Posljednja je džuma u, po gregorijanskom kalendaru, godini, a to je kalendar po kojem čovječanstvo uglavnom organizira svoj život i planira svoje aktivnosti. Najveći dio čovječanstva slavi dolazak nove godine, a u suštini ovo bi trebao biti trenutak nad kojim bi se čovjek trebao duboko zamisliti, i takvom nad sobom i svojim životom zamišljenom čovjeku bi, trebalo biti jasno da je prolazan i smrtan. Tu oko nas, naša su mezarja koja nas opominju i na prolaznost podsjećaju, a tu je i stalno nastajanje i nestajanje života u svjetovima koji s nama životni prostor dijele. Bilje raste i suši se, a ima životinja čiji je životni vijek od jednog dana kraći. Sve to čovjek posmatra, vidi, a k tomu još Kur'an ga jasno opominje prolaskom, iščeznućem vremena i smrtnošću svega.
U prirodi vremena je da u njemu sve nestaje, samo Stvoritelj ne. I samo vrijeme nestaje s onim što u njemu iščezava. Vrijeme je poput vatre. Kao što istovremeno vatra se ugasi zajedno sa onim što vatru čini, tako i vrijeme nestaje sa onim što u njemu prolazi. Nestat ćemo mi, i naše vrijeme će nestati. Zato je opomena Stvoritelja tako snažna i upečatljiva kad želi skrenuti našu pažnju na podareno nam vrijeme. „Tako mi vremena, čovjek je na gubitku, osim onih koji vjeruju i čine dobra djela i koji su na strani istine i na strani strpljivosti“. (Asr, 1-3)
Ne može se vratiti izmuženo mlijeko u vime, ne može se vratiti ni protekla sekunda vremena. Vrijeme je nepovratno. Arapski pjesnik El-Meari kaže: „Jučer, koje je prošlo, iako je blizu, svi stanovnici Zemlje vratiti ga ne mogu“.
Bit će ljudi koji će, o njima nam kazuje Poslanik, moliti da budu ponovo vraćeni na zemlju da im bude data druga prilika, pa da život ovdje iskoriste. Povratka nema. Bit će i onih koji će, Kur'an nam kazuje, zažaliti što su uopće ovdje došli. „Da sam Bogdo prašina ostao“ (En – Nebe 40), vapit će. Postoje i oni koji će Allaha moliti da ih vrati pa da sve isto i na isti način na Dunjaluku rade i Bogu u susret odu jer su to na veličanstven način učinili. To su šehidi. Ni njima, niti ikome drugom nema povratka. Vrijeme je nepovratno. Dunjaluk se nikom dva puta ne poklanja.
Abdullah ibn Omer, r. a., pripovijeda: „Jednom sam bio kod Poslanika, ustao je neki ensarija i upitao:’ O Allahov poslaniče, koji je čovjek najmudriji, najrazboritiji i najodlučniji?’ ‘Onaj kome je smrt stalno na umu i onaj koji se više od drugih priprema za nju prije nego što ona dođe! Takvi su najmudriji, najčvršći, najrazboritiji. Oni na ovom svijetu stiču poštovanje a na Ahiretu počasti.’ Odgovori mu Poslanik“. (Medžmeu – zevaid)
Svijest o prolaznosti dunjalučkoj i vjera u vječni užitak ili patnju trebala bi biti čovjeku podsticaj snažan da svaki poklonjeni mu trenutak iskoristi i čineći dobro za smrt se priprema. Ljudska stanja se mijenjaju. Iz siromaštva ljudi prelaze u bogatstvo i obrnuto. Iz zdravlja u bolest i obrnuto. I ne bi onaj koji želi počast ovdje i spas tamo ni u jednom stanju smio zaboraviti svoju osnovnu zemaljsku zadaću. Na mnogo mjesta u Kur'anu, Allah, dž. š., čovjeka podstiče na stalnu budnost i akciju. „O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.“ (Maide, 105) „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On zna dobro šta radite.“ (Hašr, 18) „Nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje“. (Ali Imran, 133)
Gdje god da si, sve jedno kojim se poslom baviš, kakvu funkciju u društvu imaš, ne zaboravi nikad, vrijeme neumitno teče i sve u njemu prolazi. Svakim korakom i svakim proteklim trenutkom bliži si kaburu, a Osman, r. a., bi na sami spomen mezara plakao iz straha za sebe i bojazni da li je dovoljno dobro pripremio se i je li dunjalučko vrijeme ispravno koristio.
Od Halida bin Umejra El-Adevija, r. a., prenosi se: „Hutbu nam je držao Utbe bin Gazvan, r. a.. Zahvalio je Allahu, Njegovo ime veličao, a zatim rekao:’ Znajte, ovaj prolazni svijet je oglasio da prolazi, on će brzo doći svome kraju i od njega neće ostati ni koliko onaj talog na dnu ćupa kad se iz njega voda izlije. Vi preko njega prelazite u kuću koja kraja nema – pa pređite to rastojanje čineći dobra djela“. Kao što je prošla 2022., proći će i ove koje dolaze. Sami mi ne znamo i ne možemo znati koliko tih godina još dolazi meni. Hoću li ispratiti narednu i dočekati onu poslije nje i tako redom? Jedna od osobina kojom se vjernik ne bi trebao krasiti je nada, nada u dug život. Svi se nadamo i jedni drugima to pri susretima poželimo i često nas ta nada zavara, pa odgađamo prestati činiti ono što će nas u neugodnost, u patnju u vječnosti odvesti. To je zato što s uma smetnemo, na susret s Sudom konačnim, zaboravimo.
Insanu je svojstven zaborav. Zaborav je svojevrsni oblik milosti Božije. Čovjek zaboravi muku i bol preživljenu, zaboravi neugodnost, ali s obzirom na stalno prisustvo opominjatelja oko nas, koji nas na našu prolaznost podsjećaju, musliman nikad Poslanikov put i njegov sunnet ne smije zaboravu prepustit. Bio vladar ili ne, direktor ili radnik, bogat ili siromašan, star ili mlad, na sve se jednako odnosi zakon Božji. Po tom zakonu mi, kao i sve drugo prolazimo i vrijeme nam dunjalučko podareno zajedno s nama iščezava.
Iskoristimo ga, kako ne bi bili od onih koje je Allah, dž. š., gubitnicima nazvao. Mustevrib bin Šedad prenosi: „Poslanik je rekao: „Allaha mi, ovaj svijet je naspram Ahireta baš kao ono malo vode na prstu kad se prst u more zamoči, pa neka svako usporedi more i to malo vode“. (Muslim)
Uzvišeni Bože, pomozi nam da svijest o susretu s Tobom bude naš stalni poticaj na činjenje dobra. Amin!
Izet ef. Čamdžić
30.12.2022.
