Musliman je neprekidno u ratu. Šejtan ga napada sa svih strana i sredstvima svim. Ima taj prokletnik samo jedan cilj, zavesti čovjeka na krivi put i u vječnu patnju ga odvesti. Allah dž.š., nas upozorava, govori nam o tom šejtanskom naumu i opominje nas da nam je šejtan neprijatelj pa da ga neprijateljem i držimo. Čovjek je tijelo i duša. Neprekidna je čovjekova borba da načini i održi ravnotežu između Dunjaluka i Ahireta. Šejtan uljepšava grijeh, uljepšava Dunjaluk i podstiče nas da odgađamo činjenje dobra za sutra. Musliman zna, jer je u Objavi čitao, da obaveze mora ispuniti na vrijeme i da svako odgađanje može biti pogubno. Poslanika su pitali, koje je najbolje djelo? On je rekao: „Namaz u njegovo vrijeme“. Dakako da se ovdje ne misli samo na obavljanje namaza u namaskom vremenu već i da čovjek u životu počne klanjati na vrijeme. Vrijeme namazu je od sedme godine života. Dolazi nam hidžra i podsjeća nas na zakletvu Poslaniku koju mu ispod stabla dadoše oni koji Allahovo zadovoljstvo stekoše. Zakleli su mu se na pokornost u pogledu rata. Poslaniče, i mi se zaklinjemo iščekujući mlađak mjeseca Muharrema da nećemo pokleknut u borbi protiv šejtana. Musliman je poslušan Bogu i Poslaniku i bezpogovorno izvršava zapovijeđeno. Čini to i kod kuće i na putu i u zdravlju i bolesti. Poslušan je Stvoritelju i u muci i rahatluku, i kad mu je lijepo i kad mu je teško. Nije tajna, svima nam je znano, da svi ljudi u muci, u nevolji i teškoći Stvoritelja svjetova traže i od Njega izlaz i rješenje mole. Takva je priroda ljudska. Čak su, Allah dž.š., nam o njima govori, i oni koji su se toliko oholili da su se božanstvima smatrali, u teškoći ponizno Boga molili. Poslanik nas upućuje, kako da ispravno postupamo i kako da zadovoljstvo Božije zaradimo. Rekao nam je : „Sjećejte se Allaha dž.š., kad vam je lijepo. Allah dž.š., će se vas sjetiti u teškoći“. Dolazi nam hidžra. Oni s kojima je Allah zadovoljan, a na vjernost su se pod stablom zakleli, tom zakletvom su prihvatili da poslušnost i bezpogovornost bude njihov put. Poslaniče Božiji, iščekujući mlađak mjeseca Muharrema, zaklinjemo se tebi da ćemo Allahu i Miljeniku Njegovu poslušni biti i bez imalo teškoće naređeno živjeti. To od nas hidžra traži. Musliman se nesebično daje na putu dobra i za dobro. Zna musliman da je Dunjaluk kratka vijeka i da ako se ne proživi u pokornosti izgubljeno je vrijeme. Jest, vremena Mi, kune se Stvoritelj, na gubitku je čovjek osim ako vjeruje i čini dobro. Oni koji su došli pod stablo da Poslaniku zakletvu dadnu, obavezali su se na nesebičnost i darežljivost. Obavezali su se da će u granicama mogućnosti svojih činiti dobro za zajednicu, za Državu i da će od onoga čime su opskrbljeni pomagati unesrećene i potrebne. Dolazi nam mlađak mjeseca Muharrema, dolazi nam hidžra. Dolazi nam da nam kazuje o ljudima s kojima je Allah dž.š., zadovoljan te da nas podstakne da i sami Poslaniku se zakunemo i obavežemo da ćemo se u dobru natjecati i darežljivošću se okititi. Nije brate sitnica lijepa riječ, nije sitnica uklonuti smetnju s puta, nije sitnica priteći u pomoć bratu, komšiji. Ne postoji malo, beznačajno dobro djelo. Poslanik nam je govorio o ženi koja je berući trunje po džamiji zaradila Džennet. Govorio nam je o griješnici koja je spašavajući žednoga psa, spasila sebe. Govorio nam je da je u Džennetu vidio čovjeka koji je tamo stigao jer je uklanjao smetnje s puta. Musliman se čuva tuđeg haka. Vrlo mu je stalo da ne uzurpira ničije pravo i ne ugrozi nikoga. Poslanik nas upozorava: „Ko prisvoji tuđe pravo, pripada mu vatra a zabranjen mu je Džennet. Ashabi upitaše:'Ako je prisvojeno neznatno, malehno? Poslanik kaže: „Tamam bila grančica gorkog drveta erak“. Poslanik se na Akabi, pod stablom sastao s ljudima s kojima će ubrzo trebati kad u Medinu stigne praviti državu. Niko je nije sagradio, ustabilio i stanovnike njene sretnim učinio, ako je u njoj bilo obespravljenih, unesrećenih, ako je u njoj bilo privilegovanih i onih koji su iznad zakona bili. Zato se od njih traži da se zakunu da neće ničije pravo ugroziti, nikoga oštetiti. Iščekujući mlađak mjeseca Muharrema, hidžru iščekujući, braćo, radi naše sreće i sreće i budućnosti naše djece, zakunimo se Poslaniku da nećemo ničije pravo ugroziti i nikoga svjesno i namjerno oštetiti. To od nas hidžra traži. Musliman svugdje i uvijek govori istinu. Allah dž.š., to od nas zahtijeva i onda kad to nije u interesu nas i naših najbližih. „Laž, to su vrata licemjerstva“, opominje Poslanik. Ko može graditi normalno, zdravo, stabilno društvo sa licemjerima i neiskrenim ljudima? Zato Poslanik traži od skupine pod stablom da se zakunu da će iskrenost i istinoljubivost biti njihovo opredjeljenje i njihov put. I bilo je. I zato su mogli biti tako jaki da koračaju iz pobjede u pobjedu i da budu cijenjeni i poštovani i od prijatelja i neprijatelja. Iščekujući mlađak mjeseca Muharrema, a s njim nam dolazi hidžra, i mi se obavežimo da ćemo uvijek istinu govoriti, za istinu se boriti ma koliko to bilo teško i izazovno. Znajmo da je svaki drugi izbor i svaki drugi put teži jer ne donosi uspjeh a niko baš tako lahko ne podnosi neuspjeh. Siguran sam da svi i kao pojedinci i kao društvo uspjehu stremimo. Na tom putu tebi se Poslaniče zaklinjemo da ćemo istinu govoriti i za istinu se boriti jer je to jedini način da ovdje živimo sretno a na Ahiretu budemo spašeni i u društvu Tvojih iskrenih robova. Još su se oni pod stablom Poslaniku zakleli da će biti borci na putu istine i promovirati vrijednosti naše vjere bez straha od ičijeg prigovora. I mi Poslaniče vjerujemo da su vrijednosti naše vjere neupitne i iščekujući mlađak mjeseca Muharrema molimo Svevišnjeg da nas učini snažnim i odlučnim na pravom putu i da budemo neustrašivi u življenju i promoviranju Njegove riječi i Poslanikova sunneta. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
30.09.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Drugog Oktobra je prvi Muharrem. Započet će nova 1438. h.godina. Svi znamo da je događaj Poslanikove hidžre iz Mekke u Medinu označio početak našeg kalendara. Taj događaj je značio svakovrsnu promjenu i početak je jedne nove ere, jednog novog kalendara. Poruke hidžre su svevremene. Snaga njenih poruka je neiscrpna i upravo zato se mi svake godine radujemo, novoj godini kako bi porukama hidžretskim osnažili sebe na putu Istine i učvrstili svoj korak na putu ka Allahovom zadovoljstvu. Vjera nas uzvišena uči da se ništa nikad ne događa slučajno. Allah dž.š., svime upravlja i sve određuje i sve sa svrhom i smislom stvara. Nema slučajnosti ni u činjenici da se u prvom danu nove hidžretske godine, ove godine u našoj Domovini održavaju lokalni izbori. Siguran sam da u tom poklapanju ova dva značajna događaja ima poruka koje trebamo isčitati i ima pouka koje trebamo usvojiti. Jeste, s hidžrom je Poslanik i ashabi mu u Medini udarili temelje državi i na tim zdravim temeljima izgradili je čvrstu i stabilnu. Toliko je bila čvrsta i stabilna da se pred njenom snagom tresla i Perzija i Vizantija a okolna plemena i naselja diveći se toj snazi su hrlili u savez s Poslanikom i širili granice i povećavali moć Države. Glavni adut iz kojeg je Poslanikova država crpila snagu bili su ljudi. Ljudi koji su svakim svojim gestom i činom svakim doprinosili da država bude jača i snažnija. Oni su sebe i sve svoje znanje za nju žrtvovali. Uvijek su njen i zajednički interes stavljali ispred svog. Takvi ljudi su mogli načiniti tu zdravu zajednicu i snažnu državu koja će postati simbol pravednosti, jednakosti, istih šansi za sve, koja će postati simbol države koja je sposobna svoje građane držati na okupu i štititi ih od zla i nesreće. Ponavljam, snaga jedne zemlje su ljudi. Neki je ashab zažalio što nema punu kuću zlata i srebra pa da to bogatstvo dijeli na Božijem putu. Omer r.a., slušajući njegovu želju a znajući šta je istinska i prava vrijednost i koji je način da se čvrsto stoji na pravom putu reče: „Da je meni punu kuću sposobnih ljudi pa da s njima gradim jaku i bogatu državu“. Mnogo je ljudi u našoj zemlji krenulo u borbu da preuzmu odgovornost za našu budućnost. Bore se da na svoja pleća preuzmu teret brige za naše zajedničko dobro. Treba cijeniti i poštovati tu njihovu hrabrost i njihovu odlučnost da svoje vrijeme, snagu i sve svoje sposobnosti stave u službu zajednice, u službu našeg zajedničkog dobra. Sigurno je da među njima ima i onih koji u toj borbi vide samo priliku za sebe. Na nama nije da proničemo u ljudske namjene, da čaprkamo po njihovim nijjetima jer mi to i ne možemo. Možemo samo reći da je teško onom ko zloupotrijebi ono što pripada svima. Neka ne misle ljudi kojima je lični interes i vijećnički paušal jedini motiv za borbu da će pred Gospodarom svjetova proći bez posljedica. Ja, međutim, ne želim govoriti o onima čije slike i poruke možemo vidjeti na svakom koraku diljem drage nam Domovine. Želim govoriti o narodu i narodu reći šta to poklapanje hidžre i izbora poručuje i kakvu nam pouku daje. Poslanik je rekao da je svih nas hidžra u odricanju od onoga što je loše, ružno, zabranjeno. Rekao je: „Muhadžir je onaj ko se udalji od harama“. Ne mijenjaju izbori stanje u našim porodicama, selima, gradovima. Koliko ih je do sad održano pa ipak nismo svjedočili nekim izuzetnim, divljenja dostojnim promjenama. Često se samo mijenjao život onih koji su izabrani. Promjena u nama, promjena nas, to se mora desiti da bi vidjeli promjenu oko nas. Poslanik je imao ljude koji su ostavili sve što ne valja i koji su shvatili da je dobro djelo učinjeno radi višeg cilja, radi Ahireta, jedino blago i trajno je. Trebaju li se desiti izbori da bi mi svi zajedno brinuli o dobrima i bogatstvima naše zemlje. Mi to možemo i sad, mogli smo i jučer, ali mi svi volimo bježati od odgovornosti i svu svaljivati na one koje smo izabrali a koji su se dobrovoljno i svesrdno ponudili da nam služe. Dobra i bogatstva naše zemlje su ogromna, ali često i beskorisna. Kome ovog trenutka koriste zapuštene njive i livade, kakva je ovog trenutka Zemlji i narodu našem korist od nereda u našim šumama od zagađenih naših rijeka i drugih vodotoka? Dobra naše zemlje su fabrike koje su građene desetljećima a sada su im na kapijama katanci a tik uz mašine im raste trava i korov. Sve jedno je ko će u prvom danu hidžretske godine preuzeti brigu za naše zajedničke poslove ako ćemo se mi kao narod, kao zajednica oglušiti o poruke hidžre i ostati uz stare navike i ništa u životu svom ne mijenjati. A hidžra nas uči da moramo da bi nam Država bila jaka kakva je bila ona Poslanikova čiji temelji su hidžrom udareni, sami sebe hraniti a to znači njive i livade, zemlju našu oživjeti. Hidžra nas uči da trebamo svakog dana snažiti a to možemo ako uspostavimo red u društvu, ako zaštitimo naša bogatstva kao što su šume i ako se prema vodi, tom resursu za kojim svijet vapi odnosimo islamski. Kakav je smisao ovih svađa, prepirki i podmetanja među kandidatima? Kakav je smisao napadanja jednih drugih i međusobnih omalovažavanja? Vaša borba, cijenjena braćo i sestre, nije borba za vas, to je borba između vaših ideja. Ako i ne prođeš na izborima, ako ljudi ne prepoznaju ovog trenutka vrijednost tvoje ideje, to te ne amnestira od borbe. Obavezan si nastaviti se boriti da ideje koje su dobre, koje donose dobro svima sprovedeš, oživiš preko onih koji su počašćeni da upravljaju našim zajedničkim dobrima. Ne možeš i ne smiješ biti protiv dobre ideje samo zato što dolazi iz tuđe partije. Sve jedno je braćo, ko će u danu prvom nove hidžretske godine preuzeti brigu o nama ako ćemo mi ostati isti i ako ćemo opet misliti da je nečiji tuđi posao i nečija tuđa briga urediti i uređenim čuvati naše zavičaje, naše okruženje. Kakvoj promjeni se možemo nadati ako će poslodavac opet ignorisati prava radnika a radnik opet u poslodavcu vidjeti svog neprijatelja. Nama treba istinska promjena. Donosi nam je hidžra a to je promjena u nama. Bez te promjene neće se desiti ništa bolje. Koliko je do sada bilo izbora, koliko se promijenilo ljudi kojima smo povjeravali naše zajedničke poslove? U nedjelju, prvog Muharrema, izaberi koga hoćeš. Slobodan si, sigurno imaš neke kriterije po kojima ćeš vrijednovati kandidate. Da bi izbori donijeli promjenu, da bi donijeli dobro svima, našoj djeci, mi u tom danu, prvom nove hidžretske godine, a to je ove godine i dan izbora, moramo izabrati vlastitu promjenu, promjenu svijesti. To podrazumijeva da konačno svi shvatimo i prihvatimo da to što je državno nije tuđe, već naše i da se za to svi moramo boriti i svi imati isti cilj, to unaprijediti. Promjena koju u prvom danu nove hidžretske godine moramo doživjeti, a hidžra je donosi je ostavljanje grijeha, okretanja leđa haramu, objava rata svemu što uništava našu zajednicu, dovodi u pitanje našu budućnost. Iz dinastije Umejevića bio je i halifa Hadžadž ibn Jusuf. Bio je strog, okrutan, nepravedan. Upitaše ga, zašto nije pravedan kao Omer ibn Hatab? On im reče: „A zašto vi niste pobožni kao Omerovi savremenici, Poslanikovi ashabi“. Neće izbori promijeniti stanje u našim porodicama, u kućama, u selima i gradovima. Mi se moramo promijeniti i moramo prestati čekati da će neko nekad riješiti naše probleme. Eto, potpisan je i adaptiran sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Eto, usaglašen je mehanizam koordinacije. Eto, sprovode se tačke plana reformske agende. Je li zbog svega nabrojanog neko došao da ti uredi i pokosi njivu sredi avliju i mezarje? Hoće li iko doći da ukloni ostruge koje sa živica napadaju seoske puteve, da ukloni smeće koje smo po divnim krajolicima drage nam domovine pobacali. Drugog okrobra je prvi Muharrem. Započet će nova hidžretska godina a hidžre je poruka da svi mi imamo priliku muhadžiri biti i nagradu muhadžirsku imati. Tom cilju vodi ostavljanje grijeha, ružne navike i borba za dobro svih. Da ne biješe hidžre, ne bi bilo Poslanikove države. Ako se nama ne desi hidžra, ako nam se ne desi promjena u nama, pitanje je šta će biti s naše države. Na izborima glasaj slobodno, glasaj po svojoj savjesti. Sigurno je da među tim stotinama kandidata ima onih kojima je želja služiti narodu i domovini radi Božijeg zadovoljstva. Budi siguran da nisi tim potezom olovke ni okrčio njivu ni posadio voćku, ni uklonio smetnju s puta. To ti bijaše obaveza i prije i poslije izbora, to ti bijaše obaveza kao muhadžiru jer smo kao muslimani svi dužni boriti se za zajedničko dobro i služiti narodu i Domovini. Uzvišeni Bože, pomozi nas da poruke koje nam poklapanjem drugog Oktobra i prvog Muharrema šalješ razumijemo i iz toga pouku uzmemo . Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
23.09.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Bilježi se da je Ibn Abbas rekao:“Neki je židov iz Šama čitao Tevrat i u njemu našao opis Allahovog poslanika Muhammeda a.s. i njegova svojstva.Upitao je svoje učitelje :'Ko je Muhammed'?Oni mu rekoše:'To je lažljivac i prevarant, za tebe je bolje da ga ne vidiš i da on tebe ne vidi.'Jevrej reče:'Tako mi Musaova Tevrata, nećete me moći spriječiti da ga posjetim i vidim.'Uzjahao je na svoju devu i danonoćno putovao. Kada se primakao Medini, prvi na koga je naišao bio je Selman Farisi. On je pomislio da je to Poslanik, a Poslanik je bio prije tri dana umro. Upitao je Selmana za Muhammeda, a Selman reče samome sebi:'Ako mu kažem da je umro vratit će se odakle je i došao, a ako mu kažem da je živ slagat ću. Reče mu:'Pođimo do njegovih ashaba.'Otišli su u džamiju i tamo zatekli ashabe u tugovanju. Jevrej reče:'Esselamu alejke jaa Muhammed', misleći da je Muhammed među njima. Ashabi zaplakaše i upitaše:'Ko si ti koji otvaraš naše rane'? Jevrej podiže glas i reče:' Koje li tuge i žalosti i kakvog li uzaludnog putovanja. Da se bogdo nisam ni rodio i kamo sreće da Tevrat nikad nisam čitao. A ako sam ga i čitao, kamo sreće da ne nađoh u njemu Muhammedova opisa. Kako bi volio da sam nakon što sam našao njegov opis zatekao ga živog.'Zatim je rekao:'Da li je među vama Alija koji bi mi ga mogao opisati?'Alija se javi a jevrej nastavi:'I tvoje ime sam našao u Tevratu.'Alija mu poče opisivati Poslanika:'On nije bio ni visok ni nizak. Imao je okruglu glavu i spuštene vijeđe. Oči su mu bile tamne, obrve izvijene u luk, kada bi se smijao svjetlo je izbijalo sa njegovih zuba među kojima je bio razmak. Krupnih šaka i stopala i brza hoda, a između pleća je imao pečat vjerovijesništva'. Jevrej reče:'Istinu si rekao,tako je opisan u Tevratu. Da li ti je ostalo kakve odjeće od njega koju bi mogao pomirisati?'Alija reče, idi do Fatime i donesi Poslanikovo džube.'Selman je donio njegovo džube na kojem bijaše sedam zakrpa. Jevrej ga je pomirisao i rekao:'Kako je samo lijep ovaj miris.'Potom je otišao do kabura Poslanikova, podigao glavu prema nebu i rekao:'Gospodaru, svjedočim da si Ti Jedan , Jedini, Sveobuhvatni, i svjedočim da je stanovnik ovog kabura Tvoj Poslanik i Miljenik i potvrđujem istinitost onoga što je reko. Allahu moj, ako primaš moj islam usmrti me ovog trena.'Jevrej se poslije ovih riječi sruši kod časnog kabura i umrije. Alija i ashbi ga ogasuliše i u Dženeti-bekijji ukopaše.“(Tenbihul-gafilin) Iz raznih dijelova svijeta, iz država mnogih su hadžije već u Medini i već su Pejgamberov kabur zijaretili. Naše hadžije će to isto učiniti u ponedjeljak i utorak. Susret s Poslanikom, selam upućen njemu je sreća iznimna i doživljaj neopisiv. A kako i ne bi bio kad je on s.a.v.s.,rekao:“Ko me posjeti poslije smrti, kao da me je posjetio dok sam bio živ. Ko me posjeti (ko posjeti moj mezar)ima moj Šefaat. Onog židova koji je opise Poslanikove u Tevratu našao je susret s Poslanikom promijenio i džennetskim stanovnikom ga učinio. A kako i ne bi kad u tom kaburu je svih svjetova čast i dika. U tom kaburu je onaj koji je kao milost svjetovima došao. U tom kaburu je onaj koji je svakim trenutkom svoga života svjedočio Istinu i za sva vremena je uzor ljudima. U tom kaburu je onaj čiji Ummet je bio i treba uvijek biti prvi u svemu jer je s Istinom u rukama. Od Mukatila ibn Sulejmana se prenosi da je Musa a.s. rekao:“Gospodaru u Objavi datoj mi vidim da će postojati narod koji će imati pravo zagovora i za koji će se zagovarati, pa ih učini mojim ummetom!“Allah dž.š. mu je rekao:“To je Ummet Muhammedov.“Musa je rekao: „U Objavi vidim ummet koji će se boriti protiv onih koji su u zabludi, učini ih mojim ummetom!“On mu reče:“To je Ummet Muhammedov.“Musa reče:“U Objavi vidim ummet koji se čisti vodom i prašinom, učini ih mojim ummetom!“Gospodar reče:“To je Ummet Muhammedov.“Musa reče:“U Objavi vidim da će pripadnici tog ummeta imati nagradu i kad samo naume učiniti dobro djelo, a ako ga učinu pisat će im se deset do sedam stotina sevapa. A ako naumi učiniti hrđavo djelo, ne piše mu se ništa dok ga ne uradi, a kad ga uradi, piše mu se samo jedno hrđavo djelo, učini ih mojim ummetom!“Gospodar reče:“Oni su Ummet Muhhameda a.s.“ „Gospodaru, vidim u Objavi kazivanje o ummetu iz kojeg će sedamdeset hiljada ljudi ući u Džennet bez polaganja računa, učini ih mojim ummetom!“Gospodar reče:“Oni su Ummet Muhammedov.“ Poslaniče Božiji, svih naroda svijeta predstavnici u ovim mjesecima časnim, tvoj će kabur zijaretiti. Zadaća im je promijeniti se, zadaća im je kroz ličnu promjenu, mijenjati i svijet oko sebe. Svima nam je zadaća u ovim mjesecima časnim podsjetiti se na istinu da će ovaj ummet Muhammedov biti svjedok protiv ummeta predhodnih. Svjedočit će da je došla istina i da im je dostupna bila. Allah dž.š. kaže:“I tako smo od vas načinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok“(Bekare 143). Zadaća nam je da se izgradimo i dostojni Poslanikova zagovora budemo. Zadaća nam je da se protiv zablude i djelom i riječju borimo. Zadaća nam je da se od svega što kompromituje nas i vjeru našu očistimo. Zadaća nam je da uvijek o dobru pričamo, dobro radimo, na dobro potstičemo, a hrđavih se djela klonimo. Zadaća nam je da se za Džennet borimo. Ne možeš, dragi posjetioče kabura Poslanikova, biti isti nakon što si se s Poslanikom susreo. Ne možeš Ummete Muhammedov biti ravnodušan nad činjenicom da je nepromijenjena i vječna riječ Božija u tvojim rukama. Opise i svojstva Poslanikova, jevrej je našao u Tevratu, a potom ih je našao i u Medini. Opise i svojstva nas, svi mogu naći u Kur'anu, o nama je u Tevratu Musa čitao. U časnim mjesecima dok kraj kabura Poslanikova stojimo i selame mu od Ummeta prenosimo pitamo se :Mogu li stvarno oni koji o nama čitaju i susresti muslimana, sljedbenika Poslanikova, s onim osobinama kojima nas Uzvišeni u Objavi opisuje? Pitamo se, postoji li danas Ummet o kojem je Musa čitao? Vi s hadždža ne možete doći isti. Mi ovdje i svi muslimani svijeta u Uzora čovječanstvu se moraju ugledati i svojstvima kojima smo u Kur'anu opisani okititi. Uzvišeni Bože, pomozi nas da istinski sljedbenici Muhammedovi budemo.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.08.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Abdullah ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik rekao: „Allah je među danima izabrao četri, a i među mjesecima je četiri učinio odabranim. Između žena je izabrao četiri, kao i četvericu koji će prednjačiti u Džennetu, a za četvericom Džennet čezne. Od odabranih dana je petak u kojem je jedan trenutak, u kojem će Allah vjerniku ako zatraži nešto, bilo dunjalučko ili ahiretsko, to i dati. Odabran je i dan Arefata. Kad osvane ovaj dan, Allah se diči i ponosi pred melekima govoreći: „Moji robovi, pogledajte ih, došli su ovdje prašnjavi, umorni, od imetka svog su potrošili da bi ovdje stigli. Budite Mi svjedoci da sam im oprostio.“ Odabran je i dan klanja kurbana. Kada nastupi ovaj dan i kada čovjek izvede svoga kurbana i zakolje ga, prva kap krvi koja kane briše grijehe koje je čovjek počinio. Odabran je i dan ramazanskog bajrama. Kada ljudi isposte i odu klanjati bajram, Uzvišeni kaže melekima: „Svaki radnik traži da bude isplaćen. Moji robovi su postili i na bajram došli očekujući nagradu. Budite Mi svjedoci da Sam im oprostio.“ Onda glasnik poviče: „Muhammedov ummete, vratite se kućama, vaša hrđava djela su zamijenjena dobrim.“ (Tenbihul-gafilin) Odabrani mjeseci su: Redžeb, Zul-kade, Zul-hidže i Muharem. Odabrane žene su: Merjem, kćerka Imranova. Hatidža, kćerka Huvejlidova. Ona je prva povjerovala u Allaha i Poslanika. Asja, kćerka Muzahimova, žena faraonova i Fatima, kćerka Muhammedova a.s. a predvodnica žena u Džennetu. Oni koji u Džennetu prednjače, to je Muhammed a.s. među Arapima, Selman, među Perzijancima, Suhejb među Bizantijcima i Bilal među Abesincima. A četverica za kojima Džennet čezne su: vođa pravovjernih, Alija ibn Ebi Talib, Selman, Ammar ibn Jasir i Mikdad ibn Esved. Mi smo u mjesecima odabranim. To su mjeseci u kojima se priprema i putuje Allahu dž.š. u goste. To putovanje je peti islamski šart i obaveza za svakog pametnog, punoljetnog, zdravog i imućnog muslimana i muslimanku. Kuća vjere naše se, kako kaže Poslanik, temelji na pet stvari : Kelime i šehadet, namaz, post, zekat i hadždž. Ko ne očituje svoju vjeru svjedočenjem Božijeg jedinstva i Muhammedova poslanstva, on kuće i nema. Ko ne klanja, on ako je šehadet svjedočio, jest u kući ali u njoj nema ništa. Ko ne posti, on sebe svjesno ili nesvjesno lišava nagrade izuzetne, a ko škrtari, on na sebe skreće pažnju meleka kojem je zadaća da Svevišnjeg moli da takvima uskrati blagodati Svoje. Ko je dužan obaviti hadždž, a to ne uradi, ko s ovog svijeta ode bez izvršene pete islamske dužnosti, Poslanik mu poručuje da neće s ovog svijeta otići kao musliman. Iz naše Domovine, ove godine Allahu dž.š. u goste putuje 1411, naše braće i sestara a iz našeg Medžlisa dvadeset i šest naših džematlija. Njima će prekosutra, u nedjelju, na podne namazu biti proučena zajednička Ikrar dova. Riječ ikrar je glagolska imenica i znači: potvrđivanje, svjedočenje, pristanak. Naše hadžije će svojom ikrar dovom, potvrditi svoj nijjet i svjedočiti da je njihovo Kelime i šehadet iskreno i snažno, te da je njihova kuća vjere stamena i stabilna. Oni će svoju radost odlaska Milostivom Bogu u goste podijeliti s nama, a mi ćemo svojim dolaskom njihovu radost učiniti većom. Zajedno s njima ćemo sebe, prisustvom dovi hadžijskoj, podsjetiti na vrijednost obreda hadždžskih i čut ćemo kakvu je nagradu Allah priredio gostima Svojim. Naučit ćemo, šta je poruka tih obreda koji se po odredbi Božijoj i uputi Poslanikovoj mogu obaviti samo tamo, i u ovim mjesecima odabranim. Ibn Hibban je u svome Sahihu od Ibn Abbasa r.a. zabilježio: „Sjedio sam sa Allahovim Poslanikom u džamiji na Mini kada su mu došla dva mladića, jedan ensarija a drugi iz plemena Sekif. Nazvali su selam, sjeli i rekli: „O Allahov Poslaniče, došli smo da te nešto pitamo!“ Poslanik im reče: „Ja znam šta ćete me pitati.“ Oni rekoše: „Reci nam, šta smo te htjeli pitati?“ Poslanik reče: „Vi ste me došli pitati kakva je nagrada kada čovjek izađe iz kuće svoje s namjerom da obavi hadždž? I pitat ćete me o nagradi za dva rekata poslije tavafa i nagradi za Sa'j između Safe i Merve i za boravak na Arefatu i za bacanje kamenčića i za klanje kurbana i za tavvafuifade.?“ Mladići rekoše: „ Tako nam Onoga koji te je poslao s istinom, to smo te htjeli pitati.“ Poslanik reče: „Od momenta kada nanijetiš putovati na hadždž, za svaki korak na tom putu imat ćeš jedno dobro i bit će ti izbrisano jedno loše djelo. A za dva rekata poslije tavvafa, nagrada je kao da si roba oslobodio, a za sa'j, kao da si sedamdeset robova oslobodio. A kada stojiš na Arefatu, Allah dž.š. se ponosi s vama pred melekima i kaže im: „Moji robovi došli su umorni iz krajeva dalekih želeći Moj Džennet. Kada bi im grijeha bilo koliko je prašine u pustinji ili kao broj kapljica kiše, Ja im opraštam. Vratite se moji robovi sa Arefata sa oproštenim grijesima vama i onima za koje ste se zauzimali.“ A za bacanje kamenčića, svakim kojeg baciš, Allah će ti izbrisati jedan veliki grijeh. Za kurban nagrada je sakrivena kod Gospodara svjetova. Za brijanje glave, za svaku dlaku imat ćeš jedno dobro i bit će ti izbrisano jedno loše djelo. A za tavvafuifade, dok obilaziš oko Kabe, a nemaš ni jednog grijeha, prilazi ti melek sa desne strane, stavi ruku tebi na leđa i kaže: „Radi za budućnost, a što se tiče tvoje prošlosti već ti je oprošteno.“ Uzvišeni Bože, molimo Te, ovogodišnjim hadžijama daj nagradu obećanu a nama otvori put da što prije Tebi i Poslaniku Tvom u goste dođemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
19.08.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Hatib bilježi da je vođa pravovijernih Alija ibn Ebi Talib upitao:“Hoćete li da vam kažem ko je najučeniji među učenjacima?“Prisutni potvrdno odgovoriše,a on reče:“To je onaj koji ne uzrokuje beznađe kod ljudii u Allahovu milost i ne uzrokuje razočarenje u Allahovu dobrotu.To je onaj koji ne garantira ljudima da će biti pošteđeni ispita pred Allahom i koji ne opravdava ničiji grijeh.To je onaj koji vjernike ne nastanjuje u Dženet niti griješnike nastanjuje u Džehenem,sve dok Allah ne presudi među njima.Ni najbolji u ovom umetu nisu sigurni od Allahove kazne.Uzvišeni Allah kaže:“Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.“(A raf 99).Ni najgori u ovom umetu ne treba da gube nadu u Allahovu milost.Uzvišeni Allah kaže:“Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“(Jusuf 87) Neka čovjek ne sudi o čovjeku.Sud o nama nije u nama.Ko to od nas može milost Božiju dijeliti i nekima je poklanjati a nekima uskraćivati?Milost Božija je tolika da je našem razumu teško pojmiti njen obujam.Ako je samo jedan njen postotak spušten na zemlju pa se iz njega crpi sva samilost među svim stvorenjima,može li iko zamisliti šta sadrži ostalih devedeset devet dijelova milosti Milostivog i koliko prostora u tome ima za čovjeka.Mi živimo u vremenu i društvu u kojem ljudi lahko prosuđuju i jednostavno donose sud, kome će se Allah smilovati,a kome ne.Najučeniji među učenima se ne upuštaju u takve dubine i nikome ne umanjuju nadu u milost Božiju. Neka čovjek ne sudi o čovjeku.Sud o nama nije u nama.Bog je konačni i jedini sudija.Ko to od nas ima pravo raspoređivati dobrotu Božiju i nekima je darivati a drugima uskraćivati?Božija dobrota je takva i tolika da On Uzvišeni svim ljudima daje opskrbu,svima omogućava da Dunjalukom hode i na njemu dostojanstveno žive.On to Svevišnji,a On je dobar i voli dobrotu,omogućava i vjernicima i nevjernicima.Neki je kafir,kaže predaja,došao Ibrahimu a.s. i zatražio da jede.Kad je Ibrahim a.s. saznao da je nevjernik uskratio mu je gostoprimstvo.Allah dž.š. je Svog prijatelja Ibrahima a.s. ukorio i objasnio mu.Taj čovjek Mene negira,psuje i ponižava,a Ja mu tolike godine uprkos svemu dajem iz obilja Svoga i jelo i piće i odjeću i blagodati bezbroj.Ti mu samo jednom ne možeš dati zato što je nevjernik.Istinski učen čovjek se ne upušta u te dubine i ne donosi ljudima razočarenje kazujući im o onome što ne zna,a niko ne zna,ma koliko učen bio,kome će Allah iz Svoje dobrote na Ahiretu uskratiti a kome obilje dati. Neka čovjek ne sudi o čovjeku.Sud o nama nije u nama.Bog je sudija konačni,a ko to od ljudi može ikome biti garant da će pošteđen ispita pred Gospodarom biti,i ko to može grijeh lijepim prikazivati i isti opravdavati?U vremenu i društvu u kojem jesmo,ima onih koji odgovornost pred Gospodarom svjetova relativiziraju,koji i sebe i druge u griješenju tješe i različitim izgovorima svoj i tuđi grijeh opravdavaju.Najučeniji među učenima ne upušta se u takvu avanturu.On,i svojim djelom i riječju svojom,opominje ljude oko sebe i uči ih da će sigurno odgovarati i opominje ih da se grijeh ničim neće moći pravdati. Ljudi ne sude i neće suditi ljudima.Sud o nama nije u nama.Svevišnji Bog je konačni,pravedni sudija.On će razlučiti bez trunke sumnje u pravednost stanovnike vatre od stanovnika Dženneta.Ko to može,pita Alija ibn Ebi Talib prisutne,bez obzira koliko učen bio ikoga smjestiti u Džennet?Najučeniji su oni koji znaju da o tome nema suda dok u Danu konačnoga suda,Allah ne presudi.Ko to može,ma koliko učen bio,bilo kojeg griješnika smjestiti u vatru?Istinski i stvarno učen čovjek zna da do posljednjega daha čovjekovog postoji mogućnoost da se vatre spasi jer Islam briše ono što je bilo prije njega. Niko na zemlji,bez obzira koliko čvrsto vjeruje i kako živi,nije siguran od Allahove kazne.Niko na zemlji,bez obzira koliko duboko u grijeh zagazio,ne treba izgubiti nadu u spas od ahiretske propasti. Čovjekovo nije da sudi.Nema čovjek,ma koliko učen bio,informacije na temelju kojih bi mogao donijeti sud o čovjeku.U jednoj predaji stoji da su vjernik i nevjernik,davno u vremenima prošlim,krenuli da love ribu.Nevjernik je zazivao svoja božanstva i svaki put bi izvukao mrežu punu ulova.Vjernik je dozivao Allaha,ali nikada ništa ne bi ulovio.U sumrak je ulovio jednu ribu,ali ona se koprcala i skliznula u vodu.Vjernik se vratio kući bez ulova a nevjernik sa mnogo ribe.Melek zadužen za vjernika,sažalio se na njega.Kad se uspeo na nebo,Allah dž.š. mu je pokazao vjernikovo mjesto u Džennetu,a melek reče:“Allaha mi,nimalo mu neće biti žao zbog svih nevolja koje ga zadese,kada nastani ovo mjesto.“Onda mu je Allah pokazao nevjernikovo mjesto u Džehennemu,na što je melek rekao:“Allaha mi,neće se moći koristiti svime onim što je postigao na dunjaluku,ako će mu ovo biti boravište.“ Naše je da radimo,da se borimo da sva iskušenja i izazove vjernički podnosimo.Naše je da svakim korakom budemo usmjereni ka postizanju Allahovog zadovoljstva.Naše je da se ne obaziremo na ono šta ljudi o nama misle ako nam je zadovoljstvo Božije cilj.Naše je da ne donosimo sud o ljudima,jer samo je Allahov sud o nama i drugima mjerodavan. Uzvišeni Bože,pomozi nas na putu do Tvog zadovoljstva.Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
12.08.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Bilježi Hatib, da je vođa pravovjernih Alija ibn Ebi Talib rekao:“Ljudi, upamtite od mene pet savjeta. Neka se niko od vas ne boji osim za svoje grijehe. Neka se niko od vas ne nada ničijem dobru osim dobru od svoga Gospodara. Neka se niko od vas, ako ne zna, ne stidi da nauči. Neka se niko od vas ne stidi, ako bude upitan o nečemu što ne zna odgovoriti, da to prizna, i znajte da je ustrajnost u činjenju dobra isto što i glava u odnosu na tijelo. Kada glava bude odvojena od tijela, tijelo je beskorisno. Tako i djelo dobro u kojem čovjek ne ustrajava, nema vrijednost.“ Svaki čovjek pred Boga će stati i knjigu djela svojih vidjeti. Ta knjiga ništa ispustila nije. Sve je zapisala, dobro koliko trun i grijeh svaki ma koliko sitan bio. Sve u knjizi djela naših stoji. Neki će se tom susretu radovati jer su Dunjaluk živeći dobro činili, a neki će:“Kamo sreće da sam prašina bio“, povikati, jer će tek tada postati svjesni da su promašaj načinili što su izvan pokornosti Stvoritelju živjeli. Čovjek se ne treba plašiti ničega, ni starosti, ni smrti, ni susreta s vladarom, ni susreta s neprijateljem... Čovjek koji je svjestan da mu život traje vječno, takav se samo i uvijek plaši za grijehe svoje i bori se da ih je što manje i tevbom ustrajno se čisti od njih. Ništa pri susretu s Gospodarom, čovjeku neće biti važnije od vage na koju će djela naša. Neka ti, o čovječe, svaki dan, savjetuje hazreti Alija, pred očima ta vaga bude i svakodnevno se bori da činiš ona djela koja će prevagnuti na stranu tvoga spasa i vječitog uživanja. Svaki će čovjek pred Gospodara stati i s knjigom djela svojih se suočiti. Najbogatiji u tom danu bit će onaj koji dobrih djela najviše donese. Jeste, obaveza svakom muslimanu, i klanjati, i postiti, i dijeliti, i Kabu pohoditi, ali ne smijemo smetnuti s uma da se vjera naša čita i snaga njena prepoznaje u našem svakodnevnom životu, kroz ponašanje naše. Obavezni smo činiti dobro, u dobru se pomagati i druge na dobro podsticati. Zar nije rekao Poslanik:“ Čini dobro komšiji bit ćeš mu'min.“ Zar nije rekao:“Voli drugome što i sebi bit ćeš musliman.“ Zar nije rekao:“ Niko od vas neće biti istinski vjernik ako od njegovih ruku i jezika nisu mirni drugi ljudi.“ Čovjek jeste pred stalnim izazovom i u neprekidnoj opasnosti da ga šejtan zavede. Više taj prokletnik uloži napora da te odvrati od pomoći bratu i sestri, više se trudi da ti u srce mržnju i zavist prema bratu usadi nego da te od namaza odvrati. Poslanik je rekao da će povjerenja među ljudima nestati, a namaza će biti do Dana sudnjeg. Znajući tu ljudsku prirodu i sklonost duše naše, hazreti Alija upozorava da se ne razočaramo ako nam ljudi oko nas ne čine dobro. Uprkos svemu, mi uvijek nastojmo biti dobri, činimo drugima dobro i tako pokazujmo ljepotu naše vjere. Ko dobro čini, ima pravo od Gospodara svjetova očekivati pomoć i dobro. Svaki će čovjek pred Gospodara svjetova stati i tu knjigu svojih dijela čitati. S neizbiježnim pitanjima na koja ćemo morati odgovoriti ćemo se suočiti. Jedno od njih je, jesi li po svemu što si naučio i postupao? Čovjek se neće moći opravdati pred Bogom Svevišnjim ako nešto nije znao, a ima je priliku naučiti. Kako ćeš se opravdati što ne znaš klanjati, a eto ti i džamije i hodže u selu, čeka da te nauči, obradovat će se tvome dolasku. Kako ćeš se opravdati što ne znaš šta je dozvoljeno a šta nije, a eto ti i ljudi od kojih možeš naučiti i knjiga iz kojih možeš čitati, tu pored tebe. Hazreti Alija savjetuje muslimane, ne stidite se naučiti ono što ne znate. Učiti je obaveza svakom muslimanu i muslimanki, i to svaki dan i svugdje. Zar nije Poslanik rekao:“Neka mi nije blagoslovljen onaj dan u kojem nisam ništa novo naučio.“ Svakim korakom smo susretu s knjigom naših djela bliži. Šta ćeš reći kada u toj knjizi ne nađeš namaz, šta ćeš reći kada u njoj ne nađeš sadaku, kada ne nađeš lijepu riječ? Šta ćeš reći kada u toj knjizi ne nađeš poslušnost roditeljima, kad u njoj ne bude zapisano da si se borio odgojiti djecu? Šta ćeš reći kada u toj knjizi ne nađeš svoj islam oličen u tvom ponašanju? Hoćeš li moći reći nisam znao da to treba? Ne stidi se naučiti. Ne bježi od pravoga puta, od puta spasa, izgovorima koji ti neće ništa koristiti na Danu konačnoga suda. Svaki će čovjek pred Gospodara svjetova stati i s knjigom djela svojih se suočiti. Da bi u tom danu konačne odluke o našem vječnom boravištu bili od onih koji su spašeni, treba da svakom poslu prilazimo odgovorno i svaki obavljamo najbolje što znamo. Ovo podrazumijeva da nipošto ne ulazimo u one poslove koje ne znamo niti u objašnjavanje onih stvari koje ne razumijemo. Hazreti Alija nas savjetuje da se ne stidimo, kad nas neko pita o onome što ne znamo, da i kažemo da ne znamo. Neki je provokator došao jednom alimu i rekao mu da mu se auto pokvarilo, a vi, ulema tvrdite da Kur'an odgovara na svako pitanje, da rješava svaki problem. Kaži mi, reče on, šta Kur'an kaže o mom problemu? Alim mu iz prve prouči Kur'anski ajet:“ Upitaj one koji znaju ono što vi ne znate.“ (Nahl, 43). Dakle, Kur'an ti kaže, idi automehaničaru. Danas je potrebnije nego ikada da o stvarima koje ne razumijemo, ništa i ne govorimo. Vidite braćo, kud nas je dovelo to što neznani tumače našu vjeru. Pogledajte kud nas je dovelo to što svi misle da razumije ciljeve i poruke naše vjere. Dovelo nas je da je džihad ubijati braću muslimane, dovelo nas je da je borba na Božijem putu ubijati civile, nedužne ljude po tržnim centrima, stanicama i ulicama. To što danas tumače našu vjeru oni koji je ne poznaju, a neće reći da ne znaju, dovelo nas je da se svi mi osjećamo krivim zbog nedjela koja čine oni koji niti islam poznaju, niti u ime nas mogu govoriti, niti išta u ime islama raditi. Kada te neko nešto pita, a ne znaš, reci, ne znam i tako ćeš najveću uslugu umetu načiniti. Odatle zajedno otiđite pitati onoga koji zna. Svaki će čovjek stati pred Gospodara i s knjigom djela se suočiti. Oni koji su bili strpljivi i u dobru ustrajni, oni će sigurno spašeni biti, oni će kako Svevišnji kaže, u Džennet bez računa ući. To su oni koji čine dobro ustrajno. To su oni koji sabah klanjaju i poslije i prije ramazana. To su oni koji i prije i poslije ramazana, siromaha pomažu. To su oni koji svaki dan nastoje da u pokornosti Stvoritelju žive, svjesni da će za svaki dan račun polagati. Ako nema te ustrajnosti u dobru, onda je tijelo bez glave a takvo je beskorisno. Eto vidite to tijelo koje se Ummet zove, koliko je sposobno sebe zaštititi i od neprijatelja se sačuvati. Da bi Ummet bio za to sposoban, njegovi pripadnici trebaju biti u stalnom strahu od grijeha, ustrajni u dobru i svjesni odgovornosti za izgovorenu riječ. Nikad, o čovječe, ne zaboravi da te knjiga koju sam ispisuješ čeka. Od onoga što si u nju zapisao, zavisi vječni život tvoj. Uzvišeni Bože, daj nam snage da u dobru ustrajni budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
05.08.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Naš je život počeo davno, u ezelu. Bili smo duša, nije bilo tijela. Allah dž.š., nas je uobličio i u nas ruha Svoga udahnuo. Evo nas na Dunjaluku. Ovdje smo sa zadaćom i ciljem jasnim. Dunjaluk nipošto nije i ne smije biti shvaćen kao prilika da se proživi i u igri i zabavi provede. Od našeg opredjeljenja ovdje, od našeg izbora i načina života, zavisi sav naš život budući, a taj je život vječnost. Allah dž.š., je dobra dunjalučka rasporedio po znanju i mudrosti Svojoj. Sve što nam je dao, dao je da bi nas iskušao, kako ćemo s podarenim postupati, kako ćemo se prema tome ophoditi i hoćemo li se za Ahiret pripremati? On Uzvišeni od nas traži zadovoljstvo u dunjalučkim dobrima. Ima ljudi koji mnogo blaga imaju ali ne i zadovoljstvo. Ima ljudi koji i ne znaju šta sve od dobara dunjalučkih posjeduju ali nisu sretni. Vjera je ka sreći put. Kad čovjek u Boga i odredbu Njegovu vjeruje, Dunjalukom hodi zadovoljan. „Ko osvane tužan zbog Dunjaluka, osvanuo je srdit na Allaha“, tako nas opominje ova predaja. Dunjalučka dobra sva imaju cijenu, ona se prodaju i kupuju, iz ruke u ruku prelaze. Ona nastaju i nestaju. I mi na Dunjaluku živimo kratko i ne smijemo dozvoliti da nas njegove ljepote obuzmu pa da zbog toga što nam nešto od njegovih ljepota nije dostupno, osvanemo tužni, odnosno na Allaha ljuti što je drugima dao, a nama nije. Ahiret je život stvarni, tako uči Objava. Život dunjalučki je uspona i padova pun. Život dunjalučki je i srećom i nesrećom ispunjen. Na njemu je za čovjeka i tuga i radost. Ne proživi niko ovaj svijet a da kadkad ne posrne i pane. Ne proživi niko ovaj svijet a da je uvijek sretan, niko ne proživi a da ga tuga ne pogodi. Vjernik i sreću i nesreću, i tugu i radost prihvata i zna se s njima nositi. Poslanik kaže da je vjerniku u svakoj od ovih situacija dobro. Kada ga zadesi sreća zahvaljuje a i nesreća kad ga pogodi, zahvalan je, jer zna da je i jedno i drugo odredba Svemogućeg. Vjernik ne kuka, ne pada u očaj i duhom ne klone kada ga nesreća i tuga pogode. „Ko se žali na nedaću koja ga je zadesila, tuži se na svog Gospodara“, tako opominje ova predaja. Šta te je zadesilo, nije te moglo zaobići, a šta te zaobišlo, nije te moglo zadesiti. Eto to, vjernik zna i uvijek spremno dočekuje svako stanje i zahvaljuje se Bogu Svevišnjem utječući Mu se od stanja stanovnika vatre. Da je Allah htio mogao je ljudima opskrbu dati, bez njihova truda i zalaganja. Kud bi čovjek s toliko vremena slobodnog da je Dunjaluk tako uređen pa da se raditi ne mora? Allah dž.š., je čovjeka stvorio da može raditi i naredio mu je da radi. Taj rad po Božijoj naredbi, čovjeku je farz, a Uzvišeni je postavio i pravila, kako da čovjek ispravno stiče. „Ko ne vodi računa odakle mu dolazi opskrba, ne vodi računa ni na koja će ga vrata Allah uvesti u Džehennem“, opominje nas ova predaja. Kome je sve jedno, da li je to što jede, oblači i u čemu stanuje, stekao na halal ili haram način i ko ne bdije nad svojom opskrbom brinući se da bude halal, bit će Svevišnjem Bogu sve jedno na koja će ga vrata džehennemska u patnju uvesti. Nema na svijetu ovom bezgriješna čovjeka. Ni griješne Allah dž.š., ne ostavlja bez prilike. I njima On pruža šansu i obećava da će sve grijehe oprostiti osim nevjerovanja. Uslov je iskreno pokajanje. On Uzvišeni voli onoga koji se kaje i traži oprost za grijehe svoje. Poslanik je i do stotinu puta dnevno istigfar činio. Zna Allah dž.š., da ćeš pogriješiti, da ćeš se za strašću svojom povesti, da će te šejtan obmanuti. Ali sve dok te grijeh steže u prsima, nisi izgubljen. Sve dok te grijeh rastuži i dok te tjera savjest da se nad grijehom počinjenim zamisliš, nisi izgubljen. „Ko čini grijeh smijući se, ući će u Džehennem plačući“, tako opominje ova predaja. Ima ljudi koji su u grijehu ogrezli, koje savjest ne progoni. Oni se s vjerom i tewbom ismijavaju i susretu s Gospodarom ne nadaju. O njima je riječ u ovoj predaji. Oni griješe javno, veseli i opušteni kad griješe. Oni ne vjeruju u proživljenje niti se plaše dana konačnoga suda. Oni ne vjeruju da smo bili duša bez tijela, i da ćemo biti tijelo bez duše. Oni ne vjeruju da će opet biti tijelo i duša skupa i tako proživljeni da ćemo u vječnost ukoračiti. Utječemo se Bogu od njihovog vječnog boravišta. Čovjek je tijelo i duša. Duši treba mir. Nalazi ga u vjeri. Tijelu treba zadovoljstvo. Tom zadovoljstvu stremi strast, to tijelo naše ima prohtjev. Zna Allah za prohtjev taj, On ga je i usadio u tijelo naše a potom je odredio kako da tom prohtjevu udovoljimo. Od roba Svog, On traži da strast i prohtjev razumom, vjerom kontrolira i u granicama dozvoljenog zadovoljava. „Kome je prohtjev najveća briga, Allah će mu iz srca izvaditi strah od onog svijeta“, tako opominje ova predaja. Ima ljudi koji čitav dunjalučki život prožive nastojeći prohtjevu svom udovoljiti. Ima ljudi koji čitav dunjalučki život provedu u traganju za užitka još. Oni ne nalaze užitak u djelu dobrom. Za njih nije užitak odricanje niti iftarska radost. Za njih nije užitak usrećiti siromaha. Nije za njih užitak biti roditeljima dobar, ne uživaju oni kad vide dijete na sedždi. Ko dopusti da ga dunjalučkom stazom prohtjev vodi, ko dopusti da mu strast gospodari, on će na Ahiretu prestrašen biti. Boj se, o čovječe, Ahireta ovdje, pa ćeš kada ga nastaniš biti siguran, živjet ćeš u miru. Ima ljudi koji ne biraju sredstva da se na Dunjaluku skuće, da se zbrinu i do dunjučkih užitaka dođu. Takve opominje ova predaja: „Ko se ponizi bogatašu zbog njegova bogatstva, postat će takav da će mu siromaštvo stalno biti pred očima“. Zar bi se ti, o mu'mine, družio s čovjekom samo radi njegova bogatstva? Zar bi se ti, o najljepše stvorenje Božije, s čovjekom družio zbog ručka jednog? Zar bi sebi dopustio, o robe Božiji, da te pohlepa dovede u stanje vječnog siromaštva i gubitka vječitog užitka? Predaja nas opominje: „Ko osvane tužan zbog Dunjaluka, osvanuo je ljut na Allaha. Ko se žali za nedaću, tuži se na Gospodara. Ko ne vodi računa o tome gdje i kako zarađuje, bit će sve jedno na koja će vrata u Džehennem ući. Ko čini grijeh smijući se, u Džehennem će ući plačući. Kome je prohtjev najveća briga, iz srca će mu nestati strah od Ahireta i ko se ponizi bogatašu, bit će u trajnom siromaštvu“. Uzvišeni Bože, pomozi nas da vjernički, ponosno, Tebi robujući, Dunjalukom hodimo. Amin! Izet ef. Čamdžić 29.07.2016.god.
Gradska džamija Zavidovići.
29.07.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ne znam ja, a ni ti ne znaš, uprkos svim našim nastojanjima, jesu li nam grijesi oprošteni? U ramazanu smo nastojali, i činjenjem dobrih djela, svjesni da ona brišu loša djela, i tevbom, da se grijeha oslobodimo. Da li smo uspjeli, to ne znamo, pa naša nastojanja na tom putu moraju biti stalna. Vijernik, musliman zna da svaki dan koji osvane, svjedoči o našim djelima učinjenim u njemu. Vjernik zna da se dani ramazanski i drugi ne razlikuju kad su u pitanju obaveze poput namaza, dobročinstva, darežljivosti ... Uvijek se nastoji, predani vijernik čuvati od šejtanske spletke i biti daleko od griješne staze, pogotovo ako se prije toga pokajao iskreno i oprostu se nada. Je li ti oprošteno, e to ne znaš, pa tvoje nastojanje da se tevbi vraćaš i od grijeha udaljavaš mora biti stalno, neprekidno. Ne znam ja, a ni ti ne znaš, jesu li nam dobra djela primljena, jesu li kod Boga kabul? Mi znamo šta su uslovi da djelo bude osim korisno i dobro. Čist nijjet prvi je uslov. Djelo, da bi bilo dobro mora biti korisno i ni na čiju štetu učinjeno. Jesu li nam ramazanski ibadeti kabul? Kako znati? Naša nas vjera uči da je to moguće znati. Kaže se, ako je taj ibadet, namaz, post, sadaka, itikaf, uticao na tebe, učinio te boljim, bogobojaznijim, dobru privrženijim, tvoji ibadeti su primljeni. Postili smo i to na danu dugom i vrelom. Klanjali smo, i to rano u zoru i kasno u noć. Učili smo i slušali Kur'an. Ima li šta od toga što smo činili, hoće li biti za to nagrade kakve? Siguran možeš biti u nagradu ako si makar malu promjenu na bolje osjetio, doživio. Bit će nagrade ako sad lakše i radosnije ustaješ na sabah, ako lakše i radosnije prekidaš posao radi namaza, ako odlučnije šejtanu kažeš, ne, ako lakšim korakom ka džamiji koračaš, ako ti sad više smeta kad čuješ ružnu riječ, psovku, ogovaranje. Ako ti se to sad događa, tvoji su ramazanski ibadeti kabul sigurno. Znam, sve znam i svega se sjećam, a i ti vjerujem, kad je u pitanju naš protekli život. Ono što je prošlo to je čovjeku, i samo to, od njegova života poznato. Ne znam ja, a ni ti ne znaš, šta nas čeka i šta će biti s nama sutra? Ko može od nas biti siguran da će opet uživati blagodati ramazanske i opet biti u prilici koračati jednu ramazansku trećinu kroz milost, jednu kroz oprost Božiji a u jednoj imati priliku od vatre se zaštititi? Ko može od nas biti siguran da će biti opet u prilici dočekati dane u kojima se lakše grijeha osloboditi i brže dobrim djelima opskrbiti? Niko ne zna, niti znati može, jer nam Allah dž.š. jasno poručuje, da nema toga ko može znati šta će raditi sutra. Zato, ostani ustrajan u onome što je ramazan u kuće nam i živote donio i nastoj, što više učiniti dobra danas i biti od grijeha što dalje kako bi bio spreman za sutra. Ne znam ja, a ne znaš ni ti, koje boravište ahiretsko nas čeka? Može biti da čovjek čitav život čini dobra djela i kako kaže Poslanik, primakne se Džennetu koliko za jedan lakat, pa učini takav grijeh koji ga u vatru uvede. Može biti da čovjek čitav život živi griješno i poročno i vatri se približi koliko za lakat jedan, pa učini takvu promjenu u životu i uđe u Džennet. Naša nastojanja na putu dobra moraju biti stalna. Neumorno se moramo boriti kako bi naše ahiretsko boravište bio sami Firdevs. Ramazan nam je, bar bi tako trebalo biti, dao novu snagu i snažan poticaj da ta borba bude odlučna. Ne znam ja, a ni ti ne znaš, da li je Allah s nama zadovoljan? Vjerniku, muslimanu, jeste cilj upravo to da Gospodar njegov bude s njim zadovoljan. Ka tom zadovoljstu Božijem korača se stazom koja se zove SIRATUMUSTEKIM. Mi svaki dan, klanjamo li sve rekate namaske, četrdeset puta molimo: „Uputi nas Bože na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao.“ ( Fatiha, 5,6) Draga braćo, jedna predaja veli: „Svaki čovjek bi se trebao brinuti o pet stvari: - O prošlim grijesima, jer ne zna da li su mu oprošteni - O djelima dobrim, jer ne zna da li su mu primljena - O budoćnosti, jer ne zna kakva je - O ahiretu, jer ne zna gdje će ga smjestiti - O tome da li je Allah s njime zadovoljan. Osobe koje ove brige zaokupe biće spašene a osobe koje se o ovome ne brinu njih će: - Čekati kajanje i žaljenje za propuštenim - Čekati kajanje zbog odlaganja činjenja dobrih djela - Čekati kajanje za učinjene grijehe - Čekati ljutnja što moraju svojim dobrima plaćati drugima prema kojima su griješili - Kada vide da je Allah na njih ljut neće imati načina da Ga odobrovolje.“ Uzvišeni Bože pomozi nas na našem putu ka Firdevsu tako što ćeš nas na Pravom putu učvrstiti. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
15.07.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Tu je bio Adem a.s.. Tu je ustvari čovjek započeo hod dunjalučkom stazom. Učenje je bilo prvo što je čovjek kad je na zemlju stupio radio. Allah dž.š., ga je imenima stvari učio i naravno, pravi put mu pokazao. Tu je bio Ibrahim a.s.. U besplodnoj dolini ostavio Hadžeru i Ismaila potpuno siguran da ono što čini po uputi Božijoj je ispravno iako se na ljudsku pamet to u trenutku činjenja, čini nerazumnim. Vratit će se da sa sinom Ismailom sagradi Kabu i temelje tewhida učvrsti. Kaba je prva kuća Božija sagrađena na zemlji da bude simbol Božijeg jedinstva, da zauvijek svjedoči tewhid. Kroz vjekove Kabu širkom onečistiše. U nju kipove unesoše i džahilijjet zavlada. Neznanje postade dominantno. Iako je Adem imenima stvari tu podučen a Ibrahim a.s., propisima hadždža i obredima drugim, čovjek skrenu s puta istine i u zabludu ode. Kako se taj čovjek poče kipovima klanjat, on i u grijehe teške i velike zagazi. Taj predislamski svijet u Arabiji nije bio nepismen, ali je kad su u pitanju životne vrijednosti i poštivanje reda na zemlji bio u neznanju, džahilijjetu. Neporočni mladić iz plemena Kurejš, iz porodice Hašimove, el Emin, posmatrao je život u Mekki i usebi se žestoko suprotstavljao tom konceptu. Nije mogao prihvatiti da se ljudi klanjaju nemoćnom kipu, da toj kamenoj skulpturi žrtvu prinose. Nije mogao prihvatiti da jači slabije tlače, da međuplemenske ratove desetljećima bez valjana razloga vode, da ženu bez ikakvih prava drže... Nije mogao prihvatiti, pa se počeo u mir pećine Hira povlačiti i tamo o svemu noćima razmišljati. Odlazeći tamo nije on s.a.v.s., od problema bježao već mu je neumorno rješenje tražio. Bio je Ramazan, prema najpretežnijem mišljenju, bila je dvadeset sedma njegova noć kad je tišina pećine Hira prekinuta Božijom riječi IKRE. Uči, uzviknuo je Džibril. Bez spoznaje nema vjerovanja. Adem a.s., je tom zemljom hodeći učio. Ibrahim a.s., je živeći tu, učio, spoznavao, i ti Muhammede da bi ono što su oni donijeli i tu u Mekki utemeljili, sačuvao, osnažio i čovječanstvu ispravan put pokazao, moraš učiti. „Ja učiti ne znam“: zbunjeno je reagovao Muhammed. „Ponavljaj za mnom“, zapovijedi Džibril. „Mi smo ga objavili u noći Kadr“./Kadr,1./. U toj najodabranijoj noći kaderskoj započela je teći, silaziti riječ Božija čovjeku kako bi ga promijenila, uputila, oplemenila, kako bi čistoću vratila. Počela je teći riječ Božija koja će narodima slobodu i dostojanstvo donijeti. Počela je teći riječ Božija koja će urediti odnose čovjeka s Gospodarom, koja će urediti odnose čovjeka s ljudima, čovjeka s prirodom.... Naredne dvadeset i tri godine Muhammed a.s., će primiti od Gospodara svjetova preko šest hiljada ajeta, primit će sto četrnaest sura i sve to što će u godinama objave dobiti, u objavi samoj bit će opisano riječima: „TIBJANEN LI KULLI ŠEJ'IN“, sveobuhvatna Knjiga. Čovječanstvo sad ima Kur'an. Započeo je dolaziti kad je prva riječ i naredba IKRE u pećini Hira u kaderskoj noći izrečena. Ikre znači čitaj, a Kur'an znači čitanje. Sad kad iščekujemo blagoslovljenu, najodabraniju noć trebamo sebe podsjetiti da je ona vrijednija od hiljadu mjeseci u kojima te noći nema. Trebamo sebe podsjetiti da tu noć treba u ibadetu provesti. Podsjetimo se na riječi Poslanikove: „Ko noć Kadr provede u ibadetu, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi, Allah će mu oprostiti sve prethodne grijehe“. Ipak, ne smije nam se desiti da se naš, u kaderskoj noći, ibadet svede na nekoliko rekata nafile, nekoliko rečenica dove i na istigfar. Stanje u kojem se nalazimo, mi kao narod i u kojem je naš ummet, nalaže nam da sebe pitamo, kako ibadetiti u noći Kadr. Stanje u kojem jesmo od nas zahtijeva da razmišljamo, da čitamo i da djelujemo. Ikre koje je čuo Poslanik te davne 610. godine, u noći koja nastupa večeras je promijenilo Mekku, Arabiju, promijenilo je svijet. Poslije tih prvih pet ajeta dobivenih u toj noći slijedile su dvadeset i tri godine ispunjene objavom koja se pamtila i živjela. Tamo gdje je Ibrahim a.s., učeći propise hadždža uzviknuo AREFTU, spoznao sam, tu je Allah dž.š., upotpunio vjeru i usavršio blagodat datu čovječanstvu. Tu je ono što je započelo s Ikre, postalo Kur'an. Tu je čovjek konačno dobio Knjigu koju, želi li biti na pravome putu i biti snažan, mora je neprekidno čitati i uvijek joj se vraćati. Ako joj leđa okrene teškim će životom živjeti. U kaderskoj noći, koja je toliko vrijedna, nama je zadaća zamisliti se nad tom vrijednošću koju imamo, a Kur'an se zove, i uzviknuti AREFTU, spoznao sam, Kur'an je put. Imamo Knjigu koja: „Vodi jedinom ispravnom putu“. /Isra, 9./. Imamo Knjigu u koju: „Nema nikakve sumnje“./Bekare,2/. Imamo Knjigu :“U kojoj je slava naša“. /Enbija,10/. Imamo Knjigu koja jasno rastavlja istinu od neistine, Knjigu koja je svjetlo, uputa, savjet, jasni dokaz ..... Imamo Knjigu, a kad se zagledamo u sebe, kad posmotrimo ummet Pejgamberov, jedan ajet, a to je trideseti iz sure Furkan kazuje o našem odnosu prema toj knjizi. „Poslanik je rekao: „Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava“./Furkan, 30./. Iako znamo, iz Kur'ana čitamo, da on vodi jedinom ispravnom putu, mi stranputicom tumaramo. Jedinstvo je siratumustekim, a ummet živi duboko podijeljen, rascjepkan, zaraćen. Evo ti ummete Lejletu-l- Kadra. „HUZIL KITABE BI KUVVEH“, Uzmi knjigu snažno i nemoj se samo takmičiti ko je ljepše uči i recituje, živi je. Ona vam zapovijeda da se oko jednog užeta okupite i tako snagu i dostojanstvo sebi vratite. Šta ako večeras svi ibadetimo klanjajući nafile, učeći dove a sutra opet istim se neprijateljstvima jednih prema drugima vratimo? Iako znamo, iz Kur'ana čitamo, da je on knjiga u koju nema sumnje, mi umjesto njene, živimo i slijedimo poruke druge. Tražimo spas, ponos i dostojanstvo na stranicama drugih knjiga, ljudskih, nesavršenih. Pokušavali su to ljudi i prije pa su nam prenijeli svoja iskustva. „Bili smo ponižen narod pa nas je Allah Kur'anom, Islamom uzdigao i kad god budemo ponos i dostojanstvo tražili na drugom mjestu, bit ćemo poniženi“. Ovo je govorio Omer r.a.. Šta nam vrijedi ako kadersku noć u ibadetu probdijemo a sutra opet na stazu grijeha se vratimo? Je li nama ta noć vrijednija od hiljadu mjeseci? Nije sigurno. Iako znamo, u Kur'anu piše da je u Kur'anu, u slovu njegovu, slava naša, mi ipak u poniženju živimo. Evo nam noći kaderske u kojoj je Poslanik rekao: „Ja učiti ne znam“. „Ponavljaj za mnom“, zapovijedio mu je Džibril. Kur'an je Knjiga koja se čita, koja se stalno ponavlja. Mi, jasno nam je, bez Kur'ana na pravi put, na sigurnu, sumnji oslobođenu stazu, ne možemo. Vrijedna će nam biti hiljadu mjeseci ova noć što večeras nastupa ako se Knjige prihvatimo čvrsto i shvatimo da je samo jedna knjiga u kojoj je sigurno govor Božiji , a Bog uzvišeni nam želi sreću i spas. Vrijedna će nam biti hiljadu mjeseci ova noć što večeras nastupa ako shvatimo da je čitanje svake knjige ibadet jednak namaskom rekatu kojeg ćemo večeras u kaderskoj noći obaviti. Lejletu-l-Kadr, o čovječe, od tebe očekuje da IKRE, da riječ Božiju čuješ srcem, da čitaš, razmišljaš i djeluješ i da ne misliš da se Džennet postiže samo sjedeći na sedžadi. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
01.07.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Bitke na Bedru smo se sjetili i obilježili je u utorak. Sedamnaesti ramazanski dan je bio kad se ta odsudna bitka desila koja je muslimanima donijela ne samo pobjedu, donijela im je slavu. Sutra je dvadeseti ramazan. U tom danu, a u historiji šest godina kasnije u odnosu na Bedr, dogodio se Feth, oslobođena je Mekka. Ona slava zadobijena na Bedru, sad je postala potpuna. Allahovo svjetlo koje je dvadeset godina ranije obasjalo pećinu Hira, sad obasjava gotovo cijelu Arabiju. Za tih šest godina između Bedra i Fetha, mala skupina koja je na Bedru odbranila Istinu, postala je velika koja slavodobitno ulazi u Mekku. Na Bedru ih bijaše nešto više od tri stotine, a sad kad Kabu od kufra čiste i Mekki slobodu i svjetlo istine donose, ima ih preko deset hiljada. Na Bedr su izašli da presretnu karavanu, nisu računali na borbu, a u Mekku su krenuli spremni da se bore. U prvom slučaju kad nisu računali na borbu, bili su primorani na istu, a u drugom kad su u borbu krenuli, pobjedu su bez oružja izvojevali. Neprijatelj ih je druge hidžretske godine smatrao slabim pa je svakako računao na pobjedu u borbi, ali, Allah je vjerne robove Svoje pomogao. Šest godina kasnije, neprijatelj je bio svjestan njihove snage i nije se u borbu smio upustiti jer je poraz kufra i džahilijjeta bio očit. Od bedranske bitke je prošlo 1435 godina, od oslobađanja Mekke 1429. Za toliko vjekova se ispunilo Poslanikovo obećanje i Islam je stigao i na istok i na zapad. Skupina vjernička se danas ne broji u hiljadama, ni milionima. Ima nas skoro dvije milijarde. Iako nas je toliko, danas svjedočimo da nizamo poraz za porazom i da među nama nema onakvih kakvi su s Poslanikom na Bedr izašli. Iako nas je toliko, mi danas nismo sposobni, ni borbom, ni bez nje, ući u gradove i sela širom Sirije, Iraka, Afganistana, širom svijeta islamskog i braći i sestrama donijeti slobodu. Iako nas je toliko, mi nismo sposobni roditeljima i djeci u polovini naše domovine olakšati i omogućiti im da se slobodno zovu kako žele, da svoj jezik zovu Bosanski. Zašto si Ummete toliko slab? Kako je moguće da se Bedra sjećaš i obilježavaš ga, a opet si slab? Kako je moguće da se sjećaš Fetha i obilježavaš ga, a opet si slab? Kako je moguće, o Ummete, da imaš Objavu, Uputu, Svjetlo, a opet si slab i nemoćan? Upozorio nas je Poslanik da bi nam se to moglo desiti. Govorio je: „Doći će vrijeme kada će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu“. Ashabi upitaše: „Hoće li nas u to vrijeme biti malo“? Poslanik reče: „Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će iščupati iz srca vaših neprijatelja strah, a u vaša će ubaciti vehn“. „A šta je to vehn“? Poslanik reče: „Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti“. Sad, kad se nalazimo između Bedra i Fetha i kad nas poruke ovih velikih pobjeda u ovim danima blagoslova i bereketa prožimaju, recimo sebi, priznajmo: Slab si Ummete jer tvoji uglednici, vladari, odabranici i ulema vole Dunjaluk i sve su tom cilju podčinili. Oni svoje narode, a sljedbenike tvoje Poslaniče, tlače, obespravljuju, bez elementarnih prava ostavljaju, pa taj naš dobri narod, ta naša braća muslimanska umjesto da su spremni uvijek na borbu protiv onih koji neće biti s nama zadovoljni sve dok vjeru ne ostavimo, primorani su se boriti protiv nepravde, protiv tiranije u svojoj zemlji. Primorani su na borbu protiv svojih vladara. Oni koji bi tu borbu predvodili i Ummetu snaga bili, u zatvorima su, u progonstvu. Slab si Ummete, jer sva tvoja društva od magriba do mašrika su preplavljena korupcijom. Preplavljena su siromaštvom kojem se ne vidi kraj. Niko od zaduženih, niko od onih koji su preuzeli brigu ne čini dovoljno da se to zlo iskorijeni i muslimanu vrati dostojanstvo. Kako će na Bedru pobijediti, kako će bez borbe a sa strahom u srcima neprijatelja našeg, ući u sela i gradove i donijeti slobodu i slavu onaj ko bezpravno uzima iz našeg zajedničkog dobra. Onaj koji uzima novac koji pripada našim putevima, našim školama, našim bolnicama, našim invalidima, našim penzionerima i gradi sebi dvore i palače, ne može narodu svom donijeti ništa, osim propast. Oni što su na Bedru, druge hidžretske godine izvojevali pobjedu i slavu nam donijeli, njima je smrt bila draža od života. Oni su, i vjerovali i znali da čovjeku na tabutu neće biti važno ništa osim dobra djela. Mi ćemo i dalje bježati iz zemalja naših preko mora i pustinja gdje će nam djeca umirati jer u srcima našim je vehn. U njima se duboko ukorijenila ljubav prema dunjaluku i strah od smrti. Pitaj sebe, o sljedbeniče Muhammedov, gdje je bogatstvo Karunovo? Upitaj se i zašto je Poslanik, Ebu Bekr, Omer, i ta generacija, slavni? Oni nisu nikakvo bogatstvo iza sebe ostavili. Ostavili su čistu stazu odbranjenu na Bedru. Ostavili su Svjetlo upotpunjeno Fethom. U tome je njihova slava. Slab si Ummete jer neobrazovanost je obilježje tvoje, danas. Nepismenost u redovima tvojim vlada. Gdje je bila snaga ashaba? Između ostalog i u nauci. Zar nisu poslije Bedra i od neprijatelja svojih učili? Kako ćeš ti, o sljedbeniče Muhammedov, danas na Bedr kad nemaš nijednu ozbiljnu fabriku u kojoj se proizvodi oružje, kupuješ ga od neprijatelja. Ti nemaš ni fabriku za telefon, ni za kompjuter ni za ..., o Ummete, ti samo iz zemlje crpiš bogatsvo koje ti je Allah dao, prodaješ, i umjesto da poput tvojih slavnih prethodnika ulažeš u obrazovanje, ti kupuješ fudbalske klubove po Evropi i trošiš na kratkotrajni dunjalučki užitak. Zašto ćemo Poslaniče biti tako lahak plijen neprijatelju, upitali su ashabi:“Neće vas biti malo, bit će vas puno, mnogobrojni ćete biti ali od istine daleko i slabe vjere u srcu“. Možete li zamisliti, o ashabi, da mi danas kad obilježavamo Bedr i Feth brojimo na stotine mrtvih u Faludži, u Halepu, u Damasku, u Gazi, u Jerusalimu...? Možete li zamisliti, o vi koji ste na Bedru sedždu odbranili, da danas pripadnici Ummeta našeg metu ulice Minhena, Berlina, Pariza, ...? Možete li zamisliti, da nas ima dvije milijarde a niko nas ništa ne pita? Vi ste, o ashabi na Bedr stigli prije neprijatelja i zauzeli izvore. Nama ste ih ostavili čiste. Vi ste u Mekku ušli dostojanstveno, pobjednički, Kabu ste od kufra i džahilijjeta očistili. Ti si Poslaniče rekao nama: „Ostavljam vam dvije stvari kojih, ako se budete držali nećete zalutati, Allahovu knjigu i moj sunnet“. Do nas je braćo, uzmimo pouku iz Bedra i Fetha i odlučno krenimo u borbu sa sobom i protiv svih zala u našem društvu, ne bi li se osposobili da dostojanstvo i slobodu sebi vratimo. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
24.06.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.