Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

01.07.2015.

KO JE DANAS NA BEDRU???

Šesnaesti je ramazan. U danu današnjem a godine hidžretske druge, Poslanik i ashabi mu zauzeše izvore Bedra. Sebi iza leđa ih ostaviše kako bi mušricima nedostupni bili i tako stratešku prednost ostvariše. U noći koja slijedi Poslanik neumorno moli, Gospodaru svome se obraća riječima: „Gospodaru, ako sutra ova skupina vjernika poražena bude, ko će ti na zemlji sedždu činiti“? Allah dž.š., je u srca vjernika smiraj dao i kišom blagodarnom korak im u boju učvrstio. Nevjernika, iako bijaše više Allah dž.š., u srca njihova strah useli, a u vjernička smiraj, sigurnost, puzdanost. Poslanik i ashabi nisu željeli bitku ali nisu se ni pred izazovom povukli. Uvijek su u svemu postupali tako da daju od sebe sve što mogu a potom bi se na Allaha oslonuli. Ovdje na Bedru, Allah dž.š., im je poslao pet hiljada meleka da ih pomognu. Svojim odnosom prema obavezama i ustarjnošću svojom u dobru, zaslužili su da ih Allah dž.š., ne prepusti krvožednom neprijatelju. Trijumf vjernički je bio neizbježan. Ko je drugi na Bedru mogao pobijediti do muslimani? Učinili su sve što su mogli i u boj za din krenuli spremni na veliku, najveću žrtvu. Smrt im je bila draža od života ali nisu u nju srljali. Živjeli su za islam ali i branili ga kad je trebalo životima svojim. Danas ove 1436. godine hidžretske kad se Bedra i njegovih poruka sjećamo i na veliku bitku uspomene evociramo, na sve strane diljem svijeta islamskog se gine, ubija,progoni, muči, ruši, pali, siluje...Koliko dnevno pogine onih koji sa šehadetom u srcu žive, to danas samo Svevišnji zna. Porazna je spoznaja da ta naša braća bivaju ubijeni od također braće naše. To što se događa u Siriji, Iraku, Libiji, Jemenu, Somaliji, Nigeriji..., daleko je od poruka Bedra. Niko od njih nije na Bedru. Na Bedru su se sukobila dva koncepta, vjera i nevjera, tewhid i mnogoboštvo. Sukobio se red i nered, svjetlo i mrak. Na Bedru se riječ Božija suprotsavila šejtanskom zovu. Svi koji danas od muslimana nose oružje i pucaju u drugu starnu, pucaju u muslimane to čine s bedranskim pokličem. Allahovo ime spominju. Allah je najveći, kliču, a nisu na Bedru. Niko od njih nije na Bedru. Nisu ni blizu poruka Bedra. Oni ustavri te poruke uopće ne razumiju. Na Bedru se nisu sukobili muhadžiri i ensarije, već zajedno su se borili protiv zajedničkog neprijatelja. Danas su sukobljeni muslimani i muslimani, ovo pleme protiv onog plemena, iz ove džamije ide se ubiti braću u onoj džamiji, a neprijatelj zajednički spokojno trlja ruke i uživa u našoj nezrelosti i od Poslanikovog puta udaljenosti. Danas, kada na bedransku bitku evociramo uspomene i poruka njenih se želimo sjetiti pitamo se : KO JE DANAS NA BEDRU??? Danas bi braćo u Iraku i Siriji na Bedru bio onaj ko bi uspostavio mir i izgradio poredak. Na Bedru bi bio onaj ko bi izbjegle vratio domu svom, ko bi unesrećene od patnje spasio. Poruka Bedra je obrazovanje. Svi znamo da zarobljenici bedranski opismenjavaju našu djecu u Medini. Bedr je danas opismeniti tu našu djecu. U toj Siriji i Iraku danas kada se Bedra sjećamo dvanaest miliona djece ne pohađa školu. Šta bi nam Poslanik rekao? Hej ti koji kad u brata pucaš i Allahu ekber uzvikuješ, pitaš li se šta bi ti Poslanik rekao? Ti uzvikuješ ime Gospodara koji je „IKRE“ ljudima rekao, a ti ubijaš učenike, zatvaraš škole, uništavaš ummetu budućnost. Sticati znanje i biti konkurentan neprijatelju na svakom polju, to je danas Bedr. Otići na fakultet, a ne u Siriju, to bi obradovalo našeg Poslanika, a tebe bi u ljude, učesnike Bedra upisalo. U samo jednoj pokrajini u Afganistanu četiri stotine hiljada djevojaka ne pohađa škole u kojima se uči matematika, sociologija, biologija... One idu u škole u kojima se uči samo Kur'an. Poslanik je i ashabi njegovi znali Kur'an i mogli su djecu medinsku tome najbolje podučiti, i podučili su ih. Ali to nije bilo dovoljno. Doveo je Poslanik zarobljenike, neprijatelje svoje, da tu našu djecu uče i matematici i biologiji i geografiji, jer kako ćeš se boriti protiv pismenijeg neprijatelja osim da mu budeš u svemu ravan, pa i bolji od njega. Škola je i knjiga danas Bedr. Na Bedru je danas širom svijeta, a i u zemlji našoj, onaj ko otvori radno mjesto i zbrine jednog mladog čovjeka. Na Bedru je danas onaj ko omogući našim i širom svijeta islamskog mladićima i djevojkama da se žene i udaju i porodice zasnivaju. Na Bedru je onaj ko čini sve da sebe radom vlastitim obezbijedi. Ničiji Bedr danas nije nositi pušku sirijskom, iračkom ili jemenskom zemljom. Bedr je sa plugom i motikom u ruci na njivi tvojoj. Od tolike plodne zemlje u dolinama Nila, Eufrata, Tigrisa, Bosne, Save,Drine, zbog nerazumijevanja poruka naše vjere mi od tuđe pomoći živimo. Ponosni sljedbeniče Pejgamberov, pripadniče ummeta islamskog, pogledaj se u ogledalo i vidi, vidiš li Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, vidiš li složne muhadžire i ensarije sa Bedra koji islamu služe a ne neprijatelju njegovom. Danas, kada se bedranske bitke sjećamo i uspomene na nju evociramo, uzvikujemo: na Bedru je danas onaj ko ovim mladim ljudima širom svijeta objasni šta je život stvarno? Ko im predstavi vrijednosti univerzane i u srce im usadi želju za uspjehom na oba svijeta, on je na Bedru. Ko ih iz krize identiteta povede spoznaji i putu pravom. Ko im objasni da se ne treba tetovirati, bušiti uši, noseve i obrve da bi bili napredni i kulturni, on je na Bedru.Ko im objasni da nije nužno pustiti bradu i skratiti hlače i biti protiv tradicije svoga naroda da bi bio na pravom putu i on je na Bedru. Na Bedru je danas onaj ko neumorno radi na zbližavanju ljudi, jedne s drugima upoznaje i odagnava strah jednih od drugih. Nije misija ni zadaća ni jedne vjere da svoje zavađa sa drugima. Svi su tu kako bi, objave tako uče, živjeli sreću u pokornosti Bogu i životom svojim zaslužili spas vječni. Hej svijete islamski, ummete Pejgamberov, pogledaj se u ogledalo, zagledaj se u sebe. Ne zatvaraj oči! Pogledaj tu kolonu unesrećenih koji mjesecima putuju, pješače, traže i sanjaju sreću na ulicama Minhena, Londona, Pariza, Beča... Na tom putu ka spasu mnogi umiru. Poniženi su jer niko ih ne želi i sve granice se pred njima zatvaraju. Zamisli brate muslimanu, ti koji se danas bedranskih poruka sjećaš, da ta naša braća unesrećena ne nalaze sreću na ulicama Bagdada, toj nekad prijestonici znanja, kulture i napretka. Da ti ljudi bježe sa ulica Damaska i Halepa, tih dragulja civilizacije i naše prošlosti slavne. Zamisli, da oni ne traže sreću na ulicama Kaira, Amana, Bengazija, Tripolija, oni ne žele stići u Mekku i Medinu već u Budimpeštu i Berlin. Ummete Pejgamberov, izađi na Bedr! Vrati se izvorima vjere svoje i sa tih čistih izvora, objavom i sunnetom se napoji i nahrani, i obrazuj se, radi, gradi, uređuj, posveti se odgoju i obrazovanju djece i mladih. Čvrsto stani na branik islamskih vrijednosti koje se odslikavaju u porodici, u džematu, u zajedništvu, u slozi, u čistoći, u pravednosti, u socijalnoj ravnoteži... Sve drugo, danas nije Bedr. U noći uoči Bedra evo nas Gospodaru. Kao što Poslanik u šatoru svom u toj noći moli: „Pomozi nas da bi ti imao ko sedždu činiti“, mi Te molimo, pomozi nas i ujedini da bi Ti mogli u miru sedždu činiti .Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.07.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

24.06.2015.

IZMEĐU RAHMETA I MAGFIRETA

Deveti je Ramazan. Iskoračujemo iz prve u drugu ramazansku trećinu. Na granici smo između Rahmeta i Magfireta. I jedno i drugo, i milost Božiju i oprost Njegov, čovjek treba. Milost Božija obuhvata sva stvorenja. On Uzvišeni kaže: „A milost Moja obuhvaća sve, daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali“./Al –A'raf,156./. Milost Svoju, Uzvišeni je podijelio na stotinu dijelova. Samo je jedan dio spustio na Dunjaluk. Iz tog jednog dijela milosti Božije, sva je samilost i pažnja među stvorenjima Njegovim. Ostale dijelove milosti Svoje, On je Uzvišeni ostavio za Ahiret. Tamo će je dati onima koji se grijeha klonu, zekat daju i u dokaze Njegove vjeruju. U ramazanu, prvih deset dana su rahmetom Božijim ispunjeni. Taj rahmet Božiji potrebuju svi ljudi a posebno će za njim žuditi na Ahiretu jer se samo milošću Božijom može u Džennet ući. Neki je pobožnjak, bilježi se, na pustom ostrvu u pokornosti živio pet stotina godina. Molio je Stvoritelja da na sedždi umre i umro je. Kad je pred Gospodara svjetova došao, presuđeno mu je da u Džennet uđe milošću Njegovom. Čovjek kakav jeste „ZALUMEN DŽEHULA“, nasilan prema sebi i neznalica, odbi i zatraži da se u Džennet zaslugama svojim nastani. A kad mu izvagaše zasluge i uporediše sa blagodatima koje uživa ni za očni vid se ne bješe odužio. Ramazan je prava prilika da se prenemo iz sna, da se opomenemo i na djelo potaknemo. U ramazanu je ljudima objava dolazila, ne samo Kur'an. Iz izvora vjere znamo da su i Tevrat i Zebur i Indžil u ramazanu ljudima došli. Ramazan je posebno vrijeme i prilika kad se ljudske duše otvaraju i bivaju spremnije ajete kur'anske slušati i znakove Božije čitati. Iz tih ajeta čitamo da čovjek u svakom danu svoga života treba za milošću Božijom tragati i truditi se da je stekne. Čovjek, vjernik ne bi smio gubiti vrijeme jer ko zna kad je edžel? Ne bi smio ogdađati činjenje dobrih djela jer ko zna kad će Azrail po dušu našu doći? Ne bi smio življenje vjere svoditi samo na neke godišnje periode kakav je Ramazan. I ramazanskim danima, i danima svim u godini i životu našem, Uzvišeni se kune i opominje nas da je čovjek na gubitku ako ne vjeruje i dobra djela ne čini. Snagom i ljepotom Ramazana nadahnuti i osnaženi, budimo odlučni u traganju za milošću Božijom i držimo se namaza, poruka posta se držimo, iz imetaka naših dijelimo i na svakom mjestu nastojmo dobro djelo učiniti jer je to jedini put koji vodi na sigurno mjesto, u hlad Božije milosti. Iz prve, rahmetove trećine, ukoračujemo u drugu, magfiretovu. Oprost, i to čovjek treba jer griješnik je on. Svaki je čovjek griješnik i svaki se treba tewbi okrenuti i od Gospodara svoga oprost tražiti. Naš voljeni Poslanik je, tako se bilježi, i po stotinu puta dnevno istigfar molio. Nama se obratio riječima: „O ljudi, pokajte se i oprost tražite. Ja se svaki dan kajem Gospodaru svome i po stotinu puta“. /Muslim/. Allah dž.š., čeka tvoju tewbu, obećava da će oprostiti svima koji Mu se iskreno povjere i obrate. On Uzvišeni kaže: „O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je milostiv“./Zumer,53./. Kako obećava oprost onima koji se na vrijeme i iskreno Njemu obrate, On Uzvišeni opominje da nema oprosta onima koji zadnje trenutke životne čekaju i koji u znakove Njegove ne vjeruju. Kaže: „Uzaludno je kajanje onih koji grijehe čine, a koji kad se nekom od njih smrt približi govore:'Sad se zaista kajem', a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili“./Nisa,18/. Deset ramazanskih dana u koje ukoračujemo, posebna su prilika za tewbu. Za razliku od ostalih dana u godini, oni su magfiretom, spremnosti našeg Gospodara na oprost, ispunjeni potpuno. Svedi račun sa sobom i iskreno se pokaj. Ovi poslanikovi hadisi snažno nas podstiču na to. On s.a.v.s., kaže: „Pokajnik za grijehe je kao onaj koji nema grijehe“. /Taberani/. Zatim kaže: „Svaki je čovjek griješnik, a najbolji su oni koji se kaju“./Daremi/. Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik rekao: „Allah dž.š., se više obraduje tewbi pokajnika, nego što se vi obradujete kada nađete izgubljenu devu u pustinji“./Muttefekun alejhi/. Tewbom iskrenom, istigfarom iz srca, obradujmo Gospodara našeg u ovoj Njegovim oprostom ispunjenoj ramazanskoj trećini, kako bi On Uzvišeni obradovao nas milošću Svojom kad se s Njim na Ahiretu susrenemo. Sve jedno je, robe Božiji koliko si duboko u grijeh zagazio. Nisi bez nade. Zar ne kaže Svevišnji: „Ne gubite nadu u Božiju milost“. Nemoj poslije ramazana smotati sedžadu u seharu i eto ti milosti Božije. Nemoj poslije ramazana zaboraviti put ka džamiji i eto ti milosti Božije. Nemoj poslije ramazana zaboraviti braću i sestre u nevolji i eto ti milosti Božije. Ne vraćaj se grijehu od kojeg te ramazan udaljio i eto ti milosti Božije. Uzvišeni Bože, otvori nam vrata Svog oprosta i obaspi nas Tvojom neizmjernom milošću. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.06.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

11.06.2015.

RAMAZANU, BOGOBOJAZNOST NAM OJAČAJ!

Dolazi nam Ramazan. Donosi darova mnogo, a jedan je poseban. Ramazan je mjesec posta a postu je cilj da nam bogobojaznost ojača. Allah dž.š., kaže: „O vjernici, propisuje vam se post kao što je i onima prije vas propisan bio da biste bogobojazni bili“./Bekare,183./. Bogobojaznost krasi vjernika, ona ga na dobročinstvo podstiče i od grijeha štiti. Kroz aktivnosti ramazanske, Allah dž.š., od nas očekuje da tu bogobojaznost uvećamo i sebe u svakom smislu mijenjamo. Da se mijenjamo, tako što ćemo biti spremniji na više žrtve na putu dobra i biti odlučniji u borbi sa šejtanom i od grijeha dalje. Hoće li se naše, u Ramazanu, vrijeme provedeno svesti samo na ustaljene ramazanske aktivnosti bez ikakve promjene u nama? To je pitanje koje postavljamo danas, kad Ramazan, taj blagodatima ispunjen mjesec, iščekujemo. Znam, to je i do sada praksa bila, bit će nas više na sabah namazu i na namazima drugim. Pobožno ćemo slušati učenje Kur'ana na našim mukabelskim druženjima. Žurit ćemo u taj posebni ramazanski, teravijski džemat i bit ćemo spremni za njega se žrtvovati makar bio i kasno. Postit ćemo, od jela, pića i drugih tjelesnih užitaka ćemo se u ovim vrelim, dugim, ljetnim danima ustezati. Ali pravo je pitanje; hoće li naše društvo poslije Ramazan ostati isto? Hoćemo li ti i ja poslije Ramazana biti isti kao i prije njega? Hoće li naše ponašanje, ramazanskim sadržajima potaknuto, biti promijenjeno i hoćemo li Ramazanu zahvaljujući biti, Allahu dž.š., i Poslaniku Njegovu bliže? Naš veliki mislilac, učenjak i alim, razmišljajući o ljudima, o vjeri i vjernicima, o našem stanju piše: „Kad je riječ o vjeri, ljude obično dijelimo na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. Primjećujemo da je ova podjela površna i odveć pojednostavljena. U njoj je izostala treća, daleko najbrojnija skupina. To su oni koji sebe smatraju vjernicima, tako se deklariraju, a koji ustvari ne pripadaju vjeri. Oni čak klanjaju, praznuju praznike, pridržavaju se pojedinih vjerskih adeta i simbola, ali oni su isti oni koji iz straha prvi bježe sa bojnog polja, sasvim hladnokrvo varaju u trgovini, čiste savjesti žive na račun tuđega rada, piju i provode se, strašljivo čuvaju svoje živote, imetke i položaje kao da će hiljadu godina živjeti, ili se ropski i podanički uvlače pod kožu moćnijem od sebe. Strah je dominirajuća karakteristika ovih ljudi, strah za svoj život, za imetak, za položaj, mjesto ili naklonost vlasti ili nekog moćnika. Među svim ovim strahovima samo je jedan strah odsutan; strah od Boga. U tom duhu i u toj i takvoj neodređenoj i dvoličnoj atmosferi, podižu oni svoje potomstvo“. /Alija Izetbegović/. Iščekujući Ramazan i slušajući ovaj opis treće, najbrojnije skupine ljudi, sa žaljenjem konstatujemo da mi baš ovoj skupini pripadamo. Vjernicima se zovemo. Pridržavamo se određenih vjerskih propisa i adeta. Simboli vjere nam vise i u autu, i na zidovima kuća, često i na vratu, ali istinske vjere, one koja bi se u ponašanju i djelu očitovala, nema. Evo nam Ramazana kao izuzetne prilike. Donosi nam u svojim propisima i aktivnostima put koji vodi povećanju u našim srcima onog straha koji nam nedostaje. Ramazan nas vodi povećanju bogobojaznosti, jer post je naređen da bismo bogobojazni bili. Ramazan omasovi naše džemate. Klanja se i ibadeti, pa i pojačano dijeli, ali on nažalost ništa u našem životu ne promijeni. A to treba nama biti zadaća i cilj da se ramazanskim blagodatima oplemenjeni, mijenjamo. Hoće li poslije Ramzana biti više požrtvovnosti na putu dobra, hoće li biti manje poroka i grijeha??? Hoće li Ramazan uliti u naša srca imansku snagu i od Boga strah pa da se odmaknemo od poroka, laži, korupcije, kocke...??? Hoće li ramazanski namazi, pobožno slušanje Kur'anskih ajeta na mukabelskim susretima, hoće li post ramazanski, od nas načiniti bolje i poslušnije sinove i kćeri, uzoritije i na žrtvu da djecu u islamu odgojimo, spremnije roditelje??? Hoće li ovi ramazanski sadržaji od nas načiniti bolje komšije, savjesnije učenike i studente, bolje i poslu predanije radnike, pravednije i osjetljivije poslodavce??? Hoće li naš dolazak u ramazanski džemat od nas načiniti ljude koji se neće poslije Ramazana vratiti u zagrljaj poroka alkohola i koji neće više prekoračivati prag kladionice i lutrije??? Ako se ništa od ovoga ne desi, ako sav naš ramazanski trud bude sveden na džamijski ibadet i okupljanje te na post koji se samo ograničava na ustezanje od tjelesnog užitka i koji na nas uopće ne utiče i bogobojaznost nam ne pojačava, od tog ibadeta i nema neke fajde. Allah dž.š., post propisuje da bismo se mijenjali, strah od Njega pojačali, da bismo bolji ljudi postali, zajednici korisniji. Ramazan dolazi da nas učvrsti na bojnom polju u borbi sa šejtanom. Dolazi da nas nauči da ne smijemo varati i da nije dopušteno na tuđi račun živjeti. Dolazi nam reći da nije vjerniku dostojno robski i podanički se pred vlašću i vladarom ponašati. Ramazan dolazi da nas nauči kako da svoj život na putu Istine žrtvujemo, kako da svoj imetak na Božijem putu ne žalimo i da se za položaj i poziciju ne molimo nikome već da je svojim trudom i moralom zaslužimo. Svemu ovome nas Ramazan uči tako što nam donosi i pokazuje put na kojem ćemo svoju bogobojaznost, od Boga strah, povećati. Uzvišeni Bože, pomozi nam, srca naša otvori da ih Ramazan blagodatima svojim dotakne i bogobojaznost u njih natoči. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
12.06.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

04.06.2015.

MAJČINO NEZADOVOLJSTVO ŠEHADET NAM RUŠI

Poslanikov amidža Ebu Talib bijaše dobar čovjek, veliki zaštitnik Poslanika i Islama. Ona godina u kojoj je umro, a bilo je to pred Poslanikov miradž, nazvana je godinom tuge. U toj godini umrla je i Poslanikova supruga Hatidža. Ona je za razliku od Ebu Taliba bila mu'minka i s ovog svijeta je otišla sa šehadetom. Ebu Talib, uprkos velikoj Poslanikovoj želji, pa i insistiranju, preselio je na Ahiret u vjeri očeva svojih, a to znači kao mušrik. Moleći ga da šehadet izgovori, Poslanik mu je obećavao da će mu taj šehadet biti štit i brana od vatre. Kad je Ebu Talib umro, upitan je Poslanik, šta će biti s amidžom mu, pomagao je Islam i Poslanika, štitio ih, a kao mušrik umro. Poslanik je rekao da će on biti u Džehenemu, ali bit će u plićacima džehenemskim zbog svog odnosa prema Poslaniku i vjeri pravoj. A u tim džehenemskim plićacima, kazuje Poslanik, bit će tako teško da će Ebu Talibu od žestine vatre, a ona će mu samo do članaka sezati, mozak da vri. Svako ko svjedoči da je Allah Jedan, a Muhamed poslanik, ući će u Džennet. To je obećanje i tako će biti. U Džennet će odmah onaj kome osim šehadeta u knjizi djela budu pretežno ispisana dobra djela. Postoje djela koja su izuzetno dobro. Djela koja posebno teže na Ahiretu i postoje osobe čije zadovoljstvo nas uvodi u Allahovo dž.š.zadovoljstvo. Djelo koje je izuzetno dobro je poslušnost roditeljima a ljudi čije zadovoljstvo nas u Allahovo zadovoljstvo vodi su roditelji. Allah dž.š. naređuje: „Gospodar tvoj zapovjeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite“ (Isra, 23). Poslanik, zbog žrtve podnesene i ljubavi neizmjerne iskazane, posebno ističe majku. Kad ga pitaju, kome da činimo dobročinstvo, on s.a.v.s., tri puta kaže majci, a tek četvrti puta spominje oca. Nepoštivanje majčine žrtve i necijenjenje pružene nam majčine ljubavi, dovodi u pitanje i naš šehadet. Dovodi u pitanje njegovu iskrenost. Evo potvrde tome. Eban prenosi od Enesa bin Malika da je rekao: „Neki je mladić u vrijeme Poslanika, zvao se Alkame, bio jako pobožan i puno dijelio sadaku. Razbolio se, pa kad mu se bolest pogoršala, supruga mu poruči Poslaniku da joj je muž smrtno bolestan. Poslanik posla Bilala, Aliju, Selmana i Amara da ga obiđu i vide u kakvom je stanju. Kad su kod njega ušli, podsticali su ga da izgovori šehadet ali on to nije mogao. Bilala su poslali Poslaniku da mu saopšti u kakvom je stanju Alkame, te da ne može izgovoriti šehadet. Poslanik je upitao: 'Ima li on žive roditelje'? Rekli su mu da mu je otac umro ali da mu je majka živa. Poslanik zapovjedi: 'Bilale, idi njegovoj majci, poselami je od mene i pozovi je da mi dođe a ako ona ne može doći traži dozvolu da ja nju posjetim'. Bilal je otišao i prenio joj Poslanikovu poruku. Ona se uputila prema Poslaniku a kad stiže, Poslanik je upita: 'Hoćeš li mi reći istinu ili će mi doći objava, šta je to između tebe i tvog sina Alkame?'. Ona odgovori: 'Allahov Poslaniče, klanjao je mnogo i postio takođe. Dijelio je sadaku da ni sam ne zna koliko, ali sam ja srdita na njega'. Poslanik upita: 'Zbog čega?'. Ona reče: 'Davao je prednost supruzi u odnosu na mene. Njoj se pokoravao i želje joj ispunjavao a mene zanemarivao'. Poslanik reče: 'Majčina srdžba spriječava njegov jezik da izgovori šehadet'. Poslanik naredi Bilalu da sakupe suhih drva kako bi spalili Alkamu. Majka na to uzviknu: 'Allahov Poslaniče, zar mog sina, plod srca mog da spališ na moje oči?!'. Poslanik tada reče: 'Majko, Allahova kazna je žešća i trajnija. Ako hoćeš da mu Allah oprosti, onda mu ti oprosti. Tako mi Onog Koji upravlja mojim životom, neće mu koristiti ni namaz, ni sadaka sve dok si ti srdita na njega'. Majka podiže ruke i reče: 'Allahov Poslaniče, pozivam za svjedoka Stvoritelja, tebe, i sve prisutne da sam oprostila mome sinu'. Poslanik nakon toga reče: 'Idi Bilale, i pogledaj može li Alkame sad izgovoriti šehadet. Možda je njegova majka ovo rekla samo iz obzira prema Poslaniku'. Bilal je otišao i pred vratima kuće Alkametove čuo kako on šehadet izgovara. Ušao je u kuću i rekao: 'Čujte, srdžba njegove majke ga je sprječavala da izgovori šehadet, a njen oprost mu je to omogućio'. Taj dan je Alkame umro. Poslanik je naredio da ga ogasule, u kefine zamotaju a on, s.a.v.s, mu je lično dženazu klanjao. Nad kaburom njegovim je rekao: 'Muhadžiri i ensarije, ko da prednost supruzi nad majkom, nad njim je Allahovo prokletstvo i neće se primiti od njega ni farzovi, ni nafile, ni obavezna ni dobrovoljna djela“. (Tenbihul gafilin). Iz Objave učimo da je poslušnost prema roditeljima rangirana po važnosti odmah iza pokornosti Allahu dž.š. Ta, roditeljima poslušnost nikad i ničim ne smije biti dovedena u pitanje. Iz predaje o Alkami vidimo da zanemariti roditelje znači krenuti stazom vlastite propasti. I nakon smrti roditelja, poslušnost prema njima ne prestaje. Neki je ashab upitan, može li čovjek zadovoljiti roditelje nakon što oni umru? Rekao je, može i to sa slijedeća tri djela. Prvo, treba da bude dobar sam po sebi jer roditeljima ništa draže nije od toga da im je dijete dobro i čestito. Drugo je da čuva njihove rodbineske veze i prijatelje, a treće da moli za njihov oprost i da za njih dijeli sadaku. Molimo Uzvišenog Boga da nas učini svjesnim važnosti ovog djela i da budemo od onih koji nikad i ničim neće majčinu srdžbu izazvati pa tako ni svoj šehadet ugroziti. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
05.06.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

13.05.2015.

NEPROLAZNE SU MI'RADŽSKE PORUKE

Dvadeset šesti je Redžeb. U akšam nastupa mubarek, Lejletu-l- Mi'radž. Podsjeća nas ta mubarek noć na veliki događaj Poslanikova putovanja iz Mekke u Jerusalim, podsjeća nas na Isra', Noćno putovanje i podsjeća nas na Poslanikovo uzdignuće do Allahovog dž.š., Arša, Mi'radž. I na jednom i na drugom putovanju, Poslanik je vidio i doživio, te nama prenio, ono što nas svaki put iznova podsjeti na univerzalnost poruke islamske i obavezu muslimana da tu poruku slijede kako bi se od grijeha i kazne spasili. Na svom Noćnom putovanju Poslanik bijaše počašćen da imami džematu kakvom niko ni prije ni poslije nije. To je džemat poslanika okupljen u Aksa džamiji. Svi oni, poslanici predhodni, stajanjem u saf iza Muhammeda a.s., potvrđuju univerzalnost Božije poruke, da je Bog jedan, put koji vodi istini jedan, i da je svaki drugi put, ustvari stranputica, i da ko bude tražio imama mimo Miljenika Božijeg neće hoditi stazom koja vodi Allahovom zadovoljstvu. Na tom Noćnom putovanju, prije uzdignuća u više sfere, Džibril nudi Poslaniku da izabere, nudi mu izbor između prolaznog i vječnog, između pravog i krivog puta, između istine i laži. Poslanik ne bira vino koje simbolizira kratkotrajni dunjalučki užitak. Bira mlijeko koje svojom bjelinom, čistoćom i hranljivošću simbolizira čistoću vjere islamske i korisnost naredbi i zabrana u Islamu za čovjeka. Kad Poslanik krenu sa Džibrilom u društvu u više sfere i kad se kroz sedam nebeskih kapija prolaziše da bi Allahovom prijestolju stigao, da bi do Sidre i Muntehaa došao, sa poslanicima predhodnim susretaše, oni se dolasku Miljenika Božijeg na zemlju radovaše. Sretni su bili jer su znali da je ono s čime su oni dolazili, sad upotpunjeno i da je Allahova vjera s dolaskom posljednjeg od njih, usavršena a blagodat neizmjerna upotpunjena. „Hvaljen neka je onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja naša pokazali“./Isra,1./. Ova znamenja iz putovanja noćnog spomenusmo kako bismo i sami po tim znamenjima život svoj ravnali i kako bi nam ona bila putokaz na našoj dunjalučkoj putanji. Naučismo, da slijediti Poslanika posljednjeg je zadaća svakog čovjeka, baš kao što i svi poslanici ga u džamiji jerusalimskoj, Aksa mesdžidu, slijediše. Naučismo, da kad smo pred izborom, a čovjek je biće slobode, da uvijek biramo ono što je vrijedno i korisno na oba svijeta, a ne ono što će nam donijeti samo kratkotrajnu, dunjalučku korist. Naučismo, da kao što se poslanici na kapijama nebeskim raspoređeni, radovaše dolasku najodabranijem između njih, i mi se radujemo mubarek noćima iz kojih učimo poruke naše vjere, kako bi svoj korak uskladili s poslanikovim, te tako njegovog Šefa'ata dostojni bili. O događaju mi'radžskom, Allah dž.š., kazuje: „Približio se pa nadnio, blizu koliko dva luka ili bliže“./Nedžm,8-9/. „Džibrila je po drugi put vidio kod Sidretul Muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište“./Nedžm, 13,14,15./. Osim što je Poslanik znamenja veličanstvena i brojna vidio, on je Ummetu svome sa Mi'radža, poklone neprocjenjive vrijednosti donio. Muslim od ibn Mes'uda bilježi: „Poslanik je na Mi'radžu dobio troje: pet vakata namaza, zadnja tri ajeta sure Bekare i Šefa'at“. Namaz smo dobili, i to pet njih, a za svaki je nagrada kao da ih je deset. Naređen nam je na Mi'radžu poslanikovom, na poslanikovom uzdignuću. Iz tog čitamo poruku da čovjek želi li se uzdići u društvo čovjeka, onog stvorenja koje je u najljepšem liku na zemlju došlo, mora klanjati. Bez duhovne nadgradnje, bez tog duhovnog uzdignuća, čovjek i nije čovjek. Nije čovjeku zadaća samo jesti, piti i razmnožavati se. Čovjek je namjesnik Božiji na zemlji. Dužnost mu je, da na zemlji uspostavi red, a da bi to bio sposoban mora prvo urediti svoj život, a tog reda bez namaza nema. Ako čovjek želi biti sposoban nositi se sa izazovima životnim, ako želi svoju misiju halife uspješno nositi, nužno je da krene stazom vlastitog uzdignuća, da krene na svoj Mi'radž, a namaz je Mi'radž mu'mina. Posljednja tri ajeta sure Bekare, mi'radžski su poklon. Dati su Poslaniku iz riznice ispod Arša. Ti ajeti nam donose i putokaz i opomenu. Putokaz je, da Allahu pripada sve na zemlji i nebesima, a opomena, da sve što činimo, bilo javno ili tajno s tim ćemo se suočiti. Putokaz je, da vjerujemo onako kako su poslanici vjerovali, a opomena da ne budemo kao oni koji su zalutali i govorili, čujemo ali se nećemo pokoriti. Putokaz je, da Allah dž.š., ne opterećuje čovjeka preko njegovih mogućnosti, a opomena, da sve što činimo, i dobro i loše s nama će i samo će nas po tome cijeniti i samo prema tome suditi. Mi'radž nam je poklonio Šefa'at. Muhammedov a.s. Ummet je počašćen time, da ko god bude šefa'ata dostojan, bez iščekivanja će ući u Džennet. Ako želiš biti u skupini koja će tog mučnog iščekivanja biti pošteđena, kreni stazom vlastitog uzdignuća, vlastite duhovne nadgradnje, kreni na svoj mi'radž. Allah dž.š., obećava vjernicima da će im pokloniti i pobjedu i uspjeh. Evo tog obećanja: „Vjernici će postići ono što žele, oni koji namaz obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i zekat daju, i bluda se klone, i o emanetima povjerenim brinu, i namaz na vrijeme obavljaju. Oni su dostojni nasljednici koji će Džennet naslijediti i u njemu vječno boraviti“./Mu'minun, 1-11./. Dvadeset sedma, redžebska, miradžska, noć je večeras. Četrnaest vjekova poslije, ništa od poruke miradžske nije izblijedilo i ništa u Mi'radžu nije daleka prošlost. Sve je sad, kao i tad jednako aktuelno i jednako se tiče nas, kao što se ticalo ondašnjih ljudi, ashaba poslanikovih. Mi'radž nas uči da se ponašati trebamo tako da nas to naše ponašanje svrsta u društvo onih koji odgovorno titulu halife na zemlji nose. Mi'radž nas uči da nismo samo tijelo. Uči nas da namazom svoje tijelo odgajamo, ajetima kur'anskim sebe usmjeravamo i Šefa'atu Pejgamberovom se nadamo. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji namaz čuvaju, ajete kur'anske čitaju i slijede i Šefa'atu tvom odlučno koračaju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.05.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

06.05.2015.

KAKO DANAS ČITATI DAN DŽAMIJA???

Kad se na današnji dan, devedeset treće, banjalučki Bošnjaci i oni širom svijeta probudiše, Ferhadiju nisu mogli vidjeti. Tu noć bila je srušena. Ili su je možda mnogi, tek tad vidjeli, tek srušenu primijetili, za nju čuli. Tek tad postali svjesni da ona njima pripada i oni njoj. Godinama, desetljećima su pokraj nje prolazili i ništa osim spomeničke baštine nisu primjećivali. Za njih to bijaše jedna drevna, stara, iz vremena Osmanskog, građevina, spomenik kulture pod zaštitom UNESKOA. Kad je agresor, kao i brojne druge, sruši, shvatismo da je to džamija koja nas godinama sebi očekivaše, zvala nas i pogledala da joj u hlad zidina kamenih dođemo i iz društva usamljenika (gariba), izvedemo. Kad je srušiše, shvatismo da je ta kamena građevina koju UNESKO štiti, temeljni kamen našeg identiteta i naše opstojnosti. Shvatismo da agresor zna šta nam treba srušiti da bi nas srušio i na koljena bacio. Zato je srušio preko hiljadu vjerskih objekata: džamija, mesdžida, tekija, turbeta, imamskih stanova..., preorao mezarja. Da, da, to se stvarno desilo, da su mnogi između nas tek kroz prašinu koju eksplozija, kad uništavaše Ferhadiju diže, vidjeli Ferhadiju i da su tek kad je snažna eksplozija Banjalukom odjeknula, čuli ezan sa tek srušene, vitke ferhadijine munare. Poslije te godine u kojoj je srušena, svake naredne na isti datum obilježavamo, Dan džamija. To činimo da se sjetimo tog gnusnog, neprijateljskog i anticivilizacijskog čina, ali i da sebe stalno, iznova opomenemo i neprekidno se propitujemo, šta je nama džamija? Da se pitamo, vidimo li mi te naše džamije na ispravan način i čujemo li poziv s njihovih munara, ili su one uprkos opomeni, opet usamljenici koji čekaju, vape i zovu da tvoja noga prekorači njen prag i da tvoje čelo padne na sedždu kako bi jedno drugom bili zaštita i sigurnost. Ti koji dolaziš u nju, zaštita si džamijska, jer kad je domaćin u kući, tad lopov, agresor i neprijatelj ući ne smiju i ne mogu. Ona je tebi zaštita jer te uči kako da se kroz život bezbijedno krećeš i svjetlom svojim ti sija kako ne bi tminom grijeha i poroka lutao. Dvadeset i dvije godine nakon što su koprenom zablude oči zatvorene, ugledale u hrpi njenog kamenja, Ferhadiju i što su šejtanskom vesvesom zaglušene uši čule ezan sa srušene joj munare, pitamo se, vidimo li mi danas put koji nam džamija pokazuje i čujemo li poziv spasu koji nam ona svaki dan upućuje??? Je li nama danas koprena pohlepe oči zatvorila, pa put koji vodi uspjehu i sreći ne vidimo i je li nam šejtan u uho šapnuo da je dovoljno to što džamije gradimo a da sebe i društvo mijenjati i izgrađivati ne moramo??? Uistinu, za ove dvadeset i dvije godine sagradili smo mnoge, lijepe, izuzetne lijepe džamije. Obnovili gotovo sve porušene i to na način da smo mnoge poput Ferhadije vratili u ono stanje u kojem su prije rušenja bile. Nažalost, ne možemo se pohvaliti da smo izgradili sebe i da smo čvrstim korakom na stazi kojoj džamija zove i da bezkompromisno slijedimo svjetlo koje džamijski kandilji simboliziraju, a vječno je i svugdje i uvijek sija, sija jedenako i noću i danju. Hoćemo li mi vidjeti korupciju i lopovluk u našem društvu tek kad nam se sruši sve što u društvu vrijedi? Hoćemo li progledati i koprenu s očiju skinuti tek kad sva javna preduzeća, koja po logoci stvari nemaju razlog biti gubitaši, propadnu zbog korupcije i neograničenog bespotrebnog zapošljavanja? Džamije koje smo gradili i obnavljali, ne uče tome. One nas uče da živimo pošteno, od svoga znanja i rada da živimo. Uče nas, da tuđe ne smijemo uzeti, niti ikakav haram u svoj život unijeti. Ako nam se pružila prilika da ponovo gradimo Ferhadiju, možda nam se neće pružiti prilika, da ponovo gradimo sebi državu ako sadašnju priliku propustimo, ako se sad prema državi kao nečemu tuđem, nevažnom i nečemu što nas se ne tiče odnosimo. Hoćemo li vidjeti da je alkohol, droga i kocka zlo, tek kad porodice nam budu uništene ili dođu na ivicu propasti? Skinimo koprenu pohlepe i zablude s očiju i suprostavimo se vlastitom uništenju. Pjesnik pokajnik Musa Ćazim Ćatić u stihovima opisuje da u toj čaši zla, mnogi imetak, mnoga porodica i familija propade „oh te čaše, čaše male, dok kroz tihu večer zvone, mnoga njiva i spahiluk mnogi, u tom zvuku ko u moru tone“. Ako nam se pružila prilika da ponovo gradimo Ferhadiju jer postadosmo svjesni njene važnosti za sve nas, iskoristimo priliku i čujmo zov Ferhadije i svake naše seoske, mahalske, glavne ili bilo koje džamije, pa ne rušimo ono što nam je zadaća graditi. Izgradili smo džamije, ali nije to dovoljno za uspjeh. Potrebno je da i džamija gradi nas i da nakon što iz džamije iskoračimo ne bacamo se vlastitim rukama u propast a i alkohol i kocka i droga nisu ništa do propast. Hoćemo li vidjeti da je bratstvo i sloga među nama važni, tek kad to bratstvo zbog jaza koji se među nama stvara više ne bude bilo moguće. Jaz i razlike među nam su sve veće. Izgrađene, obnovljene i od agresorske ruke sačuvane džamije, uče nas solidarnosti i pomoći međusobnoj. Ko braćo, pomaže ove ljude koji mjesecima pred kapijama preduzeća i zgradama vlada, čekaju, mole, mirno protestuju i traže da počnu primati tu zagarantovanu, zarađenu penziju. Ko se od nas pita, od čega oni žive? Ko se od nas pita, kako ti ljudi djecu školuju, kako dođu do svega za život potrebnog? Mi, problem vidimo kad ga više ne treba ili ga uopće više nije moguće riješiti. Reći ćemo, što nam se nije obratio prije nego je digao ruku na sebe. Što nije o svom problemu govorio prije nego je dijete iz škole ispisao. Eto govori, stojeći pred kapijom svoga preduzeća, pred vladom stojeći govori, ali kao što ne čudoše Bošnjaci ezan sa Ferhadije dok njena munara ne pade na zemlju, tako i mi danas ne čujemo vapaj unesrećenih, ne vidimo i ne želimo rješavati ono što nam je zadaća i emanet. Džamije u koje se ne ide, kraj kojih se kao pokraj spomenika kulture prolazi, su usamljenici (garibi). Usamljenici su i naši povratnici u Kula gradu, u Kozluku, u Kamenici, u Kučić kuli, u mjestima mnogim, jer su ostavljeni da sami rješavaju svoje, ne male probleme. Vapaj njihov, njihov zov u pomoć mi čujemo tek kad ih u kabur spuštamo, jer su u bezizlazju, u agoniji postali plijen raznih neprijatelja društva nam i države i tek kad se sruši nečiji život mi postanemo svjesni važnosti tog života. Istina je da mnogi nismo bili svjesni ni važnosti Ferhadije, ni Aladže, ni hiljada džamija dok ih ne primijetismo tek kad ih više nije bilo jer ih agresorska ruka uništi. Danas, na Dan džamija, džamija nas zove i opominje. Skinite koprenu s očiju i jasno gledajte u probleme koji nam društvo i državu ruše i tim problemima u susret idite. Ne okrećite glavu, ne bježite! Čujte, taj džamijski zov, džamija zove: „Ti ćeš o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći“./Inšikak, 6./. Uzvišeni Bože, pomozi nas da dostojni povjerenog nam hilafeta na zemlji budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
08.05.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

29.04.2015.

NE TROŠI U HARAM, PODIJELI SADAKU!!!

Prvi je maj. U našoj, a i većini država, ovaj se dan obilježava kao dan u kojem se veliča rad i skreće pažnja na prava radnika. Ovo je dan u kojem se aktueliziraju uslovi rada u fabrikama, kako je i koliko rad vrijednovan, te jesu li prava radnika adekvatno zaštićena. Rad u islamu definisan je kao ibadet a prava radnika kao i sve drugo, precizno su određena i do detalja razrađena. Možda ih je najbolje sažeo i u svom hadisu objasnio Poslanik kada zapovijeda da se radnik adekvatno nagradi za uloženi trud prije nego mu se znoj na čelu osuši. Mnogo je onoga na šta u ovom danu treba skrenuti pažnju, a tiče se rada i radnika i oči javnosti usmjeriti ka tim problemima kako bi se oni počeli trajno i kvalitetno rješavati. Ti problemi su, veliki broj nezaposlenih, mnoge godine neuvezanog staža, mnoge neisplaćene a zarađene plate itd... Ovaj se dan , međutim, kod nas kao i u nekim zemljama susjedstva, ali nas zanima naša avlija, pretvorio u nešto sasvim drugo. To je postao dan u kojem je nužno okupiti se oko vatre i mesa, oko ića i pića i nešto proslavljati. Vjerovatno niko od okupljenih ne bi znao šta proslavlja, ali eto kao da se mora izaći na nako izletište, potrošiti novac u jelo i piće, u prekomjerne količine jela i pića, a nažalost vrlo često i u piće koje je haram, koje oduzima razum i na čovjeka, porodicu i društvo u cjelini navlači zlo. Izaći u prirodu i odmoriti se, nema zapreke za to u našoj uzvišenoj vjeri. Provesti dan u prirodi, družiti se s ljudima, braćom i sestrama, pohvalno je pogotovo ako se okupljamo oko dobra i oko plemenitih ideja. Naša vjera zabranjuje pretjerivanje u bilo čemu, pa zabranjuje pretjerivanje i u jelu i piću. Mnogo je novca bez potrebe utrošeno, možemo slobodno reći bačeno da bi današnji dan, naš čovjek proveo u prirodi i slavio. A šta slavi, ni sam ne zna. Koliko će te kupljene hrane biti bačeno? Koliko će ljudi se prekomjernim količinama hrane opteretiti? Koliko će pića biti popiveno, onog zabranjenog? Kad bismo mogli sve to što se u našoj zemlji danas na bespotrebno potroši, na jedan račun svesti, bila bi to cifra od nekoliko stotina hiljada maraka. Hranu bacati i uništavati je, je haram, a da ne govorimo o alkoholu koji će danas u prekomjernim količinama kolati rukama naše braće i sestara, koliko je to zlo. Ovom hutbom zato želim skrenuti pažnju na činjenicu da mi možda nismo ni zaslužili bolji položaj za radnike sve dok se masovno okupljamo oko vatre i ražnja, umjesto oko zajedničke legalne, mirne i pravnim sredstvima borbe za ta prava. Ovom hutbom također želim nas podsjetiti da bismo taj novac kojeg trošimo da bi se danas prejedali i napili, mogli potrošiti mnogo bolje. Mogli bi ga uložiti u nešto trajno, u nešto čija je vrijednost vječna. Od Adijja bin Hatima se prenosi da je Poslanik rekao: „Nema nikog od vas a da mu se Allah neće obratiti. Čovjek će pogledati desno i vidjet će ono što je radio. Pogledat će lijevo i vidjet će svoja djela. Pogledat će ispred sebe i vidjet će Džehennem. Bojte se i branite se od Džehennema makar hurminom košpicom“./Tirmizi/. To trajno na šta bi mogli potrošiti novac kojeg bacamo u prekomjernosti i haram je sadaka. Sadaka bi nas sačuvala od propasti i nesreće. Od nesreće na ovom i propasti na budućem svijetu. U jednoj predaji se kazuje: „Isa a.s., je prolazio kroz neko naselje u kojem je živio jedan krojač. Stanovnici naselja rekoše Isau:'Ovaj krojač nam dere odjeću. Zamoli Allaha da se ne vrati s puta'. Isa a.s., zamoli:'Allahu moj, ne dozvoli mu da se vrati s putovanja'. Krojač je krenuo u susjedno selo kako bi tamo ljudima uzeo mjeru za odijela i ponio je sa sobom tri kruha. Na putu je naišao na nekog pobožnjaka koji mu se obrati i zatraži da jede. Krojač mu dade jedan kruh. Pobožnjak reče:'Neka ti Allah oprosti tvoje grijehe i očisti tvoje srce'. Krojač mu dade i drugi kruh, a pobožnjak reče:'Neka ti Allah oprosti sve tvoje grijehe i prijašnje i potonje'. Onda mu krojač dade i treći kruh, a pobožnjak reče:'Allah ti sagradio dvorac u Džennetu'. Krojač se te večeri vratio u selo zdrav i čitav. Ljudi rekoše Isau a.s., :'Krojač se vratio'. Isa a.s., reče:'Zovite mi ga'. Kad je krojač došao Isa a.s., ga upita:'Krojaču, reci mi šta ti se danas dešavalo'? Krojač reče:'Nahranio sam siromašnog pobožnjaka sa tri kruha i kad god bi mu pružio kruh, on je molio za mene'. Isa a.s., reče:'Daj mi svoj svežanj'! Krojač mu dadne svežanj, Isa a.s., ga odveza i u njemu nađe zmiju otrovnicu, koja bijaše okovana u željezo. Tada Isa a.s., uzviknu:'Crna zmijo'! Ona odgovori:'Odazivam ti se, poslaniče Božiji'. On je upita:'Zar nisi poslana da naudiš ovom čovjeku'? Ona reče:'Jesam, ali mu dođe neki pobožnjak i zatraži od njega da ga nahrani i kad god mu je davao kruh, pobožnjak je upućivao dovu za njega. Melek je stajao i govorio:'Amin'. Allah je onda poslao meleka koji me zauzda željeznim uzdama. Isa a.s., reče:'Krojaču, trudi se od danas, Allah ti je oprostio blagoslovom tvoje sadake koju si udijelio pobožnjaku“./Tenbihul gafilin/. Da bi nam sadaka bila istinska zaštita dunjalučka i propusnica ahiretska, da bi nas ona od grijeha oprala, nužno je da dijelimo od onoga što smo na halal način stekli, da dajemo onima koji su sadaki potrebni, da sa sadakom požurimo kako nas smrt ne bi pretekla, da dajemo od onoga što je i nama drago, te da dijelimo bez želje za isticanjem i da ne prigovaramo na onome što smo udijelili. Uzvišeni Bože, pomozi nam da na Dunjaluku, ovoj njivi ahiretskoj, ne provodimo vrijeme uzalud i ne trošimo imetak u haram i besposlicu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
01.05.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

23.04.2015.

PUTEM OBJAVE KA ŽELJENOM CILJU – HLADU AHIRETSKOM

Allah dž.š., zna oduvijek da će čovječanstvu posljednji poslanik, Muhammed a.s., poslan biti. Adem pejgamber na Aršur-Rahmanu, njegovo ime ispisano vidi. Kad oprost za grijeh u Džennetu počinjeni moli, moli između ostalog i imenom Muhammeda, poslanika posljednjeg, jer sigurno je to, zaključuje Adem a.s., posebna počast kad se ime Muhammedovo s Allahovim zajedno nađe. Hazreti Amina u noći regaibskoj saznat će da će dijete roditi. Saznaje u toj prvoj uoči petka redžebskoj noći da je u blaženom stanju. A kad dijete, dječaka rodi, saznat će da to i nije obično već odabrano dijete. To će zaključiti po onome što njegovo rađanje i odrastanje prati. Mi ćemo iz Objave koju će nam Muhammed a.s., donijeti saznati da je on s.a.v.s., poslanik čovječanstvu, da je milost svjetovima i da donosi Uputu, Svjetlo, Putokaz, Spas, Lijek, da donosi konačnu riječ Božiju koja ostaje čovjeku program životni i jedini put da se sreća dosegne i željeno mjesto na Ahiretu zaradi. Noć u kojoj hazreti Amina saznade da je noseća ime joj je „noć želja“. U toj noći se ispunila hazreti Aminina, a to je želja žene svake, da majka postane. U toj noći je odredbom Božijom i voljom Svemogućeg svoj hod dunjalučki započeo Poslanik koji će donijeti ljudima putokaz za ostvarenje svake želje i pokazati im svjetlo koje će im osvjetljavati pravi put i voditi na sigurno mjesto. Poslanik donosi Objavu koja nas uči kako da ostvarimo unutarnji mir i načinimo ravnotežu u sebi, ravnotežu između Dunjaluka i Ahireta, između duše i tijela. Sto trideset puta nam Poslanik, od Allaha dž.š., donosi riječ salat. Ta riječ, to djelo, ta sedžda pred Gospodarom svjetova omogućava čovjeku da izgradi sebe, da učvrsti svoj identitet, da ostvari sebe kao ličnost i učini se neovisnim od ljudi. Namaz je put unutarnjem miru, ravnoteži u nama. On je put koji vodi mjestu sigurnom, Džennetu, jer namaz odvraća, čuva od grijeha i od grijeha čisti. Želja za mirom i spokojem neće se ostvariti ako se riječ namaz, sto trideset puta u Objavi ponovljena, ne čuje i ne omladi u našim životima. Nema mira unutarnjeg bez svakodnevnog razgovora s Gospodarom našim i potpune svjesnosti da smo o Njemu ovisni i nužno Njemu na svemu zahvalni. Poslanik donosi Objavu koja nas uči kako da ostvarimo mir među nama. Kako da izgradimo društvo u kojem će vladati bratski odnosi. Donesena objava nam veli: „Vjernici su samo braća, zato pomirite dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“./Hudžurat,10./. Želja nam je ostvariti život u kojem bratski odnosi vladaju, to nam je i zapovijed. Ali kao što uprkos toliko puta ponovljenoj riječi namaz, mnogo je onih koji je ipak nisu čuli i ne padaju Gospodaru na sedždu, tako je uprkos jasnom ajetu da smo braća, mnogo među nama onih pa i rođene braće koji bratske odnose ruše i međusobno ne komuniciraju. Žalosna mi je i porazna spoznaja da u jednom našem omanjem džematu ima dvadeset četvero braće rođene koji ne govore. Ne govore već godinama. Posvađali su se radi onog što će ionako ostaviti, što će kad na tabut legnu svakako biti bezvrijedno. Ono što bi sa sobom ponijeli i što bi ih moglo u hlad Gospodara svjetova smjestiti, to su srušili. U hlad će, uči nas Poslanik, dvojica muslimana koji se u ime Allaha dž.š., vole. Mjesec je Redžeb, a sinoć bijaše regaibska noć, noć želja. Želiš li u hlad ahiretski? Tamo ima samo jedan hlad. To je hlad Gospodara svjetova. U njega može samo onaj ko je Allahove naredbe slušao i živio. Nema hlada onome ko je odnose među ljudima trovao, a pogotovo ne onome ko s rođenim bratom ne govori i gleda kako da bratu svom rođenom naudi. Poslanik nas podstiče na pomaganje i zaštitu međusobnu. Kaže Poslanik: „Pomozi brata, Allah će pomoći tebe, otkloni od brata nevolju, Allah će otkloniti tvoje“. Šta ti znači Džuma ako s bratom ne govoriš? Šta ćeš na Bajramu, ako s bratom ne govoriš? Kud si krenuo robe Božiji? Koračaš vatri ili hladu ahiretskom? Šta je tebi Islam kad se miris njegov u životu tvom ne osjeti? Ispuni želju sebi, hlada ahiretskog se domogni tako što ćeš bratu prići, što ćete oprostiti jedan drugome, zaboravit ćete razmirice i shvatit ćete da se svađate zbog dunjalučke prolaznosti a uništavate svoju vječnost. Kao što se u regaibskoj noći zače nada čovječanstvu, neka se sad, o čovječe, u tvome srcu začne želja za uspjehom na oba svijeta. Formula za taj uspjeh je u riječima: „MEN JAGFIR, JUGFER, ko oprosti, bit će mu oprošteno“. „IN TERHAM TURHAM, ko je samilostan, Allah će mu se smilovati“. Poslanik nam donosi Objavu koja nas uči da dijeleći imetak svoj, pomažemo ljudima oko sebe. I to je put koji vodi hladu ahiretskom i ispunjenju želje iskonske, da se u vječnosti živi sretno. Poslanik nam donosi Objavu koja nas podstiče da pravdu podupiremo i za nju se borimo a nepravdi rat objavimo. I to je put koji vodi hladu ahiretskom i ispunjenju želje čovjekove da se u vječnosti živi sretno. Poslanik nam donosi Objavu koja nas uči i podstiče da se grijeha obavezno klonimo jer među onima koji su hlada ahiretskog dostojni, su i oni koji kad na grijeh budu pozvani kažu, Allaha se bojimo. Bojiš li se Allaha kad si na riječ sto trideset puta u Kur'anu spomenutu, gluh i spram nje nemaran.? Bojiš li se Allaha kad si s bratom rođenim i bratom muslimanom u neslozi i svađi? Bojiš li se Allaha kad ti je strah od sutra i škrtost veći od straha od Džehennema? Bojiš li se Allaha kad se šejtanskom pozivu, pozivu na grijeh odazoveš, a poziv na spas zanemariš? U lejletur-Regaibu saznade Amina da je noseća, nosila je Muhammeda, miljenika Božijeg. On s.a.v.s., dođe, donese Objavu i objasni nam je. Ta Objava nas opominje. Bit ćemo upitani: „Zar nije niko dolazio da vas opomene? Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao, a mi smo poricali i govorili, Allah nije ništa objavio, vi ste u velikoj zabludi“./Mulk, 8-9/. Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji objavljenu riječ čuju i žive, jer je to jedini put da sebi želju za hladom vječnim ispunimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
24.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

14.04.2015.

MU'MINSKOM, A NE MUNAFIČKOM STAZOM HODI!!!

„Reci istinu makar gorka bila“. Vjernikov govor je govor istine. On po naredbi Stvoritelja i uputi Poslanika uvijek govori istinu. Govori istinu makar to bilo i protiv njega samoga i bližnjih njegovih. „Može li vjernik biti lažac?“, pitali su Pooslanika. Bez oklijevanja je rekao: „Ne“. Biti siguran da je sugovornikova riječ istina, blagodat je i bogatstvo neizmjerno. Koliko smo mi sigurni kad s bratom muslimanom razgovaramo da nam on istinu kazuje i dobro želi? Iskustvo nam kazuje da danas svi rečeno, dodatno provjeravamo jer zbog sveprisutne laži malo je povjerenja među nama. Tako bolesno društvo ne može koračati naprijed, ono ne daje plodove prosperiteta. To je društvo osuđeno na stagnaciju i propast. Bez sumnje je da mi svi za sebe tvrdimo da smo vjernici, a može li vjernik lagati? Poslanik je jasno, bez oklijevanja rekao :“Ne“. Osobina licemjera je: „Kada govori laže“. Šta si ti? Sam sebi odgovori. „Obećanje je dug“. Osobina vjernika je da se obećanja drži i ispuni ga, osim ako je objektivno spriječen. Osobina licemjera je da: „Kada obeća, ne ispuni obećanje“. Čovjek ne treba obećavati ono što ne može ispuniti, jer kad obeća tad postaje dužnik. To je dug prema ljudima koji su mu poklonili povjerenje, jer vjerovaše u njegovo obećanje. Postoje, od Gospodara svjetova, odabrani dani u kojima se dobro djelo vrijednuje više i u kojima je učinjeni grijeh teži. Nafila u Ramazanu je vrijednija, a i grijeh opasniji. Kad je u pitanju obećanje, svi su dani i svi trenutci ljudskog života isti. Sve jedno je, jesi li obećanje dao prije ili nakon izbora. Nije važno je li to tvoje obećanje dio tvoje predizborne strategije ili je ono realno? Ono je po riječi Poslanikovoj, dug. S obzirom da se naš narod mnogih obećanja naslušao i da su mnoga neispunjena i nije ni realno da će se ispuniti, postali smo društvo u kojem se do obećanja i ne drži i obećanjima se uglavnom ne vjeruje. Osobina vjernika je da obećano ispuni, a licemjerova osobina je da iznevjeri. Šta si ti, kojom stazom ideš? Sam sebi odgovori. „Nema imana onaj u koga se nema povjerenja“. Ko je mogao biti bolji izbor za Opominjača i na pravi put Izbavitelja od onoga koji je još prije, el –Emin – povjerljivi, postao? Čovjek je obavezan, ono što mu je na povjerenje dato, vratiti. A sve nam je dato. Ni života svoga vlasnici nismo. I njega ćemo, život svoj, vratiti Onome koji nam ga pokloni, kad za to vrijeme dođe. Taj čin, vraćanje života Stvoritelju, nije u našoj odgovornosti. Naša je odgovornost urediti život prije nego se njegova dunjalučka faza okonča. Da ga uredimo, tako što ćemo sve preuzete emanete, obaveze, ispunjavati vjerno i tačno. Nema imana potpunog onaj ko ne ispunjava preuzeto. Emanet je s imanom čvrsto skopčan, jer samo vjernik, čvrst vjernik, svjestan je težine preuzete obaveze i odgovornosti pred Bogom. Onaj ko se obaveze pihvata a preuzeto ne ispunjava, neka zna, iman mu je tanak. Osobina vjernika je, ispuniti preuzeto, a licemjeru je osobina preuzeto iznevjeriti. Koliko je ljudi u našem društvu u proteklim godinama prihvatalo značajnu funkciju i poziciju u društvu, Državi, Zajednici a nisu bili spremni za nju. Preuzeli emanete, da se brinu o našem zajedničkom dobru, našoj fabrici, našoj šumi, našim vodama, parama našim... Emanet, jasno nam je sada kada gledamo osiromašene radnike, bezperspektivne mladiće i djevojke, zabrinute penzionere, je iznevjeren. Šta je osobina vjernika, a šta licemjera? Sudi sebi sam i na kojoj si stazi, mu'minskoj ili munafičkoj, sebi odgovori. „Halal je jasan i haram je jasan“. Teško je naći čovjeka, vjernika kojem nije poznato i posve jasno šta je dozvoljeno a šta zabranjeno. Svi znaju da se zabranjenog trebaju kloniti i svi su sigurni da im put, put bez harama, donosi sreću. Haram se namnožio i kud god se okrenemo oko sebe, prisustvo njegovo svjedočimo. U našem oblačenju je prisutan. U ishrani je tu. U međusobnoj komunikaciji, u načinu zarade i trošenja, u odnosu među ljudima... Toliko je taj haram postao naša svakodnevnica da se i sami čudimo kad ga nema. Npr., musliman u nas naglašava da pravi svadbu bez alkohola jer smo naviknuti, normalno je, da na njoj alkohola ima. Logično bi bilo da je obrnuto. Logično bi bilo da se čudimo da musliman nešto obilježava sa tim zlom u ruci svojoj. Kojom stazom si krenuo? Mu'minskom, ili si stranputicom zabludio? „Nećeš iskreno vjerovati sve dok od tvog jezika i ruku ne budu mirni ostali ljudi“. Oni koji vjeruju, oni su: „HAJRU-L-BERIJJEH“, najbolja stvorenja. Vjernik se treba radovati, biti sretan, da vjernika za komšiju ima, da s njim svakodnevnicu dijeli, jer vjernik je uvijek na korist drugima a time i sebi. Vjernik svugdje i uvijek radi ono što mu donosi korist za vječnost. Vjernikova riječ je mila i draga, a njegov postupak, to je djelo kojim osvaja čovjeka. Vjernik nikoga ni riječju ni djelom ne uznemirava. Želiš li ti biti uznemiravan? Ne! Pravilo je da ne činiš drugima ono što ne bi da drugi čine tebi. U ovoj rečenici sročeno je zlatno etičko pravilo i životni put je svakom vjerniku. Šta si ti? Vjernik ili ...? Poslanik kaže: „Obećajte mi da ćete govoriti istinu, ispunjavati obećanja, vratiti ono što vam je povjereno na čuvanje, čuvati se harama i da drugima nećete činiti zlo, ja vam obećavam Džennet“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da se osobinama vjernika nakitimo, kako bi Dženneta dostojni bili. Amin!.
Gradska džamija Zavidovići.
17.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

01.04.2015.

VJERNIK SE STIDI GRIJEŠITI

U ljudskom tijelu ima jedan organ. Njegovo zdravlje, uslov je zdravlju tijela cijelog. Organ je srce, a zdrav je kad ga iman ispunjava. Zdravo je srce kad je spoznaje, šta je krivi a šta pravi put puno. Zdravo je kad bogobojaznošću isijava i ruku, nogu, oči, uši, tijelo naše od grijeha čuva. Grijeh je teret za čovjeka. Progoni ga i mira mu ne daje. Za društvo je grijeh opasan. Svaki grijeh je opasnost i zato je zapovijed da se svakog i čuvamo. Postoje, međutim, grijesi koji su teži, opasniji, koji jače i intenzivnije ugrožavaju društvo pa za njih postoji kazna i na ovom svijetu, osim one ahiretske. Zadaća je svakom vjerniku da se grijehu odupre, suprotstavi, da druge od grijeha odvraća jer zatvaranje očiju pred griješenjem vodi u opasnost i nas i druge. Sebe u opasnost vodimo, jer će nas na Ahiretu optuživati da nismo opominjali a i griješenje i griješnika gledali. Grijeh ugrožava sve, jer kad se grijeh namnoži, Allah dž.š., će kazniti sve. I oni koji su dobri, i oni će s lošima kaznu iskusiti. Poslanik poziva sve ljude da se zbog blagodati koje na raspolaganju imaju stide griješiti. Ibn Mesud r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Stidite se Allaha iskrenim stidom!“. Ashabi rekoše: „Poslaniče, mi se stidimo Allaha i neka je hvala Allahu na tome“. Poslanik reče: „Ne mislim na taj stid. Onaj ko se iskreno i na pravi način stidi Allaha, taj će čuvati svoju glavu i ono što njome shvata i prima i čuvaće svoj trbuh i voditi brigu šta u njega stavlja. Takvome je stalno na umu smrt i s dunjaluka odlazak. Ko hoće Ahiret, ostavit će dunjalučke ukrase, i ko to sve uradi, taj se Allaha stidi iskrenim i pravim stidom“./Ebu Davud/. Kao vjernike, stid nas treba biti da nam je društvo obolilo od grijeha koji su veliki i teški i na Dunjaluku kažnjivi. Neki su čak i smrtni grijesi. Kad bi šeriatskoj kazni počinioci bili izloženi, smrtnu presudu bi zaslužili. Nema nam sreće ni budućnosti bolje dok se ne obračunamo s tim grijesima. Dok se ne suprotstavimo, krađi, prevari, otimanju državne, naše zajedničke imovine. Dok se ne obračunamo sa korupcijom, mitom i nepotizmom, neće nam izaći sunce sreće, niti će naša djeca vidjeti svoju budućnost u zemlji djedova svojih. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da npr. u državnim bolnicama nema potrebnih aparata ni adekvatne usluge pacijentu a u privatnim ima. Iz državne bolnice nas na preglede šalju u privatne klinike, pa zar to ne bi mogli razumjeti kao dogovoreno, unosno, a za obična čovjeka neprihvatljivo, ponašanje. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da svi zajedno ne možemo kupiti potrebni aparat a jedan čovjek može. Stidimo li se pred Allahom dž.š., zbog činjenice da nismo svi isto tretirani kad u bolnicu dođemo? Neki su bolje tretirani a bolje im je samo zato što su bogatiji. Gdje je Ebu Bekr da nas podsjeti da je najslabiji u društvu, najjači kod njega. Muslimani smo i šta u našoj sredini, gdje žive muslimani, toliki broj kladionica radi? Je li nas stid pred Bogom i pred sobom, riječ Božiju čitati u kojoj se kocka šejtanskim poslom naziva i koja insistira da se toga klonimo ako spasu težimo, a tolike kladionice, ne samo u gradu, već i u selima našim se otvaraju. Možda država nema mehanizam da ih zatvori. Zatvorimo ih mi, mi vjernici, tako što ćemo kao muslimani, po Islamu živeći ne ići u njih, pa one neće imati kome raditi. Šta mi ostavljamo našoj djeci i šta im nudimo i za šta ih osposobljavamo? Ostavljamo im igre na sreću i kladionicu na svakom ćošku, svake gradske ulice. Grijeh koji je i na ovom svijetu kažnjiv je alkohol. Poslanik ga je majkom svakog zla imenovao. I događa nam se zlo svako zbog činjenice da je na svakom koraku i svima bez ograničenja, uprkos zakonskim odredbama, dostupan alkohol. Svaki dan slušamo vijesti da se na ulicama naših gradova iz vatrenog oružja puca, da ima ranjenih, a često i smrtno stradalih. Allah dž.š., je nedvosmisleno zabranio alkohol. „Klonite se toga ako želite biti spašeni“./Maide,90./, poručio nam je. Stidi li se musliman Stvoritelja svjetova imati u svojoj kući Kur'an, u svojoj mahali ili selu džamiju i ezan a u srcu nemati dovoljno imanske snage da se majci svakog zla suprotstavi? „Stidite se Allaha iskrenim stidom“, govori nam Poslanik a iskreni stid je onaj kad si svjestan podarenih ti blagodati pa se stidiš Allaha dž.š., postupati suprotno Njegovim odredbama. Stiditi se Allah treba svaki musliman u čijoj kući se nalazi svakog zla majka, u čijoj kući ima alkohol. Učini dobro za sebe, za svoju porodicu i društvo u cjelini i primjerom ashaba časnih, prolij, baci, iz kuće iznesi, iz života potpuno protjeraj, alkohol. Tako ćeš Allahovu naklonost zadobiti a sebe džennetskom napitku približiti. Poslanik kaže: „Stid je dio vjere, a vjernik je u Džennetu. Bestidnost je dio razvrata a razvratnik je u Džehennemu“./Tirmizi/. Od griješenja je pogubnije kad ljudi nemaju osjećaj da je nešto grijeh i da je to što čine suprotno propisu Božijem pa ih savjest ne progoni. Naše društvo boluje i od tako teške bolesti. Ta bolest se zove, grijeh bluda. Ljudi ga čine a da to čak grijehom i ne smatraju. Vjera nas uči da je svaki tjelesni, strašću motiviran kontakt između muškarca i žene grijeh, i to smrtni, osim u braku. Mi smo, istina je to, postali naviknuti da se naša djeca vodaju za ruke, da se grle, ljube a tek su se upoznali, tek ašikovati počeli. Ne čudi nas, ne iznenađuje i na osudu ne nailazi kad se nakon mjesec, dva, tri, uglavnom prije nego bi bilo normalno, nakon vjenčanja porađa. Sve je više u našem društvu tzv. nevjenčanih brakova i djece iz takvih bračnih zajednica. U 2013-oj godini u Federaciji rođeno je 1750 beba u vanbračnim zajednicama. Na području našeg Kantona takve djece je rođeno 276. Da ne bude zabune, nažalost, ovaj grijeh veliki, nije prisutan samo među mlađom populacijom. Za nepovjerovati je da i naši djedovi i nane u ovaj grijeh ukoračuju a pogubnije od toga je da to grijehom i ne smatraju i o tome posve normalno, pa i pred džamijom pričaju i time se hvale. Dužnost mi je s ovog mjesta upozoriti, reći, opomenuti. Grijeh je to što činite, klonite se toga! Znate, Poslanik je govorio da postoje ljudi koji čitav život rade dobra djela i tim dobrima se primaknu Džennetu koliko za jedan lakat a onda zbog grijeha određenog odu u Džehennem. Govorio je i o onima koji čitav život provedu u grijehu, primaknu se Džehennemu koliko za jedan lakat, a onda se pokaju i odu u Džennet. Naši ljudi, ostali bez bračnoga druga na ovaj ili onaj način, u nemogućnosti da se ožene ili udaju pribjegavaju ovom ružnom djelu, gaze u smrtni grijeh i izlažu se opasnosti da sve od svog života sruše, da nakon šezdeset, sedamdeset godina ustrajavanja u vjeri, strmoglave se u Džehennem. „Vjera je savjet“, kaže Poslanik. Kome? Nama, kako da se odnosimo prema Allahovoj i Poslanikovoj zapovijedi. Srce nam mora biti zdravo da bismo sretno živjeli i spašeni bili. Zdravo je, ako je spoznaje koliko je grijeh opasan, svjesno. Je li zdravo naše srce, jesu li nam srca zdrava, ako nam je društvo od spomenutih i brojnih drugih grijeha obolilo? Krenimo stazom ozdravljenja. Evo puta: „Kloni se harama bit ćeš najpobožniji čovjek“. Uzvišeni Bože, pomozi nam da ozdravimo srca naša, kako bismo se iskreno stidili Tebe i grijeha se klonili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.04.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 07/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
82281

Powered by Blogger.ba