Dvadeset prvi je ramazanski dan. Iza nas je i Bedr i Feth. Slušali smo o velikoj bedranskoj bitci i njene poruke pomno pamtili. Divili se slozi mu'minskoj u pobjedi velikoj, kako na Bedru sedamnaestog tako i oslobađajući Mekku dvadesetog dana ramazanskog. Bedr bijaše 624. a Feth 630. godine. Od tih velikih slavnih događaja prošlo je četrnaest vijekova. Kroz sva ta stoljeća ummet koji se Bedrom i Fethom ponosi doživljavao je i uspone i padove. Imao je svoje slavne epohe ali i periode pada i poraza. Danas, kada velike poslanikove pobjede obilježavamo, ne znamo koliko naše braće u svijetu dnevno gine. Ginu uglavnom od bratske, muslimanske ruke. Ko zna koliko je ljudi danas poginulo u Iraku? I ubice i ubijeni, muslimani su. Ko zna koliko je ljudi danas poginulo u Siriji? I ubice i ubijeni, muslimani su. Ko zna koliko je hiljada ljudi bez suda i presude u Egiptu zatvoreno? Zatvoreni su jer su muslimani, a zatvoriše ih muslimani. Ko zna koliko je ljudi danas u Afganistanu ubijeno? I ubice i ubijeni su muslimani. Ko zna koliko je ubijeno braće naše u Gazi? Zbog sukoba međusobnih, ummet nije sposoban zaštititi ih od dušmana. Ko zna koliko je ubijeno i koliko pate naša braća u Mijanmaru? Ummet zbog sukoba međusobnih nema snagu pružiti im zaštitu i probuditi nadu. Ko zna koliko naše braće i sestara živi poniženo u dijelovima Domovine nam u kojima su povratnici? Džamije im se skrnave, njih se vrijeđa i na vlastitom ognjištu provjerava jesu li svoji na svome. Bivaju i ubijani. Ummet i mi kao njegov dio nismo sposobni pružiti im sigurnost. Zbog svega nabrojanog, pitamo se kako danas čitati poruke Bedra i Fetha? Šta nam danas poručuje Poslanik i ashabi sa bedranskih izvora i iz Harema kabenskog? Poslušajmo ajet: „Ne čini nevjernicima ustupke i Kur'anom se svim silama protiv njih bori“./Furkan, 52./ Mi kroz Poslanikovu poruku izrečenu ashabima pri povratku s Bedra znamo da je osnovna, temeljna bedranska poruka, da Bedr traje. Neprekidna je borba sa samim sobom. I Kur'an je neprekidna, vječna poruka. On je naš put i oružje naše u borbi za sigurnost i dostojanstvo. U njemu je naša snaga i slava. Boriti se Kur'anom, znači izgraditi sebe na temeljnim principima njegovim. Kur'anom se boriti znači, odgojiti se u okviru Kur'anskih poruka i nepokolebljivo i bezkompromisno ići stazom Poslanikovom. Kur'an nas vodi snažnoj, dubokoj vjeri, vodi nas ubjeđenju u Božije postojanje, proživljenje i Sudnji dan. Ko se tim spoznjama naoruža, ne žali truda i žrtve na Božijem putu. Ko vjeruje, zna da za svaki trun dobra nagrada neće izostati. I Bedr i Feth, a to znači Kur'an, poručuju nam da bez takve žrtve nema uspjeha. Svako pojedinačno mora se osloboditi stanja u kojem lični i interesi malih grupa dominiraju nad zajedničkim, ummetskim. Kad bi tako bilo, kad bi interes nam zajednički bio iznad ličnog, imao bi ko zaštititi braću u Gazi, imao bi ko stati pred nas i objasniti nam da Islam nije nasilje, da nije Poslanikov put ono što danas žive muslimani Iraka, Sirije, jer kako bi mogao biti put Islama, sukob među nama. Kur'an nas snažno želi povesti stazom na kojoj se obrazujemo i znanje stičemo. Prve i brojne riječi kur'anske na znanju insistiraju. Bedr i Feth su rezultat takvog puta i snažan poticaj na tom putu. Šta reći danas o Bedru poslije kojeg se sloboda sticala opismenjavajući druge? Iz tog čina čitamo da bez obrazovanja nema slobode. Ne možeš biti slobodan ako sebi hranu ne prizvodiš, odjeću ne šiješ, oružje ne praviš, a to bez znanja nije moguće. Kur'an je naše oružje koje nas snazi i dostojanstvu vodi a on na znanju insistira. Kako zaustaviti nasilje među muslismanima kad je u tim sredinama gdje se nasilje događa velik broj nepismenih i neobrazovanih. Idealan su teren za sve manipulacije i odlična lijeha u koju se sije razdor i neprijateljsvo. Bilo bi zanimljivo vidjeti sve te sljedbenike Poslanikove koji se nad zapadnim obrazovanjem zgražavaju, koriste li mobitel, voze li auto, koriste li internet,itd.. Zamislite da je Poslanik okrenuo leđa Perzijskom iskustvu, ko bi na Hendeku pobijedio? Kur'an, u kojem je snaga naša, vodi nas, snažno nas vuče, uređenoj zajednici. Vodi nas državi u kojoj vlada red, urednost, poštenje, pravda, procedura... Baštinici Bedra i Fetha, braćo draga muslimanska, kako je moguće imati Kur'an, imati vječnu mu'džizu i neprolaznu istinu a živjeti u neuređenom društvu u kojem jači tlači slabijeg? Moguće je, jer Kur'an kao uputu i savjet, kao svjetlo i putokaz ne koristimo na pravi način. Nas se uglavnom ne tiče ono što nam Uzvišeni u Knjizi govori. Proberemo ajete koji su u skladu s našim ponašanjem, ne nastojimo mi naše ponašanje uskladiti sa ajetima. Šta vrijedi bilo kojoj vojsci, makar je bilo i preko milijardu ako oružje ne koristi?. To je brojna ali beskorisna vojska, nemoćna da zaštiti samu sebe. Beskorisni smo i ne možemo pomoći braći u Gazi i drugdje u svijetu jer ne uzimamo oružje koje nam je dato u ruke. Tuga i jad je o baštinici Bedra i Fetha da toliko sirotinje živi u redovima ummeta a takvo bogatsvo Allah Uzvišeni ummetu dao. Tuga i jad je o baštinici velikih ramazanskih pobjeda, da će u Ramazanu Kur'an toliko puta biti proučen a mi ništa od toga u život nećemo unijeti i ni malo jači iz Ramazana nećemo izaći. Na ulicama Iraka, Sirije ništa se neće promijeniti. Nesložna muslimanska braća ubijat će jedni druge. Ništa poslije ovog Ramazana u kojem je Kur'an čovječanstvu došao, neće biti lakše palestinskoj braći u Gazi. I dalje će lični i interesi u korupciji ogrezlih elita dominirati nad zajedničkim. Ostaršćeni svojom vlašću i duboko ušuškani u privilegije koje uživaju predsjednici i kraljevi naši neće čuti plač djeteta iz Gaze, krik muslimana iz Mijanmara, muku povratnika iz Srebrenice, a slušat će Kur'an. Poruke sa bedranskih izvora i iz Harema kabenskog su jasne. Kur'anom se bori, a to znači sebe kur'anom odgoji, društvo na principima njegovim gradi i svima pravedno sudi. Baštiniče Bedra i Fetha, imanom se osnaži i na veću žrtvu pripremi, znanjem i moralom naoružaj. Svaki drugi put kojim kreneš oružje je protiv tebe i nas. Sve što nije put Kur'ana vodi nas potlačenosti i poniženju. Allah dž.š. kaže: „Objavio sam vam Knjigu u kojoj je slava vaša, zašto ne razmislitite“./Enbija,10./ Još kaže: „Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu“. /Isra,9/. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim Kur'anske snage. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
18.07.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Džemata teravijskih u Bosni ima mnogo. Postoje veći i manji. Postoje teravih džemati od nekoliko klanjača i od nekoliko hiljada klanjača. Teravih namaz se osim u džamijama i mesdžidima klanja i u privatnim kućama i drugim, za to prigodnim prostorima. Klanja se i na musalli potočarskog Memorijalnog centra. To je jedan sasvim poseban džemat. Najveći je to teravih džemat u našoj domovini. Tu je do sada ukopano 6066 naše braće a danas će im se pridružiti još njih 175. Mi znamo, iz objave učimo, da su ti ljudi koji potočarski džemat čine živi. Allah dž.š. kaže da su šehidi živi i kod Gospodara svoga radosni zbog onoga što su kao nagradu dobili. Devetnaest je godina od počinjenog genocida i svakog jedanaestog jula se taj džemat u Potočarima poveća za nekoliko hiljada ljudi, braće i sestara koji mezarja zijarete, koji idu pouku uzeti, idu čuti, šta im vječno živi potočarski džemat poručuje. Allah dž.š., je naredio da se užeta Njegova držimo i da se nikako ne razjedinjujemo. Naredio nam je džemat. Mi, pod pojmom džemat često poimamo samo naše džematsko okupljanje i pod tim pojmom podrazumijevamo broj kuća, domaćinstava koja se ujedinjuju u osnovnu i najnižu organizacijsku formu u Islamskoj zajednici. Živi potočarski džemat nam poručuje da džemat nije i ne smije biti samo povremeno okupljanje i zajedničko klanjanje. Džemat je život svakodnevni. Želite li biti jaki i zaštititi sebe i našu djecu od novih zala, pokolja i genocida, džemat je put. Bez džemata i zajedništva nema sigurnosti. Želite li Božiju milost i pomoć, džemat je put. Nad džematom i sa džematom je ta milost Svevišnjeg. U razjedinjavanju, u sukobima, svađi i neslozi je kazna i propast. Potočarski šehidi, poredani u safove najvećeg bosanskog džemata nam poručuju, da kao što se u namazu u safove redamo i u njima zbijamo, tako u svim životnim situacijama i akcijama, moramo. Moramo biti jedan uz drugog i jedan za drugog. Braća ste, opominju nas, potočarska braća. Pomagati se u dobru i bogobojaznosti, morate. Ne izdajite emanet koji ste od nas preuzeli tako što ćete se u zlu i neprijateljstvu pomagati, što ćete jedni protiv drugih spletkariti i neprijatelju koji nas od porodica razdvoji, a neke porodice ovdje čitave smjesti, otvoriti vrata na koja će slobodno ući i rušiti vašu i našu kuću, Bosnu. Ovaj džemat, u koji se u Ramazanu i izvan njega okupljate, to je braćo, kazuju nam potočarska braća, sredstvo, nipošto cilj. U ovom džematu se podstičemo na jedinstvo. Učimo biti jedan uz drugog, a cilj islamu jeste da budemo jedan uz drugog kao cigle u zidu, da budemo zajednica u svim prilikama, u radosti i tuzi, u veselju i nesreći. .. U safovima potočarskog džemata ima i djedova i nana. Ubijeni su samo zato što šehadet svjedočiše. Danas se u tu, za nas svetu zemlju, ukopaje Begović Hurem ubijen u 79. godini. Prije njega su tu ukopani brojni koji ničim, nikog nisu ugrozili, niti su mogli. Iz safa tog najvećeg bosanskog džemata nam poručuju da je džemat kojem islam teži, onaj izvan džamije. Džemat je briga o bratu i sestri a džamijski džemat je put do tog izvan džamijskog džemata. U našim selima i mahalama žive stari i iznemogli. Pitamo vas mi iz Potočara, ko brine o njima? Znamo kao i vi da je u našem društvu slaba briga o iznemoglim, starim i siromašnim. Kakav je to džemat u vas, pitaju nas, raziđete se iz džamije a nije vas briga da li je neko u komšiluku gladan. Ne bi se smjelo desiti, vi to braćo znate, da musliman zaspi sit a komšija mu gladan. Kakav je to pripadnik džemata, a ne vodi brigu o ocu, majci, bratu, komšiji? Gdje ste izgubili onaj naš islamski propis i bosanski adet da se o roditeljima, bratu i komšiji brine? Mi vas opominjemo danas, sa ovoga velikog skupa i iz ovog velikog džemata: Ako se ne budete voljeli i međusobno pomagali, ako ne budete živjeli džemat u svakodnevnici, ako ne budete jedinstveni u politici, složni u ekonomiji i u svim životnim sferama zajedno, ko će vas od zla i nesreće zaštititi, i našim mezarima mir obezbijediti? U našim ramazanskim džematima, u džamijama i mesdžidima, ima hvala Allahu, dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka, ima, kako mi to volimo reći, omladine. Nažalost, mnogo je omladine u vječnom džematu potočarskom. Omladina tim džematom dominira. Maloljetnika je tu puno. Evo danas će biti ukopani i džematu se najvećem pridružiti još 15 maloljetnika, pridružit će im se najmlađi među njima, petnaestogodišnji Beganović Senad. Ti potočarski mladići poručuju svima. O omladino, morate voditi ozbiljnu brigu, udružite se i pomozite svakog ko želi i može da se školuje. Pomozite svakog da se obrazuje jer je naša snaga u znanju. Ne dopustite da talenti bosanski propadaju i koljaču našem i onome koji je to klanje mirno promatrao, sluge budu. Džemat je braćo moja draga kad se udružimo i napravimo fond iz kojeg ćemo pomoći našu djecu da budu naša snaga, da budu naša sigurnost tako što će važna mjesta u državi i po svijetu zauzimati, mjesta gdje se odlučuje. Ne dopustite da drugi odlučuju za nas. Poručuju mladići iz safa potočarskog, mladićima u našim safovima. Budite džemat, ne samo ramazanski, ne samo džumanski! Budite džemat, udružite se u selima i gradovima i te gradove i sela očistite, budite primjer u svemu. Uredite svoje zavičaje i naselja, vi to možete ujedinjeni i složni. Vi ste naša snaga. Samo ujedinjeni ste snaga. Mi smo živote dali za naše i vaše zavičaje. Vi dajte znanje, trud, dajte zajedništvo. Ne dopustite da su avlije tuđe, da su mezarja tuđa, da su sela i gradovi tuđi, uređeniji od naših. Zar ste zaboravili braćo naša živa, pitaju potočarski mladići koji su vječno živi, da je islam vjera reda, urednosti, čistoće. Niste džemat ako se raziđete kad iz džamije, sa namaza, sa džume, sa teravije izađete, a niste se dogovorili kako očistiti oko džamije, kako pokositi mezarje, kako pomoći ugroženom u selu, kako zbrinuti u poplavama ugroženog, kako naći sredstva i pomoći siromašnog studenta, učenika... U Ramazanu su svi naši džemati uvećani, brojniji su. Klanjajući teraviju pod krovom potočarske musalle, Bosna formira i ima najveći teravih džemat u regiji. Nisu ti džemati tu, da bi kratko trajali i na Bajram se raspustili. Oni su tu da bi ostali, da bi se duh džemata uvukao u naše biće, u naše živote, u svakodnevnicu našu i da bi džemat živjeli, jer je taj živi džemat, stvarni, istinski, islamski džemat. Statistika kaže da u Bosni ima preko hiljadu džemata. Ima preko hiljadu organiziranih zajednica koje su osnovna forma organizacije u našoj Zajednici i koje okupljaju ljude oko ezana i džamije. Imamo preko hiljadu džemata, a nemamo zajedištva. Zato mi danas, svi zajedno pitamo, danas kad se u Potočarima okupio najveći džemat, da posjeti najveći džemat, gdje nestade džemat? Gdje nestade naša sloga i zajedništvo koje živješe naši preci i koji zahvaljujući baš toj džematskoj snazi kroz vjekove odbraniše Bosnu i nas u njoj. U nas je džemat danas postao tolika forma, da jednog siromaha u selu ne možemo zbrinuti, da selo čitavo jednu vakufsku kuću ne može napraviti, da su vakufske njive i mezarja naša zapuštena i ostavljena. Naš je džemat danas tolika forma da on čim se selam na namazu preda više i ne postoji. Hurem i Senad i sve potočarske džematlije poručuju: Ako se ne okrenete džematu, nema vama, a ni nama mira i sigurnosti. U džematu je snaga, s njim je milost Božija. Ne gubite snagu braćo i ne bježite od milosti Božije! Molimo te Bože, u čvrste safove nas zbij.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
11.07.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Rahmet, milost Božija granica nema. Obuhvata sve svjetove i sva stvorenja Njegova. Na ovom svijetu od te milosti dijeli se samo jedan njen dio. Prema hadisu, na Dunjaluku se dijeli njen stoti dio. Ostalo će na Ahiretu biti podijeljeno. Bit će dijeljeno onima koji tu milost zasluže. Na Dunjaluku milost Božija pripada svima, a na Ahiretu samo vjernicima. U trećini ramazanskoj smo koja se Rahmet zove. Ovih deset ramazanskih dana su milošću Božijom ispunjeni. Nudi se ta milost svakom ko je želi. Tewbom, iskrenim pokajanjem, milosti Božijoj požurimo. Allah dž.š. voli pokajnike i one koji se čiste. Na ovom svijetu milost Božija je opća. Svim ljudima sija sunce, svima kiša blagodat donosi. Svima lijek pomogne bez obzira da li su ili ne u pokornosti Svevišnjem. To je milost Božija koja je na dunjaluku raspoređena. Dovoljno je ima da se iz nje sva milost i milosrđe među stvorenjima Njegovim crpi. Poslanik kaže da je devedeset devet dijelova milosti Milostivog ostavljeno za Ahiret. Ostavljeno za vrijeme i prostor kad i gdje ćeljudima biti najpotrebnije. Tu milost će na Ahiretu samo vjernici koristiti. Koristit će je samo oni koji je vjerom i djelom zasluže i koji ne gube nadu u milost Njegovu. U Ramazanu je počela objava Knjige koja nam kazuje put ka Božijoj milosti. Nama ovdje i jeste zadaća milost Božiju zaslužiti jer je nemoguće išta više od toga s obzirom na našu ograničenost i Božiju neizmjernu daražljivosti obasipanje čovjeka blagodatima neizbrojivim. Ramazan se dijeli na Rahmet, Magfiret i od vatre zaštitu. U prvih deset njegovih dana, Rahmetu, milosti Božijoj požurimo, pokajanjem i od grijeha odmicanjem. Milosti Božijoj požurimo tako što ćemo put pravi, SIRATI MUSTEKIM, odabrati. Samo tim putem je moguće milost Božiju dosegnuti a na tom putu je namaz, post , sadaka, na tom putu je borba na Božijem putu, a borba sa samim sobom je vrhunac te borbe. Od Abdullaha ibn Mesuda se prenosi da je Poslanik rekao: „Kada je Allah dž.š. stvorio Džennet, pozvao je Džibrila i rekao mu:'Dođi i pogledaj šta sam stvorio za moje odane robove'. Otišao je Džibril džennet obišao, te u njemu susreo hurije, djevojke očiju krupnih. Iznenađen njihovom ljepotom i svjetlom koje iz njih sija, pade na sedždu. One ga pozvaše:'O povjereniče Božiji, podigni glavu'. On podiže glavu,pogleda u njih pa reče:'Neka je hvaljen Onaj koji vas je stvorio'. One rekoše:'Znaš li ti radi koga smo mi stvorene?'. 'Ne znam', reče. One rekoše:'Stvorene smo za onog koji više voli Allahovo zadovoljstvo nego svoje strasti i užitke“. U ramazanu, postač daje prednost Allahovom zadovoljstvu nad svojom strasti i požudom. Postom tu strast i požudu suzbija, odriče je se i tako sebe snaži na putu koji milosti Božijoj vodi. Allahov Poslanik je rekao: „Allah dž.š. će govoriti stanovnicima dženneta. O stanovnici dženneta! Oni će odgovoriti:'Odazivamo Ti se i neka Ti je hvala'. Allah dž.š. će ih upitati:'Jeste li zadovoljni?', Oni će odgovoriti:'Šta nam nedostaje da ne budemo zadovoljni, dao si nam ono što nisi dao nikome od svojih stvorenja“. Zatim Poslanik reče: „Kada džennetlije budu ulazili u džennet bit će im rečeno:“ Vi ćete u njemu vječno živjeti i nikada nećete umrijeti, bit ćete vječno zdravi, nikad nećete oboljeti, bit ćete vječno mladi, nikad nećete ostariti, uživat ćete blagodati i nikad nećete očajavati. To vam potvrđuju Allahove riječi: „Taj džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste radili“./A'raf,43/. Zatim je Poslanik rekao: „Allah dž.š. je rekao: „Pripremio sam za moje dobre robove ono što oči nisu vidjele, uho čulo niti se to može zamisliti. Potvrda tome su riječi Svevišnjeg: „I niko ne zna kakve ih kao nagrada za ono što su činili skrivene radosti čekaju“./Sedžda,17/. Poslanik je zatim rekao: „Kada bi bilo kome od vas bilo određeno bilo koje mjesto u džennetu, bolje mu je nego cijeli dunjaluk i sve što je na njemu. Potvrđuju to riječi Svevišnjeg: „I ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden, taj je postigao što je želio, a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje“./Ali Imran,185./ Kroz ove Poslanikove hadise prikazuje se čovjeku milost Božija koja je samo za vjernike na svijetu budućem pripremljena. U danima ramazanskim kroz post vodimo između ostalog i borbu sa samim sobom. Odričemo se dozvoljenog u određenom vremenskom periodu kako bi se osposobili odreći zabranjenog i od grijeha udaljili. Taj put, od grijeha udaljavanje je put ka Milosti Božijoj, zato se blagodatima ramazanskim iskoristimo i Rahmet Božiji koji se u prvih deset ramazanskih dana posebno čovjeku nudi, uzmimo. Uzvišeni Bože, pomozi nas na putu dobra i učini nas od onih koji će Tvoje milosti dostojni biti.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
04.07.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Selam, zbog odsustva iz džemata naredne dvije, tri hutbe neće biti objavljene. U nadi da ovo opravdanje prihvatate srdačno Vas selamim. Izet ef. čamdžić

Teški su i problemima velikim opterećeni dani u kojima Bosna dočekuje Miradž. Pola njenog stanovništva pogođeno je teškom priridnom katastrofom, poplavom a štete su nesagledive. Miradžom su krunisane i teškoće kroz koje je Poslanik sa ashabima prolazio. Tih deset godina misije u Mekki obilježeno je tajnim pozivanjem u vjeru, mučenjima i progonima, bojkotom, godinom tuge... Miradž je došao kao ohrabrenje, on je bio nagovještaj trijumfa vjere. Bio je nova nada i poticaj na više žrtve. Miradž jasno poručuje, da poslije teškoće dolazi olakšanje. Miradžom je Poslaniku, onom kojeg mekanski mušrici ponižavaju i progone, ukazana takva čast koja prije a ni poslije nije nikom. Prošao je Sidretul munteha, granicu na kojoj je Džibril zastao. Vidio je što prije ni poslije nije niko. Džennet i Džehennem su mu pokazani, a i s Gospodarom je direktno, bez posrednika razgovarao. Poslanik kazuje da mu je dat Burak i da je na njemu brzinom svjetlice putovao iz Mekke u Jerusalim a odatle kroz sedam sfera nebeskih do Allahovog prijestolja, Aršurrahmana. Kazuje nam Poslanik da je u mesdžidu jerusalimskom imamio poslanicima prijašnjim, te da mu poslije toga dođe Džibril sa posudama mlijeka i vina. Izabrao je mlijeko, a bi mu rečeno, islam si izabrao. Potom se u više sfere na Buraku uzdigao i na svakoj od njih sedam, prijašnje poslanike od Adema do Isaa a.s., susretao. Svi se njegovu dolasku radovaše i srdačno ga pozdravljaše. Gore, kod Aršurrahmana, Allah dž.š., mu naredi namaz, i to njih pet, objavi mu posljednja tri ajeta sure Bekare i pokloni Šefaat. Poslanik je vidio Džennet i u njemu između ostalog dvorac sagrađen za Omera r.a.. Taj dvorac, Omer sagradi svojom privrženošću vjeri i pravednosti. Poslanik je vidio i Džehennem, i u njemu između ostalog ljude koji užareno kamenje jedu. Od Džibrila je saznao da su to ljudi koji su tuđe uzimali i sebi prisvajali. Vidio je, kaže Poslanik i četiri rijeke, dvije džennetske, te Nil i Eufrat. Tumačeći ovo Poslanikovo viđenje, ulema kaže da je to značilo da će u dolinu Nila i Eufrata doći islam, da će tim riječkim dolinama razlijegati glas ezana. Poslanikovom Miradžu zahvaljujući, svima nam je Miradž omogućen. Donio nam je Poslanik namaz, kao najveći miradžski dar i tako svakom od nas omogućio put do Ašrurrahmana. Svakom od nas omogućio da s Gospodarom direktno razgovara i čineći sedždu bude Mu najbliže. Poslanikovom miradžu zahvaljujući, prilika je svakom ukazana da na teškoću odgovori smireno i iz nje izađe jači. „O vjernici, tražite pomoć u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih“. /Bekare,153/. Namaz nas uči, da strpljivo podnosimo teškoće jer iz objave učimo da poslije teškoće dolazi olakšanje. Namaz nas uči, a u njemu se Gospodaru predamo, da dunjalukom uvijek, vjernik ponosno hodi. „Njemu je uvijek dobro“, kazivao je Poslanik, „Kad ga zadesi sreća zahvaljuje, a kad ga poklkopi nesreća i belaj strpi se i opet zahvaljuje“. Družeći se kroz namaz s Gospodarom svjetova, znamo da je On s nama u svakoj situaciji. I sada je s nama kad se nosimo sa teškim teretom poplava i gubicima velikim. On je Svemoćni uz vjernike, zato vjernici ni sada, niti ikada, ne gube nadu u Božiju milost i pomoć Njegovu. Nije ni Poslanik gubio nadu proživljavajući sve muke i tegobe, sva zlostavljanja i bojkot. Miradžom je nad tim teškoćama trijumfovao, i mi danas porukama Miradža se opomenimo i odlučno, uprkos teškoćama, s jakom vjerom i neugasnom nadom, kročimo dalje, jer vjernike čeka pobjeda. Da bi tu pobjedu zaslužili, nužno je miradžske poruke čitati jasno. Jedna od njih je nužnost jedinstva među nama uvijek a posebno sada u teškoći, baš kao što jedinstveno poslanici prijašnji svi stadoše za Muhammedom, najodabranijim među njima, klanjati. I mi braćo, stanimo jedinstveno, složno, na stranu unesrećenih, poplavama i klizištima ugroženih, jer sutra ko zna, ti možeš biti poplavljen, ti sutra bez kuće možeš osvanuti, bez igdje ičega. Vjernik uvijek bira pravu stranu. Stranu na kojoj će zaslužiti boravište kraj rijeka od meda i mlijeka. Poslanik je, sjećamo se iz kazivanja, izabrao mlijeko, a to bijaše simbolični izbor, islamskoga puta, onoga puta na kojem je brat uz brata, na kojem smo kao zgrada jedna, čije se cigle snažno podupiru i jaku građevinu čine. Ako budemo na tragu miradžskih poruka, u jednom safu uvijek, a u nesreći posebno, tada ćemo se kretati u doline džennetskih rijeka koje je Poslanik na Miradžu vidio. Miradžska je poruka, da pravednicima je mjesto u Džennetu. Omer r.a., kao simbol i prvak pravednika, tamo ima dvorac. I ti, tamo možeš kuću imati, ali je potrebno to ovdje, na ovom svijetu djelom zaslužiti. U ovim danima nesreće, u kojima dočekujemo Miradž, pravednost se posebno vaga, kako kod onih koji pristiglu pomoć dijele, tako i kod onih kojima se dijeli. Budimo muslimani i dijelimo pravedno. Budimo muslimani i ne uzimajmo, što nije nama poslano. Nije pomoć stigla onima, nije ni namijenjena onima u čije kuće voda nije prodrla. Vama sa viših i od rijeka udaljenijih predjela i sa spratova viših je zadaća pomoći vašu braću i komšije a ne stati u red, zauzimati njihovo mjesto i njima poslano uzimati sebi. Ne zaboravimo, ljudi koji su pretrpjeli štetu, neće trebati pomoć samo dok traje poplava, već mjesecima i godinama poslije. Imajmo to na umu, zato ne uzimajmo mi, koji, Allahu hvala, nismo štetu doživjeli, ono što će nas u Džehennem odvesti. Ne vidje li Poslanik u Džehennemu ljude koji užareno kamenje jedu? To su oni, kazivao mu je Džibril, koji tuđe u svoje trbuhe unosiše. Kako će pred Gospodara svjetova onaj koji je u svojoj prodavnici u danima nesreće poskupio osnovne životne namirnice i unesrećenog, unesrećio još? Takav, na tuđoj muci i bolu zarađuje, a sigurno zna da tim činom, brzim korakom Džehennemu korača. Poskupiti vodu, brašno, da ne nabrajam, u danima nesreće, grijeh je veliki. Gdje su nam braćo muslimani, poruke Miradža, gdje nam je vjera, gdje nam je moral, dokle smo to stigli? Miradžski je poklon, tri zadnja ajeta sure Bekare. U njima se nama kaže da nismo zaduženi preko mogućnosti naših. Analogno tome, jesmo dužni sve ono što možemo. Mogli smo izaći na ulice i pomoći čistiti, mogli smo pomoći komšiju unesrećenog. Još uvijek nije kasno naći se pri ruci bratu svom i sestri i u tome tražiti zadovoljstvo Božije. To, djelom našim stečeno zadovoljstvo Božije, vodi nas grupi koja će biti primatelj posebnog dara miradžskog, Šefaata. Šefaat ja Resulallah. Šefaat za one koji namaz klanjaju a on ih odgaja i mijenja. Šefaat za one koji su svjesni grijeha pa i kad ih niko ne vidi po pravdi postupaju. Šefaat onima koji su uvijek tu za brata i uvijek su spremni biti na braniku vrijednosti vjere svoje. Uzvišeni Bože, poruke miradžske usadi u naša srca, kako bismo bili oni koji nesreću i zlo ne zaslužuju i ne doživljavaju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
23.05.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š., nam je naredio da se užeta Njegova čvrsto držimo i nikako ne razjedinjujemo. Naredio nam je džemat. U mektebu smo učili, tako u Ilmihalu piše, da je džemat zajedničko klanjanje namaza. Još smo naučili da je taj, u džematu obavljen namaz dvadeset pet odnosno dvadeset sedam puta vrijedniji od pojedinačno obavljenog. Učili smo i da put do džamije, do zajedničkog klanjanja se vrijednuje, pa se na svaki korak piše dobro, postiže viši stepen kod Allaha i briše grijeh. Učili smo i da je džemat pod zaštitom Milostivog i da se na njega milost Božija prosipa a da je iz džemata izdvajanje, put u vatru. Džemat je međutim mnogo više od zajedničkog klanjanja. Čak mislim, da džemat koji se formira namazom nije onaj konačni cilj našeg zajedništva. Taj, namaski džemat je sredstvo. Cilj je naše zajedništvo u svakodnevnici, u svim našim poslovima i obavezama. Cilj je naše zajedništvo kroz jedinstvo cilja i akcije. Cilj namaskog džemata je približiti nas jedne drugima kako bismo se brinuli jedni za druge. Uvijek je ummet baštinio džemat u džamiji, i u najtežim vremenima. Međutim, džemat nije povremeno okupljanje, džemat je život. Džematski život podrazumijeva brigu jednih o drugima. S obzirom na tu spoznaju, slobodno danas možemo postaviti pitanje, gdje nestade džemat? U našim džematima, nažalost žive ljudi koji su na granici opstanka, siromašni su i u potrebi. Po slovu islama, niko od nas ne bi smio zaspati dok i tog nevoljnog našeg džematliju ne namirimo. Je li nas sramota, nas aktivnih džematlija i džematlija uopće kada pročitamo u novinama ili iz nekog drugog medija saznamo da čovjek iz našeg džemata traži pomoć da preživi? Upitamo li se tada, šta je nama džemat? Idemo u džamiju, stajemo u saf jedan uz drugog, Allahu dž.š., na sedždu padamo, upute na džumi slušamo, nadamo se nagradi zbog našeg dolaska u džemat a u stvari mi džemat i nemamo. Zar smo do te granice prestali brinuti jedni o drugima, da ne znamo ništa o svom komšiji, da nas ne zanima njegova muka i bol. I nama se događa da komšija umre a mi po nekoliko dana ne znamo da se to desilo. Poslanik nas je učio da ako u našim džematima ima neko gladan, niko nema pravo na privatnu imovinu. Gdje je džemat kad treba pomoći brata i sestru u selu, mahali, džematu? Svi okrećemo glavu i nadamo se nagradi zbog našeg odlaska u džemat, a ovaj džamijski džemat je sredstvo. Cilj je džemat kojeg smo danas izgubili. U tom džematu koji je cilj, jedni za druge znamo i jedni smo uz druge. Imate u džematu muškarca ili ženu, ostarjelu osobu koja sama živi. Ko tu osobu vodi ljekaru, ko o njoj brine, ima li podmjeru, ima li drva itd.? Događa se da nevladine organizacije iz Austrije, Njemačke, Švedske, Norveške i drugih evrpskih zemalja organiziraju volontere da se brinu o našim očevima i majkama. Gdje je nestao džemat? Gdje je nestala ona islamska praksa da se o roditeljima, rodbini i komšijama brine. Naši djedovi su se brinuli jedni o drugima, bili spremni osim brojne svoje prihvatiti i djecu brata svog da o njima skrbe. Oni su išli u džamiju, u džemat i tamo učili da taj džamijski, u safove poredani džemat, nije konačna tačka našeg jedinstva. Znali su da je to tek prvi korak na putu našeg snaženja, našeg snažnog džemata, zajedništva. Imate u džematu, u svom selu komšiju i brata koji teško, s mukom školuje svoju djecu. Primanja su mu nikakva a djeca dobro uče. Gdje smo da nakon što izađemo sa džume, dogovorimo se džematski, onako kako islam zahtijeva i pomognemo da tu djecu, budućnost našu, izvedemo na selamet. Mi, ne da nismo džemat izvan džamije već se mi na žalost više obradujemo kad komšijsko dijete slabo uči, nego što smo spremni radovati se njegovu uspjehu i taj uspjeh vlastitim sredstvima poduprijeti, pomoći. U džamiji učimo da ko otkloni nevolju bratu svom na ovome svijetu, Allah će otkloniti njegove na ahiretu. Kao da nam ove riječi kad izađemo iz džamije, kad iskoračimo iz džemata, ništa ne znače. A one nas uče da iz džamijskog džemata, iz safa namaskog moramo ukoračiti u čvršći saf i jači džemat. To je naš svakodnevni život. Tu se džemat živi. Pitamo se, gdje je taj stvarni, istinski od nas kao muslimana očekivani džemat, nestao? Otuđili smo se jedni od drugih, zatvorili u avlije i kuće i s uma smetnuli obaveze koje kao muslimani imamo prema bratu svom. U dobru se pomagati, to je naredba od Gospodara nam, a nipošto se podupirati u grijehu i neprijateljstvu. Džemat nam ne postoji kad se bilo kakva akcija u našim džematima pokrene. Svima treba put, ali je većina protiv. Svima treba rasvjeta ali je većina ne zainteresirana. Svima treba napredno i uređeno selo, ali je većina pasivna. Zašto je tako? Ne možete čuti ni jedan opravdan razlog. Protiv smo, ne zainteresirani smo, pasivni smo jer nismo razumjeli šta je džemat uistinu i ne živimo ga. Mi samo idemo u džemat, a kad džemat treba živjeti, tad nas šejtan okrene na svoj put, okrene nas protiv nas i u nas usadi mržnju i neprijateljstvo prema nama. Mi imamo popunjene džamije na džumi, a kad je u džematu akcija u izgranji nekoga općeg dobra malo ih se odazove. Uglavnom su to stariji koji još uvijek pamte šta je džemat stvarno. Čovjek sam može napraviti kuću, a selo, džemat, čitav džemat ne može napraviti jednu džematsku. Zašto? Zato što nisu džemat. Čovjek sam sebi dovede vodu. Kad treba da se udruže i selu je dovedu tad ne uspiju. Zašto? Zato što samo idu u džemat, a džemat u selu ne postoji. Gdje nestade džemat naš, džemat naših djedova u čijim skromnim kućama bijaše mjesta za musafira, za roditelja, za svakog. Danas nema mjesta ni za koga u našim kućama jer smo mi praktični vjernici samo u džamiji. Izvan nje, mi vjeru malo ili gotovo ni malo ne praktikujemo. Uzvišeni Bože, pomozi nas, da se kao džemat u svim sferama životnim organiziramo i tako iz dana u dan snažimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
16.05.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Od vjernika se zahtijeva da čuva sebe i porodicu svoju od vatre. Odgovornosti čovjekove su mnoge, ali odgovornost za porod, za djecu je u samom vrhu prioriteta. Čovjek, roditelj je dužan voditi brigu o djeci i stalno bdjeti nad njihovim stasavanjem i odgojem. Odgoj je kompleksna zadaća. Ne znam da li postoji škola koja bi nam dala adekvatan odgovor, kako odgajati djecu? Neki je pedagog, svjetskoga glasa, konstatovao: „Dok sam bio bez djece imao sam šest teorija odgoja, sada imam šestero djece i ni jednu teoriju“. Ne postoji ustaljen metod po kojem bi odgajali svako dijete, jer je svaki čovjek, svijet za sebe i zahtijeva autentičan pristup. Mora postojati želja da se odgaja potomstvo i da se taj odgoj na njih prenosi primjerom. Ako se iskreno želi djecu u vjeri odgojiti, tada se koriste institucije vjere koje će pri odgoju pomoći, a istovremeno je potrebno i na Allaha se osloniti, a On, Uzvišeni, iskrenima pomaže. Na Ahiretu bit ćemo pitani za našu djecu. Svjesni suočenja s tim pitanjem, suočimo se ovdje sa pitanjem, gdje su nam djeca? Mnogo je mjesta koja privlače pažnju naše djece, a stranputica su. Vode i njih i društvo u cjelini u propast. To su mjesta kocke, igre i zabave, to su mjesta alkohola i drugih opijata koji uništavaju budućnost našu. Odgovoran roditelj zna gdje mu je dijete. Zna gdje izlazi i upozorava ga, uči, da se ne izlaže opasnosti. Poslanik upozorava sljedbenike da ne idu na sumnjiva mjesta, da ne sjede tamo gdje je alkohol jer se mogu za društvom povesti. Odgovoran roditelj, roditelj musliman, gradi povjerenje i čini sve da na vrijednostima vjere naše, odgajajući djecu dođe do tog nivoa povjerenja da između njega i djece nema tajni i nema ponašanja za koja on kao roditelj ne bi mogao znati. Poniženje je roditelju, kada mu drugi kazuju kako mu se djeca ponašaju i ukazuju na njihove poroke a on o tome ništa ne zna. Mi kao roditelji, ne možemo uticati da se ne otvaraju kafići, diskoteke, ne možemo uticati na broj kladionica i kockarnica, ali možemo i moramo voditi brigu i uvijek znati, gdje nam je dijete te svakodnevno bdjeti nad njegovim odgojem i držati ga daleko od tih hramova zla. I u školu kad pošaljemo djecu, nije na odmet često provjeriti, da li ispunjavaju svoje školske obaveze i jesu li na časovima redovni? Analize pokazuju da iz godine u godinu broj izostanaka u školama raste. U starijim razredima osnovnih škola i u srednjim sve je više lažnih opravdanja i izostanaka bez ikakvih opravdanja. To je pitanje, kako i koliko ozbiljno naša djeca shvataju svoje obaveze i koliko misle o vlastitoj budućnosti. Na putu do škole, a i oko škole, čak preblizu školi, nalaze se objekti koje već nazvasmo hramovima zla, koji odvode našu djecu na stranputicu a društvo u propast. Roditelj se mora pitati svakog trenutka, gdje mi je dijete? Sve je više naše djece koja su pravi ovisnici o kocki, koja postaju ovisnici o alkoholu, o drogama, a o nemoralnom ponašanju u onome što danas moderno zovu zabavljanje (nekad se ašikovalo) da i ne govorimo. Ta naša djeca danas čak i ne smatraju nemoralom, u njihovom poimanju moralnog nije grijeh, vodati se za ruke, ljubiti se i čak imati i tzv. predbračno iskustvo. Dragi roditelji, ako smo svjesni svoje ahiretske odgovornosti za našu djecu, tad ćemo se često pitati, gdje su nam djeca? Danas, u vrijeme sveprisutne smutnje primorani smo nažalost i kad znamo gdje su, pitati se, s kim su? Slučaj nestalih maloljetnih djevojčica iz Beča tjera nas na to pitanje. I kad znamo gdje su nam djeca, moramo se pitati s kim su, ko ih podučava i čemu? Taj što ih podučava, da li je od odgovorne i priznate institucije, u našem slučaju IZ-ce tu postavljen i da li je od nje kontroliran. Roditelj misli, dijete mi je u džamiji, na sigurnom je, a ne zna da je to nelegalna, izvan sistema džamija i da je vode ljudi sumnjivih namjera i ni od koga kontrolirani. Islam je srednji put. Samo takav je za čovjeka moguć jer je čovjek tijelo i duša. Ako se čovjek okrene samo tjelesnom užitku, to znači da se okrenuo poroku i zapostavio duhovni aspekt sebe. To je od islama daleko. Od islama je daleko i zapostaviti svoje dunjalučke potrebe i pogrešnim poimanjem islama, i razumijevanjem površnim posvetiti se samo tzv. ibadetu, zaboravljajući da ibadet nipošto nije sveden na ograničeno poimanje Poslanikovih hadisa o dužini odjeće, o bradi, o namazu po sunnetu, o poligamiji itd.. Od kako su islam u lijepoj nam zemlji Bosni počeli tumačiti ljudi koji ne poznaju širinu islama ni Bosnu, mi živimo nered u džamijama i ne slaganja u porodicama. Ne postoji ni u jednoj uređenoj muslimanskoj zemlji džamija ili mesdžid koji nije pod upravom ministarstva vakufa, odnosno zadužene institucije i u kojoj nije imam, vaiz, daija, kojeg isto to ministarstvo nije postavilo. U našoj, neuređenoj mogu postojati i mesdžidi i ljudi koji ne prihvataju sistem i koji rade protiv tog sistema nesvjesni da rade i protiv sebe. Sada braćo po tumačenjima koja izlaze iz tih nelegalnih objekata, mi koji klanjamo sunnete, ne klanjamo po sunnetu. Mi koji klanjamo dvadeset rekata teravije ili šesnaest rekata džume nismo na stazi Pejgamberovoj. Mi koji tespihom zikrimo, zabludjeli smo jer u novotariju ukoračismo. Eto, svako tumači vjeru, a zamislite da svako nosi slušalice i pregleda pacijente, kakvi bi se sve lijekovi pili??? I kad su ti djeca u sobi, u kući, u stanu, opet se pitaj s kim su? Najnovija istraživanja kazuju da u sedamdeset posto porodica roditelji i djeca dnevno ne provode zajedno duže od jedan sahat. Djeca su na internetu, na društvenim mrežama, a tu je mnogo vaiza i daija koji radikaliziraju našu omladinu i uče ih onome što islam nije. Nameću im za životne prioritete stvari koje su daleko od potreba pojedinca i ummeta. Pozivaju naše sestre i kćerke da idu u daleke zemlje u džihad. Da se tamo udaju za braću i rađaju mudžahide, propagira im se. Braćo, moramo ozbiljno shvatiti opasnosti koje su se nadvile nad našu djecu, kako one koje vrebaju iz kafića i kladionica tako i one koje dolaze sa druge strane. Da li će roditelji odvedenih djevojčica iz Beča ikada više vidjeti svoje kćeri??? Molimo Allaha dž.š. da im pomogne. Djeco naša, da biste bili radost svojim roditeljima na oba svijeta, i da biste bili na korist ummetu i sebi, družite se s knjigom, pohodite školu i mekteb, učite u kući i džamiji, bavite se korisnim stvarima, sportom, uključite se u nevladine organizacije i kreirajte promjene u društvu, a tumačenje teških vjerskih tema ostavite po strani, povjerite to instituciji IZ-ce i njenim dokazanim alimima. Vjerujem braćo, da dijelite razočarenje, tugu i zabrinutost sa mnom što danas toliko vjekova poslije još uvijek raspravljamo o temama; slušanje muzike, dozvoljeno ili ne, brada farz ili sunnet, kratka ili duga odjeća, dizanje ruku i širenje nogu u namazu i sl.. Gdje je nestala rasprava o značaju čitanja, učenja, istraživanja, o značaju borbe protiv korupcije i drugih zala koja uništavaju ummmet? Gdje nestade rasprava i podsticanje na dosljednost i odgovornost u poslu, o svijesti da je pokornost više od sedžde i šire od džamije? Dok mi po ilegalnim i izvan sistema džamijima i mesdžidima radimo na razdoru i zavođenju naše djece, upitajmo se, šta je to ummet ponudio čovječanstvu u posljednjih stotinu godina? Ponudili smo naftu, gas, zlato, pamuk, reći ćete. Ne pitam šta smo ponudili od prirodnih resursa, već šta je ponudio muslimanski um na polju naučno tehnoloških ostvarenja i dostignuća, odazivajući se na naredbu IKRE'? Nismo ponudili ništa, a u svijetu je ummet prepoznatljiv po nargili, trbušnom plesu, doner kebabu i na žalost po stotinama hiljada emigranata koji se utapaju u duboka mora bježeći ka boljem životu, bježeći od međumuslimanskih sukoba. Gdje su nam djeca i s kim su? Kad budu u školi, fakultetu, na poslu, na korisnom mjestu i kad budu s učiteljima i muderisima koji imaju jasan nijjet, odgojiti ih u vjeri srednjega puta i učiti ih kako da žive za islam a ne da za interese malih grupa koje vjeru zloupotrebljavaju ginu, tada ćemo ponuditi više. Vratićemo se staroj slavi iz koje kazujem slučaj kada je halifa Džafer el Mensur sicilijanskom kralju poslao sat, a ovaj nije znao šta je to. Mi danas na žalost, ne znamo šta je islam i zbog toga ne živimo isti. Ne idemo njegovim srednjim putem te ne živimo sreću i zadovoljstvo na Dunjaluku i ne spremamo se za vječno ahiretsko uživanje. Da bi uspjeli na oba svijeta, svakog trenutka, roditelju dragi, moraš znati gdje su ti i s kim djeca. Uzvišeni Bože, sačuvaj nas od harama i smutnje. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
09.05.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ovaj se petak smjestio između dva važna događaja. Jedan je globalnog a drugi lokalnog značaja. Poruka i jednog i drugog je univerzalna. Događaji su Lejletu-r-Regaib, noć želja, odnosno začeća i Dan džamija. Prva noć, uoči petka u mjesecu Redžebu je ona u kojoj je hazreti Amina osjetila plod u svome trbuhu. Sedmi maj je dan kad je agresor i zločinac srušio banjalučku Ferhadiju, a prije i poslije tog datuma u toku agresije porušio je preko šest stotina džamija, a kad se zbroje i drugi porušeni objekti Islamske zajednice, broj premašuje hiljadu. Oba događaja, između kojih je današnja džuma, nose snažnu i jasnu poruku. Poslanik Muhammed a.s., je čovječanstvu došao, poslan je, kako bi jednom zauvijek začetu ideju monoteizma, kako bi Adem pejgamberu objavljeno, i svim poslanicima objavljivano LA ILAHE ILLELLAH, dobilo svoju konačnu verziju, kroz jasno zacrtan i određen put koji vodi uspjehu i ostvarenju želja, kako pojedinca tako i zajednice, ummeta. Želje će ispuniti vjernici, oni će postići ono što žele, kazuje nam Svevišnji na početku sure „Vjernici“. Vjernicima je garancija njihova uspjeha, njihovo ponašanje. Zahvaljujući odgoju koji je na temeljima vjere nastao, vjernici će postići ono što žele i uspjeti na oba svijeta. Bez namaza nema uspjeha. On nas na ovom svijetu odgaja, od grijeha udaljava i štiti i grijehe briše. U kaburu je zaštita od azaba, a na ahiretu je garancija našeg ulaska na mjesto vječnog spasa i dospijeća do izvora džennetskih. Vjernik klanja, jer bez tog djela nema ispunjenja želje. Nema uspjeha ako se vrijeme gubi na istraživanje tuđih mahana i bavi tuđim problemima. Sretan je i blago onom ko je svjestan svojih propusta, pa nema vremena baviti se tuđim, govorio je Poslanik. Kako ostvariti želju i uspjeti na ovom svijetu, ako se vrijeme umjesto u činjenje dobra, troši u uhođenje i ogovaranje drugih, ako se dangubi u beskonačnom kritizerstvu bez želje za bilo kakvom akcijom i dobrim djelom. Kako uspjeti i ostvariti želju na ahiretu, te se spasa vječnog dograbiti ako se otkrivanjem tuđih sramota i istraživanjem mahana drugog bavimo? Kako će Allah sakriti naše, kojih nesporno ima, ako mi ne sakrivamo tuđe mahane i propuste? Vjernik izbjegava ono što ga se ne tiče na putu ostvarenja svoje želje. Primiti nagradu, može samo onaj čija je ruka otvorena. Da bi primio od Gospodara svjetova nagradu neizmjernu, moraš ruku otvorenom držati, a to znači od dodijeljenog ti, dijeliti. Dijeljenje i sadaka, na ovom svijetu ti spas i sigurnost omogućavaju, a tek na ahiretu, sadaka i na Božijem putu dijeljenje, bit će adekvatno vrijednovano i nagrađeno. Želja ti je da primiš od Darovatelja neizmjeran dar, džennetsku ljepotu i užitak. Tada znaj da vjernik zekat dijeli i sadaku u granicama svojih mogućnosti svakodnevno, potrebitim usmjerava. Da bi nas Allah dž.š., pomogao i na putu vjere ojačao, mi moramo Allahovu vjeru pomoći, tako što ćemo moralnim životom živjeti i univerzalne vrijednosti u društvu štititi i promovisati. Sreća na ovom svijetu i ispunjenje želje, da se ta sreća dokuči, vodi kroz harmoničan i skladan brak te stamenu i čvrstu porodicu. Vjernik, na tragu Kur'anskih i Poslanikovih poruka, živeći ih, nastoji sačuvati svoju čednost i čistoću i čini sve kako da iz skladne, zdrave, sigurne sredine, koja se porodica zove, iznikne, izraste novi koristan član zajednice koji će stazom uspjeha ići i boriti se na svakom mjestu da Allahova riječ, odnosno univerzalna moralna vrijednost bude poštovana i uvažavana. Vjernik, želi li ispunjenju svojih želja svjedočiti, živi čedno, čisto i moralno jer vjera je ahlak. Nekim je ljudima želja biti poznat, popularan i biti na položaju na ovome svijetu. To je primamljivo, ali ispunjenje te želje može biti i usmjerenje krivim putem, ako se ne uspije odgovoriti preuzetoj obavezi i ne bude sposobno, emanet preuzeti nositi. Zbog prolaznog užitka, dunjalučke slave, izgubit će se vječnost. Zato vjernik o povjerenim emanetima i preuzetim obavezama vodi brigu i bdije nad njima. Oni koji ponizno klanjaju i tuđim se stvarima i problemima ne bave, dijele sadaku i zekat ispunjavaju, moralno žive i preuzete obaveze dostojno nose, „Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti“./Mu'minun, 10,11./. U našoj, bosanskoj tradiciji Islama, noć začeća, odnosno želja, obilježava se u džamiji. Sinoć smo to učinili i to su činili muslimani širom svijeta. Ispunjenje čovjekovih želja na dunjaluku i želje ahiretske, bez džamije nije moguće. U džamiji učimo klanjati, ona nas namazu zove. U džamiji učimo šta su nam prioriteti, kako bi stazom Pejgamberovom koračali. Džamija nam svojim nurom a i svjedok će nam biti, snažno poručuje da naš opstanak i njena sigurnost zavise od toga koliko smo svjesni da moramo stalno bdjeti nad vlastitim uzdizanjem i od poroka i mahana se oslobađati. Ko ovdje ima vremena baviti se sramotom svog komšije i brata i likovati nad njegovim porokom i belajem, kad su nam temelji našeg opstanka ugroženi i kad se govotvo svakodnevno napadaju i skrnave naše, Božije kuće. „A ko je veći silnik od onoga ko priječi da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i njihovu rušenju žuri? Oni bi u njih trebali sa starhom ulaziti“./Bekare, 114./. Kakvu to snagu može svjedočiti i pokazati narod koji je neprekidno u procesu vlastitog omalovažavanja, međusobnog sukoba, a džamija čijem rušenju neprijatelj žuri uči nas dostojanstvu i jedinstvu. Silnika, da ugrožava naše džamije, a time i temelje našeg identiteta neće zaustaviti niko, do mi. Naša snaga ga zaustaviti mora, a da bi tu snagu imali, moramo je ići u džamiji uzeti. To i agresor zna, pa džamije kao mjesta u kojima je snaga naša, ruši. U džamiji učimo o prirodi dunjaluka, njegovoj varljivoj, prolaznoj naravi i ahiretskoj vječnosti. Iz džamije izlazimo naučeni i odgojeni da od prolaznog dijelimo i tako se međusobno pomažući, snažimo. Ovdje, na minberu je stajao Poslanik kad je sljedbenicima svojim govorio: „Zakleću vam se, da niko neće dijeliti, a da mu Allah neće imetak umnožiti, i da niko neće škrtariti, a da mu Allah neće siromaštvo produbiti“. Želju za državom i organziranom i jakom zajednicom, Poslanik je ostvario sa ljudima koji su u džamiji odgajani. U njoj su se odgajali, i u njoj u velikane stasavali, veliki Hulefairašidini. Ebu Bekr, je odlučnost u džamiji stekao, Omer r.a., pravednost u džamiji usvojio, Osman r.a., pobožnost iz džamije ponio, Alija r.a., pronicljivost, znanje i hrabrost, ovdje, u džamiji je stekao. Džamiji i njenim porukama zahvaljujući, ti velikani naše povijesti su preuzete obaveze i emanete savjesno nosili i ispunjavali. Danas, naš ummet, mi, imamo velike, ukrašene, pozlaćene džamije i imamo ljude koji nisu dostojni ni sposobni nositi preuzete i ponuđene im zajedničke poslove i odgovornosti. Oni idu u te džamije ali iz džamija ne izlaze bolji. Oni ne nose džamiju sa sobom. Nije džamija izgrađena u njihovim srcima. Nije život njihov prožet porukom džamije, uprkos činjenici da u komšiluku velikih munara stanuju. Nije moguće muslimanu srušiti džamiju. Moguće je srušiti zgradu koja se džamijom zove, a džamija nije zid i kupola, nije džamija mihrab i munara, džamija je način života. Svako mjesto na zemlji je džamija i abdesthana jer je: „Zemlja učinjena džamijom i čistećom“. U ovaj današnji dan, petak, koji se smjestio između Regaiba i Dana džamaija, začnimo ideju džamije u našim životima i gradimo svoj život na temeljima poruka koje iz džamije izlaze a ne gradimo samo džamije. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da se uvijek i svugdje džamijski ponašamo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
02.05.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„Allah dž.š., vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate i daje vam sluh, vid i razum, da biste zahvalni bili“./Nahl,78./. Na ovaj svijet smo došli bez ikakvog znanja. Omogućeno nam je, jer nam je sluh, vid i razum dati, da učimo. Učeći, sebe mijenjamo, a i svijet oko sebe. Naučenim, čovjek bi trebao osposobiti se, da ka mjestu vječnog uživanja ide. Nijedan čovjek neće izbjeći susret s Gospodarom svjetova i neće ga zaobići pitanje, da li je uskladio svoje ponašanje sa onim što je naučio? Od našeg odnosa prema našim obavezama, ovisi i naša snaga kao i status ummeta na globalnoj političkoj i svakoj drugoj sceni. Osvrnimo se oko sebe, zavirimo u naše živote i analizirajmo, koliko je naš životni korak, koliko je naša svakodnevnica usklađena s onim što iz vjere i o vjeri sigurno znamo. Znamo, koja su djela, koja zadovoljstvu Božijem vode. Ipak, često našim postupcima izazivamo Njegovu srdžbu. Što nas od dobra zadesi, od Allaha je, a zlo i nesreću, to sami sebi izazovemo i priredimo. Tako nas uči Svevišnji u Knjizi. Kako da nas voli i da nam riznice svoje, pune dobara i blagodati otvori, kad suprotno naučenom postupamo? Znamo šta je haram, ne bježimo od njega. Znamo šta je farz, ne žurimo njemu. Allah dž.š., nas je robovima svojim nazvao. Svaki dan, učeći fatihu, a ako svih pet namaza klanjamo, četrdeset puta je učimo i svjedočimo, tvrdimo da samo Njega obožavamo i samo Njemu robujemo. Je li istinito to što govorimo? Ponašamo li se kao robovi Gospodara svjetova, ako zapovijedi Njegove ne izvršavamo? Šta nam vrijedi spoznaja da smo robovi Milostivog te da i sami: IJJAKE NABUDU VE IJJAKE NESTEIN, izgovarajući, to tvrdimo, ako čineći grijeh robujemo drugima, robujemo šejtanu, požudi, strasti svojoj? Znamo da je Kur'an uputa (Huda), da je lijek (Šifa), da je svjetlo (Nur), da je savjet (Mev'iza), da je jasni dokaz (Burhan)... Znamo da je nama objavljen i da je tu, kako bismo se po njegovu slovu i riječi njegovoj vladali. Mi Kur'an učimo, ali to naše učenje ne prelazi jezike naše. To je učenje bez razmišljanja jer nakon učenja i čitanja, izostaje praksa. Kur'an sadrži naredbe i zabrane. Te, Kur'anske istine su nam uglavnom poznate jer su u ajetima jasnim (AJATUN MUHKEMATUN) sadržane, ali se to znanje naše ne podudara sa onim što činimo i živimo. Bit ćemo pitani, zbog čega? Poslanikovi sljedbenici sebe ummetom nazivaju. I mi tvrdimo da toj skupini odabranoj pripadamo. Skupini koja je najbolja od kad svijet postoji (HAJRE UMMETIN). Skupini koja će svjedok biti narodima prijašnjim da je istina došla i bila im dostupna. Skupini koja će prva u Džennet sa svojim Šefaadžijom ući, a sunneta se našeg Pejgambera ne držimo. Sunnet je izvor naše vjere i bez njega se ne bi mogla vjera živjeti. Sunnet je vjera u praksi. Kada bi mi živjeli, životom uzora našeg, voljenog nam Pejgambera, drugi bi nam se divili i u naše safove žudili ući. Sljedbenici Poslanikovi živeći sunnet, ne rade jedni protiv drugih, ne okreću leđa bratu u nevolji, uvijek su tu za brata i sestru. Sunnet je urednost, čistoća, sunnet je red i marljivost. Šta nam znači što znamo šta je sve sunnet i kakva mu je vrijednost, kad ćemo pri susretu s Gospodarom odgovarati zbog nečistoće i neurednosti, zbog ljenosti i apatije, zbog svađe i sukoba... Šta nam vrijedi naše znanje? U praksi ga nema. Ko od nas ne zna, da je dunjaluk prolazan i na ahiretu bezvrijedan? Kaže se u našoj literaturi, da dunjaluk spram ahireta ne vrijedi ni koliko krilo komarca. Vrijedit će ono što na dunjaluku uradimo. On je njiva na kojoj je nužno sijati dobra, kako bi žetva ahiretska bila bogata. Mi prirodu dunjaluka poznajemo odlično. Ipak mu se, nažalost, posvećujemo kao da ćemo tu vječno biti. Posvećujemo mu se i za njegova prolazna dobra žrtvujemo vječnost. Za ta dobra svađa se, brat s bratom, ne govori sin s ocem, a znamo da ta dobra kad na tabut dođemo neće vrijediti ništa. Vrijedit će ono što od dobrih djela nosimo i što smo izvršavajući naredbe Božije spakovali da ponesemo. U Knjizi nam objavljenoj piše, a i Poslanik nas je često opominjao, ahiretskom vječnošću. Sigurni smo da je onaj svijet vječan, a Allah dž.š., nam je rekao i da je bolji. Je li naše znanje o onom svijetu za nas dovoljan poticaj da se borimo za mjesto u džennetu, kad na taj svijet preselimo? Lopovluk i laž, krađa i korupcija, nepoštenje i neiskrenost, kocka i alkohol, prevara i smutnja..., ništa to ne vodi vječnom užitku. Svi to znamo, ali nas to znanje od ovih zabrana ne udaljava. Ne zaboravimo, bit ćemo pitani: „VE MA AMILE FIMA ALIM“, jesmo li radili, onako kako smo znali. Lukman je na samrti svom sinu savjetovao: „Dunjalukom se bavi onoliko koliko ti treba i koliko ćeš na njemu boraviti. Gospodaru robuj, koliko ti je Gospodar potreban i koliko si o Njemu ovisan. Za ahiret radi onoliko koliko ćeš tamo živjeti. Posveti se oslobađanju od onoga zbog čega bi mogao u vječnosti ispaštati. U griješenju budi hrabar onoliko koliko si u stanju podnositi kaznu, koliko možeš trpiti vatru. A kad budeš želio griješiti, nađi mjesto gdje te Allah i meleki Njegovi ne vide“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da ono što smo naučili o naredbama i zabranama, propisima naše vjere, bude naša svakodnevnica, bude naš život. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
25.04.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Mnogo je ajeta Kur'anskih koji završavaju porukom da je u njima pouka za razumom obdarene. Seid ibn Musejib kaže: „Omer r.a., Ubej bin Keab i Ebu Hurejre, otišli su kod Poslanika i upitali:'Allahov poslaniče, ko su najučeniji ljudi'? On odgovori:'Razumni'. Dalje upitaše:'Allahov poslaniče, ko su najpobožniji ljudi'? On reče:'Razumni'. Ponovo upitaše:'Allahov poslaniče, ko su najvrijedniji ljudi'? Poslanik odgovori:'Razumni'. Nakon ovog odgovora, oni postaviše pitanje:'Zar nije razuman onaj čiji je humanizam očit, koji je rječit, čija je ruka darežljiva i koji je ugledan'? Poslanik prouči ajet: „jer sve su to samo uživanja u životu na ovom svijetu, a Onaj svijet u Gospodara tvoga bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali i Njegovih zabrana se klonili“. /Zuhruf,35./. 'Razuman je onaj koji je bogobojazan, makar na dunjaluku bio nipodaštavan i niskog porijekla“./Tenbihul gafilin/. Izvršavati naređeno i kloniti se zabranjenog, to je bogobojaznost. To je takwa. Takvima Allah dž.š., obećava: „A onima koji su se Allaha bojali želje će se ostvariti“./Nebe,31./. Obećava također: „A oni koji su se Allaha bojali, oni će na sigurnom mjestu biti“./Duhan,51./. Želje će se ostvariti i na sigurno mjesto će doći, a to znači Džennet nastaniti, oni koji bogobojaznost pokažu, tako što jezik svoj od laži, besposlice i ogovaranja sačuvaju. Poslanik kaže: „Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, neka govori samo ono što je dobro ili neka šuti“./Muslim/. Bogobojazan je i postići će ono što želi, te sigurno mjesto nastaniti, i onaj koji o stomaku svom brine i u njega ništa od harama ne unosi, a od halala uzima onoliko koliko mu je potrebno, ne pretjeruje. Allah dž.š., nas upozorava da haram ne jedemo i ne pijemo, a Poslanik nas uči da se ne prejedamo i ni u čemu ne pretjerujemo. Govorio nam je da jednu trećinu stomaka hranom zauzmemo, jednu vodom a posljednju ostavimo praznom. Bogobojazan, obara pogled, boji se za svoj vid jer zna: „I sluh i vid i razum, za sve ćete biti pitani“./Isra,36./. Onaj ko želi da mu se želje ostvare i da na sigurno mjesto stigne u zabranjeno ne gleda, niti dunjaluk s požudom posmatra. Njegov pogled je uvijek s ciljem da iz viđenog pouku crpi. Allah dž.š., naređuje da zemljom putujemo i gledamo, posmatramo, te da iz viđenog i doživljenog, pouku uzmemo. Iz onoga što bi, zemljom hodajući vidjeli, mogli bi pouku, u sljedeću rečenicu sročiti. Kad su ljudi svjesni Gospodara i zahvalni Mu bili, živjeli su u miru i blagostanju. Kad su Gospodara zaboravili, a gospodarima se raznim klanjali, djelima svojim nezahvalnost izražavali i Allahu prkosili, tad su patili, uništavani su, a pokoljena kasnija su pozvana da se na tom primjeru uče i pouku uzmu. Bogobojazni znaju da će doći dan kad će usta naša zapečaćena biti, a ruke, noge, tijelo naše će o nama svjedočiti. Ko želi da mu se želja ispuni i na sigurno mjesto, a to znači u Džennet, dođe, ruku za haramom nek ne pruža. Ruka bogobojaznog marljivo radi da bi halal zalogaj ustima prinijela. Ruka bogobojaznog uvijek i svugdje nastoji biti na pomoći svima a posebno bratu svom. Bogobojazni nikad ne korača tamo gdje će na haram nagaziti. Nikad ne ide stazom koja vodi mjestu nesigurnom. Nesigurno je svako mjesto gdje meleki ne ulaze. Ne ulaze u kladionice, u kafiće, u diskoteke... Srce bogobojaznog je ljubavlju prema Allahu i stvorenjima Njegovim ispunjeno. U tom srcu nema mjesta mržnji i neprijateljstvu, nema mjesta zavisti. Oni koji žele, želju svoju ispuniti i na sigurno mjesto stići, srca su ispunili samilošću prema svim stvorenjima. U srcu im je ljubav prema čovjeku i bratu muslimanu. Njihova srca, kad im se ajeti uče zatrepere. U njima se iman povećava i bivaju spremniji na žrtvu a koraka su stamenijeg na putu istine. Kad se jezik zikrom zaposli, trbuh od harama zaštiti, pogled obori, ruke i noge od grijeha udalje, srce ljubavlju ispuni, tad se u pokornosti, iskrenost, ihlas dokuči i djela se isključivo u ime Allaha čine. Pitali su nekog mudrog čovjeka, koja mu je mudrost najdraža, a on odgovori: „Sedamdeset godina čitam i slušam i nisam naišao na ljepšu od ove:'Teškoća u pokornosti prestane, dok nagrada za pokornost, trajno ostane. Slast grijeha nestane, prođe, a kazna za grijeh, zapisana ostaje“. Ko je najučeniji? To nije onaj što se sa mnogo diploma kiti i godinama škole hvali a vjere nema. Iz ahiretske perspektive posmatranja, najučeniji je onaj koji je spoznao svoju prolaznost i o Gospodaru ovisnost. Ko je najpobožniji'? To nije onaj ko mnogo vremena provodi na sedždi i u zikru. To je onaj koji je razumio štetnost grijeha i klonio ga se. To je onaj koji je shvatio vrijednost dobra i posvetio mu se. Ko je najvrijedniji? To nije onaj ko je iz ugledne porodice, niti onaj što je na visoku položaju i s bogatstvom velikim. Vrijedni su kod Allaha, na Onom svijetu, oni koji su bogobojazni i čija se bogobojaznost u ponašanju njihovom očituje. Oni će želje ostvariti i na bezbjedno mjesto stići. Uzvišeni Bože, uvećaj iman u našim srcima i učvrsti nas na stazi istinske bogobojaznosti.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
18.04.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.