Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

17.12.2014.

PROŠLO VRIJEME JE PROŠLO ZAUVIJEK

Čovjeku bi, pogleda li oko sebe, trebalo biti jasno da je prolazan i smrtan. Tu oko nas, naša su mezarja koja nas opominju i na prolaznost podsjećaju, a tu je i stalno nastajanje i nestajanje života u svjetovima koji s nama životni prostor dijele. Bilje raste i suši se, a ima životinja čiji je životni vijek od jednog dana kraći. Sve to čovjek posmatra, vidi, a k tomu još Kur'an ga jasno opominje prolaskom, iščeznućem vremena i smrtnošću svega. U prirodi vremena je da u njemu sve nestaje, samo Stvoritelj ne. I samo vrijeme nestaje s onim što u njemu iščezava. Vrijeme je poput vatre. Kao što istovremeno vatra se ugasi zajedno sa onim što vatru čini, tako i vrijeme nestaje sa onim što u njemu prolazi. Nestat ćemo mi, i naše vrijeme će nestati. Zato je opomena Stvoriteljeva tako snažna i upečatljiva kad želi skrenuti našu pažnju na podareno nam vrijeme. „Tako mi vremena, čovjek je na gubitku, osim onih koji vjeriuju i čine dobra djela i koji su na strani istine i na strani strpljivosti“./Asr/. Ne može se vratiti izmuženo mlijeko u vime, ne može se vratiti ni protekla sekunda vremena. Vrijeme je nepovratno. Arapski pjesnik el Meari kaže: „Jučer, koje je prošlo, iako je blizu, svi stanovnici Zemlje vratiti ga ne mogu“. Bit će ljudi koji će, o njima nam kazuje Poslanik, moliti da budu ponovo vraćeni na zemlju da im bude data druga prilika, pa da život ovdje iskoriste. Povratka nema. Bit će i onih koji će, Kur'an nam kazuje, zažaliti što su uopće ovdje došli. „Da sam Bogdo prašina ostao“, vapit će. Postoje i oni koji će Allaha moliti da ih vrati pa da sve isto i na isti način na Dunjaluku rade i Bogu u susret odu jer su to na veličanstven način učinili. To su šehidi. Ni njima, niti ikome drugom ima povratka. Vrijeme je nepovratno. Dunjaluk se nikom dva puta ne poklanja. Abdullah ibn Omer r.a., pripovijeda: „Jednom sam bio kod Poslanika, ustao je neki Ensarija i upitao:'O Allahov poslaniče, koji je čovjek najmudriji, najrazboritiji i najodlučniji?'. 'Onaj kome je smrt stalno na umu i onaj koji se više od drugih priprema za nju prije nego što ona dođe! Takvi su najmudriji, najčvršći, najrazboritiji. Oni na ovom svijetu stiču poštovanje a na Ahiretu počasti'. Odgovori mu Poslanik./Medžmeu zevaid/. Svijest o prolaznosti dunjalučkoj i vjera u vječni užitak ili patnju trebala bi biti čovjeku poticaj snažan da svaki poklonjeni mu trenutak iskoristi i čineći dobro za smrt se priprema. Ljudska stanja se mijenjaju. Iz siromaštva ljudi prelaze u bogatstvo i obrnuto. Iz zdravlja u bolest i obrnuto. I ne bi onaj koji želi počast ovdje i spas tamo ni u jednom stanju smio zaboraviti svoju osnovnu zemaljsku zadaću. Na mnogo mjesta u Kur'anu, Allah dž.š., čovjeka podstiče na stalnu budnost i akciju. „O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili“./Maide, 105./. „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On zna dobro šta radite“./Hašr,18./. „Nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje“./Ali Imran, 133./. Gdje god da si, sve jedno kojim se poslom baviš, kakvu funkciju u društvu imaš, ne zaboravi nikad, vrijeme neumitno teče i sve u njemu prolazi. Svakim korakom i svakim proteklim trenutkom bliži si kaburu, a Osman r.a., bi na sami spomen mezara plakao iz straha za sebe i bojazni da li je dovoljno dobro pripremio se i je li dunjalučko vrijeme ispravno koristio. Od Halida bin Umejra el Adevija r.a., prenosi se: „Hutbu nam je držao Utbe bin Gazvan r.a.. Zahvalio je Allahu, Njegovo ime veličao, a zatim rekao:'Znajte, ovaj prolazni svijet je oglasio da prolazi, on će brzo doći svome kraju i od njega neće ostati ni koliko onaj talog na dnu ćupa kad se iz njega voda izlije. Vi preko njega prelazite u kuću koja kraja nema – pa pređite to rastojanje čineći dobra djela. Poslanik nas je obavijestio, da kamen kad se baci sa ivice Džehennema, sedamdeset godina pada, a ne dotakne mu dno. Tako mi Allaha tako dubok i širok Džehennem, bit će popunjen. Zar se čudite tome? Isto tako nas je Poslanik obavijestio da je razdaljina od jednih do drugih džennetskih vrata četrdeset godina, a doći će dan kad će on biti pun stanovnika svojih. Znajte, kaže Utbe bin Gazvan, bio sam jedan od sedmerice koji su uz Poslanika bili. Nismo imali šta jesti osim lišća s drveća koje nam je ožugalo krajeve usta, a ja sam jednom našao komad odjeće koji sam popolovio pa jednim dijelom pokrio svoj donji dio tijela a drugi dao Sa'd bin Maliku. Sada, svaki od nas sedam je na vlasti, emir u ovom ili onom gradu. Utječem se Allahu od toga da bih ja sebe smatrao velikim tamo gdje sam kod Allaha sićušan, ali nije bilo ni jednog poslanstva a da ono nije iščezavalo i bilo preobraženo u kraljevstvo. Takva sudbina je i sa ovim, posljednjim poslanstvom koje je preobraženo u vladavinu pa ćete i vi tako poslije nas imati i iskusiti vladare i vidjeti koliko su daleko od Poslanikova sunneta“./Muslim/. Insanu je svojstven zaborav. Zaborav je svojevrsni oblik milosti Božije. Čovjek zaboravi muku i bol preživljenu, zaboravi neugodnost, ali s obzirom na stalno prisustvo opominjatelja oko nas, koji nas na našu prolaznost podsjećaju, musliman nikad Poslanikov put i njegov sunnet ne smije zaboravu prepustit. Bio vladar ili ne, direktor ili radnik, bogat ili siromašan, star ili mlad, na sve se jednako odnosi zakon Božiji. Po tom zakonu mi, kao i sve drugo prolazimo i vrijeme nam dunjalučko podareno zajedno s nama iščezava. Iskoristimo ga, kako ne bi bili od onih koje je Allah dž.š., gubitnicima nazvao. Mustevrib bin Šedad prenosi: „Poslanik je rekao: „Allaha mi, ovaj svijet je naspram Ahireta baš kao ono malo vode na prstu kad se prst u more zamoči, pa neka svako usporedi more i to malo vode“./Muslim/. Uzvišeni Bože, pomozi nam da svijest o susretu s Tobom bude naš stalni poticaj na činjenje dobra. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
19.12.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

10.12.2014.

DŽAMIJSKI SE PONAŠAJ

Džamija je Bogu najdraže mjesto na zemlji. Graditi je i održavati, potvrda je prisustva imana u našim srcima. Ebu Seid el Hudri r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Kada vidite nekog čovjeka da se svikao na džamiju, posvjedočite da on ima imana u sebi jer Uzvišeni je rekao: „Allahove džamije gradi i održava onaj ko vjeruje Allaha i Sudnji dan“./Tirmizi/. Vjernik, musliman ide u džamiju jer ga u nju poziva Stvoritelj i jer će u njoj naći ono što je Poslanik radio. Omer r.a., prenosi da je Poslanik rekao: „Posjećivanje džamije jutrom i večerom ubraja se u džihad, trud na Allahovom putu“./Medžmeu zevaid/. Na svaki korak učinjen ka džamiji, deredžu si kod Gospodara podižemo i tim korakom se od grijeha čistimo. Za svaki trenutak proveden u džamiji bit će nam nadoknađeno hladom, kad drugog hlada ne bude bilo. Ebu Hurejre r.a., prenosi od Poslanika: „Nikad neće musliman doći u džamiju radi namaza i zikra a da mu se Allah neće obveseliti baš kao što se porodica obveseli nekom svom članu koji je dugo izbivao, pa se vratio“./Ibn Madže/. Džamije su Božije kuće. Da ih gradimo obavezni smo a i održavati ih, naša je dužnost. Aiša r.a., kaže: „Poslanik je dao preporuku da se džamije grade unutar naseljenih područja, te da se drže čistim i urednim“./Ebu Davud/. Musliman je obavezan u džamiju dolaziti uredan i čist. To je naredba Božija „lijepo se obucite“ /Earaf,31/, naređuje Svevišnji kad u džamiju idete. Musliman kad ide u džamiju ne smije ni jednim svojim gestom uznemiravati nekoga, pa tako nam je, opće je poznato, Poslanik zabranio da kad u džemat idemo jedemo luk i prasu, jer ćemo neugodnim zadahom uznemiravati braću klanjače, ali ne samo njih, meleki se uznemiruju. Jednako je zabranjeno doći u džamiju u odjeći koja se na znoj čuje, čarapama koje neugodno mirišu, ali i sa prejakim mirisom, a sve to iz poštovanja prema kući Božijoj i obavezi vjerničkoj da nikoga ne bihuzuri. U džamiju se ulazi desnom nogom, tako je činio Poslanik, a sve što je činio, sunnet je i nagrada slijedi svima koji sunnet slijede. Abdullah bin Amr bin As r.a. prenosi da je Poslanik pri ulasku u džamiju učio: „Utječem se Allahu, Njegovim plemenitim licem i Njegovom vječitom veličinom od prokletog šejtana. I kad bi to proučio, šejtan bi reci: „On je od mene spašen u ostatku dana“. /Ebu Davud/. O čistoći džamije vodi brigu svaki klanjač, svaki njen posjetilac, jer brinuti o kući Božijoj izuzetno je dobro. Od Enesa r.a., prenosi se kako je u vrijeme Poslanika živjela jedna žena koja je brala trunje po džamiji. Kad je umrla niko nije obavijestio Poslanika o njezinoj dženazi, našto Poslanik reče: „Kad neko od vas preseli na Ahiret, onda me obavijestite o tome“! Nakon toga joj je klanjao dženazu i rekao: „Vidio sam je u Džennetu, zato što je brala trunje po džamiji“./Medžmeu zevaid/. U kakvom stanju ostaviš zahod nakon upotrebe? U kakvom stanju ostane abdesthana iza tebe? Gdje ostaviš papuče nakon što abdestiš? Kako se prema kući Božijoj odnosiš i praviš li sebi mjesto u Džennetu brinući se o čistoći džamije? Kad se u džamiju uđe na namaz, sjeda se redom u safove u sljedeće prazno mjesto. Saf se formira sa sredine pa se širi ravnomjerno na obje strane. Nepopunjen saf krnji namaz. Klanjati, a ispred tebe prazno mjesto u safu, to u pitanje potpunost tvog namaza dovodi. Bespotrebno je ljudima koji znaju šta je džamija, šta je namaz u džematu i šta je vrijednost ispravnoga safa, svaki put govoriti, popunite safove. Ko to od nas u autobusu stoji a postoji mjesto za sjest? Niko normalan. Nema i ne treba biti stida, niti od bilo koga zazora da sjedeš na ono mjesto koje je prvo prazno kad si ušao, redajući se od prvog safa. Nema u džamiji ničije rezervisano mjesto. Prvi saf je najvrijedniji, pa slijedeći, i slijedeći ... Ako si došao pred sami namaz, logično je da ne koračaš preko safova da bi našao prazno mjesto. Događa se, međutim, da više mjesta ima u prvim, nego u zadnjim safovima, jer svi hoće što prije da izađu sa namaza, da što prije napuste džamiju. Namaz se oglašava ezanom. Ezan je poziv u Božiju kuću, poziv je to na razgovor sa Stvoriteljem tvojim. Poslanik nas uči, da kada se ezan čuje, šutimo i da je jedino što u tom trenutku možemo govoriti, to je ponavljanje ezanskog teksta za muezinom, a u onim dionicama gdje se na namaz i spas poziva treba izgovarati:LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAHIL ALIJJIL AZIM“. U našim je džamijama praksa sasvim suprotna. Baš u vrijeme ezana ljudi razgovor zametnu i baš kao da je tada nužno reći i ispričati bratu svom u safu to što želiš, bez ikakve mogućnosti odgode. Poslanik nas uči, da onaj ko ne ponavlja za muezinom riječi ezanske već priča i ezan ignoriše, na Ahiretu će mu se uši užarenim olovom napuniti. Znali su to naši djedovi i nane i svaku su aktivnost u njivi, u vrtu, na livadi prekidali kad ezan čuju. Volove u orini zaustavljali, konje u vršaju odmarali, kopače u postati prekidali kad se ezan čuje. To su bili naši dobri prethodnici koji poštovaše Poslanika i tradiciju našu više nego što ćemo mi ikad. U nas u džamiji, i našim džamijama, ušuti se kad se ezan završi. Dok uči s njim se nadvikujemo. Istovremeno tvrdimo da smo sunnetu predani i da svako slovo poslanikove prakse živimo. Tokom sjedenja na ettehijjatu, neumorno kažiprstom šejtana odgonimo a on nas potpuno od slušanja ezana udalji. Jesmo li ga otjerali? Kad se Kur'an uči, izričita je naredba Božija: „Vi šutite i slušajte da biste spašeni bili“./Earaf,204./. Slušati Kur'an je iznimno dobro djelo. Meleki ga slušaju i džinni također i čude se ljepoti njegovoj. Ne izbjegavaj sevape, ne bježi od spasa, tako što dok se Kur'an uči, ti suprotno pravilima džamijskim i zapovijedi Božijoj postupaš. Kad se namaz završi, zikriti treba, ajeti kursijju ili ćursi dovu učiti. U našim se džamijama i džematima od uvijek, kroz stoljeća zikrilo, tespihalo kad se namaz završi, tespihalo se poslije svih namaskih rekata. Od skora, ta je naša praksa i lijepa nam tradicija narušena. Jedni zikre poslije sklanjanog namaskog farza. Ima namaza (sabah i ikindija) u kojima je sklanjani farz istovremeno i kraj namaza pa ipak nema jedinstvenog pristupa ovom ibadetu. Kad jedni normalno poslije tog farza zikre, drugi u neredu izlaze iz džamije, pričaju, ne primjereno se ponašaju i neukusno sjede u kući Božijoj. Kad u drugih namaza naša braća zikre poslije farza niko im ne smeta jer tada drugi dio, onaj glavni dio džemata klanja sun sunnet. Kad se muezin oglasi sa početkom zikra, tad oni počinju hodati, pričati i sve nas ubjeđivati da je baš to po sunnetu. Džamija nije mjesto nereda, zato bi bilo dobro da se poštuju džamijska pravila i čuva naša vjekovna tradicija. Da se čuva naš tradicionalni odnos prema džamiji, prema ezanu, prema učenju Kur'ana, prema zikru, prema džematu kao instituciji. Uzvišeni Bože, veži naša srca za džamiju kako bismo Tvoga hlada dostojni bili. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
12.12.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

03.12.2014.

SUD O NAMA NIJE U NAMA

Naši i kriteriji Stvoritelja našeg u vrijednovanju ljudi nisu isti. Mi ljude cijenimo po onome što vidimo, a vanjštinu vidimo. Ni u čije srce mi ne možemo zaviriti i ničiju iskrenost u nijetu procjenjivati. Naš je narod na temelju tih svojih, a jedino dostupnih, kriterija izgovorio pravilo po kojem cijeni ljude. Kaže: „Bogat – pametan, odjeven – lijep, sit – veseo“. Allah dž.š., On Uzvišeni, ne gleda u ono po čemu mi čovjeka cijenimo. Poslanik nas je podučio da Stvoritelj naš neće gledati u naša odijela i izglede naše, već će gledati u naša srca i naša djela. Allah dž.š., će gledati u naša srca, bogobojaznost će našu cijeniti i iskrenost nijjeta za svako djelo vrijednovati. Kaže nam : „Najbolji od vas je onaj koji je najbogobojazniji“. /Hudžurat, 13./. Allah dž.š., će gledati u naša djela, a On zna koliko je koje djelo iskreno i u ime koga učinjeno. I mi znamo, svak za sebe, to zna. Za druge ne znamo, pa često donosimo pogrešan sud o ljudima. Od Sehla bin Sa'da es Saidija r.a. prenosi se: „Pokraj Poslanika je prošao neki čovjek, a Poslanik upita ashaba s kojim je sjedio: „Šta znaš o ovom čovjeku“? Ashab mu odgovori: „To je jedan od najpoštovanijih ljudi. Tako mi Allaha, kada on predloži nekoj djevojci da se za nekog uda, to se prihvati, kad se zauzme za nekog, to se zauzeće prima“. Poslanik je šutio a zatim naiđe jedan drugi čovjek pa Poslanik upita svog ashaba: „A šta znaš o ovom čovjeku“? Ashab mu odgovori: „O, Božiji Poslaniče, ovaj čovjek je jedan od onih siromašnih muslimana. Kad on predloži nekoj djevojci da se uda, to se ne prihvata, kad se on zauzme za koga, to se zauzeće ne prima, a kad govori, drugi ne obraćaju pažnju na njegov govor“. Poslanik na to reče: „Kada bi se čitav Dunjaluk napunio ljudima koji su kao onaj prvi koji je naišao, ovaj drugi bi kod Allaha bio bolji od svih njih“./Buhari/. Nije Allahu dž.š., važno koliko neko dunjaluka posjeduje. Jasno je da naša vjera nema ništa protiv da čovjek posjeduje, da bude bogat ali da bi bio spašen i kod Gospodara svog na deredži visokoj, treba biti skroman, ponizan i uvijek pri ruci onima koji pomoć trebaju. Ebu Derda r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Tražite me među siromasima, jer zaista vi ste opskrbljeni i potpomognuti vašim siromasima“./Ebu Davud/. Mus'ab bin Sa'ad r.a. prenosi da je Sa'ad r.a. umišljao sebi da ima prvenstvo nad onima koji su siromašniji od njega, našto je Poslanik rekao: „A zar ste vi pomognuti i opskrbljeni ičim osim vašim siromasima?“/Buhari/. Gdje je pomoć koju nama siromasi daju? Kako oni bogatima pomažu? Odgovor ćemo naći u riječima Pejgamberovim: „Hoće te li da vam pokažem džennetlije?“, upitao je Poslanik, „Svaki siromašni, ponizni musliman koji je toliko blizak Allahu da, kada bi se zakleo da će Allah nešto dati, Allah bi zbog njega dao da se to ostvari“. „A ko su džehenemlije?“, upitao je, „Svaki bogati tvrdica, pokvarenjak i osioni čovjek“./Buhari/. Od Sevbana r.a. prenosi se da je rekao: „Poslanik je rekao: „U mome ummetu ima onih koji, ako bi neko od vas od njih zatražio jedan dinar, oni mu ga ne bi mogli dati, ako bi neko od vas od njih zatražio jedan dirhem, oni mu ga ne bi mogli dati, čak i ako bi neko od vas od njih zatražio hiljaditi dio dinara, oni mu ga ne bi mogli dati, ali, ako bi neko od njih zatražio Džennet od Allaha, on bi mu bio dat. Takvi na sebi imaju samo dva ogrtača, i na njih niko ne obraća pažnju, ali da se zakunu da će Allah nešto dati, Allah bi njihovu zakletvu ispunio“./Medžmeu – zevaid/. Naš narod kaže: „Fukarluk nije sramota, a denbeluk (ljenost) jest“. Treba praviti razliku između onih koji su siromasi i u neimaštini žive a ne mogu privrijediti i onih koje je u stanje potrebe, ljenost dovela. U našem narodu se veli: „Kako majka i nana djecu njeguju, tako ljenčine i besposlenjaci odgajaju siromaštvo“. Ove druge treba da rade i stiču natjerati, a na ove prve i društvo i svako od nas pojedinačno treba obratiti pažnju. U granicama naših mogućnosti treba pomoći naše sugrađane koji su kao što vidjesmo miljenici Božiji, a nama su tu kao iskušenje dati. Abdullah ibn Abbas od Poslanika prenosi: „Na Sudnji dan će biti doveden šehid, pa će stati da polaže račun, pa će biti doveden onaj koji je dijelio sadaku, pa će polagati račun, a onda će biti doveden onaj ko je na Dunjaluku bio u belajima, on neće stati pred Mizan – tereziju, niti će biti suđeno njemu. Na njega će biti izlivena toliko obilna nagrada da će oni koji su na ovome svijetu udobno i raskošno živjeli poželjeti da se njihova tijela raskomadaju pa da i na njih Allah dž.š., izlije takvu nagradu“./Medžmeu-zevaid/. Ne razumimo pogrešno! Ne zahtijeva naša uzvišena vjera da siromaštvu težimo. Od nas se traži da iz onoga što nam je Svevišnji podario, protiv siromaštva se borimo i svakom čovjeku osmijeh na lice vratimo i sofru obezbijedimo. Za sreću treba sasvim malo. Svojim djelom koje je Bogu drago i koje će nas kod Njega na deredžu višu uzdignuti, usrećimo i sebe i druge. Odkloniti nevolju bratu svom na ovom, znači bez nevolja i teškoća biti na svijetu budućem. Uzvišeni Bože, sačuvaj nas od siromaštva i učini nas od onih koji siromahu leđa ne okreću i koji ne donose sud o ljudima na temelju onog što ljudi od imetka imaju. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
05.12.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

26.11.2014.

UNIVERZALNE SU ZAPOVIJEDI BOŽIJE

Džabir ibn Abdullah kaže: „Čuo sam Allahova Poslanika da je rekao: „Na pločama koje je Allah dž.š., dao Musau a.s., bilo je ispisano: - Nemoj Mi pripisivati ortaka ni druga. Obećavam, a Moje obećanje je istinito, da će lica onih koji su Mi nekog jednakim smatrali biti vatrom spržena. - Budi zahvalan Meni i roditeljima, zaštitit ću te od propasti. - Nemoj ubiti nevinoga. Ako to učiniš, zemlja, ma koliko prostrana bila, postat će ti tijesna i izazvat ćeš Moju srdžbu, pa biti bačen u Džehennem. - Nemoj se Mojim imenom lažno zaklinjati. Ja neću opravdati nikoga ko Mene ne veliča i ne drži do Mojih imena. - Nemoj zavidjeti ljudima na onome čime sam ih darivao. Zavidnik je neprijatelj Mojim blagodatima, odbija Moju odredbu i srdit je na Moju podjelu koju sam načinio međ robovima Mojim. Sa takvima nemam ništa, niti oni išta sa Mnom imaju. - Nemoj krasti i ne bludniči. Ako to učiniš, Ja ću Svoje lice od tebe zaklanjati i zatvorit ću pred tobom kapije nebeske. - Želi ljudima ono što sebi želiš. - Nemoj životinje klati u nečije drugo ime osim u Moje, jer ne volim žrtvu koja je u nečije drugo ime, a ne u Moje prinesena. - Izdvoji subotu samo za sebe i tada oslobodi porodicu svoju poslova“. Poslanik a.s. je rekao: „Allah dž.š., je Musau a.s., subotu učinio danom odmora, a za nas je izabrao petak i učinio nam ga danom odabranim“. /Tenbihul gafilin/. Allah dž.š., je uvijek, objavljivao jednu, istu vjeru. To je vjera u jednog Boga. Nikad, nikome nije bilo dozvoljeno da Stvoritelju ikoga ravnim smatra i da Ga, Uzvišenog i sa čim poredi jer: „Njemu ništa slično nije“. Od ljudi, robova Svojih, Allah dž.š., traži da samo Njemu robuju i samo od Njega pomoć traže. Traži Uzvišeni da, želi li čovjek da mu djela budu primljena kod Gospodara i na Ahiretu nagrađena budu, u ime Jednog Jedinog budu činjena. Sve grijehe će Milostivi kome hoće oprostiti osim širka, jer širk je nasilje veliko. Potvrda jedinstva Božijeg, LA ILAHE ILLELLAH, na Mizanu ahiretskom bit će najteže djelo, a ko Božije jedinstvo svjedoči u Džennet, sigurno će ući. Allah dž.š. je svim ljudima blagodati podario mnoge, a od ljudi zahvalu zahtijeva. Preko svih poslanika je poručivao ljudima, zahvalan budi Meni, a roditeljima dobročinstvo čini. Ako si čovječe, svjestan da je Bog izvor svake blagodati i ako si svjestan žrtve roditeljske za tebe, Allah dž.š., će te od svakog zla udaljiti. Čuvat će te od svega što je pogubno za tebe, produžit će ti život dunjalučki, podariti ugodno življenje ovdje i preselit će te na mjesto, od dunjalučkog bolje. Ubiti nevina čovjeka je takav poremećaj na zemlji da će ubici bez obzira na njenu prostranost, zemlja tijesna postati. On srdžbu Božiju izazove i sebe Džehennemu usmjeri. Uzvišeni naglašava da je grijeh, i to veliki, ubiti čovjeka nevina. Čovjeka ubiti, bez obzira na rasu, vjeru i naciju, jer svaki čovjek je djelo Božije i proklet je onaj koji to djelo ruši. Ko može opravdati toliko nevinih žrtava u Palestini, a Musau a.s., ove riječi su objavljene. Ko može opravdati nevine žrtve u Afganistanu, Iraku, Siriji, Prijedoru, Srebrenici a zapovijedi Božije su univerzalne. Allah dž.š., trpi nevjerovanje, jer je ostavljeno čovjeku na izbor da vjeruje ako hoće i da ne vjeruje ako hoće. Allah dž.š., ne toleriše i ne trpi nasilje i nepravdu. I zato je vjerniku zadaća da je uvijek i svugdje protiv nasilja a na strani obespravljenog. Vjernik ne zloupotrebljava ime svjetova Stvoritelja i ne kune se imenom Njegovim, ustvari, uopće se ne kune, jer istina je svojstvo vjernikovo. On nikad i nigdje lažno ne svjedoči. Zna, za zapovijed Božiju, da istinu govori i pravedan bude makar to bilo i protiv bližnjih njegovih. Tri puta je Poslanik ponavljao da je lažno svjedočenje grijeh težak i upozorio nas da od toga budemo daleko. Nije Opskrbitelj svega, svima na Dunjaluku isto dao. On, Uzvišeni, po svojim kriterijima, a obaviješten je o svemu, blagodati je razdijelio. Nekome je dao više, nekome manje, a vjernik zna da je to Božija podjela i zato u srcu njegovom zavidnost ne stanuje. Zavidnik je neprijatelj blagodatima Božijim, srdit je na podjelu Božiju a Uzvišeni kaže da sa takvim ne želi imati ništa. Ima ljudi na zemlji od kojih Allah dž.š., okreće lice i nebeske kapije pred njima zatvara. To su kradljivci i bludnici. Zatvorena kapija nebeska, simbolizira uskraćivanje blagodati Božijih, pa je jasno da kapije zatvara čovjek grijesima svojim. Kad ti ruka za tuđim pohita, znaj da se vrata milosti Božije pred tobom zatvaraju. Kad požudu i strast svoju izvan halal okvira požuriš zadovoljiti, nebeske kapije se zatvaraju a ti siromaštvu hitaš. Allah dž.š., od ljudi traži, da ovdje na zemlji načine mjesto sreće. Moguće je to. Ima jedno zlatno etičko pravilo koje je u svim religijama temelj na kojem se trebaju graditi i urediti odnosi međuljudski. Pravilo glasi: „Želi drugome, ono što sebi želiš!“. Poslanik Muhammed a.s., je rekao: „Mu'min je onaj od koga su sigurni imetak i život drugih ljudi. Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su pošteđeni ostali ljudi. Mudžahid je onaj ko se bori sa samim sobom, kako bi bio u pokornosti Bogu, a muhadžir je onaj ko ostavlja loše djelo, ružne navike i grijeh“. /Ebu Davud/. Uzvišeni Bože, pomozi nas da Tvojih zapovijedi budemo sljedbenici pravi. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
28.11.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

19.11.2014.

NA RUŽNO DJELO VJERNIK REAGIRA

Među stvorenjima Božijim ne postoji niko osim čovjek, ko može loše djelo učiniti. Među tim stvorenjima također, nema nikog osim čovjeka ko može okolinu svoju uljepšati a ružno djelo otkloniti. Sva stvorenja Božija osim čovjeka, žive po od Boga određenom pravilu, slijedeći svoj instinkt, svoj nagon i nemaju mogućnost iskoračiti iz granica sunnetullaha, od Boga uređene prirode i svjetova oko nas. Između ljudi samih, Allah dž.š., je uvijek slao čovjeka koji će ljude ka dobru usmjeravati a od ružnog udaljavati i koji će insistirati da se loše djelo ukloni, spriječi. Nebrojeno puta smo čuli hadis: „Ko vidi ružno djelo neka ga ukloni rukom, a ako ne može rukom, onda jezikom, a ako ne može ni jezikom, neka ga srcem prezire, ovo posljednje je najslabiji stepen imana“./Muslim/. U razumijevanju ovog hadisa uglavnom griješimo i mislimo da vidjeti ružno, odnosi se samo na ružno djelo koje neko drugi čini. Mi međutim ružno djelo ukloniti rukom možemo samo ako je to djelo pri nama, ako smo mu mi uzrok. Ružno djelo može biti rezultat našeg djelovanja, ali može nastati i kao rezultat našeg nemara, nerada, neaktivnosti. Čistoća je stanje na kojem Islam insistira. Islam zahtijeva čistoću svega, čistoću tijela, odjeće, kuće, okoline. Insistira na čistoći govora od ružnih riječi i psovke, insistira da uredimo odnose među sobom... Dužni smo rukom otkloniti ružno, a nečisto tijelo je ružno, pa je održavati čistoću dobro djelo. Rukom otklonimo nečistoću naše odjeće, ružno je i grijeh nečist hodati. Rukom otklonimo nečistoću našeg doma. Neokrečeno, neuređeno je ružno, a to je moguće samo rukom otkloniti. Razbacane stvari oko kuće, neuređena avlija je ružno djelo i može se otkloniti samo rukom i dužni smo to činiti jer Islam je čistoća a musliman prepoznatljiv po redu i urednosti. Ružan govor je ružno djelo. Ukloniti ga treba, metaforički rečeno, rukom, vlastitom voljom i trudom. Psovati je ružno djelo. I to vjernik ukloni „rukom“, odluči s tim prestati i taj grijeh iz života svog protjera. Neuređen odnos u porodici je munker, ružno djelo. Ko ga vidi u porodici svojoj, treba ga rukom ukloniti. Ruka je ovdje metafora za nužni lični angažman na uklanjanju svega, Islamu neprihvatljivog. Neuređen odnos među rodbinom i neodržavanje tih veza je munker. To se ne može ukloniti ničim osim „rukom“, tj. vlastitim korakom ka rodbinskom približavanju. Neuređen odnos u komšiluku je munker. I to se ne uklanja riječju, mora se i treba ukloniti „rukom“, tj. vlastitim trudom da se ti odnosi promijenu, poboljšaju. Munker – loše djelo je naše nedjelovanje na polju zajedničkog nam dobra, pa je ružno kad su nam neuređeni zajednički prostori u selima i mahalama, neuređena mezarja i putevi, napušteni društveni domovi i druga od općeg interesa dobra. Kako je moguće otkloniti to ružno, neprihvatljivo stanje osim rukama vlastitim. Mi često mislimo da smo pozvani upozoravati druge da se grijeha klonu i sve ružno iz svog života protjeraju. Kad nam Poslanik govori da ružno djelo rukom uklonimo, on tada prije svega i rekao bih samo misli na ono ružno kojem smo mi sami našim djelovanjem ili neradom uzrok. Često se ponašamo, kako to Poslanik kaže, kao svijeća koja drugima sija a sama gori. Drugima kazujemo a sami trebamo to činiti. Postoji polje našeg djelovanja gdje se dobro ne može uspostavljati niti ružno eleminisati rukom. Može riječju, opomenom, prijavom nadležnom organu... Mnogo ružnog u našem društvu ima, ima tog munkera protiv kojeg smo dužni ustati i obavezni radi naše dunjalučke budućnosti i ahiretske vječnosti, boriti se. Poslanik nas obavezuje da kad nema prostora za borbu rukom, borimo se riječju. Trebamo opominjati, savjetovati a musliman je dužan i nadležnom organu države prijaviti svakog ko narušava red, ko uništava državno, naše zajedničko dobro, ko svojim djelovanjem oduzima budućnost našoj djeci i nanosi štetu domovini. U uređenim zemljama sasvim je normalno da čovjek koji je vidio drugog da uništava saobraćajni znak, prijavi ga. Da onaj koji bespravno siječe šumu, krade naše zajedničko dobro, bude prijavljen. Da onaj koji ne izvršava preuzetu obavezu, bude prijavljen. Da onaj koji zloupotrebljava službeno vozilo ili neko drugo povjereno mu dobro, bude prijavljen. Šta znači otkloniti loše djelo riječju? Mi smo pozvani kao vjernici da to činimo. I to trebamo činiti na ispravan način. Ispravno je korupciju prijaviti tužilaštvu. Ispravno je bespravnu sječu šume prijaviti inspekciji, policiji. Ispravno je nerad prijaviti poslodavcu. Riječju sprečavati loše djelo, to nam je svima zadaća. Udružimo se u tom poslu, u toj povjerenoj nam zadaći i zajedno u jedan glas se suprostavimo onima koje ne možemo mi pojedinci već mogu službena lica od lošeg, ružnog, neprihvatljivog ponašanja udaljiti. To je borba kojom nas obavezuje Poslanik u spomenutom hadisu. U tu borbu spada i savjet i opomena da se čovjek grijeha kloni, da alkohol ostavi, da ne kocka i sve je to, borba za dobro a protiv zla, jezikom. Vjernik je obavezan svakom zlu i neredu, svakom lošem djelu okrenuti leđa i pokušati ga spriječiti. Postoje i takve situacije kad nismo u prilici ni rukom ni riječju zlo i nered zaustaviti. Npr., često o svjetskim i dalekim pitanjima mjesecima raspravljamo a ni rukom ni riječju ih ne možemo otkloniti. Takva se srcem preziru, a taj prezir grijeha i zla potvrda je da iman u našem srcu živi, jer se sa zlom ne mirimo. Ne zadovoljava se vjernik s time, i zato sve što može ukloniti rukom, ukloni, sve što može spriječiti riječju, spriječi i tako sužava prostor onome zlu koje može samo srcem prezirati. Kad nam se kaže: „Ko vidi loše djelo neka ga ukloni rukom“, zapamti da su to djela koja činiš ti i koja su u tvojoj blizini. Kad nam se kaže da riječju uklonimo loše djelo, tada znajmo da su to djela koja ne možemo ukloniti rukom ali ono što smo mogli rukom, neće biti uklonjeno jezikom. Neće biti dovoljno kad pred Gospodara svjetova stanemo što smo djela koja smo mogli zaustaviti jezikom, mi samo prezirali. Kad na očigledno zlo i grijeh u društvu šutimo mi ne činimo ono što je muslimanu zadaća. Gubimo na kvalitetu našeg imana jer srcem, samo srcem grijeh prezirati najslabiji je imanski stepen. Uzvišeni Bože, osnaži nas da se ružnom djelu, gdje treba suprostavimo rukom, gdje treba riječju a srcem, odnosno samo srcem što rjeđe.Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
21.11.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

12.11.2014.

SPOSOBNI SU PODOBNI

I Džennet i Džehennem, na Mi'radžu Poslanik je vidio. U Džehennemu, između ostalog, pokazan mu je čovjek koji prti breme koje ne može ponijeti a još na njega stavlja. Džibrila, svog pratioca, upitao je: „Ko je ovaj čovjek?“ A on mu odgovori: „To je onaj koji se prihvata obaveza i dužnosti koje ne može ispuniti“. U Objavi, Uzvišeni nam između ostalih kazivanja, kazuje i o Musau a.s., i njegovoj zadaći da Izraelski narod iz ropstva u obećanu zemlju izvede. Svom poslaniku, na tom putu, Allah dž.š., pomaže i očigledna mu znamenja daje. Štap kad ga Musa a.s., baci, on se u zmiju pretvori a ruku kad iz njedara izvadi ona bude sasvim bijela. Ovim znamenjima, on bi trebao ubijediti tlačitelja, da je istina ono što donosi i da je ispravno ono što traži. Zbog težine zadatka i odgovornosti velike, uprkos znamenjima očitim, Musa a.s., se plaši da neće biti na visini zadatka, da neće ispuniti preuzeto i da će ga u laž ugoniti. Gospodaru svome veli: „A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao mog pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lažcem. Pomoći ćemo te bratom tvojim, reče On – i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići, s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaće pobjednici“./Kasas, 34-35/. Musa a.s., jest poslanik. Jest da je i znamenja, mu'džize dobio, ali ipak zna ko od njega bolje zna i ko može u datom trenutku narodu služiti bolje. Zna Musa a.s., ko može znanjem svojim i darom od Boga darovanim pomoći i nema problem da brata svog, od sebe sposobnijeg, zove da mu pomogne, da zajedno narodu služe kako bi mu dobro donijeli. Nije mu povrijeđen ego, nije sujetan, nema zavidnosti i netrpeljivosti među njima. Zajedno su jači, a Musa a.s., prepušta onome ko je bolji od njega ono u šta on nije siguran. Izbori su u našoj zemlji prošli. I konačni rezultati su u ovoj sedmici objavljeni. Konačno se zna šta je ko osvojio i koliko dobio. Sad je jasno ko ima veću odgovornost na našem putu do obećane zemlje. Sva znamenja su u našim rukama i svi aduti, na našoj su strani. Međunarodni su sudovi utvrdili da je na nas, na nezavisnu zemlju izvršena agresija. Utvrdili su da su se ovdje desili teški zločini i da je naš narod žrtva genocida. To su dva dokaza pred kojima svako mora stati i duboko se zamisliti. Ovo kazivanje o Musau i njegov gest da Harunu dadne da radi ono što bolje zna je vrlo aktuelno i krajnje poučno za nas, za naš narod, za naše stranačke prvake i dužnosnike i u vlasti ljude, sada kad se nakon izbora i rezultata konačnih dijele funkcije a svi na njih nasrću i svi ih žele kao da to nije nikakvo breme. Naš put do sigurne, stabilne i socijalno uređene zemlje bio bi kraći kad bi se ljudi racionalno ponašali, kad bi znali šta mogu a šta ne, šta znaju a šta ne znaju. Nije zabilježeno u našoj novijoj, ovoj u kojoj stranački pluralizam živimo, povijesti da je neko ponuđenu funkciju prepustio bratu svom i rekao, daj to njemu, bolji je od mene, sposobniji je svjetske glavešine ubijediti da nam pomognu da dođemo do slobode, do pobjede, do obećane zemlje. Zbog činjenice da nam nije na prvom mjestu sposobnost, učenost i poštenje, već podobnost i poslušnost, mi smo još vrlo daleko od obećane zemlje, od života u sigurnosti i blagostanju. Gazali u svojoj knjizi SAVJETI VLASTIMA zapisuje da su nekog vladara pitali, šta je uzrok da mu sreća okrene leđa i da mu carstvo propadne? Vladar je odgovorio: „Upravo sreća bi uzrokom. Puno se bijah njome zanio, i bijah zadovoljan svojom mišlju i znanjem i zapostavljah savjetovanje sa drugim ljudima. Na visoke položaje postavljao sam nedostojne ljude“. Kad je na vlast stupio Omer bin Abdulaziz, pisao je Hasanu Basriju: „Pomozi me tako što ćeš mi poslat jednog svog čovjeka!“ Na ovo mu Hasan odgovori: „Osoba koja je ljubitelj ovoga svijeta neće ti biti podesna, dok osobi koja je ljubitelj onoga svijeta ti nećeš biti podesan. Nije dobro da vladar daje položaj čovjeku koji nije toga dostojan. Učini li to, upropastit će svoju vlast, zanemariti dužnosti i razoriti svoje kraljevstvo. Akoli vladar povjeri poslove nedostojnim osobama u državi će mu se pojaviti velike pukotine sa svih strana“./Gazali „Savjeti vlastima“/. Sufjan Sevri kaže:„Najbolji je onaj vladar koji se druži sa učenim ljudima“. Kažu da se pomoću ljudi uljepšavaju sve stvari, a da se znanjem uljepšavaju ljudi. Svoju vrijenost ljudi povećavaju pameću. Vladari nemaju ništa bolje od pameti i znanja, jer u znanju je opstanak moći i njena trajnost, u znanju je opstanak sreće i napretka. ./Gazali „Savjeti vlastima“/. I samom Poslaniku, unatoč tome što je on s.a.v.s. Božiji odabranik, Bog zapovijeda da se savjetuje sa umnicima i pametnima: „S milošću Božijom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa opraštaj im i od Boga im traži oprosta i u svemu se savjetuj s njima“./Ali Imran, 159/ A Uzvišeni nas obavještava da je Musa a.s., molio: „I daj mi pomoćnika iz moje porodice, Haruna, brata mi, s njime me osnaži“./Taha, 29-31/. Poslanik Muhammed a.s., je rekao: „Kada Bog Uzvišeni želi dobro nekojem vladaru, podari mu ministra koji savjetuje, koji je iskren i ljubazan. Ako vladar što god zaboravi, ministar ga podsjeti, a ako od njega pomoć zatraži, ministar mu je pruži“. ./Gazali „Savjeti vlastima“/. Nesposoban, neuk, onaj koji se svome predsjedniku ili predpostavljenom ulizuje, dodvorava, koji se poltronski ponaša je nesreća i za vladara i za društvo. U danima smo u kojima se vodi bespoštedna borba za funkcije i pozicije. Ljudi uglavom misle na svoj interes i vlastitu dobit. Nije im na umu odgovornost koju preuzimaju. Ne misle o tome i ne pitaju se: Mogu li ja to, znam li ja to? Zato podsjećamo na sve ove primjere a posebno na onu sliku sa Mi'radža u kojoj čovjek u Džehennemu prti breme koje ne može nositi, a baš zbog toga je u Džehennemu. Uzvišeni Bože, daj ljudima mogućnost da rasuđuju ispravno i da se ne prihvataju onoga čemu dorasli nisu. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
14.11.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

05.11.2014.

STUBOVE VJERE PODUPRI!

Hazreti Alija r.a., je rekao: „Islam je sagrađen na četiri stuba: jekinu – čvrstom ubjeđenju, adlu – pravednosti, saburu – strpljivosti i ustrajnosti i džihadu – nastojanju i trudu na Allahovom putu“. Čvrsto ubjeđenje da je Allahov dž.š., govor istina i da je Poslanikov put pravi, za uspjeh na oba svijeta, nužno je. Kao što je za opstanak svjetova koji nas okružuju nužna ravnoteža, za sreću u društvu i njegov prosperitet, nužna je pravda. Allah dž.š., će strpljive bez računa nagraditi, a to su oni koji su uvijek, bez obzira na prepreke i teškoće, u dobru ustrajni. Bez ustrajnosti, uspjeha nema. Džihad je stub na kojem počiva Islam, a džihad je nastojanje i trud na Božijem putu. Musliman slijedi li slovo i duh vjere svoje, uvijek je u nastojanju da bude koristan i u neprestanoj je borbi da Allahova dž.š., riječ bude gornja. Bori se radom, znanjem, imetkom, slogom i jedinstvom. Bori se ahlakom, bori se tako što zna da Islam nadvisuje sve a njega ne nadvisuje ništa. Da bi čovjek bio na strani onih koji ove stubove vjere jačaju i podupiru ih, potrebno je da spozna osnovne poruke vjere. Potrebno je da razumije šta je vjerniku važno kako bi bio nepokolebljivi borac na putu Istine, kako bi bio ustrajni trudbenik i oličenje dobra, kako bi bio uvijek spreman pravdi advokat biti i kako bi svakog dana svoje ubjeđenje jačao i u imanu bio svakog časa čvršći. Obazre li se vjernik oko sebe i posmotri li znakove Božije očigledne, spoznat će da je Allah nafaki izvor i djelitelj njen. I slon, uprkos svojoj veličini iz Božije bašče, iz bašče Darovatelja i Opskrbitelja nafaku dobije, a dobije je i komarac makar bio tako malehan. Allah dž.š., nikoga ne zaboravlja. Nek se ne brine čovjek, ni njega Allah neće zaboraviti. On Uzvišeni kaže: „Na zemlji nema ni jednog živog bića a da ga Allah ne hrani“. /Hud,6./ O čovječe, budi siguran, da je Allah onaj koji daje da sjeme u zemlju bačeno iz nje nikne i pravedno rasuđuj kad sudiš. Rasuđuj tako da uvijek u obzir uzmeš i ono što si mogao a nisi uradio. Mogao si pšenicu sada u jesenskim lijepim danima posijati i tako po Uputi i uz pomoć Opskrbitelja sebi nafaku obezbijediti. To zahtijeva trud i ustrajnost, a ustrajni, odnosno strpljivi u Džennet će bez računa, a ne zaboravi ni to da je rad džihad – nastojanje na putu Božijem. Stubove vjere podupire, učvšćuje i jača i onaj koji zna za riječi Božije: „Vjernici su braća“. Brat je samilostan prema bratu, a neprijateljstvo prema bratu iz zavisti niče. Da bi ubjeđenje u bratstvo učvrstio i pravdu podupro, te u sabire i mudžahide se upisao, nastoj zavist iz srca izbacit. Kad srce svoje vjernik dovede do tog čvrstog ubjeđenja da je nevolja brata na dalekom istoku i njegova nevolja a sreća brata na drugoj strani svijeta i njegova sreća, tad je stubovima vjere oslonac čvrst. Čovjek može voljeti i mrziti. Postoje stvari i ljudi koje čovjek voli. Kad nešto voliš, tu ljubav trebaš i pokazati. Objava nas uči da sve što volimo od dunjalučkih stvari, proći će. Poslanik kaže: „Voli koga hoćeš, ostavit ćeš ga“. Ako čovjek voli robovanje Bogu, pokornost Njemu, onda voli ono što je trajno i što će mu biti od koristi i kad ovom svijetu leđa okrene. Voli ono što će mu koristiti kad oči zauvijek zatvori a duša slobodna postane. Pokornost ostaje s čovjekom zauvijek, kuća ne. Pokornost je zauvijek, njiva ne. Pokornost je zauvijek, položaj ne. Pokornost je zauvijek, prijatelji i porodica ne. Ovakvo čvrsto ubjeđenje čini nas čvrstim osloncem stubovima vjere naše i opredjeljuje nas da u dobru ustrajavamo, pravdu afirmišemo i nepokolebljivo se borimo na putu Istine. Čovjek i mrzi. Ima neprijatelje. Iz Objave znamo, a znamo i sigurni smo da je riječ Božija istina, da je čovjekov najveći i mogli bi reći jedini stvarni neprijatelj, šejtan. Kad Poslanik govori o prijateljstvu i neprijateljstvu čovjekovu, podučava nas, da kad čovjeka volimo budemo odmjereni i kad čovjeka neprijateljem imamo, opet budemo odmjereni, jer se to može promijeniti. Prijatelj može postati neprijatelj i obrnuto. Sa šejtanom nije takav slučaj. Onaj koji stubovima vjere želi oslonac čvrst biti, nikad sa šejtanom ne prijateljuje i nikad se pred njim ne povlači. Čovjekovo prebivalište bijaše Ezel. Na ovaj svijet dođe i u tijelo se nastani duša. U Ezelu je imala prebivalište. I ovdje čovjek nastoji prebivalište imati. Tijelo mu osjeća hladnoću, vrućinu, smeta mu kiša, snijeg, vjetar... Mora imati kuću. Mora imati kuću, tu kuću čovjek, vjernik ovdje gradi svjestan njene prolaznosti. Zato je ne gradi haramom, kako mu ona kad je napusti ne bi bila na plećima teret. On u ovoj dunjalučkoj kući, nastojeći biti onaj koji je stubivima vjere oslonac, sebi prebivalište na Ahiretu gradi. Nisi čovječe bio vječno u Ezelu, ni ovdje nećeš. U vječnost tek putuješ , ali ovdje i sada, vječnu kuću sebi uređuješ. Jačajući stubove Islama tako što namazom i obredima drugim iman svoj učvršćuješ, ustrajno dobro činiš i na Božijem putu se boriš, ti sebi kuću ahiretsku a prije nje berzahsku uređuješ. „Smrt je jekin. Sigurno saznanje. Jedini za što znamo da će nas stići“. Vjernik zna da od onog trena kad nam oči ovaj svijet ugledaše, Azrail nas traži. Naći će nas, jer smrt je jekin. Kad će nas naći, to zna Onaj koji ga šalje. Čovjek koji razumije smisao i suštinu života, svakog dana se priprema za Azrailovu posjetu. Ako čovjek spozna i čvrsto ubjeđenje ima, ko je nafaki izvor, spozna da vjernik mu je brat te ga sreća brata usrećuje a tuga rastužuje, spozna da je ljubav prema dobru ono što će mu donijeti dobro i kad Dunjaluka više ne bude, spozna da je okretanje leđa onome što se šejtanu dopada vjernikov put, te spozna prolaznost i ništavnost Dunjalučkog boravišta, on je stubovima vjere oslonac i on Azraila spremno dočekuje. Uzvišeni Bože, učvrsti naše ubjeđenje da je Tvoja riječ istina a naš korak na Tvome putu učini odlučnijim. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
07.11.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

29.10.2014.

S KIM PRIJATELJUJEŠ?

Propisi naše vjere, donose red u čovjekov život. Smiraj duše se imanom postiže a poštivanjem granice između halala i harama, red se u životu uspostavlja. Neurednim životom živi onaj koji propise vjere krši. Kad čovjek ne klanja, on remeti red u svemiru jer iskače iz zakona Božijeg po kojem sve Allaha slavi. Kad uzima haram, on narušava red, jer tuđe svojim smatra i tako nered u svojoj duši i nered u društvu nastanjuje. Kad se u organizam unosi ono što je zabranjeno, čovjek opet neredu korača jer time, od Gospodara zabranjenim, razum svoj pomućuje i zdravlje uništava. Propisi naše vjere donose red u porodicu. Vjera nas uči šta su čije dužnosti i insistira na poštivanju međusobnom. Ako roditelji ne izvršavaju svoje dužnosti, nered je, a i ako djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, opet je nered. Nekom je učenjaku iz Semerkanda došao neki čovjek i požalio se: „Sin me udario i nanio mi povredu“. Učenjak se začudi: Subhanallah, zar sin da udari oca“? Čovjek odgovori: „Jeste, udario me i povrijedio“. „A da li si ga poučio ponašanju i dao mu znanje“? „Nisam“, odgovori čovjek. „Da li si ga poučio Kur'anu i propisima vjere“?, upita učenjak. „Nisam“, odgovori čovjek. Nered u ovoj porodici kao i u svakoj, nastao je zbog odsustva odgoja, znanja i poštivanja propisa vjere. Kroz hidžru koju smo proteklih dana obilježavali, vidjeli smo da propisi naše vjere uređuju društvo. Osnovna poruka je da je hidžra bila uvod i prvi korak uspostave društva u kojem će svi biti sretni, zadovoljni, u kojem će se poštivati propisi, i ti propisi će biti za sve jednaki a oni dolaze iz izvora vjere, od Allaha i Poslanika Njegova. Čovjeku je zadaća da propise vjere živi, afirmiše ih i tako usrećuje i sebe i druge. Ne poštivati te propise, prelaziti granicu između halala i harama, ili propise selektivno živjeti, to se zove nered, a nered, Islamu i muslimanima nije svojstven. Čovjeku je data sloboda, pa on može i blagodat datu mu u negativnost pretvoriti. Evo, kako mislilac i pjesnik Muhammed Ikbal o zloupotrebi blagodati podarenih govori u zamišljenom razgovoru između Boga i čovjeka: Ja sam stvorio cijeli svijet od iste vode i gline, A ti si stvorio Iran,Tataristan i Etiopiju, Ja iz zemlje dajem čisto gvožđe, A ti od njega praviš sablju, strijelu i pušku, Napravio si sjekiru za drvo u bašči I kafez za pticu pjevicu. Čovjek osim slobode ima i razum i Uputu, pa može koristeći se tom blagodati i istražujući, učeći i znanje stičući, olakšati i unaprijediti život na zemlji. Muhammed Ikbal u čovjekovom odgovoru Bogu, kazuje: Ti si stvorio noć, a ja sam napravio lampu Ti si stvorio glineno udubljenje, ja sam napravio pehar Ti si stvorio pustinje, planine i doline Ja sam napravio bašče, aleje i parkove Ja pravim ogledalo od stijene, A otrov pretvaram u slatko piće. Iz ovih Ikbalovih kazivanja vidimo, kako isto stvorenje Božije, namjesnik Njegov na zemlji, može biti uzrok reda i napretka, a može uzrokovati i nered i propast. Netom obilježena hidžra, poziva čovjeka da na zemlji uspostavlja red. Omogućeno je čovjeku da bude šejtanov i prijatelj i neprijatelj. Vehb ibn Munebbeh prenosi: „Allah dž.š., je naredio Iblisu da ode Poslaniku i da mu odgovori na sve što ga bude pitao. Poslanik ga je upitao: 'Prokletniče, ko su tvoji prijatelji?' Šejtan reče: 'Nepravedan vladar, oholi bogataš, trgovac varalica, alkoholičar, smutljivac, bludnik, onaj koji se koristi imetkom siročeta, onaj koji ne vodi brigu o namazu, onaj koji ne daje zekat i onaj koji ima dugoročnu nadu pa odgađa tewbu i činjenje dobrih djela'. 'Ko su ti neprijatelji'?, upitao je Poslanik. Prokletnik reče: 'Ti si mi prvi neprijatelj, potom pravedan vladar, ponizan bogataš, iskreni trgovac, skrušen učenjak, vjernik milostiva srca, pokajnik, onaj koji se kloni harama, onaj koji vodi računa o čistoći, onaj ko misli o sadaki, te onaj koji se lijepo ophodi sa ljudima i ljudima koristi'.(Tenbihul- gafilin). Pravila uspostavljena u Medini, s dolaskom Poslanika jasno su razdijelila prijatelje šejtanove od neprijatelja mu. Nepravdi nije bilo mjesta u medinskoj zajednici. I Fatimi Poslanikovoj bila bi odsječena ruka kad bi ukrala. Nije Poslanik, niti bilo ko iz njegove blizine imao bilo kakve privilegije u odnosu na druge. Nejednak odnos prema ljudima, uzrokuje nered. U našem društvu je upravo takva praksa uzrok neredu jer je nekima dopušteno što drugima nije, i to isključivo zbog statusa njegovog u društvu a to je takozvanom malom čovjeku nedostupno, nezamislivo... Hidžra uči da su svi pred zakonom isti i ona uspostavlja red. I Poslanik, a i nasljednici mu na položaju, halife, nisu marili, kako se ko zove, iz koje je porodice i plemena jer nikom nije bilo dopušteno da bude oholi bogataš koji će se oglušiti o svoje obaveze i uskratiti radnicima i društvu, državi ono što im pripada. Propisi, s hidžrom utemeljeni, donijeli su sigurnost malom, običnom čovjeku. Ti propisi su garantovali da će njegovo pravo biti zaštićeno i da će svako svoju obavezu morati ispuniti. Na čijoj smo mi strani, s kim prijateljujemo kad dopuštamo da tu u društvu, među nama žive ljudi koji su pošteno zaradili penziju a istu godinama ne primaju, jer oholi bogataši i nemarno društvo nije ispunilo svoju obavezu prema njima. Od čega taj čovjek živi, zanima li to nekoga? Kakvi smo to mi baštinici hidžre i njenih poruka kad sa šejtanom prijateljujemo? Poslanik nas je jasno podučio: „Ko nas vara, ne pripada nama“. Šejtanov je prijatelj onaj koji vara, a Poslanik posebno ističe, trgovca varalicu. Šetajući pijacom Poslanik je ukorio čovjeka koji prodaje okvašenu pšenicu kako bi bila teža i zabranio mu da to čini. Mi svaki dan svjedočimo afere u kojima se prevarom sticala velika dobit i ostvarivalo bogatstvo milionsko. Taj novac, hidžra i njene poruke su zahtijevale, trebalo je da bude utrošen u korist naroda. Hidžra uči da je briga o čovjeku na prvom mjestu i da se mora ustati protiv onih koji sa šejtanom prijateljuju i čovjekovo dostojanstvo gaze. U Medini su ashabi, sve što su alkohola imali u podrumima, prolili jer je došla naredba, došao je propis kojim se red u životu, porodici i društvu uspostavlja. Mi smo baštinici hidžre i poruka njenih. Pozivamo se na Poslanika i ashabe, ali naše riječi bivaju djelom našim demantovane. Šejtanu je prijatelj onaj ko s alkoholom druguje kao što mu je prijatelj i smutljivac i bludnik i izjelica jetimova imetka i za namaz nemarni i onaj koji u dug život uzdajući se, činjenje dobra odgađa. Hidžru smo obilježili. Bili bismo istinski baštinici njenih poruka kad bi propisi vjere uredili naše živote a poruke hidžre bile obilježje po kojem nas prepoznaju. Dok to ne bude, mi ćemo umjesto istinski sljedbenici Poslanika, pripadati skupini koja sa neprijateljem Poslanikovim i vjernika druguje. Uzvišeni Bože, pomizi nas da šejtanu nikad prijatelji ne budemo. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
31.10.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

22.10.2014.

HIDŽROM SE MIJENJAJMO

Zadnji je dan mjeseca Zul-hidždžeta. Sa zalaskom sunca nastupit će Muharrem, a time i nova 1436.god.. Kad se u vrijeme Omerova hilafeta ukazala potreba uspostaviti kalendar, događaj hidžre je određen za početak istog. Ta činjenica ukazuje na važnost tog događaja i veličinu njegove poruke svim generacijama do Dana sudnjega. Hidžra je te, 622. godine značila spas za ashabe, Poslanika i riječ Božiju. Nije bilo moguće nastaviti živjeti u neprijateljskom okruženju Mekke i širiti svjetlo istine. Poslanik i ashabi su otišli i na tom novom mjestu, u Jesribu, svjetlo osnažili i za povratak Mekki se pripremali. Hidžra je donijela niz novina bez kojih je danas život muslimana nezamisliv. Koliko je važan džemat i džamija, učimo iz hidžre. Nije Poslanik ni završio svoje putovanje iz Mekke u Medinu a gradio je džamiju. U toku putovanja, u mjestu Kuba, džamiju je gradio, jer hidžra donosi nove okolnosti. Dolazi sloboda i nužnost gradnje zajednice a zajednice bez džamije nema. Iz ovog poslanikovog čina učimo da musliman, bez džamije ne živi. Gdje god da se nastani, čim uslove stekne, džamiju gradi, musliman. To zbog toga, da iz džamije neprekidno poruke hidžre prima i u njoj generacije koje slijede odgaja. Hidžra je donijela ezan. Prvi ezan je proučen na toj, novoj, Poslanikovoj, medinskoj džamiji. Od tada, ezan je u svaki kraj kugle zemaljske stigao i ljude zajedništvu i spasu pozivao. Teško je danas naći mjesto gdje se poziv ezana ne čuje. Čuti, a ne odazvati se, e to je hrabrost i Allahu dž.š., prkos. Samo je ono čemu ezan zove život, jer ezan, zove životu vječnom. Život bez ezana na Dunjaluku tj. živjeti ovdje, a ezanskom pozivu se ne odazvati, znači ka mjestu na kojem ni život ni smrt ne postoje koračati. Džumu je donijela hidžra. Tek poslije hidžre, Poslanik je s ashabima mogao džumu klanjati. Jedini trenutak u toku sedmice, kad je muslimanima zabranjeno raditi je džumanski sahat. „O vjernici, kada se petkom na džumu pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite, to vam je bolje neka znate“./Džuma, 9./. Džumi je zadaća da nas opominje, da nas kad skrenemo vrati, da nas budnim drži i da nam ne da poruke hidžre s uma smetnuti. Još nam džuma, kako kaže Poslanik, briše grijehe između petaka učinjene. Izostaviti tri džume bez opravdanja, to čovjeka izvodi iz okrilja milosti Božije. Srce mu nehajnim za ajete i znakove Božije čini. Hidžra je donijela bratimljenje među muslimanima, muhadžirima i ensarijama. To bratimljenje nije bilo deklarativno, već stvarno. Ogledalo se u podjeli svega što su ensarije posjedovale. Braći svojoj prognanoj davali su pola kuće, pola imetka, sve svoje stavljali im na raspolaganje sa željom da zajednica koju sada u slobodi grade uspije i bude jaka. Nesebičnosti njihovoj i žrtvi im zajedničkoj zahvaljujući, zajednica je i bila jaka i ostala primjer za vjekove koji slijede. Danas kada se hidžre Poslanikove i ashaba mu sjećamo i obilježavamo je, to činimo kroz dva hadisa koji nas usmjeravaju i kazuju nam gdje je hidžre poruka nama i kakvu pouku iz nje da crpimo. U jednom hadisu, Poslanik nas uči da poslije hidžre nema hidžre a u drugom nam kazuje da je danas muhadžir onaj koji grijeh ostavlja. Hazreti Aiša r.a. pojašnjava, kad je suvremenici o hidžri pitaju: „Muslimani su bili slabi i nemoćni da se brane pa su seliti morali, a danas, veli ona, ojačani smo i nemamo potrebe napuštati zavičaj da bi sačuvali vjeru“. Imamo obavezu braniti vjeru u zavičaju. Muslimani danas nisu malobrojni, a ni bez resursa nisu. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti pred Gospodarom svjetova što naša braća u Mijanmaru ne mogu živjeti u slobodi. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti što naša palestinska braća ne mogu u svojim kućama i avlijama vjeru živjeti i što u Aksa džamiji ne mogu normalno klanjati. Nema opravdanja i nećemo se moći pravdati ni pred Bogom ni pred historijom što naša djeca u Vrbanjcima, Novoj Kasabi i drugdje u Domovini nam ne mogu Bosanski jezik učiti i tradiciju svoju slobodno živjeti. Nema opravdanja i nećemo se moći odbraniti što dopuštamo da terorizam i nasilje, budu u ime islama činjeni. Poslanikova država u Medini utemeljena, bila je islamska. Nikakvom zločinu nije niko svjedočio iz tog doba. Svi su u toj, u Medini, islamskoj državi, uživali u slobodi i normalno svoju vjeru ispovijedali jer islam se ne širi silom. Ovi što se sad, islamskom državom zovu, nek pročitaju medinsku povelju, prvi ustav, Poslanikovom rukom napisan i neka vide da nema mjesta nasilju, zlostavljanju, progonima i drugim gnusnim stvarima u ime islama. Muslimani su danas brojni, a nisu u stanju sebe zaštititi. Zašto? Ni jedan univerzitet iz svijeta islamskog nije na listi prvih pet stotina. To je prvorazredan paradoks jer u Knjizi koju u kućama imamo a mnogi među nama i u glavi, postoji naredba IKRE, a nauci, u toj Knjizi mnogi su redci posvećeni. Mi smo brojni, skoro nas je dvije milijarde a u svjetskim političkim razmjerama, mi subjekat nismo. Bilo bi normalno da iz hidžre naučimo da mora biti ummeta predstavnik u Vijeću sigurnosti. Naša se, međutim, muslimanska braća teško mogu dogovoriti ko bi nas predstavljao. Zaboravili smo na važnu, temeljnu poruku hidžre, bratimljenje. Mi smo brojni, i na žalost jedino se to danas vidi po tome što su naše žrtve najbrojnije, što svakodnevno velik broj muslimana gine. Hidžra ne poručuje to. Hidžre je poruka, gradite sigurnu zajednicu, zajednicu koja će vam garantovati sigurnost života, časti, imetka i porodice. Da bi do te sigurnosti stigli, nužno je, neophodno je, ovaj drugi hadis koji nam Poslanik kazuje čuti i naučiti. On glasi: „Muhadžir je onaj ko ostavi ono što je Allah zabranio“. Nema promjene dok se mi ne promijenimo. Moramo mijenjati svoj odnos prema Zajednici i Državi. Ovo je naša Zajednica i naša Država. Neće niko brinuti o njima ako im mi leđa okrenemo. Moramo mijenjati svoj odnos prema zemlji i radu. Ovo je naša zemlja, to su naše njive i livade i niko ih neće obraditi i od šikare i korova spasiti ako to mi ne učinimo. Moramo mijenjati odnos prema obrazovanju. Politika i institucije državne zadužene za tu oblast, moraju ozbiljno shvatiti važnost nauke i u nju ulagati. Ne može ići naprijed društvo u kojem obrazovanje nije prioritet, u kojem nastavnici i profesori nisu dovoljno cijenjeni i adekvatno plaćeni. Ne može naprijed društvo u kojem profesor nije motivisan da radi pa zajedno s učenicima, čas, listajući stranice i igrice u mobitelu provodi. Svi zaboravljamo: „Što ti danas slatko godi, sutra može bol da rodi, zato dobro smisli prije, kasno mislit fajde nije“. Moramo mijenjati svoj odnos prema vjeri. Vjera nije povremena aktivnost. Hidžra nas uči da je vjera život. Nećemo mi, niti će ummet naš krenuti naprijed sve dok ne shvatimo osnovnu poruku hidžre. Hidžra je nama povratak. Povratak vrijednostima i povratak tewbi - pokajanju. Moramo se, plodovima hidžre vratiti a vidjesmo, ti plodovi su: džamija, ezan, bratimljenje, škola, rad i disciplina, zakon jednak za sve, plod hidžre je uređena zajednica. Uzvišeni Bože pomozi nas da poruke hidžre budu nam putokaz. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
24.10.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

15.10.2014.

JESU LI NAM OBREDI PRIMLJENI?

U suri Bekare tematizirajući hadždž, Allah dž.š., opominje: „Kada završite obrede, opet spominjite Allaha, kao što predke svoje spominjete, i još više Ga spominjite“. /Bekare,200./. U našem ibadetskom kalendaru postoje dani u kojima postoje posebne obaveze. Takvi su dani bajrama. U tim danima postoji poseban ibadet, Bajram namaz. Znajući da u kategorizaciji djela u šeriatu ovaj posebni godišnji namaz ne spada u stroge obaveze, možemo zaključiti da je ovom namazu cilj džemat. Cilj mu je naše okupljanje. Cilj je da na bajram, okupljeni oko namaza bajramskog, svjedočimo naše jedinstvo, privrženost džematu, te da se podsjetimo na naše svakodnevne obaveze u vjeri. Te svakodnevne obaveze su stvarna, istinska vjera i oni koji su u svakodnevnici svojoj na Poslanikovu tragu, mu'mini su. Naša okupljanja oko bajrama i drugih u kalendaru nam zajedničkih datuma, nisu dovoljna da bi Allahovo zadovoljstvo postigli. Zadovoljstvu Božijem se korača tako što se s imenom Njegovim na počinak ide i svaki dan novi započinje a između buđenja i počinka, dan se borbom na Božijem putu ispuni. Mu'min je onaj ko Allahove naredbe živi i nastoji što više činiti dobro, te biti koristan drugima i zajednici. Abdullah ibn Amr ibn As prenosi: „Poslanik nam je govorio: „Ukazujte počast mojim ashabima i činite im dobro. Vjerujte u Allaha i potvrđujte moje poslanstvo. Vjerujte u istinitost onoga s čime sam od Allaha došao, slijedite to i prakticirajte. Poslije ashaba, najbolja je ona generacija koja dolazi poslije njih. Oni vjeruju u mene i slijede Allahovu naredbu, a nisu me vidjeli. Poslije njih će biti generacija koja ih slijedi i koji će vjerovati u mene. Poslije njih će doći naraštaji koji neće voditi brigu o namazu i slijedit će svoje prohtjeve. Oni će ostaviti ono što sam im naredio a slijedit će i prakticirati ono što sam im zabranio. Krnjit će vjeru svojim prohtjevima i željama i pokazivat će se ljudima svojim djelima. Zaklinjat će se, a da to od njih niko ne traži. Svjedočit će iako njihovo svjedočenje nikom ne treba. Kada im se nešto povjeri, oni će povjerenje izigrati. Govorit će i lagati, govorit će a riječi i djela im se neće slagati. Od njih će biti uzdignuto znanje i blagost, a zavladat će neznanje i nemoral. Nestat će stida između njih i povjerenja, a proširit će se laž, prevara, neposlušnost roditeljima, škrtost, pohlepa, zavist, zinaluk, loše ponašanje, hrđav komšiluk i ljudi će iz vjere izlijetati kao što izlijeće strelica odapeta iz luka. Smak svijeta će doći onda kada na zemlji budu najgori ljudi. Ako želite da nastanjujete Džennet i uživate njegovu blagodat, onda se čvrsto pridržavajte sunneta i budite u zajednici. Dobro se čuvajte novotarija jer je svaka novotarija zabluda. Ko ostavi pokornost, napusti zajednicu, zanemari Božije naredbe i bude radio suprotno Allahovim propisima, susrest će se sa Allahom koji će biti srdit na njega i koji će ga uvest u Džehennem“./Tenbihul gafilin/. Iz svakog ibadeta, obreda svakog, čovjek bi trebao izaći drugačiji, bolji. Iza svakog iskušenja, morao bi biti zreliji u vjeri i na Božijem putu čvršći. Okupiti se na bajram ili u velikom hadžskom džematu a živjeti u društvu u kojem postoji sve negativno u prethodnom hadisu nabrojano, znači i džamiju i mjesta hadžska imati za svjedoka protiv sebe. Dolazio si na mjesto, bio si na bajramu, gdje si opomenu mogao uzeti, gdje si svoj korak Pravom putu mogao usmjeriti a ostao si isti. Nama je, na žalost, bajramski namaz cilj a zaboravljamo da je taj godišnji namaz manje važan i manje obavezan od svakodnevnog sabaha. Cilj nam mora biti ahlak. Mora nam biti cilj da budemo mu'min, da budemo čovjek koji je moralom i marljivošću okićen i koji svojim ponašanjem plijeni i osvaja druge. Naša uvažena ulema kaže: „Ko bude činio četiri stvari, a ne bude baš zbog činjenja tih stvari bolji, to znači da njegov obred primljen nije. Ko bude u borbi na Božijem putu a poslije toga ne poveća činjenje dobra, znak je to da mu njegovo ratovanje, borba na Božijem putu nije primljena. Ko bude postio Ramazan a ne popravi se, znak je to da mu post nije primljen. Ko obavi hadždž a ne promijeni se, znak je to da mu hadždž nije primljen a ko se razboli, pa ozdravi a ne bude bolji, to je znak da mu grijesi nisu oprošteni“. Na kraju smo godine hidžretske. Iza nas je i Ramazan i hadždž i kurban i bajrama oba. Iza nas su mnoge ceremonije i okupljanja brojna. S nama u društvu i dalje živi, nepovjerenje, laž, prevara, neposlušnost, neodgovornost. S nama i dalje živi škrtost, pohlepa, zavidnost. Svjedočimo svakodnevno lošem ponašanju ljudi i komšiluku hrđavom. Ostavili smo ono što Poslanik naređuje, a prigrlili smo ono što nam zabranjuje. Prohtjevi i strast su nam vodič a djela dobra činimo samo kako bi se istakli među ljudima. Ni prisustvo bajramu, ni kurban, ni hadždž, ni Ramazan, ne mijenjaju nas. Jesu li nam obredi primljeni? Kad obrede završite, opet Allaha budite svjesni, a da bi Stvoritelja svjesni bili i od grijeha se udaljili, ne zaboravimo da je to moguće samo ako znamo da osim bajramskog postoje i drugi važniji namazi, dnevni. Ne smijemo smetnuti s uma da je vjeri cilj da gradimo društvo kakvo su najbolji između nas s Poslanikom gradili. Cilj vjere su ispunili ashabi, oni su i poslije obreda vjeru živjeli. Hasan el Basri kaže: „Čovjek mora znati četvero, djela koja čini dokaz su njemu u prilog. Iskreno oslanjanje na Allaha oslobađa ga ovisnosti o ljudima. Sabur upotpunjuje njegovo djelo jer u dobru ustrajava i samo iskrenošću i predanošću stiče nagradu od Stvoritelj“. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim sveobuhvatnosti naše vjere i daj da djela naša budu potvrda da Si nam obrede naše ukabulio. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
17.10.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.


Stariji postovi

Gradska džamija Zavidovići
<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
65540

Powered by Blogger.ba