Osamdeset i pet je vrata na poslanikovoj džamiji, deset munara, šest hiljada stubova, dvadeset sedam pokretnih kupola, tri stotine pet lustera, a ukupna površina s haremom je 384 000 metara kvadratnih. Dolaze ljudi sa svih strana svijeta, hadž i umra ih tu dovodi i ovoj džamiji se dive. Treba tamo ići jer je Poslanik rekao: „Ne pritežite sedla na svojim jahalicama osim zbog tri putovanja, da posjetite Mesdžidu –l –haram u Mekki, Mesdžidu – l –aksa u Jerusalimu i ovaj moj u Medini.“
I sam sam nekoliko puta bio tu i spomenutim i još mnogo nespomenutih, karakteristikama se divio i grupama koje sam vodio o impozantnosti poslanikove džamije govorio, ali kad džamiju posmatrah i kad drugima skretah pažnju šta da, na i u, džamiji gledaju, upitah se, a da sam tu došao, a da smo tu došli 632. godine, čemu bi se divili? Te, i još mnogo godina poslije, pred sobom bi vidjeli od ćerpića, skromnih dimenzija, džamiju, pokrivenu sa granama i lišćem palminim, bez tepiha, bez svjetiljki, bez klime, bez munara, bez kupola… Te, i još mnogo godina poslije, tu u Medini, divili bi se, divili bi se ljudima. Bili bi zadivljeni Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom, Alijom…, bili bi zadivljeni ljudima koje je ta skromna, medinska, poslanikova džamija, odgojila.
Mi iščekujemo Dan džamija. Naš Dan džamija je sedmoga maja, jer je toga datuma, a godine 1993. srušena Ferhadija u Banja Luci, a prije i poslije nje srušeno je 614 džamija, a s mesdžidima taj broj prelazi hiljadu. U proteklih trideset godina obnovljene su gotovo sve džamije i bez sumnje svaka od njih je na svoj način za divljenje. Svaka je lijepa na svoj način i svaka svojim arhitektonskim i drugim karakteristikama plijeni.
Sada kada se divimo poslanikovoj džamiji u Medini, ali ne i ljudima, sad kad se divimo svim našim džamijama, ali ne i ljudima, moguća je Gaza. Sad kad se divimo poslanikovoj i brojnim ummetskim džamijama realnost nam je da je svaki dan desetke sljedbenika poslanikovih ubijeno, ko broji zatvorene, ponižene, protjerana. Je li to bilo moguće onomad kad je poslanikova džamija bila od ćerpića i kad joj alemi ne bijahu zlatni???
Ne, a evo i zašto. Tad svakom posjetiocu Medine divljenje su izazivali ljudi, ashabi poslanikovi kojima je svijest o Bogu bila najbolja opskrba. Nisu se oni odricali dunjaluka, živjeli su ga, uživajući u granicama od Boga postavljenim, ali po naredbi Božijoj opskrbiše se najboljom opskrbom, bogobojaznošću, i grijeh ih ne izloži opasnosti, grijeh ih ne oslabi, grijeh ih ne učini lahkim plijenom neprijatelju.
Tada svaki posjetilac Medine divio se ljudima, ashabima poslanikovim kojima je robovanje Bogu bilo najbolje imanje. Divljenje su izazivali jer su vjerovali, bili ubijeđeni da život traje vječno i nisu težište stavljali na prolazno, prolazno su koristili, nisu su se u njega zaljubljivali, nisu mu robovali, nisu se zbog njega svađali, a posvećivali su se onome što je vječno. Znali su da sve što je kod njih, prolazno je, a sve što je kod Allaha, vječno je. Znali su, i zato su im se posjetioci divili, ne da su znali, već živjeli načela vjere koja kažu da se Bogu robuje namazom, da se Bogu robuje sadakom, da se Bogu robuje radom. Kako da im se ne diviš kad Uzvišeni za njih kaže da žure pomoći drugome, žure pomoći bratu i sestri, a i sami su u potrebi. Njihovo imanje bijaše robovanje Bogu jer su znali, čvrsto su vjerovali, da poslije ove prolazne kuće useljavaju se u kabursku u koju se ovo što mi imanjem nazivamo i čemu se posvećujemo i radi čega se svađamo i mrzimo, ne nosi.
Tada, svaki posjetilac Medini divio se ljudima, džematlijama, a ne stubovima, ne lusterima, ne kupolama i alemima, jer svakome od njih lijepo ponašanje bijaše najbolji drug. Oni su džamiju koristili da se u njoj odgoje, a bili su s Poslanikom koji je došao da ih, da nas, odgoji. I mi imamo džamiju, imamo i Poslanika. Mi se divimo džamijama, a nama niko, jer mi džamiju koristimo da u njoj učinimo sedždu koju najčešće sasvim formalno obavimo, mi imamo džamiju da u nju na džumu idemo, nerijetko samo na bajram dođemo. Poslanikove riječi slušamo ali do naših srca te riječi ne dopiru i zato mi svoju vjeru potvrđujemo pozlaćenim alemima, ne znam, koliko hiljada čvorova na centimetru džamijskog tepiha i zato se mi a i oni oko nas divimo džamijama, a nama niko.
Tada, svaki posjetilac Medini divio se ljudima. Nije se ni mogao diviti zgradi koja od ćerpića bijaše, ali to divljenje ljudima, ta sreća što si susreo Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, Bilala, Abdurrahmana, Ebu Hurejru, hazret Aišu…, je ustvari bilo divljenje džamiji, jer njih je džamija odgojila i takvi, džamijom odgojeni, bili su njena snaga, njena ljepota. Ko je smio njima srušiti džamiju, a bilo ih je koji su to silno željeli? Bog, Uzvišeni, kaže: „A ko čini veće nasilje od onoga koji brani da se u kućama Božijim ime Njegovo spominje i trudi se da ih poruši. Takvi ne bi u njih smjeli ulaziti izuzev sa strahom. Njima na ovom svijetu pripada poniženje, a na onom svijetu veliku patnju imat će.“ (Bekare, 114)
Dan džamija u utorak nam dolazi da nam kaže, džamija je džemat, džamija si ti i znaj ova zgrada, ove zgrade džamijske kojima se divite, pitat će nas na sudnjemu Danu, zašto se pored nas tako lijepih i funkcionalnih nediviše vama. Zašto se vi u nama, bogobojaznošću neopskrbiste, zašto imanje pravo, koje ću u kaburu imanje biti, nestekoste, zašto svojim ponašenjem moju poruku, poruku džamije nepronosiste? Kada pred mene, džamiju stanete, vi ustvari pred svjedokom s kojim ćete se u Danu konačnog suda suočiti, stojite. Eto, to je poruka Dana džamija, nije on, taj Dan tu da nas podstakne da vidimo džamiju već da se pitamo ima li džamijske poruke u našim srcima i našim djelima.
Uzvišeni Bože, pomozi nas da džamijom odgojeni budemo divljenja dostojni. Amin.
03.05.2024.
Izet-ef. Čamdžić
