Koliko god naš ovosvjetski život da traje, a koliko će trajati zna samo On, doći će mu kraj, jer svi smo ovdje do roka određenog. Nema mogućnosti čovjek taj svoj odlazak odavdje ni ubrzati, ni odgoditi. Sigurno je da ima ljudi koji bi svoju patnju i bol rado okončali prelaskom u vječnost. Razumije se, mnogo je i onih koji bi da ovdje ostanu što duže, ako može vječno. Zar i Adem, a.s., u Džennetu ne prekorači od Boga postavljenu granicu jer mu šejtan obeća vječnost ako plodove zabranjene okusi.
Da bi život ovdje bio smislen, da bi imao cilj i svrhu, Bog, Uzvišeni, je uputu i upućivača svakom narodu slao, a još nas je u prapočetku, ezelu sve pitao, nisam li ja vaš Gospodar? To nas je pitao kako ne bi mogli reći kad se s Njim susretnemo da nismo znali. I uistinu niko od nas neće moći reći da nije znao za uputu, za put pravi, za propise i pravila koji nam sreću i spas donose, da nije znao da odlazak s ovog svijeta nije i nestanak, već je to stanica na kojoj ulazimo u drugi vagon istog, jednog putovanja koje se zove život jer i smrt je život kao što je život rađanje. „Tebi se čini smrt, a to je rađanje, grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje sjeme ne proklija kad ga Zemlja u se primi, pa zar u proživljenje da mi dušu sumnja mori.“ (Rumi)
Svi znamo, još iz ezela – prapočetka znamo ko nam je Gospodar i svi se u bezizlazju Njemu vraćamo, Njega zovemo, On nam je tada jedino utočište, a samo oni koji Ga svaki dan zovu, svaki dan Mu se utječu, svaki dan, neprekidno, sa sviješću o Njegovom sveprisustvu žive, bit će sretni i neće se kajati. Bog, Uzvišeni, kaže da će biti, među nama će biti ljudi koji kada uđu u taj drugi vagon voza životnog, a u njega se sa smrću ulazi reći: „Kamo sreće da sam se s Poslanikom na put zaputio.“ (Furkan, 27) Još će reći: „Teško meni, da bogdo nisam tog i tog za prijatelja uzeo.“ (Furkan, 28)
Da ne bi bili među njima, da nam se život dunjalučki ne bi kajanjem okončao stanimo na put poslanikov i okrenimo leđa onima koji bi da s nama prijateljuju, a mi od tog prijateljstva ništa osim propasti ne bi imali. Šejtan nam ne smije prijatelj biti.
Neće život kajanjem završtiti onaj ko se opskrbi bogobojaznošću, jer Bog, Uzvišeni, kaže da je upravo bogobojaznost najbolja opskrba. Zamisli sebe bogobojaznošću opskrbljenim i šejtan ti nudi, sebe radi ti nudi, da griješiš, a ti snagom svoje svijesti o Božjem sveprisustvu se tome suprostaviš, bogobojaznost te, a ništa drugo do ona i ne može, odbrani i ne budeš od onih koji će kada im tabut postelja bude kajati se.
Neće život kajanjem završiti ni onaj kome imanje, imetak najbolji i najvrijedniji bude robovanje Bogu. Kad bi svako jutro probudivši se iznad glave svoje pročitali poruku, posjed zaboravi smjesta, nije tvoj posjed ono što nisi ti, to bi nas moglo podstaći da mislimo i na imanje ahiretsko i da shvatimo da je robovanje Bogu, da je ispuniti svoju zemaljsku misiju, a ovdje smo kako bi Njemu robovali, najbolje imanje. Onaj koji misli da je samo materijalno imanje on će pokajnički ljuteći se samo na sebe uzviknuti: „Kamo sreće da sam se s Poslanikom na put zaputio.“
Neće život kajanjem završiti ni onaj kome odgoj i lijepo ponašanje bude osobina i drug najbolji. Bit će među nama onih koji će kada u taj drugi vagon voza životnog uđu, a smrt su u taj vagon vrata, pokajnički i s okusom poraza reći: „Teško meni da bogdo nisam tog i tog za prijatelja uzeo.“ Je li ti prijatelj flaša, a naš narod je imao običaj reći da se više ljudi utopilo u bure nego u more, je li ti prijatelj kladionički listić, kockarski aparat, je li ti prijatelj onaj što se po mračnim dijelovima ulice krije i sreću u opojnim sredstvima nalazi, je li ti prijatelj onaj što povazdan dangubi, je li ti prijatelj šejtan? Smogni snage i stani na put za Poslanikom kako bi ulazeći u taj vagon drugi voza životnog, a smrt su vrata na njemu rekao: „Hvala Allahu koji je od mene tugu i brigu odagnao.“ (Fatir, 34)
Neće život kajanjem završiti ni onaj kome je dobro djelo vodič, onome koji kad od Gospodara svjetova novi dan na poklon dobije bude svjestan da mu On, Milostivi, dajući mu novi dan ustvari daje priliku da se dobrim djelima opskrbi, daje mu još jedan dan vremena da za Poslanikom hodi, kako bi dok oko njega kad bude u taj novi, drugi, vagon životnog putovanja ulazio, svi plaču, on nasmijan bio.
Neće život kajanjem završiti ni onaj koji bude razumio da je bogastvo, istinsko bogastvo, ustvari zadovoljstvo i da ako nema zadovoljstva, ako nema šukra Bogu na onome što imamo, onda nema ni sreće, jer kako će nezadovoljan čovjek biti sretan. Da bi Bog bio s tobom zadovoljan ti budi zadovoljan onim što ti On daje, a daje mnogo, toliko mnogo da je to neizbrojivo. Pohlepnici i vječiti nezadovoljnici će kad im tabut bude postelja uzviknuti: „Teško meni da bogdo nisam tog i tog za prijatelja uzeo.“ Šejtan te plaši siromaštvom i tjera te da budeš nezadovoljan, otkaži mu prijateljstvo.
Neće život kajanjem završiti ni onaj koga smrt ljudi oko njega opominje i putu kojim Poslanik hodi vraća, na tom putu ga učvršćuje i da se za odlazak s ovog svijeta priprema odlučnim čini. Šta ćeš reći kad ti tabut postelja bude? Hoćeš li reći, hvala Allahu koji je od mene tugu i brigu odagnao ili ćeš zavapiti, teško meni kamo sreće da sam prašina bio. Stani na put za Poslanikom i sreći i uspjehu hodi.
Uzvišeni Bože, učvrsti nas na putu kojim Poslanik hodi. Amin.
09.08.2024.
Izet-ef. Čamdžić
