoban, ko zna, ko ima iskustva i ko je spreman biti žrtva za opće dobro. Plijen ćeš dobiti ako si poslušan vođi, ako nemaš stav i mišljenje već uvijek misliš ono što misli vođa, a to znači, podoban si. Takav odnos prema preuzetom emanetu, put je u poraz.

„Nesreće će vas pogađati kada se zekat i dijeljenje na putu dobra bude doživljavalo kao kazna“. Nesreća nas je pogodila jer kad se traži da se pomogne unesrećene, oni koji bi mogli, čast malobrojnim izuzecima, to smatraju teretom i zatvaraju oči pred mukom nevoljnika.

„Nesreću ćete doživljavati kad iz znanja bude odstranjena vjera“. Ne može se reći da nemamo učenih, školovanih, obrazovanih ljudi. U našoj povijesti ih nikad nije bilo više, ali nikad više i nepoštenja, lopovluka, prevare....Pitamo se, čemu toliko znanje a kao društvo propadamo. Nema vjere, nema odgoja, nema morala a jasno nam je da je nauka bez vjere nehumana. Kako na nepravdi graditi sreću i kako egoizmom i pohlepom vojevati pobjede. Onima koji čin dobra smatraju teretom ne slijedi ništa do poraz.

„Nesreće će vam dolaziti u obliku vjetra, propadanja zemlje, kamenja iz neba, kad budete poslušni ženama a neposlušni majkama. Kad čovjeku bude bliži prijatelj nego otac. Kad se po džamijama bude povisivao ton“. Čujemo li mi svoju galamu u džamiji kad se uči ezan, kad se uči Kur'an??? Dopiru li do naših ušiju uzdasi majki i olovna šutnja očeva što zapostavljeni su? U kakve pobjede može ići čovjek koji nepoštuje riječ Božiju i zaboravlja naredbu Njegovu?

„Nesreća će doći kada onaj koji krši vjerske propise i širi nemoral  bude prvak u svojoj zajednici“. Od kuda poplava, klizišta, kamenje u kućama? Zar nam prvaci u društvu nisu upravo oni koje Poslanik spominje. Oni propise krše, svojim se lopovlukom ponose i s onim što su nemoralno stekli ohole se.

„Najprezreniji među vama, bit će vama vođe, a najpoštovaniji među vama, bit će oni od čijeg zla se treba bojati“. Vođa naroda mora biti od naroda voljen. Činjenica je da slabi u našem društvu nisu zaštićeni, niti postoji neko ko bi ih zaštitio, oni moraju poštivati one od čijeg zla strahuju. Ko štiti obespravljene radnike u ovoj zemlji? Mi ćemo nastaviti koračati iz poraza u poraz, iz nesreće u nesreću jer dova tih obespravljenih ljudi nema nikakvu prepreku na putu do Gospodara svjetova.

„Kad vas preplave pjevačice i muzika, te kad se opojna pića budu javno konzumirala, eto vam nesreće“: veli Poslanik. (Hadis prenosi Tirmizi).

Naposluh je uzrok porazu na Uhudu. Naš neposluh, naša nepokornost i prekoračenje granica od Gospodara određenih, uzrok je naših poraza i nesreća.

Uzvišeni Bože pomozi nam, da se poučimo iskustvom drugih, kako ne bi kaznu i poraze doživljavali. Pomozi nam da uzmemo pouku sa Uhuda. Amin.


Gradska džamija Zavidovići.
25.07.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

 


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 10/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
65413

Powered by Blogger.ba