Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

22.10.2019.

GRIJEŠENJE, NAPRETKU JE PREPREKA

Allah dž.š. kaže: „Dobro koje ti se dogodi od Allaha je, a nesreća koja te zadesi, sam si je zaslužio“ (Nisa' 79). Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik rekao: „Zaista je Allah Uzvišeni dobar, ne prima osim dobro. I zaista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio i poslanicima, o poslanici, hranite se dozvoljenim jelima i radite dobra djela“. (Muslim). Allah dž.š. kaže: “ Reci, nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje mnoštvo onog što je zabranjeno“ (Maide 100). Imam Gazali u Makašefetu- l- kulubu bilježi od Ka'ba el Ahbara r.a. da je Benu Israil zadesila velika suša. Musa a.s. je nekoliko puta Uzvišenog molio za kišu ali kiše nije bilo. Allah dž.š.mu objavi: 'Zaista ti se neću odazvati, ni tebi, ni onima s tobom, jer među vama ima jedan koji mnogo ogovara.' Musa a.s.zamoli Milostivog: 'Gospodaru, ukaži mi na njega, pa da ga protjeram.' Gospodar svjetova mu odgovori: 'Musa, Ja vam zabranjujem ogovaranje a ti tražiš od Mene da ogovorim.' Svi su se poslije ovih riječi pokajali pa im je Allah podario kišu“. Grijesi su razlog što Allah dž.š.ljudima uskrati blagodati. Potvrdu tome nalazimo u hadisu kojeg bilježi Ahmed i Ibn Madže, u kojem se kaže: „Kako će vam biti kad budete pet grijeha činili? Utječem se Allahu od tih grijeha i molim Ga da i vas od njih zaštiti. Neće se pojaviti nemoral i ljudi mu se javno odati a da Allah neće dati bolest koja nije bila poznata ranije. Neće ljudi prestati davati zekat, a da im neće biti uskraćena kiša, i da nije milosti Božije prema životinjama nikad im pala ne bi. Neće se pojaviti prevara u društvu, a da isto neće biti prepušteno neodgovornoj i nepravednoj vlasti. Neće se suditi suprotno Božijoj volji i zakonu a da vašim bogatstvima neće upravljati vaš neprijatelj, i nećete okrenuti leđa Objavi, a da se među vas neće useliti sukob i neprijateljstvo“. I nemoral, i prevara, i nemarnost prema objavi, i selektivnost u izvršavanju Božijih naredbi..., i još grijeha mnogo u životu su nam, u svakodnevnici našoj. Kao vjernici, obavezni smo grijehu se suprostaviti, protiv njega se boriti radi našeg zajedničkog dobra. Huzejfe r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete vi naređivati dobro, a odvraćati od zla, ili će vam Allah poslati kaznu pa ćete Ga zvati, moliti, dovu činiti da vas zla kutariše, a On vam se neće odazvati“ (Tirmizi). Neki je čovjek, u istom djelu zapisuje Gazali, pješačio sedam stotina dana da bi došao do nekog mudraca, učenjaka i upitao ga: -Šta je teže od nebesa? Nepravda je od nebesa teža, rekao mu je. Dobro koje nam se dogodi od Allaha je. On je Uzvišeni u prirodi, u kosmosu, upostavio red i ravnotežu , nama naredio da red u društvu uspostavimo, a tog reda bez pravde, bez poštivanja zakona i prava svačijeg, nema. Ako nam je stalo da živimo u uređenom društvu, u društvu sretnih i zadovoljnih ljudi, put do toga je da se svi zauzimamo, za pravdu borimo. Pravedna društva su postojala, postoje i sad, nisu iluzija, nisu utopija. Hoće li naše biti sretno, od nas zavisi. -Šta je šire od zemlje?, pitao je. Istina je šira od zemlje, rekao je. Vjernici govore istinu. Allah voli istinoljubive. Treba, da bi se moglo mjenjati sebe i okruženje, znati i sebi istinu reći. Neka se niko od nas ne ustručava bilo gdje i bilo kad reći istinu. Istina o nama, samo ona, može biti uzrok promjene nas i društva nam. Neka niko od nas ne bježi od istine o sebi, ona će mu koristiti, da se mjenja podstaći ga. Nemojmo bježati od istine o nama i ne uljepšavajmo naše stanje kako bismo sebe za nedjelovanje opravdali. -Šta je beživotnije od pustinje?, pitao je. Srce nevjerničko, beživotnije je od pustinje, rekao je. Mi vjerujemo da putujemo u ono vrijeme i onaj ambijent kad će ljudi biti na vjernike i nevjernike, na dobročinitelje i griješnike podijeljeni. Vjernici i dobročinitelji, spasit će se, imat će život i to ugodan, a drugi će u ambijentu džehenemskom u kojem život nije, boraviti. Tu je patnja. -Šta je vrelije od vatre?, upitao je. Ustrajnost u griješenju i zavisnosti vrelije je od vatre, rekao je. Vatra uništava sve pred sobom. Iza nje ostaje pustoš. Kad na to tlo na kojem je vatra načinila štetu padne kiša, ono oživi, opet se raznovrsnim i raznobojnim rastinjem ukrasi. Za razliku od vatre, ono što zavist uništi, ne obnavlja se, ne vraća se, a rečeno je u hadisu: „Zavist uništava dobra djela...“. -Šta je hladnije od izvora?, upitao je. Odbiti pomoć potrebnom, od hladne izvorske vode hladnije je, rekao je. Vjernička srca su žarom, toplinom ljubavi prema bratu, prema čovjeku, obuzeta. Istina je da se danas u njih nastanila i sve ih više obuzima hladnoća, jer se sve više udaljavamo jedni od drugih i sve smo manje spremni jedni drugima biti potpora, oslonac, pružati pomoć. -Šta je bogatije od mora?, upitao je. Pobožno srce je od mora bogatije, rekao je. Kakvim sve bogatstvom obiluju mora, okeani? Ali, vidi, srce vjerničko u kojem ima mjesta za tuđu patnju, za tuđu potrebu, u kojem stanuje motiv da se žrtvuje za dobro drugih, koje zbog vjere u njega nastanjene, podstiče čovjeka na nesebičnost, na činjenje dobra bez pitanja ko će to platiti jer vjernik zna da je najbolja plaća kod Gospodara kojem pripada sve i na nebesima i na zemlji. Zar nije Poslanik rekao da bogatstvo nije u količini imetka već u bogatstvu, zadovoljstvu duše? -A šta je poniženije od siročeta?, upitao je. Onaj koji ogovara, on će poniženiji od siročeta biti, rekao je. Zbog ovog grijeha ne biješe kiše sinovima Israilovim. Svi bijahu poniženi jer im dove bijahu odbijene. Pokajaše se i poniženja oslobodiše. Zar je nemoguće da se i mi oslobodimo svih oblika poniženja i načinimo ovo mjesto koje Domovinom zovemo, mjestom sreće za našu djecu i unuke? Nije nemoguće. Treba htjeti a lakše nam je htjeti ako znamo da dobro koje uživamo od Allaha je a nesreće koje nas zadesiše od nasih su samih. Uzvišeni Bože pomozi nas. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
25.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

15.10.2019.

VJERNICI PROMOVIŠU DOBRO

Ibn Ebi Hatim prenosi da je Poslanik govorio ljudima: „Kada Allah dž.š.stanovnike Dženneta uvede u Džennet, a stanovnike Džehenema u Džehenem, upitat će: 'O stanovnici Dženneta, koliko ste vremena proveli na Dunjaluku?' 'Dan ili dio dana': reći će. On Uzvišeni će reći: 'Divno je to što ste stekli za tako kratko vrijeme, Moje zadovoljstvo, Moju milost i Moj Džennet, boravite u njemu vječno.' A potom će On Uzvišeni stanovnike Džehenema upitati: 'O stanovnici vatre, koliko ste vi vremena na Dunjaluku živjeli?' ' Dan ili dio dana': reći će. On Uzvišeni će reći: 'Ružno je to što ste stekli za tako kratko vrijeme, Moju vatru, Moj prezir, boravite u njoj vječno“. Allah dž.š.pita nas: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti“? (Mu'minun 115). Uzalud stvoreni nismo. Tu, na Dunjaluku, smo s jasno određenim ciljem, nedvosmisleno definisanom zadaćom. Knjigu imamo iz koje smo obavezni učiti i po čijim propisima trebamo živjeti. Knjiga je to koja jedinom ispravnom putu zove, a Onaj što je objavljuje je: „Onaj koji grijehe prašta, pokajanje prima, koji dobročinitelje obilato nagrađuje, griješnike i nevjernike žestoko kažnjava. Osim Njega drugog boga nema, Njemu se sve vraća“. (Mu'min 3). Jezid ibn el – Esam pripovjeda: „Bijaše neki čovjek iz Sirije koji je često dolazio Omeru r.a. Nakon određenog vremena dolaske je urijedio a potom potpuno prekinuo dolaziti. Halifa se kod svojih saradnika zainteresirao za njega, što ga nema, pitao je, a oni ga obavjestiše da se odao alkoholu. Omer r.a.napisa tom čovjeku pismo i u pismu ajet: „Allah je onaj koji oprašta grijehe i prima pokajanje, koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje, drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća“. (Mu'min 3). Reče svojim saradnicima: 'Molite Allaha za svog brata da se iskreno pokaje i da mu Allah oprosti.' Kad je čovjek u Siriji pismo primio i pročitao, neprekidno je ponavljao: „Allah je onaj koji prašta, prima pokajanje, žestoko kažnjava i obilno nagrađuje, nema boga osim Njega, Njemu se sve vraća“. Ajet je ponavljao dok se nije pokajao i alkoholu leđa okrenuo. Kad je Omer r.a.čuo za njegovo pokajanje i od grijeha udaljavanje, reče svojim suradnicima: 'Ovako postupajte prema bratu koji je posrnuo, uspravite ga, osnažite, ne budite šejtanov pomagač protiv njega, osuđujući ga“. Vjernici smo. „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju“ (Tevba 71). Mi smo , braćo, obavezni jedni druge opominjati, upozoravati, od grijeha odvraćati, na tevbu podsticati. Vjernicima je zadaća promovirati dobro i za njega se svugdje i uvijek zalagati, boriti. Vjernika između ostalog krasi i osobina ljubavi prema bratu, mu'minu, sestri mu'minki. Vjernik zna da kad nekog navede na dobro i samom mu se piše dobro. Zna da kad nekog od grijeha i zla udalji, time Božije zadovoljstvo stiče. Mnogo toga lošeg se u našem društvu namnožilo, a mi umjesto da se protiv toga lošeg, protiv toga što nas unazađuje i od Božije milosti udaljava, borimo, mi smo ili prema tome ravnodušni ili i sami u tome učestvujemo. Vrlo je raširena, gotovo u svakom našem razgovoru, prisutna praksa ogovaranja, prenošenje neprovjerenih informacija, a sve to je ustvari smutnje širenje. Zamislimo Omer r.a. nam piše pismo da se toga klonimo, jer ako se ne klonimo nikada u sretnom i stabilnom društvu nećemo živjeti, i u tom pismu nam on ajet šalje: „Allah oprašta, tevbu prima, kažnjava, nagrađuje“. Šta ti želiš da ti od ovoga od Allaha Uzvišenog dođe? Zamisli, zamisli, nećeš htjeti na sudnjem danu ocu, majci, sinu, kćerki..., dati ni trun dobra, bojeći se za sebe, a onome koga si ogovarao, koga ne voliš, ko ti je, može bit, neprijatelj, ćeš morati dati svoja dobra zbog toga što si ga ogovarao. Urazumi se, mu'mine?! Zadaća nam je opomenuti brata i moliti za njega, kao vjernicima zadaća nam je spriječavati ono što nas nesreći ovdje i propasti tamo vodi. Vrlo je među nama rašireno, u naše biće gotovo utisnuto, da zajedničko, državno nije ničije i da se prema tom dobru zajedničkom, toj imovini naše djece i unuka, može ponašati kako ko hoće. Mnogi koji su za nju odgovorni, prema imovini toj se ponašaju kako sigurno ne bi da je njihova privatna. Naša se vjera braćo, vjerovanje naše, naš iman, ogleda u tom odnosu prema zajedničkom. Evo npr., rad u državnoj službi je odnos prema zajedničkom. Vjernik je, ma gdje da radi, savjestan, odgovoran i stalo mu je da on i njegova porodica žive od halala, od pošteno zarađenog. Mnogo je šta u društvu našem, u lokalnoj nam zajednici, zapušteno, samo zato što odgovorni ne rade svoj posao. Naš narod ima mudrost koja glasi: „Na svijetu nema gore stvari, neg, svoj pos'o kad se zanemari“. Kvalitet jednoga društva se mjeri po njegovom odnosu prema najslabijima u njemu. Opomeni brata i moli za njega. Kao vjernici dužni smo se međusobno opominjati i zahtjevati da svako na svome poslu bude, poslu predan i prema istom odgovoran. Kao vjernici obavezni smo da jedni druge opominjemo za preuzeti emanet da smo pred Bogom odgovorni. Zamislimo, Omer r.a. nam je napisao pismo, vidio je u kakvom nam je stanju društvo i koliko smo neodgovorni prema zajedničkom dobru. U tom pismu citira nam ajet: „Allah prašta, prima pokajanje, kažnjava, i obilno nagrađuje“. Koji put biraš, šta od Allaha želiš?, to ćeš i imati. Koliko smo vremena na Dunjaluku bili, pitat će nas Uzvišeni. Kratko, kao da je bio dan ili samo njegov dio. A šta poslije? Kud u vječnost? Blago onima koji zasluže Džennet. Utječemo ti se Uzvišeni od vatre. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
18.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

30.09.2019.

NE PRIPREMAJ KABUR ZA SEBE, VEĆ SEBE ZA KABUR

„Dva su vaiza, jedan govori a drugi šuti. Vaiz koji govori je Kur'an a onaj koji šuti je smrt“, rekao je Poslanik. Svakodnevno smo u kontaktu i sa jednim i sa drugim. Razumom obdareni, obavezni smo čuti poruku, i onu koja nam glasno do ušiju dolazi kroz riječ Božiju, i onu koja nam do „ušiju“, posmatrajući pojave oko sebe, dolazi. Kur'an nas jasno i glasno upozorava i opominje da sve stvoreno ima početak i kraj, a zanimljivo je primjetiti da samo naš „kraj“, ustvari to nije, jer se taj naš „kraj“, naziva povratak. Svakodnevno ispraćanje s ovog svijeta naše braće i sestara, iako tišinom, glasno i jasno nas upozorava i opominje da je siguran i neizbježan trenutak i našeg odlaska, kad će i nas ispratiti. Vjerniku se ne bi smjelo desiti da ispraća umrle, braću, sestre, komšije, džematlije..., a da iz toga pouku ne uzme. Pouku uzima jer vjeruje da to nije nestanak, već preseljenje, a da se seleći odavdje ne nosi ništa dunjalučko. Ispraćamo tijelo. Izvoru njegovom ga vraćamo, zemlji. U kuću koja se kabur zove ga ostavljamo i ništa ni s kim, bez obzira šta je ovdje bio, ne nosimo tamo. Svako nosi samo svoja djela i vjeru svoju. Da bi život na Dunjaluku bio sretan, a društvo uređeno, nužno je da ljudi budu svjesni da nije samo ovo ovdje život, već da je ovo dio života koji se smrću ulijeva u našu vječnost. Da bi bili opomenuti, Poslanik nas podstiče da osim pri ispraćanju naših mrtvih, čestim posjećivanjem kabura dodatno se opomenemo i činimo sebe svjesnim naše prolaznosti kako bi sebi uvijek iznova nametali pitanje, šta je vrijednost istinska, šta je to što će me u vječnosti sretnim činiti? Posjećivanje kabura je korisno i za umrlog i za živog. Otuda je zabrana posjećivanja kaburima koja je u početku Islama bila aktuelna, stavljena van važnosti hadisom kojeg od Poslanika prenosi Burejde r.a. u kojem se kaže: „Bio sam Vam zabranio posjećivanje kabura, a sad ih posjećujte, jer to podsjeća na Ahiret“. (Muslim, Tirmizi) Ogromne su koristi onome koji zijareti mezarja, zbog toga što se podsjeti da će i sam leći u tu hladnu, vlažnu zemlju i crvima hrana biti. U brojnim predajama koje bilježi Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki, Hatim i drugi, podvlači se da se posjetom mezarima zadobija ogromna pouka, povećava dobro, podsjeća na Ahiret, izazivaju suze, a srca postaju osjetljivija. Od posjete mezaru i umrla osoba ima korist izuzetnu. To se, između ostalog, očituje i selamom koji se uputi umrloj osobi i dovom Allahu Uzvišenom, da joj oprosti grijehe i čuva je od azaba kaburskog. Pravilo je da kada posjećujemo kabure treba da se obratimo stanovnicima njihovim, jer oni nas čuju iako mi to ne primjećujemo. Aiša r.a. je pitala Poslanika, kako da se obrati mrtvima a on, s.a.v.s., je rekao: „ESSELAMU ALA EHLI DIJARI MINEL MU'MININE VEL MUSLIMINE. VE JERHAMULLAHU-L-MUSTAKDIMINE MINA VE–L- MUSTE'HIRIN VE INŠA' ALLAHU BIKUM LAHI KUN“. „Neka je selam – mir, na vjernike i muslimane, stanovnike ovih kuća (kabura). Neka se Allah smiluje onima koji su ranije umrli i koji će umrijeti. Mi ćemo se, ako Bog da, sigurno vama pridužiti“. Naša vjera ne slavi smrt, ona slavi život. Ona nas uči da mi ne ulažemo u smrt već uvijek i samo u život. Na temelju ovakve spoznaje nastala je poruka: „Ne pripremaj kabur za sebe, već sebe za kabur“. Ima ljudi koji nikako nemaju mezar, odnijela ih voda, sagorila vatra, pojela životinja..., ali to ne znači da su nestali. Tijelo je nestalo, kao što će i ono koje je u kaburu, nestati. Duša i ono što s nama putuje, ne nestaje. I kad odemo s ovog svijeta, opet to iz izvora vjere učimo, moguće je da nam i dalje dobra djela stižu. Nebrojeno puta smo čuli za hadis u kojem se govori o trajnom, neprekidnom dobru, o čovjeku koji ostavi neko hairli djelo: vakuf, zadužbinu, knjigu, dobro odgojeno dijete... Kad nam naše dijete čini dovu za nas, moli za oprost i milost, kad nam mezar zijareti i fatihu prouči, to je to dobro koje nam se i poslije smrti knjiži. Potrebno je, s obzirom da sve više uzima prostora u našem ponašanju prema mezarjima, naglasiti da nisi odgojio djecu u duhu vjere, ako ti na mezaru betoniraju, grade grobnicu, objekat, jer to osim štete i tebi i živima, ništa drugo ne donosi. To što ulažeš u mermer, u beton, u sve osim u obične nišane, je potpuni promašaj, a možemo slobodno reći, i grijeh. Ni tebi ni tvom rahmetli babi, ni majci ti rahmetli, ni djetetu tvom rahmetli, nikome, ko god da je u kaburu, ne donosi ništa. A da si taj novac pred dušu njegovu ili njenu podijelio, u hajr neki uložio, bila bi fajda velika i njima u Berzahu, u kaburu i nama na Dunjaluku. Ovako, kad obetoniraš mezar i platiš to nekoliko stotina ili hiljada maraka, nikakvu korist stanovnik ispod tog betona nema a nama je šteta jer otežava čistiti mezarje, usložnjava njegovo održavanje i nagrđuje njegov izgled. S tim mermerima i betonima naša mezarja izgledaju kao da su tuđa. Molim Boga da nas pomogne. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
04.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

24.09.2019.

S DUNJALUKA SELIMO, NA AHIRETU VJEČNO ŽIVIMO

Dva su svijeta gdje čovjek obitava, Dunjaluk i Ahiret. Ahiretsko stanje se razlikuje od života ovdje. Na oba svijeta se živi ali ti životi nisu istovjetni. Dunjalučki život je podložan stalnim kretanjima i promjenama. Stvorenja Božija rastu i razvijaju se. Čovjek prolazi kroz faze životne: djetinstvo, mladost, zrelo doba, starost i potom umire. Ovdje, na Dunjaluku se jedino starost istovremeno i želi i mrzi. Mladi žele ostariti a stari, starost preziru jer znaju da poslije nje slijedi smrt. Dunjaluk je svijet odlaska a Ahiret vječnoga života. Na Dunjaluku smrt je izmiješana sa životom. Na Ahiretu nema smrti. Na ovom svijetu stvari mijenjaju oblik i stanje, živo postaje neživo a iz neživog Allah stvara živo. Naše tijelo koje je sad živo spadalo je u neživu tvar. Kad ga duša napusti opet će se vratiti neživom svijetu. Na Ahiretu je sve život. Tamo je svaka stvar živa. Onaj svijet je živo biće i na njemu je sve sami život. Naši organi na Ahiretu imat će svijest i govor. „Danas ćemo im usta začepiti, a njihove ruke će nam govoriti i njihove noge će nam svjedočiti o onome što su radili“./Jasin, 65./. Tamo je čak i vatra živa, ona osjeća i aktivna je. Kur'an kaže: „Na Dan kada upitamo Džehennem: „Jesi li se napunio?“, on će odgovoriti: „Ima li još!“ /Kaf,30./. Na ovom svijetu ništa ne možemo učiniti a da nas plodovi tog našeg rada ne dočekaju na Ahiretu. Na budućem svijetu nema zarađivanja. Tamo se objavljuju rezultati ispita. Ako bi neki student zatražio u vrijeme ispita da uči, reći će mu se da je vrijeme za učenje prošlo, te da je sada vrijeme za ocjenu. Hazreti Alija je rekao: „Danas je vrijeme rada a ne obračuna, dok će sutra biti vrijeme obračuna a ne rada“. Ljudsko tijelo, razum i snaga čovjeku podarena su oruđa za rad i treba ih iskoristiti prije nego budu oduzeta, prije nego se tijelo naše u tami kabura raspane. Kada rok prođe i duša ostavi tijelo, čovjek zabludjeli će reći: „Vratite me da uradim koje dobro djelo“./Mu'minun, 100./. Odgovor će biti negativan jer onako kako otpalu voćku nije moguće vratiti na granu tako nije moguće ni čovjeku na Dunjaluk nakon smrti opet doći. Na ovom svijetu smo zajednica. Upućeni smo jedni na druge. Dobro koje pojedinci čine i zajednici koristi kao i obrnuto. Zlo koje ljudi čine ugrožava društvo u cjelini. Život u društvu nameće obavezu da spriječavamo jedni druge u činjenju loših djela jer se rezultat tog lošeg djelovanja u društvu cijelom osjeti. Utjecaj grijeha kojeg pojedinac čini na zajednicu, Poslanik je objasnio na primjeru putnika koji buši brod a drugi putnici na brodu smatraju da se to njih ne tiče. Takav odnos prema grijehu i toleriranje istog u društvu odvelo ih je u smrt. Da su ga spriječili spasili bi i sebe i njega. Na Ahiretu je drugačije. Tamo niko neće koristiti plodove tuđeg rada niti će ispaštati za tuđe grijehe. Onaj svijet razdvaja dobre od loših, griješnike od dobročinitelja. Tamo će biti rečeno: „Odvojite se vi koji ste činili zlo!“./Jasin,59./. Na Ahiretu niko tuđe breme neće nositi. Svako će kušati nagradu ili kaznu spram onoga što je ovdje činio. Među onima koji su Džennet kao nagradu zaslužili vladat će bliskost koju Kur'an opisuje riječima: „Sjede na divanima, okrenuti jedni drugima“./Hidžr, 47./. Među griješnicima vladat će odbojnost i neprijateljstvo. Kur'an ga opisuje ovako: „Kada jedna skupina uniđe, ona će stati proklinjati onu za kojom su se u nevjerovanju povodili“./A'raf, 38./. Na Dunjaluku, vrlo često, na poziciji poštivanja i slave nalaze se ljudi koji posjeduju bogatstvo, vlast ili su iz ugledne porodice ili plemena. Njihova pozicija u društvu nije opravdana njihovom ličnom vrijednošću, već nekim vanjskim faktorom koji na Ahiretu neće značiti ništa. Ahiret ljude vrijednuje po onome šta su oni u sebi, po njihovoj vjeri, uvjerenju, ponašanju i djelu. Zli, nepokorni i moralno iskvareni ljudi koji su može biti na ovome svijetu od okruženja cijenjeni, na Ahiretu će biti dovedeni u ponižavajući položaj. Griješnici, tirani, oni koji su ovdje uživali visoke položaje a druge s podozrenjem gledali i one koji su moralno živjeli prezirali, bit će iznenađeni kada baš te koje su nižim i nevažnim smatrali ne ugledaju sa sobom u patnji i muci ahiretskoj. Allah dž.š., kaže: „Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali pitat će se i koje smo ismijavali, da nam se nisu iz vida izgubili?“/Sad, 62-63./. Ibn Abas r.a., prenosi: „Ebu Džehl će govoriti: 'Gdje je Bilal, gdje je Suhejb, gdje je Amar'? 'U najboljem dijelu Dženneta', odgovorit će mu se. Na Dunjaluku smo voljom Božijom. Stvorio nas je kad je htio. Vrijeme koje nam je za dunjalučko boravište odredio najbolje je za nas i dat će nam On Uzvišeni da s ovog svijeta odemo u trenutku najboljem za nas. Tako nas Poslanik uči i mi u to vjerujemo. Naša je obaveza da poklonjeno vrijeme, tijelo, razum i snagu iskoristimo i sve to u službu Ahireta stavimo. Allah dž.š., nam je dao likove. On je el-Musawir. Stvorio je čovjeka u najljepšem obliku. Mi nismo mogli uticati na to kako ćemo izgledati, koliko ćemo biti visoki, koje ćemo crte lica imati, koju boju kože, kose... Svojim djelima na Dunjaluku mi slikamo sebe ahiretskog. Utičemo na to kako ćemo na Ahiretu izgledati. U Muslimovoj hadiskoj zbirci stoji da je Abdullah ibn Omer od Poslanika prenio: „Ljudi će biti proživljeni prema svojim djelima“. To bi značilo da će naš fizički izgled kod proživljenja zavisiti od naše moralne izgrađenosti i stepena pokornosti Stvoritelju. Uzvišeni Bože, učvrsti nas na putu koji vodi onima koji okrenuti jedni drugima na divanima sjede. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.09.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

11.09.2019.

DAN OPĆINE – PONOSIMO LI SE REZULTATIMA???

Čovjek je, Allah Uzvišeni ga tako oslovljava, namjesnik Njegov na zemlji, halifa. Takvom, zadaća mu je Njegovu volju zastupati, zakone Njegove živjeti, red i ravnotežu na zemlji i u društvu održavati, čuvati. Svako prekoračenje granice od Boga određene, svaki postupak koji se grijehom zove, je unošenje nereda i narušavanje ravnoteže. Čovjeku su namijenjene, zavisno od sposobnosti i položaja, različite uloge u društvu, i spram te uloge je i njegova odgovornost. U svima nam poznatom hadisu, rečeno je: „Svi ste pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado“. Pastiri smo svi u našim porodicama i kućama i dakako odgovorni za ono što se tamo događa. Odgovorni za brigu o članovima porodice, odgovorni za odgoj djece, za egzistenciju porodice. Kao porodice pastiri, odgovorni smo da ta naša porodica čuva i održava rodbinske veze, da gaji i njeguje dobre komšijske odnose, da se u njoj živi u skladu sa zapovijedima Božijim i propisima vjere nam. Poslanik kaže da je imam pastir svoga stada i odgovoran za njega. Pod pojmom, imam, ne podrazumijeva se samo džematski imam, već bilo koji vođa, lider, koji je na svoja pleća preuzeo odgovornost vođenja zajedničkih poslova i brigu za stanje u džematu, društvu. Jeste, imam, pastir u džematu i odgovoran za stanje u njemu, odgovoran da sve bude na vrijeme i kvalitetno, da sve u džamiji i oko nje bude uredno i čisto, da svojim aktivnostima prije svega teži Božijem zadovoljstvu iz čega će nužno proizaći i zadovoljstvo džematlija. Jeste, predsjednik mjesne zajednice pastir i kao takav, a svjestan odgovornosti pred Bogom, nastoji svojim aktivnostima, timskim radom i nesebičnom žrtvom, učiniti ono što je najbolje kako bi unaprijedio život svojih komšija, braće i sestara, onih koji su mu poklonili povjerenje i koje on pred drugima predstavlja, njihove interese zastupa. Načelnik općine ili gradonačelnik, jeste pastir. Njegova odgovornost je veća jer su mu i ovlasti veće i količina novca s kojim raspolaže je veća. Važno je da svi koji se prihvataju biti pastiri, znaju da to ne donosi samo privilegiju, nekima ne donosi privilegiju uopće, već donosi odricanje, žrtvu i odgovornost. Vjernik, musliman, se ne ustručava, ne koleba se, ukoliko je sposoban prihvatiti odgovornost jer zna da svaka aktivnost koja za rezultat ima dobro, donosi kod Allaha nagradu. „Da budem na pomoći mome bratu u nevolji, u potrebi, vrijednije je, draže mi je“, veli Poslanik, „od čitavog mjeseca dana provedenog u džamijskom itikafu“. Također je Poslanik rekao: „Vjernik koji se uključuje u društvene tokove, miješa se s ljudima, i strpi se na uvredama kojima bude izložen zbog promovisanja dobra, bolji je kod Allaha od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne strpi se na njihovim uvredama“. Biti pastir, preuzeti odgovornost, preuzeti na sebe obavezu i stati na čelo, predvoditi ljude u džematu, u mjesnoj zajednici, u općini..., uopće nije lahko. To je izazov koji donosi mnoge teškoće a jedna od njih je i da se nužno zamjeri s ljudima. Ali sve dok nastojimo da se ne zamjerimo Uzvišenom, i sve dok kao, Njegovi zastupnici na zemlji, Njegovoj volji i zakonima Njegovim, dajemo prednost, mi smo na putu pravom, a evo vidjeli smo, Poslanik obećava, da za trpljenje na tom putu, slijedi nagrada ahiretska. Ovih dana, tačnije 15. Septembra, naša općina obilježava svoj Dan. U tom Danu, sada već davne 1995. cijeli teritorij ove općine je vraćen u ustavnopravni poredak naše zemlje, i svi njeni građani su se mogli vratiti svojim kućama i na svojim ognjištima slobodno i u miru, porodici pastir biti i na njivama svojim bezbjedno raditi i porodici egzistenciju obezbijediti. Svake godine taj se Dan obilježava, kako bi se podsjetili velike žrtve ljudi koji su nam slobodu boreći se i živote žrtvujući, podarili. I kako bi i pokoljenja koja se tih događaja ne sjećaju, jer im sudionici bili nisu, uzimali pouku i znali slobodu cijeniti te se i sami nesebično žrtvovali za dobro naše zemlje, našeg, i naših naroda, za dobro svoje i sve naše djece. Običaj je da se na taj Dan, Općina pohvali uspjesima, rezultatima, te kao poklon svojim građanima otvori neki značajan infrastrukturni objekat ili nova radna mjesta. Nema sumnje da je u proteklih 24 godine bilo uspjeha, bilo takvih poklona, ali slobodni smo se danas pitati, sebe pitati jer nemamo koga drugog, je li moglo biti bolje, je li moglo biti više? Vjerujem, složni smo u odgovoru, da je moglo, da smo se svi više žrtvovali i da smo svi odgovornije svoje obaveze ispunjavali, biti i više i bolje. Mogli su nam putevi biti bolji. Mogle su nam ulice biti ljepše. Mogli su nam parkovi biti uređeniji. Mogle su fasade na zgradama biti obnovljene i ne svjedočiti i 24 godine poslije o granatama i gelerima. Mnogo toga je moglo biti bolje, a za to što nije, nemamo koga kriviti izvan sebe. Ne znam da li je šta za poklon građanima naše općine ove godine pripremljeno, ali, iz kontakata sa džematlijama, sa sugrađanima, znam, da bi voljeli da žive u sredini u kojoj im ne prijeti opasnost od pasa lutalica, da žive u sredini u kojoj su ulice, parkovi i riječne obale uređene. Voljeli bi da im iz korova, šiblja i visoke trave sa riječnih obala ne prijeti opasnost od zmija i ko zna čega. Voljeli bi da žive u sredini u kojoj nema divljih deponija smeća, s naglaskom na građevinski otpad. Voljeli bi da žive u društvu u kojem je jednako važan i onaj čovjek sa periferije kao i onaj iz centra i da znamo da i tom na periferiji treba i voda i put i rasvjeta... Voljeli bi da žive u sredini u kojoj ima nade za našu omladinu u kojoj se napreduje zahvaljujući kvaliteti a ne poznanstvu u kojoj ima, ima, ima... ima ono što čovjeka, kako to volimo reći, običnog čovjeka, čini zadovoljnim i sretnim. Ne dolaze nama datumi koje obilježavamo radi obilježavanja samog. Nisu ti datumi tu radi manifestacije koju organiziramo. Dolaze nam da o događaju koji se obilježava razmislimo, iz njega pouku crpimo te da nam bude podstrek da radimo više, da u našim nastojanjima budemo iskreniji, na žrtvu za našu domovinu, za našu djecu, spremniji. Molim Boga da nas pomogne. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
13.09.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

03.07.2019.

11. JULI ???

Juli je, a sam spomen ovog, u godini, mjeseca sedmog, kod nas, ali i kod svih civiliziranih naroda i kulturnih pojedinaca budi, oživljava, intenzivira sjećanje na strašan, poslije holokausta, najveći zločin, na genocid koji se jedanaestog dana julskog, godine 1995. počeo događati u i oko Srebrenice. U toj, od Ujedinjenih nacija proglašenoj, zaštićenoj zoni, a to znači da su u njoj živjeli razoružani ali pod zaštitom međunarodnih vojnih snaga, ljudi, ubijeno je preko osam hiljada ljudi među kojima veliki broj staraca i dječaka. Od 2003. god., kad je otvoren Memorijalni centar u Potočarima, svakog jedanaestog jula se organiziraju dženaze za ubijenu nam braću i sestre. Zločin genocida se nije završio samim ubijanjem, nastavljen je skrivanjem zločina, premiještanjem ubijenih iz primarnih u sekundarne grobnice, tako da se, što je nezabilježeno u historiji, dijelovi jednog tijela pronalaze na više lokacija, a mnoga nikada neće biti kompletirana. Za porodice je sam čin ubijanja njihovih najdražih trauma velika, ali nemogućnost da ih kompletne pokopaju je trauma dodatna. I ovog jedanaestog jula je dženaza u Potočarima. Svake godine zbog nemogućnosti pronalaska masovnih grobnica, ali i zbog želje porodica da sačekaju u nadi da će kosti svojih najbližih kompletirati, sve je manje dženaza. Svaki jedanaesti juli, bez obzira koliko tabuta ispred nas na dženazi bilo, snažno nas upozorava, opominje, da razmišljamo poziva. Teška je, braćo, spoznaja da postoje ljudi, da mi s njima dijelimo životni prostor, koji su spremni ubiti, imati namjeru cijeli narod uništiti, samo zato što se drugačije zovu, što drugačije vjeru žive, što imaju svoj jezik, kulturu, identitet. Mi, muslimani znamo da je Allah dž.š., rekao da je ljude stvorio u narode i plemena podijeljene i da je cilj takvoga stvaranja da se ti, različiti ljudi, upoznavaju, iskustva razmjenjuju, život na zemlji čine sadržajnijim, ljepšim. Šta je to u ljudima tako naopako, od kud se u njih nastani tolika mržnja i zlo da osim što su spremni nedužno stvorenje Božije ubiti, spremni su taj čin Boguugodnim djelom smatrati i time se ponositi. Adem a.s., je u Džennetu pogriješio, ali nije grijeh negirao, priznao ga, pokajao se i Allah dž.š., mu oprostio. Učiniti grijeh, teret je za čovjeka, ali istim se ponositi, relativizirati ga i negirati, e, to te izvodi iz ljudskog sureta (lika), izvodi te iz reda onih koji se čovjekom zovu. Mi smo, braćo, mali narod. Popis posljednji kaže da nas je nešto ispod dva miliona. Rat nas je devastirao toliko, da struka kaže da nam ovom dinamikom razvoja, nataliteta, obrazovanja, itd., treba čitavih pet stotina godina da se vratimo na stanje prijeratno. Ovih spoznaja moramo biti svjesni, a jedanaesti juli ima zadaću da nas dodatno opomene, na jedinstvo obaveže, prije svega na jedinstvo cilja i jedinstvo akcije. Ovako mali narod, smješten tu gdje jest, između, svi znamo kakvih raspoloženja prema nama i Domovini nam, nema prostora za toliki broj političkih partija, nema prostora za toliki broj boračkih organizacija, nema prostora ni za kakve podjele niti isticanje bilo kakvih razlika. Potočarska dženaza jedanaestoga jula, a nišani u Potočarima svaki dan, opominju, upozoravaju i na jedinstvo nas zovu, podsjećajući nas da se ne uzdamo ni u koga, već da moramo imati snage sami, a podijeljeni je ne možemo imati, da se branimo i slobodu živimo, jer ne zaboravimo, naša braća ubijena bila su pod zaštitom Međunarodnih vojnih snaga, živjeli su u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, pa ipak su ubijeni. Mi smo mali narod, ratom devastirani i mnogo naše braće i sestara ne uživa u ljepotama naše Domovine. Neki zbog progona agresorskog, a neki zbog ekonomske situacije žive u drugim zemljama, često vrlo daleko. Ti odlasci u posljednje vrijeme toliko su se intenzivirali da su postali sasvim očiti kako u školskim i mektebskim klupama, tako i po zaključanim kućama u našim selima, ne samo povratničkim, i zapuštenim njivama i baščama. Evo zanimljiv podatak, u prošloj godini u našem gradu se 580 ljudi odjavilo sa fonda za zdravstvenu zaštitu. To je jedan, ali ne i jedini pokazatelj naše realnosti. Jedanaesti juli, sad, a nišani u Potočarima stalno, trebaju opominjati naše vođe, ne samo političke, već sve, da urade sve što je moguće, kako bi naša djeca, omladina naša, živjela ovdje, jer šta je država bez ljudi? To je bio cilj agresorski i zato se i genocid dogodi, i zbog tog cilja je oko osam stotina hiljada naših ljudi protjerano izvan Domovine jer se željela zemlja, teritorija, ali ne i ljudi, ne mi koji smo drugačiji od njih. Šehidi iz Potočara, ali ne samo oni, već svi šehidi bosanski, uglas kliču, odgovorne zovu, poručuju im; ne mislite da se ljubav prema Domovini iskazuje podsjećajući u značajnim datumima na našu veliku žrtvu i uzdizanjem te žrtve radi vašeg dobra. Ljubav prema zemlji svojoj iskazuje se vašom žrtvom, vašom izuzetnom žrtvom za dobro naše, i ne samo naše, već sve bosanske djece. Ako ove poruke koje nam jedanaesti juli šalje čudnemo i prihvatimo, ima za nas nade. Ako jedanaestoga jula bude samo dženaza a mi iz tih poredanih tabuta ništa ne naučimo, bojati je se da će budućnost Bosne biti mezarja u njoj i bosanska djeca daleko od nje. Uzvišeni Bože, pomozi nas! Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
05.07.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

25.06.2019.

I O ODMORU KUR'AN GOVORI

Od Ebu Zerra se prenosi da je Allahov poslanik rekao: „Ja vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete, čujem kako škripe nebesa, a ona moraju da to čine od strahopoštovanja pred Allahom jer na njima nema nenastanjenog prostora ni koliko četiri prsta, a da na njemu melek ne spušta svoje čelo čineći sedždu pred Allahom! Tako mi Allaha da vi znate što ja znam, malo biste se smijali a puno biste plakali i umjesto što uživate u dunjalučkim blagodatima vi biste se zaputili ka pustinjama i tražili zaštitu i sklonište kod Allaha! Nekad poželim da budem stablo iščupano“. /Tirmizi/. Ima ljudi, Allah o njima govori, koji će poželjeti da nisu ni postojali, da su prašina, umjesto čovjek, bili. Ima ljudi, Allah o njima govori, koji će zažaliti što se nisu ovdje za vječni život pripremili. Allah Uzvišeni nikoga, nikad, nije kaznio a da ga prije toga nije opomenuo, opomenu, uputu, savjet i poslanika mu poslao. A sve koji će kad se s Njim susretnu zažaliti što su uopće stvoreni, upitat će: „Zar nije niko dolazio da vas opominje? Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao, odgovorit će, a mi smo poricali i govorili:'Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi“. /Mulk, 8,9./ Nema oblasti ljudskog djelovanja, sfere ljudskoga življenja na Dunjaluku a da nije propisom vjere uređena, pa tako Kur'an govori i o odmoru. Nesavršeno biće, čovjek, umara se i odmor mu je nužan. Nije mu potreban samo kratki noćni odmor od dnevnih aktivnosti. Čovjeku treba i duži odmor od svakodnevnih poslova, da se udalji od jednoličnosti svakodnevne, potreban mu je godišnji odmor. O odmoru govoreći Allah Uzvišeni kaže: „O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i oni koji još nisu polno zreli; prije jutarnje molitve, i kada u podne odjeću odložite svoju i poslije obavljanja noćne molitve. To su tri doba kada niste obučeni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh, pa vi jedni drugima morate ulaziti. Tako vam Allah objašnjava propise! A Allah sve zna i mudar je. A kad djeca vaša dosegnu zrelost polnu neka onda uvijek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji od njih, tako vam Allah objašnjava propise Svoje! A Allah sve zna i mudar je“. /Nur, 58-59/. Kad se kod nas govori o ovom višednevnom odmoru kojeg godišnjim nazivamo, najčešće se misli na odlazak na more, dakako porodično. Nema zapreke za muslimana da koristi bilo koju dunjalučku blagodat, a i more je jedna od njih, sve dok je to u granicama dozvoljenog. I muškarac i žena, i musliman i muslimanka, kad je u pitanju oblačenje imaju ograničenja. Tako muškarcu je, kako propis kaže, avret (stidni dio tijela) sve od pojasa do ispod koljena, a ženi sve osim lica, šaka i stopala. Kad se od dnevnih obaveza odmaramo, od Gospodara našeg smo upozoreni da nam u sobe naše ni maloljetna nam djeca ne ulaze kako ne bi stidna mjesta nam vidjeli, a i kad je o odmoru godišnjem riječ, pravila su ista. Mnogo naše braće i sestara porodično idu na morske plaže, ne samo morske, i pred djecom, ali ne samo pred njima već pred svim prisutnim, se razgolićuju i tako sebi milost i zadovoljstvo Božije uskraćuju. Obavezni smo upozoriti, opomenuti, posavjetovati i u duhu hadisa s početka podsjetiti da Dunjaluk nije mjesto gdje se prepušta uživanju, već je to mjesto gdje se za Ahiret i užitak vječni bori. Vjernicima i vjernicama se obraća Svevišnji upozorenjem: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje...“./Nur,30-31/. Vjernik ne prekoračuje, od Boga, postavljenu granicu kako bi u dunjalučkim blagodatima uživao. Ako je moguće uživati u blagodati mora, morske ili druge plaže, ako je moguće svoj godišnji odmor u tom ambijentu provesti usklađeno sa propisom vjere, nema zapreke. Nije muslimanu zabranjeno ići na more, zabranjeno mu je činiti grijeh, bilo gdje i bilo kad. Ne postoji ni vrijeme ni mjesto u kojem spomenuti grijeh prestaje to biti. Poslanik je rekao: „Halal je jasan i haram je jasan“. S obzirom da znamo šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, nećemo se moći opravdati pred Gospodarom svjetova što smo na nedozvoljen način do dunjalučkog užitka stizali. Allah je Poslaniku omogućio da zna što mi ne znamo i vidi što mi ne vidimo. On nas s.a.v.s., nakon što je, nama nedostupno vidio, upozorava: „Da vi znate što ja znam, vi biste se malo smijali a puno plakali“. Ne bi, dakle, žudili za užitkom već za Božijim zadovoljstvom. Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
28.06.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

11.06.2019.

OBA SVIJETA SE SABUROM OSVAJAJU

Među lijepim imenima Svevišnjeg je i el-Musawwir, Onaj koji likove daje. Razumijevamo da je jedan od dokaza Njegovog postojanja i veličine, upravo to da ne postoje dva ista čovjeka, niti dva ista stvorenja. Sve je osobeno, unikatno, posebno, i to samo Svemoćni Stvoritelj može. Kako smo likovima, izgledima različiti, ljudi se i svojim stremljenjima i karakterima razlikuju. I jedna, i druga razlika, i razlika u izgledu i u ponašanju je jasno vidljiva. Kad je u pitanju ova druga razlika, ova koja se ponašanjem očituje, tu postoje tri vrste ljudi. Postoje iskreni, Allahu bliski. To su oni kojima je sabur trajno stanje. Postoje oni u kojima preovladavaju životinjski nagoni, koji slijede strast i prohtjev i ne ulažu napor da ga kontrolišu. Šejtan njih kroz život vodi, oni su griješnici. Postoje oni u kojima je neprekidna borba između dobra i zla. Njih se naziva mudžahedinima, borcima na Božijem putu, a znamo da ta borba sa sobom niti je lahka niti jednostavna, naprotiv, iz bedranske bitke znamo da je to ustvari veliki džihad, od onog na Bedru veći. Čovjek je tijelo i duša. Znamo da je put naše vjere, srednji put i da se na tom putu istovremeno radi i za Dunjaluk i za Ahiret, istovremeno hrani i tijelo i duša. Da bi na oba svijeta uspio, čovjeka vjera uči da se mora truditi, uložiti napor, mora mu sabur biti osobina i stalna i jaka, a s obzirom da su dva svijeta, a da je čovjek i tijelo i duša, dvije su i sabura vrste, jedan je fizički i iskazuje se teškim radom i podnošenjem udaraca i bolova, a drugi je duhovni i živi se odricanjem uprkos prirodnim nagonima, a na njega nas podstiče hadis: „Iman je sabur“. Poslanik je rekao: „Sabur je polovina vjerovanja“, a imam Gazali komentarišući ovaj hadis kaže: „Vjerovanje je podijeljeno, jedna polovina je sabur – strpljenje, a druga je šukr – zahvalnost. U čovjeku stanuje životinjski nagon, strast i prohtjev. Postoje ljudi koji su se potpuno prepustili i tijelu svom robovi postali. Takvi su u svakoj vrsti grijeha ogrezli jer samo jednom cilju služe – dunjalučkom užitku. Vjernik nije takav. On u granici dopuštenoj, a vjera nam je takva da je prirodi našoj prirođena, zadovoljava svoje prohtjeve i želje, ali i odriče se, protiv svega što šteti njemu i drugima, bori se, bori se protiv svega što nered u društvu za rezultat ima. Jedna polovina našeg vjerovanja je sabur, a to je ustvari odricanje. Jedna polovina našeg vjerovanja je dakle borba protiv grijeha, a druga je polovina zahvalnost – šukr. Ta se zahvalnost, prije i iznad svega iskazuje izvršavanjem Božijih naredbi, a prije svih onih koje su temelj, šart, stub naše vjere. Zahvalnost se živi i iskazuje abdestom, namazom, postom, dijeljenjem, hadžom, i dakako osim obaveznih ibadeta i dobrovoljnim. Ovi ibadeti čovjeka duhovno hrane i čine sposobnim da obje vrste sabura živi – fizički, tako što će se boriti da stiče i ne ovisi o ljudima, i duhovni, tako što će se boriti da nikad ne padne u očaj. Amr ibn Osman je rekao: „Sabur je čvrsto stajanje uz naredbe Kur'ana i sunneta“. Bio nam je Ramazan, nije bio da bi nas napatio, već je bio da bi nas osnažio, jačim i strpljivijim učinio. Odricali smo se. Tijelo nam je trpilo. Ibadetili smo i u tom ibadetu zbog posebnosti i ambijenta i vremena, uživali. Sad, kad je Ramazan iza nas, s nama trebaju biti plodovi našeg ramazanskog odricanja i našeg ramazanskog ibadeta. Ne znam koliko nas pripada prvoj grupi, onima koji su siddikun i mukarrebun, iskreni i Allahu bliski, a kojima je sabur trajno stanje? Vjerujem, malo. Ako smo bili u onoj skupini koja je davala prednost tijelu, a dušu gladnom držala, požurimo u ovu treću skupinu i podstaknuti i ibadetima ramazanskim odgajani, uključimo se u stalnu borbu protiv nagona, protiv šejtana, budimo mudžahidi. Ravnoteža je naš put, a Ramazan nam je bio da nam pokaže da je ona moguća. Uzvišeni Bože, saburom nas naoružaj kako bismo i fizički i duhovno na Tvom putu ustrajavali. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.06.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

06.06.2019.

JE LI BAJRAM SVIMA BAJRAM?

Bajram je radost, posebna i opća. Posebna je radost postačima, onima koji su se Ramazanu i ibadetima njegovim posvetili. Njima je Uzvišeni, kako Poslanik objašnjava, u prvom bajramskom danu plaću dao, a ona je oprost od grijeha i pregršt milosti Božije. Opća je radost bajram, jer se bajramu raduju svi muslimani, u našim bosanskim okolnostima mogli bismo reći, raduju mu se svi Bošnjaci. Dan bajramski kao i vjerski praznici drugih konfesija je po zakonu naše zemlje neradni dan, u državnim ustanovama i javnim preduzećima, a trebao bi biti neradni i u privatnim kompanijama. Bajram, dakle, nije samo i nije isključivo ibadet, on je kulturni, društveni događaj, bajram je s običajima svojim čvrsto ukorijenjen u našu tradiciju, on je utisnut u naše bošnjačko biće. Za Bajram se pripremaju i raduju mu se i oni koji nisu na način na koji se vjernici (mu'mini) raduju Ramazanu, radovali. Osim Bajram namaza, tu u našoj tradiciji, običaj je bajramski, obići mezarja i našim najbližim, i ne samo njima, proučiti fatihu. Tu je u našoj tradiciji Dan šehidski u drugom bajramskom danu, u tradiciji nam je i bajramsko odijelo i uređenje kuće i avlije, nekad halva a danas baklava. U tradiciji nam je i bajramluk, posebno za najmlađe, jer se na taj način kod njih razvija ljubav prema Bajramu, na taj način bajramski dan pamte i s nestrpljenjem naredni iščekuju. Bajram se u Bosni bajramuje u porodici, s familijom, s komšijama, džematski. Naše majke i sestre u bajramskom jutru ispraćaju muževe, očeve, braću i sinove na Bajram namaz i s nestrpljenjem čekaju njihov povratak da se u krugu porodice popije prva bajramska kahva, doručkuje, dočekuju se gosti ili se u goste ide. Mi, braćo, živimo u vremenu kad je materijalizam, konzumerizam, pohlepa, nasrnuli na sve i kad je ugrožena naša tradicija, a u mnogim segmentima ne mora biti. Postoje stvari koje uprkos našoj i snažnoj želji i odlučnoj borbi da ih spasimo, nećemo uspjeti, ali postoje stvari koje mi sami ugrožavamo, a ne moramo. Rekoh, naše sestre i majke koje rade u državnim institucijama, javnim preduzećima, školama itd., mogu uživati u čarima Bajrama sa svojom porodicom i rodbinom, ali, braćo, postoje beskrupulozni poslodavci, privatnici, koji ni za Bajram, ni u prvom njegovom danu, ne mogu se pohlepe osloboditi i našim sestrama i majkama koje su na Bajram namaz ispratile muževe i sinove omogućiti da ih radosno u kući dočekaju, već moraju biti na poslu, možete misliti na poslu, u prvom bajramskom danu. Bojite li se Boga, o pohlepnici! Možete li zamisliti da vaša majka mora nakon što muža i sina isprati na Bajram otići slagati robu na police i stajati pokraj kase?! Zamisliš li, pohlepniče, da je to tvoja kćerka morala otići ne dočekavši muža iz džamije i ostavivši svoju djecu u bajramskom danu bez mogućnosti da radost Bajrama i s majkom dijele. U svojoj posljednjoj oporuci vam Poslanik, o vlasnici trgovina i trgovačkih centara, restorana, o vi svi koji radnicima kojima nije po prirodi posla nužno za Bajram biti na poslu, ne date slobodno, poručuje: „Ljudi, tako vam Allaha, Allah nek vam je na pameti kada se ophodite prema onima koji su u vašoj vlasti. Hranite ih onim što i sami jedete, odijevajte ih onako kako se i sami odijevate, i nemojte ih zaduživati ničim što je iznad njihovih mogućnosti. I oni su krv i meso i stvorenja kao i vi sami. Znajte, onoga ko im bude nepravdu činio, ja ću dočekati kao protivnik na Danu sudnjem, a Allah će presuditi“. Svi smo vrlo glasni kad neko drugi, neko tuđi uskrati nam nešto naše, kad nam uskrati ono što nam pripada po Božijim, prirodnim i ljudskim pozitivnim zakonima. Vrlo smo glasni kad nam neko omalovaži, oskrnavi naše vrijednosti, naše svetinje, ali braćo, nažalost, svi šutimo a u bajramskom prvom danu, koji bi trebao biti neradni svima, prolazili smo i vidjeli da rade tržni cenri, rade trgovine i da je na taj način od nas samih oskrnavljen Bajram, ne meni, ne lično tebi, ali jeste našim majkama i sestrama, jeste onoj našoj braći što im ti pohlepnici onemogućiše da bajramuju i radost bajramsku dijele sa najdražima, a Bajramu to i jeste zadaća, cilj mu je da nas okupi. Pogotovo je to važno danas kada smo zbog načina i stila života sve udaljeniji jedni od drugih i kad imamo sve manje vremena za porodicu, za sebe, za nas. S obzirom da su, kako Poslanik kaže, vjernici kao tijelo jedno koje ako osjeti bol u prstu, cijelo tijelo pati, dužni smo osjetiti da je Bajram oskrnavljen svima nama i obavezni smo dići glas protiv toga. Uzvišeni Bože, pomozi nam da spoznamo da je Dunjaluk igra i zabava a Ahiret život stvarni. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.06.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

28.05.2019.

PORUKE KADRA

Alija r.a. prenosi da je Poslanik nagovještavao vrijeme smutnje pa je upitan: „Šta je izlaz iz nje“? Odgovorio je: „Kur'an! U Kur'anu su vijesti o onome što je bilo prije vas i nagovješća onoga što će biti poslije vas, kao i sud o onome što je među vama. On je jasan govor i nije lakrdija. Ko napusti Kur'an iz oholosti – Allah će ga uništiti! Onoga ko traži put u nečemu drugom – Allah će u zabludi ostaviti! Kur'an je Allahovo čvrsto uže, on je mudra opomena i pravi put. Strasti ga ne mogu iskriviti, niti ga jezici mogu izmijeniti. Njega se učeni ne mogu zasititi, niti se on stalnim ponavljanjem može istrošiti. Nema kraja njegovim divotama. Kur'an, kada su ga čuli džini nisu mogli odoljeti a da ne kažu:'Mi smo, doista, Kur'an koji izaziva divljenje slušali, koji na pravi put upućuje“! Ko po Kur'anu govori, istinu govori. Ko po njemu radi, bit će nagrađen. Ko poziva njemu, upućuje na pravi put“. „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr“. (Kadr,1.). Prema najpretežnijem mišljenju kaderska noć je večeras. „A šta ti misliš, šta je noć Kadr“? (Kadr,2.) Uistinu, zašto muslimani širom svijeta obilježavaju u ibadetu provodeći ovu noć? „Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci“.(Kadr,3.) Uzvišeni je, jasno je to iz Objave, vrijednuje posebno. Od hiljadu mjeseci u kojima je nema, vrijednija je. Zašto? „Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane“.(Kadr,4-5). Melek Džibril je sišao u njoj 610-te godine i Muhammedu u Hira pećini donio Objavu i obznanio mu da je Poslanik Božiji. „Uči“ – rekao mu je, a on s.a.v.s., uzvratio: „Ja učiti ne znam“, a Džibril mu naredi: „Ponavljaj zamnom“! Od tada, pa naredne dvadeset i tri godine Džibril je Objavu donosio, Poslanik je prenosio, ashabi je pamtili, pisali, živjeli, a Allah Uzvišeni se obavezao da će Kur'an, riječ Svoju konačnu, čuvati. Svi su poslanici mu'džize imali, i kod svih bijahu osjetilne – hisijje, na prostor i vrijeme ograničene. Miljeniku svom, Uzvišeni dade više, dade mu i mu'džizu razumsku – aklijju, neograničenu, da dokaz njegovog poslanstva bude do Dana sudnjeg, dade mu Kur'an. Lejletul Kadr nam dolazi svake godine da nas podsjeti na važnost Kur'ana, na njegove poruke, na našu obavezu da ga slijedimo, živimo. Ono što je čovječanstvo u noći kaderskoj dobilo, a Kur'an je dobilo, toliko je vrijedno da mu usporedbe nema. A da bi nam tu vrijednost primakao, našem razumu, koliko bilo približio, Uzvišeni kaže da to što noć kaderska donese čini je vrijednijom od hiljadu mjeseci u kojima takvog događaja nema. Uči, zapovijedio je Uzvišeni, i to u ime Gospodara koji stvara. Čovjek jeste biće koje uči, spoznaje i put do čvrste vjere, ubjeđenja snažnog, krči, učeći, razmišljajući, čitajući. Uzvišenog se najviše boje učeni ljudi. Nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Naučiti ajet iz Kur'ana, vrijednije je kod Allaha od stotinu rekata nafile a naučiti poglavlje neke naučne oblasti vrijednije je od hiljadu rekata nafile. Sve su ovo, iz izvora vjere nam, podsticaji da učimo. Kur'an, islam, Poslanik, su ponižene i historiji tada nepoznate, na plemena podijeljene arape uzdigli i stvaraocima nove civilizacije učinili. „Bili smo poniženi, pa nas je Allah islamom uzdigao“, kazuje Omer r.a.. Danas, kad obilježavamo Kadr, živimo nagoviješteno vrijeme smutnji. Pogledajte taj ummet Poslanikov, muslimani od muslimana oslobađaju Tripoli, muslimani od muslimana oslobađaju Idlib, muslimani se s muslimanima ne slažu, svađaju i oružjem na Bliskom istoku zveckaju za interes dušmana. Pogledajte i nas ovdje, čime se bavimo i šta su nam svakodnevne teme razgovora. Umjesto da rješavamo probleme, mi baveći se jedni drugima, proizvodimo nove. Ima li izlaza iz smutnji? Poslanik kaže ima: „Kur'an“. Vidite, čitajte i razmišljajte kako su prošli oni koji su živjeli prije vas, a Kur'an nam o njima kazuje naglašavajući da se bijahu o naredbe Božije oglušili. Naređuje nam Stvoritelj da učimo, obrazujemo se, jer nema drugog puta koji vodi u stabilnost, sigurnost, prosperitet. O tome govori Poslanik kada kaže; „Ako želiš Dunjaluk, obrazuj se, ako želiš Ahiret, obrazuj se, ako želiš i Dunjaluk i Ahiret, obrazuj se“. Smutnji je uzrok što smo Kur'anu, porukama njegovim, okrenuli leđa. Poslanik kaže: „Ko napusti Kur'an, Allah će ga uništiti, a ko traži put u nečemu drugom, Allah će u zabludi ostaviti“. Mi, ummet Poslanikov smo zanemarili istinske vrijednosti i vjeru razumjeli i istu sveli na povremeno (ramazansko) duhovno osvježenje i praktikovanje obreda s malo ili bez ikakve refleksije kur'anske riječi u naš život, naše međuljudske odnose, u društvo. Kadr, ova noć u kojoj je „IKRE“, od Gospodara čovjeku zapovijeđeno, bila bi nam bolja od hiljadu mjeseci kad bi je umjesto s tespihom u ruci i s ne znam koliko rekata nafile, proveli u razmišljanju o sebi, o našem stanju i donijeli odluku da se mijenjamo. Istinski rezultat kaderske noći bio bi kad bi se već sutra u našem gradu, u gradovima našim, desetine mladih učlanili u biblioteke, i kada bi trudeći se na putu sticanja znanja, a to je džihad, bili najbolji među učenicima, najbolji među studentima, bili obrazovani poljoprivrednici, obrazovani pčelari, jer jedino obrazovanje vuče nas naprijed i iz poniženja izvodi, smutnje spašava. Vrijeme je smutnje, a mi uprkos što znamo da postoji izlaz, isti tražimo na pogrešnom mjestu. Festivaliziramo vjeru, vjerujući da je masovnost naših iftara potvrda našeg izlaska na pravi put. Mislimo da su bezbrojne ramazanske, vjerske emisije na tv kanalima potvrda našeg izlaska na pravi put. Mislimo da je masovnost noćnog ramazanskog namaza potvrda našeg izlaska na pravi put. Nažalost, razočarat ćemo se kad bajramski top pukne i kad vidimo da je sve u životima našim i u društvu našem isto i da ni noć kaderska u ibadetu provedena s tespihom u ruci i čelom na sedždi nije promijenila ništa. Uči, bijaše naredba Božija u ovoj noći. Poslanik i ashabi je čudoše i promijeniše sebe, društvo promijeniše, historijski tok čovječanstva novim, pravim putem usmjeriše, novu, čovjeku blisku, civilizaciju načiniše. Pravi bi rezultat ove kaderske noći bio kada bi desetci onih koji će se sutra, jer su danas naredbu Božiju IKRE čuli, u biblioteke učalniti, za nekoliko godina bili naučnici u Evropskom naučnom centru CERN i članovi svjetskih instituta i Akademija. Tada ne bi muslimani oružjem od muslimana oslobađali Tripoli već bi šireći svjetlo vjere donosili ljudima radost, a vjera je upravo to. Molim Uzvišenog da nam pomogne da se istinskim vrijednostima vjere naše vratimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
31.05.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 10/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
362748

Powered by Blogger.ba