Gradska džamija Zavidovići

Dobrodošli na moj blog na kojem cu ispisivati hutbe iz Gradske dzamije u Zavidovicima.

30.09.2019.

NE PRIPREMAJ KABUR ZA SEBE, VEĆ SEBE ZA KABUR

„Dva su vaiza, jedan govori a drugi šuti. Vaiz koji govori je Kur'an a onaj koji šuti je smrt“, rekao je Poslanik. Svakodnevno smo u kontaktu i sa jednim i sa drugim. Razumom obdareni, obavezni smo čuti poruku, i onu koja nam glasno do ušiju dolazi kroz riječ Božiju, i onu koja nam do „ušiju“, posmatrajući pojave oko sebe, dolazi. Kur'an nas jasno i glasno upozorava i opominje da sve stvoreno ima početak i kraj, a zanimljivo je primjetiti da samo naš „kraj“, ustvari to nije, jer se taj naš „kraj“, naziva povratak. Svakodnevno ispraćanje s ovog svijeta naše braće i sestara, iako tišinom, glasno i jasno nas upozorava i opominje da je siguran i neizbježan trenutak i našeg odlaska, kad će i nas ispratiti. Vjerniku se ne bi smjelo desiti da ispraća umrle, braću, sestre, komšije, džematlije..., a da iz toga pouku ne uzme. Pouku uzima jer vjeruje da to nije nestanak, već preseljenje, a da se seleći odavdje ne nosi ništa dunjalučko. Ispraćamo tijelo. Izvoru njegovom ga vraćamo, zemlji. U kuću koja se kabur zove ga ostavljamo i ništa ni s kim, bez obzira šta je ovdje bio, ne nosimo tamo. Svako nosi samo svoja djela i vjeru svoju. Da bi život na Dunjaluku bio sretan, a društvo uređeno, nužno je da ljudi budu svjesni da nije samo ovo ovdje život, već da je ovo dio života koji se smrću ulijeva u našu vječnost. Da bi bili opomenuti, Poslanik nas podstiče da osim pri ispraćanju naših mrtvih, čestim posjećivanjem kabura dodatno se opomenemo i činimo sebe svjesnim naše prolaznosti kako bi sebi uvijek iznova nametali pitanje, šta je vrijednost istinska, šta je to što će me u vječnosti sretnim činiti? Posjećivanje kabura je korisno i za umrlog i za živog. Otuda je zabrana posjećivanja kaburima koja je u početku Islama bila aktuelna, stavljena van važnosti hadisom kojeg od Poslanika prenosi Burejde r.a. u kojem se kaže: „Bio sam Vam zabranio posjećivanje kabura, a sad ih posjećujte, jer to podsjeća na Ahiret“. (Muslim, Tirmizi) Ogromne su koristi onome koji zijareti mezarja, zbog toga što se podsjeti da će i sam leći u tu hladnu, vlažnu zemlju i crvima hrana biti. U brojnim predajama koje bilježi Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki, Hatim i drugi, podvlači se da se posjetom mezarima zadobija ogromna pouka, povećava dobro, podsjeća na Ahiret, izazivaju suze, a srca postaju osjetljivija. Od posjete mezaru i umrla osoba ima korist izuzetnu. To se, između ostalog, očituje i selamom koji se uputi umrloj osobi i dovom Allahu Uzvišenom, da joj oprosti grijehe i čuva je od azaba kaburskog. Pravilo je da kada posjećujemo kabure treba da se obratimo stanovnicima njihovim, jer oni nas čuju iako mi to ne primjećujemo. Aiša r.a. je pitala Poslanika, kako da se obrati mrtvima a on, s.a.v.s., je rekao: „ESSELAMU ALA EHLI DIJARI MINEL MU'MININE VEL MUSLIMINE. VE JERHAMULLAHU-L-MUSTAKDIMINE MINA VE–L- MUSTE'HIRIN VE INŠA' ALLAHU BIKUM LAHI KUN“. „Neka je selam – mir, na vjernike i muslimane, stanovnike ovih kuća (kabura). Neka se Allah smiluje onima koji su ranije umrli i koji će umrijeti. Mi ćemo se, ako Bog da, sigurno vama pridužiti“. Naša vjera ne slavi smrt, ona slavi život. Ona nas uči da mi ne ulažemo u smrt već uvijek i samo u život. Na temelju ovakve spoznaje nastala je poruka: „Ne pripremaj kabur za sebe, već sebe za kabur“. Ima ljudi koji nikako nemaju mezar, odnijela ih voda, sagorila vatra, pojela životinja..., ali to ne znači da su nestali. Tijelo je nestalo, kao što će i ono koje je u kaburu, nestati. Duša i ono što s nama putuje, ne nestaje. I kad odemo s ovog svijeta, opet to iz izvora vjere učimo, moguće je da nam i dalje dobra djela stižu. Nebrojeno puta smo čuli za hadis u kojem se govori o trajnom, neprekidnom dobru, o čovjeku koji ostavi neko hairli djelo: vakuf, zadužbinu, knjigu, dobro odgojeno dijete... Kad nam naše dijete čini dovu za nas, moli za oprost i milost, kad nam mezar zijareti i fatihu prouči, to je to dobro koje nam se i poslije smrti knjiži. Potrebno je, s obzirom da sve više uzima prostora u našem ponašanju prema mezarjima, naglasiti da nisi odgojio djecu u duhu vjere, ako ti na mezaru betoniraju, grade grobnicu, objekat, jer to osim štete i tebi i živima, ništa drugo ne donosi. To što ulažeš u mermer, u beton, u sve osim u obične nišane, je potpuni promašaj, a možemo slobodno reći, i grijeh. Ni tebi ni tvom rahmetli babi, ni majci ti rahmetli, ni djetetu tvom rahmetli, nikome, ko god da je u kaburu, ne donosi ništa. A da si taj novac pred dušu njegovu ili njenu podijelio, u hajr neki uložio, bila bi fajda velika i njima u Berzahu, u kaburu i nama na Dunjaluku. Ovako, kad obetoniraš mezar i platiš to nekoliko stotina ili hiljada maraka, nikakvu korist stanovnik ispod tog betona nema a nama je šteta jer otežava čistiti mezarje, usložnjava njegovo održavanje i nagrđuje njegov izgled. S tim mermerima i betonima naša mezarja izgledaju kao da su tuđa. Molim Boga da nas pomogne. Amin.
Gradska džamija Zavidovići.
04.10.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

24.09.2019.

S DUNJALUKA SELIMO, NA AHIRETU VJEČNO ŽIVIMO

Dva su svijeta gdje čovjek obitava, Dunjaluk i Ahiret. Ahiretsko stanje se razlikuje od života ovdje. Na oba svijeta se živi ali ti životi nisu istovjetni. Dunjalučki život je podložan stalnim kretanjima i promjenama. Stvorenja Božija rastu i razvijaju se. Čovjek prolazi kroz faze životne: djetinstvo, mladost, zrelo doba, starost i potom umire. Ovdje, na Dunjaluku se jedino starost istovremeno i želi i mrzi. Mladi žele ostariti a stari, starost preziru jer znaju da poslije nje slijedi smrt. Dunjaluk je svijet odlaska a Ahiret vječnoga života. Na Dunjaluku smrt je izmiješana sa životom. Na Ahiretu nema smrti. Na ovom svijetu stvari mijenjaju oblik i stanje, živo postaje neživo a iz neživog Allah stvara živo. Naše tijelo koje je sad živo spadalo je u neživu tvar. Kad ga duša napusti opet će se vratiti neživom svijetu. Na Ahiretu je sve život. Tamo je svaka stvar živa. Onaj svijet je živo biće i na njemu je sve sami život. Naši organi na Ahiretu imat će svijest i govor. „Danas ćemo im usta začepiti, a njihove ruke će nam govoriti i njihove noge će nam svjedočiti o onome što su radili“./Jasin, 65./. Tamo je čak i vatra živa, ona osjeća i aktivna je. Kur'an kaže: „Na Dan kada upitamo Džehennem: „Jesi li se napunio?“, on će odgovoriti: „Ima li još!“ /Kaf,30./. Na ovom svijetu ništa ne možemo učiniti a da nas plodovi tog našeg rada ne dočekaju na Ahiretu. Na budućem svijetu nema zarađivanja. Tamo se objavljuju rezultati ispita. Ako bi neki student zatražio u vrijeme ispita da uči, reći će mu se da je vrijeme za učenje prošlo, te da je sada vrijeme za ocjenu. Hazreti Alija je rekao: „Danas je vrijeme rada a ne obračuna, dok će sutra biti vrijeme obračuna a ne rada“. Ljudsko tijelo, razum i snaga čovjeku podarena su oruđa za rad i treba ih iskoristiti prije nego budu oduzeta, prije nego se tijelo naše u tami kabura raspane. Kada rok prođe i duša ostavi tijelo, čovjek zabludjeli će reći: „Vratite me da uradim koje dobro djelo“./Mu'minun, 100./. Odgovor će biti negativan jer onako kako otpalu voćku nije moguće vratiti na granu tako nije moguće ni čovjeku na Dunjaluk nakon smrti opet doći. Na ovom svijetu smo zajednica. Upućeni smo jedni na druge. Dobro koje pojedinci čine i zajednici koristi kao i obrnuto. Zlo koje ljudi čine ugrožava društvo u cjelini. Život u društvu nameće obavezu da spriječavamo jedni druge u činjenju loših djela jer se rezultat tog lošeg djelovanja u društvu cijelom osjeti. Utjecaj grijeha kojeg pojedinac čini na zajednicu, Poslanik je objasnio na primjeru putnika koji buši brod a drugi putnici na brodu smatraju da se to njih ne tiče. Takav odnos prema grijehu i toleriranje istog u društvu odvelo ih je u smrt. Da su ga spriječili spasili bi i sebe i njega. Na Ahiretu je drugačije. Tamo niko neće koristiti plodove tuđeg rada niti će ispaštati za tuđe grijehe. Onaj svijet razdvaja dobre od loših, griješnike od dobročinitelja. Tamo će biti rečeno: „Odvojite se vi koji ste činili zlo!“./Jasin,59./. Na Ahiretu niko tuđe breme neće nositi. Svako će kušati nagradu ili kaznu spram onoga što je ovdje činio. Među onima koji su Džennet kao nagradu zaslužili vladat će bliskost koju Kur'an opisuje riječima: „Sjede na divanima, okrenuti jedni drugima“./Hidžr, 47./. Među griješnicima vladat će odbojnost i neprijateljstvo. Kur'an ga opisuje ovako: „Kada jedna skupina uniđe, ona će stati proklinjati onu za kojom su se u nevjerovanju povodili“./A'raf, 38./. Na Dunjaluku, vrlo često, na poziciji poštivanja i slave nalaze se ljudi koji posjeduju bogatstvo, vlast ili su iz ugledne porodice ili plemena. Njihova pozicija u društvu nije opravdana njihovom ličnom vrijednošću, već nekim vanjskim faktorom koji na Ahiretu neće značiti ništa. Ahiret ljude vrijednuje po onome šta su oni u sebi, po njihovoj vjeri, uvjerenju, ponašanju i djelu. Zli, nepokorni i moralno iskvareni ljudi koji su može biti na ovome svijetu od okruženja cijenjeni, na Ahiretu će biti dovedeni u ponižavajući položaj. Griješnici, tirani, oni koji su ovdje uživali visoke položaje a druge s podozrenjem gledali i one koji su moralno živjeli prezirali, bit će iznenađeni kada baš te koje su nižim i nevažnim smatrali ne ugledaju sa sobom u patnji i muci ahiretskoj. Allah dž.š., kaže: „Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali pitat će se i koje smo ismijavali, da nam se nisu iz vida izgubili?“/Sad, 62-63./. Ibn Abas r.a., prenosi: „Ebu Džehl će govoriti: 'Gdje je Bilal, gdje je Suhejb, gdje je Amar'? 'U najboljem dijelu Dženneta', odgovorit će mu se. Na Dunjaluku smo voljom Božijom. Stvorio nas je kad je htio. Vrijeme koje nam je za dunjalučko boravište odredio najbolje je za nas i dat će nam On Uzvišeni da s ovog svijeta odemo u trenutku najboljem za nas. Tako nas Poslanik uči i mi u to vjerujemo. Naša je obaveza da poklonjeno vrijeme, tijelo, razum i snagu iskoristimo i sve to u službu Ahireta stavimo. Allah dž.š., nam je dao likove. On je el-Musawir. Stvorio je čovjeka u najljepšem obliku. Mi nismo mogli uticati na to kako ćemo izgledati, koliko ćemo biti visoki, koje ćemo crte lica imati, koju boju kože, kose... Svojim djelima na Dunjaluku mi slikamo sebe ahiretskog. Utičemo na to kako ćemo na Ahiretu izgledati. U Muslimovoj hadiskoj zbirci stoji da je Abdullah ibn Omer od Poslanika prenio: „Ljudi će biti proživljeni prema svojim djelima“. To bi značilo da će naš fizički izgled kod proživljenja zavisiti od naše moralne izgrađenosti i stepena pokornosti Stvoritelju. Uzvišeni Bože, učvrsti nas na putu koji vodi onima koji okrenuti jedni drugima na divanima sjede. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
27.09.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

11.09.2019.

DAN OPĆINE – PONOSIMO LI SE REZULTATIMA???

Čovjek je, Allah Uzvišeni ga tako oslovljava, namjesnik Njegov na zemlji, halifa. Takvom, zadaća mu je Njegovu volju zastupati, zakone Njegove živjeti, red i ravnotežu na zemlji i u društvu održavati, čuvati. Svako prekoračenje granice od Boga određene, svaki postupak koji se grijehom zove, je unošenje nereda i narušavanje ravnoteže. Čovjeku su namijenjene, zavisno od sposobnosti i položaja, različite uloge u društvu, i spram te uloge je i njegova odgovornost. U svima nam poznatom hadisu, rečeno je: „Svi ste pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado“. Pastiri smo svi u našim porodicama i kućama i dakako odgovorni za ono što se tamo događa. Odgovorni za brigu o članovima porodice, odgovorni za odgoj djece, za egzistenciju porodice. Kao porodice pastiri, odgovorni smo da ta naša porodica čuva i održava rodbinske veze, da gaji i njeguje dobre komšijske odnose, da se u njoj živi u skladu sa zapovijedima Božijim i propisima vjere nam. Poslanik kaže da je imam pastir svoga stada i odgovoran za njega. Pod pojmom, imam, ne podrazumijeva se samo džematski imam, već bilo koji vođa, lider, koji je na svoja pleća preuzeo odgovornost vođenja zajedničkih poslova i brigu za stanje u džematu, društvu. Jeste, imam, pastir u džematu i odgovoran za stanje u njemu, odgovoran da sve bude na vrijeme i kvalitetno, da sve u džamiji i oko nje bude uredno i čisto, da svojim aktivnostima prije svega teži Božijem zadovoljstvu iz čega će nužno proizaći i zadovoljstvo džematlija. Jeste, predsjednik mjesne zajednice pastir i kao takav, a svjestan odgovornosti pred Bogom, nastoji svojim aktivnostima, timskim radom i nesebičnom žrtvom, učiniti ono što je najbolje kako bi unaprijedio život svojih komšija, braće i sestara, onih koji su mu poklonili povjerenje i koje on pred drugima predstavlja, njihove interese zastupa. Načelnik općine ili gradonačelnik, jeste pastir. Njegova odgovornost je veća jer su mu i ovlasti veće i količina novca s kojim raspolaže je veća. Važno je da svi koji se prihvataju biti pastiri, znaju da to ne donosi samo privilegiju, nekima ne donosi privilegiju uopće, već donosi odricanje, žrtvu i odgovornost. Vjernik, musliman, se ne ustručava, ne koleba se, ukoliko je sposoban prihvatiti odgovornost jer zna da svaka aktivnost koja za rezultat ima dobro, donosi kod Allaha nagradu. „Da budem na pomoći mome bratu u nevolji, u potrebi, vrijednije je, draže mi je“, veli Poslanik, „od čitavog mjeseca dana provedenog u džamijskom itikafu“. Također je Poslanik rekao: „Vjernik koji se uključuje u društvene tokove, miješa se s ljudima, i strpi se na uvredama kojima bude izložen zbog promovisanja dobra, bolji je kod Allaha od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne strpi se na njihovim uvredama“. Biti pastir, preuzeti odgovornost, preuzeti na sebe obavezu i stati na čelo, predvoditi ljude u džematu, u mjesnoj zajednici, u općini..., uopće nije lahko. To je izazov koji donosi mnoge teškoće a jedna od njih je i da se nužno zamjeri s ljudima. Ali sve dok nastojimo da se ne zamjerimo Uzvišenom, i sve dok kao, Njegovi zastupnici na zemlji, Njegovoj volji i zakonima Njegovim, dajemo prednost, mi smo na putu pravom, a evo vidjeli smo, Poslanik obećava, da za trpljenje na tom putu, slijedi nagrada ahiretska. Ovih dana, tačnije 15. Septembra, naša općina obilježava svoj Dan. U tom Danu, sada već davne 1995. cijeli teritorij ove općine je vraćen u ustavnopravni poredak naše zemlje, i svi njeni građani su se mogli vratiti svojim kućama i na svojim ognjištima slobodno i u miru, porodici pastir biti i na njivama svojim bezbjedno raditi i porodici egzistenciju obezbijediti. Svake godine taj se Dan obilježava, kako bi se podsjetili velike žrtve ljudi koji su nam slobodu boreći se i živote žrtvujući, podarili. I kako bi i pokoljenja koja se tih događaja ne sjećaju, jer im sudionici bili nisu, uzimali pouku i znali slobodu cijeniti te se i sami nesebično žrtvovali za dobro naše zemlje, našeg, i naših naroda, za dobro svoje i sve naše djece. Običaj je da se na taj Dan, Općina pohvali uspjesima, rezultatima, te kao poklon svojim građanima otvori neki značajan infrastrukturni objekat ili nova radna mjesta. Nema sumnje da je u proteklih 24 godine bilo uspjeha, bilo takvih poklona, ali slobodni smo se danas pitati, sebe pitati jer nemamo koga drugog, je li moglo biti bolje, je li moglo biti više? Vjerujem, složni smo u odgovoru, da je moglo, da smo se svi više žrtvovali i da smo svi odgovornije svoje obaveze ispunjavali, biti i više i bolje. Mogli su nam putevi biti bolji. Mogle su nam ulice biti ljepše. Mogli su nam parkovi biti uređeniji. Mogle su fasade na zgradama biti obnovljene i ne svjedočiti i 24 godine poslije o granatama i gelerima. Mnogo toga je moglo biti bolje, a za to što nije, nemamo koga kriviti izvan sebe. Ne znam da li je šta za poklon građanima naše općine ove godine pripremljeno, ali, iz kontakata sa džematlijama, sa sugrađanima, znam, da bi voljeli da žive u sredini u kojoj im ne prijeti opasnost od pasa lutalica, da žive u sredini u kojoj su ulice, parkovi i riječne obale uređene. Voljeli bi da im iz korova, šiblja i visoke trave sa riječnih obala ne prijeti opasnost od zmija i ko zna čega. Voljeli bi da žive u sredini u kojoj nema divljih deponija smeća, s naglaskom na građevinski otpad. Voljeli bi da žive u društvu u kojem je jednako važan i onaj čovjek sa periferije kao i onaj iz centra i da znamo da i tom na periferiji treba i voda i put i rasvjeta... Voljeli bi da žive u sredini u kojoj ima nade za našu omladinu u kojoj se napreduje zahvaljujući kvaliteti a ne poznanstvu u kojoj ima, ima, ima... ima ono što čovjeka, kako to volimo reći, običnog čovjeka, čini zadovoljnim i sretnim. Ne dolaze nama datumi koje obilježavamo radi obilježavanja samog. Nisu ti datumi tu radi manifestacije koju organiziramo. Dolaze nam da o događaju koji se obilježava razmislimo, iz njega pouku crpimo te da nam bude podstrek da radimo više, da u našim nastojanjima budemo iskreniji, na žrtvu za našu domovinu, za našu djecu, spremniji. Molim Boga da nas pomogne. Amin!
Gradska džamija Zavidovići.
13.09.2019.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i na blogu objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.<

Gradska džamija Zavidovići
<< 09/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
362763

Powered by Blogger.ba