Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

13.05.2015.

NEPROLAZNE SU MI'RADŽSKE PORUKE

Dvadeset šesti je Redžeb. U akšam nastupa mubarek, Lejletu-l- Mi'radž. Podsjeća nas ta mubarek noć na veliki događaj Poslanikova putovanja iz Mekke u Jerusalim, podsjeća nas na Isra', Noćno putovanje i podsjeća nas na Poslanikovo uzdignuće do Allahovog dž.š., Arša, Mi'radž. I na jednom i na drugom putovanju, Poslanik je vidio i doživio, te nama prenio, ono što nas svaki put iznova podsjeti na univerzalnost poruke islamske i obavezu muslimana da tu poruku slijede kako bi se od grijeha i kazne spasili. Na svom Noćnom putovanju Poslanik bijaše počašćen da imami džematu kakvom niko ni prije ni poslije nije. To je džemat poslanika okupljen u Aksa džamiji. Svi oni, poslanici predhodni, stajanjem u saf iza Muhammeda a.s., potvrđuju univerzalnost Božije poruke, da je Bog jedan, put koji vodi istini jedan, i da je svaki drugi put, ustvari stranputica, i da ko bude tražio imama mimo Miljenika Božijeg neće hoditi stazom koja vodi Allahovom zadovoljstvu. Na tom Noćnom putovanju, prije uzdignuća u više sfere, Džibril nudi Poslaniku da izabere, nudi mu izbor između prolaznog i vječnog, između pravog i krivog puta, između istine i laži. Poslanik ne bira vino koje simbolizira kratkotrajni dunjalučki užitak. Bira mlijeko koje svojom bjelinom, čistoćom i hranljivošću simbolizira čistoću vjere islamske i korisnost naredbi i zabrana u Islamu za čovjeka. Kad Poslanik krenu sa Džibrilom u društvu u više sfere i kad se kroz sedam nebeskih kapija prolaziše da bi Allahovom prijestolju stigao, da bi do Sidre i Muntehaa došao, sa poslanicima predhodnim susretaše, oni se dolasku Miljenika Božijeg na zemlju radovaše. Sretni su bili jer su znali da je ono s čime su oni dolazili, sad upotpunjeno i da je Allahova vjera s dolaskom posljednjeg od njih, usavršena a blagodat neizmjerna upotpunjena. „Hvaljen neka je onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja naša pokazali“./Isra,1./. Ova znamenja iz putovanja noćnog spomenusmo kako bismo i sami po tim znamenjima život svoj ravnali i kako bi nam ona bila putokaz na našoj dunjalučkoj putanji. Naučismo, da slijediti Poslanika posljednjeg je zadaća svakog čovjeka, baš kao što i svi poslanici ga u džamiji jerusalimskoj, Aksa mesdžidu, slijediše. Naučismo, da kad smo pred izborom, a čovjek je biće slobode, da uvijek biramo ono što je vrijedno i korisno na oba svijeta, a ne ono što će nam donijeti samo kratkotrajnu, dunjalučku korist. Naučismo, da kao što se poslanici na kapijama nebeskim raspoređeni, radovaše dolasku najodabranijem između njih, i mi se radujemo mubarek noćima iz kojih učimo poruke naše vjere, kako bi svoj korak uskladili s poslanikovim, te tako njegovog Šefa'ata dostojni bili. O događaju mi'radžskom, Allah dž.š., kazuje: „Približio se pa nadnio, blizu koliko dva luka ili bliže“./Nedžm,8-9/. „Džibrila je po drugi put vidio kod Sidretul Muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište“./Nedžm, 13,14,15./. Osim što je Poslanik znamenja veličanstvena i brojna vidio, on je Ummetu svome sa Mi'radža, poklone neprocjenjive vrijednosti donio. Muslim od ibn Mes'uda bilježi: „Poslanik je na Mi'radžu dobio troje: pet vakata namaza, zadnja tri ajeta sure Bekare i Šefa'at“. Namaz smo dobili, i to pet njih, a za svaki je nagrada kao da ih je deset. Naređen nam je na Mi'radžu poslanikovom, na poslanikovom uzdignuću. Iz tog čitamo poruku da čovjek želi li se uzdići u društvo čovjeka, onog stvorenja koje je u najljepšem liku na zemlju došlo, mora klanjati. Bez duhovne nadgradnje, bez tog duhovnog uzdignuća, čovjek i nije čovjek. Nije čovjeku zadaća samo jesti, piti i razmnožavati se. Čovjek je namjesnik Božiji na zemlji. Dužnost mu je, da na zemlji uspostavi red, a da bi to bio sposoban mora prvo urediti svoj život, a tog reda bez namaza nema. Ako čovjek želi biti sposoban nositi se sa izazovima životnim, ako želi svoju misiju halife uspješno nositi, nužno je da krene stazom vlastitog uzdignuća, da krene na svoj Mi'radž, a namaz je Mi'radž mu'mina. Posljednja tri ajeta sure Bekare, mi'radžski su poklon. Dati su Poslaniku iz riznice ispod Arša. Ti ajeti nam donose i putokaz i opomenu. Putokaz je, da Allahu pripada sve na zemlji i nebesima, a opomena, da sve što činimo, bilo javno ili tajno s tim ćemo se suočiti. Putokaz je, da vjerujemo onako kako su poslanici vjerovali, a opomena da ne budemo kao oni koji su zalutali i govorili, čujemo ali se nećemo pokoriti. Putokaz je, da Allah dž.š., ne opterećuje čovjeka preko njegovih mogućnosti, a opomena, da sve što činimo, i dobro i loše s nama će i samo će nas po tome cijeniti i samo prema tome suditi. Mi'radž nam je poklonio Šefa'at. Muhammedov a.s. Ummet je počašćen time, da ko god bude šefa'ata dostojan, bez iščekivanja će ući u Džennet. Ako želiš biti u skupini koja će tog mučnog iščekivanja biti pošteđena, kreni stazom vlastitog uzdignuća, vlastite duhovne nadgradnje, kreni na svoj mi'radž. Allah dž.š., obećava vjernicima da će im pokloniti i pobjedu i uspjeh. Evo tog obećanja: „Vjernici će postići ono što žele, oni koji namaz obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i zekat daju, i bluda se klone, i o emanetima povjerenim brinu, i namaz na vrijeme obavljaju. Oni su dostojni nasljednici koji će Džennet naslijediti i u njemu vječno boraviti“./Mu'minun, 1-11./. Dvadeset sedma, redžebska, miradžska, noć je večeras. Četrnaest vjekova poslije, ništa od poruke miradžske nije izblijedilo i ništa u Mi'radžu nije daleka prošlost. Sve je sad, kao i tad jednako aktuelno i jednako se tiče nas, kao što se ticalo ondašnjih ljudi, ashaba poslanikovih. Mi'radž nas uči da se ponašati trebamo tako da nas to naše ponašanje svrsta u društvo onih koji odgovorno titulu halife na zemlji nose. Mi'radž nas uči da nismo samo tijelo. Uči nas da namazom svoje tijelo odgajamo, ajetima kur'anskim sebe usmjeravamo i Šefa'atu Pejgamberovom se nadamo. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji namaz čuvaju, ajete kur'anske čitaju i slijede i Šefa'atu tvom odlučno koračaju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.05.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

06.05.2015.

KAKO DANAS ČITATI DAN DŽAMIJA???

Kad se na današnji dan, devedeset treće, banjalučki Bošnjaci i oni širom svijeta probudiše, Ferhadiju nisu mogli vidjeti. Tu noć bila je srušena. Ili su je možda mnogi, tek tad vidjeli, tek srušenu primijetili, za nju čuli. Tek tad postali svjesni da ona njima pripada i oni njoj. Godinama, desetljećima su pokraj nje prolazili i ništa osim spomeničke baštine nisu primjećivali. Za njih to bijaše jedna drevna, stara, iz vremena Osmanskog, građevina, spomenik kulture pod zaštitom UNESKOA. Kad je agresor, kao i brojne druge, sruši, shvatismo da je to džamija koja nas godinama sebi očekivaše, zvala nas i pogledala da joj u hlad zidina kamenih dođemo i iz društva usamljenika (gariba), izvedemo. Kad je srušiše, shvatismo da je ta kamena građevina koju UNESKO štiti, temeljni kamen našeg identiteta i naše opstojnosti. Shvatismo da agresor zna šta nam treba srušiti da bi nas srušio i na koljena bacio. Zato je srušio preko hiljadu vjerskih objekata: džamija, mesdžida, tekija, turbeta, imamskih stanova..., preorao mezarja. Da, da, to se stvarno desilo, da su mnogi između nas tek kroz prašinu koju eksplozija, kad uništavaše Ferhadiju diže, vidjeli Ferhadiju i da su tek kad je snažna eksplozija Banjalukom odjeknula, čuli ezan sa tek srušene, vitke ferhadijine munare. Poslije te godine u kojoj je srušena, svake naredne na isti datum obilježavamo, Dan džamija. To činimo da se sjetimo tog gnusnog, neprijateljskog i anticivilizacijskog čina, ali i da sebe stalno, iznova opomenemo i neprekidno se propitujemo, šta je nama džamija? Da se pitamo, vidimo li mi te naše džamije na ispravan način i čujemo li poziv s njihovih munara, ili su one uprkos opomeni, opet usamljenici koji čekaju, vape i zovu da tvoja noga prekorači njen prag i da tvoje čelo padne na sedždu kako bi jedno drugom bili zaštita i sigurnost. Ti koji dolaziš u nju, zaštita si džamijska, jer kad je domaćin u kući, tad lopov, agresor i neprijatelj ući ne smiju i ne mogu. Ona je tebi zaštita jer te uči kako da se kroz život bezbijedno krećeš i svjetlom svojim ti sija kako ne bi tminom grijeha i poroka lutao. Dvadeset i dvije godine nakon što su koprenom zablude oči zatvorene, ugledale u hrpi njenog kamenja, Ferhadiju i što su šejtanskom vesvesom zaglušene uši čule ezan sa srušene joj munare, pitamo se, vidimo li mi danas put koji nam džamija pokazuje i čujemo li poziv spasu koji nam ona svaki dan upućuje??? Je li nama danas koprena pohlepe oči zatvorila, pa put koji vodi uspjehu i sreći ne vidimo i je li nam šejtan u uho šapnuo da je dovoljno to što džamije gradimo a da sebe i društvo mijenjati i izgrađivati ne moramo??? Uistinu, za ove dvadeset i dvije godine sagradili smo mnoge, lijepe, izuzetne lijepe džamije. Obnovili gotovo sve porušene i to na način da smo mnoge poput Ferhadije vratili u ono stanje u kojem su prije rušenja bile. Nažalost, ne možemo se pohvaliti da smo izgradili sebe i da smo čvrstim korakom na stazi kojoj džamija zove i da bezkompromisno slijedimo svjetlo koje džamijski kandilji simboliziraju, a vječno je i svugdje i uvijek sija, sija jedenako i noću i danju. Hoćemo li mi vidjeti korupciju i lopovluk u našem društvu tek kad nam se sruši sve što u društvu vrijedi? Hoćemo li progledati i koprenu s očiju skinuti tek kad sva javna preduzeća, koja po logoci stvari nemaju razlog biti gubitaši, propadnu zbog korupcije i neograničenog bespotrebnog zapošljavanja? Džamije koje smo gradili i obnavljali, ne uče tome. One nas uče da živimo pošteno, od svoga znanja i rada da živimo. Uče nas, da tuđe ne smijemo uzeti, niti ikakav haram u svoj život unijeti. Ako nam se pružila prilika da ponovo gradimo Ferhadiju, možda nam se neće pružiti prilika, da ponovo gradimo sebi državu ako sadašnju priliku propustimo, ako se sad prema državi kao nečemu tuđem, nevažnom i nečemu što nas se ne tiče odnosimo. Hoćemo li vidjeti da je alkohol, droga i kocka zlo, tek kad porodice nam budu uništene ili dođu na ivicu propasti? Skinimo koprenu pohlepe i zablude s očiju i suprostavimo se vlastitom uništenju. Pjesnik pokajnik Musa Ćazim Ćatić u stihovima opisuje da u toj čaši zla, mnogi imetak, mnoga porodica i familija propade „oh te čaše, čaše male, dok kroz tihu večer zvone, mnoga njiva i spahiluk mnogi, u tom zvuku ko u moru tone“. Ako nam se pružila prilika da ponovo gradimo Ferhadiju jer postadosmo svjesni njene važnosti za sve nas, iskoristimo priliku i čujmo zov Ferhadije i svake naše seoske, mahalske, glavne ili bilo koje džamije, pa ne rušimo ono što nam je zadaća graditi. Izgradili smo džamije, ali nije to dovoljno za uspjeh. Potrebno je da i džamija gradi nas i da nakon što iz džamije iskoračimo ne bacamo se vlastitim rukama u propast a i alkohol i kocka i droga nisu ništa do propast. Hoćemo li vidjeti da je bratstvo i sloga među nama važni, tek kad to bratstvo zbog jaza koji se među nama stvara više ne bude bilo moguće. Jaz i razlike među nam su sve veće. Izgrađene, obnovljene i od agresorske ruke sačuvane džamije, uče nas solidarnosti i pomoći međusobnoj. Ko braćo, pomaže ove ljude koji mjesecima pred kapijama preduzeća i zgradama vlada, čekaju, mole, mirno protestuju i traže da počnu primati tu zagarantovanu, zarađenu penziju. Ko se od nas pita, od čega oni žive? Ko se od nas pita, kako ti ljudi djecu školuju, kako dođu do svega za život potrebnog? Mi, problem vidimo kad ga više ne treba ili ga uopće više nije moguće riješiti. Reći ćemo, što nam se nije obratio prije nego je digao ruku na sebe. Što nije o svom problemu govorio prije nego je dijete iz škole ispisao. Eto govori, stojeći pred kapijom svoga preduzeća, pred vladom stojeći govori, ali kao što ne čudoše Bošnjaci ezan sa Ferhadije dok njena munara ne pade na zemlju, tako i mi danas ne čujemo vapaj unesrećenih, ne vidimo i ne želimo rješavati ono što nam je zadaća i emanet. Džamije u koje se ne ide, kraj kojih se kao pokraj spomenika kulture prolazi, su usamljenici (garibi). Usamljenici su i naši povratnici u Kula gradu, u Kozluku, u Kamenici, u Kučić kuli, u mjestima mnogim, jer su ostavljeni da sami rješavaju svoje, ne male probleme. Vapaj njihov, njihov zov u pomoć mi čujemo tek kad ih u kabur spuštamo, jer su u bezizlazju, u agoniji postali plijen raznih neprijatelja društva nam i države i tek kad se sruši nečiji život mi postanemo svjesni važnosti tog života. Istina je da mnogi nismo bili svjesni ni važnosti Ferhadije, ni Aladže, ni hiljada džamija dok ih ne primijetismo tek kad ih više nije bilo jer ih agresorska ruka uništi. Danas, na Dan džamija, džamija nas zove i opominje. Skinite koprenu s očiju i jasno gledajte u probleme koji nam društvo i državu ruše i tim problemima u susret idite. Ne okrećite glavu, ne bježite! Čujte, taj džamijski zov, džamija zove: „Ti ćeš o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći“./Inšikak, 6./. Uzvišeni Bože, pomozi nas da dostojni povjerenog nam hilafeta na zemlji budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
08.05.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

29.04.2015.

NE TROŠI U HARAM, PODIJELI SADAKU!!!

Prvi je maj. U našoj, a i većini država, ovaj se dan obilježava kao dan u kojem se veliča rad i skreće pažnja na prava radnika. Ovo je dan u kojem se aktueliziraju uslovi rada u fabrikama, kako je i koliko rad vrijednovan, te jesu li prava radnika adekvatno zaštićena. Rad u islamu definisan je kao ibadet a prava radnika kao i sve drugo, precizno su određena i do detalja razrađena. Možda ih je najbolje sažeo i u svom hadisu objasnio Poslanik kada zapovijeda da se radnik adekvatno nagradi za uloženi trud prije nego mu se znoj na čelu osuši. Mnogo je onoga na šta u ovom danu treba skrenuti pažnju, a tiče se rada i radnika i oči javnosti usmjeriti ka tim problemima kako bi se oni počeli trajno i kvalitetno rješavati. Ti problemi su, veliki broj nezaposlenih, mnoge godine neuvezanog staža, mnoge neisplaćene a zarađene plate itd... Ovaj se dan , međutim, kod nas kao i u nekim zemljama susjedstva, ali nas zanima naša avlija, pretvorio u nešto sasvim drugo. To je postao dan u kojem je nužno okupiti se oko vatre i mesa, oko ića i pića i nešto proslavljati. Vjerovatno niko od okupljenih ne bi znao šta proslavlja, ali eto kao da se mora izaći na nako izletište, potrošiti novac u jelo i piće, u prekomjerne količine jela i pića, a nažalost vrlo često i u piće koje je haram, koje oduzima razum i na čovjeka, porodicu i društvo u cjelini navlači zlo. Izaći u prirodu i odmoriti se, nema zapreke za to u našoj uzvišenoj vjeri. Provesti dan u prirodi, družiti se s ljudima, braćom i sestrama, pohvalno je pogotovo ako se okupljamo oko dobra i oko plemenitih ideja. Naša vjera zabranjuje pretjerivanje u bilo čemu, pa zabranjuje pretjerivanje i u jelu i piću. Mnogo je novca bez potrebe utrošeno, možemo slobodno reći bačeno da bi današnji dan, naš čovjek proveo u prirodi i slavio. A šta slavi, ni sam ne zna. Koliko će te kupljene hrane biti bačeno? Koliko će ljudi se prekomjernim količinama hrane opteretiti? Koliko će pića biti popiveno, onog zabranjenog? Kad bismo mogli sve to što se u našoj zemlji danas na bespotrebno potroši, na jedan račun svesti, bila bi to cifra od nekoliko stotina hiljada maraka. Hranu bacati i uništavati je, je haram, a da ne govorimo o alkoholu koji će danas u prekomjernim količinama kolati rukama naše braće i sestara, koliko je to zlo. Ovom hutbom zato želim skrenuti pažnju na činjenicu da mi možda nismo ni zaslužili bolji položaj za radnike sve dok se masovno okupljamo oko vatre i ražnja, umjesto oko zajedničke legalne, mirne i pravnim sredstvima borbe za ta prava. Ovom hutbom također želim nas podsjetiti da bismo taj novac kojeg trošimo da bi se danas prejedali i napili, mogli potrošiti mnogo bolje. Mogli bi ga uložiti u nešto trajno, u nešto čija je vrijednost vječna. Od Adijja bin Hatima se prenosi da je Poslanik rekao: „Nema nikog od vas a da mu se Allah neće obratiti. Čovjek će pogledati desno i vidjet će ono što je radio. Pogledat će lijevo i vidjet će svoja djela. Pogledat će ispred sebe i vidjet će Džehennem. Bojte se i branite se od Džehennema makar hurminom košpicom“./Tirmizi/. To trajno na šta bi mogli potrošiti novac kojeg bacamo u prekomjernosti i haram je sadaka. Sadaka bi nas sačuvala od propasti i nesreće. Od nesreće na ovom i propasti na budućem svijetu. U jednoj predaji se kazuje: „Isa a.s., je prolazio kroz neko naselje u kojem je živio jedan krojač. Stanovnici naselja rekoše Isau:'Ovaj krojač nam dere odjeću. Zamoli Allaha da se ne vrati s puta'. Isa a.s., zamoli:'Allahu moj, ne dozvoli mu da se vrati s putovanja'. Krojač je krenuo u susjedno selo kako bi tamo ljudima uzeo mjeru za odijela i ponio je sa sobom tri kruha. Na putu je naišao na nekog pobožnjaka koji mu se obrati i zatraži da jede. Krojač mu dade jedan kruh. Pobožnjak reče:'Neka ti Allah oprosti tvoje grijehe i očisti tvoje srce'. Krojač mu dade i drugi kruh, a pobožnjak reče:'Neka ti Allah oprosti sve tvoje grijehe i prijašnje i potonje'. Onda mu krojač dade i treći kruh, a pobožnjak reče:'Allah ti sagradio dvorac u Džennetu'. Krojač se te večeri vratio u selo zdrav i čitav. Ljudi rekoše Isau a.s., :'Krojač se vratio'. Isa a.s., reče:'Zovite mi ga'. Kad je krojač došao Isa a.s., ga upita:'Krojaču, reci mi šta ti se danas dešavalo'? Krojač reče:'Nahranio sam siromašnog pobožnjaka sa tri kruha i kad god bi mu pružio kruh, on je molio za mene'. Isa a.s., reče:'Daj mi svoj svežanj'! Krojač mu dadne svežanj, Isa a.s., ga odveza i u njemu nađe zmiju otrovnicu, koja bijaše okovana u željezo. Tada Isa a.s., uzviknu:'Crna zmijo'! Ona odgovori:'Odazivam ti se, poslaniče Božiji'. On je upita:'Zar nisi poslana da naudiš ovom čovjeku'? Ona reče:'Jesam, ali mu dođe neki pobožnjak i zatraži od njega da ga nahrani i kad god mu je davao kruh, pobožnjak je upućivao dovu za njega. Melek je stajao i govorio:'Amin'. Allah je onda poslao meleka koji me zauzda željeznim uzdama. Isa a.s., reče:'Krojaču, trudi se od danas, Allah ti je oprostio blagoslovom tvoje sadake koju si udijelio pobožnjaku“./Tenbihul gafilin/. Da bi nam sadaka bila istinska zaštita dunjalučka i propusnica ahiretska, da bi nas ona od grijeha oprala, nužno je da dijelimo od onoga što smo na halal način stekli, da dajemo onima koji su sadaki potrebni, da sa sadakom požurimo kako nas smrt ne bi pretekla, da dajemo od onoga što je i nama drago, te da dijelimo bez želje za isticanjem i da ne prigovaramo na onome što smo udijelili. Uzvišeni Bože, pomozi nam da na Dunjaluku, ovoj njivi ahiretskoj, ne provodimo vrijeme uzalud i ne trošimo imetak u haram i besposlicu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
01.05.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

23.04.2015.

PUTEM OBJAVE KA ŽELJENOM CILJU – HLADU AHIRETSKOM

Allah dž.š., zna oduvijek da će čovječanstvu posljednji poslanik, Muhammed a.s., poslan biti. Adem pejgamber na Aršur-Rahmanu, njegovo ime ispisano vidi. Kad oprost za grijeh u Džennetu počinjeni moli, moli između ostalog i imenom Muhammeda, poslanika posljednjeg, jer sigurno je to, zaključuje Adem a.s., posebna počast kad se ime Muhammedovo s Allahovim zajedno nađe. Hazreti Amina u noći regaibskoj saznat će da će dijete roditi. Saznaje u toj prvoj uoči petka redžebskoj noći da je u blaženom stanju. A kad dijete, dječaka rodi, saznat će da to i nije obično već odabrano dijete. To će zaključiti po onome što njegovo rađanje i odrastanje prati. Mi ćemo iz Objave koju će nam Muhammed a.s., donijeti saznati da je on s.a.v.s., poslanik čovječanstvu, da je milost svjetovima i da donosi Uputu, Svjetlo, Putokaz, Spas, Lijek, da donosi konačnu riječ Božiju koja ostaje čovjeku program životni i jedini put da se sreća dosegne i željeno mjesto na Ahiretu zaradi. Noć u kojoj hazreti Amina saznade da je noseća ime joj je „noć želja“. U toj noći se ispunila hazreti Aminina, a to je želja žene svake, da majka postane. U toj noći je odredbom Božijom i voljom Svemogućeg svoj hod dunjalučki započeo Poslanik koji će donijeti ljudima putokaz za ostvarenje svake želje i pokazati im svjetlo koje će im osvjetljavati pravi put i voditi na sigurno mjesto. Poslanik donosi Objavu koja nas uči kako da ostvarimo unutarnji mir i načinimo ravnotežu u sebi, ravnotežu između Dunjaluka i Ahireta, između duše i tijela. Sto trideset puta nam Poslanik, od Allaha dž.š., donosi riječ salat. Ta riječ, to djelo, ta sedžda pred Gospodarom svjetova omogućava čovjeku da izgradi sebe, da učvrsti svoj identitet, da ostvari sebe kao ličnost i učini se neovisnim od ljudi. Namaz je put unutarnjem miru, ravnoteži u nama. On je put koji vodi mjestu sigurnom, Džennetu, jer namaz odvraća, čuva od grijeha i od grijeha čisti. Želja za mirom i spokojem neće se ostvariti ako se riječ namaz, sto trideset puta u Objavi ponovljena, ne čuje i ne omladi u našim životima. Nema mira unutarnjeg bez svakodnevnog razgovora s Gospodarom našim i potpune svjesnosti da smo o Njemu ovisni i nužno Njemu na svemu zahvalni. Poslanik donosi Objavu koja nas uči kako da ostvarimo mir među nama. Kako da izgradimo društvo u kojem će vladati bratski odnosi. Donesena objava nam veli: „Vjernici su samo braća, zato pomirite dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“./Hudžurat,10./. Želja nam je ostvariti život u kojem bratski odnosi vladaju, to nam je i zapovijed. Ali kao što uprkos toliko puta ponovljenoj riječi namaz, mnogo je onih koji je ipak nisu čuli i ne padaju Gospodaru na sedždu, tako je uprkos jasnom ajetu da smo braća, mnogo među nama onih pa i rođene braće koji bratske odnose ruše i međusobno ne komuniciraju. Žalosna mi je i porazna spoznaja da u jednom našem omanjem džematu ima dvadeset četvero braće rođene koji ne govore. Ne govore već godinama. Posvađali su se radi onog što će ionako ostaviti, što će kad na tabut legnu svakako biti bezvrijedno. Ono što bi sa sobom ponijeli i što bi ih moglo u hlad Gospodara svjetova smjestiti, to su srušili. U hlad će, uči nas Poslanik, dvojica muslimana koji se u ime Allaha dž.š., vole. Mjesec je Redžeb, a sinoć bijaše regaibska noć, noć želja. Želiš li u hlad ahiretski? Tamo ima samo jedan hlad. To je hlad Gospodara svjetova. U njega može samo onaj ko je Allahove naredbe slušao i živio. Nema hlada onome ko je odnose među ljudima trovao, a pogotovo ne onome ko s rođenim bratom ne govori i gleda kako da bratu svom rođenom naudi. Poslanik nas podstiče na pomaganje i zaštitu međusobnu. Kaže Poslanik: „Pomozi brata, Allah će pomoći tebe, otkloni od brata nevolju, Allah će otkloniti tvoje“. Šta ti znači Džuma ako s bratom ne govoriš? Šta ćeš na Bajramu, ako s bratom ne govoriš? Kud si krenuo robe Božiji? Koračaš vatri ili hladu ahiretskom? Šta je tebi Islam kad se miris njegov u životu tvom ne osjeti? Ispuni želju sebi, hlada ahiretskog se domogni tako što ćeš bratu prići, što ćete oprostiti jedan drugome, zaboravit ćete razmirice i shvatit ćete da se svađate zbog dunjalučke prolaznosti a uništavate svoju vječnost. Kao što se u regaibskoj noći zače nada čovječanstvu, neka se sad, o čovječe, u tvome srcu začne želja za uspjehom na oba svijeta. Formula za taj uspjeh je u riječima: „MEN JAGFIR, JUGFER, ko oprosti, bit će mu oprošteno“. „IN TERHAM TURHAM, ko je samilostan, Allah će mu se smilovati“. Poslanik nam donosi Objavu koja nas uči da dijeleći imetak svoj, pomažemo ljudima oko sebe. I to je put koji vodi hladu ahiretskom i ispunjenju želje iskonske, da se u vječnosti živi sretno. Poslanik nam donosi Objavu koja nas podstiče da pravdu podupiremo i za nju se borimo a nepravdi rat objavimo. I to je put koji vodi hladu ahiretskom i ispunjenju želje čovjekove da se u vječnosti živi sretno. Poslanik nam donosi Objavu koja nas uči i podstiče da se grijeha obavezno klonimo jer među onima koji su hlada ahiretskog dostojni, su i oni koji kad na grijeh budu pozvani kažu, Allaha se bojimo. Bojiš li se Allaha kad si na riječ sto trideset puta u Kur'anu spomenutu, gluh i spram nje nemaran.? Bojiš li se Allaha kad si s bratom rođenim i bratom muslimanom u neslozi i svađi? Bojiš li se Allaha kad ti je strah od sutra i škrtost veći od straha od Džehennema? Bojiš li se Allaha kad se šejtanskom pozivu, pozivu na grijeh odazoveš, a poziv na spas zanemariš? U lejletur-Regaibu saznade Amina da je noseća, nosila je Muhammeda, miljenika Božijeg. On s.a.v.s., dođe, donese Objavu i objasni nam je. Ta Objava nas opominje. Bit ćemo upitani: „Zar nije niko dolazio da vas opomene? Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao, a mi smo poricali i govorili, Allah nije ništa objavio, vi ste u velikoj zabludi“./Mulk, 8-9/. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji objavljenu riječ čuju i žive, jer je to jedini put da sebi želju za hladom vječnim ispunimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
24.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

14.04.2015.

MU'MINSKOM, A NE MUNAFIČKOM STAZOM HODI!!!

„Reci istinu makar gorka bila“. Vjernikov govor je govor istine. On po naredbi Stvoritelja i uputi Poslanika uvijek govori istinu. Govori istinu makar to bilo i protiv njega samoga i bližnjih njegovih. „Može li vjernik biti lažac?“, pitali su Pooslanika. Bez oklijevanja je rekao: „Ne“. Biti siguran da je sugovornikova riječ istina, blagodat je i bogatstvo neizmjerno. Koliko smo mi sigurni kad s bratom muslimanom razgovaramo da nam on istinu kazuje i dobro želi? Iskustvo nam kazuje da danas svi rečeno, dodatno provjeravamo jer zbog sveprisutne laži malo je povjerenja među nama. Tako bolesno društvo ne može koračati naprijed, ono ne daje plodove prosperiteta. To je društvo osuđeno na stagnaciju i propast. Bez sumnje je da mi svi za sebe tvrdimo da smo vjernici, a može li vjernik lagati? Poslanik je jasno, bez oklijevanja rekao :“Ne“. Osobina licemjera je: „Kada govori laže“. Šta si ti? Sam sebi odgovori. „Obećanje je dug“. Osobina vjernika je da se obećanja drži i ispuni ga, osim ako je objektivno spriječen. Osobina licemjera je da: „Kada obeća, ne ispuni obećanje“. Čovjek ne treba obećavati ono što ne može ispuniti, jer kad obeća tad postaje dužnik. To je dug prema ljudima koji su mu poklonili povjerenje, jer vjerovaše u njegovo obećanje. Postoje, od Gospodara svjetova, odabrani dani u kojima se dobro djelo vrijednuje više i u kojima je učinjeni grijeh teži. Nafila u Ramazanu je vrijednija, a i grijeh opasniji. Kad je u pitanju obećanje, svi su dani i svi trenutci ljudskog života isti. Sve jedno je, jesi li obećanje dao prije ili nakon izbora. Nije važno je li to tvoje obećanje dio tvoje predizborne strategije ili je ono realno? Ono je po riječi Poslanikovoj, dug. S obzirom da se naš narod mnogih obećanja naslušao i da su mnoga neispunjena i nije ni realno da će se ispuniti, postali smo društvo u kojem se do obećanja i ne drži i obećanjima se uglavnom ne vjeruje. Osobina vjernika je da obećano ispuni, a licemjerova osobina je da iznevjeri. Šta si ti, kojom stazom ideš? Sam sebi odgovori. „Nema imana onaj u koga se nema povjerenja“. Ko je mogao biti bolji izbor za Opominjača i na pravi put Izbavitelja od onoga koji je još prije, el –Emin – povjerljivi, postao? Čovjek je obavezan, ono što mu je na povjerenje dato, vratiti. A sve nam je dato. Ni života svoga vlasnici nismo. I njega ćemo, život svoj, vratiti Onome koji nam ga pokloni, kad za to vrijeme dođe. Taj čin, vraćanje života Stvoritelju, nije u našoj odgovornosti. Naša je odgovornost urediti život prije nego se njegova dunjalučka faza okonča. Da ga uredimo, tako što ćemo sve preuzete emanete, obaveze, ispunjavati vjerno i tačno. Nema imana potpunog onaj ko ne ispunjava preuzeto. Emanet je s imanom čvrsto skopčan, jer samo vjernik, čvrst vjernik, svjestan je težine preuzete obaveze i odgovornosti pred Bogom. Onaj ko se obaveze pihvata a preuzeto ne ispunjava, neka zna, iman mu je tanak. Osobina vjernika je, ispuniti preuzeto, a licemjeru je osobina preuzeto iznevjeriti. Koliko je ljudi u našem društvu u proteklim godinama prihvatalo značajnu funkciju i poziciju u društvu, Državi, Zajednici a nisu bili spremni za nju. Preuzeli emanete, da se brinu o našem zajedničkom dobru, našoj fabrici, našoj šumi, našim vodama, parama našim... Emanet, jasno nam je sada kada gledamo osiromašene radnike, bezperspektivne mladiće i djevojke, zabrinute penzionere, je iznevjeren. Šta je osobina vjernika, a šta licemjera? Sudi sebi sam i na kojoj si stazi, mu'minskoj ili munafičkoj, sebi odgovori. „Halal je jasan i haram je jasan“. Teško je naći čovjeka, vjernika kojem nije poznato i posve jasno šta je dozvoljeno a šta zabranjeno. Svi znaju da se zabranjenog trebaju kloniti i svi su sigurni da im put, put bez harama, donosi sreću. Haram se namnožio i kud god se okrenemo oko sebe, prisustvo njegovo svjedočimo. U našem oblačenju je prisutan. U ishrani je tu. U međusobnoj komunikaciji, u načinu zarade i trošenja, u odnosu među ljudima... Toliko je taj haram postao naša svakodnevnica da se i sami čudimo kad ga nema. Npr., musliman u nas naglašava da pravi svadbu bez alkohola jer smo naviknuti, normalno je, da na njoj alkohola ima. Logično bi bilo da je obrnuto. Logično bi bilo da se čudimo da musliman nešto obilježava sa tim zlom u ruci svojoj. Kojom stazom si krenuo? Mu'minskom, ili si stranputicom zabludio? „Nećeš iskreno vjerovati sve dok od tvog jezika i ruku ne budu mirni ostali ljudi“. Oni koji vjeruju, oni su: „HAJRU-L-BERIJJEH“, najbolja stvorenja. Vjernik se treba radovati, biti sretan, da vjernika za komšiju ima, da s njim svakodnevnicu dijeli, jer vjernik je uvijek na korist drugima a time i sebi. Vjernik svugdje i uvijek radi ono što mu donosi korist za vječnost. Vjernikova riječ je mila i draga, a njegov postupak, to je djelo kojim osvaja čovjeka. Vjernik nikoga ni riječju ni djelom ne uznemirava. Želiš li ti biti uznemiravan? Ne! Pravilo je da ne činiš drugima ono što ne bi da drugi čine tebi. U ovoj rečenici sročeno je zlatno etičko pravilo i životni put je svakom vjerniku. Šta si ti? Vjernik ili ...? Poslanik kaže: „Obećajte mi da ćete govoriti istinu, ispunjavati obećanja, vratiti ono što vam je povjereno na čuvanje, čuvati se harama i da drugima nećete činiti zlo, ja vam obećavam Džennet“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da se osobinama vjernika nakitimo, kako bi Dženneta dostojni bili. Amin!.
Gradska džamija Zavidovići.
17.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

01.04.2015.

VJERNIK SE STIDI GRIJEŠITI

U ljudskom tijelu ima jedan organ. Njegovo zdravlje, uslov je zdravlju tijela cijelog. Organ je srce, a zdrav je kad ga iman ispunjava. Zdravo je srce kad je spoznaje, šta je krivi a šta pravi put puno. Zdravo je kad bogobojaznošću isijava i ruku, nogu, oči, uši, tijelo naše od grijeha čuva. Grijeh je teret za čovjeka. Progoni ga i mira mu ne daje. Za društvo je grijeh opasan. Svaki grijeh je opasnost i zato je zapovijed da se svakog i čuvamo. Postoje, međutim, grijesi koji su teži, opasniji, koji jače i intenzivnije ugrožavaju društvo pa za njih postoji kazna i na ovom svijetu, osim one ahiretske. Zadaća je svakom vjerniku da se grijehu odupre, suprotstavi, da druge od grijeha odvraća jer zatvaranje očiju pred griješenjem vodi u opasnost i nas i druge. Sebe u opasnost vodimo, jer će nas na Ahiretu optuživati da nismo opominjali a i griješenje i griješnika gledali. Grijeh ugrožava sve, jer kad se grijeh namnoži, Allah dž.š., će kazniti sve. I oni koji su dobri, i oni će s lošima kaznu iskusiti. Poslanik poziva sve ljude da se zbog blagodati koje na raspolaganju imaju stide griješiti. Ibn Mesud r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Stidite se Allaha iskrenim stidom!“. Ashabi rekoše: „Poslaniče, mi se stidimo Allaha i neka je hvala Allahu na tome“. Poslanik reče: „Ne mislim na taj stid. Onaj ko se iskreno i na pravi način stidi Allaha, taj će čuvati svoju glavu i ono što njome shvata i prima i čuvaće svoj trbuh i voditi brigu šta u njega stavlja. Takvome je stalno na umu smrt i s dunjaluka odlazak. Ko hoće Ahiret, ostavit će dunjalučke ukrase, i ko to sve uradi, taj se Allaha stidi iskrenim i pravim stidom“./Ebu Davud/. Kao vjernike, stid nas treba biti da nam je društvo obolilo od grijeha koji su veliki i teški i na Dunjaluku kažnjivi. Neki su čak i smrtni grijesi. Kad bi šeriatskoj kazni počinioci bili izloženi, smrtnu presudu bi zaslužili. Nema nam sreće ni budućnosti bolje dok se ne obračunamo s tim grijesima. Dok se ne suprotstavimo, krađi, prevari, otimanju državne, naše zajedničke imovine. Dok se ne obračunamo sa korupcijom, mitom i nepotizmom, neće nam izaći sunce sreće, niti će naša djeca vidjeti svoju budućnost u zemlji djedova svojih. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da npr. u državnim bolnicama nema potrebnih aparata ni adekvatne usluge pacijentu a u privatnim ima. Iz državne bolnice nas na preglede šalju u privatne klinike, pa zar to ne bi mogli razumjeti kao dogovoreno, unosno, a za obična čovjeka neprihvatljivo, ponašanje. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da svi zajedno ne možemo kupiti potrebni aparat a jedan čovjek može. Stidimo li se pred Allahom dž.š., zbog činjenice da nismo svi isto tretirani kad u bolnicu dođemo? Neki su bolje tretirani a bolje im je samo zato što su bogatiji. Gdje je Ebu Bekr da nas podsjeti da je najslabiji u društvu, najjači kod njega. Muslimani smo i šta u našoj sredini, gdje žive muslimani, toliki broj kladionica radi? Je li nas stid pred Bogom i pred sobom, riječ Božiju čitati u kojoj se kocka šejtanskim poslom naziva i koja insistira da se toga klonimo ako spasu težimo, a tolike kladionice, ne samo u gradu, već i u selima našim se otvaraju. Možda država nema mehanizam da ih zatvori. Zatvorimo ih mi, mi vjernici, tako što ćemo kao muslimani, po Islamu živeći ne ići u njih, pa one neće imati kome raditi. Šta mi ostavljamo našoj djeci i šta im nudimo i za šta ih osposobljavamo? Ostavljamo im igre na sreću i kladionicu na svakom ćošku, svake gradske ulice. Grijeh koji je i na ovom svijetu kažnjiv je alkohol. Poslanik ga je majkom svakog zla imenovao. I događa nam se zlo svako zbog činjenice da je na svakom koraku i svima bez ograničenja, uprkos zakonskim odredbama, dostupan alkohol. Svaki dan slušamo vijesti da se na ulicama naših gradova iz vatrenog oružja puca, da ima ranjenih, a često i smrtno stradalih. Allah dž.š., je nedvosmisleno zabranio alkohol. „Klonite se toga ako želite biti spašeni“./Maide,90./, poručio nam je. Stidi li se musliman Stvoritelja svjetova imati u svojoj kući Kur'an, u svojoj mahali ili selu džamiju i ezan a u srcu nemati dovoljno imanske snage da se majci svakog zla suprotstavi? „Stidite se Allaha iskrenim stidom“, govori nam Poslanik a iskreni stid je onaj kad si svjestan podarenih ti blagodati pa se stidiš Allaha dž.š., postupati suprotno Njegovim odredbama. Stiditi se Allah treba svaki musliman u čijoj kući se nalazi svakog zla majka, u čijoj kući ima alkohol. Učini dobro za sebe, za svoju porodicu i društvo u cjelini i primjerom ashaba časnih, prolij, baci, iz kuće iznesi, iz života potpuno protjeraj, alkohol. Tako ćeš Allahovu naklonost zadobiti a sebe džennetskom napitku približiti. Poslanik kaže: „Stid je dio vjere, a vjernik je u Džennetu. Bestidnost je dio razvrata a razvratnik je u Džehennemu“./Tirmizi/. Od griješenja je pogubnije kad ljudi nemaju osjećaj da je nešto grijeh i da je to što čine suprotno propisu Božijem pa ih savjest ne progoni. Naše društvo boluje i od tako teške bolesti. Ta bolest se zove, grijeh bluda. Ljudi ga čine a da to čak grijehom i ne smatraju. Vjera nas uči da je svaki tjelesni, strašću motiviran kontakt između muškarca i žene grijeh, i to smrtni, osim u braku. Mi smo, istina je to, postali naviknuti da se naša djeca vodaju za ruke, da se grle, ljube a tek su se upoznali, tek ašikovati počeli. Ne čudi nas, ne iznenađuje i na osudu ne nailazi kad se nakon mjesec, dva, tri, uglavnom prije nego bi bilo normalno, nakon vjenčanja porađa. Sve je više u našem društvu tzv. nevjenčanih brakova i djece iz takvih bračnih zajednica. U 2013-oj godini u Federaciji rođeno je 1750 beba u vanbračnim zajednicama. Na području našeg Kantona takve djece je rođeno 276. Da ne bude zabune, nažalost, ovaj grijeh veliki, nije prisutan samo među mlađom populacijom. Za nepovjerovati je da i naši djedovi i nane u ovaj grijeh ukoračuju a pogubnije od toga je da to grijehom i ne smatraju i o tome posve normalno, pa i pred džamijom pričaju i time se hvale. Dužnost mi je s ovog mjesta upozoriti, reći, opomenuti. Grijeh je to što činite, klonite se toga! Znate, Poslanik je govorio da postoje ljudi koji čitav život rade dobra djela i tim dobrima se primaknu Džennetu koliko za jedan lakat a onda zbog grijeha određenog odu u Džehennem. Govorio je i o onima koji čitav život provedu u grijehu, primaknu se Džehennemu koliko za jedan lakat, a onda se pokaju i odu u Džennet. Naši ljudi, ostali bez bračnoga druga na ovaj ili onaj način, u nemogućnosti da se ožene ili udaju pribjegavaju ovom ružnom djelu, gaze u smrtni grijeh i izlažu se opasnosti da sve od svog života sruše, da nakon šezdeset, sedamdeset godina ustrajavanja u vjeri, strmoglave se u Džehennem. „Vjera je savjet“, kaže Poslanik. Kome? Nama, kako da se odnosimo prema Allahovoj i Poslanikovoj zapovijedi. Srce nam mora biti zdravo da bismo sretno živjeli i spašeni bili. Zdravo je, ako je spoznaje koliko je grijeh opasan, svjesno. Je li zdravo naše srce, jesu li nam srca zdrava, ako nam je društvo od spomenutih i brojnih drugih grijeha obolilo? Krenimo stazom ozdravljenja. Evo puta: „Kloni se harama bit ćeš najpobožniji čovjek“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da ozdravimo srca naša, kako bismo se iskreno stidili Tebe i grijeha se klonili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

24.03.2015.

MUSLIMAN NE PRIHVATA BEZNAĐE

Obavezan je musliman popravljati svoje i stanje zajednice u kojoj živi. Obavezan je to svoje stanje mijenjati na bolje gdje god je to moguće. Naša zemlja, društvo naše, vapi za takvom promjenom. U svim sferama života je mnogo problema i neuređenosti. Mnogo ljudi u našem društvu je na rubu siromaštva, bez ikakvih primanja i bez izgleda da će uskoro doći do zaposlenja. Naša zemlja spada u sami vrh po broju nezaposlenih. Musliman se nikad ne obeshrabruje, ne gubi nadu. Vjera ga uči da uvijek u granicama svojih mogućnosti a potom dovom, nastoji mijenjati okruženje i unapređivati svoj i život svoje zajednice. Vjernik ne pada u očaj. On zna da iz svake neugodne situacije i iz svakog problema ima izlaz, jer Allah dž.š., Gospodar svjetova, svega Gospodar, neće roba svog vjernog, odanog i marljivog ostaviti na cjedilu. Problemima nije okupirano samo naše društvo. Svakodnevno svjedočimo s kakvim se belajima, rekli bi nepremostivim i nerješivim, suočava ummet. Kako se riješiti tog zla koje sebe bez ikakva valjana argumenta naziva islamskom državom? Kako riješiti sukobe u mnogim muslimanskim zemljama, sukobe među muslimanima samim? Brine nas stanje u Siriji, Jemenu, Tunisu, Libiji, Egiptu... Mi smo, međutim, nemoćni da išta učinimo kako bi te od nas fizički i geografski daleke probleme rješavali. Kako smo nemoćni i bez ikakvih resursa koji bi nam bili alat u rješavanju tih problema dalekih, nismo ni dužni ih rješavati. Suosjećamo s braćom i sestrama i molimo Svevišnjeg da im podari vjere, razuma i snage da sve nesuglasice prevaziđu, ostvare mir i u miru žive kako bi svi zajedno mogli davno otvorenu ranu, Palestinu, zaliječiti i nastaviti sa narodima svijeta graditi mir i sretnu budućnost. Nemoć da rješavamo ove za ummet velike probleme, ne oslobađa nas obaveze da rješavamo one koje možemo, koji su tu među nama i koji će uključimo li se u njihovo rješavanje, promijeniti naše živote i učiniti bogatijom i stabilnijom našu zemlju. Allah dž.š., je nas ovdje na ovom parčetu zemlje koja se Bosna zove, počastio blagodatima neizmjernim. Sve nam je uslove dao da živimo sretno i zadovoljno i omogućio nam da živeći od svoga rada, živimo u dostojanstvu. Nije realno očekivati da će se u narednih nekoliko godina išta radikalno promijeniti po pitanju otvaranja novih radnih mjesta i zapošljavanja mladih. A život teče, ide, i ima svoje zakonitosti. Ti mladi ljudi imaju potrebe. Među njima, u samom vrhu prioriteta, je potreba za brakom i osnivanjem porodice. Svaki je musliman dužan u granicama svojih mogućnosti mijenjati svoje i stanje zajednice u kojoj živi. Uključimo se u tu promjenu, u ovim proljetnim danima kad zemlja oživljava i kad život oko nas voljom Božijom buja. Allah dž.š., s dolaskom proljeća mijenja lice zemlje. Sve će iz mrtvila ukoračiti u život, u razigranost i veselje. Čut ćemo cvrkut sretnih ptica što im se pruža prilika da opet obnove svoja gnijezda i opet budu roditelji. Vidjet ćemo bezbroj raznih cvjetova i šumu boja koji se oplođavaju i radost drugim stvorenjima Božijim poklanjaju. To nam treba biti poticaj da i sami iskoračimo iz stanja beznađa, apatije i stalnog kukanja. Izađimo iz beskonačnog čekanja da dođe neka nova vlast koja će riješiti sve naše probleme. Takva vlast neće nikad doći. Zaposlimo se na našim njivama, oživimo naša imanja. Pokrenimo se i mijenjajmo svoje stanje i svijet oko sebe. Pričali su nam naši stari da nisu htjeli napustiti zemlju svoju i otići raditi u firmu kad je ona ovdje potkraj devetnaestog vijeka otvorena. Živjeli su od zemlje. Obrađivali je radnom stokom. Bavili se poljoprivredom na težak, primitivan način, a živjeli ponosno, bili sretni i dobro živjeli. Ta ista zemlja koja je hranila, oblačila i izdržavala njih, a brojnije su im porodice bile, ista ta zemlja, govori nama: evo me, tu sam, i vas mogu i hoću hraniti, oblačiti i izdržavati. Priđite mi na najljepši način, motikom, plugom, kosom, vilama, grabljama, vrijednom rukom mi priđite. Izdašno ću vas nagraditi. Kao što sam hambare punila vašim očevima i djedovima i vama ću. Kao što njima koševi kukuruza bijahu puni, i vaše ću napuniti. Kao što sam hranila njihovo blago koje im je bilo plaća i prihoda izvor i vaše ću. Morate mi prići, obraditi me, vratiti mi se. Tužne su naše njive i livade, napuštene, ostavljene, zarasle, a mi dezorjentisani, izbezumljeni, od neizvjesne budućnosti prestravljeni. Strah nas je kako ćemo prezimiti, hoće li biti ikakvih primanja. Bosanska poslovica veli: „U kog ljeti mozak vri, zimi će mu lonac vrit“. Može ne biti primanja, može propasti penzioni fond, bankrotirati država, mogu propasti banke, ali nek ima u hambaru, nek nam koševi kukuruzom napunjeni stenju, nek nam tavani opet uzmiruhani orasima i suhim šljivama i karamutovima budu. Nek se opet miris suhog mesa iz pušnice iza kuće čuje. Nek opet iz podruma mirišu natrgane kaničke i druge za zimu pripremljene jabuke. Možemo li to? Možemo li učiniti išta da se naše stanje promijeni? Vjera nas uči da se musliman s beznađem ne miri. Kažu da treba popraviti kupovnu moć stanovništva. Kao rješenje nude nam potrošačke kredite i tako nas dublje u glib guraju. A tu potrošačku moć je moguće povećati tako što ćemo sebi, svako od nas, proizvesti hranu. Nećemo je kupovati pa će biti para za novu košulju, za novu peć, za nove cipele i eto nam i nove proizvodnje, eto privredi našoj oporavka. Mi braćo svake godine za hranu strancima, susjednim zemljama, dadnemo jednu milijardu eura, a naša zemlja plače, viče nas, zove i proklinje. Ako moramo kupiti benzin, ne moramo mlijeko. Ako moramo kupiti biber, ne moramo grah. Ako moramo kupiti kompjuter, ne moramo krompir. Ako moramo kupiti sahat, ne moramo luk. Ako moramo kupiti telefon, ne moramo šljive. Ako moramo uvesti auto, ne moramo meso, a zar nam nisu prazne štale a pune garaže? Kako bi bili sretni da smo sposobni riješiti nemile sukobe u Jemenu, Siriji, Libiji...? Ko bi od nas sretniji bio da možemo tu Palestinu učiniti sretnom i vratiti je njenom narodu. Nismo sposobni, pa nismo ni dužni. Možemo braćo sebi dostojanstvo vratiti. Učiniti sebe bogatim. Učiniti sebe o drugim neovisnim. Uzvišeni Bog će nas pitati, kako ti ono robe moj svaki dan satima stojiš na raskrsnici kod Fontane a njiva ti pusta? Kako ti ono brate i sestro satima sjediš na fejsbuku a vrtla nemaš? Kako ti ono brate i sestro liježeš kasno zbog serija televizijskih, spavaš do neka doba pred podne, a štale vam i kokošinjci prazni? Je li musliman obavezan mijenjati svoje stanje i stanje svoje zajednice na bolje? Jest, ako je svjestan obaveza koje iz izvora naše vjere proizilaze. Nagrada za svaki učinjeni korak na putu dobra neće izostati, ona ahiretska. Za svaku okalamljenu voćku, za svaku oživljenu parcelu, Poslanik obećava nagradu. Tako vjernik i ako izgubi dunjalučku dobit, ako godina izda, ako roda ne bude, neće mu propasti ahiretska nagrada. Vjernik je uvijek na dobitku. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših obaveza i naših mogućnosti i pomozi nas na putu dobra. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.03.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

18.03.2015.

JEZIK DJELA RAZUMIJU SVI

Šta je Islam? Odgovor na ovo pitanje naučili smo u mektebu. On glasi: Islam je vjera koju je Allah dž.š., preko poslanika Muhammeda a.s., objavio cijelom čovječanstvu. Iz odgovora uviđamo da je Islam posljednja i sveobuhvatna riječ Božija. Slanjem poslanika Muhammeda a.s., i objavljivanjem Kur'ana, Allah dž.š., je zapečatio i poslanstvo i objavu. Niti će više slati poslanika, niti išta više govoriti čovjeku. Svi predhodni poslanici i sve objave predhodne upućene su određenom prostoru, jednom narodu i vremenski su ograničene. Islamu ograničenja nema. Svim ljudima do dana Sudnjeg on je svjetlo i put koji vodi sreći i spasu. Poslanik ga je tačno i vjerno prenosio. Na Arefatu, na svom hadždžu oprosnom prisutne je upitao: „Jesam li vam prenio? Budite mi svjedoci“! Nije on samo ajete koje je od Gospodara dobivao sljedbenicima čitao i tako objavu prenosio. On je ajete živio. Pamtimo da je h. Aiša opisujući njegov život rekla: „Život mu je Kur'an“. Poslanik je dakle, Kur'an uživo. On je objavu živio, propise i pravila vjere u praksu pretakao. On je bio živi Islam. Ashabi su to bili također. Od njih smo čuli da su govorili: „Nikad nismo učili sljedeći objavljeni ajet dok prethodni nismo u praksu pretočili, dok taj ajet nije postao naš korak životni“. Tako je Poslanik i ashabi njegovi širili vjeru i ljepotu njenu drugima pokazivali. Osvajali su životima svojim komšije u Mekki, osvajali one koji poslom u njihov grad dolaziše. Životima svojim, vjerom u praksi osvojili su Medinu prije nego su u nju fizički stigli. Medinski stanovnici dolazili su vidjeti te divne ljude u Mekki koji se vole, pomažu, iskreni su i istinoljubivi, u jednog Boga vjeruju a mnoštvu kipova leđa okreću. Kad ih upoznaše, Islam primiše i u svoj ih grad pozvaše. Sve s njima podijeliše jer im oni neizmjerno dobro koje se Islam zove, ponašanjem svojim omiliše i put svjetla i istine pokazaše. Svakom je muslimanu zadaća ljepotu vjere svoje predstavljati drugima. Svakom je muslimanu misija širenje istine i kazivanje riječi Božije. Ta istina se zove Islam a riječ Božija, to je Kur'an. Riječ Islam znači mir, predanost, pokornost a riječ Kur'an, znači čitanje. Svaki je musliman u misiji širenja mira, življenja predanosti i pokornosti, u misiji je čitanja ajeta iz objave kojima se uređuje život ljudi i zajednice i razaznavanja znakova iz kojih se pouka crpi i opomena uzima. Ma gdje da si, u domovini ili od nje daleko, u muslimanskoj ili nekoj drugoj sredini, dužnost ti je širiti svjetlo vjere jezikom kojeg svi razumiju. Taj jezik se zove DJELO! Šta Islam nudi čovjeku i kud vodi čovječanstvo? Nudi mir, unutarnji mir i vodi miru, napretku i prosperitetu. Taj se mir unutarnji postiže obredom islamskim. Namazom prije svih. Musliman klanja, ali druge ne uznemirava nikad i nigdje. Šta znači preglasan ezan? Islamu ne treba takvo isticanje, ne koristi mu takvo nametanje. Koliko god glasan bio, ezan se čuje srcem a ne uhom. Vi znate da na namaz stignu i oni koji ezan fizički ne čuju. A znate da ima i onih koji ga fizički odlično čuju ali džamijski prag ne prekoračuju. Ne uznemiravaj nikog vjerom svojom, ezanom! Ponašanjem svojim koje si pod okriljem ezana učio, sticao i izgrađivao, osvajaj ljude. Skladna porodica i sretan brak, to je slika sljedbenika Poslanikova. Ovom današnjem čovjeku, društvu s kojim životni prostor dijelimo, to imamo ponuditi. Prenosimo li to okruženju živeći vjeru ili se naše islamsko djelovanje svelo na priču o islamskoj savršenosti a sami smo vrlo daleko od tog savršenog puta i takvi potpuno neuvjerljivi u prenošenju te poruke. Danas, kada uopće nije vijest da se brak raspao, kada se čudi dugovječnoj bračnoj zajednici, otvara se prostor nama da živeći Islam, živeći islamski brak i gradeći sretnu porodicu pokažemo ljepotu Islama. Imamo čime fascinirati ljude i kazivati o ljepoti riječi Božije. Učinimo to onim jezikom kojim je o Islamu govorio Poslanik i ashabi mu. Djelom, životom. Zar nije Poslanik rekao da je najbolji od nas onaj koji je najbolji prema svojoj ženi, i zar nije rekao da je imao pravo ikome narediti i pred kim sedždu osim pred Stvoriteljem, naredio bi ženi da je čini mužu. Krećući se između ova dva hadisa, pokažimo djelom kakva je muslimanska porodica i šta je muslimanima brak? Kad našem okruženju citiramo ajete i hadise, ne razumije nas. Jezik djela će razumjeti i rado nas pozvati sebi kako bi i njima prenijeli dobro univerzalne poruke Božije jer svi ljudi na svijetu žele dunjalučku sreću i spas ahiretski. Širi riječ Božiju marljivošću i poštenjem. Ko bi imao protiv da dijeli radni i životni prostor sa poštenim, iskrenim, marljivim i poslu predanim čovjekom? Svaki bi čovjek sebe blizu, takvog želio. Svemu tome Islam uči i od nas zahtijeva da te vrijednosti živimo i drugima ih, tim svima razumljivim jezikom zborimo. Šta je u Abesiniji kralj Negus i narod njegov imao protiv useljenika iz Mekke? Kad je vidio čemu uče i kako to čemu uče utiče na njihove živote prihvatio ih je jer bijaše oduševljen njihovim poimanjem života, njihovim načinom života i dopusti im da u njegovoj zemlji žive slobodno i sigurno i dokle god hoće. Oni nisu nikog vrijeđali. Svačije su ubjeđenje poštovali jer ih je Islam naučio da je Allah dž.š., čovjeku slobodu izbora dao i pustio mu da bira kojim će putem ići, kako će vjerovati, pa ako hoće može i nevjerovati, jer da je Allah htio svi bi ljudi jedne vjere bili. Oni nisu od tuđe pomoći živjeli. Nisu se u tuđi trud i znoj uzdali već su sami sebi zarađivali i porodice svoje izdržavali. Islam ih je naučio da je borba za egzistenciju vlastitu i porodice svoje, džihad. Islam se kao sveobuhvatna i konačna riječ Božija predstavlja drugima urednim i čistim životom bez naglašavanja marginalnih i nevažnih stvari a zanemarivanja važnih i suštinskih. Ebu Hurejre veli da je Poslanik rekao: „Vi ne možete ljude zadovoljiti svojim imetkom, ali potrudite se da ih pridobijete vašim prijatnim licem i lijepim ahlakom“. Nuvas bin Sed'an kaže: „Pitao sam Poslanika o dobročinstvu pa mi je rakao: „Dobročinstvo je lijepo ponašanje“. Ebu Hurejre r.a., prenosi od Poslanika: „Čovjekova čast je njegova vjera, a njegovo dostojanstvo je njegov ahlak“. Džabir r.a., veli: „Čuo sam Poslanika da je rekao: „Allah dž.š., je Ibrahima a.s., uzeo za prijatelja samo zato što je hranio gladnog, što je širio selam i što je klanjao kada su drugi ljudi spavali“. /Tenbihul gafilin/. Ibrahim je prijatelj Božiji postao, ne zbog svoje brade, ili duže ili kraće nogavice ili galabije, ne zbog beskonačne rasprave o novotariji i bid'atu, ne zbog toga što se vjerom razmetao i silom je želio nametnuti drugima? Ibrahim a.s., je prijatelj Božiji postao jer je kao musliman prijateljevao s čovjekom i pomagao čovjeka, siromaha i međ' ljudima širio selam i tako pokazivao ljepotu svoje vjere. Prijatelj Božiji je on postao jer je znao da je najbolje ono djelo kojim se čovjek ne hvali i koje čini isključivo Allaha radi. Prijatelj je on postao Božiji jer je znao da je poslije farz namaza najbolji onaj namaz koji se klanja u tajnosti svoga doma u samoći u gluha doba noći. Uvaženi brate, upamti, najbolji je onaj Islam o kojem ti ne pričaš, već drugi o tvom Islamu pričaju, diveći mu se. Taj Islam o kojem oni pričaju upoznao si ih s njim živeći neprolaznu, neprevaziđenu riječ Božiju. Kazivao si im o svom Islamu svim ljudima razumljivim jezikom. Uzvišeni Bože, učini nas dostojnim sljedbenicima Poslanikovim i istinskim prenosiocima uzvišene vjere. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
20.03.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

04.03.2015.

AHIRET JE ŽIVOT STVARNI

Dva su svijeta gdje čovjek obitava, Dunjaluk i Ahiret. Ahiretsko stanje se razlikuje od života ovdje. Na oba svijeta se živi ali ti životi nisu istovjetni. Dunjalučki život je podložan stalnim kretanjima i promjenama. Stvorenja Božija rastu i razvijaju se. Čovjek prolazi kroz faze životne: djetinstvo, mladost, zrelo doba, starost i potom umire. Ovdje, na Dunjaluku se jedino starost istovremeno i želi i mrzi. Mladi žele ostariti a stari, starost preziru jer znaju da poslije nje slijedi smrt. Dunjaluk je svijet odlaska a Ahiret vječnoga života. Na Dunjaluku smrt je izmiješana sa životom. Na Ahiretu nema smrti. Na ovom svijetu stvari mijenjaju oblik i stanje, živo postaje neživo a iz neživog Allah stvara živo. Naše tijelo koje je sad živo spadalo je u neživu tvar. Kad ga duša napusti opet će se vratiti neživom svijetu. Na Ahiretu je sve život. Tamo je svaka stvar živa. Onaj svijet je živo biće i na njemu je sve sami život. Naši organi na Ahiretu imat će svijest i govor. „Danas ćemo im usta začepiti, a njihove ruke će nam govoriti i njihove noge će nam svjedočiti o onome što su radili“./Jasin, 65./. Tamo je čak i vatra živa, ona osjeća i aktivna je. Kur'an kaže: „Na Dan kada upitamo Džehennem: „Jesi li se napunio?“, on će odgovoriti: „Ima li još!“ /Kaf,30./. Na ovom svijetu ništa ne možemo učiniti a da nas plodovi tog našeg rada ne dočekaju na Ahiretu. Na budućem svijetu nema zarađivanja. Tamo se objavljuju rezultati ispita. Ako bi neki student zatražio u vrijeme ispita da uči, reći će mu se da je vrijeme za učenje prošlo, te da je sada vrijeme za ocjenu. Hazreti Alija je rekao: „Danas je vrijeme rada a ne obračuna, dok će sutra biti vrijeme obračuna a ne rada“. Ljudsko tijelo, razum i snaga čovjeku podarena su oruđa za rad i treba ih iskoristiti prije nego budu oduzeta, prije nego se tijelo naše u tami kabura raspane. Kada rok prođe i duša ostavi tijelo, čovjek zabludjeli će reći: „Vratite me da uradim koje dobro djelo“./Mu'minun, 100./. Odgovor će biti negativan jer onako kako otpalu voćku nije moguće vratiti na granu tako nije moguće ni čovjeku na Dunjaluk nakon smrti opet doći. Na ovom svijetu smo zajednica. Upućeni smo jedni na druge. Dobro koje pojedinci čine i zajednici koristi kao i obrnuto. Zlo koje ljudi čine ugrožava društvo u cjelini. Život u društvu nameće obavezu da spriječavamo jedni druge u činjenju loših djela jer se rezultat tog lošeg djelovanja u društvu cijelom osjeti. Utjecaj grijeha kojeg pojedinac čini na zajednicu, Poslanik je objasnio na primjeru putnika koji buši brod a drugi putnici na brodu smatraju da se to njih ne tiče. Takav odnos prema grijehu i toleriranje istog u društvu odvelo ih je u smrt. Da su ga spriječili spasili bi i sebe i njega. Na Ahiretu je drugačije. Tamo niko neće koristiti plodove tuđeg rada niti će ispaštati za tuđe grijehe. Onaj svijet razdvaja dobre od loših, griješnike od dobročinitelja. Tamo će biti rečeno: „Odvojite se vi koji ste činili zlo!“./Jasin,59./. Na Ahiretu niko tuđe breme neće nositi. Svako će kušati nagradu ili kaznu spram onoga što je ovdje činio. Među onima koji su Džennet kao nagradu zaslužili vladat će bliskost koju Kur'an opisuje riječima: „Sjede na divanima, okrenuti jedni drugima“./Hidžr, 47./. Među griješnicima vladat će odbojnost i neprijateljstvo. Kur'an ga opisuje ovako: „Kada jedna skupina uniđe, ona će stati proklinjati onu za kojom su se u nevjerovanju povodili“./A'raf, 38./. Na Dunjaluku, vrlo često, na poziciji poštivanja i slave nalaze se ljudi koji posjeduju bogatstvo, vlast ili su iz ugledne porodice ili plemena. Njihova pozicija u društvu nije opravdana njihovom ličnom vrijednošću, već nekim vanjskim faktorom koji na Ahiretu neće značiti ništa. Ahiret ljude vrijednuje po onome šta su oni u sebi, po njihovoj vjeri, uvjerenju, ponašanju i djelu. Zli, nepokorni i moralno iskvareni ljudi koji su može biti na ovome svijetu od okruženja cijenjeni, na Ahiretu će biti dovedeni u ponižavajući položaj. Griješnici, tirani, oni koji su ovdje uživali visoke položaje a druge s podozrenjem gledali i one koji su moralno živjeli prezirali, bit će iznenađeni kada baš te koje su nižim i nevažnim smatrali ne ugledaju sa sobom u patnji i muci ahiretskoj. Allah dž.š., kaže: „Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali pitat će se i koje smo ismijavali, da nam se nisu iz vida izgubili?“/Sad, 62-63./. Ibn Abas r.a., prenosi: „Ebu Džehl će govoriti: 'Gdje je Bilal, gdje je Suhejb, gdje je Amar'? 'U najboljem dijelu Dženneta', odgovorit će mu se. Na Dunjaluku smo voljom Božijom. Stvorio nas je kad je htio. Vrijeme koje nam je za dunjalučko boravište odredio najbolje je za nas i dat će nam On Uzvišeni da s ovog svijeta odemo u trenutku najboljem za nas. Tako nas Poslanik uči i mi u to vjerujemo. Naša je obaveza da poklonjeno vrijeme, tijelo, razum i snagu iskoristimo i sve to u službu Ahireta stavimo. Allah dž.š., nam je dao likove. On je el-Musawir. Stvorio je čovjeka u najljepšem obliku. Mi nismo mogli uticati na to kako ćemo izgledati, koliko ćemo biti visoki, koje ćemo crte lica imati, koju boju kože, kose... Svojim djelima na Dunjaluku mi slikamo sebe ahiretskog. Utičemo na to kako ćemo na Ahiretu izgledati. U Muslimovoj hadiskoj zbirci stoji da je Abdullah ibn Omer od Poslanika prenio: „Ljudi će biti proživljeni prema svojim djelima“. To bi značilo da će naš fizički izgled kod proživljenja zavisiti od naše moralne izgrađenosti i stepena pokornosti Stvoritelju. Uzvišeni Bože, učvrsti nas na putu koji vodi onima koji okrenuti jedni drugima na divanima sjede. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.03.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

25.02.2015.

NE KONZUMIRAJ NE PROVJERENU HRANU!!!

U predaji stoji da je Isa a.s., rekao: „Puno je vrsta drveća, ali ne daje svako drvo ploda. Puno je učenih, ali nije svaki učeni podesan da bude odgajatelj i vođa. Puno je plodova, ali nisu svi jestivi, kao što je i puno nauke, ali nije svaka korisna“./Tenbihul gafilin/. Živimo u vremenu kad je čovjeku sve ili gotovo sve dostupno. Pritiskom na jedno dugme, ili kako se to danas u žargonu kaže jednim klikom čovjeku je dostupna svaka vrsta znanja. S interneta ljudi uče sve. Djeca naša više ne čitaju knjige, školske lektire ne čitaju. S interneta uzmu siže i tako postaju polupismena, odnosno ostaju nepismena, jer kako može biti pismen neko za koga drugi čita? S interneta ljudi uče o svojim bolestima. U život svoj unose lijekove koje niko nije provjerio, niko odobrio i ne poznaje one koji su svoja iskustva s bolesnicima podijelili, s milionima korisnika društvenih mreža. Na internetu naša djeca i omladina, a ne samo oni, današnji čovjek uopće, provodi mnogo vremena. Ovovremeni čovjek, ovisnik je o internetu. Tamo se druži, tamo ima prijatelje koje ne poznaje, tamo razgovara i dijeli svoje privatne i intimne stvari sa nepoznatim ljudima, s milionima njih. Tamo, taj naš čovjek postaje plijen različitih ideologija, kriminalaca, ljudi sa lošim namjerama... Tu se može u prividnoj sigurnosti vlastitog doma nastradati i upasti u mrežu kriminala, terorizma, pedofilije, čega sve ne? Ovih je dana čovječanstvo obilježilo dan sigurnosti interneta. Bijaše to povod da i sa ovog časnog mjesta posvetimo vrijeme tom fenomenu današnjice. Nije eksploziv zlo, ako se koristi u humane svrhe. Koliko snage ljudske se može uštediti ako se eksplozivom uklanjaju stijene i probijaju putevi i tuneli, ako se ruda u rudnicima kopa snagom eksploziva. Eksploziv je zlo kad dođe u ruke zlih ljudi. Koliko se ljudi može ubiti zloupotrebom tog plemenitog izuma? Da, istina je, eksploziv ubija, ali tek kad dođe u ruke čovjeku koji želi ubiti. Nije internet zlo. S koliko olakšanja danas se može komunicirati s dalekim ljudima, razmjenjivati mišljenja i ideje, upoznati svijet i druge upoznati sa sobom. Znati šta se ovog trenutka dešava u dalekim zemljama je moguće zahvaljujući blagodati izuma koji se internet zove. Internet je zlo kad se zloupotrijebi. Zloupotrebljavaju ga različite kategorije ljudi. Zavode djecu, šire nemoral, ruše porodicu i brakove, siju strah, šire dezinformacije, nude nemoralne sadržaje... Zbog svega toga svijet je bio primoran skrenuti pažnju na te opasnosti pa je ustanovio dan, svjetski dan sigurnosti interneta. Time žele ukazati na opasnosti koje vrebaju našu djecu i prijete da nam ih otmu. Osim ovih sadržaja koji udaraju na moral i obraz čovjeka na tim društvenim mrežama nude se i različite ideologije i pojavljuju razni emisari i daije koji objašnjavaju vjeru i pozivaju pravom putu. Čovjek kad želi učiti ono što mu je za život važno, on traži provjerenog učitelja. Vjera je sigurno za čovjeka važna, važna je ne samo za dunjalučki život, zbog vječnosti je važna. Od koga je učimo, nužno je postaviti pitanje danas kad živimo u džungli informatičke revolucije i kad su nam dostupni i nude nam se i znani i ne znani predavači i prodavači vjere. Nema tog među nama koji bi konzumirao hranu za koju zna da nije prošla nadležne i stručne preglede i da nije dobila certifikat da je zdrava i upotrebljiva. Na nivou svake države postoji agencija za kontrolu hrane. Ne može ući u državu hrana koja nije ispravna, koja bi ugrozila zdravlje i život ljudi i zbog toga smo izuzetno sretni i zadovoljni što postoje te kontrole i agencije državne koje se o nama brinu. Čovjek je tako stvoren da ne konzumira samao hranu za tijelo. Čovjek nije samo tijelo. Potrebna mu je i duhovna hrana. I dušu treba zadovoljiti, a to može samo vjerom. Nema drugog izvora s kojeg se duša može napojiti i nahraniti osim onog s kojeg je i sama došla. Na nivou naše države postoji institucija koja brine da ta hrana za dušu bude čista, upotrebljiva, da ne škodi ni pojedincu ni društvu. Ta institucija koja se Islamska zajednica zove, emanet joj je da brine da ljudima, pripadnicima svojim, nudi ono najbolje, da im nudi ono što im neće naškoditi niti će ih ikakvim opasnostima izložiti. Činjenica je da je na tim društvenim mrežama mnogo „učenjaka“ koji nisu certificirani od te naše vrhovne institucije da tumače vjeru i kao takvi, oni nered i smutnju među ljudima, muslimanima šire. Često te ljude uopće ne poznajemo. Niko od nas se nije s njima družio, nije ih susretao. Ne poznajemo ni njihove familije, ni njihovo porijeklo, ni njihove motive da se bave time čime se bave (da'awom). Nepoznatu učitelju ne bismo slali svoje dijete. Ne provjerenom matematičaru ne bismo plaćali časove instruktivne nastave. Čovjeku čija diploma nije od, u državi vrhovne institucije, verificirana ne bi povjerili da podučava. Znamo li mi, da li taj, kojeg preko društvenih mreža slušamo, prakticira to što nam kazuje? Da li nam kazuje ono što je sad i ovdje važno ili je pobrkao stvari pa metaforički rečeno, sadi šljive na Romaniji umjesto u Gradačcu a smokve na Majevici umjesto u Čapljini i Počitelju. Kazuje nam dakle ono što ovdje nije moguće primijeniti niti je to potrebno da bismo na ovim prostorima dobri muslimani bili. Hazreti Omer r.a., je pitao Abdullaha ibn Selama: „Koji su pravi učenjaci“? On mu je odgovorio: „Oni koji provode ono što znaju“. Muhammed a.s., je rekao: „Nemojte sjediti sa svakim učenim, osim ako vas odvraća od pet stvari i vodi vas peterome: ako vas odvraća od sumnje i vodi u nešto što je sigurno, ako vas iz oholosti vodi u poniznost i skromnost, ako vas iz neprijateljstva vodi u dobrohotnost, ako vas iz želje za pokazivanjem pred drugima vodi u iskrenost (ihlas) i ako vas iz želje za dunjalukom vodi ka odricanju od njega. /Tenbihul gafilin/. Uzvišeni Bože, zaštiti nas od smutljivaca i ljudi sumnjivih namjera. Razboritosti nam daj, da znamo razlučiti pravo od krivog i istinu od laži. Sačuvaj nas znanja koje ne donosi hajr. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
76682

Powered by Blogger.ba