Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

10.02.2016.

NE DAJ ŠEJTANU DA TI PRIĐE!

Allah dž.š., kaže: „A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha. On uistinu sve čuje i zna. Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se i odjednom dođu sebi“./Al-A'raf, 200-201/. Rodili smo se čistog srca. To srce je jednako spremno prihvatiti i uputu meleka i stranputicu šejtansku. Šejtan se onog trenutka kad je od Gospodara proklet i iz okrilja Njegove milosti protjeran zavjetovao da će činiti sve da nas zavede i da se u srca naša nastani i upravlja našim životima. Obećao je taj prokletnik da će nam prilaziti sa svih strana i koristiti se svim sredstvima i metodama da nas svojim sljedbenicima učini. On je prevarant. Allah dž.š., nas na tu istinu snažno podsjeća kad nam kazuje da će kad nam na Ahiretu presuđeno bude i kad zbog služenja njemu prokletom, kaznu kao presudu dobijemo, on reći da nema s nama ništa i da nas je samo zvao svome putu ali nas nije prisilio da na taj put stupimo te da se sad sami sa posljedicama našeg griješenja suočimo. Ashabi poslanikovi su ljudska srca podijelili u nekoliko skupina. Od Huzejfe ibn El-Jemanija r.a., se prenosi: „Četiri su vrste srca: Srce koje je čisto i u kome sija vjere nur. To je srce vjernikovo. Srce koje je okorjelo, u grijehu ogrezlo. To je nevjerničko srce. Srce prevrtljivo. To je srce licemjera koji je istinu spoznao pa je opet porekao, koji je progledao pa opet oslijepio. I srce koje i dunjaluka i ahireta, i potreba duše i potreba tijela svjesno. U njemu je stalna borba za prevlast jedne od ove dvije vojske, vojske meleka i šejtanske vojske“. Čuvati srce od došaptavanja šejtanovih je obaveza čovjeku. Obaveza mu je da dobro poznaje šejtanove puteve i njegove prilaze našim srcima kako bi mu te puteve zatvorio i onemogućio da ga pokori i životom njegovim zagospodari. Ti šejtanovi putevi su, ustvari naše osobine. Ukažimo na neke kako bismo se liječenju vlastitom posvetili i te kapije šejtanu zatvorili. Šejtanova kapija kroz koju nesmetano ulazi u naše živote je ljutnja i strast. Ljutnja je opijum za razum. Zato Poslanik kazuje da je jak, snažan onaj koji se uspijeva u srdžbi savladati. Obećava Poslanik onome ko je to sposoban, počast ahiretsku i užitak džennetski. Ljutnja i strast okuju razum, a tad, kad se čovjek naljuti i kad ga strast ponese, on postane igračka šejtanu. Da bi se odupro i kapiju šejtanu zatvorio, poslušaj Poslanikov savjet, pa u takvim prilikama za abdestom posegni. Njime ćeš, kako Poslanik kazuje, ugasiti ljutnju i sputati strast baš kao što voda ugasi vatru koja prijeti da širenjem uništi čovjekova dobra i načini nemjerljivu štetu. Pohlepa i zavidnost, šejtanske su kapije. Kroz njih želi proći, želi osvojiti naša srca i zagospodariti našim životima. Tirmizi bilježi da je Poslanik rekao: „Dva gladnija i u stadu štetnija i opasnija vuka od čovjekove pohlepe za imetkom i njegovog ponosa prema svojoj vjeri, nisu prisutna na zemlji“. Zavidnost i pohlepa čovjeka zaslijepe i učine ga spremnim da radi i ono što nije čovjeka dostojno. Tad šejtan ugrabi priliku da pohlepnom i zavidniku, sve što ih vodi do željenog cilja prikaže lijepim, iako je sve to i ružno i grijeh je. Allah dž.š., nas upozorava da tu kapiju šejtanu ne otvaramo. Opominje nas da čovjekova želja za imetkom ne prestaje sve dok do mezara ne dokorača. Čovjek bi trebao tu pohlepu savladati, svjestan da će mu u kaburu od koristi samo dobra djela biti. Srce koje je šejtanu neosvojiva tvrđava je ono koje je darežljivo i ono koje dovu za uspjeh brata svog čini jer zna da kad god čovjek moli za brata, meleki mole za njega. Škrtost je prokletnikova kapija. Plaši čovjeka siromaštvom i sputava ga da daje sadaku, da udjeljuje milostinju. Podstiče čovjeka gomilanju imetka i škrtarenju i tako ga na put koji ga kazni bolnoj vodi, zove. Do mnogih naših srca je šejtan našao put i neosjetljivim nas na tuđu patnju i bol, na neimaštinu u kući komšijskoj, učinio. Kuda ide svijet koji prvo sruši moju kuću koja se Sirija, Irak, Afganistan, Somalija..., zove, uništi ili odnese sve što mi je za život potrebno a onda podigne ogradu kako bi me spriječio da dođem u njegovu kuću, u njegovu avliju u kojoj ima i previše, ali je njegovo srce šejtan osvojio i strah mu u srce nastanio. Kuda ide društvo u kojem se unište fabrike, oduzme ljudima pravo na rad i dostojanstven život, a potom se kaže da ne postoje zakonski osnovi i mogućnosti da se problem tih ljudi riješi. Pogledajte tu braću našu koji vape za minimumom, koji traže makar jednu od desetine zarađenih plaća, koji traže svoje pravo koje se zove, zarađena penzija. Šta je u srcima ljudi koji su odgovorni za njihov hal i koji su pozvani po funkcijama koje zauzimaju da im pomognu i dostojanstvo im vrate. Neka znamo svi, da samo jedan zalogaj hrane koji je haram, unesen u naš stomak, najmanje četrdeset dana nas svrstava međ' šejtanske sljedbenike jer nam nikakvo dobro neće biti primljeno. Šejtan se do naših srca probija i putem na kojem nastoji razlike među nama naglasiti i tako razdor posijati. Nas je Allah dž.š., različitim stvorio. Različito izgledamo i karaktera smo drugačijih. Nismo istih ubjeđenja i vjerskih opredjeljenja. Allah dž.š., kaže da je ljude podijelio u narode i plemena s ciljem da se upoznaju i zbliže i tako vide koliko zajedničkog među njima ima. Da vide, da uprkos svim razlikama ima bezbroj razloga da žive u slozi i bratstvu, u međusobnom uvažavanju i da se pomažu. Mi smo muslimani, i međ' nama ima razlika, i u izgledu i ponašanju i u ubjeđenjima. Šejtan pokušava tu kapiju otvoriti, našim srcima zagospodariti i neprijateljstva među nama oživjeti. Allah dž.š., od vjernika traži da se Gospodara svjetova boji, a potom kaže: „Oni koji se Allaha boje, čim ih šejtanska sablazan dodirne, sjete se i odjednom dođu sebi“./Al-A'raf, 201./. Kako bi bilo dobro da se naša braća diljem svijeta sjete da su braća i dođu sebi i onemoguće šejtanu prilaz i sva neprijateljstva zaustave i u miru žive. Kako bi bilo loše da se mi ovdje šejtanskoj sablazni prepustimo i zaboravimo da smo braća i da umjesto ljubavlju jednog prema drugom naša srca napunimo mržnjom i pustimo šejtanu da srcima našim zagospodari i na svoju stazu nas povede. Braćo, šejtanu zatvorimo puteve do naših srca i zamolimo Allaha dž.š., da nas u borbi protiv tog prokletnika pomogne. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
12.02.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

03.02.2016.

MIRIŠE LI TVOJA DUŠA???

Vjernik zna da smrt ne stavlja tačku na priču koja se zove čovjek. Vjernik vjeruje da poslije nje slijedi proživljenje i vječnost. Slijedi, ili vječno uživanje ili Džehennem. Smrt je promjena stanja. Život se nastavlja, jer duša je vječna a smrt je samo od tijela razdvoji i na putu do vječnog smještaja u berzahsku kuću uputi. Svaki čovjek zna da će ga smrt lišiti očiju, ušiju, ruku, nogu, jezika. Lišit će ga porodice, roditelja, rođaka, prijatelja i poznanika. Smrt će ga lišiti, i to svaki čovjek zna, njegove kuće, imanja, svih vidova i oblika dunjalučkog bogatstva. Sve jedno je da li mi pomišljali da čovjek ostaje bez tih stvari, ili te stvari bez čovjeka, isto je. Smrt čovjeka otrgne od Dunjaluka i u svijet drugačiji ga povede. Ukoliko se čovjek srcem vezao za dunjalučke ljepote, rastanak će mu biti težak, a ako je sve ovo ovdje prihvatao kao priliku da dođe do vječne sreće, smrt će mu biti vrata ka toj sreći i početak puta kojim u okrilje zadovoljstva Božijeg idu robovi Božiji iskreni. Poslanik kaže: „Ljudi spavaju i kad umru, probude se“. Čovjeku, smrt otkriva ono što mu je do tad bilo nepoznato. Spoznat će tad čovjek važnost dobrih i pogubnost loših djela i tad će zbog svakog grijeha zažalit. Vjerniku, dobročinitelju će se odmah nakon smrti ukazati širina ahiretska i imat će osjećaj kao da se oslobodio zatvorske ćelije i ušao u prostranu, nepreglednu bašču punu svakovrsnih plodova. Allah dž.š., smrt u sto šestom ajetu sure Maide naziva „MUSIBETOM“, nesrećom, a ona je to jer sa sobom donosi tegobe i izazove koji ni jednog čovjeka neće mimoići. Donosi agoniju smrtnog trenutka koja ni Poslanika, Miljenika Božijeg nije zaobišla. Aiša r.a., kazuje: „Na samrti je pored Poslanika bila posuda s vodom. U nju je zamakao svoju mubarek ruku, zatim se potirao po licu i govorio:'Nema boga osim Allaha! Doista je smrt teška muka'! Jednom je nakon što se tom vodom po licu potrao, podigao ruku i počeo ashabima govoriti sve dok mu ruka nije klonula, a on ispustio svoju mubarek dušu“./Buhari/. Aiša r.a., također kazuje: „Allahov poslanik je umro u mom krilu, pa nakon njegove smrtne muke ničiju ne podcjenjujem i ne negiram“./Buhari/. Da čovjeka ne čeka nikakva druga prijetnja, do ove smrtne, i ona bi mu bila dovoljna da mu zagorča život, pomuti radost i natjera ga da se okani nemara i zaborava, te da se preda razmišljanju o sebi, svom odlasku s ovog svijeta i da se posveti, ozbiljno posveti, pripremi za taj odlazak. Mudrost jedna kaže: „Smrt je tvoja nesreća u tuđoj ruci za koju nikada ne znaš kad će se na tebe sručiti“. Susret sa melekom smrti čeka svakog čovjeka. Taj susret će biti stvarna nesreća griješnicima i nevjernicima. S vjernicima će Azrail postupati blago. Evo potvrde tome. Imam Ahmed prenosi od Bera ibn Aziba da je rekao: „S Poslanikom smo otišli na dženazu jednom ensariji. Kad je zakopan posjedali smo oko mezara pa nam je Poslanik rekao:'Zamolite Allaha da vas sačuva od kaburske kazne'. Zatim je nastavio:'Kada se vjerniku približi rastanak s ovim svijetom, s neba se spuste meleki svijetlih lica poput sunca, noseći sa sobom za njega džennetske ćefine. Sjedu nadomak njega kako bi ih on mogao vidjeti. Tada dođe Azrail, sjedne pored njegove glave i pozove:'O smirena dušo, izađi i u Allahov magfiret i rahmet uđi'. Ona počne izlaziti lahko poput vode koja iz mješine curi. Zatim je uzme i u trenutku koji ni koliko treptaj oka ne traje, preda je melekima da je u džennetske ćefine stave. Oni se tada s njom počnu uzdizati. Ni pored jedne skupine meleka ne prođu a da ne budu upitani:'Kakav li je ovo divni miris'? Bude im odgovoreno:'To je miris tog i tog roba Božijeg'. Kada do sedme nebeske sfere stignu, Allah dž.š., zapovijedi:'Ovoga roba Mog upišite u Illijjun, i vratite ga na zemlju, jer Ja sam ih od nje stvorio, u nju ću ih vratiti i iz nje ponovo izvesti'. Poslanik je dalje nastavio:'Duša će ponovo u tijelo biti vraćena, pa će doći dva meleka i pitati:'Ko je tvoj Gospodar? Koja je tvoja vjera? Ko je čovjek koji vam je poslan'? Kad na ova pitanja tačno odgovori, čut će se glas s nebesa:'Istinu je rekao Moj rob, obucite mu džennetsku odjeću i otvorite džennetsku kapiju'. Zatim će se pojaviti čovjek svijetla lica, lijepo odjeven i mirisa ugodnog i reći će:'Donosim ti radosnu vijest, ovo je dan koji ti je obećan'. Umrli će upitati:'Ko si ti'? Dobit će odgovor:' Ja sam tvoja dobra djela'. Umrli će povikati:'Gospodaru, požuri sa Sudnjim danom'. Poslanik je nastavio kazivati, a mi smo ga tu, pokraj kabura pomno slušali. Rekao je: „Kada se nevjerniku približi smrt, s nebesa se spuste meleki crnih lica, nose sa sobom kostrijetno sukno i sjedu blizu umirućeg da ih on vidi. Zatim dođe Azrail i povikne:'O zla dušo, izađi i u Allahovu srdžbu i gnjev Njegov uđi'! Duša se tad tom čovjeku po tijelu čitavom raspe pa tek onda počne izlaziti s takvom mukom kao što bi se vuna iz trnja vadila. Kad je uzme odmah je preda melekima koji je u to kostrijetno sukno zamotaju a iz nje se širi neugodan miris. Kad se počnu s njom uzdizati, sve skupine meleka pitaju:'Kakav je ovo odvratan miris'? Bude im odgovoreno:'To je umro taj i taj čovjek'. Kada do sedme nebeske sfere stignu i kada zatraže da se vrata otvore, ona će pred tom dušom zatvorena ostati a Allah dž.š., će reći:'Ovog roba Mog zapišite u Sidždžinu i zatim će ta duša biti bačena na zemlju'. Poslanik je tada proučio ajet: „A onaj ko bude smatrao da Allahu ima ravnog, bit će kao onaj koji je s neba pao, i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj koga je vjetar u daleki predio odnio“./Hadždž,31./. Zatim je Poslanik rekao:'I ova duša će biti vraćena u tijelo i neće znati ni na jedno pitanje odgovoriti pa će joj se pojaviti čovjek ružan i ružno odjeven i reći:'Donosim ti tužnu vijest, ovo je dan kojim je nevjernicima i griješnicima prijećeno'. Umrli će upitati:'A ko si ti'? 'Ja sam tvoja ružna djela',reći će mu se. Umrli će povikati:'Gospodaru, ne želim na Sudnji dan ići“. U čije ruke će tvoja duša biti predana, u ruke meleka milosti ili u ruke meleka kazne? Tim pitanjem vjernik je svaki dan opsjednut jer zna da smrt nije kraj i u stalnom je strahu od neizvjesnosti koja ga čeka. Ebu Hurejre r.a., se na smrti rasplakao i prisutnima rekao: „Tako mi Boga, ne plačem zbog tuge za Dunjalukom, niti što se s vama rastajem, već se bojim kakva će mi od Gospodara najava doći, za Džennet ili Džehennem“. Ni jedna duša neće izaći dok ne čudne jednu od ove dvije rečenice koje će Azrail reći. Nekima će biti rečeno: „Teško tebi od vatre, Allahov neprijatelju', a nekima će melek smrti reći:'Raduj se Džennetu, Allahov prijatelju“. Šta će meni biti rečeno u tom neizbježnom trenutku?????? Uzvišeni Bože, uputi nas onim putem na kojem ćemo džennetske ćefine zaslužiti i koji će nas voditi otvorenim vratima Tvoje milosti. Amin
Gradska džamija Zavidovići.
05.02.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

27.01.2016.

OPOMENI SE SMRĆU!

U jednoj predaji se veli da je u Musaovu narodu bio neki čovjek koji je porodicu i sebe prehranjivao loveći ribu. Jednoga dana u njegovu mrežu uplete se velika riba kojoj se on silno obradova. Reče: „Odnesoh ovu ribu na pijacu. Prodat ću je a za dobijeni novac ću djeci kupiti ono što im je najpotrebnije“. Na putu do pijace susrete ga mjesni policijski zapovijednik i upita ga: „Hoćeš li mi prodati tu ribu“? Čovjek u sebi razmisli: „Akoli mu kažem da ću je prodati, on će insistirati na vrlo niskoj cijeni“. Rukovođen takvim mislima reče: „Neću prodati ribu“. Zapovijednik se rasrdi, žestoko batinom udari čovjeka, oduze mu ribu ne plativši za nju ništa. Ribar se požali Allahu dž.š., riječima: „Moj Bože! Stvorio si me siromašnog i slabog, a njega snažnog i osornog. Daj Bože da svoje pravo namirim od njega na ovom svijetu, jer nemam strpljenja čekati to svoje pravo na onom svijetu“. Zapovijednik policijski donese ribu kući, dade ženi i ona je ispeče. Kad je stavi pred njega da jede, emerom Božijim, riba otvori usta i ugrize ga za prst. Od tog ugriza prst mu se zarazi i poče ga mnogo boljeti. Ode ljekaru a on ne imade drugog izlaza nego mu prst amputirati. Bol nije prestajao pa mu sutradan amputira šaku. I dalje ga je boljelo pa mu amputiraše podlakticu. Zabolje ga i nadlaktica a on tada zavapi Stvoritelju svjetova: „Molim Te Bože, odkloni od mene ovo što me je snašlo“. Potom on utonu u san i u snu vidje čovjeka koji mu govori: „O jadniče, dokle ćeš sebi odsijecati udove, idi i udovolji onome od koga si uzeo ribu“. Sam sebi nakon što se probudi reče: „Ja sam onu ribu silom oduzeo a udarcem čovjeku nanio bol. Ta riba me je ugrizla“. Zaputi se da nađe ribara i kad ga nađe zatraži oprost, darova mu nešto novca i iskreno se pokaja za svoj postupak. Ribar time bijaše zadovoljan. Zapovijednika ruka odmah prestade boljeti. Tu noć mirno je spavao jer se iskreno pokajao i okanio se ružnih djela. Bog Uzvišeni tada objavi Musau: „O Musa, tako Mi Moje Moći, Slave i Veličine da ovaj zapovijednik nije zadovoljio onog čovjeka kojem je nepravdu učinio, Ja bih ga žestoko kažnjavao do kraja života“. /Savjeti vlastima – Gazali/ Nije se stanje ovog nasilnika, griješnika, samovoljnika, promijenilo dok on nije promijenio sebe. Kad je shvatio da je nepravdu učinio i kad se za to nedjelo pokajao, oštećenog zadovoljio, Allah dž.š., je promijenio njegovo stanje. Učinio mu je život sretnim a njega zadovoljnim. Allah dž.š., nama poručuje, da On Uzvišeni neće promijeniti ničije stanje, ni jednog naroda dok taj narod, dok taj neko ne promijeni svoj odnos prema Allahu. Neće Allah mijenjati ničije stanje dok čovjek ne promijeni sam sebe. Koliko je oštećenih, obespravljenih i unesrećenih u našem društvu? Džaba nam je vapiti za srećom i zadovoljstvom dok se svi mi ne promijenimo. Džaba nam je sve dok mi sami ne shvatimo da i sreća i zadovoljstvo stanuju u nama, u našoj spremnosti da donesemo odluku i da se mijenjamo, da se od grijeha, nepravde i nasilja udaljimo. Mnogo je žrtve za ovu zemlju i slobodu njenu podneseno. Brojna su braća i sestre u temelje njene, a u budućnost našu, ugradili svoje živote. Šehidskih nišana u ovoj zemlji je samo Allah zna koliko, a samo On zna i koliko je mezarova šehidskih na kojima nikad neće biti nišan postavljen. Nagrada šehidska je ništa drugo do Džennet, i to onaj dio koji se Firdewsom zove. Hazreti Aiša r.a., je pitala Poslanika: „Poslaniče Božiji, da li će iko postići nagradu šehidsku a da nije umro šehidskom smrću“? Poslanik je rekao: „Da, onaj koji se svaki dan sjeti smrti dvadeset puta. Taj će imati nagradu kao što je ima šehid i imat će njegovu džennetsku deredžu“. Poslanik je još rekao: „Mnogo se opominjite smrću, jer takva opomena briše grijehe i umanjuje ljubav prema ovom svijetu u srcima ljudskim“. Pitali su Poslanika: „Ko je najrazboritiji čovjek“? Poslanik je rekao: „Onaj ko se najviše opominje smrću i onaj ko se za nju najviše priprema. Takvome pripada počast i ovog i onog svijeta“. Kakvoj nagradi se nadaju oni u društvu našem koji su uskratili našoj braći i sestrama da primaju zarađenu penziju? Kakvoj se nagradi nadaju oni koji su našu braću i sestre ostavili bez zarađene plaće i da protestuju pa i glađu štrajkuju, primorali? Kakvoj se nagradi nadaju oni koji su uništili hiljade radnih mjesta i ostavili sve nas bez jasne perspektive i svjetlije budućnosti? Čemu se nadaju kad znaju da između onog prema kome je učinjena nepravda i Allaha dž.š., nema zastora. Njihova i dova i kletva, direktno Stvoritelju bivaju uzdignute i kod Njega Svevišnjeg primljene. Opomenimo se braćo smrću i o njoj često razmišljajmo! Tako ćemo na pravi put sebe usmjeriti a našu zemlju učiniti naprednom, naše društvo sretnim a sebi ćemo obezbijediti istu onu nagradu koju Allah dž.š., šehidima darova. Uzvišeni Bože, molimo Te da nas pomogneš. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.01.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

19.01.2016.

PRIDRUŽI SE ONIMA KOJI ALLAHA SLAVE

Ademu a.s., Allah dž.š., je objavljivao i tako ga, da ispravno živi učio. Neće Allah kazniti nikoga kome opominjača nije poslao. Nije bilo naroda kojem Allah dž.š., nije slao objavu i onog koji će tu objavu ljudima objasniti, živeći je. Muhammedu a.s., Allah dž.š., je objavljivao, i to objavu posljednju i sveobuhvatnu. Iz nje čovjek uči kako ispravno živjeti i kako milost Božiju zaslužiti. Mi iz objave saznajemo da opskrba i nafaka svih stvorenja dolazi od Gospodara Svjetova. Učimo da sve što našem tijelu, da bi živjelo, treba dolazi sa, ili iz zemlje. Učimo iz objave da je čovjek nemoćan učiniti išta bez Gospodara Milostivog. U objavi čovjeku je skrenuta pažnja da pogleda ono što sije i upita se da li on daje da to niče ili je to djelo Svevišnjeg. Mi iz objave saznajemo o našoj potpunoj ovisnosti o Stvoritelju svega. Objava nas uči da je Allah dž.š., zemlju, pogodnom za život čovjekov učinio. Kazuje nam Allah dž.š., da je On zemlju prostranom učinio, po njoj polja rasprostro, brdima zemlju učvrstio, rijeke po njoj proveo, izvore pitke vode dao... Allah dž.š., nabraja blagodati koje nam je dostupnim učinio ali nas ipak podsjeća i naglašava da tim blagodatima broja nema. Vjernik je svjestan Allahovog dž.š., sveznanja. U Kur'anu, kad Allah dž.š., o Sebi, a Kur'an je jedino mjesto gdje možemo o Allahu dž.š., čitati jer je nama o Njemu poznato samo ono što On o Sebi kazuje, On nam kaže da zna šta tajimo i šta javno iznosimo. Kazuje nam da zna šta se krije u srcima ljudskim, da zna svaku našu misao, da nas ma gdje da smo prati i da se svako naše djelo i riječ bilježi. Čovjek je čitajući objavu i Poslanika slušajući naučio da ništa osim Stvoritelja nije vječno. Zna čovjek da on niti je svojom voljom na Dunjaluk došao niti će svojom odlukom s njega ići. Iz objave smo naučili da ne može niko svoj odlazak s ovog svijeta ni ubrzati ni odgoditi i da će se on desiti tačno onda kad Allah dž.š., odredi. Iz objave smo naučili da smrt nije kraj i da poslije Dunjaluka slijedi život vječni i još nam objava kazuje da u toj vječnosti neće svima biti isto. Oni koji su vjeru živjeli i tako pokornost Bogu svjedočili, uživat će. Oni koji su se strastima svojim i šejtanu prepustili oni će patiti. Objava nam kazuje i o konačnom sudu. Taj sud će se desiti u onome danu koji se naziva danom istine. Pravedni sudija, Allah dž.š., će svakom presuditi pravo i onima koji su svojim dunjalučkim životom, milost Njegovu zaslužili, pokazat će put u Džennet. Onima koji su se oglušili o poruku objave, Gospodar svjetova će vrata džehennemska otvoriti. Objava je jasno čovjeku pokazala da postoji pravi put i stranputica. Jasno mu kazala šta su dobra, a šta loša djela. Jasno ga opomenula da se loših djela kloni i od stranputice udalji kako bi se spasio. A čovjekova priroda je takva da može da zaboravi, da zaluta, da po šejtanskom nagovoru posrne i u grijeh zaglibi. Kroz historiju su narodi čitavi u porok i grijehe upadali. Allah dž.š., ih je, objavom i poslanikom sa stranputice spašavao. Kad nisu htjeli prihvatiti spas, tad su sami sebe u propast i nestanak vodili. U našim je rukama do Dana sudnjega, objava posljednja, i ko god da posrne, pogriješi, za šejtanom krene, tu je riječ Božija da nas opomene i vrati. Tu je ta riječ da nam kaže, šta ti je, šta bi ti jeo da nije nafake koju Allah daje? Da nam rekne kakvu bi ti vodu pio kad bi vam Allah dž.š., pitku vodu uskratio? Tu je riječ Božija da nas stalno podsjeća da Allah sve zna, da je On izvor i utok života i da će nam On Svevišnji za naš dunjalučki korak suditi. Neki se čovjek obratio Ibrahim ibn Edhemu: „U grijesima sam ogrezao, kako da se iz njih izvučem“? „Ako možeš da ispuniš pet stvari, grijesima ćeš se oduprijeti“, reče mu Ibrahim. „Kad odlučiš da učiniš grijeh nemoj jesti Allahove blagodati“. „A šta da jedem, kad sve što postoji od Njega je“? „Pa da li je lijepo da jedeš Njegovo, a nepokoran si Mu“? „Kada odlučiš griješiti, nemoj stajati na Njegovu zemlju“. „Pa gdje da stojim kad je svako mjesto Njegovo“? „Pa da li je lijepo da stojiš na Njegovoj zemlji a nepokoran si Mu“? „Kada odlučiš griješiti, sakrij se gdje te On ne vidi“. „On vidi čak i ono što je skriveno u srcima ljudskim, pa gdje da se sakrijem“? „Pa da li je lijepo da griješiš dok te On gleda“. „Kada ti dođe melek smrti, traži da te ostavi dok se ne pokaješ“. „Melek to neće prihvatiti“. „Eto, ti ne možeš odgodit smrt, pa kako se onda misliš spasiti“? „Kada te na Sudnjem danu povedu u vatru, nemoj poći tamo“. „Ko će me tamo poslušati“? „Pa kako se onda misliš spasiti osim da se grijeha kloniš“. Kloniti se grijeha, eto to je put koji vodi spasu. Ako želiš u društvo onih koji će na Ahiretu sretni biti, idi ovdje u društvo onih koji su poruka objave svjesni i koji živeći te poruke nastoje Allahovo zadovoljstvo steći. Allah dž.š., te čeka da se tim ljudima, ljudima koji Njega slave i veličaju pridružiš kako bi ti oprostio i smilovao ti se. Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Allah dž.š., šalje meleke da obilaze puteve i traže skupove na kojima se On spominje. Kada ih nađu, meleki se počnu dovikivati. Dođite, našli smo ono što tražimo. Okupe se oko tih ljudi, pokriju ih krilima svojim a tad Allah dž.š., meleke upita: „Šta govore robovi Moji“? „Slave Te i veličaju, zahvaljuju Ti i poštuju Te“, odgovore meleki. „Jesu li Me vidjeli“? „Ne, nisu Te vidjeli“ „A šta bi da su Me vidjeli“? „Da su Te vidjeli, još više bi Ti robovali, još više bi Te veličali i još više bi Te slavili“. „A za šta Me mole“?, upita Gospodar. „Mole Te za Džennet“. „Jesu li ga vidjeli“? „Ne, nisu ga vidjeli“. „Šta bi da su ga vidjeli“? „Da su ga vidjeli još bi mu više težili, još više ga željeli i još marljivije tražili“. „A od čega traže zaštitu“? „Od vatre“. „ A jesu li je vidjeli“? „Ne“. „A šta da su je vidjeli“? „Još više bi od nje bježali , i još snažnije je se plašili“. Tada će Allah dž.š., reći: „Uzimam vas za svjedoke da sam im oprostio“. „Među njima je jedan čovjek koji ne pripada njima, samo je usput svratio“, reći će jedan melek. „Oni su grupa uz koju njihov sabesjednik neće biti nesretnik i neće biti iz oprosta izuzet“, reče Allah dž.š.. Uzvišeni Bože, srce svačije Uputi i poruci objave otvori. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
22.01.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

12.01.2016.

MUSLIMAN VJERUJE, KLANJA I VJERU ŽIVI

Musliman vjeruje, a to vjerovanje obuhvata potpunu ubijeđenost u šest temeljnih istina vjere. Musliman vjeruje: Allaha, meleke, kitabe, poslanike, Sudnji dan i sudbinu, kader Božiji. Iz te vjere, na temeljima ovog vjerovanja, musliman gradi svoj odnos prema Allahu dž.š.. Taj odnos s Gospodarom manifestuje se kroz šarte islamske. On se održava, gradi i učvršćuje kroz namaz, kroz gajenje nade u Njegovu milost i osjećanje straha od Njegove kazne. Odnos sa Allahom dž.š., je jači ako je poduprt zikrom i istigfarom, ako je popraćen učenjem Kur'ana, te izvršavanjem naredbi Božijih kao što su post, zekat i hadždž. Musliman, to nam je u izvorima vjere bezbroj puta naglašeno, ne zaokružuje svoju vjeru i ne upotpunjuje svoje vjerovanje uspostavljanjem i gradnjom odnosa samo sa Stvoriteljem svjetova. Da bi bio vjernik potpun, a ne samo deklarativan, musliman se izgrađuje i vjerom oplemenjuje i svoj odnos prema ljudima, vjerom uređuje život. Muslimana krase i karakterišu ga i njegov pogled na svijet i odnos prema ljudima određuju sljedeće osobine. Iskrenost u riječi i djelu. Allah dž.š., zapovijeda: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni“./Tewba,119./ S obzirom da je musliman izabrao put istine, neophodno je da teži iskrenosti u govoru i da istinu prihvati za pravac životni jer zna da je laž, imanu oprečna i da je ona opasnost koja ugrožava vjerovanje i kvari dobra djela. Ahmed u Musnedu bilježi da je Poslanik rekao: „Prirodi vjernika ne dolikuje prevara i laž“. A Buharija bilježi da je Poslanik upitao: „Hoćete li da vas obavijestim o najtežim grijesima? „Hoćemo Poslaniče“, odgovorili smo, a on reče: „Širk, neposlušnost roditeljima i ubitstvo“. Poslanik je bio naslonjen pa je sjeo a zatim dodao: „i lažno svjedočenje, i lažno svjedočenje, i lažno svjedočenje“. To je toliko dugo ponavljao da smo poželjeli da ušuti“. Vjernika određuje i krasi i povjerenje. On preuzetu obavezu, povjereni emanet vjerno ispunjava, ili ga ne preuzima. Poslanik upozorava: „Nema imana onaj ko ne ispunjava preuzete obaveze, niti ima vjere onaj ko ne ispuni obećanje“./Ahmed /. Povjerenje, dakle, ide uporedo sa imanom. Ko izigrava povjerenje kod njega je prisutno odsustvo vjere. Poslanik želi zaštiti Ebu Zerra od ove opasnosti. Ebu Zerr moli: „Poslaniče, zaduži me nečim odgovornim“. Poslanik ga potapša po ramenu i reče: Ebu Zerre, ti si slab i nejak, a to je emanet, to je povjerenje. Ono će na Danu suda biti poniženje i kajanje osim onome ko ga istinski prihvati i izvrši“. /Muslim/. Vjernika krasi blagost u postupcima. Allah dž.š., kaže: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati“./Fussilet, 34./ Poslanik je upitao ashabe: „Koga vi smatrate snažnim i hrabrim“? Odgovorili su: „Onoga koga ljudi ne mogu savladati“. Poslanik je rekao: „Ne, nije taj, nego onaj ko se suzdrži u srdžbi“. /Muslim/. Musliman zna da su blagost i praštanje plod iskrenog imana, a nisu slabost. Musliman zna da je nagrada kod Allaha te da je Njegova nagrada koju je priporemio onima koji praštaju bolja i veća od užitka osvete. Poslanik kaže: „Ko priguši srdžbu, a u stanju je da je ispolji, Allah će ga na Sudnjem danu pozvati da stane na čelo svijeta i daće mu da izabere džennetsku huriju koju želi“./Ebu Davud/. Musliman je strpljiv u teškoćama. „Oni koji su strpljivi u neimaštini, i u boju ljutom, oni su iskreni vjernici, oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone“./Bekare,177./ Sabur je dokaz iskrenog imana, jer Allahovo određenje strpljivo podnosi samo onaj ko čvrsto vjeruje u Njega, ko je svjestan Njegove mudrosti i ko žarko žudi za Njegovom nagradom. Musliman zna da je sabur u životu dunjalučkom nužan jer: „Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj strpljive i izdržljive“./Bekare,155./. Musliman je skroman i umjeren. On promatra ovaj svijet i vidi ga onakvim kakav on stvarno jeste, prolazan i kratkotrajan. Vjernikovu pažnju ne privlači niti ga fascinira sadašnjost u odnosu na ono što će tek doći i ne dopušta da ga ukrasi dunjalučki zavedu. On zna za Allahovo dž.š. obećanje: „Gospodar će one koji vjeruju i dobra djela čine uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, a oni koji ne vjeruju, koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere, njihovo će prebivalište vatra biti“./Muhammed,12./. Musliman od dunjaluka uzima koliko mu treba i nastoji da živi slobodno i bezbijedno, ne dopuštajući da padne u naručje strasti i prekomjernog uživanja i tako ispadne iz grupe iskrenih robova Božijih. Poslanik upozorava: „Čuvaj se raskošnog života i raskalašenog ponašanja, jer Allahovi robovi nisu takvi“./Ahmed/. Muslimana znanje krasi. Borba protiv nevjerstva podrazumijeva i borbu protiv neznanja. Allah dž.š., pita: „Reci, zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju“:/Zumer,9./. Nesreća kafira dolazi otuda što oni slijede strast svoju i što istinu ne istražuju. Allah dž.š., kaže: „Ali nevjernici lahkomisleno slijede strasti svoje, a ko će na pravi put uputiti onoga koga je Allah u zabludi ostavio“? /Rum,29./ Islam, naukom obavezuje svakog muslimana i muslimanku a dovoljan podsticaj da se tim putem krene je ovo Poslanikovo obećanje: „Ko slijedi put na kome se stiče znanje, Allah će mu olakšati put u Džennet“./Muslim/. Musliman nikad nema osjećaj poniženosti i slabosti jer vjera njegova odbija poniženje i ne miri se sa slabošću. Naprotiv, Islam, ponos i dostojanstvo čini karakternom osobinom pripadnika svojih. Allah dž.š., kaže: „Ako neko želi veličinu, pa u Allaha je sva veličina“./Fatir,10/. Musliman je dužan da svugdje i uvijek čuva svoj ponos, da ne dovodi u pitanje svoje dostojanstvo i da sebi nikad ne dozvoli poniženje i slabost. Ako bi se kojim slučajem pomirio sa poniženjem, skrenuo bi sa puta imanskog. Poslanik opominje: „Ko se dobrovoljno prepusti poniženju, ne bude na njega prisiljen, on ne spada u naše redove“./Taberani/. Musliman ne živi okupiran samo svojom ličnošću i daleko od drugih. On pruža ruku pomoći drugima i daje od sebe sve što može kako bi život dunjalučki bio bolji za sve. Musliman zna za naredbu Božiju: „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu i bojte se Allaha jer On strašno kažnjava“./Maide,2./. Pred muslsimanom su stalno riječi Poslanikove: „Musliman je muslimanu brat. Ko se nađe pri ruci bratu kad mu je potreban, Allah će se naći njemu na pomoći. Ko od brata otkloni nevolju dunjalučku, Allah će otkloniti njemu nevolju na Sudnjem danu. Ko pokrije sramotu drugog ovdje, Allah će njegove propuste pokriti na Ahiretu.“ /Buharija/. Vjernika krasi darežljivost, i da pomogne drugom spremnost, jer je svjestan Poslanikove poruke koja glasi: „Milost neće biti uskraćena nikome osim škrtom čovjeku“./Ebu Davud i Tirmizi/. Musliman se prepoznaje po udaljenosti od harama jer zna da se iman ispoljava izvršavanjem i izbjegavanjem. Zna da je srž vjere u ispunjavanju obaveza i izbjegavanju zabrana, u čuvanju od harama. Čuvanje od harama je viši oblik ibadeta i put na kojem se potvrđuje istinska, iskrena vjera. Poslanik kaže: „Čuvaj se harama bit ćeš najpobožniji čovjek“./ Muslim /. Musliman zna da u onome što je Allah zabranio nema nikakvog dobra i zato je u stalnoj borbi s prokletnikom Božijim koji se obavezao da će nas zlu i haramu usmjeravati. Uzvišeni Bože, pomozi nam da se ovim osobinama ukrasimo kako bismo vjerovanje svoje upotpunili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.01.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

06.01.2016.

ŠTA POSLIJE REBIU-L-EWELA?

Hiljadu četiristo četrdeset četiri godine su protekle od onog Rebiu-l-ewela u kojem je rođen Miljenik Božiji do ovog kojeg, evo upravo ispraćamo. U periodu od četrnaest i po vjekova, sljedbenici Poslanikovi, Ummet islamski, je prošao kroz različite periode. Živio je i slavu i poniženje. Prošao i uspone i padove. Od male skupine koja se tajno okupljala, narastao je do skoro dvije milijarde ljudi, koji svakodnevno salavatom slave svog voljenog Poslanika. Islam je, to smo nebrojeno puta čuli, vjera koja uređuje sve životne aspekte. Kur'an je sadržajem svojim „tibjanen li kulli šej'in“ objašnjenje svakoj stvari. Jednom riječju, može se reći, da je ono što je Poslanik donio, sveobuhvatno. Nema životne sfere a da nije propisom vjere, ajetom, hadisom, mišljenjem ashaba, uređena i definisana. Unutar ovih četrnaest i po vjekova, postojali su periodi kad su svi drugi hrlili u okrilje hilafeta da uživaju u slobodi i napretku. O jednom takvom periodu, jedan engleski historičar piše: „U tom islamskom svijetu, nastava u osnovnim i srednjim školama je besplatna. Mnogi hrle u Mekku, Bagdad, Damask i Kairo kako bi slušali velike učenjake iz ovih gradova. Putujući, svugdje su nailazili na besplatan smještaj, hranu i nastavu. Jednom riječju, vidimo u jedanaestom i dvanaestom stoljeću nešto što do tad nikada, nigdje nije viđeno. Kud god da kreneš, nailaziš na ogromnu strast za knjigom, na džamije koje obiluju rječitim učenjacima koji kazuju o vjeri, na vladarske dvorce na kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, a putevi su puni geografa, historičara, teologa koji tragaju za naukom. Bio je to najvažniji intelektualni period islamske historije“. Kao što je naša vjera propisima svojim sveobuhvatna i samo takva za čovjeka smislena i ispravna, i Ummet Poslanikov je cjelina. Od Poslanika smo učili da je on sličan tijelu ljudskom. Poslanik nam je govorio da kad prst boli, cijelo tijelo osjeća bol, a Ummet je kao tijelo. Bio je petak, devetnaesti avgust, hiljadu devedeset devete, kada je Ebu Sa'ad el – Harevi bježeći od križara koji su pokorili Jerusalim i u njemu sve uništili i pobili, stigao u Bagdad. U knjizi „Križari u očima arapa“, Amin Maalouf zapisuje ovaj događaj i nastavlja: Dok su ljudi okupljali se u džamiju radi džume, on je sa onima sa kojima je stigao, tu pred džamijom počeo jesti, iako je bio Ramazan. Napali su ga džematlije, vojnici ga opkolili s namjerom da ga uhapse, a on se trže i okupljenima obrati: „Kako to da ste toliko pogođeni povredom obaveznog posta, dok se u isto vrijeme događaju pokolji na hiljade muslimana i uništavaju se časna mjesta islamska a vi to sasvim mirno prihvatate“. Utišavši masu ovim svojim govorom Ebu Sa'ad je nastavio detaljno opisivati zla koja su se događala u Jerusalimu. I tad, kad je od Poslanikova rođenja bilo prošlo nešto više od pet stoljeća i danas kad je petnaesti vijek hidžretski, pitali su se ljudi učeni, čudilo je svjesne sljedbenike Poslanikove, kako je moguće da se muslimani bave pitanjima i stvarima koje ih ne vuku naprijed a istovremeno znaju koje su to stvari i koja djela, znaju put, koji bi ih uspjehu vodio. Diljem svijeta islamskog, ma diljem svijeta uopće, tamo gdje god žive muslimani, u ovom mjesecu, mjesecu mevluda, održano je na hiljade skupova, posvećenih životu Poslanikovu. Cilj im bijaše da svi mi što bolje upoznamo Poslanika, bio je cilj i da drugima predstavimo Poslanikov život. Tim skupovima, svjedočili smo našu ljubav prema Poslaniku i potvrđivali našu opredijeljenost za jedini ispravni put. Zamislite braćo, dok se mi okupljamo da o Poslaniku učimo, da salavat na njega donosimo, tu u kairskoj džamiji, ustade El Harevi i reče nam: „Ovdje smo se okupili da u miru i bez brige slavimo Poslanika, a eto tu, nama sasvim blizu u Gazi i Zapadnoj obali naša braća trpe nasilje i nepravdu“. Dok se mi okupljamo u mekanskom i medinskom haremu da u miru slavimo Poslanika, da bezbrižno ibadetimo i u hladu dva časna harema plačemo i Poslaniku kod kabura selam nazivamo ustade između nas Ebu Sa'ad el Harevi i reče nam: „Kako je moguće da ste tako mirni, bezbrižni, opušteni, a eto tu sasvim blizu, u Siriji i Iraku vaša braća nemaju ni sofre, ni kuće, ni tople odjeće i ne vide svoje budućnosti“. Dok se mi okupljamo u malezijskim i indonežanskim džamijama da Poslanika slavimo, Ebu Sa'ad el Harevi ne da nam mira i podsjeća nas: „Vi salavat na Poslanika donosite, na onog Poslanika koji je rekao: 'Da pomognem bratu svome, draže mi je od čitavog mjeseca u itikafu provedenog',a tu sasvim blizu nas, naša braća, zovu ih Rohinja muslimani, nisu od komšija svojih tretirani kao ljudi“. Da se neko tako odnosi prema životinjama, sigurno bi neko digao glas da ih zaštiti. Dok nas po gradovima našim okupljaju razne manifestacije kojima selamimo Poslanika, u kojima naglašavamo našu želju za Resulom i ističemo da nam je on s.a.v.s., uzor, pomoli se među nas Ebu Sa'ad el Harevi i povika: „Braćo, dok se vi ovdje u vašim džamijama, domovima kulture i pozorištima okupljate i o Poslanikovu životu učite, eto tu, tu sasvim blizu vas, tu odmah iza džamije, tu na ulazu u školu, djeca vam u kladionici. Dok vi o Poslaniku učite i svoje propuste u življenju vjere kompenzirate ovim skupovima, tu pored vas hodaju ljudi koji ne vide ni svoje, ni budućnosti svoje djece. Ne primaju ni platu ni penziju. Dok vi organizirate večeri kur'anske u noćima u kojima želite naglasiti da ste drugačiji od drugih, vaša djeca moraju ići raditi kod tih drugih, daleko od kuće i domovine. Oni odoše raditi kod onih od kojih vi, organizirajući te večeri Kur'ana, želite biti drugačiji i tu razliku jasno naglasiti. Dok se vi okupljate, ne samo po džamijama već i po nekakvim paradžematima, i slušate neku ulemu koja vas želi vratiti u srednji vijek, jer oni samo za taj period imaju gotova rješenja, zemlja vam propada, a vi sve više postajete ovisni o drugima“. Ja mislim, govori Sa'ad el Harevi, koji se od jerusalimskog pokolja spasio, da su sva ta vaša okupljanja i na taj način iskazivanja pobožnosti i Ummetu pripadnosti, ustvari vaša kompenzacija za neuspjeh, da oživite islam u vašem životu i društvo uredite tako kako bi ono bilo poput onog u onom vremenu o kojem britanski historičar pisaše. I Poslanik i svako prisjećanje na njega s.a.v.s., poručuju nam da nas vjera ne stavlja pred izbor između ovog i onog svijeta, već nam ona svesrdno daje i Dunjaluk i Ahiret. Uzvišeni Bože, molimo te za pomoć. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
08.01.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

29.12.2015.

POVEDI BRATA U DŽENNET

Jedne prilike se Poslanik u prisustvu ashaba nasmiješio, pa ga oni upitaše: „Čemu se smiješ Poslaniče“? On reče:'Vidio sam dvojicu parničara pred Gospodarom svjetova'. Jedan od njih je rekao:'Gospodaru, ovaj mi je učinio nepravdu, pa mi od njega uzmi moje pravo'. Upitao ga je:'Kako da ti od njega uzmem tvoje pravo'? On je rekao:'Daj mi protuvrijednost od njegovih dobrih djela'. 'On nema dobrih djela', rekao je Gospodar, a parničar će na to:'Uzmi od mojih loših djela i prebaci njemu'. Na to mu je Gospodar rekao:'Bi li bio zadovoljan time da ti uopće nemaš loših djela'? 'Kako onda Gospodaru da namirim svoje pravo od njega'?,upitao je on. Uzvišeni mu je rekao:'Pogledaj na svoju desnu stranu'. Kad je pogledao vidio je dvorce, vrtove i bašče, i to takve da takvo nešto nije nikad oko vidjelo, uho čulo, niti srce osjetilo. Upitao je:'Čije je ovo Gospodaru'? Allah dž.š., je rekao:'Onoga ko mi plati njegovu cijenu'. 'A koja je cijena tome Gospodaru?, upitao je parničar. Gospodar mu reče:'Da svoga brata povedeš u Džennet'. Začudilo me i zadivilo, kaže Poslanik, kako Allah izmiruje svoje robove“. Gospodar svjetova, poslao je Poslanika da nam pokaže put pravi i upozori na stranputicu. Poslao ga je da nas, s ivice vatrene jame udalji i oko zajedničke riječi ujedini. Poslao ga je da nas nauči šta je za čovjeka važno a šta sporedno. Došao je Poslanik da nam pokaže da je živeći vjeru moguće biti sretan na Dunjaluku a ne robovati mu i da je moguće na Dunjaluku, na Poslanikovoj stazi sve svoje potrebe zadovoljiti a u grijeh ne zagaziti. Poslanik je došao i primjerom pokazao da u vjeri koju je donio ima mjesta za svakog, bez obzira na boju kože, spol, naciju... Spasu je pozivao i muškarce i žene i bijele i crne i arape i nearape. Obraćao se onima koje poziva riječima:“O ljudi“. Poveo je spasu i dunjalučkoj sreći i Ebu Bekra, uglednog mekeliju i Amara ibn Jasira, sina robinje i Bilala, crnog abesinskog roba, a kad je ispred sebe na kraju poslaničke misije vidio uspjeh, oličen u stotinu hiljada okupljenih ashaba na Arefatu, poručio je: „Vi ste braća i nema niko prednost nad drugim a jedinu razliku među vama pravit će Stvoritelj vaš i to samo na osnovu vaše bogobojaznosti i količine ispisanih dobrih djela u vašoj knjizi. Kao što je Poslanik promjerom svojim, samilošću, pravednošću, iskrenošću, poštenjem..., osvajao ljude i vodio ih sa sobom uspjehu, slobodno možemo reći Džennetu, i od nas traži da činimo isto. Zahtijeva da budemo odgojeni, vrijednostima vjere oplemenjeni i da takvi gdje god da dođemo po dobru budemo prepoznati, pa ljudi s oduševljenjem krenu s nama, krenu za nama, a nama je zadaća da ih povedemo sreći i uspjehu. Mogao je, bio je snažan i jak naš Poslanik kad je u Mekku dvadesetog Ramazana 630.god. ušao, osvetiti se i sve koji su ga zlostavljali i progonili kazniti, ubiti, i kao nevjernike u Džehennem poslati. Ne, on je jasno povikao:“Ni koriti vas danas neću“, i sve ih svojom blagošću, samilošću poveo ka Džennetu. Kome pripadaju te divne bašče, rijeke, perivoji džennetski? Onome ko je spreman platiti cijenu za njih. A šta je cijena? Cijena je da svog brata povedeš u Džennet. Obaveza ti je da svakom pokažeš ljepotu vjere, živeći je. Musliman je čist, uredan, drag, susretljiv, uvijek spreman pomoći. Musliman je iskren, pravedan, darežljiv. Musliman ne zavidi, ne mrzi, ne ponižava, ne svađa se. Musliman zna za riječi Poslanikove u kojima se kaže: „Da budeš povod da jedan čovjek pođe putem pravim, bolje ti je od Dunjaluka i svega što je na njemu“. Obaveza ti je da kad vidiš loše djelo, opomeneš, upozoriš, na lijep način skreneš pažnju počinitelju, ne koreći ga i ne prezirući. Povedi brata u Džennet kad ga vidiš da psuje, upozorivši ga da to što govori nije riječ koja će ga u džennetsko društvo uvesti. Kad ga vidiš da pije zabranjeno, upozori ga da to nije piće koje ga rijekama i izvorima džennetskim vodi. Kad ga vidiš da krade ili na nepošten način stiče, upozori ga da to nije hrana i opskrba koja će ga u hlad džennetskih voćki dovesti. Kad ga vidiš da je na stazi koja bludu vodi, upozori ga da to nije staza na kojoj su hurije džennetske. Upozori ga, bolje ti je tako, nego da on tebe na Ahiretu, pred svima optuži da ga upozorio nisi, a mogao si. Musliman, sljedbenik Poslanikov, uvijek je u misiji, baš kao što je i Poslanik bio jer zna, da ako samo jedan čovjek krene putem istine njegovim sebebom, bolje mu je od Dunjaluka i svega na njemu. Obaveza ti je oprostiti bratu, haliliti mu, tako te uči Poslanik i primjerom i riječju. On s.a.v.s., je rekao: „Ako hoćeš milost, budi milostiv“. „Ako hoćeš oprost, opraštaj“. Poslanik je oprostio i Hindi i Vahšiju i Suhejl ibn Amru i ... Ovaj veliki ashab Suhejl je koristeći svoje govorničke sposobnosti u džahilijjetu kad bijaše vrijeđao Poslanika i odvraćao od njegova puta. Kad je oslobođena Mekka, Omer r.a. traži od Poslanika da Suhejla kazni, a Poslanik kaže: „Ne, on će svoje govorničke sposobnosti staviti u službu vjere“. Uistinu, kad je Poslanik na Ahiret preselio, ono što je Ebu Bekr bio u tim trenutcima stanovnicima Medine, Suhejl je bio stanovnicima Mekke. Očuvao jedinstvo muslimana i njihovu prisebnost. Zar ga Poslanik nije samilošću i oprostom poveo u Džennet. Cijena džennetskih ljepota, koje na Dunjaluku ni jedno oko nije vidjelo, je oprost. Te ljepote su tvoje, ako brata svog povedeš u Džennet, ako pokažeš velikodušnost, oprostiš, preko ružne riječi i lošeg postupka pređeš. Muslimana, istinskog Pejgamberovog sljedbenika krasi osobina praštanja jer zna, da kad bi samo jedan čovjek njegovim sebebom krenuo putem pravim, bolje mu je od Dunjaluka i svega na njemu. Poslaniče, došao si da nas naučiš, kako da živimo na Dunjaluku. Naučio si nas da je Dunjaluk prolazan i da je on njiva ahiretska. Upozorio si nas da nipošto ne prodamo Ahiret za Dunjaluk. Sve razamirice među ljudima, i to si nas naučio, su zbog Dunjaluka i njegovih prolaznih užitaka. Oporučio si nam: „Nemojte se svađati, jedni na druge ljutiti, nemojte glavu od brata okretati, zbog onoga što ćete svakako ostaviti“. Brate muslimanu, brata povedi u Džennet, primjerom, savjetom, oprostom. Budi čvrsto na stazi Poslanikovoj i toj stazi druge zovi, ne silom, ne grubo, ne osoro, već poput Poslanika, blago, lijepom riječi, nadasve primjerom. Uzvišeni Bože, pomozi nam da razumijemo da je istinska pobožnost u činjenju dobrih djela, da je ona samilost, susretljivost i na oprost spremnost. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
01.01.2016.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

23.12.2015.

IME MU NA ARŠU PIŠE MUHAMMED RESULULLAH

Hakim u Mustedreku bilježi da je Poslanik rekao: „Kada je Adem a.s., počinio grijeh rekao je:'Gospodaru molim Te hakkom Muhammeda da mi oprostiš'. Uzvišeni ga upita:'Kako znaš za Muhammeda, a Ja ga još nisam stvorio'? On odgovori:'Gospodaru, kad si me stvorio i udahnuo mi od Svoga ruha, podigao sam glavu i vidio na stubovima Arša napisano, NEMA BOGA OSIM ALLAHA I MUHAMMED JE NJEGOV ROB I POSLANIK. Zaključio sam da bi uz Svoje ime, Ti spomenuo samo Sebi najdraže stvorenje'. Uzvišeni Allah mu reče:'Istinu si rekao, Ademe. On je Moje najdraže stvorenje. Zato što si Me njime zamolio, Ja ti opraštam i da nije Muhammeda ne bih ni tebe stvorio“. U djelu Eš-Šifa, Kadi 'Ijad ovaj hadis spominje u sljedećoj formi: „Adem reče:'Kad si me stvorio, podigao sam glavu prema Tvom Aršu i vidio ispisano, NEMA BOGA OSIM ALLAHA A MUHAMMED JE ALLAHOV POSLANIK. Zaključio sam, da kod Tebe niko nije vrijedniji od onoga čije si ime stavio pored Svog'. Uzvišeni Allah tada reče Ademu:'Tako Mi Moje uzvišenosti i veličine, on je posljednji poslanik od tvog potomstva, i da nije njega, ne bih ni tebe stvorio“. I Adem pejgamber kod najodabranijeg među poslanicima, kod Miljenika Božijeg traži zagovor, šefa'at traži preko Muhammeda i moli oprost za grijeh u Džennetu počinjen. I kad ljudi zbunjeni na Mahšeru okupljeni budu, Nuhu pejgamberu će doći da od njega zagovor traže, a on će reći da potraže šefa'at kod nekog drugog od poslanika, jer sebe ne smatra dostojnim zbog činjenice da mu sin i žena bijahu nevjernici. I kad Ibrahimu a.s. dođu, nakon što iz mezara ustanu dezorjentisani i prestravljeni i kad ga za zagovor budu molili, on će reći, kako nije dostojan te počasti jer mu otac bijaše nevjernik. I kad Musau a.s., dođu i kod njega se zagovoru ponadaju, on će ih poslati dalje. Ne smatram se dostojnim toga jer ubih čovjeka, pa sam i sam od Gospodara oprost tražio. Kad od Musaa a.s. odu, naći će Isa pejgambera. Ti si riječ Božija, budi nam zagovornik kod Stvoritelja našeg. Idite Muhammedu a.s., reći će, on je najodabraniji između nas. Allah je njega počastio čime nikog prije nije. Odlikovao ga je i nad melekima u noći miradžskoj. U toj noći i šefa'atom je odlikovan, pa njemu idite. On će se za vas zauzeti i neizvjesnosti vas i čekanja spasiti. Ibn Abbas r.a., prenosi a Hakim u Mustedreku bilježi: „Uzvišeni je Isau a.s. objavio: „Vjeruj u Muhammeda i naredi onima iz svog ummeta koji ga dočekaju da vjeruju u njega, jer da nije Muhammeda, ne bih stvorio ni Adema, i da nije Muhammeda ne bih stvorio vatru. Stvorio sam Arš na vodi i on se potresao pa sam na njemu zapisao, LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH, i on se smirio“. O čovječe, čovjek čije ime pokraj Stvoriteljeva na Aršu stoji, tvoj je Poslanik. Ono što mu je objavljeno, on je živio, pa je kao takav uzor ljudima, jer ono što donosi, neprolazna je, univerzalna, vrijednost. Uzor je svima, dječaci se u njega ugledati mogu. Bio je on s.a.v.s., brižni i poslušni dječak koji po obroncima Mekke čuva stada i odgovorno, krajnje odgovorno se odnosio prema svakom poslu i postavljenom zadatku. Bio je jetim. Na dunjaluk je došao i tu oca nije zatekao. S majkom se zauvijek u svojoj šestoj godini rastao. Odrastao je kod djeda i amidže i nikad nije pao u očaj, nikad nije dopuštao da ga sažalijevaju i da mu popuštaju. Ova briga o Muhammedu, jetimu, kazuje nam braćo, kako se porodica i familija treba brinuti o sebi i jedni za druge. Kao što djed Abdulmutalib i amidža Ebu Talib brinu o Muhammedu i podižu ga do zrelosti, tako se i današnje amidže, dajidže, djedovi, braća i sestre, trebaju brinuti da u familiji ne bude djece koja zbog slabijeg imovinskog stanja ne mogu na fakultet. To je nama obaveza, koja proizilazi iz onoga što nam Poslanik donosi. Briga za djecu, posebno onu koja u svom najbližem okruženju nemaju onoga ko bi se za njih pobrinuo, to je zadaća muslimanu. O čovječe, čovjek čije ime pokraj Stvoriteljeva stoji na Aršu, tvoj je Poslanik. On je uzor mladićima i djevojkama. Vaših je godina bio dragi mladići i djevojke, naš voljeni Poslanik kada je el- Emin postao. To je postao zbog svog ponašanja. Vrline mu to ime dadoše. Tako je prozvan jer bijaše povjerljiv, pouzdan, na njega se uvijek moglo osloniti jer u svemu on s.a.v.s., bijaše na visini zadatka. Ako draga omladino tražite put na kojem je uspjeh, to je Muhammedov a.s., put. Kao što svi na danu polaganju računa traže zagovor i kod Muhammeda a.s., ga nađoše, svi koji na Dunjaluku traže istinu, pravi put i uspjeh, kod Muhammeda a.s., će naći. Ako želiš uspjeh, slijedi Poslanika koji je uzor svima koji vjeruju Allaha i Sudnji dan. On je uzor jer nikad ne bješe povodljiv, ne bješe potkupljiv, nikad nesiguran. Uspjeti se može samo ako se slijedi put, pravila i principi koje nije postavio čovjek, već čovjeku, Stvoritelj. Omladino, Poslanik, čije ime na Aršu piše, vama je poslan i vama govori, ne budite povodljivi, uvijek budite na strani istine, pravde, budite odgovorni i povjerljivi. Govori vam da ne budete potkupljivi. Vjera nas uči da u životu postoje stvari koje nemaju cijenu. Zar s.a.v.s., nije odbio prodati istinu riječima: „Ni sunce u desnoj, ni mjesec u lijevoj ruci nisu dovoljan razlog da okrenem leđa istini“. Naš put, omladino draga, je Islam, naše vrijenosti su Bosna, Bosanski jezik, moral utemeljen na vjeri i naše zajedništvo. O čovječe, čovjek čije ime pokraj Svoriteljeva na Aršu stoji, tvoj je poslanik i uzor. U njega se ugledaj i na vrijeme se ženi. U njega se ugledaj i budi dobar muž i brižan otac. Taj naš uzor, Muhammed resulullah, nije nikome primjer za nasilje u porodici. On nikad ni na kog nije digao svoju ruku. On ne može biti primjer za nerazumijevanje i neslogu u braku. On ne može biti primjer onome ko ne bdije nad odgojem svoje djece. Muhammed resulullah je najbolji muž i od nas traži isto. Nismo dobri ni kod Boga ako nismo dobri prema našim ženama. Nismo dobri ni kod Boga ako nismo od onih koji bdiju nad odgojem potomstva. Mi, muslimani trebamo se sramiti što u našim sredinama postoje tzv. „sigurne kuće“ u koje se sklanjaju žene, žrtve porodičnog nasilja. Zašto se moramo sramiti? Zato što smo muslimani i što nam je Muhammed a.s., uzor a on nikad nije svoju ženu udario ili je na bilo koji način ponižavao. Čovjek čije ime pokraj Stvoriteljeva na Aršu stoji, naš je Poslanik i uzor nam treba biti. Uzor treba biti svakom radniku jer nas je podučio da je muslimanu osobina da svaki posao radi odgovorno i najbolje što može. Uzor je svakom trgovcu. Ko od njega želi učiti, zna da ne može i ne smije varati. Znamo da krivo vagati znači biti međ' onima za koje Svevišnji kaže: „Teško njima“./Mutaffifin,1/. Uzor je Muhammed resulullah svima koji žele vjeru živjeti. Mi od njega učimo kako da se odnosimo prema životu. Jedan naš pjesnik koji se na izvorima vjere naše napaja piše: „Ko mi je dao pravo, da uberem ovo cvijeće, koje je bilo postelja leptiru“. Ko to nama daje pravo da uništavamo našu okolinu a tvrdimo da Poslanika volimo. On nas uči kako da se odnosimo prema životinji. Nađite u historiji primjer da su istinski sljedbenici Resulullahovi, zlostavljali i istrebljivali životinje, palili usjeve, neplanski sjekli šume, itd. Nađite kroz historiju primjer da su istinski njegovi sljedbenici prisvajali tuđe, da su od države krali i na podmukao i netransparentan način sticali. Ima li igdje primjer da su istinski sljedbenici Pejgamberovi, druge ugrožavali, da su tuđe pravo prisvajali, drugima i drugačijima normalan i slobodan život onemogućavali. Nađite primjer da su pravi muslimani kojima je Miljenik Božiji uzor, smutnju međ' muslimane unosili i rasprave o nevažnim stvarima raspirivali. Nađite primjer da su takvi jedan od drugog glavu okretali i jedan protiv drugog spletkarili. Ovakvi, izgrađeni i moralni ljudi ne bi postojali da Uzvišeni ne posla Muhammeda koji će ljudima pokazivati put i objasniti im suštinu i smisao života. Ljudi će tragati za putem, za smislom, za suštinom. Put, braćo, postoji. Na tom putu su bili i Ebu Bekr, i Omer, i brojni ashabi i generacije mnoge. Put je uvijek tu, vidljiv i prepoznatljiv. Mi koji ćemo kad iz mezara ustanemo tražiti Muhammeda da nas neizvjesnosti i čekanja spasi i da nas od vatre džehennemske udalji, da bi ga našli tamo, na Mahšeru, nađimo ga sada, ovdje. Kao što Adem a.s., na Aršu ugleda njegovo ime, mi uvijek tu pored sebe, tu ispred sebe trebamo vidjeti njegov put i znati da su svi drugi stranputice. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim Poslanikovih riječi: „Slušajte me, bit ćete slušani“. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
25.12.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

16.12.2015.

MEVLUD JE HVALJENOM

Poslanik kaže: „Meni pripada pet imena. Ja sam Muhammed, mnogo hvaljeni. Ja sam Ahmed, pohvaljeni. Ja sam Mahi, kojim Uzvišeni briše kufr. Ja sam Hašir, oko kojeg će se ljudi proživjeti, i ja sam Akib, posljednji, poslije kojeg nema vjerovjesnika, a Allah Uzvišeni ga je prozvao i blagi i milostivi“. /Buharija i Muslim/. Rekao je također: „Ja sam Muhammed, ja sam Ahmed, ja sam Mukaffi, posljednji poslanik, ja sam poslanik tewbe i milosti“. /Muslim/. U mjesec Rebiu-l-evvelu, mevluda, mjesec smo ukoračili. Danas je njegov sedmi dan a u srijedu će biti dan u kojem se u godini slona rodio Poslanik čovječanstvu. Poslanik čovječanstvu poslan, to ga u nizu drugih razlika, čini osobenim u odnosu na sve predhodne poslanike. Kao osnovnu zadaću svoje misije, on s.a.v.s., određuje odgoj. „Poslan sam da odgojim čovjeka“. /Hakim/. Da usavršim moral kod ljudi, došao sam. Iz Kur'ana učimo da je došao kao milost svjetovima, da je došao da nam riječ Božiju kazuje, da nas očisti, Knjizi i mudrosti pouči. Čitamo u Kur'anu da je on uzor ljudima i da je on s.a.v.s., samo čovjek kojem se objavljuje. To što je Poslanik svojim dolaskom donio, njegova majka je rađajući ga u obliku svjetla koje je daleke krajeve obasjalo, vidjela. To što je Poslanik svojim dolaskom donio, vatropoklonici su vidjeli jer se pred snagom svjetla ugasila vatra. Iščeznulo je njihovo lažno božanstvo. To što je Poslanik svojim dolaskom donio i Kisrini su podanici i savremenici vidjeli, kad se dijelovi njegove palače srušiše. Poslanik je nakon dvadeset i tri godine svoje misije na Ahiret preselio. Ono što je donio ostalo je zauvijek. Ostalo je kao Put, a sve ostale pravce Poslanik je na pijesku štapom svojim prikazao kao stranputice. Oni koji ga slijede, oni trebaju biti mnogo hvaljeni. Oni trebaju biti oni pred kojima kufr, širk i grijesi drugi iščezavaju. Oni trebaju biti oni koji nastoje načinom svoga života zaslužiti Poslanikovu blizinu na Ahiretu i oni trebaju biti svjesni da je to što Poslanik govori posljednja objava čovjeku, te da onaj ko po njoj uredi život, uspjet će jer je ona „ljudskoj prirodi prirođena“./Rum,30./. Danas, kad obilježavamo rođendan Allahova miljenika i među svim poslanicima odabranika, nužno je da propitamo sebe, našu zajednicu, ummet naš, sve sljedbenike Ahmedove. Čime se ja i moja zajednica možemo hvaliti? Šta možemo kao svoj lični i naš zajednički uspjeh istaći i to ponuditi kao vrijednost drugima, čovječanstvu. Poslanik je poslan svim ljudima. Mi ga nismo imali priliku susresti i očima vidjeti. To međutim ne umanjuje našu obavezu da slijedimo njegov korak, jer smo u prilici upoznati sve njegove osobine i čitati o svakom njegovom životnom koraku. Obavezni smo, ono što je donio živjeti i na taj način to drugima ponuditi. Bit ćemo pitani, jesmo li? Bit ćemo odgovorni, ako nismo. Ne postoji drugi način da uspješno o Poslaniku govorimo osim, djelom. Šta to ja pokazujem, to je pitanje koje treba da me proganja, opterećuje. Obavezni smo onim svjetlom koje je u mevludskom mjesecu obasjalo Šam, ugasilo vatru u Perziji, isijavati i drugima biti predvodnici na Putu i stalno ih opominjati da ne zablude stranputicom. Hvale li te ljudi zbog tvog poštenja, iskrenosti, blagosti, darežljivosti? Žude li ljudi za druženjem s tobom, jer si lijepe riječi, jer si susretljiv i s osmijehom uvijek? Jesi li sljedbenik hvaljenog i pohvaljenog, Ahmeda, Muhammeda? Neka se svaki džemat, zajednica muslimana svaka, ummet neka se pita, hvale li nas drugi zbog naše sloge, zajedništva, pomaganja? Dive li se drugi našoj urednosti, našim zakonima i procedurama? Dragi naš Ahmede, Muhammede, ne hvale nas, ne dive nam se, već je zbog naše nesloge i dubokih razdora među nama i sam pridjev „islamski“ dobio prizvuk negativan, a riječ „džihad“, postala ona koja plaši svakog koji je čuje. Dolazi nam, braćo dan u kojem je rođendan Hvaljenog i Pohvaljenog, dolazi nam on s.a.v.s., da od nas načini one koji će također biti hvaljeni. Koji će zbog morala svog i skladnog načina života koji se islamskim zove biti hvaljeni od drugih i koji će tim životom, srca ljudska osvajati. Danas, kad obilježavamo rođendan Poslaniku, nužno je da se pitamo. Jesmo li mi dostojni sljedbenici onog koji je dolaskom svojim i životom, brisao nevjerstvo, pobijedio širk i progonio grijeh. Poslanik to nije progonio oružjem. Ne sabljom, nije time progonio kufr, širku se suprostavio i grijeh odstranio. Zar nije u Mekku bez oružja ušao i Kabu od širka očistio? Zar nije osvajao ljude svojim načinom života? „Da si bio osor i grub, oni bi se razbježali od tebe“, kaže nam Uzvišeni. Milošću i blagošću uspio si u misiji Muhammede. Ko će vas slijediti, vas koji danas kad se poslanikov rođendan obilježava, ubijate nevine po Siriji, Iraku, Afganistanu, diljem svijeta. Gdje je vama poslanikova blagost, njegova samilost? Ko će to u vama vidjeti istinsku želju i opredjeljenje za borbu protiv nevjerstva, licemjerstva kad je ono što vi činite siguran put u Džehennem. „Onome ko vjernika ubije namjerno, kazna će biti Džehennem, u kojem će vječno ostati“./Nisa,93./. Naš voljeni Ahmede, Muhammede, svjetlo koje je u danu rođenja tvog obasjalo Šam, ne sija u životima našim. Ono svjetlo koje je ugasilo vatru i druga božanstva porušilo, ustuknulo je pred vatrom oružja od kojeg u svakome danu djeca tvog ummeta ginu. A ti si Hašir, onaj oko kojeg će se ljudi po proživljenju okupiti. Sad kad smo u mjesecu tvog rođendana i kad se sjećamo riječi majke ti Amine, da je svjetlo vidjela, pitamo se hoćemo li mi vidjeti svjetlo tvog šefa'ata pa k njemu kad iz mezara ustanemo krenuti, ili ćemo zbog grijeha, zbog stranputice kojom hodimo, lica tamnih biti, zbunjeni i prestravljeni. Mi, sljedbenici tvoji Ahmede, kad abdestimo, dovom molimo da nam Allah da knjigu djela u desnu ruku. To, da tu knjigu, tom rukom prihvati, bit će dato onome ko istu dobrim djelima ispiše. Najbolje djelo je ponašanje u skladu s propisima koje nam donosiš jer si nas podučio da je vjera ahlak, a i došao si da usavršiš moral kod ljudi. Mi od svih poslanika, a bilo ih je na hiljade, znamo samo, kad je tvoj rođendan. Ti si Mukaffi, posljednji i sigurni smo da je to jedini rođendan poslanički za kojeg čovječanstvo zna. I ono što si donio je jedina od objava svih tačna i konačna je, jer neće više niko ništa od Gospodara Svjetova ljudima donositi. Upozorio si nas na to riječima: „Ostavljam vam dvije stvari, kojih ako se budete držali, nećete zalutati. Allahovu Knjigu Kur'an i moju praksu sunnet“. Poslaniče, u vrtlogu sukoba međusobnih, luta ummet tvoj. U glibu grijeha i nepravde je on. Ima smisla sjećati se rođendana tvog Ahmede, samo ako će taj događaj u našim srcima roditi želju i potaknuti odlučnost da se vratimo Kur'anu i sunnetu i učvrstimo svoj korak na putu koji vodi sreći i spasu. Učinimo to s saznanjem da je naš hvaljeni Poslanik, Poslanik tewbe i Poslanik milosti. Pokajmo se o muslimani i ka milosti Božijoj krenimo, svjesni da je Ahmed kao milost svjetovima poslan. Uzvišeni Bože, pomozi nam da vječno svjetlo vjere vidimo i isto odlučno slijedimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
18.12.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

09.12.2015.

KOJA SU DJELA ŠTO DŽENNETU VODE?

Muaz ibn Džebel pita Poslanika ono što bi svako od nas pitao. „Koja su to djela koja vode u Džennet a od vatre udaljavaju“?, pita. Poslanik mu veli da je pitao nešto vrlo važno a da su ta djela lahka onome kome to Allah olakša. Činiti dobro, lahko je onome ko voli Allaha i Poslanika. Lahko je to onome ko zna i vjeruje da je Dunjaluk prolazan, ali da nije čovjekovo konačno stanište. Lahko je činiti dobro onome ko zna s čime Poslanik poredi Dunjaluk u odnosu na ahiretsku vječnost. Ono malo vode što ti na prstu ostane kad ga u more umočiš, eto, toliki je Dunjaluk naspram Ahireta. Toga, ko je svjestan, on s lahkoćom čini djela koja će mu garantovati dunjalučku sreću i užitak u vječnosti. Koja su to djela, pita Muaz. „Vjeruj Allaha i ne pridružuj Mu nikoga, klanjaj namaz, daji zekat, posti Ramazan i obavi hadždž“, reče Poslanik. Islamski šarti su ovo što Poslanik nabraja a to su djela bez kojih se ne korača stazom koja Džennetu vodi. Postoje i imanski šarti. Oni su uslovi vjerovanja. Zadaća vjerovanju je da nas pokrene na djelo, pa je opće pravilo da se vjera ne može kompletirati bez življenja, odnosno šarta islamskih. Bez šehadeta nisi uopće u prilici da se za Džennet kandiduješ, a kad šehadet u srce staviš i jezikom ga posvjedočiš, naredni je korak djelima ga potvrditi, a djela su namaz, post, zekat, hadždž.... Ako si dužan izvršavati ove šarte a ne činiš to, sam si sebe sa staze koja Džennetu vodi, udaljio. Poslanik obradovan Muazovim pitanjem i njegovom željom da Džennetu stanovnik bude, upita ga: „Hoćeš li da te uputim vratima svakog dobra?“. „ To je post koji štiti od svakog grijeha i poroka. To je sadaka koja briše grijehe kao što voda gasi vatru i to je tvoj namaz u gluha doba noći, kada niko osim Gospodar tvoj ne promatra tvoj kijam, ruku i sedždu“, pojasni Poslanik. Kao što vidimo braćo, na ovim vratima svakog dobra nalaze se djela kojima je zajednička osobina, tajnost. Čine se tako da ne može biti nikakve sumnje u njihovu iskrenost. Mogu se činiti samo u ime Stvoritelja svjetova. Ova djela, taj post koji je skriveni ibadet, ta sadaka koja se daje tako da ne zna lijeva šta je dala ruka desna i taj noćni namaz koji je tamom noći obavijen i nikome osim Stvoritelju vidljiv, potvrda su iskrenosti našega šehadeta i jasne naše opredijeljenosti za put koji se Sirati mustekim zove, kao i naše neutažive želje da na Ahiretu pozdravom džennetskim budemo dočekani. Ko se hvali učinjenim dobrom, ko to dobro djelo ističe, taj ga obezvrijeđuje i upitnim čini iskrenost nijjeta svoga, a bez takvog nijjeta djelo nije vrijedno. Evo kako Allah dž.š., opisuje one koji ta djela samo sa željom da Džennetu stanovnici budu čine. „Bokovi njihovi se postelje lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onoga što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju“./Sedžde, 16-17/. Želeći Muazu, a i nama, put ka Džennetu učiniti što jasnijim, Poslanik upita: „Želiš li da te obavijestim o glavnoj stvari za roba Božijeg, o njenom temelju i vrhuncu njenom?“. „Hoću“, reče Muaz, a Poslanik objasni: „Glavna stvar je Islam“. Bude li neko tražio drugi put ka Džennetu osim onoga koji se Islam zove, neće stići na cilj. A mora znati da je Islam život, svakodnevnica naša i da on svojim propisima uređuje sve aspekte našega života. Kazuje nam kojom ćeš nogom u zahod ući, kako u postelju leći, kojom nogom iz džamije izaći, kako se Allahu zahvaljivati, kako sa ljudima ophoditi, ma kazuje nam sve. „Temelj Islamu je namaz“, dodade Poslanik, „A vrhunac mu je džihad“. Muslimanski se borac poznaje po tome što se uvijek i svugdje protiv nasilja bori. Oni koji danas u ime vjere nam uzvišene, nasilje čine, ne da nisu muslimanski borci, oni nikako ne predstavljaju Islam, a i kako bi kad je Islam vjera mira i put koji ljudima donosi sreću. Svi smo obavezni u borbu protiv nasilja uključiti se i stremiti vrhuncu naše vjere a to je ljudsko dostojanstvo, pravda i mir. Mudžahid si brate kad ovoj našoj omladini objašnjavaš da je Islam srednji put i kazuješ im da nam i djed i nana ispravno vjerovaše i tačno po sunnetu klanjaše. Tačno su, ti naši preci razumjeli Islam živeći dostojanstveno, uvažavajući druge. Mudžahid si kad se boriš snagom argumenta da je Islam čovječanstvu put a taj snažni argument nije drugo, do dobro djelo. Djelo od kojeg će svi ljudi imati koristi, to je Islam, a ti ćeš se tim djelom ponositina Ahiretu. Da ne bismo na putu ka Džennetu posrnuli i sve što smo sa sobom od dobrih djela spakovali, prosuli, Poslanik nas preko Muaza opominje. Kazuje nam šta nas može kao džemat, kao zajednicu, kao ummet ugroziti i u nesreću ovdje odvesti a i od Dženneta udaljiti. To je, JEZIK, veli Poslanik a to podrazumijeva smutnju, a smutnja je opasna i kako kaže Uzvišeni i od ubistva teža i gora. Muaz kad to čude, trže se i reče: „Poslaniče, mi vodimo računa šta govorimo“! Poslanik reče: „Zar je iko otišao u Džehennem osim zbog jezika svog?“ Kao da mu Poslanik reče, ne dopusti Muaze da nakon što zaradiš i mukotrpno dobra djela stekneš, bankrotiraš. Bankrotirat će, dobra djela svoja izgubiti svako ko smutnju, neslogu i nered na zemlji među ljude sije. On se od Dženneta udaljava a muslimane od mira i sreće. Jezik te tvoj od Dženneta udaljava i onda kad neargumentirano i nestručno o pitanjima naše vjere polemišeš. Jezik te od Dženneta udaljava i smutnji si na usluzi i kad se upuštaš tumačiti propise vjere a nisi osposobljen. Čovjek je obavezan naći sklonište od smutnje. Poslanik kaže: „Ko sebi nađe sklonište od fitne (smutnje), neka se tamo i skloni“./ Muslim/ Sigurno sklonište je džemat. Onaj džemat koji je čvrsto na istinskom putu vjere, a taj put je srednji put. Uzvišeni Bože, olakšaj nam djela koja Džennetu vode i osnaži nas da smutnji, neslozi i podjelama ne damo među nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
11.12.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
114695

Powered by Blogger.ba