Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

14.12.2017.

UMMETE, DEMONSTRIRAJ NA DRUGOJ ADRESI!!!

Jedne ramazanske noći, halifu Omera r.a., su pozvali na iftar. Na sofru iznijeli svakovrsnih nimeta želeći mu iskazati gostoprimstvo i poštovanje. Počastili su ga i šerbetom od meda. Kad je vidio da su iznijeli to šerbe, zatražio je da ga sa sofre sklonu, ne želeći ga piti. „Zašto da ga uklonimo?“, upitaše. On reče: „Kada ovaj ummet koji je dostigao spas i nad kojim sam upravljanje primio na sebe počne na svojim soframa piti šerbe od meda, tada ću i ja moći to šerbe piti! Dok muslimani, čije sam poslove prihvatio ne mogu naći ni bunarsku vodu za piće, pijenje mednog šerbeta na ovom mjestu se ne može usaglasiti sa islamskom pravdom! Ja sam pod takvim teretom da, ako na zemlju jedna kap krvi zbog tiranije padne, ta kap postaje provalija koja će Omera progutati“. Ovakav Omer, halifa el- Faruk, mogao je biti onaj koji je u knjigama predhodnim opisan, kao onaj koji će ključeve Jerusalima, onog grada iz kojeg je Poslanik na Mi'radž otišao, preuzeti. Da bi predali grad u muslimanske ruke, stanovnici Jerusalima su postavili čudan uslov. „Grad ćemo predati čovjeku čiji opis odgovara onome koji je u našim svetim knjigama“, rekli su. Ebu Ubejde o tome obavijesti halifu, a on odmah krenu iz Medine ka Jerusalimu. Iz Medine je krenuo sa svojim slugom i jednom jahalicom koju su jahali naizmjenično. Pred sami ulazak u Kuds, red je došao da Omerov sluga jaše. Halifa je u grad ušao vodeći konja. Kad je taj prizor vidio patrijarh Sofronije, uzviknuo je: „Vaša država će ostati vječno, jer nepravedna vlast traje jedan čas, a pravedna do Sudnjega dana“. Za razliku od patrijarha, komadant muslimanske vojske, Ebu Ubejde je zbog ovoga prizora negodovao i rekao: „Ne dolikuje halifi da u tako oskudnoj odjeći i ulazeći pješke preuzima ključeve Kudsa“. Halifa ga potapša po prsima i reče: „Da mi je to rekao neko drugi ne bih se čudio, a ti, o, Ebu Ubejde, znaš da smo bili poniženi, prezreni i slabi, pa nas je Allah uzvisio Islamom. Tako mi Allaha kad god budete tražili ponos mimo Islama, Allah će vas poniziti“. Prije ulaska u Jerusalim, halifa Omer r.a., se obratio okupljenim muslimanima: „O ljudi, popravite svoju unutrašnjost, popravit će se i vaša vanjština. Brinite se i radite za ahiret, neće vam faliti dunjaluka. Ko želi da osjeti džennetski miris i užitak, neka se drži džemata, jer šejtan je uz čovjeka koji je sam, a od dvojice je odmah dalje“. Ovih dana se diljem svijeta islamskog, pa i šire, demonstrira protiv najsvježijih odluka velikih centara moći u vezi sa Jerusalimom. Muslimani, ali i drugi, dobronamjerni i pravde željni ljudi, ne prihvataju odluke moćnih koje ponižavaju jedne, a nepravedno i neosnovano, ono što im ne pripada, daju drugima. Te su reakcije muslimana i drugih dobronamjernih, razumne. Zahvalni smo svima koji su stali na stranu pravde i u zaštitu obespravljenih, ali mi sebi u ovim teškim trenutcima za ummet trebamo reći: O sljedbenici Poslanikovi, o vi koje je Allah muslimanima nazvao, o ummete za koji je Allah rekao da je najbolji među ummetima jer naređuje dobro a od zla odvraća, morate promijeniti adresu gdje demonstrirate i prema kome poruke šaljete. Naša je zadaća čuti Omerov govor i popravljati svoju unutrašnjost. Zadaća nam je snažiti vjeru, jačati iman, osloboditi se zavidnosti, mržnje, zluradosti, osloboditi se svega što nas slabi i onemogućuje u borbi za dostojanstvo. Ne može narod koji je u mržnji jednih prema drugima, u neslozi, podijeljen na frakcije i koji u prvi plan stavlja razlike mezhebske, biti uvažen ni od koga a od neprijatelja pogotovo. Naša zadaća je čuti Omerov govor i popravljati svoju vanjštinu. Mi smo trebali davno, kad kažem mi, mislim na ummet, demonstrirati protiv tiranije u zemljama muslimanskim, protiv neslobode i nedemokratskih režima. Naše demonstracije moraju biti masovne i trajati sve dok ne shvatimo da nas nered u našoj kući, u našim društvima, uništava. Istina je nažalost da su najkorumpiranija, naša, muslimanska društva. Istina je nažalost da su najnetransparentniji u svemu, u zapošljavanju i vrednovanju kvaliteta, upravo mi. Najviše novca na gluposti i potpuno beskorisne stvari, poput trka deva, skupocjenih slika i sl. troše naše nepravedne vođe, kraljevi i prinčevi. Naše demonstracije moraju biti i masovne i trajne, a usmjerene protiv nepismenosti i neobrazovanosti. Sve statistike kažu da su na globalnom planu muslimani najnepismeniji i da nema ni jedan naš univerzitet među prvih pet stotina. Naša je zadaća čuti Omerov govor i držati se džemata, zajednice, Allahovog užeta se držati jer je u jedinstvu snaga, sa džematom je milost Božija. Neprijateljima u korist ide svaka naša podjela, svako narušavanje naše Islamske zajednice, svaka paradžematska aktivnost, svaki bojkot jedne muslimanske zemlje od drugih, istih, muslimanskih. Sve to nas čini nesposobnim da se branimo i vodi nas poniženju i porazu. Nije Omer r.a., imao ni dvorce, ni raskošne odaje, ni imetak, ni blago. On i njegovi savremenici imali su Islam. On ih je uzvisio i snagu im dao. Nema svrhe nemoćan demonstrirati. Korist će nam donijeti samo ako se sebi okrenemo, sebe mijenjamo i iz dana u dan jačamo kako bi i nas konačno nešto pitali kad o nama odlučuju. Uzvišeni Bože, pomozi nam da se naši prvaci, i svi mi na Omera r.a., ugledamo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
15.12.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

28.11.2017.

GDJE NESTADE SNAGA SVJETLA?

Danas je dvanaesti Rebiu-l-evvel, rođendan Poslanikov. Kad nam o tom događaju majka Poslanikova govori, obavještava nas da je u trenutcima porođaja vidjela svjetlo koje je obasjalo sve do Šama dalekog. Četrdeset godina kasnije, a nakon perioda u kojem je Gospodar svjetova odgajao Poslanika, Poslanik je dobio obavezu da svjetlo vjere širi i od nevjerstva i iz tmine ljude spašava. Nije mu bilo lahko, nailazio je na snažan otpor, pa ako hoćete i u vlastitoj familiji, plemenu svom, ali ustrajnošću i odlučnošću uspio je i još za života svog vidio veliki rezultat svoje misije. Svoj posljednji, oproštajni, govor, održao je pred više od stotinu hiljada ashaba. Vidio je Poslanik i nešto što će mnogo godina poslije njega postati očito svim ljudima. Allah dž.š., mu je pokazao i Istok i Zapad, Zemlju mu je čitavu pokazao i vidio je da je svjetlo vjere, Islama svjetlo, stiglo u sve krajeve planete Zemlje. Nas je on, s.a.v.s., obavijestio da nam ostavlja svjetlo koje sija noću kao i danju i da nikad ono neće na snazi izgubiti sve dok se mi budemo držali onoga što nam je donio i oporučio. Donio nam je i u emanet ostavio Allahovu Knjigu i svoj Sunnet. Kad god su sljedbenici njegovi ajete Knjige živjeli i stazom Sunneta hodili, svjetlo je bilo jako i tmina je pred njim nestajala, povlačila se, iščezavala. Svjetlom vjere obasjan je čitav Arabijski poluotok, i Perzija i Vizantija, i Konstantinopolis i Andaluzija... Danas, baš onako kako je Poslasnik najavio na svim kontinentima, svugdje gdje ljudi žive, žive i oni koji ezan uče i sedždu čine. Danas, kad obilježavamo rođendan Poslanikov treba primijetiti i glasno reći, da iako se ezan čuje na svim kontinentima ove kugle zemaljske, ipak, nema svjetlo tu snagu kojom bi te ljude koji ezan uče i sedždu čine učinilo sigurnim i dostojanstvenim. Zašto??? Zato što smo vjeru sveli na ezan i sedždu, na ders i tribinu, na manifestaciju i formu. A Poslanik nas je učio da se bogobojaznošću štitimo od grijeha. Rekao nam je : „Klonite se harama, bit ćete najpobožniji ljudi“. Pobožnost se potvrđuje spremnošću da grijehu leđa okrenemo. Činjenica je dragi Poslaniče da danas sljedbenicima tvojim grijeh nije stran niti su od njega daleko. Nestalo je iskrenosti iako znamo da je laž grijeh. Nestalo je povjerenja iako znamo da je emanet, povjerljivost, ono što vjernika krasi. Nestalo je stida iako znamo da je stid dio vjere i da kad stida nema tad ni brane od grijeha nema. Poslanik nam je naredio da budemo skromni, umjereni, od pohlepe daleko. Rekao nam je: „Budi zadovoljan s onim što imaš, bit ćeš najbogatiji čovjek“. Pohlepa, za dunjalučkim dobrima trka, ugrožava samo biće našeg i svih muslimanskih društava. Ne biraju se sredstva i načini kako da se dođe do nove nekretnine, do nove dunjalučke dobiti, do te prolazne vrijednosti. Poslaniče, danas kad ti rođendan obilježavamo, a to činimo sa namjerom da se na tvoj sunnet i put Islama snažnije usmjerimo, neka znaš da svjetla koje si donio, koje je s rođenjem tvojim došlo, ima sve manje u društvu, jer u njemu nema ko zaštititi slabe, nema ko pomoći ugroženima, nema ko afirmisati pravdu. Zato se danas, tamo gdje si ti voljeni Poslaniče vidio svjetlo kad ti je i Istok i Zapad pokazani, vide samo svjetla kandilja, a tu žive poniženi i obespravljeni sljedbenici tvoji. Poslanik nam je naredio da u okruženju vlastitom budemo prepoznati kao dobročinitelji. Rekao nam je : „Čini dobro komšiji, bit ćeš mu'min“. Mu'min biti, znači vjernik biti, a vjera se, kako iz ovog hadisa čitamo djelima očituje. „Tako mi Allaha ne vjeruje, ne vjeruje, tako mi Allaha ne vjeruje, onaj od čijeg jezika i ruku nije miran njegov komšija“./Muslim/. Komšiju ni mirisom iz lonca svog vjernik ne bihuzuri, ni hlad mu svojom voćkom ne pravi, ni gradnjom svoje kuće pogled mu ne zaklanja. Ko je taj ko će u ovom gradu i svim gradovima domovine naše zaštititi ljude koji su zalogaj svoj polovili i stanove i kuće kupovali a uz čije se prozore sad grade kafane i dvorane. Pita Poslanik, ko je taj ko će običnog, slabog i nemoćnog zaštititi? Poslanik nam je naredio da ako hoćemo da kao muslimani budemo prepoznati od drugih i da u nama vide svjetlo istine, da vide ono svjetlo što ga Poslanik donese, tada treba da drugima želimo što i samima sebi. Rekao je: „Želi ljudima što sebi želiš, bit ćeš musliman“. Tvoji sljedbenici Poslaniče danas ovo znaju, puno više od ovoga znaju, ali njihova praksa, život njihov to ne svjedoči. Ima dersova i tribina, ima ezana prejakih, ima manifestacija i hvale se tvoji sljedbenici svojom vjerom, a nema niko od Ummeta tvog da ode našu braću iz Mijanmara prognanu, pomilovati po glavi i sigurnost im garantovati. Ovih dana će Poslaniče tamo otići papa Franjo da se za njih zauzima a prvaci tvoga Ummeta će držati dersove i hvaliti ljepotu naše vjere i svi ćemo nastaviti živjeti poniženje. Poslanik nam je naredio da budemo ozbiljni, da se ne opuštamo i da neprekidno bdijemo na granicama koje je Allah dž.š., postavio. To su granice ljudskosti, dostojanstva, rekao nam je: „Nemojte se previše smijati, jer prevelik smijeh umrtvljuje srce“. A tvoji sljedbenici su se Poslaniče upravo tome prepustili. Oni su čitav svoj život Dunjaluku podredili smetnuvši s uma da Dunjaluk nije ništa drugo osim igra i zabava, a da je Ahiret život stvarni. Uzvišeni Bože, pomozi nam da nosioci svjetla Istine budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
01.12.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

15.11.2017.

NIJE VJERA IBADET SAMO

Ubej ibn Ka'b kaže: „Allah sigurno neće kazniti čovjeka koji u dobru ustrajava i kome na spomen Gospodara svjetova suze poteknu. Čovjek koji iskreno, u sebi spomene Allaha, pa se naježi iz straha od Njega, sliči drvetu čije se lišće sasušilo pa na njega naiđe oluja. Onako kako vjetar ogoli to drvo i sa njega opadnu svi listovi, tako zbog straha od Allaha s čovjeka spadaju svi grijesi. Bolje je postupati u skladu sa Allahovim propisima i sunnetom Poslanikovim i činiti malo ibadeta, nego ulagati izniman trud u činjenje ibadeta bez slijeđenja Pravog puta. Zbog toga, bilo da ste umjereni u obavljanju ibadeta ili da ulažete u to i dodatan trud, prije svega pazite da vaša djela budu u skladu sa propisima Allahovim i sunnetom Poslanikovim“. Da je Islam život, to smo nebrojeno puta čuli. Da on svojim propisima uređuje sve sfere ljudskog života, to znamo. Da je on vjera srednjeg puta i da od nas traži da uvijek tragamo za ravnotežom između duše i tijela, Dunjaluka i Ahireta, i to znamo. Vjerovatno znamo i da nije dovoljno da bi se kao vjernici potvrdili, biti posvećen samo ibadetu. Ne uređuje naš šeriat samo odnos čovjeka sa Bogom, tu su i propisi kojima se uređuje odnos čovjeka sa čovjekom, odnos čovjeka sa prirodom, sa okruženjem u cjelini. Svaka neravnoteža rezultira nered. Nered je i kad ljudi ograničavaju vjeru na ibadet, klanjaju, zikre, Kur'an uče, a djelima svojim vjeru ne svjedoče. Poslanik kaže da je naš Gospodar u hadisi kudsijji rekao: „O čovječe, dokle ćeš izgovarati Moje ime a strahovati od drugog! O čovječe, da strahuješ od Džehennema kao što strahuješ od siromaštva, opskrbio bih te odakle se i ne nadaš! O čovječe, kada bi žudio za Džennetom kao što žudiš za Dunjalukom, usrećio bih te u obje kuće! O čovječe, nemoj svoje srce puniti Dunjalukom, jer njegov nestanak je blizu“. Vjernik ibadeti, ali je on i muž vjernik. To podrazumijeva da se kao musliman trudi graditi skladan brak i sretnu i stabilnu porodicu. Muslimanska porodica nije posebna po tome što njeni članovi klanjaju, posebna je po tome što i klanjaju i slažu se. Taj vjernik – muž, zna da je Poslanik rekao da je najbolji od njegovih sljedbenika onaj koji je prema supruzi dobar. Vjernica ibadeti, ali je ona i supruga vjernica. To podrazumijeva da se kao muslimanka trudi graditi sretan brak i skladnu i stabilnu porodicu. Muslimanska porodica nije posebna po tome što njeni članovi klanjaju, već po tome što žive Allahove propise i sunnet Poslanikov, a Poslanik je rekao da je hairli supruga dunjalučki dženet. Vjernik ibadeti, ali je on i komšija vjernik. To podrazumijeva da slijedeći od Boga date propise i hodeći stazom sunneta, gradi komšijske odnose koji zadivljuju svojim skladom i spremnošću da jedni drugima budu na pomoći. Mi svjedočimo da naše džematlije klanjaju, ibadete, a komšijski su im odnosi takvi da godinama uopće ne komuniciraju. E, to nije ni vjera ni vjernikovo stanje. Vjernik ibadeti i istovremeno je sin kojeg vjera krasi, a to znači da mu je u prioritetima djelovanja, biti roditeljima dobar i poslušan. Nije obilježje dobrog djeteta to da samo klanja. Taj sin i kćerka, oni klanjaju ali i u poslušnošću i pokornošću roditeljima, ako su iskreni vjernici, uživaju. Džematlija klanja, ali je i u praktičnom životu džematlija. To znači da on u džematu širi slogu i razumijevanje, nipošto svađu i smutnju. To znači da on džemat pomaže, podupire i na usluzi mu je kad god može. Nisu muslimani džemat samo kad u namaske safove stanu. Vjernici su džemat u životu, u svakodnevnici, i u radosti i u tuzi. Vjernici se podupiru kao cigle u zidu i nikad vjerenik vjerniku leđa ne okreće niti ga na cjedilu ostavlja. Direktor klanja ali je i direktor vjernik, a to znači da svojim ponašanjem, iskrenošću, poslu predanošću, odgovornošću, vjeru svjedoči. Ubej ibn Ka'b kaže:“... prije svega pazite da vaša djela budu u skladu sa propisima vjere“. Nećemo mi nikoga zadiviti našim namazom, zikrom, mi ćemo ljude i okruženje zadiviti i plijeniti našim djelima i osobinama koje vjernika krase. Te osobine su iskrenost, pravednost, blagost, samilost, susretljivost, nesebična spremnost na žrtvu itd. . Političar klanja, ali je on političar vjernik. To podrazumijeva da on razumije da ga niko nije tjerao da političar bude, već se sam predložio i sam prihvatio da općem dobru služi. Svi smo zaduženi svjedočiti ljepotu naše vjere a ta ljepota se može samo na jedan način pokazati. Čovjek koji živi propise od Boga date i stazom siunneta ide, on ljepotu Islama svjedoči. Tom i takvom se svi dive. Jesu nam na džumama prilično popunjene džamije, ima nas i na drugim namazima. Time mi svjedočimo vjeru, ali da bi vjernici bili potpuni, a samo ako smo takvi, vjernici smo, moramo u svim sferama života svjedočiti vjeru. Uzvišeni Bože, pomozi nas da budemo muslimani, vjernici, pažljivi muževi, odane supruge, poslušni sinovi i kćeri, i da Islam ma gdje da smo, ma šta da radimo i ma kakvu funkciju da obnašamo, živimo i ljepotu njegovu pokazujemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.11.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

01.11.2017.

VJERNIK ZA DŽENNETOM ŽUDI

Vjerniku je Džennet cilj. Njemu žudi i svaki tren svoga života nastoji tom cilju podrediti. Da bi se tako ponašao i nepokolebljivo putem koji u Džennet vodi išao, nužno je da razumije vjeru i zna razlučiti bitno od nebitnog, prolazno od vječnog. Čovjek, koliko god bio od Stvoritelja svog počašćen, u odnosu na stvorenja druga privilegovan zbog razuma i slobode, ipak nije sposoban sam ni spoznati ni razlučiti pa mu Allah dž.š., šalje Objavu i Poslanika. Poslanik prenosi u hadisi kudsijji od našeg Gospodara: „O čovječe! Imetak pripada Meni, a ti si Moj rob! Tebi od Mog imetka ostaje samo ono što pojedeš, obučeš pa podereš i ono što udijeliš i tako za sebe ovjekovječiš. Između Mene i tebe su tri udjela: jedan pripada Meni, drugi pripada tebi, a treći dijelimo, pripada i Meni i tebi. Meni pripada tvoja duša, tebi pripadaju tvoja djela. Između Mene i tebe je dova, tvoje je da Me moliš a Moje da ti se odazovem. O čovječe! Budi bogobojazan i zadovoljan – vidjet ćeš Me! Čini Mi ibadet – stići ćeš do Mene! Traži Me – naći ćeš Me! O čovječe! Ako budeš poput pokvarenih vođa, neposlušnih ljudi, zavidne uleme, pokvarenih trgovaca, neukih nasilnika, licemjernih radnika i pobožnjaka, oholih bogataša i lažljivih siromaha, ući ćeš u Džehennem. Pa gdje je onda onaj koji Džennet traži“??? Vjernik svaki, Džennet traži i da bi tamo stigao jasno mu je da ne smije svoje srce za Dunjaluk vezati. Na Dunjaluku može i mora blagodati koristiti, u njima uživati, ali nikad i nipošto da zbog prolaznih ljepota i užitaka zaboravi i zapostavi traganje za Božijim zadovoljstvom. Dunjaluk ne pripada nama. Kad to vjernik sebe ubijedi, bit će mu lakše da onim što mu Allah od blagodati dunjalučkih dariva, Džennet traži. Tvoje je, o čovječe, poručuje Gospodar svega, ono što pojedeš, podereš i podijeliš. I jesti i oblačiti se mora a dijeliti se treba. Za ono što moraš, nema nagrade a za ono što voljom svojom a radi Božijeg zadovoljstva izabereš, to u vječnost šalješ. Vjernik Džennetu teži, a ta težnja ga tjera spoznaji da on ni života svog vlasnik nije. „Meni pripada tvoja duša“, o čovječe, govori Gospodar svega. Dao sam je i uzet ću je. Uzet ću je kad budem htio i nema niko ko Me u tome može spriječiti. „Tvoja su djela“, o čovječe! Ne propušta onaj koji Džennetu žudi ni jednu priliku a da ne učini dobro djelo. Svjestan je, zna, da se u Džennet može samo ako se on zasluži a djelima dobrim se zaslužuje. Ti koji Džennetu žudiš, u mnogim životnim prilikama si nemoćan, izlaz ne vidiš. Učim te o čovječe, da između Mene i tebe ima dova. „UD'UUNII ESTEDŽIB LEKUM“, zovite Me, odazvat ću vam se“. Vjernik svaki Džennetu žudi, a tamo se može stići ako se bogobojaznošću ukrasimo. Bogobojazan čovjek će zaslužiti da vidi svoga Gospodra u Džennetu jer je ovdje na Dunjaluku ponašao se u svakoj prilici kao da Ga vidi. Vjernik vjeruje Allah kao da Ga vidi, jer ako on Njega ne vidi, On čovjeka vidi. Bogobojaznost Džennetu vodi jer je ona jedina snaga i garancija koja od grijeha udaljava. Nema druge brane, ni od grijeha štita, osim strah od Boga i kazne Njegove. Ako ibadeteći, klanjajući, sedždu čineći, posteći, jednom riječju, ako iskreno robujući Mi, tražiš put do Mene, naći ćeš put ka Džennetu. „Ibadeti Mi – stići ćeš do Mene“, govori naš Gospodar. Čovjeku su različite uloge i zaduženja različita na Dunjaluku data. U svakoj ulozi i izvršavajući svaku obavezu vjernik je prepoznatljiv. Zato Stvoritelj naš svakog ko Džennetu žudi upozorava da preuzetu obavezu i zadatu ulogu izvrši odgovorno i tačno. Pokvaren vođa i svaki neposlušan čovjek i svaki zavidni učenjak i svaki pokvareni trgovac i svaki nasilnik i licemjer i ohol i lažljiv čovjek, Džehennemu žuri. „O čovječe“, govori tvoj Gospodar. „Ako budeš poput pokvarenih vođa, neposlušnih ljudi, zavidne uleme, pokvarenih trgovaca, neukih nasilnika, licemjernih radnika i pobožnjaka, oholih bogataša i lažljivih siromaha – ući ćeš u Džehennem“. A mi, cijenjena braćo, tragamo, i za Džennetom žudimo, zar ne??? Uzvišeni Bože, osnaži nas strahom od Tebe kako bi Te vidjeli u Džennetu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
03.11.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

25.10.2017.

DŽEMA'AT JE NAŠA SNAGA

Tirmizi bilježi da je Poslanik rekao: „Ko bude želio srednji put, neka se drži džemata, jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje“. Allah dž.š., nas, ummet Poslanikov, u Objavi, ljudima srednjeg puta naziva. Na tom putu nas drži vjera koja je ljudskoj prirodi prirođena i takva, čovjeku omogućava, dozvoljava sve što mu je potrebno i zabranjuje sve što mu šteti i snagu oduzima. Jedna od stvari koja nam ne dopušta da skrenemo, a koju je Allah dž.š., naredio, je džemat. Zapovijeda nam Svevišnji da se užeta Njegova držimo i nikako se ne razjedinjujemo. Koliko je džemat važan, najbolje se iščitava iz činjenice da postoje obredi koji su nam izričita naredba Božija, farz, a koji se ne mogu obaviti nikako osim u džematu. Evo, gdje bi obavili džumu da nije džemata? Kako bismo ispraćali na vječni svijet našu braću i sestre da nije džemata? Za bajram namaz nam je džemat potreban, a svi dnevni namazi su dvadeset pet puta vrijedniji ako se u džematskom safu obave. Džemat podrazumijeva džamiju. Oba termina, i džemat i džamija, dolaze od istog glagola koji preveden na naš jezik znači, sakupiti. Džamija nas okuplja, u safove džematske zbija i daje nam snagu. Kao što je čvrstoća zgrade u „složnom“ podupiranju cigli, tako je snaga naša u složnom safu i jakom džematu. Složan džemat u zajedničkoj borbi na putu Božijem, Allah dž.š., poredi sa tim čvrsto uzidanim ciglama. Musliman nigdje ne živi bez džamije, on nikad ne živi bez džemata, jer zna da je njegova snaga u džematu. Graditi džamiju je izuzetno dobro djelo, toliko dobro da svakim doprinosom u njenoj gradnji, mi gradimo i sebi kuću u Džennetu. Poslanik je rekao: „Ko sagradi džamiju, makar koliko ptičije gnijezdo, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu“. Džemat podrazumijeva da se muslimani, džemata članovi, međusobno pomažu i podupiru, ali i ujedinjeni, džematom osnaženi, pomažu i podupiru druge i tako pokazuju i veličinu i ljepotu Islama. Allah dž.š., naređuje: „Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nikako u grijehu i neprijateljstvu“. U džemat dolazeći, mi saznajemo za druge, upoznajemo se međusobno. Saznajemo za probleme s kojima se braća i sestre susreću i priskačemo u pomoć. Pomoći brata ili sestru u nevolji, e to znači imati Allaha dž.š., na svojoj strani. Pomoći brata i sestru u nevolji, Poslanik kaže da je to vrijednije od mjesec dana ibadeta u džamijskom itikafu. Osamljivanje radi ibadeta je dobro djelo, ali biti uz brata u nevolji je bolje. To, jasno nam je, znači da je bolje biti u džematu i voditi brigu o zajedničkom dobru. Izdvojiti se iz džemata, ne voditi brigu o bratu i sestri, opasno je. Poslanik kaže: „Ko se odvoji od džemata samo za jedan pedalj, skinuo je sa svoga vrata blagodat Islama“. Zajedništvo, džematsko udruživanje, zna donijeti i nesuglasice. Različiti smo. Allah dž.š., nije dvije iste stvari u Kosmosu stvorio. Ne postoje ni dva ista čovjeka, ni po izgledu ni po mišljenju. U džemat nas ujedinjuje ezan, kibla, sedžda, to nam je svima zajedničko. Razlike u mišljenjima, nikad ne smiju biti razlog našeg udaljavanja od džemata. Čujmo braćo Poslanikov savjet: „Ko kod svog emira, vođe vidi nešto čime nije zadovoljan neka se strpi, jer onaj ko se udalji od džemata koliko jedan pedalj pa umre, umro je džahilijjetskom smrću“. Od kada postoji Islam, postoji i džemat. Prvi bijaše u Erkamovoj kući u Mekki, potom se kroz Poslanikovu džamiju u Medini, on množio, uvećavao, širio. Poslanik je rekao da mu je i Istok i Zapad pokazani i da je na svim stranama vidio da je stigla poruka Objave posljednje. Svako u svom mjestu ima priliku da sebi trasira put u spas, put ka bašči džennetskoj, a taj put nužno ide kroz džemat. Uzvišeni Bože, pomozi nam da spoznamo koliko je za nas džemat važan i sve nas učini čvrstim džematskim ciglama koje džematu daju čvrstinu, a džemat nama snagu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.10.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

17.10.2017.

TEWBOM, GRIJEHE PRETVORI U DOBRA DJELA

Pravi put se jasno razlikuje od stranputice. Ko, putem pravim krene i ustrajno njime hodi stići će na sigurno mjesto (fi mekamin emin). Ko pak stranputicu izabere, ko umjesto osvijetljenim, tminom zaogrnutim putem krene i do kraja njime ide, neka posluša ove riječe Objave: „Tako mi Gore, i Knjige u redove napisane, na koži raširenoj i Kuće štovatelja pune, i uzdignutog Svoda i Mora prepunog, doista će se dogoditi kazna tvoga Gospodara“./Tur, 1-7/. U hadisi kudsijji Allah dž.š., kaže: „O čovječe! Vatru sam stvorio za svakog nevjernika, svakog ogovaratelja, svakog neposlušnika roditeljima, svakog licemjera, svakog onoga koji ne daje zekat, svakog bludnika, svakog onoga koji uzima kamatu, svakog alkoholičara, svakog uzurpatora jetimskog imetka, svakog trgovca prevaranta, svaku narikaču i svakog onoga koji komšiju uznemirava. 'Osim onih koji se pokaju i uzvjeruju, i rade dobro, takvima će Allah zla djela njihova u dobra promijeniti, a Allah grijehe prašta i samilostan je'./Furkan,70./. Smilujte se prema sebi, o Moji robovi! Doista su tijela slaba, a put dalek, tovar težak, a Sirat tanak. On vas neprestance motri, a sudac vam je Gospodar svjetova svih“. Čovjek može biti vjernik i nevjernik. Šta god da je, sam bira put. Vjernik, samom činjenicom da šehadet svjedoči ima nadu u spas. Njegova nada je makar u obećanju da neće vječno ostati u Džehennemu jer je Poslanik rekao: „Ko kaže LA ILAHE ILLELLAH, ući će u Džennet“. Nevjernik, nema nade. Allah dž.š., o ne postojanju nade u spas za nevjernike je posve jasan: „Allah neće oprostiti širk, a sve druge grijehe oprostit će kome hoće“. Da bi se nevjernik spasio, jasno je kako glase riječi njegove tewbe. To su riječi Kelime i šehadeta. Na te riječi je Poslanik amidžu podsticao ne bi li se spasio. Ogovaranje je grijeh, i to velik i ozbiljan. Toliko ozbiljan da vjernika, dobročinitelja, klanjača i postača i darežljivca može učiniti gubitnikom, kako to Poslanik kaže, muflisom – bankrotom. Roditeljima biti poslušan je izuzetno dobro. Takvo je to dobro da čak život poslušniku roditeljima, zbog tog djela, će biti produžen. Ako si roditeljima neposlušan, ti si tad u ozbiljan i težak grijeh zagazio. Ebu Talib el Meki je u kategorizaciji grijeha ovaj nazvao grijehom cijelog tijela. Biti licemjer, munafik, e to znači sebi otvoriti put, kako to Svevišnji kaže: „u najdublje dubine Džehennema“. Licemjer ne šteti samo sebi, on je džematu, Zajednici, društvu štetan jer ga djelovanjem svojim rastače, pa nam Poslanik govori kako da ga prepoznamo i iz društva izolujemo. Osobine su mu, kazuje Poslanik, da laže, iznevjeri, svađa se i nepotrebno raspravlja. Zekat je obaveza prema džematu i Zajednici, a sadaka prema čovjeku, pojedincu. Zekat je Božiji hakk u našem imetku a sadaka ljudski. Zekat je farz a sadaka dobrovoljno davanje. Ko ne daje zekat, grijeh veliki čini i neka zna da će Bog svemoćni pravo svoje iz imetka našeg uzeti. Kako? Zar treba pitati kako, kad znamo da su Allahu na raspolaganju svi načini, i vatra i voda i zemljotres i bolest i još bezbroj načina koji nama ni na um pasti ne mogu. Allah dž.š., zapovijeda da se od bluda i svake radnje koja njemu vodi, držimo što dalje. Zapovijeda nam da se tom grijehu nikakao ne približavamo, a i kamatu je apsolutno zabranio i težinu tog grijeha, da bi nam njegovu pogubnost jasnijom učinio, izjednačio sa bludnom radnjom sina i majke. Alkohol je Allah dž.š., zabranio i svakoga ko spasu teži pozvao da se tog poroka kloni. On je, tako Poslanik pojašnjava: „svakom zlu majka“, a ovisnika o ovom grijehu Poslanik je s mušrikom izjednačio. I tuđe prisvajati, a jetimsko posebno, Allah dž.š., zabranjuje: „Imetku jetima se ne približavajte osim sa najljepšom namjerom“. Eto to su riječi Božije, i neka zna svako, ko tuđe u kuću unosi da u stomaku svom i u porodici svojoj vatru potpaljuje. Ima ljudi koji se izuzetno žrtvuju da djecu odgoje i čine sve da uspiju a onda sve ode krivom stazom. Ulema naša se slaže da uzrok neuspjehu, između ostalog, treba tražiti u haram zalogaju. Neka nas ova spoznaja zabrine. Od muslimana se traži da šire selam, mir, slogu, da grade bratstvo među sobom i među ljudima svim. Grijeh je uznemiriti komšiju, jer znamo da je komšija u Poslanikovoj praksi i pravo njegovo, toliko naglašavani da je Aiša r.a., i ashabi, pomišljali da će Poslanik komšiju uključiti u red nasljednika. Kad ove riječi hadisi kudsijje Poslaniku saopšti, Allah dž.š., citira ajet sedamdeseti iz sure Furkan, u kojem kaže: „Osim onih koji se pokaju i uzvjeruju i rade dobro, takvima će Allah zla djela njihova u dobra promijeniti, a Allah grijehe prašta i samilostan je“. Evo nade za svakog ko uzvjeruje, šehadet izrekne i pravom putu se okrene. Imam Ahmed prenosi od Ebu Zerra r.a., da je Poslanik rekao: „Znam posljednjeg stanovnika vatre koji će iz nje izaći, a i posljednjeg stanovnika Dženneta koji će ući u njega. Dovest će se neki čovjek pa će mu se reći:'Otklonite od njega velike grijehe i pitajte ga samo o malim grijesima', pa će biti upitan:'Toga dana si učinio tako i tako, a toga dana tako i tako'?, pa će reći:'Da', i neće moći ništa negirati. Bit će mu rečeno:'Za svako loše djelo, tebi je upisano dobro djelo', a on će reći:'O Gospodaru moj, učinio sam i stvari (grijehe) koje nisi nikako upisao'. Poslanik se nakon ovih riječi nasmijao da su mu se vidjeli kutnjaci“./Ahmed i Muslim/. Allah dž.š., robove svoje savjetuje, smilujte se prema sebi, tewbom, iskrenim pokajanjem, jer tijela su vam slaba a putujete u vječnost i tovar koji nosite je težak a ćuprija preko koje vam je ići je tanka. Ja vas motrim i Ja ću vam suditi, o robovi Moji. Uzvišeni Bože, smiluj nam se i snage nam daj da se grijehu odupremo. Pomozi nam da iskrenim pokajanjem naše grijehe u dobra djela pretvorimo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
20.10.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

04.10.2017.

SLUŠAJ VODIČA, MELEKI ĆE TE SELAMITI

Allah dž.š., kaže: „O, sinovi Ademovi! Sjetite se Moje blagodati koju sam vam podario! Ispunite zavjet koji ste Mi dali, a Ja ću Zavjet Svoj koji sam vam dao ispuniti. I samo od Mene strahujte“. /Bekare,40./. A potom u hadisi kudsijji nastavlja: „Kao što se ne može uputiti na put bez vodiča, tako isto ne možete naći put do Dženneta osim s dobrim djelima! Kao što imetak ne možete steći osim uz trud, tako ni u Džennet nećete ući osim ustrajno ibadeteći Meni! Približite se Allahu nafilama! Tražite Moje zadovoljstvo u zadovoljavanju siromašnih! Tražite Moju milost u druženju s učenim ljudima, jer se Moja milost ni na tren ne odvaja od njih! Onoga ko se bude oholio prema siromasima, na Sudnjem danu ću proživjeti kao zrno malehnog! A onome ko bude skrušen pred njima povećat ću ugled i na Dunjaluku i na Ahiretu! Ko objelodani tajnu siromaha, Ja ću na Sudnjem danu objelodaniti njegove tajne! Ko ponizi siromaha, Meni je rat navijestio! Ko bude vjerovao u Mene, meleki će ga selamiti i na Dunjaluku i na Ahiretu“. Čovjek je putnik, a Dunjaluk je njegovo putovanje. S Dunjaluka odlazak, Uzvišeni je nazvao povratkom. Vraćamo se Njemu, a On će na temelju naših zasluga odrediti, presuditi gdje ćemo vječnost proboraviti. Njegova je želja, jer On je milostiviji prema nama nego što je majka prema evladu svom, da se u Džennet nastanimo i tu, u toj neopisivoj ljepoti vječno uživamo. Da bismo tamo stigli, On nam je Uzvišeni vodiča poslao, koji nam je kako on s.a.v.s., kaže, dvije stvari ostavio, kojih budemo li se držali, nećemo zalutati, Allahovu knjigu i sunnet Poslanikov. Ne može se na put bez vodiča, niti se mogu steći dunjalučka dobra bez truda i žrtve. Put koji se Pravi zove, njemu nas vodi Allahova riječ i Poslanik osobno. Užitak kojem žudimo, a Džennet se zove, ne može se steći bez žrtve i truda, može se zaslužiti samo dobrim djelima. Allah nas poziva da radimo i obećava da će On i Poslanik i vjernici vidjeti naš rad. Poslanik nas podstiče na dobra djela obećavajući nagradu i kad naumimo učiniti dobro, a ako ga učinimo obećava od deset do sedam stotina sevapa. Ko se na putovanju o upute vodiča ogluši, brzo s puta ispravnog skrene, zaluta. Od nas se na našem putovanju ka Džennetu traži da strpljivo u ibadetu ustrajavamo i da se ne zadovoljavamo samo s farzovima, već da se Allahu dž.š., nafilama približavamo. Za vjernika se svakog činjenje farzova podrazumijeva, a njegova žudnja za Džennetom kroz nafile i druga dobročinstva očituje. Na putu kojim nam je neminovno ići, važno je zadovoljstvo Božije steći. A nije ga teško steći. Treba biti prema siromahu pažljiv i u granicama svojih mogućnosti darežljiv. Allah dž.š., je svim ljudima mogao dati dovoljno dobara dunjalučkih pa da siromaha uopće nema. Siromasi su nama iskušenje. Allah ih je u svakoj sredini dao, da iskuša one kojima je blagodati dunjalučke podario, hoće li zadovoljstvu Božijem težiti, dijeleći i pomažući. Ako su siromasi ovdje, na Dunjaluku, na margini društvenih zbivanja i nama se čine nevažnim, neka znamo da će na Sudnjem danu biti važni. Poslanik nas opominje da će siromasima u tom Danu suda konačnog biti dozvoljeno da prepoznaju u masi mahšerskoj one koji su prema njima pažljivi i darežljivi bili, i da ih u Džennet povedu. Na putu kojim nam je neminovno ići važno je da milost Božiju tražimo.A nije je teško steći. Ona se, vodič nam naš veli, nalazi u druženju s učenim. Čak je ono mjesto gdje se s učenim družiš, džennetskom baščom nazvao. Draga naša omladino, ne krećite na put bez vodiča i znajte da se ni dunjalučke ni ahiretske blagodati ne mogu steći osim trudom, odricanjem, žrtvom. Vodič koji nas u Džennet želi uvesti, uvodi nas u te bašče gdje se znanje stiče naredbom IKRE, a Poslanik nam veli da ko god s bismilom u školsku učionicu, studentski amfiteatar, u mekteb uđe, on sebi olakšava put u Džennet. Vodič nas uči da naše putovanje ne završava smrću, pa nas upozorava da oholost nije svojstvo koje se kod putnika ka vječnom užitku smije naći. Ako se ovdje, Dunjalukom putujući, oholiš, eto ti poniženja na Danu sudnjem, a ako se skrušenošću, poniznošću, skromnošću, lijepom riječi okitiš, bit ćeš ugledan na oba svijeta, to Allah obećava. Vodič nam govori da nije vjerniku, onome koji zadovoljstvu i milosti Božijoj žuri, svojstveno da se hvali svojom darežljivošću. Ako otkrivaš i drugima pričaš kako si siromaha pomogao, Allah će tvoje tajne i sramote pred mahšerskim skupom otkriti. Vodič nas upozorava da ko ponizi siromaha, rat je objavio, svjetova Stvoritelju. U ratu sa Allahom je svako ko uskraćuje pravo radniku, ko ga adekvatno i na vrijeme ne plati, ko ga izrabljuje. U ratu je sa Allahom svako ko iz imetka svog ne izdvaja ono što siromahu pripada. Da nas zadovoljstvu i milosti Svojoj usmjeri, Allah dž.š., naređuje: „Siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni“./Duha, 9-10./. A svakoga ko s uputama Božijim i praksom Poslanikovom uskladi svoj život, meleki će ga selamiti na oba svijeta. Uzvišeni Bože, pomozi nam da ponašanjem našim, melekima prepoznatljivi budemo i njihovog selama dostojni. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
06.10.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

26.09.2017.

O SIGURNOM MJESTU AŠURA GOVORI

Dva su događaja iz povijesti ljudske koje sutrašnji dan, 10. muharemski, ašure dan, aktuelizira i na poruke njihove podsjeća. O prvom govori predaja koju bilježi Ahmed u Musnedu u kojoj se veli da je lađa s Nuhom i vjernicima i s po parom od svake vrste bića živih, na taj dan pristala na brdu Džudijj. O drugom, govori predaja koju Buharija bilježi od Ibn Abbasa u kojoj se veli: „Poslanik je u Medini zatekao sinove Israilove da, dan ašure poste, pa ih je upitao:'Zašto'? Rekli su:'Ovo je poseban dan, dan u kojem je spašen Musa i narod naš od neprijatelja pa ga je Musa a.s., postio'. Poslanik je rekao:'Meni je Musa a.s., bliži nego vama'. Pa ga je i Muhammed a.s., postio i nama preporučio da postimo“. U suri Hud od ajeta 40-og do 44-og Allah dž.š., nama kazuje o Nuhu a.s., i sljedbenicima njegovim, kazuje nam o njihovom putu na sigurno. „I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje prokuljala, Mi rekosmo: „Ukrcaj u lađu od svake vrste životinjske po par jedan i čeljad svoju, osim onih o kojima je bilo govora, i vjernike, a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali“. I on reče: „Ukrcajte se u nju, u ime Allaha neka plovi i neka pristane! Gospodar moj uistinu, prašta i milostiv je“. I ona ih je ponijela valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: „O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima“. A on reče: „Sklonit ću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi“. „Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti osim onoga kome se On smilovao“: reče Nuh, i val ih razdvoji i on potopljen bi. I bi rečeno: „O Zemljo gutaj vodu svoju, a ti, o nebo prestani“! I voda se povuče i ispuni se odredba a lađa pristade na brdu Džudijj, i bi rečeno: „Daleko nek je narod nevjernički“. A u suri Duhan od ajeta 17-og do 31-og, Uzvišeni kazuje o Musau i narodu Izraelskom, kazuje nam o njihovom putu na sigurno, u zemlju obećanu. „Još davno prije njih, Mi smo Faraonov narod na iskušenje stavili, kad im je došao Poslanik plemeniti. Ispunite prema meni ono što ste dužni, o robovi Božiji, ja sam vam Poslanik pouzdani, i ne uzdižite se iznad Allaha, ja vam donosim dokaz očevidni i obraćam se i svome i vašem Gospodaru da me ne kamenujete, a ako mi ne vjerujete, tada me na miru ostavite. I on pozva u pomoć Gospodara svoga. Ovo je doista narod nevjernički. Izvedi noću robove moje za vama će potjera poći i ostavi more neka miruje, oni su vojska koja će potopljena biti. I koliko ostaviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih i zadovoljstava koja su u radosti uživali, tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili. Ni nebo ih, ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili, a sinove Israilove smo patnje ponižavajuće spasili od Faraona, on je bio gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevršili“. Dan ašure je sutra. Kao i svake godine, i sad nam dolazi da ova dva kazivanja aktuelizira i da nas na poruke njihove podsjeti. Poziv Nuhov sinu upućen, to je svakom čovjeku poziv da se skloni na sigurno od kazne Božije. Spasa ima samo u lađi koja je po Uputi Božijoj i nadzoru Njegovom sagrađena. Nikoga Stvoritelj naš nije ostavio bez mogućnosti da se u sigurnu lađu ukrca jer je svakom narodu Poslanika slao a svakom Poslaniku zadaća je bila da ljude na sigurno, spasu vječnom povede. Na dan ašure, a to je dan kad Nuhova lađa na sigurno stiže i dan kad Musa i narod mu ka sigurnosti krenuše, mi sebe podsjećamo na svjedoke s kojim ćemo se suočiti kako bismo sebe motivisali da u lađu koja se Islam zove odlučno ukoračimo i njome, a samo ona to može, na sigurno plovimo. Ni za koga, pa ni za sina Nuhova ne biješe spasa izvan lađe. Tako za svakog, Bogu neposlušnom, spasa biti neće. Nuhov narod dočekao je dan u kojem je spasa bilo samo za vjernike. Svi mi koračamo ka danu u kojem će samo vjernici spašeni biti. Svi koji spasu teže, svjesni su da će mjesto, zemlja po kojoj hodimo na danu Sudnjem biti svjedok čovjeku. Allah dž.š., kaže: „Toga dana Zemlja će vijesti svoje kazivati“./Zilzal,4./. I vrijeme na zemlji provedeno svjedočit će, o čemu Poslanik veli da svaki dan koji osvane kaže: „Ja sam novi dan, povećaj činjenje dobra u meni, neću se vratiti do dana Sudnjeg“. I jezik čovjekov bit će svjedok na danu Sudnjem, Allah dž.š., kaže: „Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi“./Nur,24./. I organi čovjekovi svjedočit će o čemu Allah dž.š., u suri Jasin govori. I meleka dva bit će svjedoci o čemu Allah dž.š., kaže: „A nad njima bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite“./Infitar, 10.11.12./. I knjiga djela naših će svjedočiti i Bog Milostivi, svjedok će biti. Gdje ćeš se skloniti pred svjedocima ovim ako se na Božiji poziv da u lađu ukoračiš, oglušiš? Put kojim je išao Musa a.s., i narod izraelski je put kojim ide čovjek svaki na putu dostojanstva vlastitog. Ali pouku treba uzeti i ne učiniti ono što narod izraelski uradi nakon što preko mora suhim putem pregazi. Ne oslobodi se poroka, pred dunjalučkim ljepotama i izazovima pokleknu, i simbolu dunjalučkih ljepota, teletu zlatnom pokori se. Ko god dadne prednost prolaznom nad vječnim, neće ni ovdje ni u vječnosti sigurnost osjetiti. Zar narod izraelski nije četiri desetljeća pustinjom lutao zbog davanja prednosti prolaznom nad vječnim? Ašure dan poručuje nam, spasite se i pokoravajući se Gospodaru i Dunjaluka i Ahireta, plovite lađom sigurnom, do mjesta sigurnog. Uzvišeni Bože, pomozi nas na našem putu i učini nas od onih čija će lađa kod džennetskih izvora usidriti se. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
29.09.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

20.09.2017.

DŽAMIJA, EZAN, DŽUMA I BRATIMLJENJE, HIDŽRE SU TEKOVINE

„ S Hidžretom započe snažan rast Islama, hrlili su vjerni svjetlu sa svih strana, a kad deset ljeta od hidžreta minu, u vjeri Istine Arabija sinu, islamske ljepote rastjeraše tminu, točak historije snažno se okrenu“. Ovako naš pjesnik i mevludski autor Rešad Kadić opisuje hidžre rezultate. Ona je uistinu značila prekretnicu u Poslanikovoj misiji i donijela sigurnost, slobodu, prosperitet. Značila je početak jednog novog doba a s njom se utemeljuju propisi i obaveze koje će ummetu, jedinstvo osigurati i po kojem će se muslimani ma gdje žive raspoznavati. Ona je prije svega, a to je općepoznata činjenica, označila početak ummetovog kalendara. Niz je događaja, kao što su rođenje Poslanikovo, početak Objave i sl., bili u prijedlogu za kalendarski početak, ali je Omer r.a., i ashabi bili sigurni da važnijeg i po porukama sadržajnijeg od Hidžre nema. Zašto? Zato što s hidžrom počinje snažan rast Islama i što ona donosi muslimanima organiziran život, omogućava im džemat, zajednicu, državu. Hidžra nam govori koliko je važan za nas džemat jer se on s hidžrom utemeljuje. Gradi se prva džamija u Kubau nadomak Medine a potom i Poslanikova u Medini. Tako mi, obilježavajući hidžru učimo o važnosti džamije za nas. Ona nam je orjentir i u vremenu i u prostoru. Ezanom nas orjentira u vremenu, mihrabom u prostoru. Hidžra nam kaže da musliman bez džamije ne živi jer Poslanik ju gradi čim je bio u prilici. S hidžrom i s džamijom muslimani su dobili ezan. Prvi je proučen upravo na toj Poslanikovoj, medinskoj džamiji. Od tada ezan je integrativni faktor koji jedinstvenim, od Allaha dž.š., snom Omeru r.a., i drugima, poslanim riječima ujedinjuje muslimane i čini ih prepoznatljivim diljem planete. Ezan je poziv kojeg svi muslimani bez obzira kojim jezikom govore razumiju. On ih sakuplja, ujedinjuje. On nas zove na spas i ne da nam da zaspimo i padnemo u san zaborava. Uči nas da je namaz bolji od sna i neprekidno nas spasu zove. Prije hidžre muslimani nisu klanjali džumu. Prva je obavljena u Medini pa je i ona tekovina hidžre. Jedini trenutak u toku sedmice kada je muslimanu raditi zabranjeno je džumanski sahat. Allah dž.š., naređuje: „O vjernici, kada se petkom na džumu pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite, to vam je bolje neka znate“./Džuma,9./. Hidžra nam utemeljuje džumu, a džumi je zadaća da nas okuplja, safove nam zbija i stalno nas opominje da ne skrenemo s Puta i u porok i grijeh zalutamo. Džumi je zadaća da nam ne da da poruke hidžre zaboravimo i uz to ona, džuma, briše grijehe učinjene između dva petka. Koliko je džuma važna najbolje svjedoči činjenica da tri bez opravdanja izostavljene džume, čovjeka izvode iz okrilja milosti Božije. Hidžra je donijela bratimljenje muslimana, zbratimila je muhadžire i ensarije. To nije bilo formalno približavanje jednih drugima, već stvarno. Hidžra je uistinu učinila da brat bude uz brata, da mu pomaže, brani ga i da zajedno čine snažnu zajednicu dostojnu svakog poštovanja. Danas, kada obilježavamo hidžru i poruke njene aktueliziramo možemo se pitati, šta je nama džamija danas? Je li ona nama mjesto gdje se skupimo samo radi obreda ili nas ona odgaja i za život na dunjaluku osposobljava i za susret s Gospodarom našim priprema. Šta je nama ezan? Da li se mi danas samo divimo lijepom ezanskom glasu koji do nas sa minaretskih razglasa dolazi i na tren nas iz naše zauzetosti dunjalukom prene ili ga čujemo kao jedini istinski poziv na spas. Razumijevamo li ga kao poziv na življenje u skladu sa: „EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH, EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH“. Ovo svjedočenje ezansko u nama treba uvijek inicirati dva pitanja: Zašto i kako? Zašto neko djelo činimo i kako ga činimo? Vjera nas uči da djela činimo u ime Boga i da ih činimo po sunnetu Poslanikovu. Ezanski poziv je dakle poziv na iskrenost i ispravnost. Šta je nama džuma? Je li to samo naše sedmično okupljanje ili je to naš odziv na izričiti Božiji poziv da se opomenemo, da s Puta ne skrenemo. Džuma mora biti mjesto gdje širimo svoje znanje o vjeri i snažimo istu u srcu kako bismo ustrajavali u dobru. Svakom je ibadetu zadaća odgajati čovjeka, i džumi je to cilj. U sedmici postoji taj džumanski sahat u kojem nam je zabranjeno za dunjalukom trčati i u kojem ćemo učiti o ravnoteži između tijela i duše, dunjaluka i ahireta. Konačno, hidža je prilika da se upitamo koliko smo jedni drugima blizu, koliko smo jedni drugima spremni pomoći, jedni druge od zla braniti... hidžra je prilika da preispitamo koliko smo mi danas zbratimljeni? Uzvišeni Bože, molimo Te, poruke hidžre učini našim putokazom. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
22.09.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

09.08.2017.

MUSLIMAN PERFEKCIJI TEŽI

Da bude čisto tijeli, odijelo i mjesto, to je uslov za njegovu ispravnost. Islam insistira na perfekciji u svemu, pa i kad kao uslov za ispravnost namaza postavlja čistoću. Naša vjera je ljudskoj prirodi prirođena, a ta priroda naša nije uvijek na nivou perfektnosti pa se dopušta obaviti namaz i u odijelu u kojem smo na njivi radili, šalovali i betonirali, jer to nije nečistoća koja bi namaz neispravnim učinila. Znamo, da svaka nečistoća koja se kao nedžasetu –l- kubra definira, ne smije biti ni na tijelu, ni na mjestu ni na odijelu i znamo da čovjek ne može biti džunub pri stupanju u namaz. Ovdje dakako treba naglasiti i da se pod pojmom čistoće spomenutog podrazumijeva i čistoća od harama. Abdest uzeti, po potrebi se okupati a u nuždi tejemum uzeti. Ovo je također uslov kojeg je obaveza ispuniti da bi namaz ispravan bio. U mektebu smo učili sve o abdestu, o njegovim šartovima, sunnetima, mustehabima, mendubima. Znamo, da ako nema dovoljno vode možemo se ograničiti na farzove samo, a ako uopće vode nemamo tad ćemo se simbolično, zemljom čistiti, tejemum ćemo uzeti. Biti propisno obučen. Da bi namaz bio ispravan, treba se, tako zahtijeva vjera, propisno obući. Allah dž.š., naređuje, a Poslanik to oblačenje objašnjava. Kao i u drugim pripremama za namaz i ovdje postoji nužna situacija. U našoj osnovnoj literaturi koja se bavi ibadatom, ILMIHALU, piše, da je za muškarce nužda u oblačenju u pripremi za namaz da pokriju najmanje svoje tijelo od pojasa do ispod koljena. Namaz u ovakvoj, nužnoj odjeći dozvoljen je samo u nuždi. Ako, čovjek ima šta obući, a svoju pripremu za namaz reducira na nuždu, upitna je ispravnost namaza. Ovo želim posebno naglasiti jer je sve češća pojava pristupanja u namaz i to u džematu u odjeći koja se naziva nužnom. Ako biste, draga braćo, u tim hlačicama koje, istina je, zadovoljavaju nužnu potrebu pristupanja namazu, krenuli u općinsku zgradu ili u zgradu suda, u konzulat ili ambasadu, u ministarstvo ili vladu, bili biste vraćeni s objašnjenjem da ste neadekvatno obučeni. Te institucije drže do reda i žele štititi svoj dignitet. Ne dopuštaju da ih neko svojim neozbiljnim oblačenjem ponižava, nipodaštava. Ovo je Božija kuća. Ovdje dolazimo razgovarati sa Allahom, pa neka znate, draga braćo, da vam je namaz u toj samo za nuždu dovoljnoj odjeći, okrnjen, nepotpun, sumnjiv. Nisam ovlašten, jer je to Božija kompetencija, da kažem da je namaz neispravan, ali upitajte se sami, zamislite se da vam ne daju u zgradu u kojoj je domaćin čovjek a vi mislite da je ispravno doći u takvoj odjeći u onu koja se Božijom zove. Na vrijeme klanjati. Upitan, koje je djelo najbolje, Poslanik je rekao: „Namaz u njegovo vrijeme“. Ovdje se naravno misli na prvo vrijeme, ono, čim namaz nastupi jer je svako odgađanje dobrog djela problematično zbog činjenice da ne znamo do kada ćemo disati. Istina je da je namaz obavljen u svom vremenu a npr. vrijeme podne je, od podne do ikindije, ispravan, ali nije jednako vrijedan kao onaj koji je obavljen u prvo vrijeme. Pogotovo ako je odgađanje neopravdano. Nije propis naše vjere ni okrutan ni nemoguć ali svaki insistira na perfekciji i istoj trebamo težiti. Ima braće koja u našim okolnostima početak namaza u džematu smatraju s početkom farz namaza, ne pridajući važnost sunnetu. Nama vjekovima namaz počinje odmah iza ezana, osim akšama, svaki počinje sa sunnetima i tada mu se pristupa. Ta naša braća koji sunnete provedu u razgovoru i čekanju a želeći postići nagradu prvog safa, preko braće koja su smjerno obavili sunnetske rekate prekoračuju i žure, ne shvatajući da oni ustvari proizvode nered što je veći problem jer skrnavi džematski sklad od eventualne nagrade za stajanje u prvom safu. Da bi namaz bio ispravan, treba se ispravno okrenuti, a to znači po naredbi Božijoj, lice svoje prema Mesdžidul haramu usmjeriti. I u ovom kao i drugim propisima postoje izuzetci i nužne situacije. Allah dž.š., nas uči da ako ne možeš istražiti gdje je kibla, kud god da se okreneš, tamo je strana Božija. Ova spoznaja da će nam biti ispravan namaz i ako se ne okrenemo prema kibli ne oslobađa nas obaveze da ispravnu stranu tražimo. Isto tako spoznaja da će biti ispravan namaz u neadekvatnoj odjeći ne oslobađa nas obaveze da se po propisu i lijepo obučemo, baš kako to Allah dž.š., naređuje: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete namaz da obavite, kada hoćete uz džamiju da idete“. Nije dovoljno da bi se vjernikom potvrdili samo u srcu šehadet imati. U šartima naše vjere se kaže, i to u prvom, da trebamo svjedočiti Allahovo jedinstvo i Muhammedovo poslanstvo a to znači iskazati ga, obejaniti, javnosti saopćiti da smo muslimani. Vjera jeste u srcu ali je obaveza i da šehadet bude na jeziku. Jeste i nijjet u srcu, ali da bi se namazu, toj temeljnoj dužnosti našoj, tom stubu naše vjere ozbiljno pristupilo, treba nijjet i reći, jezikom ga očitovati. Ne treba sporiti da je nijjet u srcu i da ako ga i ne izgovorimo namaz je valjan ali braćo, zar se kao muslimani ne borimo za perfekciju u svemu pa i u upotpunjenju nijjeta. Na kraju da kažem, može se različito klanjati, četiri su pravne škole u našem ummetu, a to znači i toliko načina da se namaz obavi. Svi su ispravni a za nas je najbolji onaj kojim ne narušavamo vjekovima građeni džematski sklad i naše zajedništvo. Nema sumnje da voda i uvezena i domaća će ugasiti našu žeđ. Kupujući domaću mi osim što gasimo žeđ našem društvu donosimo korist. Kupujući tuđu mi hoćemo ugasiti žeđ ali nećemo koristiti ni našem društvu ni našoj državi. Često postupajući tako mi ustvari jačamo neprijatelje i ovog naroda i ove zemlje. Koga pomažemo kad prihvatamo drugo a ostavljamo naše? I to drugo i to naše je kad je u pitanju namaz ispravno, ali slijedeći naše mi snažimo naše zajedništvo i donosimo korist našem društvu. Koga pomažemo ako prihvatamo tuđe? Eto s tim pitanjem želim da danas s ove džume pođemo kući. Uzvišeni Bože, pomozi nam da perfekciji težimo i nad jedinstvom našim neumorno bdijemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
11.08.2017.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
224737

Powered by Blogger.ba