Pitali su jednog beduina koji je prihvatio islam, zbog čega je to učinio, a on je odgovorio: „Nije naredio ništa zbog čega bi se razum zapitao, kamo sreće da ga je zabranio, niti je zabranio nešto zbog čega bi razum rekao, kamo sreće da ga je dopustio.“ (Medaridžu- s- salikin)
Iako je u islamu sve razumno, a mi razumom obdareni, ostavljena je mogućnost da nam šejtan strašću razum okuje i sputa i da naređeno, iako je ono dobro za nas, ne činimo, a da zabranjeno, iako je ono štetno i zlo za nas, činimo. Kada je Allah, dž. š., čovjeka, razumom i slobodom odlikovano biće, stvorio, znamo da je melekima, mnogi kažu baš zbog razuma i slobode, naredio da sedždu učinu i učiniše je, a šejtan iako se s istom naredbom suočio, odbio je i nepokoran ostao. Nije on samo nepokoran ostao već je tražio i traženom mu je udovoljeno da i ljude nepokornosti zove. Ostavi me do Sudnjega dana da ljude zavodim, zatražio je, i obećao da će nam sa svih strana, i s prijeda i s traga i s desna i s lijeva prilaziti i ka nerazumnom i za nas i okruženje našem, štetnom ponašanju zvati.
Čovjekova je zadaća nakon što je iz Dženneta izveden da se u njega vrati. U priči o Ademovom izlasku iz Dženneta, a koju zapisuje Ibn Kajjim el –Dževzi u djelu „Stepeni duhovnog uzdizanja“, se veli: „O Ademe, izveo sam te iz Dženneta samo zato da bi Mi se molio, približavao, konačno do Mene uzdigao. Nisam te izveo iz Dženneta da bih ti ga zabranio, već da bi se u njega vratio.“
Na tom putu povratka šejtan čovjeku postavlja prepreke. Prva među njima je kufr – nevjerovanje u Allaha, Njegova savršena svojstva i ono s čime su dolazili poslanici. Ako u tome uspije, prokletnik će biti vrlo zadovoljan, i njegov žar za tobom će splasnuti, odahnut će. Ali ako ovu prepreku savladaš on, šejtan prokleti, će doći sa sljedećom.
A sljedeća prepreka su grijesi veliki, el – kebair. Šejtan velike grijehe lijepim prikaže, okiti ih, omamljuje njima, pa ti potom otvori vrata nade i kaže ti: „Vjerovanje je samo očitovanje jezikom, njega ne mogu uništiti tvoja loša djela.“ I sve dok je čovjek živ on mu šapuće: „Grijesi ne štete ako vjeruješ, kao što ni dobra djela ne vrijede ako si mušrik.“ Zar ne susrećemo ljude, ne baš tako rijetko, susrećemo ljude koji su u grijesima velikim ogrezli, ali se vjernicima velikim smatraju i ubjeđuju nas da je srce njihovo vjerom ispunjeno, a takvo ponašanje ulema naša je uporedila sa studentom koji sve nauči, sve u pameti ima, ali na ispitu ništa ne odgovori, ništa ne napiše, prazan papir preda, pa mu tako njegovo znanje ništa i ne vrijedi i logičan slijed je neuspjeh na ispitu. Dakle, ako vjera nastanjuje srce onda to srce, to vjerovanje, ta svijest da sve što je islam naredio je dobro za nas, a sve što je zabranio je loše za nas od grijeha udaljava i na dobročinstvo podstiče.
A ako se čovjek i ovdje kod činjenja velikih grijeha šejtanu odupre i ovu prepreku savlada, eto sljedeće, jer on, prokletnik nikad ne odustaje. Zakleo se da će stalno sa svih strana nas napadati i da će ljude dok dišu stranputici zvati, a sljedeća prepreka su mali grijesi. Govori čovjeku, šta je s tobom, ako si se već odrekao velikih grijeha ne moraš i malih, zar ne znaš da oni, mali grijesi, dobrim djelima se brišu, ako velike ne činiš. I tako on navaljuje sve dok ustrajan u malom grijehu ne postaneš, a Ahmed i Taberani bilježe ovo upozorenje našeg Poslanika: „Čuvajte se sitnih grijeha. Zatim je naveo primjer ljudi koji se okupe na pustom mjestu, tu im zatreba drva, te jedan od njih donese prut, to učine i drugi sve dok ne sakupe mnogo drva, zapale vatru i ispeku hljeb. Isto je tako i sa malim grijesima koje čovjek potcjenjuje, a oni se gomilaju sve dok čovjeka u propast ne odvedu.“
A ako se i činjenju malih, sitnih grijeha odupreš, šejtan te besposličarenju zove, zove te da radiš stvari koje nisu ni dozvoljene, ni zabranjene, nisu su ni sevap ni grijeh. Kada mi djecu u mektebu učimo kategorizaciju djela u šerijatu, onda tamo postoje djela koja su mubah, ni dozvoljena ni zabranjena. Šta ćeš raditi u slobodno vrijeme? Šejtan ti postavlja prepreku da se posvetiš onome od čega nema nikakve koristi, ali si zadovoljan jer ne griješiš. Tako provodiš sate i sate stojeći na ulici, na raskrsnici, sjedeći na stanici u svome selu, gledajući beskorisne sadržaje na TV-u ili drugim medijama, a mogao bi razočarati šejtana i to vrijeme u dobročinstvu provesti.
A ako i besposlici se čovjek odupre. Onda šejtan opet ima prepreku sljedeću koju pred nas postavlja, a ona je da dajemo prednost djelima za koja ćemo biti pohvaljeni nad pobožnim, iskreno učinjenim dobrima. Hasan el – Basri kaže: „Samo se iskren vjernik boji licemjerstva, a samo je licemjer siguran od njega.“ Ashabi su učili dovu: „Gospodaru naš, sačuvaj nas licemjerne skrušenosti.“ Ljudi su ih pitali šta misle pod riječima „skrušeni nifak“, a oni su odgovorili: „To je da nam tijela, a ne srca budu skrušena.“
A mi učimo dovu, Gospodaru naš, daj nam snage da sve prepreke koje nam šejtan na putu postavlja savladamo i u Džennet, tamo gdje čovjek već bijaše, se vratimo i vječno nastanimo. Amin.
19.05.2023.
Izet-ef. Čamdžić
