U predaji stoji da je Isa a.s., rekao: „Puno je vrsta drveća, ali ne daje svako drvo ploda. Puno je učenih, ali nije svaki učeni podesan da bude odgajatelj i vođa. Puno je plodova, ali nisu svi jestivi, kao što je i puno nauke, ali nije svaka korisna“./Tenbihul gafilin/. Živimo u vremenu kad je čovjeku sve ili gotovo sve dostupno. Pritiskom na jedno dugme, ili kako se to danas u žargonu kaže jednim klikom čovjeku je dostupna svaka vrsta znanja. S interneta ljudi uče sve. Djeca naša više ne čitaju knjige, školske lektire ne čitaju. S interneta uzmu siže i tako postaju polupismena, odnosno ostaju nepismena, jer kako može biti pismen neko za koga drugi čita? S interneta ljudi uče o svojim bolestima. U život svoj unose lijekove koje niko nije provjerio, niko odobrio i ne poznaje one koji su svoja iskustva s bolesnicima podijelili, s milionima korisnika društvenih mreža. Na internetu naša djeca i omladina, a ne samo oni, današnji čovjek uopće, provodi mnogo vremena. Ovovremeni čovjek, ovisnik je o internetu. Tamo se druži, tamo ima prijatelje koje ne poznaje, tamo razgovara i dijeli svoje privatne i intimne stvari sa nepoznatim ljudima, s milionima njih. Tamo, taj naš čovjek postaje plijen različitih ideologija, kriminalaca, ljudi sa lošim namjerama... Tu se može u prividnoj sigurnosti vlastitog doma nastradati i upasti u mrežu kriminala, terorizma, pedofilije, čega sve ne? Ovih je dana čovječanstvo obilježilo dan sigurnosti interneta. Bijaše to povod da i sa ovog časnog mjesta posvetimo vrijeme tom fenomenu današnjice. Nije eksploziv zlo, ako se koristi u humane svrhe. Koliko snage ljudske se može uštediti ako se eksplozivom uklanjaju stijene i probijaju putevi i tuneli, ako se ruda u rudnicima kopa snagom eksploziva. Eksploziv je zlo kad dođe u ruke zlih ljudi. Koliko se ljudi može ubiti zloupotrebom tog plemenitog izuma? Da, istina je, eksploziv ubija, ali tek kad dođe u ruke čovjeku koji želi ubiti. Nije internet zlo. S koliko olakšanja danas se može komunicirati s dalekim ljudima, razmjenjivati mišljenja i ideje, upoznati svijet i druge upoznati sa sobom. Znati šta se ovog trenutka dešava u dalekim zemljama je moguće zahvaljujući blagodati izuma koji se internet zove. Internet je zlo kad se zloupotrijebi. Zloupotrebljavaju ga različite kategorije ljudi. Zavode djecu, šire nemoral, ruše porodicu i brakove, siju strah, šire dezinformacije, nude nemoralne sadržaje... Zbog svega toga svijet je bio primoran skrenuti pažnju na te opasnosti pa je ustanovio dan, svjetski dan sigurnosti interneta. Time žele ukazati na opasnosti koje vrebaju našu djecu i prijete da nam ih otmu. Osim ovih sadržaja koji udaraju na moral i obraz čovjeka na tim društvenim mrežama nude se i različite ideologije i pojavljuju razni emisari i daije koji objašnjavaju vjeru i pozivaju pravom putu. Čovjek kad želi učiti ono što mu je za život važno, on traži provjerenog učitelja. Vjera je sigurno za čovjeka važna, važna je ne samo za dunjalučki život, zbog vječnosti je važna. Od koga je učimo, nužno je postaviti pitanje danas kad živimo u džungli informatičke revolucije i kad su nam dostupni i nude nam se i znani i ne znani predavači i prodavači vjere. Nema tog među nama koji bi konzumirao hranu za koju zna da nije prošla nadležne i stručne preglede i da nije dobila certifikat da je zdrava i upotrebljiva. Na nivou svake države postoji agencija za kontrolu hrane. Ne može ući u državu hrana koja nije ispravna, koja bi ugrozila zdravlje i život ljudi i zbog toga smo izuzetno sretni i zadovoljni što postoje te kontrole i agencije državne koje se o nama brinu. Čovjek je tako stvoren da ne konzumira samao hranu za tijelo. Čovjek nije samo tijelo. Potrebna mu je i duhovna hrana. I dušu treba zadovoljiti, a to može samo vjerom. Nema drugog izvora s kojeg se duša može napojiti i nahraniti osim onog s kojeg je i sama došla. Na nivou naše države postoji institucija koja brine da ta hrana za dušu bude čista, upotrebljiva, da ne škodi ni pojedincu ni društvu. Ta institucija koja se Islamska zajednica zove, emanet joj je da brine da ljudima, pripadnicima svojim, nudi ono najbolje, da im nudi ono što im neće naškoditi niti će ih ikakvim opasnostima izložiti. Činjenica je da je na tim društvenim mrežama mnogo „učenjaka“ koji nisu certificirani od te naše vrhovne institucije da tumače vjeru i kao takvi, oni nered i smutnju među ljudima, muslimanima šire. Često te ljude uopće ne poznajemo. Niko od nas se nije s njima družio, nije ih susretao. Ne poznajemo ni njihove familije, ni njihovo porijeklo, ni njihove motive da se bave time čime se bave (da'awom). Nepoznatu učitelju ne bismo slali svoje dijete. Ne provjerenom matematičaru ne bismo plaćali časove instruktivne nastave. Čovjeku čija diploma nije od, u državi vrhovne institucije, verificirana ne bi povjerili da podučava. Znamo li mi, da li taj, kojeg preko društvenih mreža slušamo, prakticira to što nam kazuje? Da li nam kazuje ono što je sad i ovdje važno ili je pobrkao stvari pa metaforički rečeno, sadi šljive na Romaniji umjesto u Gradačcu a smokve na Majevici umjesto u Čapljini i Počitelju. Kazuje nam dakle ono što ovdje nije moguće primijeniti niti je to potrebno da bismo na ovim prostorima dobri muslimani bili. Hazreti Omer r.a., je pitao Abdullaha ibn Selama: „Koji su pravi učenjaci“? On mu je odgovorio: „Oni koji provode ono što znaju“. Muhammed a.s., je rekao: „Nemojte sjediti sa svakim učenim, osim ako vas odvraća od pet stvari i vodi vas peterome: ako vas odvraća od sumnje i vodi u nešto što je sigurno, ako vas iz oholosti vodi u poniznost i skromnost, ako vas iz neprijateljstva vodi u dobrohotnost, ako vas iz želje za pokazivanjem pred drugima vodi u iskrenost (ihlas) i ako vas iz želje za dunjalukom vodi ka odricanju od njega. /Tenbihul gafilin/. Uzvišeni Bože, zaštiti nas od smutljivaca i ljudi sumnjivih namjera. Razboritosti nam daj, da znamo razlučiti pravo od krivog i istinu od laži. Sačuvaj nas znanja koje ne donosi hajr. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Proljeće je doba godišnje kad se sjeme baca u zemlju. To je vrijeme kad život buja, kad se sve budi i čovjeku nudi prilika da se za druga doba godišnja pripremi. Mladost je proljeće ljudskog života. Tad treba svaki trenutak iskoristiti i što više uraditi dobra kako bi preostala doba životna, pa i vječnost bili vrijeme ugodnog življenja. Poslanik nas podstiče, ustvari zapovijeda da iskoristimo mladost prije starosti. Mladić je bio Ibrahim a.s. kad se odlučio kipove skršiti i za pravu vjeru se boriti. „Čuli smo jednog mladića kako ih spominje, zove se Ibrahim“. (Enbija, 60) Jusuf a.s. je bio mladić kad se odlučno suprostavio pozivu na grijeh i uzviknuo: „Zatvor mi je draži od onoga na šta me one zovu“.(Jusuf,33.) Musa a.s. je bio mladić kad se faraonu suprostavio, kad je u odbranu svog naroda stao i kad je taj narod na sigurno poveo. A u suri Kehf, Allah dž.š. nam kazuje o skupini mladića, to su bili momci koji su vjerovali u Gospodara svoga, „a Mi smo im i povećali uputu“ (Kehf, 13). Ovo je priča o mladićima koji su bili vjernici, kad je vladar njihove zemlje vjernike ubijao. Pobjegli su i u pećinu se sklonili. Božijom voljom tu su zaspali a potjeri su izgledali mrtvi i tako ih zapravo Allah dž.š. spasi, zahvaljujući njihovoj čvrstoj vjeri. Muhamed a.s. je bio mladić kad je trgovačke karavane vodio u Šam i kad je El-Eminom prozvan. Tad ga u Mekki poštovaše i pozvaše ga da među plemenima presudi, ko će i kako Hadžerul esved u Kabu uzidati. Kad je došao Islam, Ebu Bekr je imao 37, Omer r.a. 27, Osman r.a. 34, Alija r.a. 10, Talha ibn Ubejdullah 14, Zubejr ibn Avam 16, Sa'd bin ebi Vekas 17, Seid ibn Zejd 15, Ebu Ubejde 17, Abdurahman ibn Auf 30 godina. Značajno je spomenuti da Poslanik pred smrt, Usamu bin Zejda, osamnaestogodišnjeg mladića postavlja na čelo vojske koju u Siriju šalje. Ibn Abbasu r.a., kao mladiću a preko njega omladini svoj i ljudima svim Poslanik poručuje: „Mladiću, naučit ću te nekoliko riječi pa ih upamti dobro. Čuvaj Allaha, čuvat će te. Čuvaj Allaha naći ćeš Ga na svojoj strani. Kad moliš, moli Allaha. Kad pomoć tražiš, traži od Allaha...“ (Tirmizi) Omladino naša draga, pogledajte sve te primjere koje nam Stvoritelj u Objavi donosi i sve te ljude iz prve generacije muslimana koji su mladost svoju Islamu i dobru u službu stavili. Mladost je proljeće života našeg i nipošto ne propustimo priliku da u tom plodnom dobu, duboko u sebe usadimo, zasijemo vjeru i spremnost na nesebičnu žrtvu kako bi služili dobru i bili na tragu ovih spomenutih poslanika. Nama su poslanici uzor, obrazac kako treba da se ponašamo a ashabi su s najodabranijim od njih vrijeme provodili i životom svojim pokazali da se idući putem kojem on, s.a.v.s. zove, uspijeva na oba svijeta. Dužnost je mladima upoznati vjeru i u granicama svojih mogućnosti je prakticirati. Obraćajući im se, ne kaže li Poslanik: „Čuvaj Allaha i On će tebe čuvati, čuvaj Allaha, naći ćeš Ga pred sobom“. Upoznati vjeru znači, upoznati njenu suštinu i širinu i nipošto ne pomisliti da vjera zahtjeva da se u sebe zatvoriš, iz društva povučeš, svoj život na džamiju ograničiš. Vjera ne dopušta ni da se njome razmećeš, da nakon što si ti džamijski prag prešao, druge na silu u džamiju tjeraš. Mudrost kaže: „Pobožnost je ne razmetati se pobožnošću“. Omladina muslimanska se okuplja u džamiji, ali se okuplja i u bibliotekama, pozorištima, sportskim terenima. Omladina naša služeći Islamu i želeći pomoći ummetu, okuplja se na fakultetima, na institutima, okuplja se oko humanitarnih organizacija i volontirajući u njima pomaže braću i sestre. Okuplja se na njivama i u svim akcijama kako bi jedni drugima pomogli. Okuplja se i da ukaže na nepravde i propuste u društvu. Omladina naša muslimanska, druži se s namazom ali i s knjigom i perom. Druži se u sportskim aktivnostima ali i zajedno rade i jedni drugima pomažu posijati, požeti, okopati... Dužnost je omladini našoj znati da pripada ummetu najboljem, iako to sada zbog iskušenja kroz koja prolazimo tako ne izgleda. Baš njihova okupljanja i u džamiji i u biblioteci i u pozorištu i na fakultetu i u Merhametu i u poslu, učinit će pa će ovaj ummet opet biti stvarno prvi i najbolji. Ummet to od vas očekuje, omladino naša. Ummet čeka na vas, ne da podižete demonstracije zbog karikatura i nasilju pribjegavate, već da svojim radom, trudom, učenjem i vjerom slikamo najljepšu sliku naše vjere i složno gradimo budućnost, sigurnu budućnost cijelome čovječanstvu. Omladino naša, djevojke i mladići, gdje spas tražite? S kim se družite i ko s vama radi? Od svih se očekuje da s mladima rade. Ja bih rekao da ponajprije mladi moraju raditi s mladima. S mladima se mora raditi u porodici, u školi, u džamiji. Politika i vlast mora raditi s mladima i omogućiti im sadržaje u društvu koji će ih činiti snažnijim i jačim na putu dobra. Islam podstiče na sport. Podstiče na obrazovanje i kulturu. Zato omladino naša, udružite se i okupljajte se da promovišete knjige, da organizirate skupove na kojima se ne uči samo vjera. Islam je više od dersa i tribine. Tih predavanja o vjeri je odveć previše. Trebaju nam predavanja o jeziku, o historiji, o Bosni, o zdravlju. Trebaju nam predavanja iz pedagogije, psihologije, filozofije...Sve je to Islam. Treba da se uključite i u političku borbu, da se strankama političkim primaknete, ne da bi se uhljebili jer je to poltronstvo, već da bi stvari u društvu mijenjali i budućnost sebi i djeci svojoj kreirali. Rad sa mladima nije samo u džamiji. Ustvari, ovi iz džamije trebaju otići onima koji još nisu džamijski prag prekoračili. Trebaju im otići, ne da ih grubo i nevješto džamiji zovu, već da se družeći s njima i učestvujući u njihovim aktivnostima i sadržajima, koji dakako nisu haram, ponašanjem svojim u džamiju dovedu, i da ono što džamija stvarno jeste iz džamijskog harema prošire. Ko treba raditi s mladima? Imami, da imami, ali i otac i mati, i brat i sestra i nastavnik i učitelj i profesori i stranke političke i poslanici narodni i načelnik i njegove službe i mjesne zajednice predsjednik. Svi, i mnogi ne nabrojani dužni su otvoriti sebe i sve resurse raspoložive mladima ponuditi, kako bi ovaj ummet opet bio ummet sreće, blagostanja, sigurnosti, a naša zemlja, bila stvarno naša. Koliko je imao Omer r.a. godina kad je Islam došao? Koliko godina bijaše Aliji r.a.? Mladost je najplodnije razdoblje života. Ne dopusti, djevojko i mladiću, da ti mladost u korov grijeha i poroka zaraste pa da njiva tvog života ostane pusta, a ummet uskraćen za tvoj doprinos njegovu napretku. Uzvišeni Bože, pomozi nas u svakom hairli poslu a našu omladinu na putu istine učvrsti. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
20.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Džabir ibn Abdullah kaže: „Prisustvovao sam sijelu s Poslanikom kad je među nas došao čovjek svijetla lica, uredno počešljane kose, obučen u bijelo, nazvao je selam a zatim upitao: 'Allahov Poslaniče, šta je Dunjaluk?', Poslanik odgovori: 'Period ljudskog života koji prođe kao san, ljudi će poslije njega biti nagrađeni ili kažnjeni'. 'A šta je Ahiret'?, upita čovjek. Poslanik reče: 'Vječnost, jedna grupa ljudi će tamo biti u Džennetu, a jedna u Džehenemu.' Čovjek ponovo upita: 'Allahov Poslaniče, šta je Džennet?'. Poslanik reče: 'Zamjena za Dunjaluk onome ko ostavi Dunjaluk, vječni je užitak u njemu'. Čovjek upita opet: 'Allahov Poslaniče, a šta je Džehenem?'. 'Zamjena za Dunjaluk onome ko se u Dunjaluk zaljubi i njemu podredi', reče Poslanik. 'A koji su najbolji ljudi u tvom ummetu?', upita čovjek. 'Oni koji Dunjaluk žive pokoravajući se Allahu', reče Poslanik. 'A kako da se čovjek ponaša na Dunjaluku?', upita čovjek. 'Onako kako se ponaša onaj ko je izgubio karavanu i traži je'. 'A koliko je između Dunjaluka i Ahireta?'. Poslanik odgovori: 'Koliko između dva treptaja oka'. Poslanik je potom rekao: 'To je bio Džibril, došao je da vas poduči kako da se odnosite prema Dunjaluku i da vas podstakne da stremite Ahiretu“. (Tenbihul-gafilin) Hasan el Basri kaže: „Tragao sam za hutbom koju je Poslanik u posljednjim godinama svog života često držao, pa me uputiše jednom ensariji. Otišao sam kod njeg, bio je to Džabir ibn Abdullah. Upitao sam ga: 'Da li si ti čuo Poslanikovu hutbu koju je on, s.a.v.s. često držao?'. Odgovorio je: 'Jesam, čuo sam ga da je govorio: „Ljudi, Allah vam je dao putokaze pa ih slijedite. Odredio vam je cilj i opomenuo vas dunjalučkom prolaznošću pa se toga držite. Čovjek živi između dva straha, između prošlosti za koju ne zna kako će mu je Allah obračunati i između budućnosti u kojoj ne zna šta mu je Allah odredio. Neka se čovjek trudi da sam zarađuje za svoj život. Neka Dunjaluk iskoristi u ono što će mu koristiti poslije smrti. Svoju mladost neka iskoristi prije starosti a od Dunjaluka neka uzme ono što će mu koristiti na Ahiretu. Dunjaluk je stvoren za vas a vi ste stvoreni za Ahiret. Tako mi Onoga koji upravlja mojim životom, poslije smrti nema druge prilike, niti poslije Dunjaluka ima drugo boravište osim Džennet ili Džehenem.“ (Tenbihul-gafilin) Džibril je došao Poslaniku i pred ashabima ga pitao o Dunjaluku i Ahiretu, o Džennetu i Džehenemu, kako bi mi, sljedbenici njegovi znali kako da se odnosimo prema njima. Džibril i Poslanik kroz dijalog kazuju nam šta je za čovjeka najbolje i šta treba izabrati da bi Dunjaluk bio zamjenjen vječnim užitkom. Treba izabrati pokornost jer ona čovjeka vodi vječnom užitku. Treba shvatiti prolaznost i kratkoću ovog ovdje boravišta i treba biti spreman žrtvovati se na putu dobra. Treba stremiti Allahovom i Poslanikovom zadovoljstvu. Mi smo stvoreni za Ahiret. Ovdje smo da bi bili na ispit stavljeni. Ovdje smo da bi bilo bjelodano jasno kako se ponašamo kad nam se ukaže prilika da biramo, da biramo između dva puta, između dobra i zla, između pravde i nepravde, između poštenja i nepoštenja... Pred tim izborom, čovjek poklekne, savlada ga šejtan, obuzme ga Dunjaluk i zaboravi radi čega je ovdje. Uprkos jasnim putokazima iz Objave i divnim primjerima iz života naših velikana, mi i dalje funkcioniramo tako, da kad nam se nešto od dunjaluka nudi, mi bismo uzeli sve. U našem društvu postoje plaće od 5000 i mizerne penzije od 300 maraka. U našem društvu neki neradom stiču „bijeli hljeb“ a drugi nemaju ni za kakav hljeb. U našem društvu postoje porodice i familije iz kojih su svi zaposleni ali i one iz kojih niko ne radi. Ovi prvi nisu sposobniji od ovih drugih, samo su iskoristili svoj ili položaj sebi bliskog i ne poštujući proceduru ili istu prilagođavajući sebi iskoristili priliku. Zašto nam je Poslanik uzor? Između ostalog i zato što nikad nije zloupotrijebio svoj položaj, nikad nije uzeo sebi ono što mu ne pripada i nikad nije svoju djecu i familiju smatrao važnijim u odnosu na druge. Alija r.a. je jedne prilike sugovornike upitao: „Hoćete li da vam pripovijedam o Fatimi r.a., najdražoj i najvoljenijoj kćerki Poslanikovoj?“. „Hoćemo“, rekoše. „Fatima je često sama mljela žito, od čega je dobijala žuljeve na rukama. Nosila je vodu kući u mješini koja joj je ostavljala trag na ramenima. Čistila je kuću, uslijed čega je prljala svoju odjeću. Jedne prilike u Medinu je dovedeno dosta ratnih zarobljenika, pa joj rekoh: 'Otiđi Poslaniku i zamoli ga da ti da tog jednog zarobljenika kako bi nam bio ispomoć u kućnim poslovima'. Ona je otišla i zatekla mnogo ljudi oko Poslanika, kojima je on, s.a.v.s., nešto objašnjavao. Njena skromnost joj ne dopusti da se u njihovom prisustvu obrati Poslaniku, te se vrati kući. Sutradan Poslanik dođe njenoj kući i upita je: „Fatima, radi čega si juče dolazila?“. Ona se zastidjela i ništa Poslaniku ne reče. „Ja sam“, reče Alija r.a. rekao: „Poslaniče, Fatima je dobila žuljeve na rukama meljući žito, masnice na ramenima noseći vodu, stalno čisti kuću i radi druge poslove pa je mnogo umorna. Rekoh joj, stigli su ratni zarobljenici i savjetovah je da dođe kod tebe i zatraži jednog kako bi nam bio ispomoć.“ Fatima je tada dodala: „Alija i ja imamo samo jednu posteljinu, to je krzno od koze“. Poslanik na to reče: „Osaburi Fatima! I Musa a.s. i njegova žena su imali samo jednu posteljinu, to je bio Musaov ogrtač. Neka ti je Allah dž.š.stalno na umu, uvijek se boj Njega, uvijek budi u ibadetu i predano radi kućne poslove. Kad kreneš leći 33 puta prouči subhanallah, 33 puta elhamdulillah i toliko puta Allahu ekber. To će ti više pomoći nego zarobljenik kojeg bih ti poslao. Fatima r.a. je na to dodala: „Ja sam zadovoljna kada Allaha dž.š. i Njegovog Poslanika učinim zadovoljnim“. (Fedailul- eamal) Šta je Džennet? Boravište onome ko nije zloupotrijebio Dunjaluk. Šta je Džehenem? Boravište onome ko je od Dunjaluka uzeo sve a zanemario Ahiret, zanemario pravdu, poštenje, skromnost... Između dva treptaja oka malo je vremena. Ahiretska boravišta su nam svakim proživljenim trenutkom bliže. Zato je svakog trenutka aktuelno sebe pitati: šta sam izabrao? Kratkotrajni užitak i vječnu patnju ili žrtvu na Dunjaluku i vječni užitak u okrilju Božijeg zadovoljstva. Uzvišeni Bože učini, nas sposobnim da uvijek pri izboru izaberemo ono s čime si Ti zadovoljan. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
13.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Zabilježeno je da je Ebu Derda r.a., došao među stanovnike grada Himsa. Nakon što vidje šta ih je preokupiralo reče im: „Zar vas nije stid? Gradite kuće u kojima nećete stanovati, nadate se nečemu što nećete dočekati, sakupljate i gomilate nešto što nećete iskoristiti! Oni prije vas su gradili kule i utvrde, gomilali bogatstvo i nadali se nadaleko. Evo ih, njihova obitavališta su mezarovi, njihove nade su se ugasile a ono što su gomilali postalo je prašina“./Tenbihul gafilin/. Poslanik sljedbenike svoje upozorava: „Ne vežite srce za imetak, jer je on dnevna ponuda, danas je tvoj a sutra tuđi. Nemoj se zamarati onim što nekom drugom pripada. Ako srce vežeš za imetak škrtarit ćeš i nećeš Allahov hak iz njega izdvojiti, a u tebe će ući strah od siromaštva i bit ćeš pokoran šejtanu“./Ebu Davud/. Musliman treba dunjaluk. To je mjesto gdje se vječnost stiče. On je njiva koju živeći na njoj obrađujemo i sijemo. Ono što s te njive uzmemo i za svoju dunjalučku egzistenciju iskoristimo, neće nam koristiti kad odavdje odeme. Šta je čovjekovo? Ono što obučemo pa poderemo, ono što pojedemo pa kroz nas prođe, ono što gomilamo pa iza nas ostane? To su dunjalučke potrebe. Bez njih se ovdje živjeti ne može. Dunjalučki život ograničiti samo na to, neodgovorno je i daleko od onoga što je muslimanu zadaća i cilj. Dobro djelo mora biti vjernikov prioritet u svakoj prilici. Ne pomišljaj da je dolazak u džamiju i izvršavanje od Boga naređenog obreda dovoljno dobra. U džamiji je obred a Islam je napolju, u svakodnevnici. Musliman koji je svoju vjeru razumio i koji uspjehu stremi, on osim obreda: namaza, posta, zekata, hadždža, koji su neupitna obaveza onima koji su dužni i sposobni, svoj život uređuje ajetima Knjige objavljene, pa tako obavezno svoj govor čuva od ružne riječi od ogovaranja, shodno Božijoj naredbi: „I ne ogovarajte jedni druge“./Hudžurat,12./. Čuva se ružnog mišljenja o bratu muslimanu shodno riječima Uzvišenog: „Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh“./Hudžurat,12./. Poslanik upozorava: „Čuvajte se sumnjičenja, jer je to najlažniji govor“./Muslim/. Musliman na svom putu ka vječnosti ne želi nositi teret koji će ugroziti njegova dobra djela. Ne želi nikome biti dužan pa da pri susretu sa knjigom svojih djela bankrotira. Zato on na svom dunjalučkom putovanju nikoga ne uznemirava, ne ponižava i nikome se ne ruga, shodno riječima Uzvišenog: „Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama možda su one bolje od njih“:/Hudžurat, 11./. U džamiju smo došli da obred obavimo, ovaj današnji namaz džumanski, ali i da čujemo riječ Božiju po kojoj nam je život urediti obaveza. Ta riječ objavljena od nas traži da iskreni budemo: „I kad govorite da krivo ne govorite“./En-am,152/. Naše društvo, pogotovo u sferi političkog života, okupirano je od mnoštva ulizica i ljudi kojima riječ ne služi ni zašta osim da hvaleći ono što za hvale nije, vlastiti probitak dožive i dograbe se onog što im ne pripada i čemu dorasli nisu. Naš narod je govorio mudro kad je rekao: „Gdje ulizice napreduju, tu pametni propadaju“. Jedan od ključnih razloga stagnacije našeg društva u svim sferama je upravo bolest dodvoravanja i odsustvo ozbiljne, realne, osnovane kritike i kritičkog mišljenja. Ako bi danas nekog ko je na položaju nekom opomenuo, kritikovao, on bi se naljutio, zamjerio bi ti a zaboravlja da se Omer r.a., i drugi naši prvaci radovali kad bi im neko ukazao na propust, opomenuo ih, istinu im rekao. Ima Šafija je govorio: „Nikad nisam raspravljao sa nekim čovjekom a da nisam želio da istina, ono što je tačno, izađe iz njegovih usta“. Mi se kao sljedbenici istine konačne trebamo hitno osloboditi licemjera i ulizica jer, koga licemjer dvori, ne zna se koji je gori. Musliman je svjestan blagodati koje su mu darovane i zato nema visoko mišljenje o sebi. Svjestan je svoje ovisnosti o Bogu. Allah dž.š., kaže: „Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio“:/Hudžurat,17./. Omer r.a., je govorio: „Ono čega se najviše bojim za vas je da čovjek bude uobražen i zadivljen svojim mišljenjem“. Ebu Derda r.a., kaže: „Tri su znaka neznanja: zadivljenost sobom, mnoštvo govora o onome što te se ne tiče i odvraćanje drugih od onoga što sam činiš“. Alija r.a., je rekao: „Čovjekova uobraženost i zadivljenost samim sobom je dokaz čovjekove slabosti i pogrešnog prosuđivanja“. Zadivljenost naših muslimanskih prvaka diljem ummeta, sobom je ponajviše prisutna zbog činjenice da su oko sebe okupili ljude koji ih licemjerno dvore i veličaju i ni u čemu ih i nikad ne opominju niti im se u mišljenju suprostavljaju. Kaže se da je Aleksandar makedonski imao ministra koji mu je to dugo bio a nikad ga ni za šta nije opomenuo. Jednom mu Aleksandar reče: „Ili ti ništa loše kod mene nisi vidio, a to znači da nemaš moć rasuđivanja ili mi to ne želiš reći kako mi se ne bi zamjerio. U oba slučaja si u krivu i kao takav si mi beskoristan“. Oslobodimo se beskorisnih i opominjimo jedni druge, dobronamjerno kritikujmo i ukazujmo na propuste a sve radi naše vječnosti i obaveze proizašle iz objave. Objava ne traži od nas samo obred. Od nas se traži Islam, a Islam je napolju, obred je u džamiji. Musliman se ne oholi ni sa čim i nigdje. On je uvijek i sa svakim ponizan shodno riječima Stvoritelja: „Taj drugi svijet, dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine“./Kasas, 83./. Poslanik je krpio svoju odjeću, popravljao obuću, bio ashabima svojim u svemu i svugdje jednak. To smo o Poslaniku u mjesecu koji je iza nas učili i spominjali ga kao našeg uzora. Naš musliman danas, zakorači li samo jednu stepenicu iznad običnih ljudi na neki položaj, on očekuje da mu obuću iza njega sklanjaju i teško mu je papuče u policu ostaviti. U džamiji učimo, Islam je poniznost i skromnost, potrebno je to živjeti i sebe ovom dunjalučkom putanjom za Ahiret pripremati. Muhammed ibn Ka'b kaže: „Ako možeš primijeniti i nikad ne zanemariti tri stvari, potrudi se da tako bude: ne uzdiži se nad drugim ljudima, nemoj spletke nikome praviti i nemoj prekršiti dato obećanje i preuzetu obavezu“. Brate muslimanu, kad dunjalučku kuću gradiš, budi svjetan vječne kuće. Kad se dugu životu nadaš, budi svjestan njegove prolaznosti. Kad imetak gomilaš, budi svjestan da škrtica od tuđe kase ključeve čuva. U džamiju ne idemo samo radi obreda već da ajete Objave učimo kako bismo kad iz džamije izađemo Islam živjeli i ponosno, uzdignute glave sljedbenicima Poslanikovim se zvali. Uzvišeni Bože, pomozi nam da na Tvom putu uvijek budemo.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.02.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Allah dž.š., naređuje da se bogobojaznošću naoružamo./Ali Imran,102./ Kaže nam da je bogobojaznost najbolja opskrba./Bekare,197./ Veli nam, da onaj koji se Allaha boji iz svake nevolje će izlaz naći i opskrbit će ga Stvoritelj odakle se i ne nada./Talak,2-3./. Bogobojaznim će se sve želje ostvariti. /Nebe, 31./. Onaj koji se Allaha bude bojao na sigurno mjesto će stići. /Duhan, 51./ Bogobojaznost ima svoje manifestacije. Ona kod vjernika treba biti vidljiva, kroz ponašanje njegovo se treba očitovati. Prva njena manifestacija je jezik. Bogobojazni svoj jezik usteže od laži, ogovaranja, besposlica. Bogobojazni jezik uposli zikrom, učenjem Kur'ana, prenošenjem znanja, kazivanjem o dobru. Allah dž.š., zloupotrebu jezika poredi s nečim izuzetno ružnim, jedenjem mesa svog umrlog brata. Zloupotreba jezika je opasnost i za pojedinca i za društvo. Počiniocu prijestupa, jezik uništava dobra djela, a ružna riječ, smutnja, ogovaranje, laž, besposlica, remeti odnose među ljudima, narušava zajeništvo i društvo uvodi u nesigurnost i nepovjerenje. Kad nam Allah dž.š., kaže da se Allaha bojimo, to tada podrazumijeva da On od nas traži da ne činimo što zabranjuje i zato neka jezik naš govoreći samo korisno i dobro bude potvrda i svjedok naše bogobojaznosti. Slika naše bogobojaznosti je i naš stomak. Bogobojazni u njega unosi samo ono što je halal i unosi onoliko koliko mu je potrebno. Allah dž.š., strogo zabranjuje da ono što jedemo i pijemo bude haram. Zabranjuje da to budu oni proizvodi koji su po sebi haram kao što je svinjsko meso, lešina, krv, alkohol, ali nas upozorava i to vrlo jasno da ne smije u nama i na nama biti ništa što je na haram način stečeno. Ne može bogobojaznost i haram zajedno. Ako si bogobojazan, a to znači svjestan Božijeg sveznanja, tada ne prisvajaš tuđe, ne kradeš, ne varaš, ne piješ, ne nastojiš steći ništa na nedozvoljen način. Ovdje imam potrebu, ne znam po koji put, naglasiti da je igra na sreću kocka i da je kladionica kocka. Koliko je vas koji s nestrpljenjem pokraj televizora čeka hoće li baš njegov listić na bingu ili lutriji biti izvučen? Bogobojazni to ne rade. Oni radom i trudom stiču da bi se hranili i u Allahovom zadovoljstvu živjeli. Bogobojazni dunjaluk ne gleda požudno i svoj pogled ne usmjerava ka zabranjenom. Bogobojaznost podrazumijeva da gledamo ono iz čega se pouka uzeti može. Allah dž.š., stalno naglašava da je u svemu oko nas pouka za razumom obdarene. Bogobojaznost ne zahtijeva da zatvorimo oči i iz svega se isključimo. Biti nezainteresiran za ono što se oko nas događa, to je neodgovornost. Bogobojaznost je da ne gledamo u ono što je haram a da iz svega što vidimo uzmemo pouku i protiv zla koje vidimo da se borimo. Ne kaže li Poslanik: „Ko vidi loše djelo neka ga ukloni...“. Bogobojazne ruke nastoje što više dobra učiniti jer znaju da je dobro djelo jedino bogatstvo kad u kabur stignemo i da će nas Allah dž.š., samo po dobru vrijednovati. „Najbolji od vas je onaj koji je najbogobojazniji“./Hudžurat,13./. Da bi bili među najboljima, bogobojaznost mora biti vidljiva, u djelo pretočena. Mora biti rukama našim manifestirana. Iman se sastoji, kako to Poslanik kaže od sedamdeset i nekoliko ogranaka, a ukloniti smetnju s puta je dio vjerovanja, potvrda bogobojaznosti. Bogobojazni, dakle, svugdje iza sebe ostavljaju urednost, sklad, ljepotu jer su svjesni da biti bogobojazan znači činiti dobro. Bogobojazni se ponašaju kao da Allaha vide, jer znaju da On njih uvijek vidi. Svakim korakom bogobojazni očituju svoj strah od Allaha. Strah ih je besposličariti jer znaju da vrijeme izmiče i da se neće vratiti nazad. Strah ih je svoj korak ne usmjeriti Sirati mustekimom, jer svaki korak učinjen drugim putem je grijeh. Bogobojazne noge ne propuštaju koračati ka dobru. Kad god su u prilici u džamiju idu da bi se Allahu približili i što više grijeha sa sebe saprali. Bogobojaznog je korak usmjeren ka brizi o porodici i roditeljima. Taj korak podrazumijeva borbu za dunjalučka dobra kako bi se obezbijedio dostojan život i od drugih ljudi bio neovisan. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku rodbine, jer je svjestan važnosti tog djela. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku bolesnika, jer zna da će tamo naći Stvoritelja. Korakom se manifestira bogobojaznost kad se ide bratu ili sestri na dženazu, kad se ide na zajedničku džematsku akciju, kad se ide pomoći unesrećenom bratu i komšiji. Bogobojazni stalno razgovara sa sobom. Preispituje se i nastoji svoje srce očistiti od svega što bogobojaznosti zauzima prostor. U bogobojaznom srcu nema mjesta neprijateljstvu ni prema kome osim prema šejtanu i njegovim pomagačima. U tom, bogobojaznošću obuzetom srcu nema mjesta mržnji, zavisti, zluradosti. To je srce ispunjeno samilosti prema svima, dobrotom kojom isijava i ljubavlju koja obuhvata sva stvorenja Božija. Srce koje čovjeka podstiče na ove negativnosti i koje ga muči zavidnošću i mržnjom, nije bogobojazno srce. Zato je potrebno da čovjek stalno razgovara sa sobom i nastoji sebe ubijediti u istine vjere, u Božiju odredbu i naći mir u vjeri koja se mir i zove. Ibadeti su manifestacija bogobojaznosti. To su posebno oni koji se ne mogu činiti radi nekog ili nečeg. Farz namazi su čovjekova obaveza svugdje i uvijek, a poslije tih farzova najbolji je onaj namaz koji je stvarna potvrda bogobojaznosti. To je namaz u tajnosti tvoga doma, u gluha doba noći kad se ni radi koga osim radi Stvoritelja ne abdesti i na kožicu ne staje. Poslanik je tako svoju bogobojaznost jačao i manifestirao. Nije to činio kroz razna okupljanja i manifestacije, kroz pretvaranja i pokazivanja pred narodom. Danas je skoro dvije milijarde muslimana. S kolikom su bogobojaznošću, pokazuje stanje u kojem smo i nemoć i ne znanje da odgovorimo na izazove pred kojim smo. Zato je danas legitimno upitati, koliko nas je bogobojaznih, jer bogobojaznima Allah dž.š., pokaže izlaz iz svake situacije. Izlaz iz našeg nezavidnog stanja i kao naroda i kao ummeta moramo tražiti u promjeni nas samih, u jačanju naše bogobojaznosti, koja, ako je istinska, mora biti u djelima vidljiva. Prava bogobojaznost se manifestira i jezikom i rukom i korakom i srcem i predanim ibadetom. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da budemo iskreno bogobojazni i da ne umiremo osim kao muslimani. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
30.01.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

„O blagodatima Gospodara svoga kazuj“./Duha,11./, naredba je Božija. Najveća blagodat čovjeku i čovječanstvu data je Islam. Jasno nam je da ko traži drugi put, neće koristi od tog krivog puta imati. Znamo, da je Gospodar svjetova uvijek i svima ukazivao na isti put i objavljivao istu vjeru i da druga kod Njega nema mjesta. Oni koji tu vjeru slijede i posljednje se objave drže imaju obavezu ljepotu vjere i sreću življenja u njoj prenositi na druge i svima pokazivati ljepotu Islama. O blagodati podarenoj nam, obavezni smo drugima kazivati. To je posebno aktuelno danas kad se Evropom a i šire širi strah od nas, širi se strah od Islama ili kako se to danas kaže, širi se islamofobija. Obavezni smo pokazati drugima šta je ta vrhunska, od Gospodara svjetova podarena blagodat, donijela čovjeku i čime ga je počastila. Rekoh, obavezni smo pokazati, a to znači da naše kazivanje o blagodati neizmjernoj treba biti jezikom djela. Mi, kad druge ubjeđujemo u superiornost našega puta, govorimo im da je Islam sve riješio. Kazujemo da je u njemu odgovor na sva pitanja. Da je on savršeni sistem života. Da je to konačna riječ Božija i da bez njega čovjeku nema sreće. Dok to govorimo, na mnoge odgovore čekamo a pitanja se i dalje množe. Dok druge ubjeđujemo u superiornost islamskog života, ummet neuređeno živi. I iako trvdimo da bez Islama nema sreće dunjalučke, mi nikako tu sreću da uhvatimo. Treba prestati o Islamu pričati i druge a i sebe samo riječima ubjeđivati da je to jedino dobro. To dobro koje je Islam donio trebamo živjeti i na taj način neizmjernu blagodat podarenu nam ponuditi svima. Djelom kazivati o ljepoti naše vjere i pozivati pravome putu, to nam je zadaća. Življenjem Islama pokazati kakva je privilegija biti poslaniku Muhammedu sljedbenik i posljednje riječi Božije nosilac. Naše pričanje o Islamu koje se ne potvrđuje djelom, nikoga ni u šta ne ubjeđuje i nikome nije poziv na pravi put. Mi kazujemo o tome da je Islam svojim propisom sadake i zekata, vakufima riješio socijalna pitanja u društvu, a slušajte podatak koji kazuje o našem današnjem stanju. Od desetero siročadi na svijetu, devetero su muslimanska djeca. Koliko ajeta o zekatu smo pročitali i napamet ih naučili? Koliko o sadaki hadisa znamo i o njenoj vrijednosti smo obaviješteni? E, tih devetero muslimanske siročadi izaziva strah od Islama kod ljudi koji ne poznaju njegovu suštinu. Strah ih je da će ta, naša djeca i omladina doći u njihove zemlje i socijalne im fondove opteretiti i radna mjesta zauzeti. Braćo muslimani, koliko bogatsvo nam je Allah dž.š. dao a toliko fukare živi u našim redovima? Ne pričaj o ljepoti Islama! Tu ljepotu živi i vidjet ćeš kako se svijet oko tebe mijenja. Nećeš morati nigdje iz svoje zemlje ići, već će ti drugi dolaziti da put pravi upoznaju i njime krenu. Mi kazujemo o tome da je musliman muslimanu brat i da će u Džennet dva brata koji se vole Allaha radi. Kakva je to izvanredna blagodat, da ljude ideja, riječ, vjera toliko ujedini i približi da su od braće rođene bliži? Uprkos svim ajetima iz kojih čitamo o našem bratstvu i svim hadisima koji nas na bratske odnose podstiču, stvarnost naša je drugačija. Više je u historiji muslimana ubio musliman nego drugi. To je naše međusobno trvenje došlo do te granice da nikoga više ne uznemirava i nikoga ne iznenađuje vijest da nas dnevno na stotine gine. Obavezni smo pokazivati drugima blagodati Božije podarene nam. Namjerno rekoh, pokazivati, a ne kazivati jer mi uzalud citiramo Kur'an i hadis drugima a sami suprotno tim porukama živimo. Citirajmo ajete i hadise sebi a drugima djelom govorimo o ljepoti naše vjere i bratstvu koje ona gradi. Mi kazujemo o tome da Islam nauku afirmiše i na obrazovanju insistira. Podstiče nas da do Kine idemo kako bi nešto više i novo naučili. Mi u susretima s drugima hvalimo se da je Islam prva svoja slova i riječi posvetio nauci. Hadisima poslanikovim o obrazovanju i činjenici da je put obrazovanja, put ka Džennetu, mi svoj ponos na Islam potkrepljujemo a stvarnost nam je drukčija. U redovima ummeta Muhammedova a.s., neobrazovanih je mnogo i umjesto da se obrazovanju dužna pažnja posveti čini se suprotno. Nedavno su u nekim arapskim zemljama muftije i Vijeća za fetve odobrili da se mogu udavati djevojčice mlađe od petnaest godina. O kakvoj blagodati kazujemo kad ovim djevojčicama mogućnost na obrazovanje oduzima se i sprječava ih se da u blagodati vjere svoje uživaju. Mi smo kao nosioci zastave Islama i sljedbenici riječi Božije konačne, obavezni o blagodati Gospodara našeg, kazivati. To kazivanje ima smisla i na druge uticaja samo ako je jezik kojim te blagodati prenosimo i objašnjavamo, djelo. Mi se hvalimo, ponosimo i uzdižemo sebe Poslanikovom pravednošću, poštenjem, principijelnošću. Hvalimo se ashabima i ponosni smo na njihov odnos prema ljudima i stvarima. Tim kazivanjima želimo fascinirati druge i ubjeđujemo ih da je to jedini ispravni put. Mogli bi nam reći, zašto vi niste na tom putu? Gdje je vama Poslanikova pravednost? Gdje je vama njegovo i ashaba mu poštenje i samilost prema mladima, briga o starima i poštovanje prema učenima? Gdje je vama principijelnost da nikad i nigdje ne odstupate od onoga čemu pozivate, poput Poslanika vašeg, kojem ni sunce u desnoj ni mjesec u lijevoj ruci ne bi bili dovoljni da na krivi put skrene? Mi, odgovor imali ne bi, jer naše promovisanje pravoga puta svelo se na priču u koju često ni samo na žalost nismo ubijeđeni, jer da jesmo, bili bismo na tom, jedinom ispravnom putu. Mi bi o blagodati koju Gospodar šalje čovječanstvu kazivali tako da to naše kazivanje razumiju svi, bez obzira kojim jezikom govore, jer govor djela razumljiv je svima. Zbog toga što o vjeri našoj ne kazujemo djelom već riječju, a i sami smo od tih riječi daleko, došli smo u priliku da se uglas izvinjavamo za tuđa zla, za tuđe grijehe, za napad u Parizu i napade mnoge. To što uradi neki prijestupnik, tamam da se i Ahmed i Muhamed zove, ne obavezuje nas da se ikom izvinjavamo i Islam i muslimane pravdamo, jer niti je kriv Islam, niti muslimani. Islam je mir a muslimani protagonisti tog mira. Potrebno je da nađemo mir u našoj vjeri i da ono što je neizmjerna blagodat data nam, a sadržano je među koricama Mushafa, živimo i tako drugima ljepotu toga kazujemo. Poslanik je mogao uništiti sve one koji su ga napadali. Ne dođe li mu melek i reče mu da će brda nad Taifom sastaviti i napadače na njega uništiti samo ako to Poslanik poželi. Je li poželio? Ne, već je poželio da potomci Taifljana budu njegovi sljedbenici. I bili su jer su ih Poslanik i ashabi kazivanjem o blagodatima osvojili a kazivali su im djelom. Naše kazivanje vjere neka bude jezikom djela pa se nećemo morati ni pred kim pravdati, ni od koga strahovati i nikome za svoju pripadnost jedinom ispravnom putu izvinjavati. Djelom ćemo osvajati ljude i tako Božiju naredbu da o blagodati Gospodara našeg kazujemo, izvršiti. Pomozi nam Bože! Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
23.01.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

On je najbolji od svih ljudi. Allah dž.š., ga je tako opisao: „Na najvišem si stepenu morala“./Kalem,4/, Allah dž.š., kaže kada govori o njemu s.a.v.s.. I nas Allah dž.š., opisuje. Nas opisuje, ummet njegov i kaže nam: „Vi ste najbolji narod od svih koji se ikad pojavio, tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete“./Ali Imran, 110./. Kao što su sljedbenici Knjige znali da će doći i u Muhammedu prepoznali posljednjeg u nizu poslanika Božijih, tako su sunarodnici njegovi u njemu vidjeli moralnu veličinu pa ga el Eminom prozvali. Danas, kad se historijske ličnosti po zaslugama za čovječanstvo i uspjesima u svojoj misiji biraju i na listu redaju, poslanik Muhammed redovito zauzima prvo mjesto. Allah dž.š., ga je odgajao pa je njegov odgoj najbolji. Poslan je da taj odgoj prenese na čovjeka, na sljedbenika svog, da ga ponudi svim ljudima a o svrsi svog dolaska kaže: „Došao sam da odgojim čovjeka“. Mi, koji svjedočimo njegovo poslanstvo i sebe sljedbenicima njegovim zovemo, trebali bi također biti prepoznati, kao što je i on s.a.v.s, bio od svih s kojima se susretao. Trebali bi svi u nama prepoznati sljedbenike Poslanikove, u nama vidjeti moralnu veličinu, vidjeti u nama ljude koji dobro žive i naređuju ga a protiv zla, grijeha i svega lošeg se bore i od toga bježe. Kad bi neko ko nije nikad vidio muslimane, sljedbenike Poslanikove, nakon što je pročitao ono što je naš opis u Kur'anu i vidio kako vjernika definira Poslanik tražio nas, pitamo se gdje bi nas našao? Gdje bi našao zajednicu ljudi, ummet koji je odlučan, jedinstven prema neprijatelju, a samilostan između sebe? Gdje bi našao ljude kojima su lica nurli zbog sedžde i koji ponašanjem svojim izazivaju divljenje drugih kao što se sijač divi procvaloj biljci od koje plod očekuje. Kada bi čovjek koji nas nije nikad vidio krenuo da nas traži, nakon što je čitao o bratstvu vjerničkom, o osobini vjernikovoj da ne smije zaspat sit ako gladnih u društvu ima, gdje bi nas našao? Gdje bi nas našao onaj koji je čitao o čistoći i redu, radinosti i marljivosti vjerničkoj? Gdje bi nas našao onaj koji je čitao o muslimanskoj porodici i predanosti muslimana istoj? Gdje bi nas našao onaj koji je pročitao šta Islam zabranjuje? Šta bi rekao kad bi vidio koliko sljedbenika Poslanikovih pije alkohol, jede haram...? Gdje bi našao taj što je o sljedbenicima Poslanikovim čitao iz hadisa njegovih, danas sljedbenike Pejgamberove, jer bi tražio ljude, muškarce i žene koji se pristojno i po propisu vjere oblače, tražio bi ljude koji vode računa šta govore, kako se ponašaju...? Gdje bi našao danas sljedbenike Poslanikove, kad bi tražio ljude koji su potpuno imuni na mito i korupciju i kojima je potpuno strana pomisao da haram zalogaj u stomak svoj unesu. Taj, koji bi nas tražio samo na osnovu onoga kako smo opisani, radovao bi se da nas što prije nađe jer bi očekivao da će doći u društvo koje je jedinstveno oko neupitnih vrijednosti. Žurio bi za susretom s nama jer bi očekivao da vidi ljude koji pozitivno misle i optimizam šire jer su im lica od sedžde nurli i jer se nakon vlastitog truda i rada u Allaha uzdaju. Jedva bi čekao da nas vidi jer bi očekivao da vidi ljude koji svojim izgledom i djelom divljenje izazivaju, baš kako to Allah dž.š., u suri Feth o nama kazuje. Jedva bi čekao da se među sljedbenike Poslanikove nastani jer je čitao da su oni po brizi jednih o drugima na prvome mjestu i da su u svemu kao jedno tijelo. Čitao je, da u tom muslimanskom ummetu vlast i društvo štiti slabe i siromašne a prema svima pravedno postupa. Žurio bi da se među nas nastani, siguran da neće morati nikoga podmititi da bi ostvario svoje pravo i da neće morati u pošasti koja društvo uništava, a korupcija se zove, učestvovati. Taj što je o nama čitao, a nije nas upoznao, nestrpljiv je da što prije do nas dođe i da se nastani na obalama čistih i uređenih rijeka i jezera, da se nastani u uređenim naseljima, gdje se vodi računa o čistoći, redu i rasporedu jer je Poslanik odgajajući nas, učio nas da je pravo puta i ulice da s njih sklonimo smetnju, učio nas da se ne smije vršiti nužda svuda i bacati smeće gdje ko stigne. Čovjek, koji je o nama čitao, a nije nas vidio, ne oklijeva. On i porodicu svoju odmah vodi sa sobom da je među nas nastani siguran da će tu imati najbolje uslove za obrazovanje, za stasavanje njegove djece u odgovorne i za život pripremljene ljude, jer ko više od Islama, od Kur'ana i Sunneta govori o važnosti znanja i obrazovanja, o školovanju? Bio bi on siguran da će tu naći najbolju zdravstvenu zaštitu, vjerovao bi da je tu sve najbolje, jer je tu najbolji narod. U mjesecu Rebiu-l-ewelu, mjesecu rođenja onog koji je najljepše ćudi, onoga kojeg je Allah odgajao i čija je misija odgajati, pitamo se, gdje stanuje Ummet njegov? Gdje su ti ljudi koji su odlučni prema neprijatelju a samilosni između sebe? Gdje obitava Ummet koji ima jasan, jedinstven stav o Palestini, o zlu koje se zove islamska država, o podjelama i sukobima...? Gdje su ti ljudi koji licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i bez ikakvog ovosvjetskog interesa u džamiju idu? Gdje su ti ljudi kojima je Allahovo zadovoljstvo prvi i osnovni cilj? Gdje danas sljedbenik Poslanikov traži sreću, posao i nadu u bolje sutra? More koje razdvaja Evropu i Afriku, postalo je najveća masovna grobnica jer svaki dan stotine emigranata iz muslimanskih zemalja utopi se u njegove dubine bježeći od gladi, neimaštine, od korupcije, od podjela, od smrti bježeći. Suština naše vjere je ponašanje, ahlak, a osnovna zadaća Poslanikova je, odgojiti nas. Na tom putu do cilja, nezaobilazni odgojni rekviziti su abdest, namaz, džemat, post, sadaka, zekat, hadždž... Svi ovi obredi u sebi nose svoju suštinsku poruku koja glasi: Nije normalno da si isti i prije njih i poslije njih. Vjere imaju i svoje simbole. I Islam ih ima. Simboli naše vjere su između ostalih i munare. Onaj koji je o nama čitao u izvorima vjere naše i koji žureći putuje da nas upozna, kad ugleda munare u našim naseljima, obradova se. Govori: blizu sam te najbolje zajednice koja je ikad na zemlji živjela. Evo mi sreće da s njima živim i s njima ka sigurnom mjestu na Ahiretu stignem. Kad striže među nas i vidje naš ahlak, naše ponašanje, naše društvo neuređeno. Kad vidje neuredne nam rijeke, obale njihove, njive i avlije. Kad vidje koliko u svim muslimanskim društvima je raširena korupcija, nepotizam i mito. Kad vidje da većina sljedbenika Poslanikovih ne klanja ili to sasvim formalno čini, reče: „Hvala Allahu da sam upoznao Islam prije nego što upoznah muslimane“. Poslanika su, braćo, i ashabe prepoznavali po ponašanju, po moralu, po Islamu u praksi a nas, samo i isključivo po simbolima. Uzvišeni Bože, pomozi nas da ne budu simboli naše vjere jedino naše obilježje. Opisao si nas kao najbolje, gdje ti najbolji stanuju pitamo se i tražimo ih!
Gradska džamija Zavidovići.
09.01.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Jednom riječju se opisuje stanje Arabije prije dolaska Islama. Džahilijjet, ova riječ ne označava nepismenost, ona znači da tadašnji i tamošnji ljudi živješe u društvu porušenih društvenih vrijednosti. Uistinu, to predposlaničko vrijeme u Mekki, Medini, Arabiji bilo je takvo da se svaka nastranost i grijeh tu mogla naći. U tom društvu, jači je tlačio slabijeg. Obespravljenih je bilo mnogo a posebno je to bila žena. Njena potlačenost je bila do te mjere došla da je bilo sramotno dobiti žensko dijete pa se ono u zemlju živo sahranjivalo. Međuljudski i međuplemenski sukobi su obilježili stoljeća života na Arabijskom poluotoku prije dolaska Islama. Širk je bio osnovno opredjeljenje ljudi i mogli bi reći zvanična religija. Kipovima se klanjalo, njih se štovalo, a Kaba, ta kuća Božija, Ibrahimovim i Ismailovim a.s., rukama sagrađena, bijaše širkom i idolima onečišćena. Nešto sljedbenika Knjige živješe u Mekki. Čitajući u svojim objavama, Tevratu i Indžilu, znali su da će Allah poslati posljednjeg poslanika. Ne samo da su znali da će poslanik doći, znali su kako on izgleda i znali su da će ga neke prirodne pojave nagovijestiti. Večeras u akšam nastupa dvanaesti Rebiu-l-ewel. Nastupa noć u kojoj se rodio odabranik Božiji. Bilježe historičari i Poslanikovi biografi da je te noći neki učeni Jevrej na nebu iznad Mekke vidio neobičnu zvijezdu. Iz Tevrata je znao da ona nagovještava veliki događaj pa je krenuo ulicama Mekke vičući: „O Kurejšije, da li se u vas večeras rodio kakav dječak? Tako mi Boga večeras se rodio Poslanik ummeta“. Inače su Jevreji i Kršćani kao monoteisti i sljedbenici Knjige upozoravali mekanske idolopoklonike da se klonu kumira i da vjeruju jednog Boga. Upozoravali su ih da to što čine nije dobro i da će sigurno doći Poslanik svim ljudima poslan. Nagoviješten je u Knjizi, datoj im. O tome Allah dž.š., kaže: „Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju“./Bekare,146./. Ovo naše vrijeme, iako je vrijeme svakovrsnog napretka, vrijeme informatičke revolucije, ne usrećuje. Čovjek je danas toliko tehnički, tehnološki, naučno iskoračio da je tim naučnim otkrićima sebe samog u opasnost doveo. Uprkos svim tim izumima koji život čine lakšim, društvene vrijednosti su u krizi. Poremećeni su kriteriji po kojima se vrijednuju i ljudi i stvari. U tom moralnom aspektu života, slobodno se može tvrditi da čovjek današnji živi svojevrsni savremeni džahilijjet. Ta riječ džahilijjet ni danas ne označava nepismenost, ona označava neprihvatanje vrijednosti koje usrećuju čovjeka na Dunjaluku i spašavaju na Ahiretu. I danas, i lokalno i globalno, jači tlači slabijeg, obespravljenih je mnogo. Međuljudski odnosi su i sada u ozbiljnoj krizi. Međurodbinski odnosi također. Ni današnji čovjek nije imun na širk, i veliki i mali. Čovjek se ovaj sadašnji okrenuo profitu i užitku, to mu je idol i božanstvo i tim kumirom je onečistio svoj život, ugrozio porodicu i društvo a čovječanstvo u cjelini, što uzrokujući klimatske promjene što ratovima i nemirima, doveo na rub propasti. U akšam će nastupiti dvanaesti Rebiu-l-ewel. To je dvanaesta noć mjesecu, tom Zemljinom satelitu i u njoj skoro da će do punine, uštapa, svog doći. Svjetlom svojim će obasjati nam puteve životne i to će svjetlo prosjati u naše kuće i nagovijestiti: „Večeras se rodio Poslanik ummeta“. Dolazi vam i donosi rješenje za vaš dunjalučki život. Donosi propise koji vam sreću i uspjeh garantuju i pokazuje vam put koji vas Džennetu vodi. „Vi u Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje“./Ahzab,21./. Kroz mjesečinu Rebiu-l-ewelske noći, dječaci vide Muhammeda, odgovornog pastira, poslušnog majci sina i dobrog posinka. Vide dječaka koji im uzor treba biti kako bi i oni sve svoje obaveze na vrijeme i tačno ispunjavali. Poslanik želi da budete sretni djeco, a sreću vam donosi škola i mekteb, sreća je vaša u skladnoj porodici, brižni roditelji, to je sreća. Da iz džahilijjeta savremog doba izađemo, Poslanik želi i traži. Na tom si putu, na putu koji ka Poslaniku vodi ako ne zaboravljaš knjigu i zadaću, školske obaveze, porodične odnose i ako tražiš prijatelja u onim svojim vršnjacima koji te neće stranputicom odvesti. Upozorava nas neki glas iz nas. Savjest naša progovara jer ona zna da to stanje u kojem je naše društvo nije dobro. Upozorava nas, doći će Poslanik. Večeras je ta noć u kojoj je on s.a.v.s., rođen. Mjesec je skoro pun, pa kroz vedru rebiu-l-ewelsku noć, omladino naša gledajte Poslanika koji vam kazuje da musliman živi čedno i čisto. Uzor sam vam, zato pravi put birajte a na njemu je brak osnovna i vrhunska zaštita od šejtana. Kroz vedru noć Poslanikovoga rođenja, riječi njegove odjekuju: „O omladino, ko ima uslove neka se ženi“. Šta su uslovi? Nije uslov kupljen i namješten stan. Nije uslov imati auto niti je uslov imati obezbijeđen novac za bračno putovanje. Poslanik kaže: „Ko se probudi zdrav i ima taj dan šta da jede, on je sretan“. U čemu mi danas tražimo sreću? Predislamski arapi su je tražili u idolopoklonstvu i što većem profitu i zaradi. Bijaše im sve jedno što zarađuju na tuđoj muci i suzama. Svi koji su ustrajali na tom putu džahilijjetskom, ostali su bez spomena. Oni koji su svjetlo rebiu-l-ewelske noći prigrlili, njih čovječanstvo slavi kao najbolju generaciju. Omladino, djevojke i mladići, u Poslaniku uzora tražite. On se u dvadeset petoj oženio. Ne odgađajte život i ne bježite od problema. Životu se radujte i problemima u susret idite, jer ko Allaha ima sa sobom, zna da nema nerješivog problema. Kome će ostati ove silne džamije, škole i vrtići, ovi gradovi i sela ako od braka bježite i iza granice Božijeg zadovoljstva živite. Kao što su sljedbenici Knjige, Mekke stanovnike upozoravali, doći će Poslanik, promijenite se, nas upozorava Knjiga. Doći će dan kada ćete biti pitani, je li vam Poslanikov put bio životni izbor? Jeste li se opredijelili za namaz, za dobročinstvo za ljubav i slogu međusobnu, za uvažavanje i poštivanje? Jeste li se opredijelili za odgoj djece u duhu vjere naše ili ste ih prepustili djeda mrazu, i modi potrošačkog vremena koje pred sobom sve uništava? Jeste li se opredijelili za društvo u kojem se poštuju pravila ili ste živjeli tako da pravila važe samo za siromašne i nemoćne? Jeste li se opredijelili za poštenje ili vam je sve jedno što se ljudi bogate na tuđoj muci i suzama? Jeste li se opredijelili za rad, red i sklad ili vam je najvažnije doći do dobiti i profita bez brige o haramu i halalu? Rebiu-l-ewelska noć nas upozorava da će doći dan kad će nam jedino biti važno, je li nas Poslanik koji se večeras rodio prepoznao kao svoje sljedbenike ili nije. Bit će tada važno je li nam on bio uzor ili smo život prema lažnim uzorima ravnali. Uzvišeni Bože, u naša srca usadi ljubav prema Poslaniku.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
02.01.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Mnogi se danas vatri klanjaju. Vatra strasti i nagona ljude vodi putevima bez cilja, u slijepu ulicu propasti ih uvodi. Čovjek je današnji obuzet željom da što više ima i da se što duže prolaznim dunjalučkim užicima prepusti. Slobodu je sebi neograničenu dao i slavi je kao dostignuće veliko, pa u griješenju granicu prelazi, on ustvari, u zlu sasvim pretjeruje. Vatre zla i nasilja mnogim dijelovima svijeta a Islamskog posebno gore i sve pred sobom uništavaju. Daleki Šam je u takvoj vatri uništenja sad i u proteklih godina nekoliko. Nije vatra zla i nasilja opustošila samo Šam daleki, Irak, Afganistan, Pakistan, brojna mjesta gdje se Poslanikovi sljedbenici nastanjuju, u vatri nestaju. Dvorci i palače predsjedničke i kraljevske širom svijeta Islamskog i svijeta uopće, uprkos svojoj tvrdoći i stamenosti ne bi izdržali, urušili bi se pred pojavom mubarek pravedne ruke Poslanikove. Mukavkisovi dvori se srušiše pred pojavom mubarek djeteta. Kako bi danas, ti veliki dvorci u kojima stanuje raskoš i nepravda, u kojima stanuje israf i arogancija, u kojima stanuje zanemarivanje siromašnog i nemoćnog brata svog, izdržali pred rukom pravde Poslanikovom i Omerovom? Rebiu –l- ewel je nastupio. U njemu se Poslanik rodio, a znamo, Amina, majka mu, je pričala da se pojavilo svjetlo koje je obasjalo daleki Šam, a historičari su zapisali da se vatra, božanstvo njihovo, u Perziji ugasila, i da se stubovi palače moćnog i velikog namjesnika Mukavkisa u Egiptu srušiše. Čovjek današnji vapi za svježinom koja će vatru nagona i strasti koji ga stranputicom vodi ugasiti. Ta svježina se u ajetima Knjige i sunnetu Poslanikovu nalazi. Pohlepa se liječi skromnošću. Poslanik bijaše skroman iako mu sve nudiše. Rasipništvo se liječi umjerenošću. Poslanik bijaše umjeren iako mu vlast nad Arabijom davaše. Slobode neograničene nema i nije dopušteno čovjeku da uživa u svemu što mu njegov pokvareni um i mašta šejtanom obuzeta nametnu. Vatru treba ugasiti kojoj se čovjek klanja i istinu prigrliti. Vatra se sve više širi i rasplamsava. Izgorit ćemo u vatri nemorala. Djevojčice osnovne škole ostale trudne na ekskurziji, vijest je u našim medijima. Parada ponosa moguća u našim gradovima, javljaju vijesti. Puca se svaki dan na ulicama naših gradova. Ginu i ranjavaju se naša djeca. Preko sedamdeset posto mladih, i mladića i djevojaka, s alkoholom se druži, a koliko sa drogom, to i ne znamno. Poslaniče, u takvom stanju tvoj rođendan dočekujemo. Kad si se rodio dvanaestog Rebiu-l-ewela 571. godine, vatra kojoj su se Perzijanci stoljećima klanjali, se ugasila. To je bio znak da dolazi čista voda sa nepresušnog izvora koja će napajati čovjeka do Sudnjeg dana i od vatre ga čuvati i štititi. Sada, kad tvoj rođendan opet dočekujemo ove 2015., poručuješ nam. Izvor je tu. Nije zamućen. Čist je. Napijte se i od vatre bježite tako što ćete čistom vodom vjere svoje pod kontrolu staviti svoje nagone i strasti i nećete dopustiti da u želji za beskonačnim dunjalučkim užitkom u toj vatri izgorite. Izvoru se vratite! Svjetlo, to treba dalekom Šamu, susjednom Iraku, unesrećenom Pakistanu i Afganistanu, Ummetu islamskom. Kad si se Poslaniče rodio, Amina majka ti, priča da je vidjela snažno svjetlo koje je obasjalo Šam daleki. Danas, u tom Šamu, Siriji jedino svjetlo koje sija je svjetlo vatre u kojoj sve nestaje. To svjetlo koje je majka Pejgamberova vidjela, od ljudi tadašnjih je načinilo braću, od plemena narod, od nepismenih nosioce civilizacije, od siromašnih vakife i graditelje univerziteta, bolnica, hanova, imareta, musafirhana... To svjetlo koje je Pejgamberova majka vidjela je u Šamu i drugdje, gdje god je stiglo, načinilo zajednicu ljudi koji su bili poštovani od svih jer, nije šala, svjetlo su nosili i na druge ga prenosili. Danas, taj prostor Šama vapi za svjetlom. Tamo se braća ubijaju. Plemena sukobljavaju. Škole i univeziteti ruše. Džamije skrnave. Svaki dan se tamo, Poslaniče dragi, kopaju novi mezarovi i u njih spuštaju oni koji tvoj rođendan slave, a ubiše ih oni koji tvoj rođendan slave također. Svjetlo vjere treba Šamu. Allahu dragi, pomozi da to svjetlo što prije obasja duše ljudske, kako bi vatra koju puške i topovi šire bila ugašena a ljudima dostojanstvo vraćeno, te Islam opet nadvisivao sve jer njega ne nadvisuje ništa. Poslaniče Božiji, saamo tvoje rođenje je bilo takav nagovještaj pravde da se stubovi moćnog kraljevstva urušiše. Tvoj dolazak na Dunjaluk nagovijestio je novi poredak među ljudima. To je poredak u kojem prvaci ummeta nisu ništa važniji od njegovih siromaha. Gdje bijaše Poslaniče tvoj dvorac, tvoja posluga i straža? Gdje bijaše dvorac Ebu Bekru, Omeru, Osmanu, Aliji? Ko vama bijaše administarcija i sluge dvorske? Niko. Oni bijahu, ove halife pravedne, narodu jednaki. Omeru r.a., u lice se kad spava tragovi hasure urežu a pijesak smoči pod glavom od znoja. Oni koji danas preglasno tvoje ime slave, u raskošnim dvorima, u izobilju svega žive. U izobilju svega, osim pravde. Nje nema, ona je zaboravljena, napuštena. Musliman, tvoj sljedbenik Poslaniče, danas, kad bi mogao da bira, da mu sude u Berlinu ili Kairu, izabrao bi Berlin. Kad bi mogao da bira, da živi u Rimu ili Bagdadu, izabrao bi Rim. Kad bi mogao da bira, da se školuje u Londonu ili Amanu, izabrao bi London. Eto, gdje je ummet, od kada se sa izvora bistre vode koji s tvojim rođenjem poteče ne napaja. Vapimo Poslaniče, da pred rukom tvojom pravednom budu porušeni ovi dvori tiranije i nepravde i da ummet tvoj koji te voli i za susretom s tobom žudi, živi sretno i sigurno. Ima i gdje i od čega da živi. Treba mu zaštita u njegovoj zemlji i pravedna raspodjela dobara u njegovoj zemlji. Tvoj rođendan Poslaniče dočekujemo poniženi. Djevojčica Malala iz Pakistana, ovih je dana dobila Nobelovu nagradu za mir. Tu je nagradu Poslaniče dobila u Oslu, daleko od Medine i Mekke, od Kaira i Bagdada, od Kabula i Amana... Nagradu je dobila, paradoks je to, jer se bori da se djeca tvojih sljedbenika u njenoj zemlji školuju. Svjetlo nam treba, da nam obasja duše i um, da shvatimo šta znači IKRE, i da razumijemo tvoj potez kad si zarobljenicima Bedra dao da uče našu djecu. Tvoj rođendan Poslaniče dočekujemo uplakanih očiju. Sto trideset dvoje djece, nedužne u školskim klupama ubiše braća njihova, muslimani. Kako su daleko od svjetla vjere ti ljudi što s puškama i bombama uđoše u školu i prekinuše toj djeci hod putem koji vodi ka uspjehu na ovom i Džennetu na onom svijetu. Ti si nas Poslaniče podučio da je škola, bašča džennetska a sticanje znanja džihad. Eto, ta braća, sačuvaj Bože, što pobiše našu djecu, kažu da su u džihadu. Svjetla im treba. Allahu dragi, osvijetli vjerom umove i duše njihove kako bi se školama, univerzitetima, džamijama, ulicama, selima i gradovima Afganistana i Pakistana opet mir vratio i graja djece u školskim klupama i dvorištima opet čula. Tvoj rođendan Poslaniče dočekujemo, a milioni naše braće od zime u šatorima na granicama dalekog Šama strahuju. Milioni ih živi u blatu. Istjeraše ih braća njihova koji tvoje ime slave. Kakav mrak se nadvio nad tim Šamom dalekim, kakvo zlo se nastanilo u toj divnoj zemlji Siriji? O Bože plemeniti, svjetlom vjere obasjaj ljudske duše pa da Halep opet bude grad sretnih i bogatih ljudi i da složna braća ummeta Pejgamberova u velikoj džamiji u Damasku sa četiri mihraba od četiri mezheba složno klanjaju. Tvoj rođendan dočekujemo Poslaniče, a tvoja braća, rekao si da će ljudi koji će doći poslije tebe, vjerovati te, a nisu te vidjeli, biti tvoja braća, eto ta tvoja braća na ulicama Tuzle, Zenice, Sarajeva, gradova bosanskih mole za svoju zarađenu plaću, za svoje penziono, za potvrđenu knjižicu mole da bi mogli doktoru otići. Mole za pomoć da prezime, da djeci obrok obezbijede. Mi tvoj rođendan dočekujemo Poslaniče u čudu čudeći se našim vođama. Svađaju se kome će pripasti mjesto u Vijeću ministara i oko toga se razilaze. Lažu nam. Rekli su da će se boriti i birati najbolje, najsposobnije, a kad ne izaberu mene ili nekog mog, tad treba sve srušiti. Od te svađe Himzo u Bihaću, Ramo u Tuzli, Ahmet u Varešu, Ibrahim u Rudom, Safija u Prijedoru, učenik u Konjević polju i Vrbanjcima koji svoj jezik nema pravo učiti, ništa nemaju. Sram vas bilo, stidite li se pogledati u oči djedu i nani koji vam vjerovaše i glas vam dadoše? Svjetla nam treba Poslaniče, onog koje je tvojim rođenjem došlo i krajeve daleke obasjalo. Uzvišeni Bože, obasjaj duše naše svjetlom vjere i pokaži nam put koji vodi izvoru čistom. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
26.12.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Čovjeku bi, pogleda li oko sebe, trebalo biti jasno da je prolazan i smrtan. Tu oko nas, naša su mezarja koja nas opominju i na prolaznost podsjećaju, a tu je i stalno nastajanje i nestajanje života u svjetovima koji s nama životni prostor dijele. Bilje raste i suši se, a ima životinja čiji je životni vijek od jednog dana kraći. Sve to čovjek posmatra, vidi, a k tomu još Kur'an ga jasno opominje prolaskom, iščeznućem vremena i smrtnošću svega. U prirodi vremena je da u njemu sve nestaje, samo Stvoritelj ne. I samo vrijeme nestaje s onim što u njemu iščezava. Vrijeme je poput vatre. Kao što istovremeno vatra se ugasi zajedno sa onim što vatru čini, tako i vrijeme nestaje sa onim što u njemu prolazi. Nestat ćemo mi, i naše vrijeme će nestati. Zato je opomena Stvoriteljeva tako snažna i upečatljiva kad želi skrenuti našu pažnju na podareno nam vrijeme. „Tako mi vremena, čovjek je na gubitku, osim onih koji vjeriuju i čine dobra djela i koji su na strani istine i na strani strpljivosti“./Asr/. Ne može se vratiti izmuženo mlijeko u vime, ne može se vratiti ni protekla sekunda vremena. Vrijeme je nepovratno. Arapski pjesnik el Meari kaže: „Jučer, koje je prošlo, iako je blizu, svi stanovnici Zemlje vratiti ga ne mogu“. Bit će ljudi koji će, o njima nam kazuje Poslanik, moliti da budu ponovo vraćeni na zemlju da im bude data druga prilika, pa da život ovdje iskoriste. Povratka nema. Bit će i onih koji će, Kur'an nam kazuje, zažaliti što su uopće ovdje došli. „Da sam Bogdo prašina ostao“, vapit će. Postoje i oni koji će Allaha moliti da ih vrati pa da sve isto i na isti način na Dunjaluku rade i Bogu u susret odu jer su to na veličanstven način učinili. To su šehidi. Ni njima, niti ikome drugom ima povratka. Vrijeme je nepovratno. Dunjaluk se nikom dva puta ne poklanja. Abdullah ibn Omer r.a., pripovijeda: „Jednom sam bio kod Poslanika, ustao je neki Ensarija i upitao:'O Allahov poslaniče, koji je čovjek najmudriji, najrazboritiji i najodlučniji?'. 'Onaj kome je smrt stalno na umu i onaj koji se više od drugih priprema za nju prije nego što ona dođe! Takvi su najmudriji, najčvršći, najrazboritiji. Oni na ovom svijetu stiču poštovanje a na Ahiretu počasti'. Odgovori mu Poslanik./Medžmeu zevaid/. Svijest o prolaznosti dunjalučkoj i vjera u vječni užitak ili patnju trebala bi biti čovjeku poticaj snažan da svaki poklonjeni mu trenutak iskoristi i čineći dobro za smrt se priprema. Ljudska stanja se mijenjaju. Iz siromaštva ljudi prelaze u bogatstvo i obrnuto. Iz zdravlja u bolest i obrnuto. I ne bi onaj koji želi počast ovdje i spas tamo ni u jednom stanju smio zaboraviti svoju osnovnu zemaljsku zadaću. Na mnogo mjesta u Kur'anu, Allah dž.š., čovjeka podstiče na stalnu budnost i akciju. „O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili“./Maide, 105./. „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On zna dobro šta radite“./Hašr,18./. „Nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje“./Ali Imran, 133./. Gdje god da si, sve jedno kojim se poslom baviš, kakvu funkciju u društvu imaš, ne zaboravi nikad, vrijeme neumitno teče i sve u njemu prolazi. Svakim korakom i svakim proteklim trenutkom bliži si kaburu, a Osman r.a., bi na sami spomen mezara plakao iz straha za sebe i bojazni da li je dovoljno dobro pripremio se i je li dunjalučko vrijeme ispravno koristio. Od Halida bin Umejra el Adevija r.a., prenosi se: „Hutbu nam je držao Utbe bin Gazvan r.a.. Zahvalio je Allahu, Njegovo ime veličao, a zatim rekao:'Znajte, ovaj prolazni svijet je oglasio da prolazi, on će brzo doći svome kraju i od njega neće ostati ni koliko onaj talog na dnu ćupa kad se iz njega voda izlije. Vi preko njega prelazite u kuću koja kraja nema – pa pređite to rastojanje čineći dobra djela. Poslanik nas je obavijestio, da kamen kad se baci sa ivice Džehennema, sedamdeset godina pada, a ne dotakne mu dno. Tako mi Allaha tako dubok i širok Džehennem, bit će popunjen. Zar se čudite tome? Isto tako nas je Poslanik obavijestio da je razdaljina od jednih do drugih džennetskih vrata četrdeset godina, a doći će dan kad će on biti pun stanovnika svojih. Znajte, kaže Utbe bin Gazvan, bio sam jedan od sedmerice koji su uz Poslanika bili. Nismo imali šta jesti osim lišća s drveća koje nam je ožugalo krajeve usta, a ja sam jednom našao komad odjeće koji sam popolovio pa jednim dijelom pokrio svoj donji dio tijela a drugi dao Sa'd bin Maliku. Sada, svaki od nas sedam je na vlasti, emir u ovom ili onom gradu. Utječem se Allahu od toga da bih ja sebe smatrao velikim tamo gdje sam kod Allaha sićušan, ali nije bilo ni jednog poslanstva a da ono nije iščezavalo i bilo preobraženo u kraljevstvo. Takva sudbina je i sa ovim, posljednjim poslanstvom koje je preobraženo u vladavinu pa ćete i vi tako poslije nas imati i iskusiti vladare i vidjeti koliko su daleko od Poslanikova sunneta“./Muslim/. Insanu je svojstven zaborav. Zaborav je svojevrsni oblik milosti Božije. Čovjek zaboravi muku i bol preživljenu, zaboravi neugodnost, ali s obzirom na stalno prisustvo opominjatelja oko nas, koji nas na našu prolaznost podsjećaju, musliman nikad Poslanikov put i njegov sunnet ne smije zaboravu prepustit. Bio vladar ili ne, direktor ili radnik, bogat ili siromašan, star ili mlad, na sve se jednako odnosi zakon Božiji. Po tom zakonu mi, kao i sve drugo prolazimo i vrijeme nam dunjalučko podareno zajedno s nama iščezava. Iskoristimo ga, kako ne bi bili od onih koje je Allah dž.š., gubitnicima nazvao. Mustevrib bin Šedad prenosi: „Poslanik je rekao: „Allaha mi, ovaj svijet je naspram Ahireta baš kao ono malo vode na prstu kad se prst u more zamoči, pa neka svako usporedi more i to malo vode“./Muslim/. Uzvišeni Bože, pomozi nam da svijest o susretu s Tobom bude naš stalni poticaj na činjenje dobra. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
19.12.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.