Osamdeset godina mi je, meni Danu državnosti, a zemlja kojoj sam tako važan dan, hiljadugodišnja je. U svojoj tisućljetnoj povijesti prošla je svašta i svega, ali uprkos svemu, prkosna od sna, uvijek je iz svih kriza i ratova, svih historijskih previranja i promjena svjetskog poretka izlazila cijela, pobjeđivala.
Jednom me, kaže naša domovina, na kratko podjeliše, istočni komšija i zapadni susjed dogovoriše se i podjeliše me, ali kratko to bijaše, jer djeca moja bosanska, svih naroda pripadnici sjedoše u Mrkonjić Gradu i baš na ovaj dan kad državnost obilježavamo opet potvrdiše da sam cijela, jedna i svima domovina, drugim republikama ravnopravna. Nisu tad oni samo sjeli i dogovorili, mnogo života su dali, žrtvu veliku su podnijeli da bi ja, Bosna i Hercegovina, mogla koračati narednih skoro pedeset godina i doći do međunarodnog priznanja i zastavu svoju podići pred Ujedinjenim nacijama i u obitelj slobodnih i nezavisnih država ući.
Sada mi je osamdeset godina, kaže Dan državnosti. Rodio sam se 25.11.1943. godine u Mrkonjić Gradu i posljednjih trideset godina mojega života nije mi lahko. Teško podnosim da neka moja djeca ne poštuju me nikako, a neki su ravnodušni, niti me plaho poštuju niti me pak glasno negiraju, prema meni su, nako. Najviše me, a mogao bi slobodno reći, jedino me štuju oni koji ovu kuću Bosnu vole, iz nje ne žele, za nju se žrtvuju i da bi me odbranili podnijeli su žrtvu, takvu žrtvu da se za nju kaže da se taj otpor do neba čuo.
Ali sada s osmadeset godina kad sam i sa iskustvom velikim, dobra mi je zgoda da se obratim svima, svoj djeci Bosanskoj, narodima i građanima svima. Ovo moje obraćanje možete razumjeti i kao vapaj jer mi je, meni Bosni, postalo preteško objašnjavati svijetu kako je moguće da se tako lijepa i bogata zemlja ne voli i zato vam želim reći:“ Vjekovima mojom ljepotom hranite dušu, mojom vodom žeđ gasite, a u srcu pravite mi sušu, ne radite ništa da me spasite„.
Uradili ste vi koji me volite mnogo, mnogo da me spasite u toku agresije na mene a onda ste pomislili, spašena je, a niste vidjeli da se na mojem spašavanju mora neprekidno raditi jer i komšija i susjed neprekidno protiv mene rade. Spasite me, vi kojima je do mene stalo tako što ćete se ujedinti, a prestati svađati. Čujete li vi da se sve glasnije pita, čija sam, čija je i kome pripada moja imovina? Vidi, ima li igdje da se pita kome pripada imovina koja već ima vlasnika. To vam ima samo ovdje jer rat protiv mene traje i zapamtite, ovaj vam osamdesetogodišnjak govori, neće prestati, ali vi morate biti jaki, stameni, jedinstveni i svima, i strancima, i komšijama i susjedima, svima kojima je lični interes ispred mojega, mene Bosne i Dana mi državnosti, jasno reći, da je Bosna bosanska i da u njoj ima mjesta za sve baš kao što bi zapisano prije osamdeset godina u Mrkonjić Gradu.
I svi vi, o djeco moja, možete uraditi više za mene. Vi, dječaci i djevojčice, možete učiti dobro, možete učiti bolje i više pa i na unutarnjim i vanjskim takmičenjima pobjeđivati i tako mi ime ponosno svijetom pronositi. Učite djeco bosanska i pobjeđujte od magriba do mašrika na matematičkim, na svim olimpijadama i takmičenjima.
I svi vi, o omladino, možete uraditi više za mene. Vi mladići i djevojke možete biti dobri, ma šta dobri, možete biti odlični studenti, a ako i niste studenti, možete biti vrijedni radnici, dobri muževi i supruge, možete biti stameni stubovi vaših porodica, a to je meni važno. Možete radom na sebi, stalno se pitajući, mjenja li me vjera, odgajati se i manje ili nikako ići u grijeh, u haram, a taj grijeh i haram me, mene domovinu vam, uništava. Evo, da vam kažem, kaže Dan državnosti, ja za ovih osmadeset godina nisam vidio veće čudo od ovoga da vi, moja djeca, govorite da me volite, da vam je do mene stalo, a u protekloj godini ste skoro dvije milijarde kroz kockarnice i kladionice finansirali moje uništenje. Ako me volite, ako vam je do mene stalo, prestanite, jer ako nastavite to raditi i tako živjeti, meni, Danu državnosti, život o koncu visi.
I svi vi, o ljudi Bosne, svi vi koji tvrdite da me volite, želim vam reći, ja osamsdesetogodišnjak, a sa ovoliko godina imam iskustva mnogo, želim vam reći da se ljubav prema meni ne izražava, ne izražava samo pišući pjesme, navijajući za moju i moje reprezentacije, ljubav prema meni je odgovornosti.
Eto te direktor u mojoj bosanskoj firmi, u mojem, našem bosanskom javnom preduzeću. Da te pitam voliš li me, glupo mi, jer stalno govoriš i tvrdiš da me voliš, a ja to ne vidim, jer ti vrlo neodgovorno tom mojom, tom našom zajedničkom imovinom rukovodiš. Ne voli me ko mi ne koristi, a stalno se mojim dobrima koristi.
Eto te, sjediš u općinskoj, kantonalnoj, entitetskoj, državnoj kancelariji, lijepo ti, toplo, što bi naš narod rekao ne kisne za vrat. Znam, i ti kažeš da me voliš, a znaš, a i ja, Dan državnosti, znam da bi ti mogao i više i odgovornije raditi za moje, za naše dobro. Mogao bi i morao bi raditi više za onoga kojem svaki dan ili kiša za vrat pada ili mu se znoj niz čelo sliva kako bi zaradio i tebi i sebi. Ovaj ti osamdesetogodišnjak hoće reći, o državni službeniče, domovina se voli odgovornošću i služeći joj.
Eto te, mi te izglasali, da budeš ministar, ima vas u kantonu, entitetima, državi. Gledam te kaže osamdesetogodišnji Dan državnosti, imaš auto, šofera, ni na semaforima ne čekaš, ni puna linija ti na putu za tebe ne važi, i nek imaš i trebaš imati jer ja, tvoja domovina, hoću da budem ponosna s vama, i treba onaj koji me predstavlja i da je lijepo obučen i u lijepom autu dovezen, ali očekujem da radite, da svaki tren i dan radite za moje dobro, a ne da kada dođete na tu funkciju čitav svoj mandat analizirate šta su oni radili, oni prije vas što bijahu kao da mi nemamo tužilaštvo i sud. Čini mi se, govorim vam ja, Dan državnosti da ovdje u ovoj zemlji kojoj sam ja tako važan dan svi svoj nerad i lopovluk opravdavaju neradom i lopovlukom onih drugih i tako mi nikad ne dočekamo promjenu već samo zamjenu, a to me uništava, neda mi da dišem i zato u ovom velikom mojem danu, mojem rođendanu vrištim i vičem: UOZBILJITE SE, UJEDINITE SE, ZBIJTE REDOVE SVI KOJI ME VOLITE JER AKO OVAKO NASTAVITE MOGLI BI STE OSTATI BEZ MENE, A NE ZNAM, UPITATE LI SE, KUDA ĆE VAM ONDA DJECA.
Uzvišeni Bože pomozi nam.
Amin.
Izet ef. Čamdžić,
24.11.2023.
