Vjernik zna odakleje došao. Zna i kuda ide. Vjera nam odgovara i na treće egzistencijalno pitanje, zašto sam tu? Ovdje, na Dunjaluku smo da bi Allahu udovoljili, Njegovi smo namjesnici na zemlji, čovjek je halifa Božiji. Eto, taj čovjek koji bi trebao biti namjesnik Božiji, znaju to meleki, pa se njegovu dolasku i protive, bit će sklon neredu i smutnji. Zna Allah da ne mora biti tako, da čovjek može biti Allahu drag ako svoj život s riječju Božijom uskladi i sebe u granice koje Svevišnji postavlja, ogradi. Da bi dobar bio, Allahu rob mio, čovjek treba vjerovati, učiti, spoznavati, sebe odgajati, granice postavljene ne prekoračivati... Da bi se do istinskog namjesnika Božijeg uzdigao nužno je da kroz ibadete i razmišljanje o njihovu smislu, ubjeđenje jača, bogobojaznost snaži i na putu dobra neumorno ustrajava. S obzirom da vjernik zna odakle je došao i zna kuda ide, on svim svojim bićem nastoji Dunjaluk i sva njegova dobra, blagodati sve, staviti u funkciju sticanja Allahovog zadovoljstva jer mi ovdje i jesmo, ne da bi udovoljavali ljudima, ne da bi sebi udovoljavali,već da bi Gospodar naš s nama zadovoljan bio. Ako nam je do tog Allahovog zadovoljstva stalo, onda neka znamo da put koji tamo vodi je dobročinstvo. Ako smo se okrenuli grijehu, neredu, smutnji, nasilju, neodgovornosti, tada smo, u to nema sumnje, na putu koji Allahovoj srdžbi vodi. Događaji iz prošle sedmice, mislim na ubitstvo troje djece i samoubistvo oca im, te ubitstvo 77 godina stare žene, tjera nas da zastanemo i pitamo se; zašto se to događa, koliko je svako od nas u tim uznemirujućim događajima svojim činjenjem ili nečinjenjem, učestvovao? Svi ljudi u društvu su odgovorni za stanje u društvu. Ako nisi sposoban, ili nisi pozvan rješavati probleme društva,ne zaboravi da si obavezan učiniti sve da ne budeš društvu problem. Da ne budeš društvu problem,obrazuj se, odgajaj se, za vlastitu egzistenciju bori, budi koristan, osnuj porodicu i uvijek imaj na umu da niko, ni odabrani poslanici, nije Dunjaluk prošao bez iskušenja, izazova, padova ali uvijek za vjernika ima izlaz. Zar Allah dž.š., nije rekao: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći“./Talak,2./. Hajmo se braćo, nakon spomenutih i niza drugih nemilih događaja,smutnji,nereda, devijantnog ponašanja u našem društvu zapitati; u kakavom je stanju naša porodica? Porodica podrazumijeva roditelje i djecu. Doskora su joj članovi bili i djed i nana, nerijetko i pradjed i pranana i ... Naša porodica danas uglavnom ne izgleda tako, nje ustvari skoro da i nema. Oca, porodice glavu, nevolja je natjerala da ide daleko od svoga doma da bi djeci i sebi obezbijedio kruh i krov. Ko može zamijeniti autoritet oca? U kakavim mukama je majka koja uz sve majčinske obaveze mora igrati ulogu u koju se nikako ne može pretvoriti. Ona ne može biti otac. Porodica je prvo mjesto gdje se odgaja, stasava, vrijednostima uči. Ko je kriv što je taj otac, što je masa tih očeva daleko od svoje djece pa su odmah na početku svog stasavanja bez autoriteta stasavala? Svi oni koji su rastočili, uništili, velika i moćna preduzeća po Bosni su odgovorni što nam je porodica uništena a djeca za ispravan odgoj uskraćena. Hajmo braćo nakon što smo se navikli na sve te loše vijesti, jer nama nije iznenađenje da je obijena kuća, da je napadnut i opljačkan srednjoškolac, da je ubijena starica, da su zaklana djeca... hajmo se upitati u kakvom je stanju naše obrazovanje, škole naše i školstvo? Nema važnije djelatnosti u društvu od obrazovanja. Ko bi toga trebao biti svjesniji od nas koji se ponosimo činjenicom da nam je prva objava bila IKRE. Iako to svi znamo, svi znamo da od stanja u našem obrazovnom sistemu ovisi i kvalitet našega društva, znamo da je u obrazovanju naša budućnost, mi smo ipak svi ravnodušni nad činjenicom da nam je obrazovanje poniženo, obezvrijeđeno, uništeno, a ko ne ulaže u škole ulagat će u zatvore. Ko to od nas roditelja želi da mu sin ili kćerka budu učitelj, nastavnik, profesor? Ko to od nas želi da mu dijete svaka tri mjeseca sakuplja po dvadeset i više različitih dokumenata da bi se prijavilo na konkurs za jedan čas? Ko to želi da mu sin ili kćerka rade podcijenjen, a izuzetno težak i krajnje odgovoran posao? Niko ne želi kad je bolje u našem društvu biti stranački poslušnik i u nekom od parlamenata dizati ruku i za to primati nekoliko nastavničkih plaća. Samo da znamo, braćo, svi koji su dopronijeli da nam je obrazovanje u ovakvom stanju snose odgovornost za nered i nemile događaje u društvu. Hajmo braćo, nakon ovih nemilih događaja u našem društvu, upitati se u kakvom je stanju to naše društvo? Šta su vrijednosti kojima učimo mlade, šta su pravila koja poštujemo, šta su ciljevi kojima stremimo? Islamska zajednica je dio ovoga društva i sama snosi odgovornost za stanje u njemu ali ona nema ni resurse ni mogućnosti da sama odgovori na izazove. Mi se bespoštedeno borimo za svako dijete, za svakog mladića i djevojku, za čovjeka svakog. Nije nam lahko ali mi smo u misiji i ne odustajemo, iako se susrećemo sa nizom prepreka i problema. Jedan od njih je i činjenica da kad naše dijete koje nastojimo kroz džamiju odgojiti, dođe u džamiju, ono i ovdje vidi nered, vidi nejedinstvo, vidi razliku i ostane zbunjeno. Pita se u sebi, ko od ovih ovdje ispravno klanja, ko od njih ispravno razumije vjeru, ko je od ovih na stazi koja vodi Božijem zadovoljstvu? Pošto je nezrelo, a isticanja željno, želi biti primijećeno, ono prihvati ono što je drugačije u odnosu na vjekovnu tradiciju i tako nameću nam se nevažne, prežvakane teme koje to mlado biće odvode od suštine, od aktivizma, od korisnosti i sebi i drugima. A vi koji imate i resurse i mogućnost da u mlade ulažete, vi koji ste država, na općinskom ili višem nivou, evo recite, gdje je ta sportska dvorana u našem gradu gdje naša djeca mogu besplatno igrati lopte? Recite, gdje je to od stručnjaka, pedagoga, psihologa, osmišljen sadržaj za njihovo druženje? Evo, vi koje smo izabrali, recite koliko ste u budžetu za iduću godinu predvidjeli novca za npr; amatersko pozorište, za igraonice, za kupovinu novih knjiga, za otvaranje IT centra gdje bi oštroumna naša djeca učila programirati, koliko ste novca odvojili za izgradnju bazena kako bi naša djeca u skladu sa Poslanikovom preporukom naučila plivati... Kvalitet jednoga društva mjeri se po odnosu prema najslabijima. Evo braćo, izabrani dužnosnici, stranački prvaci da vas podsjetim da u našem gradu ima udruženje građana koje brine o djeci sa posebnim potrebama. Otiđite vidjeti gdje i u kako skučenom prostoru se oni i roditelji im bore sa životom. To je mali, ali zahvaljujući žrtvi tih žena koje tamo rade vrlo uredan i čist prostor. Nisam vidio u regulacionom planu da je predviđeno da im se sagradi prostor dostojan njihove žrtve i borbe. Jesmo li krivi za ubitstva, za krađe, za nasilje, za nered u društvu? Krivično nismo, sam izvršilac je krivično odgovoran, ali braćo, pred Bogom, pred našom djecom, pred poviješću, jesmo. Što prije to shvatimo, prije ćemo se vratiti putu koji vodi Allahovom zadovoljstvu. A zašto sam tu, pitam se? Ovdje sam na Dunjaluku da bi Allahu udovoljio, tako me vjera uči. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
21.12.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Prvi je Rebiu-l-evvel. Nastupio je mjesec mevluda, onaj u kojem je rođen Allahov miljenik, svjetovima milost, Muhammed a.s.. Diljem naše zemlje, svijeta islamskog diljem, bit će organizovani različiti programi kojima će se obilježiti mevlud, rođendan poslanikov. To je naša tradicija od koje ne trebamo, bolje reći, ne smijemo, odustati i te mevludske i druge programe trebamo posjećivati jer sadržaj im je, i zikr i salavat, puni su poruka koje su nam važne za život na oba svijeta. Treba ipak naglasiti da mi nećemo biti na Sudnjem danu pitani, jesmo li poslanikov rođendan obilježili jer to ne spada u naše obligatne dužnosti, ali ćemo nesumnjivo biti pitani, jesmo li Poslanika slijedili? Podsjećam da je slijeđenje Poslanika, put koji vodi sreći i spasu, dunjalučkoj sreći, ahiretskom spasu. Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Svi moji sljedbenici će ući u Džennet osim onih koji to ne htjednu, odbiju. A ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče? Ko mi se bude pokoravao ući će u Džennet, a ko mi se suprotstavi odbit će“. Poslanik se rodio u Mekki, kad stanovnici Arabijskog poluotoka bijahu na plemena podijeljeni i često jedni drugima žestoko suprotstavljeni. Kad tu bijaše nezaštićen slabi, kad se ženska djeca sramotom smatraše i živa u pijesak sahranjivaše, kad se ljudi, uprkos što su znali ko je stvorio nebesa i zemlju, kipovima klanjaše, u takvom ambijentu rodio se on s.a.v.s.. Amina, majka mu, pripovijedala je da je rađajući ga vidjela nur, svjetlo koje obasjava krajeve daleke, a historičari bilježe da se u Perziji vatra ugasila koja im božanstvo bijaše, te da se moćnog Kisre dvori urušiše. Bilo je očito da se te noći, dvanaeste rebiu-l-evvelske, desilo nešto sasvim izuzetno, a taj izuzetni događaj je u Tevratu najavljen i do takvih detalja opisan da te noći u Mekki jevreji uzvikuju, noćas se rodio Allahov Poslanik. Ovog dječaka kojem je Allah dao ime Ahmed- Muhammed, On Uzvišeni odgaja i njegov odgoj je najljepši. „Ti si na najvišem stepenu morala“. /Kalem,4./, opisuje ga Allah. Taj će dječak postati el –Emin u mladosti, a jednog od ponovo odabranih ponedjeljaka postat će Allahov Resul sa zadaćom da svjetlo koje je u ponedjeljak dvanaestog rebiu-l-evvela obasjalo daleke krajeve, sad obasja ljudska srca. Zadaća mu je da rastjera tminu, da pobijedi džehl- neznanje, da ljudima prenese i pokaže Knjigu i Mudrost, Kitabun we hikmetun. Nudit će mu se sve da odustane, sve što se od dunjaluka može ponuditi, nudit će mu. Ništa nije vrijedno da zamijeni Allahovo zadovoljstvo, da nadomjesti dunjalučku sreću koju donosi živa vjera, i da može biti iznad vječnog džennetskog užitka. Ni sunce u desnoj, ni mjesec u lijevoj ruci nisu toga vrijedni. Šta je to Poslanik od Gospodara primio i ljudima dostavio da se ni sa čim ravnati ne može, da se ničim kupiti ne može, da ništa, ni dunjaluk čitav nije tomu ravan? Donosi nam unutarnji mir koji se imanom stiče i donosi nam življenja ljepotu i sklad koje se Islamom postiže. Bit će u ovom, danas nastupajućem, mjesecu bezbroj, diljem svijeta, programa i okupljanja koji će slaviti Allahovog Miljenika, na kojima će se o njemu i vrlinama njegovim govoriti, njegove poruke kazivati i životne mu situacije prepričavati. Ali, mi nećemo biti pitani, jesmo li njegov rođendan obilježili? Bit ćemo pitani, jesmo li njegovom stazom hodili, a ta se staza zove ISLAM. Bit ćemo pitani, jesmo li srce svoje svjetlom imana obasjali, jesmo li zikrom smirenosti težili, jesmo li razmišljajući o stvaranju Božijem vjerovanje snažili, jesmo li kao što je on s.a.v.s., klanjao, klanjali, jesmo li propise vjere od njega uzeli i živjeli ih? Bit ćemo pitani, jesmo li predano učili i svaki posao najbolje što znamo radili, jesmo li starije poštovali, samilost prema mlađima pokazivali, autoritete uvažavali? Jesmo li čistoći svega pažnju posvećivali, jesmo li se za svoje porodice kao istinski vjernici žrtvovali, brak prakticirali i nad njim bdjeli, djecu odgajali, komšije poštovali...? Bit ćemo pitani, jesmo li na halal način sticali i na Božijem putu trošili, jesmo li iskreni bili, pošteno živjeli, tuđe od sebe štitili...? Ono svjetlo što je Amina hazreti vidjela, to ne bješe svjetlo koje proizvede prejaki ezan sa naših munara, to ne bješe blještavilo ukrašenih nam džamija, to ne bješe odsjaj zlatnim slovima ispisanih riječi Božijih. Kad to postade naš Islam, tad se to svjetlo počelo gasiti a u mnogim mjestima potpuno je iščezlo. Ono svjetlo što je ona hazreti vidjela, to bijaše Islam u životu, to bijaše živa vjera, to bijaše Islam koji je prije i iznad svega podrazumijevao pravdu, slobodu, odgovornost. Time su Poslanik i odani sljedbenici mu osvajali ljude i narode; PRAVDOM, SLOBODOM, PREDANOŠĆU. Ko je mogao odbiti poziv čovjeka koji bi pravde radi i svojoj voljenoj Fatimi ako bi ukrala, odsjekao ruku? Ko bi mogao odbiti čovjeka, poziv njegov da ga se slijedi, a koji uči da: „Vlast opstaje čak i sa nevjerstvom ali ne opstaje sa zulumom i tlačenjem“. Ko je mogao odbiti poziv čovjeka koji podstiče da se ljudima poklanja sloboda? Osloboditi roba, uči Poslanik, vrhunsko je dobro. Ko je mogao odbiti poziv onoga čiji se put zove Predanost – Islam? Onaj ponedjeljak, rebiu-l-ewwelski 571., ne bješe običan. U njemu se desio mewlud. Rođen je čovjek koji će promijeniti ljude i historije tok. Ovaj mjesec što danas nastupa, nije običan. To je mjesec mevluda. Došao je podsjetiti nas na riječi Poslanikove: „Svi će sljedbenici moji ući u Džennet osim onih koji odbiju. Ko me slijedi ući će u Džennet, a ko ne slijedi, on odbija“. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
09.11.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik rekao: „Nakon što je Allah stvorio stvorenja, zapisao je u Svoju Knjigu, obavezujući Sam Sebe, a to se nalazi kod Njega nad Aršom: Zaista je Moja milost predhodila mojoj srdžbi“./Buhari/ Allahova milost okružuje čovjeka sa svih strana, dok je u utrobi majke, kad je dojenče, kad bude od dojenja odbijen i kada postane mladić, bez predhodnog činjenja ikakvog djela pokornosti. Neće čovjeka sustići srdžba Božija, izuzev ukoliko predhodno ne počini grijeh koji je uzrokuje. Milost Božija ljudima se na Dunjaluku daje bez zasluge, dok se srdžba daje samo po zasluzi. Allah dž.š., je stvorio ljude da bi povjerovali u Njega, činili dobra djela, i da bi ih za to vjerovanje i dobročinstvo nagradio vječnom srećom. Onima koji ne budu vjerovali i koji griješili budu, pripremljena je kazna, oni će biti sreće vječne lišeni. Allah dž.š., kaže: „Njemu ćete se svi vratiti. Allahovo je istinito obećanje. On doista iz ničega stvara. On će to poslije ponoviti, da bi pravedno nagradio, one koji budu vjerovali i dobra djela činili. A one koji ne budu vjerovali, čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što su nevjernici bili“./Junus,4./. Svi će se ljudi vratiti svome Gospodaru, i svi će biti ponovo oživljeni. Potpuno je jasno, jer je u jasnim ajetima objašnjeno, šta je čovjekova dunjalučka zadaća. Objašnjeno mu je čega se nužno treba kloniti kako bi se srdžbe Božije sačuvao. Imam Gazali kaže: „Čovječe, ako ti neko obeća, kome potpuno vjeruješ, da ćeš dvadeset godina provesti u rahatluku, nakon što jedan mjesec, pa čak i jednu godinu, provedeš podnoseći razne teškoće i poniženja, spreman bi bio da to učiniš bez oklijevanja. Pa zašto se onda na ovom kratkom dunjalučkom životu ne trudiš razmišljajući o vječnom ahiretskom odmoru? Nemoj imati dugu nadu, o čovječe, jer će ti to otežati da se pripremiš za Ahiret. Iskoristi današnji dan govoreći sam sebi, ko zna možda mi je ovaj posljednji. Uistinu smrt može zadesiti svakoga u svakom trenutku. Ne daji prednost Dunjaluku nad Ahiretom jer i sam znaš da ćeš na ovom svijetu ostati vrlo kratko“. Koliko je ljudi svađajući se oko dunjalučkih dobara izazvalo srdžbu Božiju? Ništa dunjalučko ne bi smjelo vjerniku biti preče od težnje za milošću Milostivog. Kao što su u džahilijjetu kipovima se klanjajući ljudi u okrilju srdžbe Božije živjeli, tako u svakom, pa i u našem, vremenu postoje idoli koji nas od puta koji vodi vječnom ahiretskom odmoru odvraćaju. Prenosi se da je poznati ashab Ebu Zerr el Gaffari r.a., prije primanja Islama imao kipa kojeg je obožavao. Jednom prilikom se spremio na put i svom se kipu obratio: „Molim te da čuvaš moj imetak u mom odsustvu“. Nakon što se udaljio dođe lisica i izvrši nuždu na njegovog kipa. Kada se Ebu Zerr vratio i vidio šta se zbilo, rekao je: „Zar da bude gospodar moj ono na čiju glavu lisica nuždu vrši? Da je to zaista gospodar sam bi sebe zaštitio. Nema dobra u gospodaru kome treba neko ko će ga paziti, okrećem se od kipova istinskom Gospodaru svega, Allahu dž.š.“. Nema ništa dunjalučko vrijedno izazivanja srdžbe Božije. Srdiš Stvoritelja svog kad se s komšijom, s bratom, s čovjekom oko prolaznog svađaš. Pogledajmo braćo, koliko zapuštenih njiva, livada i bašči ima po selima našim, pa ipak nije rijetko da dva rođena brata i muslimana dva u srdžbi Božijoj žive zbog borbe za prolazno, zbog svađe za među, zbog prekinutih odnosa jer prema tumačenju jednog od njih podjela imovine je nepravedna. Zar je vrijedna ikakva zgrada, išta što gradiš na štetu komšije, na štetu ljudi kojima zaklanjaš pogled, ugrožavaš privatnost. Pogledaj oko sebe kakvi i koliki veleposjednici prije tebe postojaše a danas ni traga ni od njih ni njihovog imetka. Ostalo je samo da se neka mjesta zovu po njima kao podsjećanje nama na prolaznost dunjalučku i ništavnost svega na njemu. Ne hvata se mahovina na djela dobra, ona su trajna i kod Gospodara svjetova se čuvaju. Sve drugo radi čega se često ne mogavši obuzdati svoju pohlepu izlažemo srdžbi Božijoj je ništavno. Zar je vrijednije petnaest minuta sna od sabahskog namaza? Namaz je put ka milosti, on nas vodi vječnom ahiretskom odmoru i sreći. Oni koji se ne bude uprkos jasnom pozivu da je namaz bolji od spavanja srdžbu izazivaju. Biti sposoban, biti u mogućnosti a ne izvršavati ono što Allah naređuje, srdi Stvoritelja i još da kažem biti ravnodušan i nijemo posmatrati devijacije u društvu, ne opominjati, ne ukazivati na njih put je ka srdžbi Božijoj i propasti našoj. Poslanik kaže: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro a odvraćati od zla, ili će vam Allah poslati kaznu pa ćete moliti a On vam se neće odazvati“./Tirmizi/. „Ukoliko čovjek bude činio grijeh pa ga u tome ne spriječe njegovi sunarodnici, a u mogućnosti su da to urade, Allah će ih kazniti prije smrti“./Ebu Davud/. Uzvišeni Bože, molimo Te, pomozi nas na putu dobra i od Svoje srdžbe zaštiti. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.10.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U poglavlju o smutnjama, Muslim u Sahihu bilježi od Sevbana r.a. da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, zaista mi je Allah sakupio Zemlju, pa sam vidio njen istok i zapad. I zaista će vlast mog ummeta na njoj doprijeti onoliko koliko mi je Zemlje bilo sakupljeno. Zatražio sam od svog Gospodara da ne uništi moj ummet sušnom godinom i da njime ne zavlada neprijatelj, neko ko nije od njih, pa da prigrabi njihovo blago. Tada mi je moj Gospodar rekao: 'Muhammede, zaista ono što sam odredio ne može biti promijenjeno. Dao sam ti da tvoj ummet ne bude uništen gladnom godinom, niti ću podignuti protiv njega neprijatelja, nekog ko nije od njih, kako bi taj uspostavio vlast nad njima, pa makar se sakupili protiv njih sa svih strana, iz svih krajeva, sve dok oni ne počnu uništavati jedni druge i porobljavati se međusobno“. Ono što je Allah odredio, ne može biti promijenjeno. Odredio je da glas Istine, da riječ Božija posljednje Njegove objave dođe u sve krajeve Zemlje i odredio je da sljedbenike te Istine, ummet Muhammedov, neće zadesiti ni suša, ni glad, ni tlačenje tuđina, dok to sam ne uzrokuje. Allah dž.š., nam jasno kazuje da sve što nas od nesreća zadesi, uzrok smo im mi. Kad muslimani počnu uništavati jedni druge i međusobno se porobljavati, eto im nesreće svakovrsne. Čudno je, krajnje je čudno, da ljudi koji se muslimanima zovu uprkos jasnom obećanju da će za ljubav međusobnu, slogu i pomaganje, za bratstvo svoje, imati nagradu izuzetnu, a na dunjaluku blagostanje, ipak čine suprotno. Velika je počast i neopisiva, nepojmljiva blagodat data ummetu Muhammedovu, i ta počast i blagodati te, trajat će dok svojim ponašanjem mi ne uzrokujemo da budemo poniženi i blagodatima koje nam Uzvišeni dariva ne zatvorimo put. Neki je jevrej bio nešto dužan Omeru r.a.. Jednom ga Omer susrete i reče mu: „Tako mi Onoga koji je odabrao Muhammeda a.s., nad ostalim ljudima, nećeš mi bježati kada si mi potreban“. Jevrej reče: „Allah nije odabrao Muhammeda nad ostalim ljudima“. Omer je na te riječi reagovao tako što je jevreja ošamario. „Tužit ću te Muhammedu“, reče jevrej: „pa neka nam on presudi“. Došli su Poslaniku i jevrej reče: „Omer je tvrdio da te Allah izabrao nad svim ljudima, a ja sam tvrdio da te Allah nije odabrao. Potom me je ošamario“. Poslanik tada reče: „Ti ćeš Omere da mu se izvineš i s njim za šamar naravnaš“, a zatim nastavi: „Činjenica je da je Adem Allahov odabranik, Ibrahim Njegov prijatelj, Musa Mu je sagovornik, Isa ruh, a ja sam Allahov miljenik. Uistinu, Allah je moj ummet nazvao izvedenicom iz Svoja dva imena. Njegovo ime je Selam- Onaj koji daje spas i utočište, a moj ummet je nazvao muslimanima. Sebe je nazvao Mu'minom- Onim koji daje sigurnost, a moj ummet je nazvao mu'minima. Uistinu, tražio sam dan za svoj ummet, pa nam je odredio petak. Vaš dan je sutra, a kršćanski prekosutra. Uistinu, vi ste prijašnji a mi potonji, ali mi ćemo imati prednost na Sudnjem danu. Uistinu, Džennet je zabranjen svim vjerovjesnicima sve dok ga ja ne nastanim i zabranjen je svim ummetima sve dok u njega ne uđe moj ummet“. Pogledajmo mi nas braćo. Ima nas i na istoku i na zapadu i sjeveru i jugu, ima nas mnoštvo, ali u tom mnoštvu ima mnogo gladnih i od neprijatelja su mnogi potlačeni, protjerani. Ummeta tvoga sljedbenici, Poslaniče, svoj život dunjalučki bježeći iz nesigurnosti završavaju u dubinama morskim tražeći spas izvan sebe samog. Tvog ummeta sljedbenici, Muhammede, po putevima, potocima, bespućima mnogih zemalja pa i naše, hodaju u potrazi za spasom – selamom, i za sigurnosti – emnom. Pogledajmo mi nas braćo. U nedavnoj borbi za naše glasove svi su glasno i jasno govorili da se bore samo radi našeg dobra i da im ništa osim naše sigurnosti i našeg napretka nije važno, a sada se ne mogu složiti ko će se s kim udružiti kako bi nam to obećano dobro donijeli. Ne mogu se složiti jer sada više mi važni nismo, sad su borbe za njihove pozicije i njihove stranačke i lične interese. Allah dž.š., je obećao Poslaniku našem da nas neće prepustiti neprijatelju sve dok sami sebi neprijatelji ne budemo. Kad počnemo uništavati se međusobno i porobljavati se uprkos spoznaji da smo braća, ko će nas braniti i sigurnost i blagostanje nam garantovati? Ne bacajmo se vlastitim rukama u propast! Poslušajmo šta nam govori Alija r.a.: „Četiri su stuba naše vjere, to su JEKIN – snažno ubjeđenje, ADL – pravda, SABUR – strpljenje i DŽIHAD – borba“. Da bi bili snažni nužno je te stubove u nama i društvu našem ojačati. Čvrsto ubjeđenje – to nama fali. Mi nismo čvrsto ubijeđeni da ono što Allah govori, istina je. Zamislite da smo mi istinski ubijeđeni, bezrezervno uvjereni da će dvojica muslimana koji se u ime Allaha vole u Džennet. Pravda. Poslanik kaže: „Neka niko od vas ne ponižava samog sebe“. Ljudi su upitali: „Kako neko može ponižavati samoga sebe“? On je odgovorio: „Kada vidi situaciju u kojoj mu je Allah naredio da govori a on ništa ne kaže. Allah će mu reći na Sudnjem danu: 'Šta te je spriječilo da kažeš to i to'? On će odgovoriti:'Strah od ljudi'. A Allah će reći: 'Ja imam veće pravo da Me se bojiš“.(Ibn Madže). Sabur – a to je ustrajan, neumoran rad i žrtva za dobrobit zajednice, za dobrobit svih ljudi. Nužan je sabur kako bi musliman ustrajavajući u dobru pokazao da je korisnost ono što ga krasi, i džihad a to je neprekidna borba za boljeg sebe jer je džihad sa sobom najveći a bez promjene u sebi nema ni boljeg društva ni jačeg ummeta. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
19.10.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Prošlosedmična, reisu-l-ulemina hutba se završila porukom da budemo jedinstveni, da se ne dijelimo. Ta poruka sadržana je u ajetu koji upozorava da razjedinjeni stižemo na ivicu vatrene jame s koje je Allah dž.š., spasio ashabe ujedinjujući ih i tako ih učinio čvrstim bedemom pred svim izazovima i snažnom skupinom pred svim neprijateljima. Naša vjera na jedinstvu, na slozi, na zajedništvu insistira neprekidno. I kroz obrede vjere to naglašava. Ako znamo čitati te poruke, onda ćemo ih naći i u zapovijedi da se svi na istu stranu, istoj kibli, okrećemo, naćićemo ih u insistiranju na džematu, u obavezi džume za sve pametne i punoljetne muslimane, u bajramskom džematu koji ne mora nužno biti samo muški, u obavezi organiziranog sakupljanja zekata, u ummetskom okupljanju na hadžu, itd.. Allah dž.š., sve nas naziva braćom i sestrama i zahtijeva da među nama bratski odnosi moraju biti. Osuđuje Uzvišeni svako ponašanje koje takve odnose narušava, pa nam zabranjuje da jedni druge ogovaramo, da se ružnim nadimcima nazivamo, da se jedni drugima rugamo... Svaka riječ i svaki postupak koji narušava naše bratske odnose, naše zajedništvo je za osudu i grijeh je. I uistinu, ima li većeg neprijatelja za jedan narod od njegove nesloge, nejedinstva, od nepostojanja jedinstva cilja i jedinstva akcije. U bilo kojem segmentu života, samo dobro organiziran i složan narod može očekivati bolje sutra, može očekivati uspjeh, rezultate. Ako džemat gradi džamiju, jedinstvo je uslov za uspjeh. Ako jedno naselje vodi akciju da izgradi put, rasvjetu, bilo šta od infrastrukture što će život unaprijediti i mlade u zavičaju zadržati, jedinstvo i sloga su uslov. Ako u jednoj zgradi stanari žele ispravan lift, uredan haustor opet je sloga uslov. Ako hoćemo da budemo neki značajan faktor, politički, ekonomski, u ovoj našoj domovini, a druge nemamo, ako hoćemo ovdje da živimo bezbjedno i slobodno, ako hoćemo da svakom građaninu obezbijedimo njegovo pravo koje mu nužno pripada, uslov je da budemo složni i jedinstveni. Kakvom uspjehu se može nadati narod podijeljen u više od stotinu političkih stranaka i čiji rezultat je neminovno da niko ne može pobijediti, a da smo svi, a najviše naša djeca, izgubili. Ima jedna misao, jednog svjetski poznatog učenjaka, mislioca, filozofa koja me od kad je pročitah progoni. Želim je u ovom važnom trenutku za naš narod i Domovinu podijeliti s vama. Ona glasi: „Samo mrtvi su doživjeli kraj rata“. I uistinu, bilo bi krajnje potrebno da ozbiljno razmislimo o ovim riječima. Prvo da nas podsjetim da je vjernik sve dok živi u neprekidnom ratu. Šejtan se obavezao da će stalno atakovati na nas i učiniti sve da nas zavede, od istine i pravoga puta odvrati. Zakleo se da će nam prilaziti sa svih strana i da nas nikad neće ostaviti na miru sve dok ne ispustimo dušu a tada će od svih koji su s njim prijateljevali dići ruke i reći, ja sam čist od tebe, nisam te primorao da me slijediš, samo sam te zvao i djela kojima te zvah uljepšavao, i ti si na to pristao. Kao što smo kao vjernici u neprekidnom ratu s neprijateljem koji se šejtan zove, kao građani ove zemlje smo u neprekidnoj borbi za njen opstanak, za njen napredak, za njenu budućnost. Uistinu, borba je završena samo za one koji su u slobodu našu uzidali svoje živote. Za sve ostale, za sve nas, borba je neprekidna, bez odmora i bez opuštanja. Svi smo obavezni boriti se a borimo se i kad na njivi sijemo i kad se obrazujemo i kad odgovorno radimo i kad svoj imetak u otvaranje novih radnih mjesta trošimo itd.. Postoje trenutci, dani, periodi u našim životima, u životima naroda i zajednica kad se mora jedinstveno i odlučno izaći na mejdan i boriti se. Samo je naš masovan izlazak na bojište i bezrezervna podrška svih neustrašivim borcima dala rezultat koji se zove nezavisna i međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina. Zamislimo, da smo tada bili podijeljeni, da nismo bili svjesni važnosti borbe, da smo se oglušili na poziv naših izabranih vođa, gdje bi danas bili? Zamislite, da smo ada prosipali našu snagu dijeleći se i pucajući u prazno. U borbi smo za domovinu našu, samo sad ne izlazimo u iskopane rovove i na odbrambene linije, već na izbore, na glasačka mjesta. Obavezni smo i kao vjernici i kao građani ove zemlje izaći na izbore jer je to naša današnja borba i obavezni smo na tim izborima pokazati da smo jedinstveni, da ne rasipamo našu snagu pucajući u zrak, u prazno. Doktor Muhammed Ratib en – Nabulsi kaže: „Jedan narod može biti brojčano većinski, ali njegovo odsustvo iz javnih društvenih procesa čini ga obespravljenom i potlačenom manjinom“. Izbor je naš, uključiti se i boriti ili okrenuti problemima leđa i čekati da ih neko drugi rješava. Izlazak na izborte je borba i to prvorazredna borba za našu domovinu, za našu djecu. Neka nas dragi Bog u svakom hairli poslu pomogne. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
05.10.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha. Reci: „Hoćete li da vam kažem šta je bolje od toga? Oni koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili imaće u Gospodara svoga džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će vječno boraviti, i čiste žene, i Allahovu naklonost“, a Allah dobro poznaje robove svoje“./Ali Imran,14-15/. Kada se vratio sa Mi'radža, Poslanik je rekao: „Ušao sam u Džennet, jeo njegovih plodova, i pio sa njegovih rijeka“. Jednom je sjedio sa ashabima i upitao: „Ko je od vas ušao u Džennet“? Svi ashabi su šutjeli. Ustao je Abdullah ibn Omer i rekao: „Ja, Allahov Poslaniče“. Otac mu, Omer r.a., veli: „Stavio sam ruke na svoje lice jer me sin svojim odgovorom posramio“. Poslanik je potom upitao: „Ko je od vas pio sa džennetskih rijeka“? Ponovo je ustao Abdullah ibn Omer i rekao: „Ja, Allahov Poslaniče“. Omer r.a., otac mu, kaže: „Razmišljao sam da stavim svoju ruku na njegova usta kako bih ga ušutkao“. „Ko je od vas jeo džennetskih plodova“?, upitao je Poslanik. „Ja, Allahov Poslaniče“, rekao je Abdullah ibn Omer. Ashabi su se počeli okretati jedni prema drugima čudeći se Abdullahu. Omer r.a., kaže: „Razmišljao sam da ustanem i odem sa ovog skupa“. Ashabi su gledali Abdullaha ibn Omera, čudeći se onome šta govori, a tada mu Poslanik reče: „Abdullah, Allah te blagoslovio, kaži im šta si imao na umu“. Abdullah ibn Omer reče: „Poslaniče, ušao sam u Džennet tvojim ulaskom, pio sam džennetskih rijeka time što si ti pio s njih, osjećam njihov okus u ustima. Tvojim jelom džennetskih plodova i ja sam ih jeo. Čak u grlu osjećam ukus džennetskog voća“. Vjerujemo li mi, ustvari, jesmo li mi potpuno uvjereni da je ono što Allah i Njegov Poslanik govore, istina? Naše ponašanje nas odaje, jer je ono rezultat naših uvjerenja. Ima li iko među nama da ne zna da je bolje ustati na sabah, da ne zna, da ta namaska sedžda vodi onome što je od svega dunjalučkog bolje? Pa ipak, mnogi slijede ono za čim žude, preči im je san, udovoljiti tijelu, preče im je. Ima li iko među nama da ne zna za nagradu obećanu za svaki korak učinjen ka džamiji i džematu, da ne zna da je svaki korak na tom putu dobro djelo više i jedan grijeh manje i da je to ustvari korak ka onome za šta Allah dž.š., kaže da je bolje? Pa ipak i najbezazleniji razlog će nas od stajanja u safu džematskom odvratiti. Ima li iko među nama da nije čuo za nagradu obećanu postaču? Pa ipak, mnogo je među nama braće i sestara koji slijede ono za čim žude, radije će udovoljiti tijelu nego duši, radije će slijediti prohtjev nego krenuti putem ka onome za šta Allah dž.š., kaže da je bolje. Ima li iko među nama da ne zna kolika je moć sadake i kakav je zaštitnik zekat? Pa ipak, radije slijedimo šejtana koji nam dunjaluk uljepšava a zanemarujemo istinu, zanemarujemo riječ Božiju, obećanje Njegovo, da su bašče džennetske bolje od onoga za čim ovdje žudimo. Mi smo muslimani, znamo i vjerujemo da će svakome od nas biti upućeno pitanje; ko ti je Gospodar, ko ti je Poslanik, koja ti je vjera, ko ti je imam i kojem narodu pripadaš. Samo je jedan odgovor tačan, a on glasi; Gospodar mi je Allah, poslanik je Muhammed, vjera je Islam, imam mi je Kur'an a pripadam ummetu Muhammedovu s.a.v.s.. Ovaj odgovor treba dati da bi uspio. Isti odgovor treba dati i Abdulla ibn Omer i svi koji uspjehu i spasu teže. Abdullah ibn Omer je bezrezervno vjerovao Poslaniku i znao, da ako je Poslanik bio u Džennetu i kušao njegove plodove i pio iz njegovih rijeka, to može svako ko bude išao putem kojeg Poslanik trasira. Poslanik kaže da će u Džennet ljudi koji se vole bez dunjalučkog interesa. Uči nas Poslanik djelu koje vodi na mjesto ljepše od svih dunjalučkih ljepota. Za čiji interes se naša braća i sestre podijeljeni u političke stranke, mrze, sukobljavaju i svađaju. Žudeći za dunjalukom ili boreći se za bašče džennetske. Sve nas uspjehu vodi samo ako isto odgovorimo na postavljeno pitanje. A odgovor je da nam je jedan, isti Stvoritelj, da nam je Poslanik isti, da nam je vjera ista, da nam je imam isti, da pripadamo narodu istom. Koliko nas stvari ujedinjuje, a samo jedna na sukob i svađu, na mržnju podstiče. Ta koja nas suprotstavlja i jedne protiv drugih okreće i tako neprijatelju lahkim nas plijenom čini, je dunjaluk. Zamislite kada bismo bili ubijeđeni da je ono što Allah govori istina, a govori nam da je ono što On nudi bolje od svih dunjalučkih ljepota. To bolje, te bašče džennetske su za one koji se bez interesa dunjalučkih vole, pripremljene. Poslanik kaže da u Džennet ljude vodi muđusobno pomaganje bez očekivanja protuusluge. Kaže nam: „Da pomognem svome bratu draže mi je nego da čitav mjesec budem u itikafu“. Kako mogu ljudi koji vjeruju, na čast i dostojanstvo jedni drugima udarati? Zar se musliman može ponositi uspjehom kojeg je postigao ponižavajući brata muslimana, kaljajući njegovu čast i otkrivajući njegove sramote? Vas, braćo naša i sestre, u ovim danima borbe za naše povjerenje, vodi ono za čim žudite, a to su prolazna dunjalučka dobra. Da vam je cilj naš napredak i da žudite za baščama džennetskim, bili biste svjesni Poslanikovih riječi: „Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to djelo ruši“. Allah dž.š., nam, o muslimani, naređuje da se u dobru natječemo, a to znači da bismo trebali biti takvi da se svakom dobru radujemo i nastojimo učiniti još veće dobro i da se ničijem prijestupu, nipošto ne radujemo i na tome svoj uspjeh gradimo. Nama se čini lijepim ono za čim žudimo, a ono što Allah nudi sigurno je bolje. Ima među nama i onih koji za vlašću žude. Obaveza nam je reći im da je vlast prije svega odgovornost. Istog onog Abdullaha ibn Omera, dok mu otac ranjen na samrti leži, isti oni ashabi koji su ga dok je o svom boravku u Džennetu govorio, začuđeno gledali, sad za halifu predlažu. Omer r.a., tada reče: „Dovoljno je da jedan iz Hatabove porodice odgovara pred Allahom“. Eh, kad bi mi danas imali ljude koji su svjesni odgovornosti pred Bogom i čija srca više žude za baščama džennetskim nego za dunjalukom, mi bismo živjeli dunjalučku sreću i sigurnim korakom išli ka onome što je od dunjaluka bolje. Uzvišeni Bože , pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
28.09.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Prije današnje džume obilježili smo Hidžru. Prije iduće džume obilježit ćemo Ašuru. Ovaj petak se smjestio između dva izuzetno važna događaja, koji svaki na svoj način šalje, izuzetne, važne, za svako vrijeme i sve generacije, neprevaziđene poruke. Kako nam prenosi Ibn Abbas, a bilježi Buharija: „Poslanik je u Medini zatekao sinove Israilove kako dan Ašure poste, pa ih je upitao:' Zašto'? Rekli su: 'Ovo je poseban dan u kojem je spašen Musa a.s., i narod Jevrejski od njihova neprijatelja pa ga je Musa a.s., postio'. Poslanik je rekao:' Meni je Musa bliži nego vama', pa ga je i Muhammed a.s., postio i nama preporučio isto“. Kao što su sinovi Israilovi živjeli u Egiptu bez zaštite, ugroženi i obespravljeni, bez institucija koje bi im sigurnost pružile, tako su i muslimani u Mekki bili progonjeni, mučeni, nezaštićeni. Hidžra u Medinu će im pružiti zaštitu jer s hidžretom započinje organiziranje muslimana u zajednicu koja se, država zove. Ali, da bi se država napravila, da bi stabilna bila, da bi bila sposobna pružiti zaštitu slabim, osigurati ista prava svima, Poslanik traži od ashaba da se okupe oko zajedničkih vrijednosti i da se na poštivanje tih vrijednosti obavežu. Ubadet ibn Samit kaže: „Poslanik je od nas tražio da se zakunemo na; pokornost i poslušnost, na nesebičnost, da se obavežemo da nećemo tuđe prisvajati, da se zakunemo da ćemo uvijek istinu govoriti, da se obavežemo da braneći svoju vjeru ničijeg prijekora se nećemo plašiti i da ćemo štititi Poslanika i Islam od svega od čega štitimo svoje porodice i da ćemo to činiti s istom predanošću s kojom štitimo sebe i porodice“. Da su sinovi Israilovi mogli opstati bez države ne bi se odlučili na tako težak, iscrpljujući put, koji će zbog njihovog kolebanja, do obećane zemlje četrdeset godina trajati. Bio je to put pun neizvjesnosti, ali s jasnim ciljem. Da su ashabi i Poslanik mogli opstati u Mekki, a Mekku je Poslanik volio više od svih drugih mjesta na zemlji, da su mogli živjeti slobodno i vjeru u pununi njenoj, ne bi se odlučili na tako iscrpljujući put hidžre. Bio je to put pun neizvjesnosti, ali s jasnim ciljem. Ovaj naš narod je u svom zemaljskom trajanju iskusio sve. Iskusio je i vrijeme u kojem je zahvaljujući jakoj državi živio sigurno i slobodno, i vrijeme u kojem je tlačen služio okupatoru, i vrijeme kad mu je oduzeto i ime i jezik. Ovaj naš narod pamti i hidžre ka novoosnovanim naseljima koja su se nekad Azizija zvala, i hidžre u krajeve daleke. Ovaj naš narod više ne želi takve hidžre. Ne želi napuštati svoj dom i domovinu jer zna da svi koji su otišli duboku su za zavičajem veremili i teško, ustvari nikad iz svog sjećanja, iz bića svog nisu izbrisali Bosnu. Ovaj naš narod ne želi biti izveden iz Bosne, on želi biti poveden u sigurnost i sreću, želi biti poveden u obećanu zemlju Bosnu. Ovih dana svjedočimo borbi u našem narodu i našoj zemlji između političkih subjekata i pojedinaca koji sebe nude nama da nam svojim znanjem i sposobnošću obezbijede slobodu, zaštitu, jednom riječju da nam svima obezbijede sigurnu kuću u kojoj ćemo mi i djeca naša biti svoji na svome. Svi se, svi bez izuzetka zalažu za poštenu državu, za pravednu državu, za više socijalne sigurnosti, za više ekonomske stabilnosti, za više radnih mjesta, za bolje škole, za opremljenije bolnice.... Istina je da našoj državi treba sve ono što se u ovim borbama između političkih subjekata za naše povjerenje, nudi. Istina je da to slušamo svake dvije godine jer se borba za naše povjerenje svake dvije godine događa. Događaju se i promjene, ali ne nama, ne ljudima. Promjene se događaju onima koji budu izabrani, samo njima. A promjena je potrebna svima, svi mi vapimo za boljim. Je li moguća promjena? Jeste!!! Moguća je samo ako se svi okupimo oko zajedničkih vrijednosti i na poštivanje i življenje tih vrijednosti se zakunemo. Poslušnost i pokornost Bogu. Da bi mogao služiti drugom moraš biti duboko uvjeren da je to misija, to nije posao. Ljudi koji preuzimaju odgovornost za druge, oni tu odgovornost ne preuzimaju od sedam do petnaest, već stalno. Oni tu odgovornost žive. A bez vjere u Boga, u Budući svijet, u nagradu nedunjalučku, ko je spreman podnijeti žrtvu, i ko je spreman ako nema vjere štititi zajedničko dobro i od sebe. Vrijednost oko koje nam se svima okupiti zarad sigurnosti naše, zarad budućnosti naše djece je poštenje. Trebamo se zakleti da tuđe prisvajati nećemo, da nećemo prisvajati ni tuđu imovinu ni tuđi hak. Svi mi imamo priliku biti muhadžiri, svi možemo učiniti nešto što će nas na sigurno ka slobodi povesti. Trebamo se posvetiti poštenom radu, privređivanju i krajnje poštenom odnosu prema tuđem. Vjernik nikad ne čini drugome što ne bi da drugi čini njemu. Vjernik nikad tuđoj stvari ne čini ono što ne bi želio da drugi čini njegovim dobrima. Ko god je imao priliku putovati bogatim zemljama zapada mogao je vidjeti da nema parčeta neobrađene zemlje. U kakvoj sigurnosti može živjeti narod čije su njive zapuštene a hambari prazni? Oni koji s Poslanikom žele koračati u sigurnost i slobodu, obavezuju se da će uvijek, samo istinu govoriti. Kako može u sigurnost koračati narod čiji predstavnici, istaknuti članovi političkih stranaka, koji se za naše povjerenje bore, o nepravilnostima unutar tih partija počnu pričati tek kad ih na listu ne stave tek kad ne ostvare svoj lični cilj i interes. Koliko trenutno ima onih koji nam nude i poštenu i pravednu državu i za nepostojanje takve optužuju one s kojima su do juče dijelili i ime i ideje. Kako im vjerovati? Da bi se sigurnosti domogli, da bi nam država mogla slobodu podariti, nužno je da svi uvijek istinu, i samo istinu govorimo, jer vjernik samo ne može biti lažac. Čijeg prijekora se trebaju plašiti oni koji promoviraju univerzalne vrijednosti? Muhammed a.s., je posljednji i čovječanstvu poslan. Kur'an je konačna Objava. Ne može nešto biti islamsko a da nije dobro za svakog čovjeka na zemlji. Kur'an je poslan čovječanstvu, Muhammed a.s., je poslan čovječanstvu. Na nam je obaveza da o vrijednostima Islam bez straha govorimo i da drugima te vrijednosti prezentujemo. Kako je najbolji jezik vjere djelo, trebali bismo bez straha od ičijeg prigovora živjeti vrijednosti naše, odnosno svim ljudima objavljene vjere. Da bi sebe ka sigurnosti poveli, da bi izgradili državu koja će biti kadra štititi našu slobodu, potrebno je da djelima pokažemo ljubav prema domovini, svjesni da je ta ljubav potvrda našeg imana. Ovih dana se sjećamo velikih i značajnih pobjeda u našoj borbi za sigurnost i slobodu. Sjećamo se i ljudi koji su bili spremni u odbrani vjere i domovine dati sve ono što bi dali u odbranu svoje porodice i svoje kuće. Poslanik od onih s kojima ima namjeru praviti državu traži da se zakunu da će njega i Islam braniti istom odlučnošću kojom brane svoju djecu i porodicu. Kada su rekli da hoće, kada su se na to zakleli, Poslanik je znao da će s takvima sigurno izgraditi medinsku državu koja će im sigurnost i slobodu podariti. Zamislite braćo, kada bismo svi mi prema našoj zemlji, njenim dobrima i bogatstvima se odnosili kao prema svom vlastitom? Kad se budemo spremni zakleti da ćemo takvi biti, bit ćemo i sigurni i slobodni. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.09.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Iz Objave znamo da čovjek od prvih koraka učinjenih zemljom ima obavezu kurbanom se približiti Stvoritelju. Allah dž.š., kazuje nam: „I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kod jednog je bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao:“Sigurno ću te ubiti“! „Allah prima samo od onih koji su bogobojazni“, reče onaj“./Maide,27./. Ibrahim a.s., je klao kurban i svojom spremnošću na žrtvu postigao deredžu Allahovog dž.š., prijatelja. Allah dž.š., je, kako On Uzvišeni u Kur'anu kaže, Ibrahima a.s., za prijatelja uzeo a Ibrahim a.s., je Gospodara svjetova molio. „Gospodaru moj daruj mi porod čestit. I Mi ga obradovasmo dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: „O sinko moj, u snu sam vidio da trebam da te zakoljem, pa šta ti misliš“? „O oče moj“, reče, „onako kako ti se naređuje postupi, vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati“./Saffat, 100-102/. Svi poslanici, i svi ummeti, svi narodi imali su obavezu, kurban klati. Allah dž.š., kaže: „Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje“./Hadž,34./. I kako su prvi ljudi na zemlji kurban klali, takvu obavezu imaju svi ljudi, jer Allah dž.š., preko Poslanika, poslanog čovječanstvu naređuje: „Mi smo ti uistinu mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će bez pomena ostati“./Kevser, 1-3/. U svakom je djelu najvažniji nijjet. Habilov kurban bio je primljen zbog čistog, iskrenog nijjeta. Ibrahim a.s., nije ni žrtvovao ono što je Allah dž.š., od njega tražio. On je pozivom na žrtvu bio samo iskušan. Allah dž.š., o tome govori: „I kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: „O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao, a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, to je zaista bilo pravo iskušenje, i kurbanom velikim ga iskupismo“./Saffat, 103-107/. Da je nijjet važniji od djela pokazuje upravo Ibrahimov a.s., primjer jer je zbog njegove iskrene spremnosti na žrtvu, postao Allahov dž.š., prijatelj. I nas Allah dž.š., uči da u našim kurbanima nije važna količina mesa već iskrenost nijjeta. Kaže nam Uzvišeni: „Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša“:/Hadž, 37./. Allah dž.š., traži od ljudi da budu spremni na žrtvu, ta žrtva treba biti iskrena kao što bijaše iskrena Habilova, kao što bijaše iskrena Ibrahimova a.s.. Allah dž.š., je primio iskreno učinjeno djelo a svako takvo djelo približava čovjeka Bogu. Jedan Ademov sin žrtvovao je ovna, drugi klasje svoje pšenice. Ne problematizira se šta su kao žrtvu prinijeli već s kakvim nijjetom su to činili. Ibrahim a.s., nije ni žrtvovao Ismaila, ali je bez sumnje čvrsto odlučio da Allaha dž.š., radi, to učini, „pa ga je Allah zamijenio velikim kurbanom“. Muhammed a.s., podstiče ljude da čine dobro a u danima bajrama kojeg iščekujemo nema važnijeg i većeg dobra od klanja kurbana. Buharija i Muslim bilježe od Enesa r.a.,: „Nakon što smo klanjali bajram namaz, Poslaniku su dovedena dva velika rogata ovna, donio je tekbir i žrtvovao ih. Zejd ga upita: 'Šta su ovi kurbani?' a Poslanik mu reče:'To je sunnet našeg oca Ibrahima a.s.', a Zejd opet upita:'A šta mi od toga imamo?' Poslanik reče: 'Na svaku dlaku tvoga kurbana imaš sevap'.“ Poslanik Muhammed a.s., je također rekao: „Nema ljudskog djela važnijeg u danima kurban bajrama koje je draže Allahu dž.š. od klanja kurbana“. Poslanik također kaže: „Ni u šta nisi novac bolje uložio od onog što se zakolje u danima kurban bajrama“. Nagrada za kurban je izuzetna. Muhammed a.s., kaže: „Allah dž.š., prima krv vašeg kurbana prije nego ona padne na zemlju a sa kapanjem prvih kapi krvi Allah dž.š., onome koji kurban kolje oprašta grijehe“. Poslanik također kaže: „Ko sa čistim nijjetom i težeći zadovoljstvu Božijem zakolje kurban, računajući na Allahovu dž.š., nagradu, kurban će mu biti zastor od vatre“. Do kurban bajrama ostalo je manje od mjesec dana. To je ipak dovoljno vremena da ukoliko se kolebamo, hoćemo li ili ne, Allaha dž.š., radi, prinijeti žrtvu, da kolebanje savladamo i čvrsto i iskreno odlučimo učiniti ono što su činili sinovi Ademovi, što je činio Ibrahim a.s., što je činio i nama naredio Muhammed a.s.. Mi iz kurbana učimo da nas on osim približavanja Stvoritelju i međusobno zbližava. Kurbansko meso po propisima pripada porodici, rodbini i komšijama, i siromasima. Odvajajući prvu trećinu porodici učimo koliko je ista važna i gdje se nalazi u našim prioritetima. Dijeleći drugu rodbini i komšijama podsjećamo sebe na vjerničku obavezu održavanja i rodbinskih i komšijskih veza. Dijeleći jednu kurbansku trećinu siromasima ispunjavamo obavezu da svi ljudi u danima bajrama osjete radost, da osjete vjerničku brigu za drugog koja mora biti trajna, neprekidna. Kao što nas kurbani od vatre štite tako nas i sadaka, štiti od vatre. Molimo Uzvišenog Boga da svaku našu žrtvu ukabuli a kurbane naše učini sigurnom jahalicom za nas preko Sirat ćuprije. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.07.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Zar kad poumiremo i kosti i zemlja postanemo,zar ćemo mi,zaista biti oživljeni, i naši preci davni? Reci:“Da, a bićete i poniženi!“ to će biti samo glas jedan, i svi će odjednom progledati, i reći:“Teško nama ovo je Sudnji dan!“ Da, ovo je Dan strašnog suda u koji vi niste vjerovali! Sakupite nevjernike i one koji su se s njima družili i one kojima su se klanjali, mimo Allaha i pokažite im put koji u Džehennem vodi, i zaustavite ih, oni će biti pitani“. /As-safat, 16-24/. Nevjernici ne vjeruju ni u Allaha ni u Sudnji dan. Bit će bolno otriježnjenje, teška spoznaja kad nakon tog jednog glasa,nakon što melek u sur puhne, odjednom progledaju i uvjere se da su zaustavljeni kako bi odgovarali i kako bi im bilo presuđeno. Vjernici su drukčiji, oni vjeruju, za odgovornost pred Sveznajućim, znaju, i za nju se u svakom trenu svoga života pripremaju. Svi će ljudi pitani biti, svi će radi odgovornosti biti zaustavljeni. Abdullah ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik rekao:“Neće se sin Ademov pomaknuti ispred Gospodara dok ne odgovori na četiri pitanja: o životu, kako ga je proživio, o mladosti, u šta ju je potrošio, o imetku, kako ga je sticao i u šta trošio i da li je radio po onome što je znao“./Tirmizi/. Od svih faza ljudskog života, dunjalučka je najvažnija. Ovdje se odlučuje kakav će kabur u koji ću se nastaniti,biti. Ovdje se odlučuje u koje boravište u vječnosti ću se smjestiti, a odlučuje svako za sebe jer sami biramo put. Samo oni koji nisu sposobni sami izabrati put odgovornosti su oslobođeni. „Trojici se“, veli Poslanik, „djela ne pišu, maloljetnom, nepametnom i onome koji spava dok se ne probudi“. Odgovor na pitanje, „život, kako si ga proveo“, morat ćemo dat svi. Zato je važno da u životu svjesni odgovornosti,odgovorno se ponašamo. Ta odgovornost podrazumijeva našu svijest da je dunjalučka prilika svima data jednom, da vrijeme, šta god mi radili, teče, da svako djelo i svaka riječ naša, bilježe se. Vjernikov život treba biti obilježen,protkan,pobožnošću a pobožnost je između ostalog, da svaki posao, svaku obavezu preuzetu izvršavamo savjesno. Nije pobožnost kad u općinskoj ili nekoj drugoj kancelariji, u vremenu radnom, čitaš Kur'an. Pobožan si kad odgovorno radiš svoj posao. Nije pobožnost da u radnom vremenu klanjaš nafile. Tebi je rad farz i tvoja pobožnost je u predanosti poslu i savjesnom izvršavanju svojih obaveza. „Kako si život proveo?“, pitat će Stvoritelj. Ti možda misliš da ćeš Stvoritelju udovoljiti kad kažeš, koristio sam svaki tren za zikr, za ibadet, a tvoj zikr, tvoj ibadet je kad si odgovoran radnik i kad sebe opisuješ onim svojstvom koje Poslanik vjernicima dodjeljuje. On s.a.v.s., kaže: „Allah dž.š.,voli da svaki posao radite najbolje što znate“. Od svih faza dunjalučkog života, mladost je najvažnija. Eto, s pitanjem:“Mladost, u šta si je potrošio?, suočit ćemo se. Mladost čovjeku je kao proljeće prirodi. Proljeće svim stvorenjima Božijim donese priliku da bezbijedno prežive zimu. Mladost nudi svakom čovjeku da sigurnim korakom kroz život hodi. „Nauka u mladosti kao urez u kamenu“, kaže poslovica. „Kome ne vri mozak ljeti, neće mu vriti lonac zimi“, kaže poslovica. Ove mudrosti su iskustvo ljudsko, a znamo i da nas Poslanik podstiče da: „Iskoristimo mladost prije starosti“, i znamo da nam on s.a.v.s., pojašnjava da je: „Allahu na Dunjaluku najdraže vidjeti mladića i djevojku koji su Mu pokorni“. Pokornost Bogu ne može biti svedena i ne iskazuje se samo obredom i u džamiji. Pokornost se živi, ona nije dio našega dana, ona ispunjava svaki tren u našem danu. Danas je nužno mladima što više govoriti i što snažnije i jasnije ih podsticati na brak kao izuzetan oblik pokornosti Stvoritelju i najbolji način da se vjera uistinu živi. Omladino, ja vjerujem da volite Poslanika, on vas bez sumnje voli i iz te ljubavi prema vama poručuje vam: „O omladino, ko od vas ispunjava materijalne preduslove za brak, neka se ženi!“ O nafaki svih stvorenja brine Opskrbitelj. „Nema živog bića na zemlji a da mu On nafaku ne daje“./Hud,6/. S čovjekom je situacija nešto složenija. Čovjek je, kako primjećuju filozofi, „osuđen na pečeno“, a to znači da njegova hrana nije već zgotovljena kao što je stvorenjima drugim. Čovjek mora raditi da bi do nafake došao. Taj njegov rad mora biti u okvirima halala. „Imetak, kako si ga stekao i u šta trošio?“, eto, i to pitanje će te čekati, kad nas iz kaburskog sna probudi taj jedan glas. Vjernik stiče halal i u halal troši. To je jednostavno vjernikovo obilježje. S obzirom da je ovo vjerničko svojstvo, niko od vjernika ne strahuje, jer on nikome i stvari ničijoj neće nanijeti štetu niti je oskrnaviti. Vjernik je svakome radost jer u njegovom prisustvu, u njegovoj blizini, svi su sigurni. Vjernik ne prisvaja tuđe, ne krade, on ne ugrožava ni biljku,eto, treba znati da je bespravna sječa haram. Vjernik ne ugrožava ni životinju. Allah dž.š., nam je dozvolio lov i na kopnu i na moru, ali krivolov je haram. Životinja i u gori i u vodi treba od vjernika biti sigurna. Čovjek je biće koje uči. Od prvog svog dunjalučkog dana uči. Stvoritelj ga obavezuje da nauči razliku između dobra i zla, da nauči živjeti vjeru. S obzirom da je učenje uslov za naš uspjeh, ono se u izvorima vjere izuzetnim dobrim djelom smatra. Učiti, to je džihad,učiti to je hod stazom koja Džennetu vodi. Kad učiš meleki, i sva stvorenja Božija, blagosivljaju te. Ali ne uči se radi titule, ne uči se radi učenja samog, ne uči se radi dunjalučkog ugleda i zarade. Uči se kako bi se naučeno živjelo. „Da li si radio ono što si znao?“, eto, i to pitanje će nas čekati. Ne treba ovo pitanje ograničiti samo na znanje o obredu, o vjeri. Bio si dobar inžinjer, a loš političar. Zašto nisi radio ono što si znao? Bio si dobar učitelj, a loš direktor. Zašto nisi radio ono što si znao?... Cijenjena braćo, da svi više razmišljamo o odgovornosti, sigurno bi odgovornije radili i svim obavezama odgovornije pristupali. Kada bi nam svaki dan na um pao ajet u kojem Bog naređuje: „Zaustavite ih, oni će biti pitani“./As-safat,24./, manje bismo se pobožnošću razmetali, a više istinski pobožni bili. Uzvišeni Bože, pomozi nas! Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
13.07.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Među sedam velikih grijeha ubraja se i napuštanje bojnog polja. Grijeh je golem, kaže Poslanik, neprijateju okrenuti leđa i pobjeći. Mi, mnogi nismo svjesni veličine žrtve i grandioznosti njihovom žrtvom postignutog. Nismo svjesni, ili nismo to u dovoljnoj mjeri. Ostali smo u svojim domovima, na svojim ognjištima, na svojim njivama, zahvaljujući žrtvi naših šehida i hrabrih boraca koji se nisu povlačili s položaja i nisu neprijatelju okrenuli leđa. Njihovoj žrtvi zahvaljujući, mi imamo pasoš, imamo državu, nacionalni i vjerski identitet odbranjen, imamo slobodu, zastavu koja se vihori ispred Ujedinjenih nacija. Zahvaljujući njima koji su postigli šehadet, a nisu mrtvi, živi su, ali mi to ne osjećamo, i sumnje nema u Džennetu su, mi imamo priliku, draga omladino, ići u školu, imamo priliku studirati, zasnivamo porodice, zapošljavamo se, imamo priliku politički se organizirati i za vrijednosti za koje su se oni borili, borbu nastaviti. Ljudi koji su vidjeli dalje i bili svjesni važnosti sjećanja na tu žrtvu i te naše najbolje sinove i kćeri su ustanovili dan koji je svake godine drugog dana ramazanskog bajrama kao Dan šehida. Ljudi koji su to ustanovili, vjerovali su i očekivali da ćemo mi koji uživamo u plodovima njihove, šehidske, žrtve biti svjesni njihovog djela i u tom danu, Danu šehida, masovno se okupiti oko spomenika njima u čast podignutih i oko, na njihovim mezarima, postavljenih bijelih nišana. Mi tamo trebamo ići, ne zbog potrebe naših šehida. Oni prema obećanju Milostivog Gospodara imaju sve i „radosni su zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao“.(Ali Imran, 170.). Mi tamo, tim spomenicima šehidskim i nišanima bijelim trebamo ići da sebe preispitujemo, da sebe opominjemo i da se ako smo zaslužili i prekorimo. Kako god se oni u borbi za slobodu i dostojanstvo nisu povlačili, niti neprijatelju leđa okrenuli, nama je zadaća isto. Dužni smo bezkompromisno se boriti za pravedno, socijalno uravnoteženo društvo, za društvo koje pruža svima jednake šanse i u kojem su svi pred zakonom jednaki. Drugog dana bajrama kad smo trebali masovno biti sa šehidima, onom istom masovnošću kojom smo pohodili bajram namaz, pa i u većem broju jer su i naše sestre trebale sa šehidima biti, nažalost bilo nas je sasvim malo. Bilo nas je na svim mjestima okupljanja u čast naših šehida, toliko malo da se postavlja pitanje smisla postojanja tog dana posvećenog njima. Svaki dan, ustvari svaki tren moje budnosti, progoni me pitanje, zašto??? Jesmo li mi zaboravili da su naša braća i sestre u temelje naše slobode u neprocjenjivu blagodat da živimo u svojim kućama, da smo ostali na svojim ognjištima, ugradili svoje živote? Jesmo li mi zaboravili da su oni za naš pasoš, za našu zemlju, za našu školu, za našu fabriku, odvojili sebe od svojih porodica zauvijek na Dunjaluku, a mi nismo sposobni odvojiti jedan sahat vremena i pokazati i sebi i drugima da nismo, niti ćemo okrenuti leđa ni njima, ni vrijednostima koje su rezultat njihove žrtve i da pokažemo da nećemo nikad posustati u borbi za budućnost, njihove i naše djece. Može biti i da nas je stid otići i susresti se sa tim živim, vječno živim ljudima, šehidima, jer smo nedostojni njihove žrtve. Prilikom širenja Istine u Perziju bili su i pripadnici plemena Benu Bekr. Kad god bi neprijatelj napadao, činio je to upravo na onom dijelu gdje je borbene položaje držalo to pleme i svaki put bi probili linije odbrane. Vojskovođa Mesenna ibn Haris je tim vojnicima poslao kratku i jasnu poruku: „Od Musenne ibn Harisa, plemenu Benu Bekr – Ne sramotite muslimane“. Iz temelja se njihov odnos prema borbi promijenio. Historičari bilježe da je pobjeda došla s te strane, sa strane gdje položaje držaše vojnici, pripadnici plemena Benu Bekr. Sutradan, trećeg dana bajrama, nakon našeg kolektivnog poraza kod šehidskih spomenika i pokraj njihovih nišana, stiže nam jasna i nedvosmislena poruka od naše vječno žive braće i sestara, od šehida: „Zar nas osramotiste???“. Sramotite Islam i nas vašim moralnim padom. Pustili ste da u društvo u kojem našoj žrtvi zahvaljujući, slobodno živite prodre svakovrsni porok i grijeh. Okrenuli ste leđa neprijatelju, šejtanu i budućnost naše djece postade upitna a time i budućnost države u čije temelje ugradismo sebe. Sramotite Islam i nas vašim odnosom prema svetosti koja se zove Domovina, a znate, Poslanik nas je to naučio, da je ljubav prema Domovini sastavni dio vjerovanja. Sramotite Islam i nas vašim nejedinstvom, podijeljenošću i vašom nesposobnošću da našoj djeci omogućite živjeti u kućama koje smo mi odbranili, na ognjištima za koja smo se mi žrtvovali i da rade na njivama u slobodi koju smo vam mi podarili. Kako da se uzdamo u vas i vašu spremnost na žrtvu kad vas ne biješe u Danu šehida kod naših nišana, a morali ste biti, i vi i vaša djeca? Vaša djeca ne znaju ništa o našoj borbi, o tome u školi ne uče. Zamislite, upitajte se da mi i naša preživjela braća, hrabri borci, nismo jednog jutra otišli na položaje. Zamislite da smo iste napustili i neprijatelju leđa okrenuli. Smijete li to zamisliti? Ne smijete, jer tada ne bi bilo ni naših ognjišta, ni naših kuća, ni naših džamija, ni naših fabrika, ni naših škola,... Pitajte se hoće li biti naše Domovine, i naše slobode, i našeg pasoša, i zastave naše pred Ujedinjenim nacijama, ako se vi tako odnosite prema vrijednostima za koje smo se mi borili i u trci za prolaznim zanemarite borbu za ono što je univerzalno i vječno? Uzvišeni Bože, pomozi nam i učini nas svjesnim veličine šehidske žrtve. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.06.2018.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.