U Kur'anu čovjeku se naređuje, uči, klanjaj, posti, daji zekat, ako si u stanju obavi hadž, naređuje mu se da bude roditeljima poslušan, da čini i naređuje dobro… U proteklim ramazanskim danima o svemu ovom i još mnogo čemu vazismo. Pitah se o čemu dersiti, kojoj temi ovu poslijeramazansku hutbu posvetiti, a s obzirom da je vrijeme sjetve naum mi dođe da postoje djela, radnje koje se uz spomen čovjeka podrazumijevaju, čovjekova su nužnost, život mu je bez njih nezamisliv.
Uzvišeni Bog kaže: „Zašto ne pogledate ono što sijete, da li mu vi dajete snagu da iz Zemlje nikne ili Mi to činimo?“ Allah, dž. š. , ne naređuje čovjeku da sije, kao što mu ne naređuje da jede, i jedno i drugo se podrazumijevaju. Postoje ljudi, među nama postoje ljudi, koji pogrešno razumijevaju svoju životnu ulogu, pogrešno razumijevaju svoj odnos prema Bogu i pogrešno poimaju nafaku i sudbinu. Ako Uzvišeni Bog kaže: „Nema nijednog živog bića, a da ga On ne hrani“, to ne znači da On Uzvišeni stvorenja hrani bez ikakve njihove uloge i truda. Od svih stvorenja razlikujemo se po razumu i datoj nam sposobnosti da radimo, da se o sebi brinemo. Misliti da će nas Allah, dž. š., hraniti bez našega truda, bez našega znoja, zabluda je. Poslanik kaže: „Kada biste se vi iskreno na Allaha oslanjali, On bi vas hranio kao što ptice hrani. One ujutro iz svojih gnijezda polete praznih, a uveče se punih stomaka vraćaju.“ Iskreno se oslanjaju na Allaha oni koji kao i ptice što iz gnijezda polete i u potragu za nafakom idu, iz kuća svojih izađu i za nafakom krenu.
Od nas se zahtijeva da radimo, da stičemo, da u potragu za nafakom idemo i da to nipošto ne smatramo manje važnim od naredbi koje nam Uzvišeni u obavezu stavlja. Poslanik nas na to snažno podstiče riječima: „Siramoštvo je sasvim blizu kufra.“ Siromašan čovjek ovisan je o drugom i ako te taj drugi hrani i o tebi skrbi može pred tebe izaći i sa zahtjevom da i svoje uvjerenje, i ponašanje svoje njegovim željama prilagodiš, eto zato je siromaštvo blizu kufra. Zato je muslimanima u obavezi da rade, da za nafaku brinu, da ju idu tražiti jer šta bolje od ove izrečene mudrosti potvrđuje tu našu obaveza, a mudrost veli: „Ko ne jede kruha od svoje motike, nema ni svoje odluke.“
Zato je rad kao i namaz, rad kao i post, rad kao i zekat, sjetva i proizvodnja hrane ibadet, jer vjernika u svakom smislu snaži, a Poslanik kaže: „Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika.“ Tako će Poslanik ashabe podučiti da rad i trud, kako bismo obezbjedili sebe i porodicu jest džihad. Podučit će nas Poslanik da nikad, ni u bolesti, ni na putu ne prestaje obaveza da klanjamo, tako nikad, pa taman kad bi bilo pred sami nastup Sudnjeg dana ne prestaje obaveza da sadimo i sijemo, jer nam to donosi korist i na dunjaluku i na ahiretu i zato je vjerniku poslije obavezne sedžde, obavezna njiva.
Evo šta Poslanik o tome kaže. Od Džabira, r. a., se prenosi da je Poslanik rekao: „Nema nijednog muslimana koji zasadi voćku, a da s nje jede čovjek i da mu tu neće biti upisano kao sadaka, i što se s nje ukrade bit će mu upisano kao sadaka i što s nje pojede životinja biće mu upisano kao sadaka, i ono što njenih plodova istruhne i to će mu biti upisano kao sadaka.“ Poslanik takođe kaže: „Ko oživi mrtvu zemlju, imat će zato nagradu.“ Kasim prenosi da je Ebu Derda, r. a., sadio voćku u Damasku, pa pokraj njega naišao neki čovjek i rekao mu: „Zar ti to radiš, a ashab si poslanikov?“ (Hoće mu reći, ti kao ashab imaš toliko dobra da ti to nije potrebno), a Ebu Derda mu reče: „Stani, ne žuri, želim te podučiti onome čemu je nas Poslanik podučio, rekao nam je:’ Ne može biti da musliman posadi voćku i da s nje jede čovjek ili bilo koje stvorenje Božje, a da mu to neće biti upisano kao sadaka'“.
Može li biti, braćo, da nakon ovakvih poticaja iz izvora naše vjere, od Miljenika Božjeg, može li biti da su kod nas muslimana, kod nas koji kažemo da Poslanika volimo, njive zapuštene? Može li biti da mi nakon ovakvih poticaja iz izvora naše vjere ne proizvodimo, već voće i povrće uvozimo? Može li biti da se oglušujemo o one obaveze koje nam donose korist ovdje i nagradu ahiretsku? Musliman ne bi smio dopustiti da je zemlja na kojoj on živi mrtva, jer možeš misliti Poslanik je rekao: „Ko oživi zemlju, ko okrči njivu, zato ima nagradu.“
Ne može biti da musliman ovisi o drugome, jer Allah, dž. š., od nas traži da se na isti način odnosimo prema svim obavezama, a rad kao i namaz, rad kao i post…, ibadet je, pa ćemo mi nakon ovog ibadeta u ramazanu učinjenog, nakon ovog sad u džamiji obavljenog ibadeta moći nastaviti iskreno Bogu služiti, ibadetiti, sijući, sadeći, krčeći, njive uređujući i tako sebe i na ovom i na budućem svijetu snažiti, a jak, snažan vjernik je Bogu od slabog vjernika draži.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da razumijemo da nije ibadet samo obred.
28.04.2023.
Izet-ef. Čamdžić
