Ebu Hurejre, r.a., priča: „Kod Poslanika je došao čovjek koji je živio izvan Medine, a tek je primio islam. Reče Poslaniku:'U velikoj sam potrebi, pomozi me.’ Poslanik mu nešto dade, a potom ga upita:'Jesam li ti učinio dovoljno dobročinstva?’ ‘Ne, nisi mi učinio veliko dobročinstvo’, odgovori čovjek. Čuvši to, neki ashabi naljutiše se i htjedoše reagovati. Poslanik im dade znak da šute i ostanu mirni. Zatim, zovnu čovjeka u kuću i dade mu još nešto i reče:'Ti si od nas zatražio pomoć, mi smo ti nešto dali, potom si rekao da nisi zadovoljan. Da li si sada zadovoljan? Jesam li ti sada dovoljno dobročinstva učinio?’ ‘Da’, odgovori čovjek, a zatim dodade:'Neka te Allah nagradi, tebe, tvoju porodicu i pleme.’ Poslanik mu reče:'Sada izađi i isto to reci pred mojim ashabima, kako bi iz njihovih prsa nestala netrpeljivost prema tebi.’ Čovjek izađe i reče da je zadovoljan te ponovi ono što je rekao pred Poslanikom. Nakon toga, Allahov Poslanik reče:'Primjer mene i ovog čovjeka je kao primjer čovjeka koji je imao devu koja se prepala i pobjegla. Grupa ljudi je krenula da je uhvati, ali vidjevši ih deva se još više uplaši i još brže poče bježati. Vlasnik deve im reče:'Ostavite mene nasamo sa devom. Ja je poznajem, znam njen tabijat.’ Uze snop trave i pruži prema devi. Deva vidjevši travu priđe vlasniku i pokori mu se. ‘Da sam se ja poveo za vama i da nisam spriječio vašu oštru kritiku, ovaj bi čovjek zbog vaše reakcije otišao u vatru.“ (Bezar – Hajsemi)
U predaji o Ibrahimu, a.s., se kaže: „Došao mu je neki čovjek a Ibrahim a.s., nije znao da je nevjernik. Ibrahim, a.s., mu reče: „Uđi u kuću, budi moj gost“. Čovjek je sjeo, Ibrahim, a.s., je zapalio vatru i otišao donijeti hranu. Kada se vratio vidio je čovjeka kako čini sedždu vatri. Rasrdi se Ibrahim a.s., i reče: „Tako mi Allaha, nećeš biti moj gost niti ćeš jesti kod mene“. Čovjek je otišao a Ibrahimu a.s., je došao Džibril i rekao: „Ibrahime, Uzvišeni ti poručuje: „Zar si se umorio za jedan sahat proveden s njim, a tvoj ga Gospodar podnosi šezdeset godina“? Tada Ibrahim, a.s., požuri za onim čovjekom govoreći mu: „Vrati se, Gospodar moj me ukorio zbog tebe“. „Kako“? – upita čovjek. „Rekao mi je“ – reče Ibrahim – „da te ja nisam mogao trpjeti jedan sahat, a On te hrani šezdeset godina“. Tada čovjek reče: „Bog koji tako postupa zaslužuje obožavanje. Svjedočim da nema božanstva osim Allaha“.
Poslanicima je zadaća, zato su poslani, odvraćati ljude od stranputice i od kazne ih spašavati. Ako su kad nehotice, a samo su tako mogli, u tom svom poslu napravili prijestup, bili su od Onoga koji ih šalje, ukoreni. Evo, čudosmo kako je Ibrahim, a.s., ukoren bio, a znamo, u Kur'anu nalazimo, da je Allah, dž.š., riječi prijekora uputio i Muhammedu, a.s., kad se od slijepog čovjeka okrenuo koji je za Istinom tragao.
Poslanici su poslanima uzor. Muhammed, a.s., je poslan svima, pa je uzor i svima i zauvijek. Mi koji slijedimo i Ibrahima i Muhammeda, a.s., nemamo pravo nikoga odbaciti, nikome suditi, nikome leđa okrenuti. Nemamo pravo nikoga bez šanse za pronalaskom Pravog puta ostaviti. Tirmizi bilježi hadis čija poruka nas treba sve zabrinuti, a posebno one koji sebi za pravo uzimaju da griješnike osuđuju. Poslanik kaže: „Ko omalovaži svoga brata zbog grijeha, brzo će doći vrijeme kada će njegov brat ostaviti taj grijeh, a on će ga raditi.“ Nemoj razumjeti pogrešno! Nisi oslobođen obaveze da ukažeš na grijeh. Nisi oslobođen obaveze da brata svog posavjetuješ i na posljedice grijeha kojeg čini ukažeš. Nipošto nemaš pravo nikog, pa ni griješnika, bez obzira koliko je u neki grijeh zagazio, osuđivati, ponižavati… Nije rijetkost da mi o ljudima, o braći i sestrama, iznosimo svoj sud. Često čujemo, evo ga došao u džamiju, a znaš šta je do juče radio. Takav pristup je neprihvatljiv. To je ono što nam oba navedena primjera, i onaj Poslanika Muhammeda, a.s., i čovjeka koji traži sadaku, i onaj Poslanika Ibrahima i čovjeka kojeg on od sofre odgoni, zabranjuju.
Predaja nam jedna kazuje: „Kada je Adem, a.s., okusio plodove zabranjene u Džennetu, počeo je plakati i kajati se. Allah, dž.š., ga je pozvao:'Ademe, iskušavam te grijehom, jer volim pokazati Svoje blagodati, oprost, plemenitost i darežljivost. Ademe, nemoj se plašiti Mojih riječi. Izađi iz Dženneta. Za tebe sam ga stvorio, ali siđi na Zemlju, bori se sa sobom radi Moje ljubavi i kada Me poželiš dođi i uvest ću te u Džennet. Ademe, grijeh zbog kojeg se skrušiš pred Nama, draži Nam je od tespiha kojeg ljudi čine. Ademe, da sam tebe i tvoje potomstvo zaštitio od grijeha, kome bi iskazivao Svoju plemenitost, milost i oprost? Ja primam pokajanje i Milostiv sam“.
U hadisi kudsijji se kaže: „Čovječe, oprostit ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine, a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom zemljom grijeha i susreo Me bez trunke širka, obasuo bi te sa isto toliko milosti.“
Ko je taj za koga nema mjesta u okrilju Allahove milosti i Njegovog oprosta? Ko to od nas ima pravo riječju svojom, gestom, podsmijehom ili nekim djelom pred bilo kime zatvarati vrata nade u vječni spas? Nepotrošiva i neprolazna blagodat nam je data. Islam se zove, i obaveza nam je tu blagodat drugima ponuditi. Da ashabi zagalamiše na onog čovjeka koji tek što je bio primio islam, on bi pomislio da je islam krutost i osionost. Poslanik zna šta je islam. Islam je darivanje. Islam je olakšavanje. Islam je pružiti pomoć i podsticati na dobro. Islam je utješiti. Islam je davati nadu. Islam je usrećiti. Musliman je onaj koji osvaja djelom i riječju i koji zna da je od dunjaluka čitavog vrijednije da budeš sebeb da neko od ljudi bude spašen sa šejtanske staze. Musliman zna da je od dunjaluka vrijednije ako on primjerom svojim u srcu nečijem razbukta ljubav prema Stvoritelju i poslaniku Njegovu.
Poslanik kaže: „Davud, a.s., je molio; Allahu, molim Te za Tvoju ljubav, za ljubav onoga ko Tebe voli i za ljubav prema djelima koja me približavaju Tvojoj ljubavi. Gospodaru, daj da mi ljubav prema Tebi bude draža od mene, moje porodice i hladne vode.“ (Tirmizi) Djelo koje Allah, dž.š., sigurno voli je da primjerom pokazuješ ljepotu Allahove vjere i budeš uzrok da ljudi u okrilje milosti Božije hite i sreću i spas pronađu. U ovom rebiu – l- evvelskom mjesecu, ko zna koliko puta će biti citiran ajet da je za sve koji Allaha i Sudnji dan vjeruju i Milosti se Božijoj nadaju Poslanik divan uzor, uzor na kojeg se vjernik ugleda i slijedi ga. Mogli bismo se u ovim danima mevluda upitati, slijedimo li Poslanika i je li njegovo ponašanje obrazac po kojem mi živimo?
Uzvišeni Bože, daj nam te vjerničke širine i osposobi nas da budemo oni koji zalutale, vlastitim primjerom Istini vode. Amin!
Izet-ef. Čamdžić
06.10.2023.
