Od Ebu Zerra se prenosi da je Allahov poslanik rekao: „Ja vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete, čujem kako škripe nebesa, a ona moraju da to čine od strahopoštovanja pred Allahom jer na njima nema nenastanjenog prostora ni koliko četiri prsta, a da na njemu melek ne spušta svoje čelo čineći sedždu pred Allahom! Tako mi Allaha da vi znate što ja znam, malo biste se smijali a puno biste plakali i umjesto što uživate u dunjalučkim blagodatima vi biste se zaputili ka pustinjama i tražili zaštitu i sklonište kod Allaha! Nekad poželim da budem stablo iščupano“. /Tirmizi/. Ima ljudi, Allah o njima govori, koji će poželjeti da nisu ni postojali, da su prašina, umjesto čovjek, bili. Ima ljudi, Allah o njima govori, koji će zažaliti što se nisu ovdje za vječni život pripremili. Allah Uzvišeni nikoga, nikad, nije kaznio a da ga prije toga nije opomenuo, opomenu, uputu, savjet i poslanika mu poslao. A sve koji će kad se s Njim susretnu zažaliti što su uopće stvoreni, upitat će: „Zar nije niko dolazio da vas opominje? Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao, odgovorit će, a mi smo poricali i govorili:'Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi“. /Mulk, 8,9./ Nema oblasti ljudskog djelovanja, sfere ljudskoga življenja na Dunjaluku a da nije propisom vjere uređena, pa tako Kur'an govori i o odmoru. Nesavršeno biće, čovjek, umara se i odmor mu je nužan. Nije mu potreban samo kratki noćni odmor od dnevnih aktivnosti. Čovjeku treba i duži odmor od svakodnevnih poslova, da se udalji od jednoličnosti svakodnevne, potreban mu je godišnji odmor. O odmoru govoreći Allah Uzvišeni kaže: „O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i oni koji još nisu polno zreli; prije jutarnje molitve, i kada u podne odjeću odložite svoju i poslije obavljanja noćne molitve. To su tri doba kada niste obučeni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh, pa vi jedni drugima morate ulaziti. Tako vam Allah objašnjava propise! A Allah sve zna i mudar je. A kad djeca vaša dosegnu zrelost polnu neka onda uvijek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji od njih, tako vam Allah objašnjava propise Svoje! A Allah sve zna i mudar je“. /Nur, 58-59/. Kad se kod nas govori o ovom višednevnom odmoru kojeg godišnjim nazivamo, najčešće se misli na odlazak na more, dakako porodično. Nema zapreke za muslimana da koristi bilo koju dunjalučku blagodat, a i more je jedna od njih, sve dok je to u granicama dozvoljenog. I muškarac i žena, i musliman i muslimanka, kad je u pitanju oblačenje imaju ograničenja. Tako muškarcu je, kako propis kaže, avret (stidni dio tijela) sve od pojasa do ispod koljena, a ženi sve osim lica, šaka i stopala. Kad se od dnevnih obaveza odmaramo, od Gospodara našeg smo upozoreni da nam u sobe naše ni maloljetna nam djeca ne ulaze kako ne bi stidna mjesta nam vidjeli, a i kad je o odmoru godišnjem riječ, pravila su ista. Mnogo naše braće i sestara porodično idu na morske plaže, ne samo morske, i pred djecom, ali ne samo pred njima već pred svim prisutnim, se razgolićuju i tako sebi milost i zadovoljstvo Božije uskraćuju. Obavezni smo upozoriti, opomenuti, posavjetovati i u duhu hadisa s početka podsjetiti da Dunjaluk nije mjesto gdje se prepušta uživanju, već je to mjesto gdje se za Ahiret i užitak vječni bori. Vjernicima i vjernicama se obraća Svevišnji upozorenjem: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje...“./Nur,30-31/. Vjernik ne prekoračuje, od Boga, postavljenu granicu kako bi u dunjalučkim blagodatima uživao. Ako je moguće uživati u blagodati mora, morske ili druge plaže, ako je moguće svoj godišnji odmor u tom ambijentu provesti usklađeno sa propisom vjere, nema zapreke. Nije muslimanu zabranjeno ići na more, zabranjeno mu je činiti grijeh, bilo gdje i bilo kad. Ne postoji ni vrijeme ni mjesto u kojem spomenuti grijeh prestaje to biti. Poslanik je rekao: „Halal je jasan i haram je jasan“. S obzirom da znamo šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, nećemo se moći opravdati pred Gospodarom svjetova što smo na nedozvoljen način do dunjalučkog užitka stizali. Allah je Poslaniku omogućio da zna što mi ne znamo i vidi što mi ne vidimo. On nas s.a.v.s., nakon što je, nama nedostupno vidio, upozorava: „Da vi znate što ja znam, vi biste se malo smijali a puno plakali“. Ne bi, dakle, žudili za užitkom već za Božijim zadovoljstvom. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
28.06.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Među lijepim imenima Svevišnjeg je i el-Musawwir, Onaj koji likove daje. Razumijevamo da je jedan od dokaza Njegovog postojanja i veličine, upravo to da ne postoje dva ista čovjeka, niti dva ista stvorenja. Sve je osobeno, unikatno, posebno, i to samo Svemoćni Stvoritelj može. Kako smo likovima, izgledima različiti, ljudi se i svojim stremljenjima i karakterima razlikuju. I jedna, i druga razlika, i razlika u izgledu i u ponašanju je jasno vidljiva. Kad je u pitanju ova druga razlika, ova koja se ponašanjem očituje, tu postoje tri vrste ljudi. Postoje iskreni, Allahu bliski. To su oni kojima je sabur trajno stanje. Postoje oni u kojima preovladavaju životinjski nagoni, koji slijede strast i prohtjev i ne ulažu napor da ga kontrolišu. Šejtan njih kroz život vodi, oni su griješnici. Postoje oni u kojima je neprekidna borba između dobra i zla. Njih se naziva mudžahedinima, borcima na Božijem putu, a znamo da ta borba sa sobom niti je lahka niti jednostavna, naprotiv, iz bedranske bitke znamo da je to ustvari veliki džihad, od onog na Bedru veći. Čovjek je tijelo i duša. Znamo da je put naše vjere, srednji put i da se na tom putu istovremeno radi i za Dunjaluk i za Ahiret, istovremeno hrani i tijelo i duša. Da bi na oba svijeta uspio, čovjeka vjera uči da se mora truditi, uložiti napor, mora mu sabur biti osobina i stalna i jaka, a s obzirom da su dva svijeta, a da je čovjek i tijelo i duša, dvije su i sabura vrste, jedan je fizički i iskazuje se teškim radom i podnošenjem udaraca i bolova, a drugi je duhovni i živi se odricanjem uprkos prirodnim nagonima, a na njega nas podstiče hadis: „Iman je sabur“. Poslanik je rekao: „Sabur je polovina vjerovanja“, a imam Gazali komentarišući ovaj hadis kaže: „Vjerovanje je podijeljeno, jedna polovina je sabur – strpljenje, a druga je šukr – zahvalnost. U čovjeku stanuje životinjski nagon, strast i prohtjev. Postoje ljudi koji su se potpuno prepustili i tijelu svom robovi postali. Takvi su u svakoj vrsti grijeha ogrezli jer samo jednom cilju služe – dunjalučkom užitku. Vjernik nije takav. On u granici dopuštenoj, a vjera nam je takva da je prirodi našoj prirođena, zadovoljava svoje prohtjeve i želje, ali i odriče se, protiv svega što šteti njemu i drugima, bori se, bori se protiv svega što nered u društvu za rezultat ima. Jedna polovina našeg vjerovanja je sabur, a to je ustvari odricanje. Jedna polovina našeg vjerovanja je dakle borba protiv grijeha, a druga je polovina zahvalnost – šukr. Ta se zahvalnost, prije i iznad svega iskazuje izvršavanjem Božijih naredbi, a prije svih onih koje su temelj, šart, stub naše vjere. Zahvalnost se živi i iskazuje abdestom, namazom, postom, dijeljenjem, hadžom, i dakako osim obaveznih ibadeta i dobrovoljnim. Ovi ibadeti čovjeka duhovno hrane i čine sposobnim da obje vrste sabura živi – fizički, tako što će se boriti da stiče i ne ovisi o ljudima, i duhovni, tako što će se boriti da nikad ne padne u očaj. Amr ibn Osman je rekao: „Sabur je čvrsto stajanje uz naredbe Kur'ana i sunneta“. Bio nam je Ramazan, nije bio da bi nas napatio, već je bio da bi nas osnažio, jačim i strpljivijim učinio. Odricali smo se. Tijelo nam je trpilo. Ibadetili smo i u tom ibadetu zbog posebnosti i ambijenta i vremena, uživali. Sad, kad je Ramazan iza nas, s nama trebaju biti plodovi našeg ramazanskog odricanja i našeg ramazanskog ibadeta. Ne znam koliko nas pripada prvoj grupi, onima koji su siddikun i mukarrebun, iskreni i Allahu bliski, a kojima je sabur trajno stanje? Vjerujem, malo. Ako smo bili u onoj skupini koja je davala prednost tijelu, a dušu gladnom držala, požurimo u ovu treću skupinu i podstaknuti i ibadetima ramazanskim odgajani, uključimo se u stalnu borbu protiv nagona, protiv šejtana, budimo mudžahidi. Ravnoteža je naš put, a Ramazan nam je bio da nam pokaže da je ona moguća. Uzvišeni Bože, saburom nas naoružaj kako bismo i fizički i duhovno na Tvom putu ustrajavali. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.06.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Bajram je radost, posebna i opća. Posebna je radost postačima, onima koji su se Ramazanu i ibadetima njegovim posvetili. Njima je Uzvišeni, kako Poslanik objašnjava, u prvom bajramskom danu plaću dao, a ona je oprost od grijeha i pregršt milosti Božije. Opća je radost bajram, jer se bajramu raduju svi muslimani, u našim bosanskim okolnostima mogli bismo reći, raduju mu se svi Bošnjaci. Dan bajramski kao i vjerski praznici drugih konfesija je po zakonu naše zemlje neradni dan, u državnim ustanovama i javnim preduzećima, a trebao bi biti neradni i u privatnim kompanijama. Bajram, dakle, nije samo i nije isključivo ibadet, on je kulturni, društveni događaj, bajram je s običajima svojim čvrsto ukorijenjen u našu tradiciju, on je utisnut u naše bošnjačko biće. Za Bajram se pripremaju i raduju mu se i oni koji nisu na način na koji se vjernici (mu'mini) raduju Ramazanu, radovali. Osim Bajram namaza, tu u našoj tradiciji, običaj je bajramski, obići mezarja i našim najbližim, i ne samo njima, proučiti fatihu. Tu je u našoj tradiciji Dan šehidski u drugom bajramskom danu, u tradiciji nam je i bajramsko odijelo i uređenje kuće i avlije, nekad halva a danas baklava. U tradiciji nam je i bajramluk, posebno za najmlađe, jer se na taj način kod njih razvija ljubav prema Bajramu, na taj način bajramski dan pamte i s nestrpljenjem naredni iščekuju. Bajram se u Bosni bajramuje u porodici, s familijom, s komšijama, džematski. Naše majke i sestre u bajramskom jutru ispraćaju muževe, očeve, braću i sinove na Bajram namaz i s nestrpljenjem čekaju njihov povratak da se u krugu porodice popije prva bajramska kahva, doručkuje, dočekuju se gosti ili se u goste ide. Mi, braćo, živimo u vremenu kad je materijalizam, konzumerizam, pohlepa, nasrnuli na sve i kad je ugrožena naša tradicija, a u mnogim segmentima ne mora biti. Postoje stvari koje uprkos našoj i snažnoj želji i odlučnoj borbi da ih spasimo, nećemo uspjeti, ali postoje stvari koje mi sami ugrožavamo, a ne moramo. Rekoh, naše sestre i majke koje rade u državnim institucijama, javnim preduzećima, školama itd., mogu uživati u čarima Bajrama sa svojom porodicom i rodbinom, ali, braćo, postoje beskrupulozni poslodavci, privatnici, koji ni za Bajram, ni u prvom njegovom danu, ne mogu se pohlepe osloboditi i našim sestrama i majkama koje su na Bajram namaz ispratile muževe i sinove omogućiti da ih radosno u kući dočekaju, već moraju biti na poslu, možete misliti na poslu, u prvom bajramskom danu. Bojite li se Boga, o pohlepnici! Možete li zamisliti da vaša majka mora nakon što muža i sina isprati na Bajram otići slagati robu na police i stajati pokraj kase?! Zamisliš li, pohlepniče, da je to tvoja kćerka morala otići ne dočekavši muža iz džamije i ostavivši svoju djecu u bajramskom danu bez mogućnosti da radost Bajrama i s majkom dijele. U svojoj posljednjoj oporuci vam Poslanik, o vlasnici trgovina i trgovačkih centara, restorana, o vi svi koji radnicima kojima nije po prirodi posla nužno za Bajram biti na poslu, ne date slobodno, poručuje: „Ljudi, tako vam Allaha, Allah nek vam je na pameti kada se ophodite prema onima koji su u vašoj vlasti. Hranite ih onim što i sami jedete, odijevajte ih onako kako se i sami odijevate, i nemojte ih zaduživati ničim što je iznad njihovih mogućnosti. I oni su krv i meso i stvorenja kao i vi sami. Znajte, onoga ko im bude nepravdu činio, ja ću dočekati kao protivnik na Danu sudnjem, a Allah će presuditi“. Svi smo vrlo glasni kad neko drugi, neko tuđi uskrati nam nešto naše, kad nam uskrati ono što nam pripada po Božijim, prirodnim i ljudskim pozitivnim zakonima. Vrlo smo glasni kad nam neko omalovaži, oskrnavi naše vrijednosti, naše svetinje, ali braćo, nažalost, svi šutimo a u bajramskom prvom danu, koji bi trebao biti neradni svima, prolazili smo i vidjeli da rade tržni cenri, rade trgovine i da je na taj način od nas samih oskrnavljen Bajram, ne meni, ne lično tebi, ali jeste našim majkama i sestrama, jeste onoj našoj braći što im ti pohlepnici onemogućiše da bajramuju i radost bajramsku dijele sa najdražima, a Bajramu to i jeste zadaća, cilj mu je da nas okupi. Pogotovo je to važno danas kada smo zbog načina i stila života sve udaljeniji jedni od drugih i kad imamo sve manje vremena za porodicu, za sebe, za nas. S obzirom da su, kako Poslanik kaže, vjernici kao tijelo jedno koje ako osjeti bol u prstu, cijelo tijelo pati, dužni smo osjetiti da je Bajram oskrnavljen svima nama i obavezni smo dići glas protiv toga. Uzvišeni Bože, pomozi nam da spoznamo da je Dunjaluk igra i zabava a Ahiret život stvarni. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.06.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Alija r.a. prenosi da je Poslanik nagovještavao vrijeme smutnje pa je upitan: „Šta je izlaz iz nje“? Odgovorio je: „Kur'an! U Kur'anu su vijesti o onome što je bilo prije vas i nagovješća onoga što će biti poslije vas, kao i sud o onome što je među vama. On je jasan govor i nije lakrdija. Ko napusti Kur'an iz oholosti – Allah će ga uništiti! Onoga ko traži put u nečemu drugom – Allah će u zabludi ostaviti! Kur'an je Allahovo čvrsto uže, on je mudra opomena i pravi put. Strasti ga ne mogu iskriviti, niti ga jezici mogu izmijeniti. Njega se učeni ne mogu zasititi, niti se on stalnim ponavljanjem može istrošiti. Nema kraja njegovim divotama. Kur'an, kada su ga čuli džini nisu mogli odoljeti a da ne kažu:'Mi smo, doista, Kur'an koji izaziva divljenje slušali, koji na pravi put upućuje“! Ko po Kur'anu govori, istinu govori. Ko po njemu radi, bit će nagrađen. Ko poziva njemu, upućuje na pravi put“. „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr“. (Kadr,1.). Prema najpretežnijem mišljenju kaderska noć je večeras. „A šta ti misliš, šta je noć Kadr“? (Kadr,2.) Uistinu, zašto muslimani širom svijeta obilježavaju u ibadetu provodeći ovu noć? „Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci“.(Kadr,3.) Uzvišeni je, jasno je to iz Objave, vrijednuje posebno. Od hiljadu mjeseci u kojima je nema, vrijednija je. Zašto? „Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane“.(Kadr,4-5). Melek Džibril je sišao u njoj 610-te godine i Muhammedu u Hira pećini donio Objavu i obznanio mu da je Poslanik Božiji. „Uči“ – rekao mu je, a on s.a.v.s., uzvratio: „Ja učiti ne znam“, a Džibril mu naredi: „Ponavljaj zamnom“! Od tada, pa naredne dvadeset i tri godine Džibril je Objavu donosio, Poslanik je prenosio, ashabi je pamtili, pisali, živjeli, a Allah Uzvišeni se obavezao da će Kur'an, riječ Svoju konačnu, čuvati. Svi su poslanici mu'džize imali, i kod svih bijahu osjetilne – hisijje, na prostor i vrijeme ograničene. Miljeniku svom, Uzvišeni dade više, dade mu i mu'džizu razumsku – aklijju, neograničenu, da dokaz njegovog poslanstva bude do Dana sudnjeg, dade mu Kur'an. Lejletul Kadr nam dolazi svake godine da nas podsjeti na važnost Kur'ana, na njegove poruke, na našu obavezu da ga slijedimo, živimo. Ono što je čovječanstvo u noći kaderskoj dobilo, a Kur'an je dobilo, toliko je vrijedno da mu usporedbe nema. A da bi nam tu vrijednost primakao, našem razumu, koliko bilo približio, Uzvišeni kaže da to što noć kaderska donese čini je vrijednijom od hiljadu mjeseci u kojima takvog događaja nema. Uči, zapovijedio je Uzvišeni, i to u ime Gospodara koji stvara. Čovjek jeste biće koje uči, spoznaje i put do čvrste vjere, ubjeđenja snažnog, krči, učeći, razmišljajući, čitajući. Uzvišenog se najviše boje učeni ljudi. Nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Naučiti ajet iz Kur'ana, vrijednije je kod Allaha od stotinu rekata nafile a naučiti poglavlje neke naučne oblasti vrijednije je od hiljadu rekata nafile. Sve su ovo, iz izvora vjere nam, podsticaji da učimo. Kur'an, islam, Poslanik, su ponižene i historiji tada nepoznate, na plemena podijeljene arape uzdigli i stvaraocima nove civilizacije učinili. „Bili smo poniženi, pa nas je Allah islamom uzdigao“, kazuje Omer r.a.. Danas, kad obilježavamo Kadr, živimo nagoviješteno vrijeme smutnji. Pogledajte taj ummet Poslanikov, muslimani od muslimana oslobađaju Tripoli, muslimani od muslimana oslobađaju Idlib, muslimani se s muslimanima ne slažu, svađaju i oružjem na Bliskom istoku zveckaju za interes dušmana. Pogledajte i nas ovdje, čime se bavimo i šta su nam svakodnevne teme razgovora. Umjesto da rješavamo probleme, mi baveći se jedni drugima, proizvodimo nove. Ima li izlaza iz smutnji? Poslanik kaže ima: „Kur'an“. Vidite, čitajte i razmišljajte kako su prošli oni koji su živjeli prije vas, a Kur'an nam o njima kazuje naglašavajući da se bijahu o naredbe Božije oglušili. Naređuje nam Stvoritelj da učimo, obrazujemo se, jer nema drugog puta koji vodi u stabilnost, sigurnost, prosperitet. O tome govori Poslanik kada kaže; „Ako želiš Dunjaluk, obrazuj se, ako želiš Ahiret, obrazuj se, ako želiš i Dunjaluk i Ahiret, obrazuj se“. Smutnji je uzrok što smo Kur'anu, porukama njegovim, okrenuli leđa. Poslanik kaže: „Ko napusti Kur'an, Allah će ga uništiti, a ko traži put u nečemu drugom, Allah će u zabludi ostaviti“. Mi, ummet Poslanikov smo zanemarili istinske vrijednosti i vjeru razumjeli i istu sveli na povremeno (ramazansko) duhovno osvježenje i praktikovanje obreda s malo ili bez ikakve refleksije kur'anske riječi u naš život, naše međuljudske odnose, u društvo. Kadr, ova noć u kojoj je „IKRE“, od Gospodara čovjeku zapovijeđeno, bila bi nam bolja od hiljadu mjeseci kad bi je umjesto s tespihom u ruci i s ne znam koliko rekata nafile, proveli u razmišljanju o sebi, o našem stanju i donijeli odluku da se mijenjamo. Istinski rezultat kaderske noći bio bi kad bi se već sutra u našem gradu, u gradovima našim, desetine mladih učlanili u biblioteke, i kada bi trudeći se na putu sticanja znanja, a to je džihad, bili najbolji među učenicima, najbolji među studentima, bili obrazovani poljoprivrednici, obrazovani pčelari, jer jedino obrazovanje vuče nas naprijed i iz poniženja izvodi, smutnje spašava. Vrijeme je smutnje, a mi uprkos što znamo da postoji izlaz, isti tražimo na pogrešnom mjestu. Festivaliziramo vjeru, vjerujući da je masovnost naših iftara potvrda našeg izlaska na pravi put. Mislimo da su bezbrojne ramazanske, vjerske emisije na tv kanalima potvrda našeg izlaska na pravi put. Mislimo da je masovnost noćnog ramazanskog namaza potvrda našeg izlaska na pravi put. Nažalost, razočarat ćemo se kad bajramski top pukne i kad vidimo da je sve u životima našim i u društvu našem isto i da ni noć kaderska u ibadetu provedena s tespihom u ruci i čelom na sedždi nije promijenila ništa. Uči, bijaše naredba Božija u ovoj noći. Poslanik i ashabi je čudoše i promijeniše sebe, društvo promijeniše, historijski tok čovječanstva novim, pravim putem usmjeriše, novu, čovjeku blisku, civilizaciju načiniše. Pravi bi rezultat ove kaderske noći bio kada bi desetci onih koji će se sutra, jer su danas naredbu Božiju IKRE čuli, u biblioteke učalniti, za nekoliko godina bili naučnici u Evropskom naučnom centru CERN i članovi svjetskih instituta i Akademija. Tada ne bi muslimani oružjem od muslimana oslobađali Tripoli već bi šireći svjetlo vjere donosili ljudima radost, a vjera je upravo to. Molim Uzvišenog da nam pomogne da se istinskim vrijednostima vjere naše vratimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
31.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Ramazan je prava prilika da se prenemo iz sna, opomenemo, na činjenje dobra podstaknemo. U ramazanu je čovjeku Objava dolazila, ne samo Kur'an. Iz izvora vjere saznajemo da su sve objave svoj tok u ovom mjesecu počinjale. Ovaj mjesec je vrijeme posebno, to je vrijeme kad se ljudske duše otvaraju i bivaju spremnije ajete kur'anske slušati i znakove Božije čitati. Iz ajeta objavljenih saznajemo da čovjek u svakom danu, ne samo ramazanskom, treba za milošću Božijom tragati i da je zasluži, truditi se. Vjernik ne bi smio pobožnost, pokornost, dobročinstvo odgađati, jer kad je edžel, ne zna. Ne bi smio odgađati dobro djelo jer ko može znati kad će melek smrti po dušu našu doći. Ne bi smio življenje vjere svoditi na samo neke dane kakvi su ramazanski. I ramazanskim danima, i svim drugim u životu našem, Uzvišeni se kune i opominje nas da je čovjek na gubitku ako nije neprekidno na strani istine, dobra i ustrajnosti. Snagom i ljepotom Ramazana nadahnuti i osnaženi, odlučno krenimo u okrilje milosti Božije i namaza se držimo, poruka posta svjesni budimo, iz imetaka naših dijelimo i svugdje nastojmo dobro djelo učiniti jer je to jedini put koji vodi na sigurno mjesto, u okrilje milosti Božije. Allah dž.š., će Svoju milost posebno dati, a to znači na Ahiretu dati, onima koji se grijeha klonu, koji zekat daju i ajete objavljene vjeruju. Grijeha se može kloniti samo onaj koga snaga imana, jačina vjere, od njih odvraća. U Ramazanu nam i jeste cilj bogobojaznost, vjerovanje ojačati, a to znači da se grijehu odupremo, osposobiti. Dijeliti od stečenog može samo onaj koji vjeruje da kad daje, sebi daje. Vjernik radosno dijeli od svoga imetka jer zna da ne daje drugome. Kao što je mnogo šta na Dunjaluku varka, tako je varka i to da kad nevoljniku dadnemo, prosjaka pomognemo, na Božijem putu uložimo, da mislimo da smo drugome dali. Ne, nismo, mi smo drugoga pomogli, u pomoć nevoljniku priskočili, opće dobro podržali, a sebi smo dali. Dijeleći mi sigurnim korakom u okrilje milosti Božije koračamo. Ajete objavljene vjeruje onaj u čijem srcu je vjera čvrsta, ubjeđenje jako, i koji zna da je te ajete, On Uzvišeni rekao. Prva ramazanska trećina je Rahmet-milost. Kakvom nas je milošću Gospodar počastio, pa smo vjernici, grijeh se borimo izbjeći, dijeleći se na putu Njegovom borimo, ajete vjerujemo i znakove čitamo. Neizmjerna je to milost a pogotovo ako postanemo svjesni, ako nas Ramazan u školi svojoj nauči da je u ustrajnosti uspjeh. Iz prve, ukoračujemo u drugu trećinu ramazansku, a ona je Magfiret-oprost. Koliko milost, toliko čovjek i oprost treba. Svaki je čovjek griješnik i svaki se treba tewbi okrenuti i oprost od Svemoćnog tražiti. Kao i u svemu i u ovom nam je Poslanik divan uzor. Govorio nam je : „O ljudi, pokajte se i oprost tražite! Ja se svaki dan Gospodaru svome i po stotinu puta kajem“/Muslim/. O čovječe, Allah Uzvišeni čeka tewbu tvoju i oprost ti obećava, ne oklijevaj jer On Uzvišeni kaže: „O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je milostiv“./Zummer,53/. Kako god onima koji se iskreno i na vrijeme pokaju obećava oprost, On Uzvišeni opominje da oprosta nema za one koji to u posljednjim trenucima životnim učinu. Kaže nam: „Uzaludno je kajanje onih koji grijehe čine a koji kad se nekom od njih smrt približi govori:'sad se zaista kajem', a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili“./Nisa,18/. Ova ramazanska trećina, prilika je za tewbu. Svedi račun sa sobom i pokaj se iskreno a ovi hadisi poslanikovi na to nas snažno podstiču. „Pokajnik za grijehe je kao onaj koji grijeha nema“./Taberani/. „Svaki je čovjek griješnik, a najbolji su oni koji se kaju“/Daremi/. „Allah dž.š. se više obraduje tewbi pokajnika nego što se vi obradujete kada nađete izgubljenu devu u pustinji“/Muttefekun alejhi/. Tewbom iskrenom, iz srca izrečenim istigfarom, obradujmo Gospodara našeg u ovoj, Njegovim oprostom ispunjenoj, ramazanskoj trećini, kako bi On Uzvišeni obradovao nas milošću Svojom kad se s Njim susretnemo. Koliko god da si, o čovječe, u grijeh zagazio, bez nade nisi. Zar ne kaže Svevišnji: „Ne gubite nadu u milost Božiju“. Nemoj, poslije ramazana napustiti mjesto sedžde i eto ti milosti Božije. Nemoj, poslije ramazana zaboraviti put ka džamiji i eto ti milosti Božije. Nemoj, poslije ramazana zaboraviti braću i sestre u nevolji i eto ti milosti Božije. Ne vraćaj se grijehu od kojeg te ramazan udaljio i eto ti milosti Božije. Znaš, da biti vjernik, biti dostojan milosti Božije znači vjerovati i ustrajan biti. Uzvišeni Bože, otvori nam vrata Svog oprosta i podari nam milost Tvoju neizmjernu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Ibn Abbas r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Džennet se uistinu ukrašava i dotjeruje zbog dolaska Ramazana. Kada nastupi prva njegova noć, ispod Allahovog prijestolja puhne povjetarac od kojeg zadrhti lišće drveća džennetskog i zaklepeću halke na njegovim kapijama. Od toga nastaje takav zvuk, kakav niko prije čuo nije. Pojave se hurije džennetske, poredaju po baščama džennetskim i govore:'Ima li zaručnika koji će biti prosci kod Allaha i oženiti se s nama? Ridvane, koja je ovo noć?'. On im se odazove govoreći:'Ovo je prva noć ramazanska'. Uzvišeni tad naredi:' Ridvane, otvori kapije džennetske postačima Muhammedovog ummeta.' Onda se obrati Džibrilu, naređujući:'Džibrile, spusti se na zemlju i u lance okuj šejtana kako ne bi mogao zavesti sljedbenike Mog miljenika Muhammeda a.s., i kako im ne bi kvario post'. Allah dž.š., svake noći ramazanske pita :'Ima li nekoga ko nešto traži, da mu to dam?. Ima li pokajnika, da im pokajanje primim'. Kad nastupi lejletul Kadr Allah dž.š., naredi Džibrilu da se s grupom meleka spusti na zemlju. Džibril ima šest stotina krila od kojih dva širi samo u noći Kadr. Tu noć ih raširi i pokrije s njima i istok i zapad. Džibril razašalje meleke na sve strane i oni svakog koga u ibadetu zateknu selame, rukuju se s njim i aminaju na njegove dove. To traje sve do izlaska sunca, a kad sunce izađe, Džibril poviče:'Meleki, polazak!' Meleki ga upitaju:'Šta je Allah uradio za vjernike Muhammedovog ummeta?' On im kaže:'Allah dž.š., je oprostio svima osim četverici.' Meleki upitaju:'Ko su oni?' Džibril im kaže:'Alkoholičar, neposlušnik i nezahvalnik roditeljima, onaj koji ne održava rodbinske veze i onaj koji s bratom muslimanom ne govori duže od tri dana'.(Tenbihul gafilin). Od Abdullaha ibn Mes'uda se prenosi da je Poslanik rekao: „Kada je Allah dž.š., stvorio Džennet, pozvao je Džibrila i rekao mu: 'Dođi i pogledaj šta sam stvorio za Moje odane robove'. Otišao je Džibril, Džennet obišao, te u njemu susreo hurije, djevojke očiju krupnih. Iznenađen njihovom ljepotom i nurom koji iz njih sija, pade na sedždu. One ga pozvaše:'O povjereniče Božiji, podigni glavu'. On podiže glavu, pogleda u njih pa reče:'Neka je hvaljen Onaj koji vas je stvrio'. One rekoše:'Znaš li ti radi koga smo mi stvorene?' 'Ne znam': reče. One rekoše:'Stvorene smo za onog koji više voli Allahovo zadovoljstvo nego svoje strasti i užitke“.(Tenbihul gafilin). Čovjeka je Allah u skladu najljepšem stvorio, a zatim u nizine, gdje strast i nagon caruju, spustio. Znamo da čovjek dvije mogućnosti ima, može se, ako se strastima i nagonima prepusti, ispod životinje spustiti, a može se ako ih pod kontrolu stavi iznad meleka uzdignuti. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nas nauči kako strast kontrolirati. Od zore do zalaska sunca postač težeći Allahovom zadovoljstvu svakog se užitka odriče, nagon kontrolira. To pokazuje da možemo ako imamo volju, ako odlučimo. Kako god se posteći uzdržavamo od potrebnog nam, od hrane i vode, jednako možemo kontrolirati i pohlepu. Kao što je u nas usađena potreba za hranom, u čovjeka je usađena i potreba za imetkom, pohlepan je. Zar ne kaže Poslanik da je čovjek takav da kada bi imao dolinu zlata, poželio bi i drugu? Vjernik postom naučen, upravlja svojim nagonima, ne dopušta da im robuje i pohlepan nije. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nas nauči da samo žrtvom i odricanjem postiže se Allahovo zadovoljstvo. Allah dž.š., je zadovoljan robom svojim koji radom, trudom, pošteno stiče, opskrbu zarađuje. Ko na nedozvoljen način do zalogaja, do opskrbe svoje dolazi on još dublje u nizine tone jer i od hajvana postaje gori. Nije hajvan kriv kad u tuđu njivu uđe, kriv je pastir, kriv je onaj koji je razumom i mogućnošću izbora počašćen. Čovjeka je Allah dž.š., razumom i slobodom počastio a potom ga postom obavezao kako bi mu pokazao da može krenuti stazom koja ga iznad meleka uzdiže. Jednostavno rečeno, ako u toku posta možeš savladati nagon za hranom i pokraj nje ravnodušno prolaziti, zar ne bi mogao jednako tako svjestan da je grijeh pokraj kladionice, ili bilo kojeg harama proći. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nam kroz svoj temeljni ibadet, post, pokaže da mi ako hoćemo, možemo kontrolirati sebe. Omogućeno nam je da kontrolišemo šta govorimo i da riječju nikog ne povrijedimo, da smutnju na zemlji ne širimo. Omogućeno nam je da pazimo šta jedemo kako ne bi u svoj stomak haram zalogaj unijeli, a on uništava naša dobra i od zadovoljstva Božijeg udaljava. Ramazan je došao da nas iz nizina uzdigne, da nam pokaže da možemo pravi izbor načiniti. Vidite, braćo, da će Allah dž.š., oprostiti u Ramazanu svima osim onima koji nisu spremni pobijediti sebe. Neće oprostiti alkoholičaru, ovisniku jer njega kroz život vodi nagon, za njega je Poslanik rekao da je kao idolopoklonik. Neće oprostiti neposlušniku roditeljima, jer kakvom dobru se nadati od čovjeka koji onima koji su najviše za njega uradili ne uzvraća dobročinstvom. Neće oprostiti onome koji rodbinske veze ne održava i s bratom muslimanom ne govori jer daje prednost svojim željama nad Allahovim zadovoljstvom. Kad je Džibril vidio hurije, zadivljen njihovom ljepotom, reče: „Hvaljen neka je Onaj koji vas je stvorio“. „A znaš li za koga smo stvorene? Za onog koji više voli Allahovo zadovoljstvo od svog nagona i želje“. Uzvišeni Bože, osnaži nas postom kako bi prohtjev svoj kontrolirali i Tvome zadovoljstvu koračali. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
10.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Ovaj petak najavljuje dva vrlo značajna događaja. U nedjelju s akšam namazom počinje Ramazan, a u utorak, drugog ramazanskog dana, je Dan džamija. Ljudski um nije osposobljen pojmiti količinu blagodati i dobra koje nam Ramazan donosi. Poslanik je rekao: „Kada bi ljudi znali vrijednost Ramazana poželjeli bi da on traje cijelu godinu“. Ljudskom razumu je teško shvatiti da se ljubav prema svom iskazuje mržnjom prema tuđem i da se pripadnost svojoj, potvrđuje nipodaštavanjem tuđe vjere. Teško je shvatiti da je u ciljevima rata i rušenje džamija, bogomolja, bio cilj. Vjerničke duše se raduju Ramazanu jer donosi, kako rekoh, nemjerljivo dobro. On je mjesec posta, a post je izuzetan ibadet i djelo za koje nam nagrada zbog njene grandioznosti, nije ni saopštena, samo znamo da je posebna. Poslanik je rekao, da je Allah dž.š., rekao: „Svako djelo čovjekovo, pripada čovjeku, osim posta, post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem“. Posebna je nagrada jer je i djelo posebno, ono je svjedok čovjekove istinske vjere jer je skriveni ibadet i samo je Stvoritelju poznato da li rob Njegov ustrajava u odricanju od tjelesnog užitka od zore do zalaska sunca s namjerom da bogobojaznost ojača. Vjerničke duše se raduju Ramazanu jer im donosi dobro nemjerljivo. U Ramazanu jačamo strpljivost, vježbamo ustrajnost, a naša vjera je upravo to – ustrajavanje u činjenju dobra. Poslanik je savjetovao sljedbenike svoje kako da budu vjernici istinski, rekavši im: „Reci vjerujem i u tome ustraj“. Kako god posteći od zore do akšama ustrajavamo u odricanju od užitka svake vrste, a u tom odricanju, duhovno snažimo, tako kao vjernici trebamo u svakome danu u dobru ustrajavati i od grijeha se udaljavati jer je upravo to prava potvrda naše bogobojaznosti. Poslanik nam to potvrđuje kada kaže: „Kloni se harama, bit ćeš najpobožniji čovjek“. A šta nas bolje od posta, tom odricanju od grijeha uči? Vjerničke duše se Ramazanu raduju jer on donosi dobro neizmjerno. Ramazan je mjesec Kur'ana, a Kur'an je i Uputa, i Savjet i Lijek, u njemu je naša snaga, naš ponos, on, samo on, Kur'an, vodi jedinom ispravnom putu. U Ramazanu je započela njegova objava, u Ramazanu je Poslanaik s Džibrilom ponavljao i utvrđivao do tog Ramazana objavljeno. Nama svake godine dolazi neizmjerno dobro u Ramazanu oličeno da nas između ostalog podsjeti na važnost Kur'ana u našim životima, na njegovu važnost za naš život na oba svijeta. Ne smije naše druženje s Kur'anom u Ramazanu biti ograničeno samo na njegovo učenje i slušanje. Ramazan svojom posebnošću, svojim bereketom, treba otvoriti naša srca i umove naše, kako bismo kur'ansku poruku razumjeli, prihvatili i po njoj naše živote ravnali, sigurni da nam to svima donosi sreću i uspjeh. Vjerničke duše s nestrpljenjem iščekuju Ramazan jer on donosi blagodati i dobra neizmjerna. On je mjesec zajedništva, jačanja džemata. Prva njegova trećina je RAHMET, a taj Rahmet-milost Božija je kako Poslanik kaže- svakog trena nad i sa džematom, nad našim zajedništvom. Ovi ramazanski džemati, namaski, teravijski je najbrojniji, trebaju biti škola našeg zajedništva u svim sferama našega življenja. Naša okupljanja u džamijama jesu dobro i za to dobro slijedi nagrada, svaki korak do džamije je dobro djelo, i na svaki se briše jedan grijeh, ali taj džamijski džemat nije sam sebi cilj. Mi u džamiju, da džemat pravimo, dolazimo da bi se zbližili, zavoljeli i učvrstili naše safove kako bi bili snažni u svim životnim situacijama. Vjerničke duše se raduju Ramazanu jer im on donosi dobro neizmjerno. On je mjesec solidarnosti, međusobnog pomaganja, mjesec je to dijeljenja i čišćenja naših imetaka od tuđega haka. Naša je vjera sveobuhvatna pa nas, osim da čistimo tijelo, dušu, odijelo i mjesto, uči i da čistimo imetak. Sadaka u Ramazanu je više od obične sadake, jer nafila, neobavezno dobro djelo, učinjeno u Ramazanu se mjeri kod Allaha kao farz, a farz, zekat, dat u Ramazanu se mjeri kao sedamdeset farzova izvan Ramazana, i kako da se vjerničke duše Ramazanu ne raduju? Poslanik kaže: „Postač ima dvije radosti, raduje se iftaru i na Ahiretu će se radovati svome postu“. Vjerničke duše ne shvataju, razum im se blokira pred spoznajom da postoje ljudi koji su spremni srušiti kuću Božiju, i još gore od toga, to djelo smatrati Boguugodnim i time se ponositi. U agresiji na našu Domovinu srušeno je preko šest stotina džamija a ukupno preko hiljadu objekata u vlasništvu IZ-ce. Bio je to smišljen s predumišljajem izvršen čin. Nisu te naše džamije bile kolateralna šteta ratnih dejstava, već nažalost, cilj rata. Djelo je to koje je za rezultat trebalo imati potpuno uništenje svega što je drugačije od agresorskog. Da džamije nisu bile kolateralna šteta ratnih dejstava, već ratni cilj, potvrđuje činjenica da se sedmi maj kao Dan džamija uzima po rušenju Ferhadije u Banja Luci, a u Banja Luci nije uopće bilo ratnih dejstava. Naša snaga je u drugačijem odnosu prema vrijednostima. Mi, muslimani, ne dokazujemo ljubav prema svom tako što nipodaštavamo tuđe. Mi smo toliko sigurni u istinu onoga što slijedimo i živimo, da tu istinu niko i ništa ne može ugroziti. Snagom te istine, obnovili smo gotovo sve porušene džamije i druge objekte IZ-ce, a evo sutra otvaramo i obnovljenu Aladžu u Foči. Ne treba sumnjati, pobijedit ćemo jer smo drugačiji od njih. Budimo ponosni na sebe i nastupajući Ramazan iskoristimo da se još snažnije vežemo za džamiju i još predanije živimo ono čemu džamija uči. Uzvišeni Bože, primi naše ramazanske ibadete i u svakom hairli poslu nas pomozi. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Za sreću dunjalučku treba sasvim malo. Slobodan ne zna šta je nesloboda, pa slobodu ni cijeniti ne zna. Zdrav, ne razmišlja o zdravlju, bolest mu na um padne rijetko, a tek kad se razboli zdravlja svjestan postane. U bolesti postane svjestan Onoga koji bolest daje a rijetko se pita odakle zdravlje. Tek kad za preživjet nema, kad glad osjeti, postane čovjek svjestan bezvrijednosti mnogo čega za čim je u stanju sitosti žudio. Poslanik je došao da nas odgoji, a to znači i da nas, da zahvalni budemo nauči i da blagodati podarene nam, a za koje mislimo da se podrazumijevaju, cijenimo. On s.a.v.s., je rekao: „Ko je siguran u svojoj porodici, ko je zdrav u tijelu i ko posjeduje dovoljno da preživi, kao da posjeduje sva dobra ovog svijeta“./Tirmizi/. Uistinu, za čim žudi potlačeni, šta bi sve za zdravlje dao bolesni i šta vrijedi sve što nas okružuje ako glad utoliti ne možemo? U drugom hadisu Poslanik kaže: „Ko osvane zdrav i ima taj dan da jede, sretan je“./Tirmizi/. Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno da nama sreću donosi ono što jesmo, a ne ono što imamo. Objave je Allah dž.š., slao da bi ljudima pokazao upravo taj put ka dunjalučkoj sreći. Kur'an je konačna Objava, ljudima svim upućena, a ko se od ljudi slova kur'anskog bude držao postići će ono što želi. Svaka neravnoteža od sreće udaljava. Kad se zapostavi duhovno i na grijeh se navikne, sreća tu ne stanuje. Nije Kur'an zabranio dunjalučka dobra, niti ograničio njihovu količinu, sve dok su na halal način stečena i dok se u okvirima od Boga zadatim troše, koriste. Nesreća je u prekoračenju granice, pa nas Uzvišeni u suri El-En-am na deset grijeha koji nesreći i pojedinca i društvo vode, upozorava. „Reci:“Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo, ne približavajte se nevaljalštinama, bilo javno ili tajno, ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva- eto to vam On preporučuje da biste razmislili, i da se imetku siročeta ne približavate osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i kantaru ne mjerite- Mi nikoga preko njegovih mogućnosti ne zadužujemo, i kad govorite da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje da biste to na umu imali. I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od Puta Njegova – eto, to vam On naređuje da biste se grijeha klonili“./El-En-am, 151,152,153./. Jedan je Put na kojem se sretno živi, a s obzirom da čovjek u suštini vječno živi, seleći se iz kuće u kuću, ne posmatraj, o čovječe, sreću samo u granicama dunjalučkim. Da bi u svim kućama u kojima nam je živjeti, sretno živjeli, Uzvišeni nam naređuje, da vjerujemo i nikog da Mu ne pridružujemo. Vjerovanje temelj je sreći, jer je vjernik, kako kaže Poslanik uvijek zadovoljan. Kad ga dobro zadesi, zahvalan je a i kad ga nevolja snađe zadovoljan je, jer vjerovati znači i u određenje Božije vjerovati. Da bi u svim kućama u kojima nam je živjeti, živjeli sretno, da roditeljima dobro činimo, naređuje nam. U tome se nalazi sreća jer znamo, Poslanik tako kazuje, da se do zadovoljstva našega Gospodara preko roditeljskog zadovoljstva stiže. Zar je moguće biti sretan ako to i roditelji nisu, a njihova sreća dobrim dijelom je u tvom odnosu prema njima. U borbi za materijalna dobra, čovjek današnji sve više zapostavlja istinske, prave vrijednosti, oba svijeta vrijednosti. Da bi na oba svijeta sretno živjeli Uzvišeni nam zapovijeda: „Ne ubijajte djecu svoju zbog neimaštine“, a djeca su upravo to, oba svijeta sreća. U traganju za ličnom dunjalučkom srećom, ali prividnom, a prije bi to nazvali uživanjem nego srećom, čovjek današnji ne želi ni odgovornost ni obavezu a nažalost djecu upravo tako doživljava. Djeca su i dunjalučka i ahiretska sreća, vjernik to zna, i zato ne traga za srećom na stranputici. Umjesto da želeći ostvariti stvarnu sreću, čovjek traga za ravnotežom, i istu ostvari, on u neutaživoj potrazi za materijalnim dobrima u grijeh sve dublje tone, a grijeh ga, sigurno je to, od sreće udaljava. Allah dž.š., nam, sreće naše radi, zapovijeda: „Ne približavajte se nevaljalštinama (nemoralu), ni javno ni tajno“. Dobra djela, a ne grijeh, dobročinstvo, a ne griješenje prostranim čini naša prsa, sretnim nas čini. Grijeh nas guši, steže nesreću nam donosi, pa zato Uzvišeni zabranjuje: „Ne ubijajte čovjeka, osim kada to pravda zahtijeva“. Ne dijelimo pravdu mi, pojedinci, već sudovi, država, institucije. Kakvu i kome sreću donosi ubijanje nedužnih ljudi dok su u hramovima svojim u molitvi, dok su u šetnji, u kupovini...? I nemoćnoga zaštititi je sreća. Osjećate se sretnim zar ne, kad nekom pomognete? A kako se osjeća onaj koji od nemoćnog, slabog, nezaštićenog, uzme, otme, prisvoji? Ne žudite za onim što imaju oni koji su nepravedno i na nedozvoljen način stekli. Oni uprkos bogatstvu svome, sigurno sretni nisu. Da bi sreću živjeli u kućama svim u kojima nam je živjeti, Uzvišeni nas upozorava da ni do čega prevarom ne dolazimo. „Na litru i kantaru ne varajte“. Eto, to je Pravi put, to je sreći put. U mjesecima smo odabranim, sad smo u Ša'banu a vjerničke duše s nestrpljenjem čekaju Ramazan. Ima li išta da nas jače i snažnije vraća ravnoteži između tijela i duše, dunjaluka i ahireta i da nas jasnije uči da nam sreću donosi ono što jesmo, a ne ono što imamo, od Ramazana. Sreća je traženje unutrašnjeg zadovoljstva, a ne zadovoljavanje neutažive želje za spoljašnim stvarima. Gdje naći to unutrašnje zadovoljstvo? Uzvišeni nam zapovijeda: „I zavjet prema Allahu ispunjavajte“. Pitao nas je On još u Ezelu, nisam li ja vaš Gospodar? Rekli smo, jesi. Ispunimo zavjet i klonimo se onoga što nam Gospodar naš zabranjuje. Cilj svakog, pa i ramazanskog ibadeta je bogobojaznost, a ona je nužna kako bismo se od grijeha udaljili i sreću ostvarili. Bogobojazni su sretni. Nju, bogobojaznost u ovim odabranim mjesecima jačajmo, a u Ramazanu do krajnjih granica se njome naoružajmo jer Uzvišeni post i naređuje, bogobojaznosti radi. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.04.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Mi vjerujemo u Allaha dž.š., i vjerujemo da je stvorio meleke od nura, i znamo da su meleki bezgriješna i Gospodaru svome potpuno odana stvorenja. Vjerujemo da je Allah dž.š., slao Objave poslanicima svim, a da je preko posljednjeg poslanika Muhammeda a.s., čovječanstvu Kur'an objavio. Znamo, da Kur'an sadrži naredbe i zabrane, upute i savjete i da nas kroz kazivanja o predhodnim narodima i poslanicima opominje i ka pouci usmjerava. Vjerujemo da je Uzvišeni slao poslanike i da njima svima zadaća bijaše da narode kojima su poslani Istini pozovu, da ih Pravom putu usmjere, a posljednjem među njima zadaća je da Objavu konačnu dostavi i živeći je ljudima pokaže ljepotu vjere. On je s.a.v.s., uzor čovjeku do dunjalučkoga kraja. Vjerujemo da nas čeka neizbježni susret s Gospodarom svjetova i da ćemo svi na Sud konačni i pravedni doći i da će Svemoćni svakome presuditi ono što je zaslužio, i vjerujemo da je svako događanje u kosmosu Božija volja i određenje Njegovo. Među nabrojanim šartima imanskim, treći je, vjerovanje da Allah dž.š., Objavom govori čovjeku i da je Kur'an upravo ta riječ Božija upućena nama. Šta je Kur'an onome ko ne vjeruje? Na šta, ta riječ Božija obavezuje onoga ko ne vjeruje da je to Uzvišeni rekao? Onome koji ne vjeruje, Kur'an je obična knjiga, on ne osjeća ništa kad se ajeti iz njega uče, niti se smatra krivim, ništa ga u prsima ne steže, kad se pravila kur'anskih ne drži. Mi, braćo, vjerujemo, barem tako tvrdimo, da je Allah Objave slao, i vjerujemo, koliko puta u životu smo imanske šarte izgovorili, da je Kur'an konačna Božija riječ kojoj je cilj donijeti ljudima sreću dunjalučku i spas ahiretski. Današnjeg čovjeka, međutim, opsijeda nesigurnost i strah. Sve se više zatvara u sebe, otuđuje od porodice, džemata, zajednice, pa i od samoga sebe, zato nužno nam je pitati se; vjerujemo li mi stvarno, ili samo tek formalno recitujemo, šarte našeg vjerovanja, nabrajamo? U suri Kaf Allah dž.š., kaže: „Opomeni Kur'anom onoga koji se prijetnje Moje boji“. Kaf 45. Allah nam, nas radi, naređuje da klanjamo. Klanjajući ćemo snažiti svoju vjeru, iman ćemo jačati i odlučnije se grijehu oduprijeti. Bojiš li se prijetnje Božije, ti koji ne klanjaš? Ti, koji od Allahove Knjige glavu okrećeš, a prijeti ti ona da ćeš zbog toga ovdje teškim životom živjeti a na Ahiretu slijep biti, bojiš li se? Prijetnja je iz Kur'ana tebi, da kad te u vatru bace i za razlog tvog boravka u njoj upitaju, reći ćeš: „LEM NEKU, MINEL – MUSALLIN“, „NISAM KLANJAO“. Kur'an opominje , i to, na sto trideset mjesta da se klanjati mora ako se vjernikom želi biti. Allah nam, nas radi, naređuje da postimo. Postom ćemo vjeru jačati, iman snažiti i spremniji biti da se grijehu suprostavimo. Bojiš li se prijetnje Božije, ti koji ne postiš, a ne možeš to valjanim razlogom opravdati? Prijeti Kur'an, da ko od Allahove Knjige glavu okrene teškim će životom živjeti ovdje a na svijetu budućem će biti slijep. Ne treba Allahu, nama treba, taj izvanredni ibadet, post. Ima li išta da nas snažnije i jasnije uči ravnoteži između tijela i duše, Dunjaluka i Ahireta? Zamisli, možeš a nećeš. Zamisli, govoriš da vjeruješ, da je Kur'an Objava, a poruke njegove ne čuješ. Bog Uzvišeni kaže Poslaniku: „Opomeni Kur'anom onoga ko se prijetnje Moje boji“. Ali, šta je Kur'an onome ko ne vjeruje? Mi, kažemo da vjerujemo, zar ne? Allah nam, nas radi, naređuje da dijelimo i na taj način svjedočimo da je vjera, iman nam u srcu istinit. SADAKA, ta riječ u svojoj osnovi, u korijenu svom ima glagol SADEKA – reći istinu. Istinski vjeruje onaj ko je spreman od onoga što voli, što mu je drago, podijeliti. Ko je spreman ono za čim i sam žudi, dati drugom, osim onaj koji istinski vjeruje? Ima „vjernika“, nije malo takvih koji se vjernicima deklarišu a o naredbu Božiju, da imetak zekatom čiste i sebe sadakom štite, oglušuju. Prijeti Stvoritelj takvima da će im imetak njihov, takav neočišćen, propast biti. A Kur'an opominje one koji se prijetnje Božije boje. Sagradio neki kralj palaču pa je uljepšao, draguljima i dijamantima ukrasio, pa jednom pobožnom čovjeku koji bijaše kod njega reče: „Vidiš li ikakav nedostatak na ovoj palači, da ga otklonim?“ „Da, na njoj vidim mahanu“, kaza mu on, „ali ne možeš je otkloniti“. „Kako ne mogu, imam dovoljno novca“?, začudi se on, a čovjek mu reče: „Mahana ovoj kući jeste da u nju možeš ući, ali poslije toga nemaš garanciju da ćeš izaći, možeš i izaći, ali ne možeš biti siguran da ćeš se u nju vratiti“. Allah dž.š., nam, nas radi, vječnosti naše radi, zabranjuje grijeh i u Kur'anu prijeti kaznom. Mi govorimo, VE KUTUBIHI- u Objave vjerujemo, da je Kur'an Objava, mi vjerujemo, zar ne? Na stranicama kur'anskim mnogo je ajeta koji govore o dunjalučkoj prolaznosti, o njegovoj bezvrijednosti u odnosu na Ahiret, a on, taj bezvrijedni i prolazni dunjaluk, naša želja za prekomjernim užitkom na njemu u grijeh nas odvodi, a evo kako ga Poslanik ashabima, dakako i svima nama, prikazuje. Jedne prilike je Muhammed a.s., sa grupom ashaba naišao pored uginule ovce. Priđe joj i reče: „Ko od vas želi ovu ovcu za jedan dirhem“? Ashabi na to čudno pitanje kazaše: „Ne želimo je ni džaba, niti znamo šta bismo s njom radili“. Poslanik ponovo reče: „Da li biste voljeli da je vaša“? „Tako nam Allaha, ne znamo šta bi s njom radili nakon što je uginula“. Na to Poslanik reče: „Tako mi Allaha, doista je Dunjaluk bezvrijedniji kod Allaha od ove ovce kod vas“./ Muslim/ Da neko omalovažava Kur'an, da ga oskrnavi, mi bi se naravno tome usprotivili, demonstracijama ili na neki drugi način reagovali. Tako bismo željeli pokazati našu ljubav prema Bogu i našu odanost Njegovoj vjeri. A da mi braćo, živimo Kur'an, da se prijetnji u njemu upućenih nam bojimo, niko ne bi ni smio omalovažavati, Kur'an skrnaviti niti muslimane tlačiti. Skrnavilmo li ga mi, mi koji kažemo da ga vjerujemo a opomene i prijetnje njegove nismo čuli??? Evo šta Allah dž.š., kaže za one koji se prijetnje Njegove boje: „Koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu, njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni“ (Ez-Zumer,18). Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji Kur'ansku opomenu čuju i koji od prijetnje Tvoje strahuju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
12.04.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

U toku jedne noći je prenesen iz Hrama časnog u Mekki u Hram daleki u Jerusalimu. Okolina mu bijaše blagoslovljena i znamenja mnoga bijahu mu pokazana. To je bilo dvadeset sedme noći redžebske, desete godine poslanstva. „Dat mi je Burak, a to bijaše životinja manja od magarca a od mazge veća koja brzinom pogleda korača“, opisuje Poslanik. Kad je u Hram daleki, u Aksa mesdžid stigao znamenje bijaše da ga svi prethodni poslanici u safove poredani čekaše i u mihrab prometnuše te za njim dva rekata namaza klanjaše. Ovo znamenje govori da je Allah dž.š., uvijek i svim poslanicima objavljivao istu, jednu vjeru a da je poslanstvo s Muhammedom a.s., zapečatio i da ko bude tražio drugi put osim onog kojim su poslanici išli a s posljednjom Objavom je upotpunjen i usavršen, neće imati koristi nikakve. Kad iz mesdžida Aksa izađe, znamenje bijaše da ga melek Džibril sačeka i ponudi mu da bira između mlijeka i vina. Poslanik veli: „Izabrao sam mlijeko“, a Džibril reče: „Izabrao si Islam“. Ovo znamenje kazuje da je vjera koju Allah dž.š., s Muhammedovim poslanstvom upotpunjuje i usavršava, ljudskoj prirodi prirođena, i da čovjeku daje i odgovor na pitanja sva i rješenja u situaciji svakoj. U mlijeku majčinom sadržano je sve djetetu potrebno, i hrana, i voda, i lijek, baš kao što je i u Islamu sadržano, objašnjeno, čovjeku ponuđeno sve. Prihvati li se tog savršenog Puta bit će sretan i spašen. Ko umjesto mlijeka, izabere vino, a ono u ovom znamenju Poslaniku pokazanom simbolizira stranputicu, propao je. S Džibrilom u društvu a na Buraku, Poslanik krenu na Mi'radž. Tu, u Aksa mesdžidu izborom između mlijeka i vina završi se Isra, putovanje noćno a započe Mi'radž, uzdignuće. Neprekidno je okolina njegova s.a.v.s., blagoslovljena i znamenja mu se otkrivaju. Sad mu se od znamenja pokazuje da ga na svakoj od sedam sfera nebeskih Poslanik neki dočekuje, selami ga i dobrodošlicu mu izražava. Svi poslanici znaju da će doći, što opet potvrđuje da su svi oni istom Putu zvali i da su znali da će Put konačno biti pokazan, osvijetljen čovječanstvu s onim poslanikom koji će Mi'radžom počašćen biti. Među poslanicima koji ga na prolasku kroz sfere nebeske pozdravljaju bijaše i Ibrahim a.s.. Poslanik ga je vidio naslonjenog na Bejtu – l – me'mur, a u tu kabu nebesku na koju je Ibrahim a.s., naslonjen svaki dan uđe 70 000 meleka i nikad više ne izlaze. Na nebesima Bejtu-l-me'mur, kaba melekima, a na zemlji Bejtun atik, kaba ljudima. Ko se prema njoj, kabi zemaljskoj, okrene spašen će biti, jer ko ne bude u kaburu znao, kibla gdje mu je, spasit se neće. Veliko znamenje pokazano mu je kad je Sidretu- l – munteha, granicu koju ni Džibril ne prekorači, prošao. Prošao je naš voljeni Poslanik, miljenik Božiji, granicu iza koje razum ne doseže i iza nje vidio što niko vidio nije. Vidio je Džennet i Džehennem, i kazivao nam da je u Džennetu vidio između ostalog dvorac Omerov r.a.. Isticanje, između viđenog, baš dvorac Omerov, znamenje je iz kojeg čitati trebamo. Time Poslanik naglašava važnost, ustvari nužnost, pravde u društvu da bi ono bilo stabilno, prosperitetno, uspješno. Kazao nam je Poslanik da je u Džehennemu vidio izjelice imetka jetimskog, one koji su prisvajali tuđe, koji su ogovarali i vrijeđali ljude, blud činili... Zastanimo tren na grijesima koje Poslanik vrativši se sa Mi'radža spominje i na njih ukazuje. Svi su oni, zar ne, za društvo opasni, uništavaju ga, ne daju mu naprijed, a Mi'radž je desete godine poslanstva bio, za dvije valja Poslaniku državu praviti, a ne može se ona s griješnicima graditi. Evo mi vidimo da ne može i zato se prije hidžre tako jasno ukazuje na kaznu koja čeka one koji postupcima svojim društvo iznutra uništavaju. Znamenje je izuzetno da je s Gospodarom svjetova naš Poslanik voljeni, razgovarao direktno. Džibrila nije bilo tu, ne bijaše mu dozvoljeno granicu Sidretu-l-munteha prekoračiti. U razgovoru tom, Uzvišeni, Poslaniku naredi, da nam naredi i poduči nas namazima dnevnim. Samo tad, u namazu samo, prilika je čovjeku da s Gospodarom razgovara i na mi'radž svoj kroči, a korist od tog razgovora je takva da se dunjalučkom mjerom procijenit ne može jer ko ne bude pet puta dnevno klanjao, s Allahom dž.š., razgovarao, neće znati na prvo postavljeno pitanje odgovoriti, a ako na to prvo ne odgovorimo, drugih pitanja neće ni biti. Namaz braćo, namaz, ne može musliman živjeti bez namaza a vjernikom se zvati, jer namaz je stub, temelj vjere Islama. Nema kuće bez temelja, nema kuće bez temelja, naša kuća je Islam a SALAT JE IMADUDDIN. Znamenje je da Uzvišeni na Mi'radžu Poslaniku objavljuje zadnja tri ajeta sure Bekare, i u njima između ostalog nam poručuje da nas neće teretiti za ono što nismo mogli i opominje nas da ćemo teško se opravdat što ne činimo ono što možemo. Ovaj Mi'radž nam dolazi da nam kaže; o sljedbenici Muhammedovi, pogledajte, kakvo vam je vaše stanje, a to, zato što ne činite ono što možete, oglušujete se o naredbe Božije, umjesto mlijeko birate vino i čekate rješenje umjesto da ga sami trudeći se postižete. Počast je izuzetna za Poslanika koji je čovječanstvu poslan bio i Isra i Mi'radž, a počast nad počastima je ono što mu Uzvišeni na Mi'radžu dade. Šefa'at mu dade, njemu miljeniku Svom omogući da se za svoje sljedbenike na Danu suda konačnoga zauzme, za oprost moli i pod zastavom zahvalnosti ih u Džennet povede. Uzvišeni Bože, učini nas dostojnim šefa'ata Poslanikovog. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.03.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.