„Primjer onoga s čime sam od upute i znanja poslan je kao primjer kiše koja se na zemlju spusti. Ima predjela zemlje koji kišu upiju, pa ona bujnim biljem okiti se, a ima i predjela koji vodu zadržavaju, ne upiju je, pa se ljudi s njom služe, piju je i usjeve navodnjavaju. Ima i ogoljelih predjela, vodu ne upiju, ne niče iz njih ništa. Tako ima ljudi koji Allahovu vjeru razumiju i koriste se onim s čim sam poslan. Uče i druge podučavaju. Ima i onih koji na ono s čime sam poslan ne obraćaju pažnju, ne slijede uputu i ne usvajaju znanje s kojim sam došao“. (Muttefekun alejhi)
Čovjek je zemlja, i živi na zemlji. Njegovom staništu, zemlji, Allah dž.š., daje blagodat kiše, zahvaljujući kojoj, na njoj život buja i ukrasi razni. Tamo gdje kiša ne padne ili tamo gdje je zemlja ne upije, zemlja je neplodna, gola, ne zadivljuje, niti korist donosi.
Poslanik poredi upućena i neupućena čovjeka sa plodnim i neplodnim predjelima zemlje. Čovjeku s neba dolazi blagodat objave, blagodat riječi Božije, koja kad na plodno tlo, na bogobojazno srce padne, daje plod. Plod je čovjek koji zna i znanje živi. Plod je upućen čovjek koji živeći vjeru koristi drugima i tako prema poslanikovoj riječi i kriterijima, sebe čini najboljim, jer su najbolji oni koji drugima koriste.
Ima, kaže Poslanik, ljudi koji poput zemlje koja zadržava vodu, a ne koristi je, posjeduju znanje, a sami se njime ne koriste, ne žive ga. Oni su, kako je poredio Poslanik, poput svijeće koja drugima svijetli a sama gori. Mi imamo puno znanja o vjeri. Teško ćeš među nama naći nekog ko ne zna šta je haram a šta halal, ali naše znanje se teško pretače u djelo. Znanje bez djela je poput vode koju zemlja ne upije, zemlja se njome ne koristi. Ta voda padne i ispari.
Među nama su i oni koji blagodat riječi Božije prihvataju. Oni su plodno tlo, pa ta riječ postane djelo, postane islam. Živjeti tu riječ je dvostruka korist. Korisna je onome koji je živi i drugima koji se tom skladnom životu dive i žele ga slijediti. Kao što na zemlji ima predjela koji niti vodu primaju niti zadržavaju, tako među ljudima ima onih koji niti čuju riječ Božiju niti žele šta znati o vjeri svojoj.
U mjesecu smo rebiu-l-evvelu. U onom mjesecu u kojem je zemlji, svim svjetovima, došao Poslanik. Došao je čovjek čija je zadaća objavu primiti, nama prenijeti i istu živjeti kako bi nam bilo jasno da je ta riječ upućena čovjeku i da čovjek ima snagu i moć, tu riječ živjeti. Kao što zemlja zahvaljujući kiši, ukrasi se i divljenje izaziva, čovjek, objavi zahvaljujući, snaži i osposobljava se da mijenja sebe i svijet oko sebe. Tirmizi bilježi od Poslanika: „Kada je Allah stvorio zemlju, brdima i planinama ju je ojačao. Meleke začudi snaga i čvrstina zemlje pa rekoše:'Gospodaru, jesi li stvorio išta jače od zemlje?’ Reče:'Jesam, željezo.’ Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od željeza?’ Reče:'Jesam, vatru.’ Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od vatre?’ Reče:'Jesam, vodu.’ Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od vode?’ Reče:'Jesam, vjetar.’ Rekoše:'Jesi li stvorio išta jače od vjetra?’ Reče:'Jesam, čovjeka, kad dijeli tako da lijeva ne zna šta daje desna.“ (Tirmizi)
Poslanik je izvor naše snage. On objavu donoseći nam, snaži nas i uči kako da mjesto u kojem živimo načinimo mjestom u kojem će dobra djela bujati i koje će biti ukrašeno dobročinstvom baš kao što plodna zemlja poslije kiše ukrašena bude. Čovjek je jači od zemlje, gvožđa, vatre, vode i vjetra ako je na zemlju spuštena riječ Božija dotaknula njegovo srce i usmjerila ga putem dobra.
Obilježavamo Poslaniku rođendan i slušamo o njegovom životu i djelu. Jesmo li mi, dobro je upitati se, poput onih predjela zemlje na koje kiša pada ali iz nje ništa ne niče, već ona vodu zadržava i drugi se tom, za život neophodnom blagodati, služe? Mi imamo znanje i uputu. Uputu i znanje ne živimo. Uputu ignorišemo, a našim znanjem se koriste drugi. Mi jesmo čovjek i jesmo poslanikovi sljedbenici, ali u nama nema snage da se suprostavimo neredu u društvu i državi. Kad bi naša srca bila plodno tlo za ono što Poslanik donosi, naša snaga bi prevazilazila snagu svih pohlepnika za vlašću, snagu svih korumpiranih i u mitu i korupciji ogrezlih ljudi, snagu svih koji našu omladinu truju, kako bolestima ovisnosti tako i onim sadržajima koji ih od tradicije i identiteta odvode, snagu svih nezasitih uzurpatora naših dobara…
Enes ibn Malik, r.a., prenosi od Poslanika: „Kada bude Kijametski dan, glasnik će povikati:'Gdje su licemjeri, a gdje su iskreni vjernici? Ustajte i pokažite vaša djela i primite nagradu od vašeg Gospodara’, pa je Poslanik nastavio:'Licemjeri od svojih djela neće imat ništa, osim tuge, kajanja i nesreće’. Zatim je Allahov poslanik rekao:'O sine Ademov, pokornost i odanost Allahu je spas’, te dodao:'Ono čega se najviše bojim za svoj ummet jeste mali širk’. Ashabi upitaše:'Šta je mali širk’? Poslanik odgovori:'Neiskren nijjet, na Sudnjem danu će Allah takvima reći:’ Idite onome u čije ime ste svoje poslove radili, vidite hoćete li kod njih naći ikakvu nagradu?“ (Muslim)
Sve dok nam je važnije da se svidimo Allahovom stvorenju, a ne Stvoritelju, da se svidimo političkoj partiji i njenom predsjedniku. Sve dok nam je važnije da se dodvorimo, ne znam kome, bilo kome od stvorenja Božijih a da je to djelo u suprotnosti s onim što nas Poslaniku porepoznatljivim čini, nećemo imati snagu kojom ćemo se moći suprostaviti poplavi nereda i smutnje i vjetrovima koji otpuhuju našu budućnost.
Čovjek je jak, može biti jači od vatre, ali se mora svjetlom vjere naoružati kako bi vatru mogao neutralisati. Svjetlo koje je u rođendanskom danu našeg Poslanika zasjalo, ugasilo je vatru u Perziji.
Uzvišeni Bože, učini nas iskrenim vjernicima a time i snažnim da se neredu suprostavimo i u pokornosti Tebi živimo. Amin!
Izet ef. Čamdžić
29.09.2023.
