11. JULI ???

Juli je, a sam spomen ovog, u godini, mjeseca sedmog, kod nas, ali i kod svih civiliziranih naroda i kulturnih pojedinaca budi, oživljava, intenzivira sjećanje na strašan, poslije holokausta, najveći zločin, na genocid koji se jedanaestog dana julskog, godine 1995. počeo događati u i oko Srebrenice. U toj, od Ujedinjenih nacija proglašenoj, zaštićenoj zoni, a to znači da su u njoj živjeli razoružani ali pod zaštitom međunarodnih vojnih snaga, ljudi, ubijeno je preko osam hiljada ljudi među kojima veliki broj staraca i dječaka.
Od 2003. god., kad je otvoren Memorijalni centar u Potočarima, svakog jedanaestog jula se organiziraju dženaze za ubijenu nam braću i sestre. Zločin genocida se nije završio samim ubijanjem, nastavljen je skrivanjem zločina, premiještanjem ubijenih iz primarnih u sekundarne grobnice, tako da se, što je nezabilježeno u historiji, dijelovi jednog tijela pronalaze na više lokacija, a mnoga nikada neće biti kompletirana. Za porodice je sam čin ubijanja njihovih najdražih trauma velika, ali nemogućnost da ih kompletne pokopaju je trauma dodatna.
I ovog jedanaestog jula je dženaza u Potočarima. Svake godine zbog nemogućnosti pronalaska masovnih grobnica, ali i zbog želje porodica da sačekaju u nadi da će kosti svojih najbližih kompletirati, sve je manje dženaza. Svaki jedanaesti juli, bez obzira koliko tabuta ispred nas na dženazi bilo, snažno nas upozorava, opominje, da razmišljamo poziva.
Teška je, braćo, spoznaja da postoje ljudi, da mi s njima dijelimo životni prostor, koji su spremni ubiti, imati namjeru cijeli narod uništiti, samo zato što se drugačije zovu, što drugačije vjeru žive, što imaju svoj jezik, kulturu, identitet. Mi, muslimani znamo da je Allah dž.š., rekao da je ljude stvorio u narode i plemena podijeljene i da je cilj takvoga stvaranja da se ti, različiti ljudi, upoznavaju, iskustva razmjenjuju, život na zemlji čine sadržajnijim, ljepšim. Šta je to u ljudima tako naopako, od kud se u njih nastani tolika mržnja i zlo da osim što su spremni nedužno stvorenje Božije ubiti, spremni su taj čin Boguugodnim djelom smatrati i time se ponositi. Adem a.s., je u Džennetu pogriješio, ali nije grijeh negirao, priznao ga, pokajao se i Allah dž.š., mu oprostio. Učiniti grijeh, teret je za čovjeka, ali istim se ponositi, relativizirati ga i negirati, e, to te izvodi iz ljudskog sureta (lika), izvodi te iz reda onih koji se čovjekom zovu.
Mi smo, braćo, mali narod. Popis posljednji kaže da nas je nešto ispod dva miliona. Rat nas je devastirao toliko, da struka kaže da nam ovom dinamikom razvoja, nataliteta, obrazovanja, itd., treba čitavih pet stotina godina da se vratimo na stanje prijeratno. Ovih spoznaja moramo biti svjesni, a jedanaesti juli ima zadaću da nas dodatno opomene, na jedinstvo obaveže, prije svega na jedinstvo cilja i jedinstvo akcije.
Ovako mali narod, smješten tu gdje jest, između, svi znamo kakvih raspoloženja prema nama i Domovini nam, nema prostora za toliki broj političkih partija, nema prostora za toliki broj boračkih organizacija, nema prostora ni za kakve podjele niti isticanje bilo kakvih razlika. Potočarska dženaza jedanaestoga jula, a nišani u Potočarima svaki dan, opominju, upozoravaju i na jedinstvo nas zovu, podsjećajući nas da se ne uzdamo ni u koga, već da moramo imati snage sami, a podijeljeni je ne možemo imati, da se branimo i slobodu živimo, jer ne zaboravimo, naša braća ubijena bila su pod zaštitom Međunarodnih vojnih snaga, živjeli su u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, pa ipak su ubijeni.
Mi smo mali narod, ratom devastirani i mnogo naše braće i sestara ne uživa u ljepotama naše Domovine. Neki zbog progona agresorskog, a neki zbog ekonomske situacije žive u drugim zemljama, često vrlo daleko. Ti odlasci u posljednje vrijeme toliko su se intenzivirali da su postali sasvim očiti kako u školskim i mektebskim klupama, tako i po zaključanim kućama u našim selima, ne samo povratničkim, i zapuštenim njivama i baščama. Evo zanimljiv podatak, u prošloj godini u našem gradu se 580 ljudi odjavilo sa fonda za zdravstvenu zaštitu. To je jedan, ali ne i jedini pokazatelj naše realnosti. Jedanaesti juli, sad, a nišani u Potočarima stalno, trebaju opominjati naše vođe, ne samo političke, već sve, da urade sve što je moguće, kako bi naša djeca, omladina naša, živjela ovdje, jer šta je država bez ljudi? To je bio cilj agresorski i zato se i genocid dogodi, i zbog tog cilja je oko osam stotina hiljada naših ljudi protjerano izvan Domovine jer se željela zemlja, teritorija, ali ne i ljudi, ne mi koji smo drugačiji od njih.
Šehidi iz Potočara, ali ne samo oni, već svi šehidi bosanski, uglas kliču, odgovorne zovu, poručuju im; ne mislite da se ljubav prema Domovini iskazuje podsjećajući u značajnim datumima na našu veliku žrtvu i uzdizanjem te žrtve radi vašeg dobra. Ljubav prema zemlji svojoj iskazuje se vašom žrtvom, vašom izuzetnom žrtvom za dobro naše, i ne samo naše, već sve bosanske djece.
Ako ove poruke koje nam jedanaesti juli šalje čudnemo i prihvatimo, ima za nas nade. Ako jedanaestoga jula bude samo dženaza a mi iz tih poredanih tabuta ništa ne naučimo, bojati je se da će budućnost Bosne biti mezarja u njoj i bosanska djeca daleko od nje.
Uzvišeni Bože, pomozi nas! Amin.

Gradska džamija Zavidovići.
05.07.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Komentariši