Arapska riječ Dedždžal u našem jeziku znači varalica, prevarant. U hadisima se spominje kao predznak Sudnjeg dana. A u nizu opisa mu je i onaj da je jednook. To je neke tumače navelo da materijalizam poistovjete s Dedždžalom. Posvetiti se zadovoljenju samo tjelesnog, slijediti materijalistički koncept života, po njima, znači ići za Dedždžalom. Taj životni pravac koji se hedonizmom zove čovjeka vodi propasti i kazni. Pohlepa, prekomjernost, želja da se stekne mnogo ne birajući sredstva glavni su uzroci nesreće koje je zadesila čovječanstvo danas, uzroci tlačenja cijelih naroda, ako hoćete kontinenata. S kolikim resursima raspolaže Afrika a u siromaštvu živi? Koliko je ratova izazvano zbog želje za zaradom, enormnom zaradom na prodaji oružja???
Među njegovim opisima nalazi se i onaj da će on, Dedždžal, doći svugdje osim u Mekku i Medinu. Ako smo njegovo svojstvo jedookosti razumjevali kao jednostran, materijalsitički pogled na svijet, onda i njegovo i ne svraćanje u Mekku i Medinu ne smijemo razumjevati bukvalno, već zaključivati da samo oni ljudi, ona društva koja budu živila na načelima univerzalnoga morala, samo oni koji budu živjeli načela kojima je „zavičaj“ Mekka i Medina, samo oni koji budu živjeli načela koja dolaze iz objave a koja se dijeli na mekansku i medinsku bit će od nesreće pošteđeni.
Kako to znamo? Muhammed,a.s., kaže;“Ko nauči( dakako primjeni) prvih deset ajeta sure Kehf bit će sačuvan od Dedždžala“. ( Tirmizi). Bit će sačuvan od zla koje se zove jednostran, materijalsitički pogled na život, od zla koje ima za cilj zadovoljiti samo tijelo, od zla koje čovjeku donosi propast na ovom i kaznu na budućem svijetu. U tih prvih deset ajeta sure Kehf, čovjeku, čovječanstvu Allah,dž.š., šalje tri poruke. „Hvaljen neka je Allah koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu, da teškom kaznom, koju ću On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje“.(Kehf 1,2). Poruka glasi, eto Knjiga pred tobom čovječe ne iskrivljena stoji, pa kako je to prava knjiga ona i vodi pravom putu, ona te usmjerava na stazu na kojoj nema pohlepe, ona zabranjuje prekomjernost, u njoj piše da ti se dopušta sticati i zarađivati ali po pravilima koja Uzvišeni objavljuje. To je knjiga koja zabranjuje lihvarstvo i kamatu. To je knjiga koja, kada bi je se ljudi pridržavali, išli bi stazom ispravnom i uvjek bi živjeli sreću i sigurnim korakom hodili ka spasu.
Kad ljudi nisu slušali poruku Božiju, Poslanik Muhamed,a.s., a Bog nas o tome obavještava, obratio se Allahu,dž.š., govoreći da je ovaj narod leđa okrenuo Kur'anu, da bježi od istine, da ga obuze pohlepa, da ne bira sredstva kako bi što više stekao ne mareći što svojim postupcima ugrožava i svoju i egzistenciju planete Zemlje.
Među deset ajeta sure Kehf, koje kada bi ih čovjek naučio i živio nikad ne bi jednookog, koji ga u propast vodi, slijedio. Kad bi poruke tih ajeta živio ćovjek bi bio u ravnoteži između tijela i duše, živio bi dunjaluk sretno i na njemu svakim korakom sticao ahirtski užitak, živio bi sredinu koja se zove Islam. Allah,dž.š., u tim ajetima ljudima šalje poruku drugu. „Sve što je na zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati, a Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti“.(Kehf 7,8). Šta je čovjek na zemlji? Čovjek je na zemlji, u Knjizi ne iskrivljenoj stoji, Allahov,dž.š., namjesnik, halifa. To znači da on, čovjek, zastupajući svoga Stvoritelja ovdje, provodi zakone Onog koga zastupa. To znači da sluša svog Stvoritelja i živi po Njegovoj uputi i otuda čovjek razumjeva da on vlasnik zemlje niti ičega na njoj, nije. Allah,dž.š., je nju nama i sve što je od ukrasa na njoj dao, da nas iskuša kako ćemo se ponašati. Hoćemo li se u bogatstvu osiliti? Hoćemo li na univerzalne etičke norme i načela zaboraviti? Hoćemo li zaboraviti ona načela kojima je „zavičaj“ Mekka i Medina? Hoćemo li zaboraviti ona pravila koja proizilaze iz objave koja se na mekansku i medinsku dijeli, a Dedždžal, taj jednooki zavodnik i prevarant doći će svugdje osim na ona mjesta gdje se nastane poruke Mekke i Medine, poruke Knjige ne iskrivljene.
Allah,dž.š., nam je sve dao. Koliko nam je dao? Dao nam je nebrojeno mnogo. I sve što nam je dao, dao nam je da bi vidio kako ćemo se ponašati. Hoćemo li to što nam je dao čuvati ili zloupotrebljavati, uništavati? Hoćemo li razumjeti da smo ovdje privremeno i da nam ovo sadašnje stanište nije cilj već put do cilja. Podsjećam, Poslanik je naš boravak na dunjaluku uporedio s odmorom konjanika u hladu drveta. Odmaraš se, a odmor traje kratko i putovanje nastavljaš u vječnost. Otuda, razumimo drugu poruku iz prvih deset ajeta sure Pećina koja glasi, nisi ti ničeg vlasnik, ti si namjesniče Božiji na zemlji, svega samo korisnik. Bog ti je dao kuću i platu i njivu i nebrojeno mnogo da vidi kako ćeš s tim postupati, kako ćeš se prema tome odnositi, hoćeš li Milostivom zahvaljivati. Oni koji su zaboravili zahvaljivati, oni su sebe gospodarom dobara na zemlji proglasili i sve nas na rub opstanka doveli. Čovjeku je potrebno uže spasa, a to uže spasa jesu načela koja nam od Allaha,dž.š., preko Poslanika, iz Mekke i Medine dođoše.
U tih deset ajeta sure Kehf, Bog šalje poruku treću u kojoj kaže, u pećinu se skloni. Kazuje nam o mladićima koji bijahu vjernici u nevjerničkom okruženju. Oko njih bijaše zavladao Dedždžal ali u srca njihova nije se uselio. U srcima tih mladića bijahu poruke Božije, tamo stanovaše univerzalna moralna načela. Sklonili su se u pećinu i tamo Gospodara svjetova molili „ Gospodaru naš, daruj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost“.(Kehf 10). Dugo su ovi mladići u pećini bili. Spomen je ostala na njih zato što su stameni u vjeri, u odbrani moralnih načela ostali.
Gdje je pećina u koju se mi skloniti trebamo? Gdje je ta tvrđava koja bi nas od jednookog zaštitila. Ta se tvrđava zove ihsan. Ihsan, ta riječ u našem jeziku znači dobročinstvo. Čovjek ima priliku zaštiti se od pošasti materijalizma, nevjerstva i živeći vjeru pronositi nadu o mogućnosti življenja u sreći ovdje za sve ljude. U tvrđavu dobročinstva ukorači jer iza tih zidova a njeni zidovi su propisi vjere umjesto pohlepe stanuje darežljivost, umjesto prekomjernosti, ravnoteža, nema tamo nepoštenja već pošteno sticanje i rad, nema korupcije, nema grijeha a kad nabrojanoga nema onda je hod ka sreći i spasu izvjestan.
Knjiga ne promjenjena, naša uronjenost u njene propise i naše bdijenje na, u njoj postavljenim, granicama neka bude naša zaštita od varalice i prevaranta, jednookog Dedždžala koji će, kako Poslanik kaže, doći svugdje, ali mi mu u naše živote, u naše kuće možemo zabraniti ulazak ako u njima budu stanovale poruke kojima je „zavičaj“ Mekka i Medina, jer će on doći svugdje osim u ova dva grada.
Uzvišeni Bože osnaži nas na putu istine kako bi se odlučno susprostavili šejtanskom nasrtaju na nas.
Amin.
08.12.2023.
Izet-ef. Čamdžić