„Kad Lukman reče sinu svome svajetujući ga:’ O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je zaista velika nepravda’. Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalani Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti“. (Lukman 13, 14) „O sinko moj, dobro i zlo, teško koliko zrno gorušice bilo u stijeni ili na nebesima, ili u zemlji Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je sveznajući. O sinko moj, klanjaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od ružnih i strpljivo podnosi ono što te zadesi, dužnost je tako postupati. Iz oholosti ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom oholo, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat, ta najneprijatniji glas je revanje magarca“. (Lukman 16-19)
Mudri Lukman ovako savjetova sina svoga. Allah, dž. š., nas o tome objavom obavještava i istovremeno obavezuje da iste savjete djeci svojoj, sinovima i kćerima uputimo i da učinimo sve što možemo kako bi ovi savjeti bili prihvaćeni, kako bi se u srca naše djece ugnijezdila, a djeca nam bila i dunjalučka i ahiretska radost.
Šta trebam učiniti, gdje trebam svoje dijete poslati da ove savjete čuje, ne samo čuje, već da ih čuje i usvoji imajući pred sobom onog i one koji ove savjete žive, da pred sobom imaju odgajatelja koji je to primjerom?
Trebam dijete svoje naučiti da samo Allahu robuje i da Mu nikog ravnim ne smatra. Trebam ga naučiti da robujući iskreno Stvoritelju, jedino tako može živjeti slobodno i da je nevjerovanje i širk veliko nasilje nad sobom. U mekteb ću ga poslati. Tu u mektebu se amentu billahi uči, i uče se Allahova lična svojstva (sifati zatijje). U mektebu se u srce usađuje La ilahe illellah, na jezik nastanjuje kelime i šehadet i postaje se svjestan da Bog ima i postoji, da je Bog jedan, da je oduvijek i zauvijek, da nikome nije sličan… Sutra počinje nastava mektebska i s obzirom da dijete svoje volim i da mu sreću na oba svijeta želim, obavezno ću ga u mekteb upisati i nad njegovim mektebskim obavezama ću neumorno bdijeti. Želim svom djetetu spas, a put do tog spasa je kroz klupu i nastavu mektebsku, sutra ću ga u mekteb upisati.
Trebam dijete svoje naučiti da mi bude poslušno, da bude svjesno žrtve roditeljske kako bi stasalo i čovjek bilo. Da bi svoje obaveze prema roditeljima bilo svjesno i roditeljima poslušno i dobro im činilo, u mekteb ću ga sutra upisati, jer tu u mektebu će ove savjete lukmanove sinu svome, a ustvari savjete svoj djeci čovječanstva upućene, čuti. Ne samo čuti, već ih u srce svoje duboko usaditi i životna praksa će mu postati. Zato ću sve poslove odložiti i sutra dijete u mekteb upisati, a svaki vikend, svaki dan mektebske nastave ga obavezno na nastavu slati, jer ko više od mene, mene roditelja, želi dobro djetetu svom. Hoću da dijete moje zna da je Allahovo zadovoljstvo u roditeljskom zadovoljstvu. Hoću da dijete moje zna da je Džennet pod majčinim nogama, jer ona ga je nosila, a zdravlje njeno trpilo i dojila i kroz dvije godine od dojenja odbijala. Hoću, moram, dijete u mekteb upisati radi njegovog i našeg zajedničkog dobra.
Treba moje dijete znati razlučiti šta je zlo, a šta je dobro. Treba znati da ne postoji malo i veliko dobro i da svako i dobro i zlo makar bilo koliko zrno gorušice, makar ga od svakog sakrili, Allah će na vidjelo iznijeti i za to suditi. U mektebu će moje dijete naučiti šta je halal, a šta haram. Tu će naučiti da je svaki grijeh i za njega i za okolinu poguban. Naučit će svojstva Božijeg savršenstva i tako znati da nema gdje otići, nema mjesta gdje se sakriti da bi griješio, jer Bog sve vidi, zna, čuje, svugdje je. Da bi moje dijete kada se nađe pred izborom između dobra i zla, između dobročinstva i grijeha imalo snage oduprijeti se zlu, a požuriti dobru, upisat ću ga sutra u mekteb, jer će tu ono u srce svoje, snage imanske natočiti, bogobojaznošću se osnažiti, osposobit će se da leđa okrene grijehu, a brzim korakom dobročinstvu i sevapu korača.
Hoću da moje dijete zna klanjati. Hoću da zna da se vjernik bez namaza biti ne može. Hoću da nauči da je prvo pitanje pri susretu s Gospodarom upravo namaz. Hoću da moje dijete odgojeno namazom, osnaženo sedždom, ponašanjem svojim, ponašanjem prije svega traži da se čini dobra djela, a od ružnih odvraća i hoću da nauči da je život i iskušenja i prepreka pun, pa je nužno i strpljenjem se naoružati. Da bi ovu svoju nakanu, ako hoćete želju, ostvario, sutra ću dijete u mekteb upisati jer gdje će bolje i jasnije čuti lukmanov savjet svoj djeci upućen: „O sinko moj, klanjaj i traži da se čine dobra djela, a od ružnih odvraćaj i strpljivo podnosi ono što te zadesi, dužnost je tako postupati.“ (Lukman 17)
Čije je ono dijete onako lijepo odgojeno? Ko ga odgoji pa je onako skromno i susretljivo? Pogledajte tog dječaka i djevojčicu kako odmjereno hodaju, kako uljudno razgovaraju, kako se kulturno, vjernički prema starijima i ljudima uopće ophode. Svi možemo, svima je pružena prilika da kažemo, to je moje dijete. Teško bi takvo bilo, ne bih ja mogao biti ponosan na to moje dijete da ga u mekteb ne upisa. Jer gdje bi ono, to moje dijete, čulo lukmanov savjet svoj djeci čovječanstva upućen; ne budi ohol, ne okreći glavu od ljudi, budi odmjeren i u hodu i u govoru. Upisat ću sutra dijete u mekteb jer je to najbolje za njega, za našu porodicu, za našu zajednicu, za domovinu našu.
Draga braćo, u svim mektebima sutra započinje nastava. Draga djeco, pohrlite u mekteb jer je to korak ka sreći na oba svijeta.
Uzvišeni Bože, u svakom dobru nas pomozi. Amin
08.09.2023
Izet-ef. Čamdžić
